Pratite nas

Kolumne

Ivo Gregureviću, nikad više nećete p(r)atiti ono ‘Ne naginji se van’

Objavljeno

na

Donja Mahala je selo smješteno na desnoj obali Save u neposrednoj blizini Orašja. U 14. stoljeću selo se spominje  pod imenom Tvrtkovište. Zato što je bilo značajno trgovačko mjesto poslije je dobilo ime Trgovište. Osmanlije su ovo mjesto preimenovali u Donja Mahala. Silom nametnuto ime, kao simbol i otavština osmanskog okupatora zadržalo se do danas.

U jednoj ulici do glavne ceste za Orašje (Josipa Bana Jelačića) u dnu dvorišta na sredini se smjestila rodna kuća Ive Gregurevića. Lijevo i desno stoje još dvije obnovljene starije kućice tipične za krajolik Posavine baš kao što je Ivo original Posavljak.

Podne je, petak 04. siječnja tek nastale 2019. godine. Hladno je – kost puca. Nad Posavinom tamno-sivo nebo s kojeg pada čudan snijeg. Pahuljice nisu mekane, krupne i razgranate kao na božićnim razglednicama nego okrugle, tvrde i sitne kao zrno soje.

Pred velikom ulaznom kapijom brojne svijeće svjetleći drže počasnu stražu dok nam se Ivo zauvijek ne vrati. Iznenada je preminuo. Za nas Posavljake i sve ljubitelje umjetnosti otišao je prerano. Za one koji Ivu ni povodom smrti ne spominju otišao je prekasno. Pred kapiju neprestano dolazi i mlado i staro – upale svijeću, pomole se, a onda sa suzama u očima nepomično stoje i dugom šutnjom sve kažu. A, što i reći?! Kako opisati koliko fali i boli?!  Svatko je u nekom svojem filmu. U posljednjem filmu s Ivom Gregurevićem u kojem su one čudne pahuljice ustvari smrznute suze njegovih Posavljaka.

Dok sam ispred kapije po mislima prebirao iz dvorišta mi prilazi Ćare – „Hvala ti što si došao“. Teško mi je dok ga gledam kako mu iz očiju padaju one sitne pahuljice. Iznenadni odlazak našeg Ive slomio je čovjeka i zapovjednika kojeg tijekom rata nikad nitko nije vidio da plače. Sve nas lomi odlazak ljudine, najvećeg posavskog bećara, najvećeg hrvatskog glumca, domoljuba i dobrotvora koji je Orašje i Posavinu još tijekom rata postavio na svjetsku kartu filmskih festivala.

Što se još može reći, a da onima kojima je svejedno ne ispadne patetično?! Oni koji suosjećaju, oni će razumjeti. Rugat će se samo oni koji se o Ivinoj smrt ne prenemažu po medijima kao u slučaju smrti veličanstvenog Arsena Dedića (s antihrvatskih stajališta svojatali su ga kao svojeg Srbina ili Jugoslavena) ili povodom smrti onog Sorosevog feralca Predraga Lučića. Ta ista antifa o Ivinoj smrti nije ni riječi zucnula i hvala joj na tome jer su time potvrdili da Ivo nije njihov, antihrvatski, nego naš – hrvatski. Četa piskarala iz Novosti Milorada Pupovca o Ivinoj smrti nije napisala ni jednu riječ jer slave – Božić. Glumčić Vilim Matula ovaj put nije Ivi u čast odvalio tenor “Oj Hrvati, braćo mila ispred HNK, nek’ u mraku svatko svoju žrtvu sačeka – Žrtvu sačeka”! S voskom u ustima ostali su i brojni drugi inače krasnorječiti pripadnici orkestra za sahrane njima dragih antifaša.   Šuti glavni kazandžija s okupiranih Brijuna Rade Šerbedžija. U šutnji se još uvijek kupa zastavnik JNA Ante Tomić Kibla. Feralovcu Borisu Dežuloviću njegov Kožo još nije javio i zbog toga se, baš sada, plačući osvrnuo na skoro godinu dana staru odštetu koju Ante Kibla morao platiti ranjenom bojovniku Zlatku Hasanbegoviću. Antifa Miljenko Jergović još od svojeg davnog Hitlerjugend rođendana još uvijek se nije  otrijeznio. Drago Pilsel i Drago Hedl sastavljaju božićne pjesme i ne stignu. Šute neokomunističke, neočetničke, orjunaške i sorosevske poluustaše i polupartizani, a nama je se nadati kao će sa šutnjom nastaviti sve do kraja svojih života.

Bolje da su poput Zlatka Hasanbegovića šutjele i neke njemu identične krajnje desničarske stranke, npr. splitsko-dalmatinski HSP. Od svih fotografija legendarnog glumca iz brojnih njegovih uloga HSP-ovci su se od Ive Gregurevića idiotski oprostili slikom iz filma „Sokol ga nije volio“ u kojem je Ivo glumio dobrodušnog ustašu Tomu. Uz fotografiju su stavili naslov -. “AH, ŠTO MU LIJEPO STOJI”?! Iako u daljnjem tekstu ističu kako se Gregurević nije bavio politikom i da nikad nije dao politički intervju, ipak su ga neumjesno smjestili u svoj politički i ideološki kontekst.

Nije se čuditi ekstremističkim antifa šutljivcima, kao i drekavcima s krajnje desnice, ali šutnja nekih domoljubnih portala – ma gdje to ima?!

Noćas (nedjelja na ponedjeljak), na izdisaju je već peti dan od kako je objavljena tužno priopćenje o iznenadnoj smrti jednog od najboljih hrvatskih glumaca Ive Gregurevića, a portal Hrvatskog kulturnog vijeća (hkv.hr) – objavljuje tekstove vezane za hrvatsku kulturu – o tome još nije objavio čak niti šturu vijest. Zar za HKV filmska umjetnost nije kultura, niti je pokojni Ivo Gregurević vrhunski hrvatski umjetnik?! Taman kad sam se počeo pitati tko uopće moraš biti da bi na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća makar vijest o smrti bila objavljena(?!), oglasila se spisateljica Nevenka Nekić moralna i domoljubna vertikala hrvatske kulturne scene. Za našeg Ivu Gregurevića ( još uvijek mi je teško napisati pokojni) i sve nas objavila je prekrasnu kolumnu „Moji Bosanci i Posavljaci – Posavina je dala velike ljude, u svim znanstvenim ili umjetničkim područjima”. Veliko hvala profesorice Nekić jer je naš Ivo bio i ostao gromada hrvatskog glumišta, istinski hrvatski domoljub lišen politikantstva i bilo čijih političkih jasala, a iznad svega mekana ljudina prema drugima.

Davna ljetna večer na vikendici uz samu rijeku Savu. Uz ribu, roštilj, piće, harmoniku i pjesmu, pri kraju je noć zalutala u nešto ozbiljniji razgovor. Dok smo na suprotnoj obali promatrali kako se svjetla Županje čarobno ljuljaju u vodi, Ivo je svojstveno sebi (s emocijom iz mozga a ne samo iz srca) konstatirao – karikiram: Svoj na svome samo sam ovdje u Posavini.

Je, moj Ivek. Mojeg prijatelja i mene (dok nisam otišao preko grane) u Osijeku su čak i brojni profesori  slično doživljavali – “A, što o temi imaju reći naša dva Bosanca”?!

Čast običnom hrvatskom puku i časnim intelektualcima ali, zbog onih drugih, nama Hrvatima iz BiH često nigdje na svijetu nije teže biti Hrvat nego u Hrvatskoj, a posebice u Zagrebu. Nije ogoljeno kao sarajevsko institucionalno negiranje nego od strane “ljudskog” faktora među našima. Neki otvoreno, a neki šuteći.

Slično kao u Ivinom prvom filmu „Ne naginji se van“ koji je gastarbajterstvom po Švabiji puno aktualniji za današnju hrvatsku stvarnost nego li te daleke 1977. godine. Sudbina je to i brojnih Hrvata iz BiH koji se danas usude nagnuti van, u Lijepu Našu Hrvatsku.

Dragi Ivo – po Tvojoj želji umjesto na Mirogoju vječni počinak imat ćeš u rodnom Orašju. Nije slučajnost to što katoličko groblje Tvojeg vječnog počinka nosi ime Karaula.  Sutra – utorak – od 14.00 sati zauvijek ćeš biti svoj na svome i među svojima. Odabrao si počivalište u našoj rodnoj Posavini među Hrvatima koji su kao Ti, a Ti kao oni. Nikad više ne ćete pratiti ono –  “Ne naginji se van”.

Hvala Ti što smo Te imali i što ćemo Te kroz Tvoje filmove i posavsko-hrvatsku dušu zauvijek imati. Nama Posavljacima bio si najveća ovozemaljska zvijezda, a od sada i najsjajnija zvijezda na nebu, neponovljivi posavski „Čaruga“ koji nikada neće prestati jahati najljepšom ravnicom svijeta.

Dragi naš Ivo – pokoj vječni neka Ti daruje Gospodin!

 Filip Antunović

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

U osvrtima na “buran” dan u Saboru nitko kao objašnjenje agresivnih reakcija premijera i ministra obrane nije spomenuo jugovinu, pri čemu ne mislim na naslijeđe bivše države, već na temperaturu od 13°C uz zračna strujanja s juga, što je neuobičajeno vrijeme za Zagreb u siječnju.

Burne reakcije se, naime, u pravilu ne događaju za bure, već za juga, a prekjučer smo se još jednom mogli uvjeriti u mudrost starih Dubrovčana koji za takvog vremena nisu vijećali niti donosili važne odluke.

Unatoč zgražanju dežurnih moralista, nije se tog dana u sabornici dogodilo ništa što se ne viđa u parlamentima nekih drugih država, koji su svjedočili i gorim epizodama, ne samo u Ukrajini ili Japanu već i u Italiji i Britaniji, primjerice.

O atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini da i ne govorimo.
Kad je sredinom devedesetih tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez ustvrdio da je Sabor “kokošinjac”, to je izazivalo silno zgražanje – kako je mogao uvrijediti “visoki dom”, koji je nedavno postao državni parlament!?

Danas, nakon svega što se zadnjih godina događalo u Saboru takvo zgražanje se doima licemjernim – zašto bi ostali uglađeni maniri u sazivu sabora koji sadržajno sve više nalikuje na križanca pijace i političkog kupleraja?
 Povijest “neverbalne komunikacije” u našem Saboru je prilično siromašna. Pamti se slavni “vritnjak” kada je pravaš Josip Gržanić 5. listopada 1885. izlazak Khuena Héderváryja iz Sabora potpomognuto mid-kickom u stražnjicu mrskog bana. Nakon toga je, s još dvojicom zastupnika utamničen, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zanimljive su bile naknadne interpretacije jer je vlast tvrdila da simbolički udarac nije zadan kako bi sačuvala Khuenovu čast, međutim na saslušanju u istražnom zatvoru, dr. Grga Tuškan dao je legendarnu zaključnu interpretaciju: “Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.” 
Godine 1990. je za saborskom govornicom zastupnik Srpske demokratske stranke Radoslav Tanjga novu vlast izabranu na prvim slobodnim višestranačkim izborima nazvao “ustašoidnim režimom”, što od Vučićevih emisara poput Miodraga Linte usred Zagreba slušamo i danas, pa ga je Ivan Bobetko gađao torbom. I promašio.
 Jedini fizički okršaj u samoj sabornici zbio se 2001. kad je Ljubo Ćesić Rojs svojim prstom ostvario izvjesni kontakt s nosom zastupnika IDS-a Dine Debeljuha.

Ćesić je kasnije tvrdio da ga je samo dodirnuo, no Debeljuh se jadao da je bilo bolno. Otada se, osim nekoliko seksističkih verbalnih ispada i već zamornih iznošenja zastupnika Pernara, u sabornici nije događalo ništa izvan uobičajenog bontona.
A onda je osvanula južna srijeda. Započelo je neukusnim, apsolutno “neistanbulskim” obraćanjem premijera Plenkovića zastupnici Bruni Esih.

Na legitimno pitanje o tome kani li ubrzo kunu zamijeniti eurom i tko ga je za to ovlastio, Plenković joj je bahato odgovorio: “Vrlo je važno da i Vi kao zastupnica u Hrvatskom saboru, koja je valjda učila cijelo jutro da postavi ovo pitanje i nije došla na intoniranje himne, dobro proučite preuzete obveze”. Tu izjavu na liniji najgorih saborskih seksističkih vrijeđanja na najbolji način osudila je na društvenim mrežama zastupnica Glasovac: “Ne slažem se s kolegicom Brunom Esih u brojnim političkim stavovima, ali način na koji premijer komunicira u odgovoru na njezino pitanje je dno komunikacijskog, šovinističkog i ljudskog dna.”

Pri tome je Plenković ponovio staro “spuštanje” B. Esih da je ušla u Sabor na listi HDZ-a, prešutjevši pri tome činjenicu da je ušla kao nestranačka osoba s 11. mjesta u prvoj izbornoj jedinici zahvaljujući isključivo 10.500 preferencijalnih glasova dok ih je predsjednik Sabora Jandroković, primjerice, dobio 808, dakle trinaest puta manje.

U nastavku aktualnog prijepodneva na meti kritika zbog propale kupovine zrakoplova našao se ministar obrane Damir Krstičević. Izvođeni su pri tom i “urnebesni” štosevi iz SDP-ovog humorističnog arsenala poput Marasovog bacanja papirnatog aviona. Kad je zastupnik Franko Vidović rekao Krstičeviću: “Možete preko javne nabave nabaviti ovakve avione kakve je nabavio moj kolega Maras”, i krenuo prema njemu s dvije makete zrakoplova, ministar obrane je zgrabio kutiju i ljutito je tresnuo o pod viknuvši: “Goni se i ti i ovo”. I zabio time sam sebi fatalan politički autogol.

Machiavelli poučava kako u dobro uređenoj državi nikada nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju. Krstičevićeve ratne zasluge su tolike da ih ništa što učinio kasnije ne može potamniti, i ostaju mu vječno, ali s druge strane, one ne mogu niti trebaju pokrivati pogreške koje učini u drugim domenama, sada kao ministar i političar. Pokazalo se da se nije u stanju nositi s pritiskom ni na razini plitkog oporbenog performansa.
 No iznenađenju tu nije bio kraj. Play of the day bio je Plenkovićev nasrtaj na zastupnika Nikolu Grmoju, koji mu je konačno otkrio slabu točku.

Grmoja u pitanu premijeru rekao sljedeće: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije.

Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da osim podrške ove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese”.
 Uslijedila je verbalna prepirka, koju je predsjednik Sabora Jandroković prekinuo proglasivši pauzu, no dobacivanja su se nastavila.

Okidač je bila riječ anemija, nakon čega Plenković užurbanim korakom kreće prema Grmoji, Miro Bulj mu preprečuje put leđima, iskusnom kretnjom mirotvorca u kafanskim tučama, Goran Beus Richembergh smiruje Grmoju, Pupovac se mota u blizini. Sabornicom se u tom trenutku prolama ženski krik “sramota”, očito vapaj neke revne HDZ-ove drugarice.

Što bi se dogodilo da im nije zapriječen kontakt? Bi li Pupovac Grmoju uhvatio s leđa za ruke ili barem za nogu kako bi olakšao pobjedu koalicijskom partneru Plenkoviću? Bi li se Plenković, ojačan tjelohraniteljima koji su ga pratili u pohodu, ipak zastao na pristojnoj distanci i nastavio verbalnu raspravu?

Do gigantomahije ipak nije došlo pa se sada na nekim portalima narod zabavlja nagađanjem što bi bilo da ih nisu spriječili.
Četiri su ponuđene opcije:

1. Grmojina pobjeda nokautom. U tom slučaju bi zastupnik Mosta, ako bi potegao prvi, ispao zlikovac, i okončao političku karijeru a Plenković bi postao parlamentarni mučenik. 2. Plenkovićeva pobjeda nokautom bila bi njegov politički kraj, osim ako ne bi istog dana raspustio Sabor i proglasio diktaturu. 3. i 4., pobjeda Grmoje na bodove ili pobjeda Plenkovića na bodove, ovisile bi o tome tko broji. Po Kuščeviću ili Bačiću Plenković pobjeđuje bez obzira na to što bi snimka ili stručniji komentatori rekli.
 Interpretacija plenkista, koju je prvi ponudio vjerni Pupovac, je kako je Vođa natjerao Grmoju u bijeg. “Neki su imali vrlo hitre noge i nakon junačkih govora vrlo brzo pobjegli s bojišta.”, kaže Pupovac.

Dan kasnije Sunčana Glavak naglašava: “Jučer su verbalne akrobacije Nikole Grmoje završile njegovim bijegom iz sabornice, pokazao se kao slabić”. Dakle, paradoksalno, Plenković se nije želio tući, pa je mirotvorac, ali je istovremeno borbu dobio Grmojinom predajom, tj. bijegom, pa je i najjači. Već sutra će se učvrstiti zaključak da je Plenković najjači čovjek u Hrvatskoj. Tako je to. Ne samo najljepši i najpametniji, već jači i od Filipa Hrgovića.

Do 15. 6. 2016. za HDZ-ovce je najjači bio Tomislav Karamarko. I najduhovitiji. A prije njega, da ste ih javno pitali u kameru, najjača osoba i u stand-upu i na parteru bila je Jadranka Kosor. Jednom se igrala utakmica između vodstva HDZ-a i nekakvih lokalnih čelnika stranke.

Otezalo se beskonačno s rezultatom 0-0 jer nikako nije padao gol, pa je jedan promatrač rezignirano prokomentirao: oni ga ne znaju dat’, a ovi ne smiju…
Plenkovićevo pucanje je znakovito, čak i ako uzmemo u obzir jugovinu kao olakotnu okolnost. Zašto je inače savršen birokrat, naizgled bez ikakve strasti i ideala, politički sin Mate Granića, prvi put toliko izgubio živce da se zaletio prema oporbenom zastupniku?

Putokaz za odgovor “zašto” je ono “na čemu” je izgubio živce. Ostalo je visjeti u zraku jedno neodgovoreno pitanje: Zašto Vlada ne poštuje odluku o osnivanju povjerenstva koje bi pratilo mjerila koje Srbija mora ispuniti u Poglavljima 23 i 24, sastajalo se četiri puta godišnje i podnosilo izvješća?

Očekivati je da će sada, ne samo Grmoja, već i cijeli hrvatski dio oporbe koji ne misli da treba po naputku iz Bruxellesa tetošiti Vučića i gutati sve ne bi li se Srbiju što prije i bezuvjetno ubacilo u EU, neumorno vraćati na to, za plenkiste očito vrlo frustrirajuće pitanje.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

 

 

 

 

Nino Raspudić: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na ‘kruh’ ćemo pričekati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari