Pratite nas

Kolumne

Ivo Banac: Kako tumačiti novi val beogradskog antihrvatstva?

Objavljeno

na

Kad bi i Zapad bio za srbijansku regionalnu prevagu, Zagreb bi morao biti protiv. Takvo što je za Hrvatsku pitanje opstojnosti. U tomu je trenutna dilema hrvatske vanjske i regionalne politike

Iluzije o brzom ozdravljenju hrvatsko-srpskih odnosa – o krahu imperijalne velikosrpske ideologije općenito – pokopane su već početkom 2000-ih, kad je postalo jasno da je “petooktobarska revolucija” tek nastavak Miloševićevih ratova mirnodopskim sredstvima.

No, bez obzira na to što je Miloševićeva politika samo navukla demokratsku masku, dugo se vremena nije moglo pretpostaviti da će vladajući konsenzus u Srbiji odustati od osude samog Slobodana Miloševića.

Premda se Milošević u tumačenju Dobrice Ćosića protivio ulozi žrtvenog jarca (“Slobodan Milošević je, zaista, tragičan iznevernik srpskog naroda: nije imao snagu da mu žrtvuje život, sebe učini herojem i Srbe učini časnim ljudima”), bilo je pogodno i probitačno baciti sva narodna bezakonja i prijestupe na Miloševićevu glavu. No, i to je sad previše.

Osjećaj poraza, koji je upravo Ćosić tako plastično opisao nakon “5. oktobra” (“prinudno prilagođavanje”) pomalo nestaje. Nastupa trenutak kad “nekoj svetskoj sili naša moć da hrabro i dostojanstveno trajemo [postaje] korisnija od našeg ponižavajućeg postojanja” (Ćosić, Srpsko pitanje u XX. veku, Beograd 2009., 246).

Kojoj sili? Licitacija je otvorena. Onoj kojoj ne smetaju najnoviji pokušaji srbijanskog vodstva u obnavljanju regionalne prevage. Rusiji i Kini takvo što sigurno ne smeta. Rusija to otvoreno podupire i gura Srbiju u još veće hazarde. (Ruski glasnogovornici poput Jelene Guskove, članice Senata Herrenvolk republike Milorada Dodika, otvoreno predlažu Dodika za srbijanskog lidera, a za Aleksandra Vučića vele kako “neće ostati na vlasti ako se ne bude oslanjao na Rusiju. Sa njim, a pre bez njega, Srbija i Rusija zajedno mogu da pruže otpor nepravdi u sistemu međunarodnih odnosa”, NIN, 18. kolovoza.) Kina je nešto suzdržanija, ali joj ne smeta oštar kurs prema “secesionističkom” Kosovu.

Pitanje je kako na srbijanske pokušaje gleda Zapad, ali to ne smije biti pitanje za hrvatsku politiku. Jer kad bi i Zapad bio za srbijansku regionalnu prevagu, Zagreb bi morao biti protiv. Takvo što je za Hrvatsku pitanje opstojnosti. U tomu je trenutna dilema hrvatske vanjske i regionalne politike.

Sadašnja obamrlost i nedostatak samopouzdanja očituje se i u vrlo raširenoj pretpostavci kako Hrvatska nema pravo na vlastiti stav – na vlastitu odluku, ali da nema ni odanih saveznika. Premijer Tihomir Orešković ide na sastanak s kancelarkom Angelom Merkel, a elektronični talambasi tutnje kako će gazdarica ionako reći gdje da veže konja, kako smo umjesto premijera mogli poslati i tri jablana (Jutarnji list, 24. kolovoza). Čak ni upućeni diplomatski veterani ne razumiju zašto EU Hrvatskoj odriče solidarnost po pitanju opće nadležnosti (Mirko Galić, Večernji list, 20. kolovoza). Kao da se podrazumijeva da je članstvo posve neodređena i neravnopravna kategorija. Ako se pomirimo s takvom situacijom, bit ćemo suodgovorni.

No, zašto bi to bio naš izbor? Hrvatska mora ne samo pročistiti svoje međunarodne kontakte, nego ih razvijati na dugoročnoj doktrini selektivne regionalne suradnje. Na Balkanu to znači razvijanje zaštitne mreže protiv srbijanske nadmoći. Umjesto toga, Zagreb tek iznimno razvija suradnju u Sarajevu, Podgorici i Prištini.

Vučićeva Srbija operira na dva kolosijeka. Prvi je pragmatičan i otvoren svakoj prilagodbi u korist europskih traženja i potreba. Primjerice, za Sebastiana Kurza, austrijskog ministra vanjskih poslova, prioritetni su gospodarski interesi. Austrija je najveći strani investitor u Srbiji, gdje je zastupljena je s oko 500 tvrtki, a očekuje se da će tamo ove godine ostvariti 2000 novih radnih mjesta (Hina, 9. veljače). Nije zgorega spomenuti da je mlađahni Kurz nedavno pobrao salve ruskog aplauza, nakon što se u Moskvi zalagao za postupno uklanjanje sankcija Rusiji, ako se ispune dogovori u Minsku (sputniknews.com, 20. lipnja).

Za Austriju je također važno da Srbija zatvori balkansku izbjegličku rutu. Kurz je ovog mjeseca zahvalio Ivici Dačiću za srbijanski doprinos smanjivanju migrantskog vala što je zapljusnuo Austriju (Tanjug, 12. kolovoza). Stoga i ne čudi da su ljeviji austrijski mediji slijedili ovu politiku napadom na hrvatsku opstrukciju te izravno na ministra Miru Kovača (Der Standard, 21. kolovoza), a aparat srbijanskih predavača na austrijskim sveučilištima svojim “znanstvenim” doprinosima (Croatia’s blocking of Serbia’s EU integration: Another case of bilateral conditionality in the Balkans, blogs.lse.ac.uk, 17. svibnja).

Kooperativni i proeuropski kolosijek nije u skladu s agresivnim, velikosrpskim kolosijekom koji vodi k izdvajanju Republike Srpske iz BiH te kontinuirano osporava neovisnost Kosova i Crne Gore, a svaku Hrvatsku predstavlja kao neprijateljsku i ustašku. Ovdje, naravno, nije riječ o kapricu “šake jada koja već više od 150 godina ne zna bi li išli u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku” (kako je Zoran Milanović istom izvolio predstaviti naše strateško okruženje), nego o dugoročnom državnom projektu koji računa na prilagodbu čak i u slučaju ulaska Srbije u EU. Ipak, indikativno je da najnoviji verbalni napad na Hrvatsku nosi aspekt prijekora, ali i backup pozicije za odstupanje prije još žešćeg napada. Dačić, uz Tomislava Nikolića najistureniji ruski eksponent, prekorava EU jer šuti i tolerira “rehabilitaciju fašističke ustaške NDH i pretnje Srbiji koje dolaze iz Hrvatske”, pa je “ovakva Hrvatska danas najveća sramota Evropske unije” (Politika, 20. kolovoza). Ali, ako je upravo takva Hrvatska članica EU, što nam to govori o naravi EU? Zar takav savez nije unaprijed zatvoren Srbiji? Može li mu se ona uopće približiti ili isključivo suprotstavljati? Nije li se takvom bloku sâm Dačić već jednom suprotstavio?

Dačićev ulog u trenutnoj kampanji, pored promocije vrlo agresivnih stavova, možda u anticipaciji kandidature za predsjedničke izbore, vezan je u prvom redu uz rehabilitaciju Miloševića. “Mali Sloba” na taj način rehabilitira i sebe, ali važniji je aspekt povratka “balkanskog krvnika” u tezi o ispravnosti srbijanske politike 1990-ih godina: “Nema krivice Miloševića, SR Jugoslavije i Srbije, srušene su laži o genocidu i ratnim zločinima koji su bili osnov za kažnjavanje Srbije i srpskog naroda. Siguran sam da će kad tad doći vreme za priznanje, kao u slučaju Iraka, da je Srbija bila napadana na osnovu lažnih i pogrešnih optužbi” (Politika, 14. kolovoza). Dakle, nedužna Srbija naspram ustaške i genocidne Hrvatske. Unatoč tomu, pojedini zapadnoeuropski analitičari tvrde kako su “Nemačka i Austrija… veoma nestrpljive zbog stava Hrvatske prema Srbiji i, prema tome, ova politika je oslabila pozicije Hrvatske u EU” (Politika, 24. kolovoza). Ako se već vraćamo u 1990-e, ne bi bilo dobro da opet budemo zatečeni.

P.S.: U Stony Brooku, na Long Islandu u SAD-u, umro je 9. kolovoza Ernst Iosifovič Neizvestni, ruski kipar koji je 1962. sudjelovao u odlučnoj bitci za slobodu umjetnosti u Sovjetskom Savezu. Te godine je u Moskvi otvorena izložba moskovske sekcije Saveza umjetnika SSSR-a u kojoj je skupina apstraktnih umjetnika izložila svoje radove, među njima i Neizvestni. Među posjetiteljima je bio i Nikita Hruščov, prvi sekretar CK KPSS-a i predsjednik vlade SSSR-a. Izložene radove napao je kao degenerične i nekompetentne. Neizvestni mu se hrabro suprotstavio riječima: “Možda ste premijer i predsjednik, ali ne ovdje pred mojim radovima. Ovdje sam ja premijer i razgovarat ćemo kao jednaki”. Premda je Neizvestni neko vrijeme ostao bez posla, očito je ostavio dojam na Hruščova. Nakon Hruščovljeve smrti obitelj je od Neizvestnog naručila pogrebni spomenik, koji i danas stoji na Novodjevičjem groblju u Moskvi: glava sovjetskog državnika unutar dva bloka od bijelog i crnog mramora, za čovjeka koji je učinio mnogo dobra, ali i zla.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari