Pratite nas

Kolumne

Ivo Banac: Donald Trump u podijeljenoj Europi

Objavljeno

na

Može li sokol još uvijek čuti sokolara? Dok je dvadeset poglavara država i vlada slušalo završni stavak Beethovenove Devete u staklenom zdanju hamburške Elbphilharmonie, ulicama Hamburga divljala je horda prosvjednika i obijala trgovine i ljekarne po kvartu Schanzen.

Ranjeno je 476 policajaca, uništeno tisuće četvornih metara stakla, dovoljno da se postavi pitanje zašto 20 tisuća policajaca nije moglo zaustaviti 1500 razbijača. Kancelarka je svom američkom gostu željela pokazati kako je Europa spremna preuzeti vlastitu budućnost u svoje ruke, a zapravo je još jednom pokazala lomljivost demokratskog poretka u izolaciji od Amerike; sve ovo za bezbojnu deklaraciju G20 lidera, punoj papirnatih obećanja o tomu kako ćemo “promicati veću inkluzivnost, pravednost i jednakost u našim nastojanjima za gospodarskim rastom i stvaranjem radnih mjesta” (www.g20.org, 7. – 8. srpnja), piše u kolumni u Jutarnjem listu Ivo Banac.

Premda pod optužbom da dijeli, Donald Trump se našao na već podijeljenom kontinentu. Ima mnogo vrlo utjecajnih ljudi u Europi koji su jedva čekali nekog poput Trumpa. Jean-Dominique Giuliani, predsjednik Zaklade Robert Schuman, nedavno je najavio kraj “anglo-saksonske hegemonije” i prevladavanje europskih suprotnosti, što će se postići odustajanjem od “strateškog anglo-saksonskog zajedničkog jezika (lingua franca)”, jer, da bi Europa mislila i djelovala autonomno, njezine ustanove moraju “odustati od razmišljanja i komuniciranja na jeziku onih koji su je napustili”. Za Giulianija novi i relativno mladi europski lideri – Emmanuel Macron (Francuska), Charles Michel (Belgija), Matteo Renzi (Italija), Xavier Bettel (Luksemburg), Leo Varadkar (Irska), Jüri Ratas (Estonija) i Sebastian Kurz (Austrija) – “preokreću europsku politiku” i predstavljaju “optimističku generaciju” što Europi daje “novo lice različito od tradicionalnih lidera anglo-saksonskog svijeta, koji su zaglibili u starim navadama 20. stoljeća” (www.jd-giuliani.eu, 19. lipnja). Giuliani također vjeruje da je ključ u francusko-njemačkoj bliskosti (l’intimité) te da nema potrebe za raspravom o Europi “više brzina”. Potrebno je samo francusko-njemačko vodstvo koje će povući i one “koji ne žele ili ne mogu” (isto, 27. lipnja).

Poprečni kurs uvijek je favorit nestrpljivih učitelja (to je Trumpov teren), ali za takvo što potrebni su preduvjeti, svakako opipljiviji od bliskosti. Prioriteti Macronove revolucije odozgo – reforma europskog poreznog sustava i produbljivanje integracije eurozone kroz koncentraciju moći – ne prolaze bez prigovora istočno od Rajne, ne samo u Poljskoj i zemljama “druge Europe”, nego i u Njemačkoj. Macron možda nije bio oštar kao Trump prema njemačkoj trgovinskoj politici, ali ju nije ni propustio kritizirati. Zato je Macronova odluka da se trenutno posveti konzervativnim gospodarskim mjerama – rezanju francuskog proračunskog deficita prvi put u deset godina – primjer udvaranja njemačkoj kancelarki. Sa svoje strane, Merkel je svjesna kako je Trump pokušava izolirati, čemu se njemačka politika protivila, a sad sve više prihvaća kao svoj teret. Od optimistične politike prema izbjeglicama (“Wir schaffen das”) iz 2015. ostalo je vrlo malo, osim tvrdoglavosti.

Trumpov odabir Poljske kao uporišta u Europi posljedica je europske podijeljenosti, ali i novog političkog pozicioniranja. Budući da je blaćenje Poljaka i Poljske (polnischen Wissenschaft) uvijek “progresivno”, na Trumpa se sručila lavina zajedljive kritike domaćih i stranih protivnika s ciljem da se poljsku vladajuću stranku (PiS) i Trumpa prikaže “pticama istog jata” – protivnicima imigracije, skepticima kad je riječ o klimatskim promjenama, promicateljima ugljena kao goriva i zahlađenja odnosa s EU, među ostalim grijesima na trenutnoj top-listi (Politico, 4. i 5. srpnja).

Mnogi ostrašćeni komentatori zaobišli su poljske gospodarske uspjehe te činjenicu da “dvije godine populizma nisu ugrozile četvrt stoljeća stabilnog gospodarskog napretka u Poljskoj”.

Poljska je od 1991. rasla u prosjeku od 4 posto godišnje, bez ijedne godine negativnog rasta. Prosječni godišnji prihod rastao je od 2300 dolara 1991. do gotovo 13.000 dolara danas. Sve je to dokaz “dugoročne fiskalne trezvenosti poljskih lidera i njihova oštrog prekida s komunizmom”, o čemu u Hrvatskoj još možemo samo sanjati.

Jasno je da je Poljska, sa svojih 40 milijuna stanovnika i gospodarstvom od pola trilijuna dolara, što je danas dvadeset i četvrto u svijetu, na putu da postane novo svjetsko gospodarsko “čudo”, s tendencijom da cijelu Istočnu Europu podigne na globalni gospodarski zemljovid (Ruchir Sharma, The New York Times, 5. srpnja).

Pored poljske vjernosti NATO-u, poljski gospodarski uspjesi dodatni su razlog zašto je Trump istaknuo Varšavu kao okretište svoje politike na istočnim granicama Europe. On je to i naglasio u varšavskom govoru i na konferenciji Inicijative triju mora (3C). Podijeljenost u današnjoj politici, američkoj kao i europskoj, očitovala se u uskogrudnim reakcijama, od onih koji vide ironiju u činjenici da je Trump govorio pred spomenikom Varšavskom ustanku, u kojemu je izginuo cvijet poljske mladosti, njih 200.000, ostavljenih na cjedilu ne samo od Staljina, nego i od zapadnih saveznika (Ann Applebaum, The Washington Post, 6. srpnja), do onih koji dovode u pitanje Trumpovo pozivanje na zapadnu civilizaciju, kao da je riječ o trajno pokvarenoj robi (Peter Beinart, The Atlantic, 6. srpnja). Mnoge neće zadovljiti Trumpov odgovor (“Ako ne zaboravimo tko smo, nikad nećemo biti poraženi”), ali njegovo opažanje (“Temeljno pitanje našeg vremena jest ima li Zapad volju za opstankom”) uopće nije bez osnove.

Za nas je posebno važna Trumpova potpora izvorno američko-poljskoj inicijativi (think-tankova Atlantskog vijeća i Srednje i istočnoeuropskog instituta za razvoj /CEED/) “Upotpunjavanje Europe” iz 2014. godine, koja je prerasla u 3C.

Trump je pozdravio “neverojatno uspješan” sastanak Inicijative i dodao kako “Amerika želi proširiti naše partnerstvo s vama…. Odlučni smo osigurati vaš pristup alternativnim izvorima energije, tako da Poljska i njezini susjedi nikad više ne budu taoci samo jednog energetskog dostavljača” (www.whitehouse.gov, 6. srpnja).

Preuzimanje ove važne obveze s američke strane naišlo je na gunđanje šarenog društva domaćih “stratega”, od onih koji u poljskoj politici uvijek traže maršala Piłsudskog do onih koji u 3C-u vide “nerazvijeniju polovicu Europe, bez i mimo moćnije polovice” (Mirko Galić, Večernji list, 5. srpnja).

Korisno je objašnjavati kako 3C nije protueuropski projekt, nego nešto što ima potporu EU, kako to marljivo radi Tomislav Krasnec (Večernji list, 12. – 13. srpnja), ali ima onih koji nikada neće prestati ometati svako srednjouropsko povezivanje jer je u suprotnosti s protuzapadnim titoističkim navadama. Besramni tekst Zrinke Vrabec Mojzeš (Kolinda na globalnoj sceni, Nacional, 11. srpnja) autentična je slika prostačkog izričaja jedne propale elite.

Nema dvojbe da Donald Trump u svojoj ulozi koordinatora nove američke “transakcijske diplomacije” itekako vrši pritisak na Rusiju, pa i preko 3C-a. Prije putovanja u Europu najavio je kako će provoditi politiku “energetske prevlasti” preko izvoza ukapljenog plina (LNG) na istočnoeuropska i azijska tržišta: “Ovdje smo da ostvarimo novu američku energetsku politiku.

Izvozit ćemo američku energiju cijelom svijetu” (The American Interest, 7. srpnja). Pritisci ne isključuju diplomatske inicijative. Prije putovanja u Varšavu diplomat Kurt Volker imenovan je posebnim američkim predstavnikom u Ukrajini.

Trump očito ne pridaje važnost tipično europskim papirnatim shemama poput projekta Minsk II. Posljednje u nizu takve mrtvorođenčadi upravo gledamo u tršćanskoj reprizi Berlinskog procesa, koji (zar opet?) promiče posve nemogući trgovinski blok na čelu sa Srbijom (Politico, 11. srpnja).

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Do kada će Srbija maltretirati sve svoje susjede?

Objavljeno

na

Objavio

Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.

Srbija, koja stoljećima gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.

Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… još ružniji ne-europski veliki grad! Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika povjerenstva Nikole Selakovića. Također navodi da jepovjerenstvo jasnoiskazalo nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!

Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!?

Nikola Selaković, generalni tajniksrpskog predsjednika posjetio je prije nekoliko dana atelje ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova u Moskvi, gde se izrađuje spomenik Stefanu Nemanji, koji bi trebao biti svečano postavljen 2020. godine. Selaković je naglasio da će Srbija slijedeće godine prisustvovati otkrivanju jedinstvenog spomenika, ocijenjujući da je uz završetak radova na Hramu Svetog Save taj spomenik bitan za srpski narod i srpsku duhovnost.

Selaković je spomenuo 2017. godinu, u kojoj je obilježeno osam stoljeća od krunjenja Stefana Prvovenčanog, 2018. kad su Srbi proslavljali stogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu (čije pobjede?!), te 2019. kad obilježavaju osam stoljeća autokefalnosti srpske crkve, te 2020. kad je stogodišnjica njenog ujedinjenja.

Spomenik Stefanu Nemanji vizualizira svu megalomaniju jedne države koja cijelo vrijeme maltretira sve svoje susjede suludom politikom “ukradi, prisvoji, zakolji, zapali”, a potom se čudi kad nitko ne želi niti razgovarati s njima, a kamoli nešto ozbiljnije raditi. Ne čudi da je prva turistička destinacija moderne, anakrone Srbije danas Grčka. Iz zaleđa Soluna dogmizala je srpska država-ameba na sjever i na zapad, cijelo vrijeme se pokušavajući proširiti na račun drugih država i cijelo vrijeme se žaleći zbog genocidnosti tih napadnutih drugih država i naroda, koje stoljećima postoje na svojim, uvijek istim (malo manjim ili malo većim) teritorijima!

Laž je u samoj suštini srpskog poimanja i Srbije i Svijeta, te uz megalomaniju, glavni pokretač najluđih i najglupljih projekata u nikom zanimljivoj državi.

Ono što u agresivnoj srpskoj politici najviše smeta – od svojatanja hrvatskog jezika i kulture, hrvatske umjetnosti i znanosti, Nikole Tesle (rođenog u Hrvatskoj, koji je tijekom života bio manje od dva dana u Srbiji, a čiji su preci s katoličanstva prešli na pravoslavlje), Ive Andrića (koji je pisao hrvatsko-srpskim jezikom, ali je iz čisto hrvatske obitelji, školovan od bosanskih franjevaca), te hrvatske zemlje, koja se u Srbiji dijeli na: “srpsku Slavoniju, srpsku Baniju, srpsku Dalmaciju, srpski Dubrovnik, srpsku Reku i srpsku Istru” (uz Hrvatsko Zagorje!) – je što svoju “kulturu” izvozi u plamenom obliku: poput filma “Lepa sela, lepo gore”, te pjesama Romskog okestra Bobana Markovića, za kojeg su tipični “stihovi”: “Zapalit ću selo, luče moje belo!”

Za one koji vole taj pristup kulturi, Boban Marković nastupa u “srpskoj Reci na Porto-Četno festivalu” od 6. do 8. rujna 2019. Tu je i festival srpske kuhinje s uglednim kuharima Stevom Karapandžom i Srđanom Jeftić. Sviraju i JeboTon i EtnoRom orkestri (nije šala, tako su najavljeni!).

S takvom kulturom i takvim spomenicima Srbija se ubrzano udaljava od Europe i postaje nešto neprobavljivo i nesuvislo. Možda je vrijeme da anakrona imena nogometnih klubova malo promijene: Partizan u Četnik, te Crvenu zvezdu u Kokardu. Naime, to bi bilo puno bliže pravom sadržaju pojmova te duboko sluđene i šizofrene zemlje.

“Živjeli drug diktator, partizan i četnik Tito, njegova Kuća cveća u Beogradu i brod Galeb u Rijeci, te drug Stefan Nemanja, kralj srpske Jugoslavije od Soluna do Ade Ciganlije!”

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari