Pratite nas

Kolumne

Ivo Banac: Kako tumačiti novi val beogradskog antihrvatstva?

Objavljeno

na

Kad bi i Zapad bio za srbijansku regionalnu prevagu, Zagreb bi morao biti protiv. Takvo što je za Hrvatsku pitanje opstojnosti. U tomu je trenutna dilema hrvatske vanjske i regionalne politike

Iluzije o brzom ozdravljenju hrvatsko-srpskih odnosa – o krahu imperijalne velikosrpske ideologije općenito – pokopane su već početkom 2000-ih, kad je postalo jasno da je “petooktobarska revolucija” tek nastavak Miloševićevih ratova mirnodopskim sredstvima.

No, bez obzira na to što je Miloševićeva politika samo navukla demokratsku masku, dugo se vremena nije moglo pretpostaviti da će vladajući konsenzus u Srbiji odustati od osude samog Slobodana Miloševića.

Premda se Milošević u tumačenju Dobrice Ćosića protivio ulozi žrtvenog jarca (“Slobodan Milošević je, zaista, tragičan iznevernik srpskog naroda: nije imao snagu da mu žrtvuje život, sebe učini herojem i Srbe učini časnim ljudima”), bilo je pogodno i probitačno baciti sva narodna bezakonja i prijestupe na Miloševićevu glavu. No, i to je sad previše.

Osjećaj poraza, koji je upravo Ćosić tako plastično opisao nakon “5. oktobra” (“prinudno prilagođavanje”) pomalo nestaje. Nastupa trenutak kad “nekoj svetskoj sili naša moć da hrabro i dostojanstveno trajemo [postaje] korisnija od našeg ponižavajućeg postojanja” (Ćosić, Srpsko pitanje u XX. veku, Beograd 2009., 246).

Kojoj sili? Licitacija je otvorena. Onoj kojoj ne smetaju najnoviji pokušaji srbijanskog vodstva u obnavljanju regionalne prevage. Rusiji i Kini takvo što sigurno ne smeta. Rusija to otvoreno podupire i gura Srbiju u još veće hazarde. (Ruski glasnogovornici poput Jelene Guskove, članice Senata Herrenvolk republike Milorada Dodika, otvoreno predlažu Dodika za srbijanskog lidera, a za Aleksandra Vučića vele kako “neće ostati na vlasti ako se ne bude oslanjao na Rusiju. Sa njim, a pre bez njega, Srbija i Rusija zajedno mogu da pruže otpor nepravdi u sistemu međunarodnih odnosa”, NIN, 18. kolovoza.) Kina je nešto suzdržanija, ali joj ne smeta oštar kurs prema “secesionističkom” Kosovu.

Pitanje je kako na srbijanske pokušaje gleda Zapad, ali to ne smije biti pitanje za hrvatsku politiku. Jer kad bi i Zapad bio za srbijansku regionalnu prevagu, Zagreb bi morao biti protiv. Takvo što je za Hrvatsku pitanje opstojnosti. U tomu je trenutna dilema hrvatske vanjske i regionalne politike.

Sadašnja obamrlost i nedostatak samopouzdanja očituje se i u vrlo raširenoj pretpostavci kako Hrvatska nema pravo na vlastiti stav – na vlastitu odluku, ali da nema ni odanih saveznika. Premijer Tihomir Orešković ide na sastanak s kancelarkom Angelom Merkel, a elektronični talambasi tutnje kako će gazdarica ionako reći gdje da veže konja, kako smo umjesto premijera mogli poslati i tri jablana (Jutarnji list, 24. kolovoza). Čak ni upućeni diplomatski veterani ne razumiju zašto EU Hrvatskoj odriče solidarnost po pitanju opće nadležnosti (Mirko Galić, Večernji list, 20. kolovoza). Kao da se podrazumijeva da je članstvo posve neodređena i neravnopravna kategorija. Ako se pomirimo s takvom situacijom, bit ćemo suodgovorni.

No, zašto bi to bio naš izbor? Hrvatska mora ne samo pročistiti svoje međunarodne kontakte, nego ih razvijati na dugoročnoj doktrini selektivne regionalne suradnje. Na Balkanu to znači razvijanje zaštitne mreže protiv srbijanske nadmoći. Umjesto toga, Zagreb tek iznimno razvija suradnju u Sarajevu, Podgorici i Prištini.

Vučićeva Srbija operira na dva kolosijeka. Prvi je pragmatičan i otvoren svakoj prilagodbi u korist europskih traženja i potreba. Primjerice, za Sebastiana Kurza, austrijskog ministra vanjskih poslova, prioritetni su gospodarski interesi. Austrija je najveći strani investitor u Srbiji, gdje je zastupljena je s oko 500 tvrtki, a očekuje se da će tamo ove godine ostvariti 2000 novih radnih mjesta (Hina, 9. veljače). Nije zgorega spomenuti da je mlađahni Kurz nedavno pobrao salve ruskog aplauza, nakon što se u Moskvi zalagao za postupno uklanjanje sankcija Rusiji, ako se ispune dogovori u Minsku (sputniknews.com, 20. lipnja).

Za Austriju je također važno da Srbija zatvori balkansku izbjegličku rutu. Kurz je ovog mjeseca zahvalio Ivici Dačiću za srbijanski doprinos smanjivanju migrantskog vala što je zapljusnuo Austriju (Tanjug, 12. kolovoza). Stoga i ne čudi da su ljeviji austrijski mediji slijedili ovu politiku napadom na hrvatsku opstrukciju te izravno na ministra Miru Kovača (Der Standard, 21. kolovoza), a aparat srbijanskih predavača na austrijskim sveučilištima svojim “znanstvenim” doprinosima (Croatia’s blocking of Serbia’s EU integration: Another case of bilateral conditionality in the Balkans, blogs.lse.ac.uk, 17. svibnja).

Kooperativni i proeuropski kolosijek nije u skladu s agresivnim, velikosrpskim kolosijekom koji vodi k izdvajanju Republike Srpske iz BiH te kontinuirano osporava neovisnost Kosova i Crne Gore, a svaku Hrvatsku predstavlja kao neprijateljsku i ustašku. Ovdje, naravno, nije riječ o kapricu “šake jada koja već više od 150 godina ne zna bi li išli u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku” (kako je Zoran Milanović istom izvolio predstaviti naše strateško okruženje), nego o dugoročnom državnom projektu koji računa na prilagodbu čak i u slučaju ulaska Srbije u EU. Ipak, indikativno je da najnoviji verbalni napad na Hrvatsku nosi aspekt prijekora, ali i backup pozicije za odstupanje prije još žešćeg napada. Dačić, uz Tomislava Nikolića najistureniji ruski eksponent, prekorava EU jer šuti i tolerira “rehabilitaciju fašističke ustaške NDH i pretnje Srbiji koje dolaze iz Hrvatske”, pa je “ovakva Hrvatska danas najveća sramota Evropske unije” (Politika, 20. kolovoza). Ali, ako je upravo takva Hrvatska članica EU, što nam to govori o naravi EU? Zar takav savez nije unaprijed zatvoren Srbiji? Može li mu se ona uopće približiti ili isključivo suprotstavljati? Nije li se takvom bloku sâm Dačić već jednom suprotstavio?

Dačićev ulog u trenutnoj kampanji, pored promocije vrlo agresivnih stavova, možda u anticipaciji kandidature za predsjedničke izbore, vezan je u prvom redu uz rehabilitaciju Miloševića. “Mali Sloba” na taj način rehabilitira i sebe, ali važniji je aspekt povratka “balkanskog krvnika” u tezi o ispravnosti srbijanske politike 1990-ih godina: “Nema krivice Miloševića, SR Jugoslavije i Srbije, srušene su laži o genocidu i ratnim zločinima koji su bili osnov za kažnjavanje Srbije i srpskog naroda. Siguran sam da će kad tad doći vreme za priznanje, kao u slučaju Iraka, da je Srbija bila napadana na osnovu lažnih i pogrešnih optužbi” (Politika, 14. kolovoza). Dakle, nedužna Srbija naspram ustaške i genocidne Hrvatske. Unatoč tomu, pojedini zapadnoeuropski analitičari tvrde kako su “Nemačka i Austrija… veoma nestrpljive zbog stava Hrvatske prema Srbiji i, prema tome, ova politika je oslabila pozicije Hrvatske u EU” (Politika, 24. kolovoza). Ako se već vraćamo u 1990-e, ne bi bilo dobro da opet budemo zatečeni.

P.S.: U Stony Brooku, na Long Islandu u SAD-u, umro je 9. kolovoza Ernst Iosifovič Neizvestni, ruski kipar koji je 1962. sudjelovao u odlučnoj bitci za slobodu umjetnosti u Sovjetskom Savezu. Te godine je u Moskvi otvorena izložba moskovske sekcije Saveza umjetnika SSSR-a u kojoj je skupina apstraktnih umjetnika izložila svoje radove, među njima i Neizvestni. Među posjetiteljima je bio i Nikita Hruščov, prvi sekretar CK KPSS-a i predsjednik vlade SSSR-a. Izložene radove napao je kao degenerične i nekompetentne. Neizvestni mu se hrabro suprotstavio riječima: “Možda ste premijer i predsjednik, ali ne ovdje pred mojim radovima. Ovdje sam ja premijer i razgovarat ćemo kao jednaki”. Premda je Neizvestni neko vrijeme ostao bez posla, očito je ostavio dojam na Hruščova. Nakon Hruščovljeve smrti obitelj je od Neizvestnog naručila pogrebni spomenik, koji i danas stoji na Novodjevičjem groblju u Moskvi: glava sovjetskog državnika unutar dva bloka od bijelog i crnog mramora, za čovjeka koji je učinio mnogo dobra, ali i zla.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari