Pratite nas

BiH

Ivo Banac: Perković previše zna o vladarima Hrvatske

Objavljeno

na

Agent jugoslavenske Udbe pratio je najpoznatijeg hrvatskog emigranta Brunu Bušića kad je oko 23 sata išao prema svome pariškom stanu. Kada je Bušić ušao u dvorište zgrade, za njim je potrčao ubojica i ustrijelio ga. Ova brutalna likvidacija dogodila se 16. listopada 1978. Prema podacima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava zloglasna tajna služba od osnutka komunističke Jugoslavije pa sve do njezina raspada 1990. likvidirala je čak 69 emigranata. Udba je izvršila 24 neuspjela atentata na hrvatske disidente, dok se osmorica smatraju nestalima.

Politička odluka
[dropcap]M[/dropcap]ladi, ambiciozni i popularni Bruno Bušić bio je vrlo visoko na listi državnih neprijatelja kojih se Titova vlast željela riješiti. On je došao u Pariz radi priprema za izvanredni sabor Hrvatskog narodnog vijeća, na kojemu bi sigurno preuzeo vodstvo ove emigrantske organizacije. Udba je bila brža i ubila ga je samo četiri dana prije sabora. Bože Vukušić, autor knjige “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva”, uopće ne dvoji da je sve likvidacije odobrio Tito. Netko je morao dati prijedlog da se ide u likvidaciju, ali je na kraju to odobravao Tito. Nakon maršalova zelenog svjetla savezni ministar unutarnjih poslova angažirao bi Udbu iz one republike iz koje je dolazila “označena” žrtva. U pravilu je hrvatske emigrante likvidirala Udba iz Hrvatske. Sada dolazimo i do uloge Josipa Perkovića, koji je od 1972. do 1976. godine bio šef II. odjela osječke Udbe, od 1979. do 1986. godine šef drugog odjela republičke Udbe, a od 1986. godine do 1990. šef cijele hrvatske Udbe.
– Čista logika govori da je Perković odgovoran za sve hrvatske emigrante koji su ubijeni od 1979. pa sve do raspada Jugoslavije – kaže Vukušić ističući da Perković treba odgovarati za ono loše što je napravio bez obzira na sve zasluge koje ima u obrani Hrvatske.
Povjesničar dr. Tvrtko Jakovina smatra da je političko vodstvo Jugoslavije načelno moralo znati za likvidacije, ali da još nije do kraja istražena njihova uloga u pojedinim egzekucijama.
– Policija nikada nije predala u arhiv dokumentaciju hrvatske Udbe pa tako mi ne znamo što je istina – ističe Jakovina.
Što se tiče Perkovićeve obrane u koju se upregla hrvatska politička elita, Jakovina kaže da je to normalno jer ne postoji država na svijetu koja ne štiti svoje nacionalne interese ili ono što je procijenila da su joj nacionalni interesi. U Hrvatskoj su se stvari dodatno zakomplicirale jer su udbaši imali istaknutu ulogu u stvaranju države. Jakovina kaže da se nije dogodilo ništa drugo, nego ono što se dogodilo u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata kada su Hitlerovi obavještajci stvarali novu njemačku tajnu službu.

Dobra umreženost
Povjesničar dr. Ivo Banac uvjeren je da Perković zna vrlo mnogo o ljudima koji trenutačno vladaju na političkoj i društvenoj sceni te da su oni zato stali u njegovu obranu. Ovakva podrška, smatra Banac, samo pokazuje do koje su mjere umreženi moćnici u Hrvatskoj. Uvjeren je da će se sve promijeniti kada se “odčepi” ova situacija oko Perkovića.
– Oni štite svoje biografije, interes i konkretnu moć. Za Hrvate je važno da počne proces čišćenja. To nije samo ubijanje, nego i kontrola cijelog društva. Udbaši su kontrolirali sve tvrtke koje su se bavile uvozom i izvozom. Ta mračna tajna hrvatskog društva nekima je dala veliku prednost u tranziciji – zaključuje Banac.

Banac: Tito najavio likvidaciju dr. Jelića

Ivo Banac ističe da su se odluke o likvidacijama “državnih neprijatelja” donosile na razini političkog vodstva te da u nekim slučajevima zapovjedna odgovornost ide do samog Tita. Iznosi zanimljiv podatak da je Tito 30. travnja 1971. na XII. sjednici Predsjedništva SKJ na Brijunima najavio likvidaciju dr. Branka Jelića.
Zbog toga vas upozoravam da ćemo morati poduzimati izvjesne oštrije mjere prema nekim ljudima vani za koje znate svi, za koje već znamo, koji igraju tu jednu igru – rekao je Tito svojim partijskim drugovima, a samo pet dana zatim izvršen je atentat na dr. Jelića.

Dražen Ćurić

Prilog:

[box_light]

Josip Jović: Vlast ne štiti Perkovića, nego sebe

 Bilo je sve do jučer neviđeno i nezamislivo da Zagreb odbije bilo što što traži, sugerira ili predlaže Bruxelles, od imenovanja članova nadzornih odbora do promjene granica, od promjene zakona do prodaje brodogradilišta. Ali, evo, dogodilo se da su Vlada i Sabor rekli odlučno “ne” europskom uhidbenom nalogu unatoč prijašnjem prihvaćanju, riskirajući vjerodostojnost u poštovanju međunarodnih obveza, a možda i političke i financijske sankcije.

Taj izmijenjeni zakon o pravosudnoj suradnji s članicama EU-a, kojim Hrvatska kaže da neće izručivati svoje građane za djela počinjena prije 2002. godine, nazvan je “zakonom za Perkovića” jer je došao nakon što je uhidbeni nalog na njegovo ime uputila Njemačka zbog ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. godina.

Opasan svjedok

Glavno je pitanje zašto se hrvatska vlast odlučila na ovakav bojkot, koji su to jaki razlozi koji su je naveli na spomenute nemale rizike? Prva je i, naravno, pogrešna, pomisao da se štiti samog ili samo Josipa Perkovića. Svaka vlast, prebogato je iskustvo o tome, lako se riješi bilo kojega pojedinca kad je u pitanju njezin interes. Za Perkovića bi, kako to kaže i njegov odvjetnik Anto Nobilo, bilo najbolje da se sam pojavi pred sudom i objasni svoju ulogu. Ako već njemačko pravosuđe inzistira na njegovu dovođenju pred sud, teško će se sakriti. Zato je logičnije pretpostaviti kako štiteći Perkovića vladajuće strukture zapravo nastoje zaštititi sebe.

Dugo se spekulira, a događaji oko usvajanja spornog zakona to nedvojbeno potvrđuju, kako dominantnu ulogu u hrvatskom javnom životu, u strankama, ministarstvima, diplomaciji, predsjedničkim uredima, gospodarstvu i medijima, igraju upravo pripadnici službe kojoj je Perković jedno vrijeme bio na čelu. Uostalom, on sam je 1998. godine predao HIS-u djelomičnu rekonstrukciju suradnika Službe državne sigurnosti na kojoj se već nalaze neka impozantna imena javnog života, a zacijelo je još više onih koje Perković nije želio otkriti i koji su vjerojatno bili još jači igrači.

Treba kazati, pripadnici jugoslavenskih tajnih službi dijelom su se, što zbog straha, što zbog uvjerenja, kao i sam Perković, stavili devedesetih u službu obrane i stvaranja nove hrvatske države. No, ostala je njihova dobro povezana mreža koja kontrolira društvo, ne više na ideološkoj, nego čisto pragmatičnoj osnovi. Oni, izusti nad Jazovkom sisački biskup Vlado Košić, vode našu zemlju, na prvim su mjestima, oni su gospodari medija, oni kroje istinu, zavode naš jadni narod.

Dakle, Perkovićev münchenski nastup u ulozi svjedoka ili optuženika mogao bi biti vrlo neugodan za mnoge, poneke bi mogao dovesti i u izravnu vezu s nekim od 67 ubojstava hrvatskih emigranata. Točno i iskreno, možda u svojoj staračkoj naivnosti, primjećuje Josip Boljkovac, bivši šef junaka naše priče, kad kaže: “Treba ga štititi, jer štiteći njega, štite se i drugi koji bi se danas-sutra mogli naći u istoj situaciji.” Ne treba, naravno, zanemariti ni ideološki fanatizam nositelja aktualne vlasti koji se nisu u stanju kritički distancirati od partizansko-jugoslavensko-

komunističke negativne prošlosti.

Zbog istih motiva i na isti način na koji su ukinuli pokroviteljstvo nad obilježavanjem žrtava Bleiburga i “križnog puta”, oni sada žele velom zaborava prekriti i zločine počinjene nakon rata u iseljeništvu. Sve su to za njih, tako barem proizlazi, bile opravdane egzekucije nad državnim, potencijalnim ili stvarnim, protivnicima i neprijateljima. Suđenja za te zločine svakako bi dovela u pitanje cijeli jedan sustav na čelu s njegovim božanstvom Josipom Brozom.

Pozivanje na branitelje

A sve to prebacivanje odgovornosti za zaštitu zločina na oporbu i čak na Crkvu, te neodređene prijetnje kako će se tjeranjem lisice istjerati King Kong, najave promjene Ustava o nezastarijevanju političkih ubojstava, kao da se već kaznenim zakonom ne bi mogao izbaciti institut zastare za ubojstva uopće, a ne samo politička, pa onda Josipovićevo kako među politička ubojstva treba ubrojiti i ona iz drugih (kojih?) vremena, ili pak neuvjerljivo i lažno Milanovićevo kako se zapravo zakonom o (ne)suradnji s drugim državama žele zaštititi branitelji, samo su pokušaji umirivanja javnosti i savjesti, i dobivanje vremena za zaborav, odnosno koprcanje u viru koje vodi sve dubljem tonjenju do dna s kojega nema povratka, ni moralnog ni političkog.

Kad premijer, koji je možda i sam izmanipuliran u vrtlogu raznih interesa, poziva na zaštitu hrvatskih branitelja, on kao da nije ni pročitao tu Odluku o europskom uhidbenom nalogu u kojoj jasno stoji da država članica EU-a ne može izdati uhidbeni nalog za kazneno djelo koje nije počinjeno na njezinu teritoriju, kao i da država od koje se traži provedba naloga to neće učiniti ako se odnosi na djelo počinjeno na njezinu području, a to isto uneseno je i u sada izmijenjeni domaći zakon.

A koliko znamo, hrvatski su branitelji ratovali i mogli počiniti zločine samo na teritoriju hrvatske države. I jedno pitanje za ovu i za sve prethodne vlasti. Zašto do danas nije poduzet ozbiljan napor da se istraže počinitelji i nalogodavci ubojstva Bruna Bušića? A još su svi akteri itekako živi.  [/box_light]

 

facebook komentari

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari