Pratite nas

Kolumne

Ivo Banac: Donald Trump u podijeljenoj Europi

Objavljeno

na

Može li sokol još uvijek čuti sokolara? Dok je dvadeset poglavara država i vlada slušalo završni stavak Beethovenove Devete u staklenom zdanju hamburške Elbphilharmonie, ulicama Hamburga divljala je horda prosvjednika i obijala trgovine i ljekarne po kvartu Schanzen.

Ranjeno je 476 policajaca, uništeno tisuće četvornih metara stakla, dovoljno da se postavi pitanje zašto 20 tisuća policajaca nije moglo zaustaviti 1500 razbijača. Kancelarka je svom američkom gostu željela pokazati kako je Europa spremna preuzeti vlastitu budućnost u svoje ruke, a zapravo je još jednom pokazala lomljivost demokratskog poretka u izolaciji od Amerike; sve ovo za bezbojnu deklaraciju G20 lidera, punoj papirnatih obećanja o tomu kako ćemo “promicati veću inkluzivnost, pravednost i jednakost u našim nastojanjima za gospodarskim rastom i stvaranjem radnih mjesta” (www.g20.org, 7. – 8. srpnja), piše u kolumni u Jutarnjem listu Ivo Banac.

Premda pod optužbom da dijeli, Donald Trump se našao na već podijeljenom kontinentu. Ima mnogo vrlo utjecajnih ljudi u Europi koji su jedva čekali nekog poput Trumpa. Jean-Dominique Giuliani, predsjednik Zaklade Robert Schuman, nedavno je najavio kraj “anglo-saksonske hegemonije” i prevladavanje europskih suprotnosti, što će se postići odustajanjem od “strateškog anglo-saksonskog zajedničkog jezika (lingua franca)”, jer, da bi Europa mislila i djelovala autonomno, njezine ustanove moraju “odustati od razmišljanja i komuniciranja na jeziku onih koji su je napustili”. Za Giulianija novi i relativno mladi europski lideri – Emmanuel Macron (Francuska), Charles Michel (Belgija), Matteo Renzi (Italija), Xavier Bettel (Luksemburg), Leo Varadkar (Irska), Jüri Ratas (Estonija) i Sebastian Kurz (Austrija) – “preokreću europsku politiku” i predstavljaju “optimističku generaciju” što Europi daje “novo lice različito od tradicionalnih lidera anglo-saksonskog svijeta, koji su zaglibili u starim navadama 20. stoljeća” (www.jd-giuliani.eu, 19. lipnja). Giuliani također vjeruje da je ključ u francusko-njemačkoj bliskosti (l’intimité) te da nema potrebe za raspravom o Europi “više brzina”. Potrebno je samo francusko-njemačko vodstvo koje će povući i one “koji ne žele ili ne mogu” (isto, 27. lipnja).

Poprečni kurs uvijek je favorit nestrpljivih učitelja (to je Trumpov teren), ali za takvo što potrebni su preduvjeti, svakako opipljiviji od bliskosti. Prioriteti Macronove revolucije odozgo – reforma europskog poreznog sustava i produbljivanje integracije eurozone kroz koncentraciju moći – ne prolaze bez prigovora istočno od Rajne, ne samo u Poljskoj i zemljama “druge Europe”, nego i u Njemačkoj. Macron možda nije bio oštar kao Trump prema njemačkoj trgovinskoj politici, ali ju nije ni propustio kritizirati. Zato je Macronova odluka da se trenutno posveti konzervativnim gospodarskim mjerama – rezanju francuskog proračunskog deficita prvi put u deset godina – primjer udvaranja njemačkoj kancelarki. Sa svoje strane, Merkel je svjesna kako je Trump pokušava izolirati, čemu se njemačka politika protivila, a sad sve više prihvaća kao svoj teret. Od optimistične politike prema izbjeglicama (“Wir schaffen das”) iz 2015. ostalo je vrlo malo, osim tvrdoglavosti.

Trumpov odabir Poljske kao uporišta u Europi posljedica je europske podijeljenosti, ali i novog političkog pozicioniranja. Budući da je blaćenje Poljaka i Poljske (polnischen Wissenschaft) uvijek “progresivno”, na Trumpa se sručila lavina zajedljive kritike domaćih i stranih protivnika s ciljem da se poljsku vladajuću stranku (PiS) i Trumpa prikaže “pticama istog jata” – protivnicima imigracije, skepticima kad je riječ o klimatskim promjenama, promicateljima ugljena kao goriva i zahlađenja odnosa s EU, među ostalim grijesima na trenutnoj top-listi (Politico, 4. i 5. srpnja).

Mnogi ostrašćeni komentatori zaobišli su poljske gospodarske uspjehe te činjenicu da “dvije godine populizma nisu ugrozile četvrt stoljeća stabilnog gospodarskog napretka u Poljskoj”.

Poljska je od 1991. rasla u prosjeku od 4 posto godišnje, bez ijedne godine negativnog rasta. Prosječni godišnji prihod rastao je od 2300 dolara 1991. do gotovo 13.000 dolara danas. Sve je to dokaz “dugoročne fiskalne trezvenosti poljskih lidera i njihova oštrog prekida s komunizmom”, o čemu u Hrvatskoj još možemo samo sanjati.

Jasno je da je Poljska, sa svojih 40 milijuna stanovnika i gospodarstvom od pola trilijuna dolara, što je danas dvadeset i četvrto u svijetu, na putu da postane novo svjetsko gospodarsko “čudo”, s tendencijom da cijelu Istočnu Europu podigne na globalni gospodarski zemljovid (Ruchir Sharma, The New York Times, 5. srpnja).

Pored poljske vjernosti NATO-u, poljski gospodarski uspjesi dodatni su razlog zašto je Trump istaknuo Varšavu kao okretište svoje politike na istočnim granicama Europe. On je to i naglasio u varšavskom govoru i na konferenciji Inicijative triju mora (3C). Podijeljenost u današnjoj politici, američkoj kao i europskoj, očitovala se u uskogrudnim reakcijama, od onih koji vide ironiju u činjenici da je Trump govorio pred spomenikom Varšavskom ustanku, u kojemu je izginuo cvijet poljske mladosti, njih 200.000, ostavljenih na cjedilu ne samo od Staljina, nego i od zapadnih saveznika (Ann Applebaum, The Washington Post, 6. srpnja), do onih koji dovode u pitanje Trumpovo pozivanje na zapadnu civilizaciju, kao da je riječ o trajno pokvarenoj robi (Peter Beinart, The Atlantic, 6. srpnja). Mnoge neće zadovljiti Trumpov odgovor (“Ako ne zaboravimo tko smo, nikad nećemo biti poraženi”), ali njegovo opažanje (“Temeljno pitanje našeg vremena jest ima li Zapad volju za opstankom”) uopće nije bez osnove.

Za nas je posebno važna Trumpova potpora izvorno američko-poljskoj inicijativi (think-tankova Atlantskog vijeća i Srednje i istočnoeuropskog instituta za razvoj /CEED/) “Upotpunjavanje Europe” iz 2014. godine, koja je prerasla u 3C.

Trump je pozdravio “neverojatno uspješan” sastanak Inicijative i dodao kako “Amerika želi proširiti naše partnerstvo s vama…. Odlučni smo osigurati vaš pristup alternativnim izvorima energije, tako da Poljska i njezini susjedi nikad više ne budu taoci samo jednog energetskog dostavljača” (www.whitehouse.gov, 6. srpnja).

Preuzimanje ove važne obveze s američke strane naišlo je na gunđanje šarenog društva domaćih “stratega”, od onih koji u poljskoj politici uvijek traže maršala Piłsudskog do onih koji u 3C-u vide “nerazvijeniju polovicu Europe, bez i mimo moćnije polovice” (Mirko Galić, Večernji list, 5. srpnja).

Korisno je objašnjavati kako 3C nije protueuropski projekt, nego nešto što ima potporu EU, kako to marljivo radi Tomislav Krasnec (Večernji list, 12. – 13. srpnja), ali ima onih koji nikada neće prestati ometati svako srednjouropsko povezivanje jer je u suprotnosti s protuzapadnim titoističkim navadama. Besramni tekst Zrinke Vrabec Mojzeš (Kolinda na globalnoj sceni, Nacional, 11. srpnja) autentična je slika prostačkog izričaja jedne propale elite.

Nema dvojbe da Donald Trump u svojoj ulozi koordinatora nove američke “transakcijske diplomacije” itekako vrši pritisak na Rusiju, pa i preko 3C-a. Prije putovanja u Europu najavio je kako će provoditi politiku “energetske prevlasti” preko izvoza ukapljenog plina (LNG) na istočnoeuropska i azijska tržišta: “Ovdje smo da ostvarimo novu američku energetsku politiku.

Izvozit ćemo američku energiju cijelom svijetu” (The American Interest, 7. srpnja). Pritisci ne isključuju diplomatske inicijative. Prije putovanja u Varšavu diplomat Kurt Volker imenovan je posebnim američkim predstavnikom u Ukrajini.

Trump očito ne pridaje važnost tipično europskim papirnatim shemama poput projekta Minsk II. Posljednje u nizu takve mrtvorođenčadi upravo gledamo u tršćanskoj reprizi Berlinskog procesa, koji (zar opet?) promiče posve nemogući trgovinski blok na čelu sa Srbijom (Politico, 11. srpnja).

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari