Pratite nas

Kolumne

Ivo Gregureviću, nikad više nećete p(r)atiti ono ‘Ne naginji se van’

Objavljeno

na

Donja Mahala je selo smješteno na desnoj obali Save u neposrednoj blizini Orašja. U 14. stoljeću selo se spominje  pod imenom Tvrtkovište. Zato što je bilo značajno trgovačko mjesto poslije je dobilo ime Trgovište. Osmanlije su ovo mjesto preimenovali u Donja Mahala. Silom nametnuto ime, kao simbol i otavština osmanskog okupatora zadržalo se do danas.

U jednoj ulici do glavne ceste za Orašje (Josipa Bana Jelačića) u dnu dvorišta na sredini se smjestila rodna kuća Ive Gregurevića. Lijevo i desno stoje još dvije obnovljene starije kućice tipične za krajolik Posavine baš kao što je Ivo original Posavljak.

Podne je, petak 04. siječnja tek nastale 2019. godine. Hladno je – kost puca. Nad Posavinom tamno-sivo nebo s kojeg pada čudan snijeg. Pahuljice nisu mekane, krupne i razgranate kao na božićnim razglednicama nego okrugle, tvrde i sitne kao zrno soje.

Pred velikom ulaznom kapijom brojne svijeće svjetleći drže počasnu stražu dok nam se Ivo zauvijek ne vrati. Iznenada je preminuo. Za nas Posavljake i sve ljubitelje umjetnosti otišao je prerano. Za one koji Ivu ni povodom smrti ne spominju otišao je prekasno. Pred kapiju neprestano dolazi i mlado i staro – upale svijeću, pomole se, a onda sa suzama u očima nepomično stoje i dugom šutnjom sve kažu. A, što i reći?! Kako opisati koliko fali i boli?!  Svatko je u nekom svojem filmu. U posljednjem filmu s Ivom Gregurevićem u kojem su one čudne pahuljice ustvari smrznute suze njegovih Posavljaka.

Dok sam ispred kapije po mislima prebirao iz dvorišta mi prilazi Ćare – „Hvala ti što si došao“. Teško mi je dok ga gledam kako mu iz očiju padaju one sitne pahuljice. Iznenadni odlazak našeg Ive slomio je čovjeka i zapovjednika kojeg tijekom rata nikad nitko nije vidio da plače. Sve nas lomi odlazak ljudine, najvećeg posavskog bećara, najvećeg hrvatskog glumca, domoljuba i dobrotvora koji je Orašje i Posavinu još tijekom rata postavio na svjetsku kartu filmskih festivala.

Što se još može reći, a da onima kojima je svejedno ne ispadne patetično?! Oni koji suosjećaju, oni će razumjeti. Rugat će se samo oni koji se o Ivinoj smrt ne prenemažu po medijima kao u slučaju smrti veličanstvenog Arsena Dedića (s antihrvatskih stajališta svojatali su ga kao svojeg Srbina ili Jugoslavena) ili povodom smrti onog Sorosevog feralca Predraga Lučića. Ta ista antifa o Ivinoj smrti nije ni riječi zucnula i hvala joj na tome jer su time potvrdili da Ivo nije njihov, antihrvatski, nego naš – hrvatski. Četa piskarala iz Novosti Milorada Pupovca o Ivinoj smrti nije napisala ni jednu riječ jer slave – Božić. Glumčić Vilim Matula ovaj put nije Ivi u čast odvalio tenor “Oj Hrvati, braćo mila ispred HNK, nek’ u mraku svatko svoju žrtvu sačeka – Žrtvu sačeka”! S voskom u ustima ostali su i brojni drugi inače krasnorječiti pripadnici orkestra za sahrane njima dragih antifaša.   Šuti glavni kazandžija s okupiranih Brijuna Rade Šerbedžija. U šutnji se još uvijek kupa zastavnik JNA Ante Tomić Kibla. Feralovcu Borisu Dežuloviću njegov Kožo još nije javio i zbog toga se, baš sada, plačući osvrnuo na skoro godinu dana staru odštetu koju Ante Kibla morao platiti ranjenom bojovniku Zlatku Hasanbegoviću. Antifa Miljenko Jergović još od svojeg davnog Hitlerjugend rođendana još uvijek se nije  otrijeznio. Drago Pilsel i Drago Hedl sastavljaju božićne pjesme i ne stignu. Šute neokomunističke, neočetničke, orjunaške i sorosevske poluustaše i polupartizani, a nama je se nadati kao će sa šutnjom nastaviti sve do kraja svojih života.

Bolje da su poput Zlatka Hasanbegovića šutjele i neke njemu identične krajnje desničarske stranke, npr. splitsko-dalmatinski HSP. Od svih fotografija legendarnog glumca iz brojnih njegovih uloga HSP-ovci su se od Ive Gregurevića idiotski oprostili slikom iz filma „Sokol ga nije volio“ u kojem je Ivo glumio dobrodušnog ustašu Tomu. Uz fotografiju su stavili naslov -. “AH, ŠTO MU LIJEPO STOJI”?! Iako u daljnjem tekstu ističu kako se Gregurević nije bavio politikom i da nikad nije dao politički intervju, ipak su ga neumjesno smjestili u svoj politički i ideološki kontekst.

Nije se čuditi ekstremističkim antifa šutljivcima, kao i drekavcima s krajnje desnice, ali šutnja nekih domoljubnih portala – ma gdje to ima?!

Noćas (nedjelja na ponedjeljak), na izdisaju je već peti dan od kako je objavljena tužno priopćenje o iznenadnoj smrti jednog od najboljih hrvatskih glumaca Ive Gregurevića, a portal Hrvatskog kulturnog vijeća (hkv.hr) – objavljuje tekstove vezane za hrvatsku kulturu – o tome još nije objavio čak niti šturu vijest. Zar za HKV filmska umjetnost nije kultura, niti je pokojni Ivo Gregurević vrhunski hrvatski umjetnik?! Taman kad sam se počeo pitati tko uopće moraš biti da bi na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća makar vijest o smrti bila objavljena(?!), oglasila se spisateljica Nevenka Nekić moralna i domoljubna vertikala hrvatske kulturne scene. Za našeg Ivu Gregurevića ( još uvijek mi je teško napisati pokojni) i sve nas objavila je prekrasnu kolumnu „Moji Bosanci i Posavljaci – Posavina je dala velike ljude, u svim znanstvenim ili umjetničkim područjima”. Veliko hvala profesorice Nekić jer je naš Ivo bio i ostao gromada hrvatskog glumišta, istinski hrvatski domoljub lišen politikantstva i bilo čijih političkih jasala, a iznad svega mekana ljudina prema drugima.

Davna ljetna večer na vikendici uz samu rijeku Savu. Uz ribu, roštilj, piće, harmoniku i pjesmu, pri kraju je noć zalutala u nešto ozbiljniji razgovor. Dok smo na suprotnoj obali promatrali kako se svjetla Županje čarobno ljuljaju u vodi, Ivo je svojstveno sebi (s emocijom iz mozga a ne samo iz srca) konstatirao – karikiram: Svoj na svome samo sam ovdje u Posavini.

Je, moj Ivek. Mojeg prijatelja i mene (dok nisam otišao preko grane) u Osijeku su čak i brojni profesori  slično doživljavali – “A, što o temi imaju reći naša dva Bosanca”?!

Čast običnom hrvatskom puku i časnim intelektualcima ali, zbog onih drugih, nama Hrvatima iz BiH često nigdje na svijetu nije teže biti Hrvat nego u Hrvatskoj, a posebice u Zagrebu. Nije ogoljeno kao sarajevsko institucionalno negiranje nego od strane “ljudskog” faktora među našima. Neki otvoreno, a neki šuteći.

Slično kao u Ivinom prvom filmu „Ne naginji se van“ koji je gastarbajterstvom po Švabiji puno aktualniji za današnju hrvatsku stvarnost nego li te daleke 1977. godine. Sudbina je to i brojnih Hrvata iz BiH koji se danas usude nagnuti van, u Lijepu Našu Hrvatsku.

Dragi Ivo – po Tvojoj želji umjesto na Mirogoju vječni počinak imat ćeš u rodnom Orašju. Nije slučajnost to što katoličko groblje Tvojeg vječnog počinka nosi ime Karaula.  Sutra – utorak – od 14.00 sati zauvijek ćeš biti svoj na svome i među svojima. Odabrao si počivalište u našoj rodnoj Posavini među Hrvatima koji su kao Ti, a Ti kao oni. Nikad više ne ćete pratiti ono –  “Ne naginji se van”.

Hvala Ti što smo Te imali i što ćemo Te kroz Tvoje filmove i posavsko-hrvatsku dušu zauvijek imati. Nama Posavljacima bio si najveća ovozemaljska zvijezda, a od sada i najsjajnija zvijezda na nebu, neponovljivi posavski „Čaruga“ koji nikada neće prestati jahati najljepšom ravnicom svijeta.

Dragi naš Ivo – pokoj vječni neka Ti daruje Gospodin!

 Filip Antunović

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari