Pratite nas

Intervju

Ivo Banac: Nema nikakve dvojbe. Komunistički režim bio je totalitaran, prema tome i zločinački

Objavljeno

na

Nema te komisije koja može dokazati suprotno. E sad, ništa nije posve jednoznačno. Voljelo se i ljubilo i pod Hitlerom. Sveučilišta su podučavala, knjige su se pisale, bolnice su liječile… Ali, to ne može biti povod za relativiziranje i potiskivanje duboke istine o tim režimima

Kad se u hrvatskoj javnosti povede rasprava o nekoj temi iz bliže ili dalje prošlosti, nerijetko se čuje tvrdnja da »povijest treba prepustiti povjesničarima«. Na taj se način sugerira da su povijesne teme nešto neprimjereno svakodnevnom životu i da se njima trebaju baviti samo ljudi kojima je to struka.

Ivo Banac jedan je od najcjenjenijih hrvatskih povjesničara, ali uopće se ne slaže s tom tezom.

– Povjesničari, ako rade svoj posao, svakako mogu biti korisni, jer će javnosti predočiti nepoznate činjenice ili tumačenja koja nam pomažu kako bismo se što bolje upoznali s vlastitom prošlošću. No, zrelo bi društvo po naravi stvari, mimo takozvanih eksperata, moralo biti zainteresirano za vlastitu prošlost. Nema pojedinca koji ne razmišlja o tome gdje je bio u djetinstvu, u mladosti, u školi, na radnom mjestu, što je dobro obavio, što je propustio, zašto je to tako bilo. Ne možete to prepustiti nekom drugom. Kad se kaže »prepustimo povijest povjesničarima« zapravo se govori da o povijesti ne želimo razmišljati. S druge strane, s iskustvom profesora u Hrvatskoj, mogu reći da se u proteklim desetljećima vrlo malo učinilo za napredak hrvatske historiografije. Studente se obrazuje i odgaja za prosječnost, arhivi, kad su i dostupni, nesređeni su i neprilagođeni korisnicima, ne postoji sustav financiranja istraživanja u inozemstvu. Sve to ne pomaže izvrsnosti niti ugledu struke.

Reformacija

Mogu li povjesničari, budući da su, kao i ostali građani, različito vrijednosno orijentirani, uopće donositi neke zaključke koji bi bili široko prihvaćeni ili, kako se zna reći, podvlačiti crtu ispod pojedinih povijesnih događaja?

– Ne znam što znači podvući crtu, jer to u nekim slučajevima nikad ne možemo i nećemo postići. U godini smo petstote obljetnice protestantske reformacije. Ne morate biti znalac da biste znali kako oko toga nismo uspjeli podvući crtu. Papa je prošlog listopada u Švedskoj pred predstavnicima Svjetskoga luteranskog saveza rekao kako katolike i luterane ujedinjuje mnogo više nego što ih dijeli, ali je bilo katolika koji su takav stav protumačili kao klečanje pred Lutherom, nepopravljivim neprijateljem katoličanstva. Tako je i s povjesničarima. Na tragu usporedbe, ima ih katolika, ima ih protestanata, ima ih s ovakvim ili onakvim vrijednostima, no mene ne zanimaju njihove vrijednosti. Mene zanima što su napravili, kakav im je proizvod. Najbolji povjesničar engleske reformacije u ovom trenutku je Eamon Duffy, profesor povijesti kršćanstva na Sveučilištu Cambridge. On je nedvojbeno katolik i nedvojbeno kritičan prema reformaciji, ali ne mogu nabrojiti sve njegove uspjehe. U jednoj od novijih knjiga on rehabilitira kratkotrajno razdoblje katoličke restoracije pod Marijom Tudor (»Krvavom Marijom« iz protestantske predaje), koja je vladala Engleskom nakon Henrika VIII., a prije njene polusestre protestantske kraljice Elizabete. Među ostalim stvarima, on pokazuje zašto su onodobne strasti nagnale vlast na okrutni progon protestanata. No, nema ozbiljnog povjesničara koji nije mnogo naučio od Duffyja. Ima dobrih povjesničara i loših povjesničara. Mene zanima što su napisali, a ne u što vjeruju.

Vlada je osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Treba li se državna vlast baviti »suočavanjem s prošlošću«?

– Ne. Državna vlast mora voditi državnu politiku, unapređivanjem obrane i smanjenjem poreza. Ona nije i ne može zamijeniti društvo. Društvo se mora baviti suočavanjem s prošlošću, a vlast mora donijeti zakone što će odstraniti iz javnih službi i medija sve one pojedince koji su bili dio represivnog aparata pod nedemokratskim režimima i omogućiti društvu, odnosno građanima, slobodan pristup svemu što je potrebno da dođu do točnih i pouzdanih informacija. To znači da mora prikupiti sve arhive iz razdoblja totalitarne vlasti i učiniti ih dostupnima svima koje to zanima. Kad bi Plenković to učinio, i to odmah, onako kako su to Nijemci napravili nakon ujedinjenja, ne bi mu trebale nikakve komisije ni druge metode usporavanja. Ono što on i predstojnik njegovog ureda Davor Božinović rade je ništa drugo nego odugovlačenje i skretanje pažnje od onog što se od Vlade i Sabora doista očekuje, dakako umotano u celofan borbi protiv besplodnih ideoloških sukoba.

Komunistička dekadencija

Biste li sudjelovali u radu tog Vijeća da su vas pozvali?

– Pa, nisu me pozvali, tako da nikad nećemo saznati. Ali ozbiljno, ne vidim zašto bi netko dao legitimitet takvom jednom pothvatu.

Zadaća Vijeća je »izrada sveobuhvatnih preporuka usmjerenih na suočavanje s prošlošću«. Podsjeća li vas to Vijeće možda na ideološke komisije iz vremena komunizma, koje su također željele propisati određena ponašanja?

– Da, podsjeća na takva vijeća jer je smišljeno od konformističkog mozga oblikovanog u vremenu komunističke dekadencije. U ništa se nije vjerovalo, ali se znalo kako nepostojeću vjeru treba iskazati da bi forma bila zadovoljena i guza sigurna. Demokratsko društvo ne treba idejnih skrbnika. Potrebna mu je sloboda i jasna državna politika. Ljudi će već naći put, samo ih prestanite plašiti, izazivati moralne panike i neprestano zbunjivati.

Moraju li se Hrvati 2017. suočiti sa svojom prošlošću?

– Da se ne varamo, ovdje nije riječ o suočavanju s bilo kojom prošlošću. Nemamo se što suočavati s posljedicama habsburške vlasti isto kao što se Amerikanci nemaju što suočavati s posljedicama ropstva. Ti sustavi su propali i odbačeni. Ako se tu i tamo pojavi koji austronostalgičar ili, pak, povjesničar koji će naglasiti pozitivne strane patrimonijalnog odnosa prema crnim robovima, tako što ne predstavlja društvenu opasnost. Mi se, u prvom redu, moramo suočiti s komunističkom prošlošću, a to onemogućavaju oni koji su bili dio upravnog ili represivnog aparata propale komunističke države ili su u tom sustavu na razne načine bili privilegirani, a tih ima lijep broj.

Hrvati sigurno nisu jedini europski narod u kojem ne postoji nacionalni konsenzus o mnogim stvarima.

– Ne bih se složio. Postoji nacionalni konsenzus izražen u saborskim odlukama i Ustavu, koji određuje temeljne zakone, štiti ljudska prava i slobode, daje ustroj državne vlasti… Također postoji ili bi trebala postojati državna politika, koja zastupa demokraciju. Druga je stvar što se možda svi ne slažemo o nizu raznih pitanja koja izlaze izvan djelokruga Ustava, zakona, pa i državnog usmjerenja. Ali, to je prostor politike. Politiku kojoj dajemo prednost moramo izabrati na biralištu. Svaki pokušaj da se odabir zaskoči, preusmjeri, osudi kao beskoristan, kao primjer besplodne ideološke borbe može uspjeti samo ako većina doista odabire zaborav. Ali, to baš i nije realno, zar ne?

Sve o NDH

Bi li se život hrvatskih građana značajno unaprijedio u slučaju da uspije suočavanje s prošlošću i bude postignut konsenzus o temama o kojima ga sada nema?

– Apsolutni konsenzus se ne može postići, a i kad bi se postigao došlo bi do nekog novog prijepora, jer prijepor je dokaz da smo živi. U etrušćanskom društvu nema prijepora, jer je mrtvo. Život hrvatskih građana značajno će se unaprijediti kad shvate što je kočilo njihovo samopouzdanje i slobodan odabir, kad prestanu ucjene onih koji šire moralne panike da bi prikrili vlastitu prošlost.

U Vladinoj odluci o osnivanju ovog Vijeća, navodi se da će ono »ne relativizirajući kršenja ljudskih prava, uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima«. Dakle, jasno se želi reći da režim NDH nije u istoj ravni s komunističkim poretkom, makar su se i u potonjem kršila ljudska prava. Je li to ispravno polazište?

– Ne treba dokazivati da su postojale razlike između pojedinih oblika nedemokratskih režima, a također unutar raznih razdoblja istih nedemokratskih režima. Ali, to još ne znači da je jedan nedemokratski režim bolji od drugoga. Ili da sve razlike idu u prilog samo jednog nedemokratskog režima. Fašizam, uz značajne iznimke, nije ugrožavao privatno vlasništvo. Zato i postoji ozbiljan korpus istraživanja (naravno, ne kod nas, nego u svijetu) koji ukazuje na izuzetno negativne društvene posljedice sustavnog razaranja privatnog vlasništva u bivšim komunističkim zemljama i to ne samo zato što su komunističke diktature bile znatno dugoročnije od fašističkih.

Kako biste okarakterizirali vladavinu Ante Pavelića?

– U društvu i historiografiji postoji konsenzus o krajnje negativnoj naravi ustaškog režima. To nije bilo kontroverzno ni za značajne dijelove emigracije što je proistekla iz NDH. Nitko ozbiljan ne pokušava prevrednovati NDH.

Je li to najsramnije razdoblje hrvatske povijesti?

– Za one koji su počinili razne zločine, pa se imaju razloga sramiti, sasvim sigurno. Možda ne za one koji su razne zločine počinili u trenutku raspada NDH. Ovisi o tomu koliko su počinitelji sposobni na duševnu pobuđenost osjećanja srama. Govorim o pojedincima i sustavima, opasno je čitavim društvima nametati osjećaj krivnje i srama. Uostalom, mi nismo razvili ozbiljnu historiografiju o NDH. Posve je netočno da o NDH sve znamo, kako tvrde neki ameteri. Što uopće znamo o društvenim trendovima u NDH, o svakodnevnom otporu? Na ozbiljnom iščitavanju NDH u najnovijem razdoblju najviše ima stranih djela, više su napravili Jozo Tomasevich i Alexander Korb nego mnogi domaći povjesničari.

Za dom

Spominjali ste već komunističke vlasti, jesu li one bile jednoznačno negativne?

– Nema nikakve dvojbe da je komunistički režim bio totalitaran, pa prema tome i zločinački. Nema te komisije koja može dokazati suprotno. E sad, ništa nije posve jednoznačno. Totalitarni i represivni režimi su ljudska djela, a ljudi nikad nisu jednoznačni. Voljelo se i ljubilo i pod Hitlerom. Sveučilišta su podučavala, knjige su se pisale, bolnice su liječile… Ali, to ne može biti povod za relativiziranje i potiskivanje duboke istine o tim režimima. Uvijek se, recimo, mogu naći razlozi zašto je Davor Božinović radio kao savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu SR Hrvatske, ali to ne mogu biti dokazi u prilog demokratkog karaktera JNA.

Mostov zakon o arhivima je pravo rješenje

Kad biste danas htjeli napisati knjigu o Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata i tražiti za to arhivsku građu, na koje biste probleme naišli? Je li, što Most predlaže, neophodno donijeti zakon na temelju kojeg bi se otvorio pristup arhivima?

– Iz vlastitog iskustva mogu reći sljedeće. U Beogradu sam u više navrata radio u Titovom arhivu i onda kad je bio u sklopu Muzeja 25. maj i nakon što ga je preuzeo Arhiv Jugoslavije i uvijek sam dobio sve što sam tražio. U Hrvatskom državnom arhivu sam devedesetih čitao dijelove UDB-inih arhiva, ali doslovno iste materijale prije nekoliko godina nisam mogao čitati bez dozvole SOA-e i to samo ekranizirane kopije, ne izvorne papire. Srećom, mnogi materijali saveznog značaja mogu se bez problema dobiti u Sloveniji ili BiH. Sramota je da Hrvatska još uvijek dobrim dijelom štiti privatnost svojih tamničara, a umanjuje ulogu svojih disidenata. Zato je neizostavno potreban novi i nedvosmisleni zakon o arhivima. Ima razloga vjerovati da je Mostov prijedlog zakona pravo rješenje.

Prijedlozi Vijeća bit će, kako se navodi, »utemeljeni na znanstveno valoriziranim povijesnim činjenicama«. Može li se na osnovi znanstveno valoriziranih povijesnih činjenica dogoditi da vi i povjesničari poput, primjerice, Josipa Jurčevića, Hrvoja Klasića ili Tvrtka Jakovina prihvatite isti stav o komunističkom poretku?

– Nema razloga zašto bih ja težio istom stavu s ovim ili onim povjesničarom. Već sam naglasio da me ne zanimaju njihovi stavovi nego njihovi radovi. Od mnogih naših povjesničara nema se što naučiti.

Vijeće će i izraditi preporuke za »pravno reguliranje uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima«. Kako biste vi regulirali uporabu tih simbola?

– Represija prema simbolima nije korisna, a u našim uvjetima samo bi im dala poticaj. Zato sam protiv sankcioniranja bilo kojeg simbola ili pokliča. Ako netko želi urlikati »Za dom spremni« ili »Za domovinu s Titom – naprijed« neka to bude njegova nezdrava strast. To će s vremenom nestati. Drukčije je sa službenom uporabom ili društvenim počastima, »Za dom spremni« ne može biti službeni vojni poklič.

A trgovi i ulice s Titovim ili Pavelićevim imenom?

– Ulice, trgovi i slično ne smiju se zvati po nositeljima nedemokratskih režima.

Domovinski rat

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović neki je dan izjavila da »neće dopustiti da se izvrće istina i blati i omalovažava Domovinski rat«. Treba li postojati službena istina o Domovinskom ratu koju nitko neće smijeti osporavati?

– Ne mora postojati »službena« istina o bilo čemu, ali se mora težiti istini.

Je li onda ova predsjedničina izjava na tragu komunističkih dogmi o Drugom svjetskom ratu, koje do Titove smrti gotovo da nisu bile podložne propitivanju?

– Naravno da nije. Za takvo što bio bi potreban totalitarni okvir. Uostalom, kako bilo koji državnik može spriječiti neistine o bilo čemu ili omalovažavanja bilo čega? Ustav štiti slobodu govora i to ne samo »ispravnog« govora. Druga je stvar kako se pojedini fenomeni predstavljaju u nastavi.

Koja je vaša istina o Domovinskom ratu?

– Prije svega, ne volim sintagmu Domovinski rat, jer to je ruski termin koji je korišten za rat protiv Napoleona 1812., a onda ga je Staljin preuzeo nakon njemačkog napada na SSSR, kako bi prikrio prethodnu suradnju s Nijemcima u podjeli Poljske i preuzimanje baltičkih država, Besarabije i sjeverne Bukovine. Franjo Tuđman pogriješio je kad je insistirao na ovom stranom terminu, umjesto da se naš rat precizno definira onakvim kakav je i bio – rat za hrvatsku nezavisnost. No, to je sad uvriježeno i tako je, kako je. Svoja zapažanja o Domovinskom ratu napisao sam u eseju »Raspad Jugoslavije« objavljenom 2001. godine. Premda bih neke stvari danas možda malo drukčije postavio ili nadopunio, nemam razloga mijenjati moje zaključke od prije petnaest i više godina.

Kad govorimo o istini o tom ratu, nije li legitimna bila želja Srba u Hrvatskoj da, zajedno sa svojim sunarodnjacima, ostanu u Jugoslaviji, u kojoj su živjeli od 1918., kao što je, naravno, legitimna bila i volja hrvatskog naroda za stvaranje samostalne države?

– Svi narodi imaju pravo na samoodređenje, pa tako i Srbi. Kad se dva prava sukobe pobjeđuje sila, kako je lucidno primijetio Karl Marx. Srbi su, ne svi, ali značajan broj, a naročito njihovi lideri, tijekom devedesetih godina još jednom pokušali odvojiti dijelove Hrvatske za svoju zamišljenu Veliku Srbiju. U tomu nisu uspjeli, poraženi su. I tako će ostati do sljedećeg pokušaja.

Novilist.hr

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari