Pratite nas

Kolumne

Ivo Banac: Kako tumačiti novi val beogradskog antihrvatstva?

Objavljeno

na

Kad bi i Zapad bio za srbijansku regionalnu prevagu, Zagreb bi morao biti protiv. Takvo što je za Hrvatsku pitanje opstojnosti. U tomu je trenutna dilema hrvatske vanjske i regionalne politike

Iluzije o brzom ozdravljenju hrvatsko-srpskih odnosa – o krahu imperijalne velikosrpske ideologije općenito – pokopane su već početkom 2000-ih, kad je postalo jasno da je “petooktobarska revolucija” tek nastavak Miloševićevih ratova mirnodopskim sredstvima.

No, bez obzira na to što je Miloševićeva politika samo navukla demokratsku masku, dugo se vremena nije moglo pretpostaviti da će vladajući konsenzus u Srbiji odustati od osude samog Slobodana Miloševića.

Premda se Milošević u tumačenju Dobrice Ćosića protivio ulozi žrtvenog jarca (“Slobodan Milošević je, zaista, tragičan iznevernik srpskog naroda: nije imao snagu da mu žrtvuje život, sebe učini herojem i Srbe učini časnim ljudima”), bilo je pogodno i probitačno baciti sva narodna bezakonja i prijestupe na Miloševićevu glavu. No, i to je sad previše.

Osjećaj poraza, koji je upravo Ćosić tako plastično opisao nakon “5. oktobra” (“prinudno prilagođavanje”) pomalo nestaje. Nastupa trenutak kad “nekoj svetskoj sili naša moć da hrabro i dostojanstveno trajemo [postaje] korisnija od našeg ponižavajućeg postojanja” (Ćosić, Srpsko pitanje u XX. veku, Beograd 2009., 246).

Kojoj sili? Licitacija je otvorena. Onoj kojoj ne smetaju najnoviji pokušaji srbijanskog vodstva u obnavljanju regionalne prevage. Rusiji i Kini takvo što sigurno ne smeta. Rusija to otvoreno podupire i gura Srbiju u još veće hazarde. (Ruski glasnogovornici poput Jelene Guskove, članice Senata Herrenvolk republike Milorada Dodika, otvoreno predlažu Dodika za srbijanskog lidera, a za Aleksandra Vučića vele kako “neće ostati na vlasti ako se ne bude oslanjao na Rusiju. Sa njim, a pre bez njega, Srbija i Rusija zajedno mogu da pruže otpor nepravdi u sistemu međunarodnih odnosa”, NIN, 18. kolovoza.) Kina je nešto suzdržanija, ali joj ne smeta oštar kurs prema “secesionističkom” Kosovu.

Pitanje je kako na srbijanske pokušaje gleda Zapad, ali to ne smije biti pitanje za hrvatsku politiku. Jer kad bi i Zapad bio za srbijansku regionalnu prevagu, Zagreb bi morao biti protiv. Takvo što je za Hrvatsku pitanje opstojnosti. U tomu je trenutna dilema hrvatske vanjske i regionalne politike.

Sadašnja obamrlost i nedostatak samopouzdanja očituje se i u vrlo raširenoj pretpostavci kako Hrvatska nema pravo na vlastiti stav – na vlastitu odluku, ali da nema ni odanih saveznika. Premijer Tihomir Orešković ide na sastanak s kancelarkom Angelom Merkel, a elektronični talambasi tutnje kako će gazdarica ionako reći gdje da veže konja, kako smo umjesto premijera mogli poslati i tri jablana (Jutarnji list, 24. kolovoza). Čak ni upućeni diplomatski veterani ne razumiju zašto EU Hrvatskoj odriče solidarnost po pitanju opće nadležnosti (Mirko Galić, Večernji list, 20. kolovoza). Kao da se podrazumijeva da je članstvo posve neodređena i neravnopravna kategorija. Ako se pomirimo s takvom situacijom, bit ćemo suodgovorni.

No, zašto bi to bio naš izbor? Hrvatska mora ne samo pročistiti svoje međunarodne kontakte, nego ih razvijati na dugoročnoj doktrini selektivne regionalne suradnje. Na Balkanu to znači razvijanje zaštitne mreže protiv srbijanske nadmoći. Umjesto toga, Zagreb tek iznimno razvija suradnju u Sarajevu, Podgorici i Prištini.

Vučićeva Srbija operira na dva kolosijeka. Prvi je pragmatičan i otvoren svakoj prilagodbi u korist europskih traženja i potreba. Primjerice, za Sebastiana Kurza, austrijskog ministra vanjskih poslova, prioritetni su gospodarski interesi. Austrija je najveći strani investitor u Srbiji, gdje je zastupljena je s oko 500 tvrtki, a očekuje se da će tamo ove godine ostvariti 2000 novih radnih mjesta (Hina, 9. veljače). Nije zgorega spomenuti da je mlađahni Kurz nedavno pobrao salve ruskog aplauza, nakon što se u Moskvi zalagao za postupno uklanjanje sankcija Rusiji, ako se ispune dogovori u Minsku (sputniknews.com, 20. lipnja).

Za Austriju je također važno da Srbija zatvori balkansku izbjegličku rutu. Kurz je ovog mjeseca zahvalio Ivici Dačiću za srbijanski doprinos smanjivanju migrantskog vala što je zapljusnuo Austriju (Tanjug, 12. kolovoza). Stoga i ne čudi da su ljeviji austrijski mediji slijedili ovu politiku napadom na hrvatsku opstrukciju te izravno na ministra Miru Kovača (Der Standard, 21. kolovoza), a aparat srbijanskih predavača na austrijskim sveučilištima svojim “znanstvenim” doprinosima (Croatia’s blocking of Serbia’s EU integration: Another case of bilateral conditionality in the Balkans, blogs.lse.ac.uk, 17. svibnja).

Kooperativni i proeuropski kolosijek nije u skladu s agresivnim, velikosrpskim kolosijekom koji vodi k izdvajanju Republike Srpske iz BiH te kontinuirano osporava neovisnost Kosova i Crne Gore, a svaku Hrvatsku predstavlja kao neprijateljsku i ustašku. Ovdje, naravno, nije riječ o kapricu “šake jada koja već više od 150 godina ne zna bi li išli u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku” (kako je Zoran Milanović istom izvolio predstaviti naše strateško okruženje), nego o dugoročnom državnom projektu koji računa na prilagodbu čak i u slučaju ulaska Srbije u EU. Ipak, indikativno je da najnoviji verbalni napad na Hrvatsku nosi aspekt prijekora, ali i backup pozicije za odstupanje prije još žešćeg napada. Dačić, uz Tomislava Nikolića najistureniji ruski eksponent, prekorava EU jer šuti i tolerira “rehabilitaciju fašističke ustaške NDH i pretnje Srbiji koje dolaze iz Hrvatske”, pa je “ovakva Hrvatska danas najveća sramota Evropske unije” (Politika, 20. kolovoza). Ali, ako je upravo takva Hrvatska članica EU, što nam to govori o naravi EU? Zar takav savez nije unaprijed zatvoren Srbiji? Može li mu se ona uopće približiti ili isključivo suprotstavljati? Nije li se takvom bloku sâm Dačić već jednom suprotstavio?

Dačićev ulog u trenutnoj kampanji, pored promocije vrlo agresivnih stavova, možda u anticipaciji kandidature za predsjedničke izbore, vezan je u prvom redu uz rehabilitaciju Miloševića. “Mali Sloba” na taj način rehabilitira i sebe, ali važniji je aspekt povratka “balkanskog krvnika” u tezi o ispravnosti srbijanske politike 1990-ih godina: “Nema krivice Miloševića, SR Jugoslavije i Srbije, srušene su laži o genocidu i ratnim zločinima koji su bili osnov za kažnjavanje Srbije i srpskog naroda. Siguran sam da će kad tad doći vreme za priznanje, kao u slučaju Iraka, da je Srbija bila napadana na osnovu lažnih i pogrešnih optužbi” (Politika, 14. kolovoza). Dakle, nedužna Srbija naspram ustaške i genocidne Hrvatske. Unatoč tomu, pojedini zapadnoeuropski analitičari tvrde kako su “Nemačka i Austrija… veoma nestrpljive zbog stava Hrvatske prema Srbiji i, prema tome, ova politika je oslabila pozicije Hrvatske u EU” (Politika, 24. kolovoza). Ako se već vraćamo u 1990-e, ne bi bilo dobro da opet budemo zatečeni.

P.S.: U Stony Brooku, na Long Islandu u SAD-u, umro je 9. kolovoza Ernst Iosifovič Neizvestni, ruski kipar koji je 1962. sudjelovao u odlučnoj bitci za slobodu umjetnosti u Sovjetskom Savezu. Te godine je u Moskvi otvorena izložba moskovske sekcije Saveza umjetnika SSSR-a u kojoj je skupina apstraktnih umjetnika izložila svoje radove, među njima i Neizvestni. Među posjetiteljima je bio i Nikita Hruščov, prvi sekretar CK KPSS-a i predsjednik vlade SSSR-a. Izložene radove napao je kao degenerične i nekompetentne. Neizvestni mu se hrabro suprotstavio riječima: “Možda ste premijer i predsjednik, ali ne ovdje pred mojim radovima. Ovdje sam ja premijer i razgovarat ćemo kao jednaki”. Premda je Neizvestni neko vrijeme ostao bez posla, očito je ostavio dojam na Hruščova. Nakon Hruščovljeve smrti obitelj je od Neizvestnog naručila pogrebni spomenik, koji i danas stoji na Novodjevičjem groblju u Moskvi: glava sovjetskog državnika unutar dva bloka od bijelog i crnog mramora, za čovjeka koji je učinio mnogo dobra, ali i zla.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Znanost pod rektorom Vrdoljakom

Objavljeno

na

Objavio

Prije tjedan dana imali smo priliku gledati kako naša skrivena pamet maršira za znanost. Bila je to naša franšiza marša koji je nastao kao reakcija na Trumpovu pobjedu na američkim predsjedničkim izborima.

Trebalo je posebno umijeće kako bi se razumjelo da netko tako glup pobijedi svu silu pametnih, pa je pobjeda proglašena neznanstvenom, piše Borislav Ristić / Večernji list

Nakon znanstvenih činjenica koje su govorile kako nema matematičke šanse za pobjedom i ekonomskih istina uvaženih nobelovaca koje su najavljivale krah burzi, odigralo se sve suprotno.

Posebno fascinira razina njihove samouvjerenosti usred prizora gdje netko koga su proglasili nesposobnim uživo empirijski opovrgava njihove znanstvene teze. Zato su vlastito nezadovoljstvo ispoljili time što su znanosti navukli ideološko odijelo i natjerali je u marš na Zimski dvorac.

Identično prugasto odijelo skrojeno je i kod nas kako bi se svu silu pametnih prevelo žedne preko vode. 
Igrokaz započinje 22. svibnja 2017., imenovanjem Jasminke Buljan-Culej za voditeljicu kurikularne reforme. To imenovanje je bilo okidač, jer onima koji su pozornije pratili nije promaklo kako je imenovana voditeljica, ali ne i ostatak tima.

Kasnije će postati jasnije i zašto je to učinjeno. Upravo to imenovanje na noge je podiglo čitavu pametnu progresivnu javnost, pa je 1. lipnja u nekoliko hrvatskih gradova održan “Prosvjed za kurikularnu reformu”. Sve to se odigrava pred finale lokalnih izbora 4. lipnja. Znači imenovanje je trebalo biti okidač koji će izazvati prosvjede, da bi se onda HNS, pod izgovorom žrtve za kurikularnu reformu, uspeo na Plenkovićev brod.

Zanimljivu potvrdu tom raspletu daje Boris Jokić, koji u svom intervju tvrdi kako mu je rektor Ivan Vrdoljak dan nakon prosvjeda ponudio mjesto ministra obrazovanja. To je, dakle, bilo prije lokalnih izbora i tjedan dana prije nego HNS ulazi u novu vladu.

Prosvjed je tako poslužio kako bi svu silu samoprozvano pametnih pretvorilo u korisne budale Vrdoljakove političke kombinatorike. Formira se nova vlada, a Vrdoljak priča o vlastitoj žrtvi za znanost i od HNS-a dobivamo novu ministricu znanosti Blaženku Divjak koja kreće u čišćenje terena.

Pod izgovorom kako se želi depolitizirati reforma školstva, poseže se za najhladnokrvnijim političkim alatima, od ucjena preko smjena. Prvo je maknuta J. Buljan-Culej, zatim je mač koalicije udario i dr. sc. Dijanu Vican. Da bi se taj potez ublažio Plenković imenuje samoga sebe na čelo novoga povjerenstva. 
Ministrica Divjak preuzima konce i raspisuje novi natječaj.

Na tom natječaju najbolje ocijenjeni kandidat bio je njezin zamjenik dr. sc. Matko Glunčić kojega je premijer osobno pozvao da se natječe. Nezadovoljna takvim ishodom, ministrica opet poseže za političkim alatom ucjene, pa poništenje natječaja u kojemu je sama određivala kriterije uvjetuje izlaskom iz vlade.

Pred tim udarom na vlastiti autoritet i kako bi opravdao ponovno poništenje natječaja, Plenković izvodi političku piruetu i imenuje Radovana Fuchsa za posebnog savjetnika. Tako se silovanjem procedure došlo do “kompromisa”, pa imamo priliku gledati kako se zajedničkom maršu iza istog paravana okuplja lice i naličje naše propasti kao društva.

Na djelu gledamo jedan hodajući oksimoron, gdje se znanost umjesto argumenta i procedure služi žargonom marša. Tako umjesto znanstvene evolucije, dobijemo kolektivističku revoluciju, gdje nam naši pametni pod krinkom obrane znanosti prodaju svoju “teoriju ravne ploče”.

Mi obrazovanju pristupamo po principu planske privrede, gdje sustav postaje samome sebi svrha i hrani korupciju. To je ono kad se socijalni eksperimenti, koji pune nečije džepove, skrivaju iza etikete “besplatno” – na račun poreznih obveznika.
Vaučerizacija bi trebala biti prvi korak u eliminaciji takvih praksi, kako bi među profesore unijela dašak živosti i kompetitivnosti, jer samo motiviran profesor može dobro raditi svoj posao i tražiti načine kako određenom učeniku približiti nova znanja.

Pogledajmo samo koliko je entuzijazma pokrenula jedna genijalna privatna inicijativa oko uvođenja STEM-a u škole. Treba prihvatiti stvarnost kako živimo u vremenu u kojem su neki učenici o nekim područjima informiraniji od profesora, pa bi trebali kroz interaktivniji pristup iskoristiti određene potencijale, kako bi se prenijela praktična znanja.

Marš za znanost pokrenut je kako bi se narugali “stabilnom geniju”. Pametni kažu kako genij nikada za sebe neće reći da je genij. Da su imalo pametni prepoznali bi da to onda znači kako ni pametan neće sebe nazvati pametnim, osim ako ideologiju ravne ploče ne prodaje kao vlastiti politički program.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Slijedi li nakon Plenkovićeve Stierova dionica?

Objavljeno

na

Objavio

Nema jamstva da bi Stier nešto bitno u nacionalnoj politici mijenjao

Kolumnu u Hrvatskom tjedniku pišem posljednjih trinaest godina. U tih trinaest godina gotovo sam nepogrješivo predviđao trendove i rasplete hrvatskih tranzicijskih zapleta.

Na vrijeme sam tako prozreo Sanadera, upozoravao na loše strane ulaska u EU, predvidio nepovoljan razvoj teritorijalnog spora sa Slovenijom, a, bogme, i Plenkovićev zaokret ulijevo.

Svojedobno sam imao i stanovitih iluzija da je to stoga što sam dobar analitičar, upućen pogađač, danas sam prilično siguran da je moja pronicavost bila svojevrsna naivnost, da ne kažem štogod gore.

Jednostavno, u svijet novinarstva sam zalutao slučajno i kolumnu počeo pisati na početku ”novinarske” karijere, a ne na kraju kako bi to bio red. Kako će se rasplesti neki zapleti u hrvatskoj politici relativno je lako predvidjeti i nije neko veliko umijeće to napisati, naprotiv pravo je novinarsko umijeće napisati zgodno sročen komentar u kojem se sugerira nešto sasvim suprotno od onoga što uistinu jest. To je pravo novinarstvo, a vikati ”Car je gol!” djetinjasto je i naivno.

Odavno sam već i sam svjestan kako stvari stoje, međutim kako pišem iz gušta, a ne iz potrebe, zadržavam si pravo da i dalje prikazujem stvari onako kakvo ih ja vidim, a ne onako kako bih ih, shodno nekom nadređenom autoritetu, trebao vidjeti. Ni do toga hoće li se moje viđenje nekome svidjeti ili neće, nije mi previše stalo.

Recimo, Hrvatska nikako da se domogne te obećane koristi od ulaska u EU, svejedno rijetko tko u javnom prostoru problematizira naše članstvo u EU.

U emisiji Hrvatskog radija Poligraf od 6. travnja rečeno je da je Hrvatska opet u minusu u transakcijama s EU. Točnije, zastupnik Živog zida Branimir Bunjac ustvrdio je da je Hrvatska 3,4 milijarde kuna uplatila u EU, a samo 2 milijarde povukla. Ostali sudionici emisije, Vilim Ribić i Radovan Fuchs, taj navod nisu osporili.

Ovakve stvari uopće nije popularno potezati, kamoli iz njih izvlačiti zaključke kako Hrvatska nije trebala ni ulaziti u EU. To čak ni čitatelji ne vole pročitati. Zato je to jedna od meni omiljenih tema. Nije da ima neke koristi od toga, ali, priznajem, veseli me tu i tamo primijetiti da je carevu sramotu ništa ne pokriva.

Nakon ideoloških prijepora u HDZ-u oko ratifikacije Istanbulske konvencije, u tiskovinama se sve češće spekulira kako će se rasplesti sukob između Plenkovića i Stiera.

Tihomir Dujmović, jedan od vodećih kolumnista desne provenijencije tako piše: ”Davor Ivo Stier je iz perspektive jedine realne, političke, uz to još i vladajuće snage, koja dakle za razliku od Hasanbegovića nudi svu moguću slast i mast vlasti, jedini dao adekvatan otpor Plenkovićevoj upravo grozničavoj ratifikaciji Istanbulske konvencije.”

Otvoreno se zalažući za Stierov dolazak na čelo HDZ-a, naravno nakon što Plenković odradi svoju dionici i ode na bolje mjesto u Bruxelles, Dujmović dalje piše: ”Stierov dolazak na čelo kolone jamčio bi promjene u okviru zadanih gabarita. Jamčio bi mirni prelazak državne politike s jedne na drugu politiku, odmaknuo bi HDZ od sramne koalicije s HNS-om, hrvatsku vanjsku politiku bi izveo iz ovog bruxelleskog ponižavajućeg ropstva koje je tako jasno ilustrirano u onom trenutku kada Jean-Claude Juncker najprije štipne Plenkovića za stražnjicu, a onda mu pošalje poljubac.”

Bojim se da Dujmović griješi. Nema nikakvog jamstva da bi Stier, pouzdan kotačić u politici Ive Sanadera i Jadranke Kosor, nešto bitno u nacionalnoj politici mijenjao.

Uostalom, Plenković i on su, vjerojatno ohrabreni od strane nekih vanjskih faktora, pokrenuli rušenje Tomislava Karamarka, ne zbog tobožnjeg Karamarkova sukoba interesa niti zbog toga što je Karamarko svojedobno bio šef Mesićeve predizborne kampanje, nego zbog toga što je u svojoj politici pokazao stidljive naznake suverenizma, a to Buzin i Bruxelles hrvatskim političarima ne opraštaju.

To što je Stier katolik i što je bio protiv Istanbulske konvencije, ne znači da bi on Hrvatsku ”izveo izveo iz ovog bruxelleskog ponižavajućeg ropstva”.

Uostalom i Plenković je katolik, vidjeh ga za Uskrs u prvom redu u katedrali, a kasnije se čak slikao i s kardinalom.

Vodio je sa sobom i Jandrokovića. Da budem iskren, mislim da bi nam nakon Plenkovićeve dionice, Stierova dionica donijela nastavak bruxelleskog štipanja. Koje bismo, kao i dosada, stoički podnosili.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Davor Ivo Stier sjajnim govorom u Saboru u sklopu rasprave o Istanbulskoj konvenciji svima očitao bukvicu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati