Pratite nas

Kolumne

Ivo Banac: Donald Trump u podijeljenoj Europi

Objavljeno

na

Može li sokol još uvijek čuti sokolara? Dok je dvadeset poglavara država i vlada slušalo završni stavak Beethovenove Devete u staklenom zdanju hamburške Elbphilharmonie, ulicama Hamburga divljala je horda prosvjednika i obijala trgovine i ljekarne po kvartu Schanzen.

Ranjeno je 476 policajaca, uništeno tisuće četvornih metara stakla, dovoljno da se postavi pitanje zašto 20 tisuća policajaca nije moglo zaustaviti 1500 razbijača. Kancelarka je svom američkom gostu željela pokazati kako je Europa spremna preuzeti vlastitu budućnost u svoje ruke, a zapravo je još jednom pokazala lomljivost demokratskog poretka u izolaciji od Amerike; sve ovo za bezbojnu deklaraciju G20 lidera, punoj papirnatih obećanja o tomu kako ćemo “promicati veću inkluzivnost, pravednost i jednakost u našim nastojanjima za gospodarskim rastom i stvaranjem radnih mjesta” (www.g20.org, 7. – 8. srpnja), piše u kolumni u Jutarnjem listu Ivo Banac.

Premda pod optužbom da dijeli, Donald Trump se našao na već podijeljenom kontinentu. Ima mnogo vrlo utjecajnih ljudi u Europi koji su jedva čekali nekog poput Trumpa. Jean-Dominique Giuliani, predsjednik Zaklade Robert Schuman, nedavno je najavio kraj “anglo-saksonske hegemonije” i prevladavanje europskih suprotnosti, što će se postići odustajanjem od “strateškog anglo-saksonskog zajedničkog jezika (lingua franca)”, jer, da bi Europa mislila i djelovala autonomno, njezine ustanove moraju “odustati od razmišljanja i komuniciranja na jeziku onih koji su je napustili”. Za Giulianija novi i relativno mladi europski lideri – Emmanuel Macron (Francuska), Charles Michel (Belgija), Matteo Renzi (Italija), Xavier Bettel (Luksemburg), Leo Varadkar (Irska), Jüri Ratas (Estonija) i Sebastian Kurz (Austrija) – “preokreću europsku politiku” i predstavljaju “optimističku generaciju” što Europi daje “novo lice različito od tradicionalnih lidera anglo-saksonskog svijeta, koji su zaglibili u starim navadama 20. stoljeća” (www.jd-giuliani.eu, 19. lipnja). Giuliani također vjeruje da je ključ u francusko-njemačkoj bliskosti (l’intimité) te da nema potrebe za raspravom o Europi “više brzina”. Potrebno je samo francusko-njemačko vodstvo koje će povući i one “koji ne žele ili ne mogu” (isto, 27. lipnja).

Poprečni kurs uvijek je favorit nestrpljivih učitelja (to je Trumpov teren), ali za takvo što potrebni su preduvjeti, svakako opipljiviji od bliskosti. Prioriteti Macronove revolucije odozgo – reforma europskog poreznog sustava i produbljivanje integracije eurozone kroz koncentraciju moći – ne prolaze bez prigovora istočno od Rajne, ne samo u Poljskoj i zemljama “druge Europe”, nego i u Njemačkoj. Macron možda nije bio oštar kao Trump prema njemačkoj trgovinskoj politici, ali ju nije ni propustio kritizirati. Zato je Macronova odluka da se trenutno posveti konzervativnim gospodarskim mjerama – rezanju francuskog proračunskog deficita prvi put u deset godina – primjer udvaranja njemačkoj kancelarki. Sa svoje strane, Merkel je svjesna kako je Trump pokušava izolirati, čemu se njemačka politika protivila, a sad sve više prihvaća kao svoj teret. Od optimistične politike prema izbjeglicama (“Wir schaffen das”) iz 2015. ostalo je vrlo malo, osim tvrdoglavosti.

Trumpov odabir Poljske kao uporišta u Europi posljedica je europske podijeljenosti, ali i novog političkog pozicioniranja. Budući da je blaćenje Poljaka i Poljske (polnischen Wissenschaft) uvijek “progresivno”, na Trumpa se sručila lavina zajedljive kritike domaćih i stranih protivnika s ciljem da se poljsku vladajuću stranku (PiS) i Trumpa prikaže “pticama istog jata” – protivnicima imigracije, skepticima kad je riječ o klimatskim promjenama, promicateljima ugljena kao goriva i zahlađenja odnosa s EU, među ostalim grijesima na trenutnoj top-listi (Politico, 4. i 5. srpnja).

Mnogi ostrašćeni komentatori zaobišli su poljske gospodarske uspjehe te činjenicu da “dvije godine populizma nisu ugrozile četvrt stoljeća stabilnog gospodarskog napretka u Poljskoj”.

Poljska je od 1991. rasla u prosjeku od 4 posto godišnje, bez ijedne godine negativnog rasta. Prosječni godišnji prihod rastao je od 2300 dolara 1991. do gotovo 13.000 dolara danas. Sve je to dokaz “dugoročne fiskalne trezvenosti poljskih lidera i njihova oštrog prekida s komunizmom”, o čemu u Hrvatskoj još možemo samo sanjati.

Jasno je da je Poljska, sa svojih 40 milijuna stanovnika i gospodarstvom od pola trilijuna dolara, što je danas dvadeset i četvrto u svijetu, na putu da postane novo svjetsko gospodarsko “čudo”, s tendencijom da cijelu Istočnu Europu podigne na globalni gospodarski zemljovid (Ruchir Sharma, The New York Times, 5. srpnja).

Pored poljske vjernosti NATO-u, poljski gospodarski uspjesi dodatni su razlog zašto je Trump istaknuo Varšavu kao okretište svoje politike na istočnim granicama Europe. On je to i naglasio u varšavskom govoru i na konferenciji Inicijative triju mora (3C). Podijeljenost u današnjoj politici, američkoj kao i europskoj, očitovala se u uskogrudnim reakcijama, od onih koji vide ironiju u činjenici da je Trump govorio pred spomenikom Varšavskom ustanku, u kojemu je izginuo cvijet poljske mladosti, njih 200.000, ostavljenih na cjedilu ne samo od Staljina, nego i od zapadnih saveznika (Ann Applebaum, The Washington Post, 6. srpnja), do onih koji dovode u pitanje Trumpovo pozivanje na zapadnu civilizaciju, kao da je riječ o trajno pokvarenoj robi (Peter Beinart, The Atlantic, 6. srpnja). Mnoge neće zadovljiti Trumpov odgovor (“Ako ne zaboravimo tko smo, nikad nećemo biti poraženi”), ali njegovo opažanje (“Temeljno pitanje našeg vremena jest ima li Zapad volju za opstankom”) uopće nije bez osnove.

Za nas je posebno važna Trumpova potpora izvorno američko-poljskoj inicijativi (think-tankova Atlantskog vijeća i Srednje i istočnoeuropskog instituta za razvoj /CEED/) “Upotpunjavanje Europe” iz 2014. godine, koja je prerasla u 3C.

Trump je pozdravio “neverojatno uspješan” sastanak Inicijative i dodao kako “Amerika želi proširiti naše partnerstvo s vama…. Odlučni smo osigurati vaš pristup alternativnim izvorima energije, tako da Poljska i njezini susjedi nikad više ne budu taoci samo jednog energetskog dostavljača” (www.whitehouse.gov, 6. srpnja).

Preuzimanje ove važne obveze s američke strane naišlo je na gunđanje šarenog društva domaćih “stratega”, od onih koji u poljskoj politici uvijek traže maršala Piłsudskog do onih koji u 3C-u vide “nerazvijeniju polovicu Europe, bez i mimo moćnije polovice” (Mirko Galić, Večernji list, 5. srpnja).

Korisno je objašnjavati kako 3C nije protueuropski projekt, nego nešto što ima potporu EU, kako to marljivo radi Tomislav Krasnec (Večernji list, 12. – 13. srpnja), ali ima onih koji nikada neće prestati ometati svako srednjouropsko povezivanje jer je u suprotnosti s protuzapadnim titoističkim navadama. Besramni tekst Zrinke Vrabec Mojzeš (Kolinda na globalnoj sceni, Nacional, 11. srpnja) autentična je slika prostačkog izričaja jedne propale elite.

Nema dvojbe da Donald Trump u svojoj ulozi koordinatora nove američke “transakcijske diplomacije” itekako vrši pritisak na Rusiju, pa i preko 3C-a. Prije putovanja u Europu najavio je kako će provoditi politiku “energetske prevlasti” preko izvoza ukapljenog plina (LNG) na istočnoeuropska i azijska tržišta: “Ovdje smo da ostvarimo novu američku energetsku politiku.

Izvozit ćemo američku energiju cijelom svijetu” (The American Interest, 7. srpnja). Pritisci ne isključuju diplomatske inicijative. Prije putovanja u Varšavu diplomat Kurt Volker imenovan je posebnim američkim predstavnikom u Ukrajini.

Trump očito ne pridaje važnost tipično europskim papirnatim shemama poput projekta Minsk II. Posljednje u nizu takve mrtvorođenčadi upravo gledamo u tršćanskoj reprizi Berlinskog procesa, koji (zar opet?) promiče posve nemogući trgovinski blok na čelu sa Srbijom (Politico, 11. srpnja).

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari