Pratite nas

Analiza

Ivo Goldstein i opravdavanje zločina

Objavljeno

na

Javor Novak: Ivo Goldstein – „Titov ratni zločin nad vojskom zla“ (1.)

Treba reći na početku, kako u svom recentnom obliku, pristup I. G. temi Bleiburga i Križnih putova ipak navodi i priznaje (i) civilne žrtve te ipak govori o „Titovu ratnu zločinu“ uz doduše (još uvijek) brojne ograde. Vidi: Bleiburg: Titov ratni zločin nad vojskom zla (pristup ostvaren 14. 05. 2018.)

Ono što još nikako da čujemo, ako je to bio „Titov ratni zločin nad vojskom zla“, zašto su taj, izgleda opravdani logičan akt, Tito (i svi socijalistički mediji) desetljećima skrivali? Zašto je to bila tabu tema? Ako su to bile „normalne poslijeratne čistke kao u brojnim državama“ zašto se o njima moralo desetljećima strogo šutjeti? Zašto se svjedocima prijetilo? Zašto je to tako dugo bila tema zbog koje se automatski gubilo posao, sva građanska (nerijetko i imovinska) prava te i sam život – u jednome od Titovih „radnih“ logora, gulaga (Teharje, Gotenica, Goli otok, otok Grgur, Bileća, Stara Gradiška itd…).

Ako su to bili zločini, zašto se i nakon 77 godina na istraživanja masovnih grobnica gleda poprijeko? Zašto se ona ne provode sustavno? Ako je to bio Titov mega-zločin, a sigurno jest, zašto traje konstantna hajka na komemoraciju u Bleiburgu? Posjetitelje se nastoji obeshrabriti svim sredstvima, sada i međunarodno, izmaltretirati, odvratiti i onemogućiti da dođu u što većem broju…Zašto se dakle komemoraciju želi zabraniti i izbrisati?

Proteklih smo godina (baš kao i ove) s vjedočili cijelom vatrometu promašaja od Fumića i Pusićeve do Mesića i Tomića… „Elaboriralo“ se tvrdnjama „da nisu krivi ne bi ni bježali“, „na Bleiburgu je pobijena neprijateljska vojska, oni koji su i imali biti poraženi“, zatim: „oni koji su osnivali Jasenovac platili su to na Bleiburgu“ i još: „oni koji su stradali u Jasenovcu sigurno nisu stvarali Bleiburg, nego obratno“.

Namjerno ne navodim onog sveučilišnog profesora zazivača fronti koji žrtvama Bleiburga javno nudi sadržaj (vlastitih) crijeva. Ne navodim one „pisce“ koji se svake godine natječu i pseudo-literarno utrkuju, omalovažavati stotine tisuća pobijenih. Ne navodim onog tv voditelja, koji u komunističkim jamama vidi isključivo „neprijateljsku vojsku“, čak i nakon nalaza ženskih pletenica i odjeće te ženskim ukrasima unatoč. Bilo je tijekom godina zaista krajnje neukusnih izjava svih vrsta od ljudi iz javnoga života, dodao bih prije – iz javne tmine…za ove naše duge mračne noći… repovi koji još traju.

Filmovi i dokumenti

Tako je i ove godine HRT (obljetnički, nalik prethodnim godinama) uoči nadnevka i neposredno nakon najvećeg genocida nad hrvatskim narodom, objavio nekoliko jakih, zapravo monolitnih, dokumentarnih, uradaka. Godišnja je kvota time ispunjena do sljedeće godine, može se znači nastaviti po starom boljševičkom obrascu – općim negacionizmom. Kod nas ide sve… ali u valovima.

Svakako je ponajbolji i film i serijal, najjači dokument, onaj najvećega živućeg hrvatskoga redatelja, ali i scenarista Antuna Vrdoljaka „Duga mračna noć“. Djela za koje se ne opaža da je taj sveobuhvatni povijesni scenarij perfektan literarni iskorak, koi bi vrijedilo tiskati – jer to i jest – književnost. Gledali smo tako i odličan dokumentarac „Magnum krimen 1945“ sjajne autorice Nade Prkačin. Redateljice s više značajnih uradaka, kojoj je HRT svojevremeno uručio otkaz, a sada mu je eto jako dobro došlo emitirati njezine ključne filmske dokumente. Kako su emitirali ‘krimen 1945.’, baš će tako doći vrijeme i da emitiraju i druge uvjerljive dokumentarce autorice koja danas nosi Laudato TV (primjerice „Lov na Gotovinu“ te „Časni sude nisam kriv“ ili „Lov na Gotovinu 2“ – oba još iz 2013-te).

Treba istaknuti, osim sjajnih filmova Jakova Sedlara, kako je tandem Nada Prkačin – Damir Borovčak stvorio najnoviji, posebno upečatljiv dokumentarac. Uslijedio je nakon Borovčakove frapantne monografije „U spomen žrtvama, Macelj 1945. Povodom 70. obljetnice komunističkih zločina“ (2015.). Suradnjom redateljice i scenaristice Nade Prkačin i scenariste Damira Borovčaka uz Udrugu „Macelj 1945.“ i Laudato TV ostvaren je povijesno probojni istinoljubiv, a dokumentarni filmski projekt: „Macelj – Titovo stratište“ (2017.).

Kad se to ovako na jednom mjestu navede, djeluje kao da savjest, svijest i memorija i vlasti i hrvatskoga naroda zaista funkcioniraju. Ovih dana, gotovo izgleda da je Hrvatska napokon doživjela katarzu, da napokon poštuje Rezoluciju Vijeća Europe i da stvarno osuđuje sve, prvenstveno one najdugotrajnije i najrasprostranjenije – komunističke zločine. Zločine koje je Tito unio u Hrvatsku i ne samo u nju i prije i za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. No, ti zločini tekućim opravdavanjem, nepriznavanjem, prešućivanjem i minimaliziranjem perzistiraju do daljnjeg. Teče sedamdeset i sedma godina, osmo desetljeće! Još uvijek kao društvo, nismo dorasli poštovanju onih koji su pobijeni mučki, bez suda, razoružani ili su fizički strijeljani ideološkom, a zločinačkom Titovom paljbom.

Još nismo ni na razini vremena i povijesti, niti etike i savjesti, a poštovanja žrtve. Intelektualni skorup vidi i konstatira samo crno i crveno i ne preporučuje mijenjati dosadašnju, bespijetetnu,praksu. Istina ih manje boli, više smeta.

Vlast u Hrvatskoj još nema snage, ne istražiti preostalih 35 komunističkih jama u Maclju, nego uopće, započeti trajan, a uljudbeni proces. U Hrvatskoj i Sloveniji. Samo onih poznatih, tisuću je i sedamsto Titovih stratišta. Počeli smo 1992., stali zbog rata, nastavili nismo 1996., a Račan i komunisti obustavili su sve i zabranili, čim su došli na vlast. Velik je strah od istine. I sada, kao smokvin list, služi nekoliko istinskih filmova i dokumentaraca. Uradaka, čak i od onih ponajboljih novinara, kojih se HRT na ovaj ili onaj način, godinama već auto-destruktivno rješava. Značajan ih je, poguban broj i on nije konačan. HRT ih gubi svojom okoštalom negativnom kadrovskom selekcijom, odriče se uravnilovkom onih ponajboljih i mediokritetski nagrađuje (preostale) poslušne.

One ponajbolje mislili su ušutkati, ali oni srećom, ipak i dalje obogaćuju hrvatski javni tv prostor, zajedno s nekolicinom povjesničara koji naravno nemaju viđenijeg pristupa studijima na Prisavlju. Samo ljudi s popisa. U nas ide sve u valovima. Juga.

Nedopustiv odnos prema žrtvama

Ovakav nedopustiv odnos prema žrtvama oslikava i tekst profesora srednjovjekovne povijesti Ive Goldsteina. Pogledajmo kako on započinje: „Oružane snage NDH koje su 15. svibnja 1945. stigle na Bleiburg bile su vojska koja je pune četiri godine ratovala na strani najvećega povijesnog Zla, posljednji i najvjerniji saveznik Adolfa Hitlera. Na Bleiburg je ta vojska stigla s teretom od najmanje 300.000 (po Žerjaviću) nevinih žrtava koje je poubijala u četverogodišnjim represalijama i genocidnom divljanju u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.“

Umjesto povijesnog pristupa, I. G. sklapa onaj puni promidžbeni, a paušalni. Opetovano konfabulira o Hitleru kao najvećem povijesnom zlu. Nitko razuman ne će negirati Hitlerovo zlo, no sintagma o najvećem zlu još je jedna protu-znanstvena napuhanica. Najveće povijesno zlo je crveno, a opisali su ga nobelovac Solženjicin i autori R. J. Rummel i S. Courtois, kao najistaknutiji a svjetski poznati profesori, koji su istraživanju democida i genocida posvetili svoj trud, intelekt i život(o njima će biti više riječi u drugome dijelu).

Zatim Goldstein, kiteći i popunjavajući povijest, piše kako je NDH bila Hitleru „posljednji i najvjerniji saveznik“. A nije bila ni najvjerniji, niti posljednji. Najvjerniji mu je bio Mussolinijeva Italija, a posljednji Japan. Tendenciozno kiteći, Goldstein rado zaboravlja ono općepoznato: Drugi svjetski ratzavršio je kapitulacijom Japana 15. Kolovoza, a potpisanom 02. rujna 1945. Toliko o onoj „povjesničarskoj“ tvrdnji: „NDH – posljednji i najvjerniji saveznik Adolfa Hitlera“. Naravno isti, kao i mnogi drugi suočeni s (neželjenim) činjenicama često tada otpočinju brzo trabunjati o negiranju holokausta ili o reafirmaciji ustaštva ili o nedopustivoj reviziji povijesti a ni holokaust ni povijesna istraživanja uopće nisu upitna. Bauk ispraznih, optužujućih fraza, jednostavno više ne djeluje.

Na Bleiburg je, piše dalje Goldstein, stigla NDH vojska „s teretom od najmanje 300.000 (po Žerjaviću) nevinih žrtava koje je poubijala u četverogodišnjim represalijama i genocidnom divljanju“… Zanimljivo kako tu sada nema već viđene diferencijacije kao metode. Kad piše o Bleiburgu, Goldstein sramežljivo navodi i razlikuje civile, abolicijski piše o partizanskim zločinima, o poslijeratnim sukobima između vojski oko Celja te navodi i razne vrste neprijatelja. Titovih logora ne vidi.

Tendenciozno pokušava izgraditi opravdanje počinjenom klanju. Kad međutim piše o drugoj vojsci, NDH vojsci, tada govori o ubijanju, a ne o ratovanju. Jedna je vojska dakle legitimno ratovala, a druga ubijala. Među žrtvama partizana bilo je (doduše teška srca priznaje) i nevinih i civila. ali kod ratovanja NDH vojske nije bilo neprijateljskih postrojbi, nije bilo izazivačkih partizanskih zločina, sve su to en general bile nevine žrtve. Tako se ne poštuje ni žrtve ni ljudski život a najmanje se (tako pristrano) može tumačiti povijest.

Previše je tu netočnosti i tendencioznosti kojima jedan doktor povijesti i bivši diplomat pokušava začiniti salatu svojih proizvoljnih tvrdnji, a koje su čak i prosječnom čitatelju novina ili amateru, neuvjerljive i dubiozne. O povijesnoj struci da i ne govorimo. To je obično, već pomalo i tragikomično, kad tema ne bi bila teška, širenje partizanske i ideološke nauke. Kad je takav prvi ulomak teksta što tek sve možemo očekivati u nastavku?

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Objavio

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari