Pratite nas

Kolumne

Ivo Banac: Tko je izgubio Tursku?

Objavljeno

na

“Duboko razočarana u Europu i Zapad, Turska je, između kemalizma i erdoğanizma, “samo” podijeljena oko modela modernizacije”, piše Ivo Banac u kolumni za Jutarnji list.

Nakon što je ustanovio da je pobijedio na referendumu, Recep Tayyip Erdoğan otišao je u Osvajačevu džamiju (Fatih camii) i pomolio se u turbetu Mehmeda II. Premda je Mehmed II. bio tek dvadesetijednogodišnjak kad je osvojio Carigrad, on je za razliku od triput starijeg Erdoğana bio svjestan prolaznosti svake zemaljske vlasti. Po predaji, kad je ušao u carski dvorac Bukeleon, Osvajač je izgovorio Sadijev dvostih: “Pauk plete zavjese u palači cezara, a sova najavljuje stražu u Afrasiabovim tornjevima.” Nesretna je okolnost što prolaznost nije u Erdoğanovu središtu pažnje, premda je ovo pravi trenutak za zrelo razmišljanje o tomu što je u Turskoj dobiveno i izgubljeno tijekom proteklih osamnaest mjeseci Erdoğanove ofenzive.

Nakon drugih općih izbora u studenome 2015., Erdoğanova je Stranka pravde i razvoja (AKP) povratila parlamentarnu većinu. Opozicija je bila zbijena na okrajke turskog prostora – kemalistička Republikanska narodna stranka (CHP) u Traciji i na egejskoj obali sa središtem u Izmiru, a ljevičarska (kurdska?) Demokratska partija narodâ (HDP) na jugoistoku, u istočnoj i jugoistočnoj Anatoliji. U međuvremenu, nakon što je Erdoğan izvršio pritisak na EU koristeći izbjegličku krizu, koju je dobrim dijelom i proizveo, došlo je do pokušaja krajnje amaterskog vojnog udara (srpanj 2016.) te do Erdoğanova protuudara na suparničku frakciju islamističkih gülenista, ali općenito na opoziciju. Otpušteno je oko 130.000 državnih službenika, a uhićeno više od 45.000 vojnika, policajaca, učitelja, političara i novinara. Među 151 utamničenih novinara je glavni urednik i još deset djelatnika dnevnika Cumhuriyet, glavnog oporbenog dnevnika. Jedan od njih, Kadri Gürsel, optužen je za terorizam jer je kritizirao Erdoğana i AKP (The New York Times, 16. i 21. ožujka; www.ipi.media, 27. siječnja).

Danas, nakon devet mjeseci Erdoğanova monologa, hirovitih napada na SAD i EU, obnove dosta nepouzdanih odnosa s Rusijom, nastavka rata protiv Kurda u Siriji, povratka terorističkih napada u samoj Turskoj, Erdoğan slavi “da” glasove na referendumu što će mu dati autokratske ovlasti. Riječ je zapravo o tankoj većini od 51,41 posto glasova. “Ne” glasovi prevagnuli su duž cijele egejske i sredozemne obale od pokrajine Çanakkale, na obje strane Dardanela, do Hataya i Antiohije (Antakya). Prevagnuli su i u europskoj Turskoj te na istoku i jugoistoku, ali i u pokrajinama Ankara, Eskişehir i Bilecik.

Prvi put nakon dvadeset godina Erdoğan je izgubio Istanbul, gdje je od 1994. do 1998. bio gradonačelnik i u koji je uložio silna državna proračunska sredstva. Izgubio je i Ankaru i Izmir. Izgubio je srednju klasu, koja se digla zahvaljujući tržišnom gospodarstvu što su promicali upravo Erdoğan i njegovi islamistički prethodnici (od Necmettina Erbakana nadalje). Središta opozicije bila su u pokrajinama Tunceli (80,41% “ne”), Şırnak (71,70), Kırklareli (71,33), Muğla (69,30), Izmir (68,80), Hakkâri (67,58), Diyarbakır (67,57) i Iğdır (65,20), gotovo sve na obalama ili krajnjem istoku zemlje. Jednako zanimljivo, najveći postoci “da” glasova došli su iz vrlo konzervativne unutrašnjosti Anatolije, iz pokrajina poput Konye, Aksaraya, Sivasa, Erzuruma i Rize.

Posve je jasno da je Erdoğanovo razdoblje vrijeme polarizacije, što samo po sebi ne mora biti novost u zemlji poznatoj po kriznim razdobljima i čestim vojnim intervencijama. Novost je, međutim, što je Erdoğan otvorio krizu same države, koja postupno okreće leđa Zapadu i republikanskom ustroju, izravno vezanom uz utemeljitelja republike, Mustafu Kemala Atatürka.

Na djelu je paradoks. Premda je Turska od 1946. bila poznata po slobodnim i višestranačkim izborima, teško je prepoznati zapadnu liberalnu demokraciju u turskom političkom modelu, koji je uvjetovan nizom ustavnih ograničenja što su nametnuli političari u vojnoj uniformi. Kolikogod Erdoğan djelovao kao diktator, pogrešno ga je upoređivati s raznim personalističkim caudillosima, posebno s onima na Bliskom istoku.

On je među konzervativnim vjernicima popularan zato što im je donio slobodu – građanska prava i mogućnost sudjelovanja u javnom životu, koja su im kemalisti sustavno oduzimali, premda se nisu libili od zloporabe vjerskih osjećaja u prilog vlastite političke agende. Čak nije točno da je Erdoğan posebno oduran za 15 milijuna turskih Kurda, koji uglavnom predstavljaju pouzdanu bazu AKP-a. Mehmet Şimşek, zamjenik predsjednika vlade i bivši ministar financija, pripadnik je kurdske manjine (The Washington Post, 18. ožujka).

Odstupanje od kemalizma ima i svoju stratešku stranu, vezanu uz uzmicanje Obamine administracije na arapskom Istoku. Iran i Rusija ubacili su se u ispražnjeni prostor i nametnuli nove izazove u politički nesređene sunijske zemlje. U tim okolnostima pretjerano “civiliziranje” turskih saveznika nije se pokazalo preporučljivim. To se radi tamo gdje uglavnom i nije potrebno, posebno u manjim istočnoeuropskim zemljama.

Tko je, dakle, izgubio Tursku? Nasrtljivi zapadni sekularisti, koji u muslimanskom svijetu vide samo mračnjaštvo i neznanje, morali bi se suočiti s činjenicom da su središnje islamske zemlje redovito bivale zakočene u svojim prosvjetiteljskim naporima kao posljedica naleta zapadne prevlasti. Britanska okupacija 1882. prekinula je pravac razvoja prema parlamentarizmu u Egiptu, a nakon Perzijske ustavne revolucije (Mašrutijat, 1904.) i Mladoturske revolucije (1908.) došlo je do ruske okupacije Tabriza (1911.) i Prvog svjetskog rata, s podjelom otomanskih arapskih posjeda u anglo-francuske mandate.

Unatoč takvom stanju, Turska i Iran prošle su proces silovite vesternizacije, ali nipošto po liberalnom modelu. Mussolini je ostavio uvjerljiviji dojam (v. Christopher de Bellaigue, The Spectator, 25. veljače). Danas se isti ciklus ponavlja, u nešto izmijenjenom ključu, dobrim dijelom kao rezultat dekadencije zapadne kulture i posrnuća liberalne demokracije.

Kad je 1930. godine Bogdan Radica posjetio Ankaru, našao je mnogo toga što ga je podsjećalo na fašizam: “Kemal je u svojoj imperatorskoj osamljenosti, koju čuva cijela svita obožavatelja i gardista – odjevenih u običnom crnom građanskom odijelu – ispovijedao pomankanje unutarne snage i intimne duboke duhovne inspiracije, što se očekuje od ovakve pojave koja ima ambicije i volje da pomiče osnovama kolektiva. A ta ista izdaja pomanjkanja i biti osjeća se i u namještenoj figuri Benita Mussolinija”.

Ruşen Eşref Ünaydın, pjesnik, diplomat, tajnik Kemalove Velike narodne skupštine, Radici je 1931. u Istanbulu povjerio svoja razmišljanja o kemalizmu: “Pa ma što god se zbilo i kolikogod se naša revolucija razvijala, mi smo svijesni činjenice, da smo ipak spasili ono, što se dalo spasiti od osmanstva, od naše rase, i da ćemo se održati do konca vjekova na Bosporu, na moreuzima, na Zlatnom Rogu […]. Naša je generacija ispunila ono, što se moglo očekivati. Možda izgledamo i pomalo smiješni u frakovima, bez brkova i bez brada, oponašajući Zapad, ali nitko nas više ne će pokušati potjerati s naše zemlje, iščupati nam korijenje, koje je naše i na koje imamo pravo.

Džamije ćemo pretvoriti u muzeje, skupa sa Svetom Sofijom, umjesto njih izgradit ćemo škole, sveučilišta, bolnice i moderne ustanove, i na ruševinama slavne prošlosti izgradit ćemo slavniju današnjicu i još slavniju budućnost” (Bogdan Radica, Sredozemi povratak, str. 247, 269.).

Možda su Erdoğanove vrijednosti u sukobu s onima Kemala Atatürka, ali metode su im iste. Nešto slično može se tvrditi i za Erdoğanove naputke Turcima: “Napravite ne troje, nego petoro djece. Jer vi ste budućnost Europe. To će biti najbolji odgovor nepravdama što su vam nanesene” (The New York Times, 18. ožujka). Turska ne odustaje od modernizacije, ali ni od ojađenosti Zapadom. Duboko razočarana u Europu i Zapad, ona je, između kemalizma i erdoğanizma, “samo” podijeljena oko modela modernizacije.

jutarnji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Lex Stanković i novi teror ‘zaustavljača mržnje’

Objavljeno

na

Objavio

U 18. godini uživanja, čini se doživotne, koncesije na najatraktivniji nedjeljni termin javne televizije, urednik i voditelj Aleksandar Stanković počeo je držati nedjeljne propovijedi.

Naprasno je skratio razgovor s gostom u zadnjoj emisiji Nedjeljom u 2 i obratio se urbi et orbi usmenom poslanicom po pitanju govora mržnje u medijima. Izrekao je hvale vrijedne, ali golemoj većini gledateljstva s minimumom kućnog odgoja i morala od djetinjstva poznate stvari kako je ružno prijetiti drugima i psovati im majku. Kao istaknuti novinar koji već skoro dva desetljeća ima privilegiran pristup javnosti, izložen je i ad hominem kritikama, prijetnjama, vulgarnom vrijeđanju. Prva pomisao kad je započeo svoju filipiku protiv govora mržnje bila mi je da je čovjeku prekipjelo i da je odlučio, na vlastitu odgovornost malo privatizirati emisiju, iako mu je posao razgovarati s važnim gostima, a ne popovati i docirati javnosti.

No zaintrigiralo me to što je njegova propovijed nakon opće, banalne osude govora mržnje sadržavala i vrlo konkretne, činilo se već dobro razrađene prijedloge zakonskog sankcioniranja nepoćudnih sadržaja. Tako je, između ostalog, rekao: “I evo prijedloga, kad se prijeti, kad se huška i kad se drastično vrijeđa druge ljude, zabranite, recimo, na mjesec dana komentare ispod tekstova. Sve. Ako se to ponovi, kazna za nakladnika sto tisuća kuna. Neće se ponavljati. Ovaj apel je u prvom redu usmjeren na sabor, na vladu, na političke stranke i na moju strukovnu novinarsku udrugu da novim zakonskim prijedlogom o električnim medijima konačno stane na kraj nesnošljivosti u medijima.” Na kraju je dodao: “za kraj, kupio sam jutros flomaster i napisao sam ovo”, i podignuo papir s natpisom ‘Zaustavite mržnju u medijima’. Gdje je u nedjelju ujutro kupio flomaster i zašto je važno da ga je ad hoc kupio a nije već imao doma ili u redakciji? Ta naizgled nepotrebna dodatna informacija svjedoči da mu je bilo stalo istaknuti kako taj istup nije planski već je rezultat individualnog, trenutnog revolta.

Štosove poput “Ja ne mrzim” ili “Stop ovome”, “Stop onome” već smo puno puta vidjeli i mogli smo naučiti da iza tih patetično-infantilnih gesti uvijek stoji politički rezon. I doista, već sutradan se sve razjasnilo. Ima nešto od sjevernokorejskog štiha u tome da ono što u nedjelju vidiš na javnoj televiziji kao hrabar, moralno neupitan, pravednički individualan apel s kojim se samo monstruozni mrzitelji ne bi složili, u ponedjeljak postane predmet prijedloga novog zakona. Jutarnji vladin bilten nas je, dan nakon Stankovićeve propovijedi, prvi izvijestio kako će “Hrvatska prvi put dobiti zakonsko rješenje koje regulira govor mržnje, poticanje na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu”.

Tu smo! Nekad bih na ovom mjestu napisao narodnu misao poput “u tom grmu leži zec” ili “ne laje ćuko radi sela…” ali pošto bi se, ispuštajući iz vida metaforičku funkciju mogla interpretirati kao uvredljiva i sankcionirati po novom zakonu, reći ću “u tom grmu leži lav” ili “ne pjeva Pavarotti radi Scale…” Jutarnji važno dodaje i kako se “Vlada, nakon brojnih prijetnji i govora mržnje koji se pojavljuje na društvenim mrežama i ispod komentara članaka na internetu, odlučila obračunati s “digitalnim Divljim zapadom” u Hrvatskoj.” Kako to da “digitalni Divlji zapad” prije godinu ili pet nije bio problem, a sad odjednom jeste? Ima li to veze s negativnim stavovima većine komentara prema vladajućoj oligarhiji, ne samo kod nas nego u Europi općenito?

U Hrvatskoj imamo neke velike kolumniste koji su odavno zabranili komentiranje ispod svojih članaka i za koje ne sumnjamo da će ovo poopćavanje cenzure sigurno pozdraviti. Uskoro smo doznali i dodatne detalje, primjerice kako će na zakonskom rješenju intenzivno sljedećih mjeseci raditi inicijalna radna skupina Vladina Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva (SDURDD) u kojoj su, uz državnog tajnika Bernarda Gršića, i predstavnici brojnih drugih vladinih i nevladinih institucija. “Neslužbeno” se doznaje i da će zakonsko rješenje koje se priprema “slijediti smjernice” vezane za suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu, koje je u rujnu prošle godine objavila Europska komisija. Bez Europske komisije, koja nema nikakav demokratski legitimitet jer je nitko izravno ne bira pa nikome i ne odgovara, i njenih smjernica ne bismo više znali otići ni na zahod. Opet se moram ugristi za jezik, jer kako stvari stoje, uskoro će nam propisati i smjernice oko rodno neutralnih zahoda pa ćemo i u nuždi znati kamo smijemo ići zahvaljujući Europskoj komisiji i domaćim ćatama koji kao kolonijalni upravitelji iz redova domorodačkog stanovništva samo provode “smjernice”. Naša “radna skupina” je u startu već zaključila kako je potreban zakonski okvir koji će pravno regulirati komunikaciju na internetu. Ako pogledamo famozne “smjernice” one se odnose na nekoliko stvari. Javno poticanje na nasilje je nesporno zlo i ono se vrlo lako sankcionira unutar postojećih zakona.

Ali tko određuje što je “govor mržnje” i “širenje lažnih vijesti”? Je li, primjerice, “ugledni Guardian” prije nekoliko godina širio lažne vijesti oko tobožnjih socijalnih prosvjeda koji su ujedinili narode BiH u borbi protiv zlih nacionalističkih elita? Isto tako, jasno je što potpada pod kategoriju “rasne mržnje” ili “antisemitizma”, ali što je “netolerancija izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla”. Koja je dozvoljena, od Vijeća Europe propisana razina “etnocentrizma”, preko koje on postaje “agresivan”? Je li neprijateljstvo prema migrantima govorenje istine o prekršajima zakona koje su počinili neki pripadnici te skupine? Ili ćemo lagati i šutjeti kako što je to bio slučaj u Njemačkoj, primjerice oko spolne i dobne strukture migranata, ili nasilja koje se događalo za pretprošlu Novu godinu u nizu njemačkih gradova?

Nije slučajno da je Njemačka jedina europska zemlja koja ima sličan “Lex Stanković” i provodi ga od 1. siječnja ove godine. Opet nas o tome prvi izvještava Jutarnji pod znakovitim naslovom: “Zakonski malj za govor mržnje na Internetu: Što možemo naučiti iz njemačkog eksperimenta koji će promijeniti svijet društvenih mreža” Metafora “malja” neugodno podsjeća na Malleus maleficarum, hrvatski: Malj koji ubija vještice, zloglasni inkvizitorski priručnik kojeg su u 15. stoljeću napisala dvojica njemačkih dominikanaca, H. Kramer i J. Sprenger, a čiji bi srodnici po formi mentis glumili Velike inkvizitore danas. Njemačka, za kojom se prvi povodimo, od prije dva tjedna na svom teritoriju provodi Zakon o poboljšanju provedbe zakona na društvenim mrežama (na njemačkom umilna kratica NetzDG od još ljupkije riječi: Netzwerkdurchsetzungsgesetz).

Tim zakonom “motor Europske unije” i zemlja s najjačom kontrolom misli i riječi propisuje društvenim mrežama s više od dva milijuna registriranih članova, dakle prije svega Facebooku i Twitteru, da korisnicima omogući jednostavan i transparentan način za prijavljivanje ilegalnog sadržaja te da vidljivo protuzakonit sadržaj uklone ili blokiraju unutar 24 sata od prijave. Radi se o nametanju cenzure i, što je još gore, autocenzure. Lako je zaključiti kako će društvene mreže i portali sami, da bi izbjegli rizik, jer je interpretacija rastezljiva stvar, radije a priori brisati upise korisnika nego se objašnjavati na sudu i eventualno plaćati drakonske kazne. Već u nekoliko dana malj novog njemačkog zakona nekritički je pogađao široku paletu objava – od lijevih komičara do desnih političara, dajući im u javnosti aureolu žrtava gušenja slobode riječi.

Dvije su jasne posljedice ovakvih novotarija. Kad se zakon donese, nastat će stampedo u kojem će svatko prijavljivati svakoga. Budući da velike društvene mreže ne mogu zaposliti desetine tisuća lokalnih administratora kvalificiranih brzo prosuditi što se kosi sa zakonom a što ne, bit će im jeftinije, sigurnije i jednostavnije odmah brisati i blokirati. Prostor slobode govora na internetu, pod krinkom borbe protiv manijaka koji prijete i šire mržnju, a koji se lako riješe i postojećim zakonskim okvirom, suzit će se na small talk o zeki, cvijeću, rukometu, hrani i modi i sličnim, “sigurnim” stvarima. Kako kaže lik u Kusturičinom filmu Otac na službenom putu – u vrijeme kad danas možeš zaglaviti zbog američkih, a sutra zbog ruskih pjesama, najsigurnije je pjevati meksičke.

Drugi problem novog cenzuriranja interneta je što je država, prijetnjom kaznama, zadužuje privatne tvrtke da rade njen posao. Naime, svi problemi o kojima je govorio Stanković u Hrvatskoj su već obuhvaćeni člancima Kaznenog zakona, i to ne samo oni koji se odnose na prijetnje i pozivanje na nasilje, već i oni koji se tiču uvrede (147.), teškog sramoćenja (148.) i klevete (149.). Čemu onda dodatni zakon? Svako hipernormiranje, pogotovo uvođenje novih zakona bez jasno vidljive potrebe uvijek je sumnjivo. I o tome se mora javno govoriti. Barem dok se još može.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Hrvatska – 7 destruktivnih mitova

Objavljeno

na

Objavio

Mitovi su po naravi konstruktivni, na njima se utemeljuje život neke zajednice, oformljuje afektivno jedinstvo,’ objašnjava svijet, prošlost i sadašnjost, zacrtava poželjna budućnost.

Na žalost, u Hrvatskoj je mnogo toga drukčije nego drugdje, pa i mitovi. Od ‘kletve kralja Zvonimira’ do današnjih, mahom medijskom kampanjom proizvedenih mitova, mitovi u Hrvatskoj služe uglavnom za to da obeshrabre zajednicu i uvjere ju kako ne bi smjela postojati, barem ne u obliku države. Zajednička jezgra svih tih mitova jest teza da je hrvatska država grijeh sama po sebi, piše Damir Pešorda u Hrvatskom tjedniku od 18. siječnja 2018. godine.

Prvi je takav mit narativ o ‘deset mračnih godina’, misli se, naravno, na devedesete. Pisao sam već više puta o tomu koliko je ta teza neistinita i zlonamjerna te mi se ne da još jednom opširno obrazlagati zašto su tih deset godina deset najboljih godina možda u cijeloj hrvatskoj povijesti.

Sama činjenica da je tada stvorena hrvatska država, to razdoblje čini nužno pozitivnim za sve one koji su lojalni hrvatskoj državi, a svi oni koji to niječu, legitimiraju se kao neprijatelji Hrvatske. Mogu oni voljeti hrvatske prirodne ljepote, kune iz hrvatskoga proračuna i slično, ali su im mrski Hrvati. Devedesete su bile sjajne, pobijedili smo u nametnutom ratu, hrvatski vanjski dug tih devedesetih bio je minoran, a velike tvrtke bile su u hrvatskim rukama – banke, Ina, Pliva, znatan dio HT-a itd.

Drugi mit je priča o tomu kako ulazak u Europsku uniju nema alternative. Osobno sam još prije desetak godina pisao kako takav način ulaska u Europsku uniju može Hrvatsku skupo stajati. Zanimljivo je da tzv. desničarski kolumnisti još i danas tvrde kako je Hrvatska od EU imala samo štetu, ali da bi oni i danas opet glasovali za ulazak u EU, odnosno za ostanak u EU.

Tako Ivica Šola, inače bridak i oštrouman komentator brojnih društvenih pitanja, nakon što je žestoko napao EU i njezino ponašanje prema Hrvatskoj, kaže: “Treba li izići iz EU-a? Ne, već ostati i jače se povezati sa zemljama Višegradske skupine. Ove su zemlje, za razliku od nas, nakon ulaska u EU iznimno uspješne. Za njih je EU sredstvo, a recept njihove uspješnosti je jednostavan. Oni, njihovi lideri, za razliku od nas i naših, drže do sebe!”

Ja, međutim, i dalje držim da bi trebalo provesti jedan pošteni referendum na kojemu bi građani odlučili o tomu žele li biti u uniji u koju, kako i sam Šola kaže, “više dajemo nego povlačimo”, koja nam diktira da primamo sirotinju iz njihovih bivših kolonija i da se odričemo vlastitog teritorija u ime dobrosusjedskih odnosa i ‘europskih vrijednosti” ili pak ne želimo«.

No kako je famozno “mjesto za stolom gdje se odlučuje” jedan od žilavijih mitova suvremene Hrvatske, teško da će se u skoroj budućnosti pojaviti relevantna politička opcija koja bi stvari tako postavila. Pernar i Sinčić su redikuli, a Hasanbegović i Esih još uvijek se koncentriraju na usko unutarhrvatska ideološka pitanja. Ipak, živi bili pa vidjeli!

Treći mit je o ‘urbanoj i ruralnoj Hrvatskoj’. Iz tog implicitno ‘rasističkog’ narativa izvire težnja da se sve one krajeve u kojima je hrvatstvo još uvijek naglašeno obilježje identiteta proglasi zaostalim, primitivnim, seljačkim u negativnome smislu. Činjenicu da je riječ samo o mitu, a ne o nekoj bitnoj kulturološkoj razlici, na zgodan je način razobličio jedan nedavni događaj.

Godinama već ‘lijeva, napredna, urbana itd. Hrvatska trubi o tomu kako Thompson ne može nastupati u Istri, a posebno u Puli, jer je to napredna, urbana, europska cjelina, da bi se ovih dana ispostavilo kako u toj naprednoj ter europskoj sredini žari i pali Bora Drljača; srpski narodnjak najprizemnije vrste. Iz toga je logično zaključiti da Thompson u Istri smeta Srbima i Jugoslavenima, a ne naprednjacima. Bora Drljača zoran je dokaz da je u Istri i te kako živa krkanska kultura.

Četvrti mit se na neki način nadovezuje na prethodni jest mit o ‘hercegbosanskoj’ pošasti. Hrvatski mediji stalno podgrijavaju priču o tomu kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine pogubno djelovali na Hrvatsku, kako su oni izvor gotovo svega što u ovoj zemlji ne valja, od primitivizma i nekulture do korupcije i kriminala. Na stranu sad činjenice da brojni hrvatski znanstvenici, pjesnici, športaši i drugi poznati ljudi potječu iz Bosne i Hercegovine, važnije je to da bez tog biološkog bazena Hrvatska ne bi ni do danas opstala, barem ne kao Hrvatska. Ispražnjeni bi prostor popunili neki drugi narodi, ali Hrvati ne bi jer ih jednostavno ne bilo u dostatnome broju da nije bilo hrvatskog naroda u BiH. Sada je taj bazen poprilično ispražnjen i demografska budućnost Hrvatske čini se tmurnom.

Peti mit – mit o bajkovitoj zemlji samoupravljanja i socijalizma, zemlji bratstva i jedinstva, koju su nacionalisti uništili. Ispočetka stidljivo, a dugo već nasrtljivo i bezobrazno forsira se priča da je u Jugoslaviji sve bilo divno i krasno, a kako danas ništa ne valja. Ta je priča sto puta argumentirano pobijena, ali argumenti u takvim stvarima ionako nemaju neku veliku ulogu. Za one kojima je Jugoslavija, taj bastard zapadnoeuropske kombinatorike i pretprošlostoljetne ideje, bila jedina istinska domovina, svaka je Jugoslavija dobra, a svaka Hrvatska loša. No to i ne bi bio neki velik problem, da mentalni Jugoslaveni ne drže ključne pozicije u hrvatskim medijima, kulturi, pa i politici.

Šesti je mit ispraznica da su manjine ‘hrvatsko bogatstvo’. Zahvaljujući toj divinizaciji manjina Hrvatska ima najveći broj zajamčenih saborskih mandata za manjince u Europi, a Milorad Pupovac nametnuo se kao svojevrsni kolonijalni namjesnik u Hrvatskoj koji nadgleda lokalce da ne bi došlo do nacionalističkih skretanja. Naravno, ispraznica da su manjine naše bogatstvo notorna je glupost, a implicitno je rasistička! Jer implicira da su manjine superiorni većinskome stanovništvu, dočim ih se doživljava kao bogatstvo, dakle vrjednijima od običnoga hrvatskog puka.

Sedmi je mit nebuloza kako je hrvatski nogomet u krizi. Može se činiti da nogomet nije dovoljno važna stvar pa da mu stoga nije mjesto na ovakvu popisu. Međutim, to bi bilo pogrješno, preko nogometa ovdje se prelamaju neke mnogo važnije stvari, a najvažnije od svega jest to da se preko gušenja hrvatskoga nogometa guši i onaj nacionalni naboj koji uz uspjehe nacionalne vrste ide, a planiranim stvaranjem nekakve jugoslavenske ili zapadnobalkanske ligeučinio bi se još jedan krupan korak u športskoj, kulturnoj i političkoj integraciji prostora bivše države.

Od svojevremenih napada na pokojnoga Markovića, preko Jovanovićeve grmljavine o močvari koju treba isušiti do otvorene žalopojke na javnoj televiziji što se Hrvatska plasirala na Svjetsko prvenstvo u Rusiji pa će vodstvo HNS-a opstati barem još jedno vrijeme – uporno se širi i nadograđuje laž o krizi hrvatskog nogometa. Međutim, istina je da je HNS jedini nacionalni sportski savez koji se financira vlastitim prihodima, a hrvatski je nogomet daleko uspješniji od, recimo, hrvatske umjetnosti, industrije ili politike.

Destruktivna narav ovih medijski potenciranih mitova ogleda se u rasulu i dezorijentaciji onih koji vladaju u suvremenoj Hrvatskoj.

Hrvatski pisci i redatelji viču da nisu hrvatski, ali uredno nastupaju u ime hrvatske kulture na raznim sajmovima, festivalima i slično. Hrvatski političarisvjedoče javno i tajno protiv svoje zemlje, optužuju je za agresiju i slično. Običan puk po tramvajima, i po internetskim forumima optužuje državu za sve i svašta, i već se mnogi pitaju ‘Je li nam sve ovo trebalo!?’ A to je upravo ono što tvorci destruktivnih mitova žele.

Dekonstruirati destruktivne mitove prvi je korak u oslobađanju od njihova destruktivnoga učinka. Ako je ovaj tekst imalo doprinio tomu, ispunio je svoju svrhu, zaključuje Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari