Pratite nas

Kolumne

Ivo Gregureviću, nikad više nećete p(r)atiti ono ‘Ne naginji se van’

Objavljeno

na

Donja Mahala je selo smješteno na desnoj obali Save u neposrednoj blizini Orašja. U 14. stoljeću selo se spominje  pod imenom Tvrtkovište. Zato što je bilo značajno trgovačko mjesto poslije je dobilo ime Trgovište. Osmanlije su ovo mjesto preimenovali u Donja Mahala. Silom nametnuto ime, kao simbol i otavština osmanskog okupatora zadržalo se do danas.

U jednoj ulici do glavne ceste za Orašje (Josipa Bana Jelačića) u dnu dvorišta na sredini se smjestila rodna kuća Ive Gregurevića. Lijevo i desno stoje još dvije obnovljene starije kućice tipične za krajolik Posavine baš kao što je Ivo original Posavljak.

Podne je, petak 04. siječnja tek nastale 2019. godine. Hladno je – kost puca. Nad Posavinom tamno-sivo nebo s kojeg pada čudan snijeg. Pahuljice nisu mekane, krupne i razgranate kao na božićnim razglednicama nego okrugle, tvrde i sitne kao zrno soje.

Pred velikom ulaznom kapijom brojne svijeće svjetleći drže počasnu stražu dok nam se Ivo zauvijek ne vrati. Iznenada je preminuo. Za nas Posavljake i sve ljubitelje umjetnosti otišao je prerano. Za one koji Ivu ni povodom smrti ne spominju otišao je prekasno. Pred kapiju neprestano dolazi i mlado i staro – upale svijeću, pomole se, a onda sa suzama u očima nepomično stoje i dugom šutnjom sve kažu. A, što i reći?! Kako opisati koliko fali i boli?!  Svatko je u nekom svojem filmu. U posljednjem filmu s Ivom Gregurevićem u kojem su one čudne pahuljice ustvari smrznute suze njegovih Posavljaka.

Dok sam ispred kapije po mislima prebirao iz dvorišta mi prilazi Ćare – „Hvala ti što si došao“. Teško mi je dok ga gledam kako mu iz očiju padaju one sitne pahuljice. Iznenadni odlazak našeg Ive slomio je čovjeka i zapovjednika kojeg tijekom rata nikad nitko nije vidio da plače. Sve nas lomi odlazak ljudine, najvećeg posavskog bećara, najvećeg hrvatskog glumca, domoljuba i dobrotvora koji je Orašje i Posavinu još tijekom rata postavio na svjetsku kartu filmskih festivala.

Što se još može reći, a da onima kojima je svejedno ne ispadne patetično?! Oni koji suosjećaju, oni će razumjeti. Rugat će se samo oni koji se o Ivinoj smrt ne prenemažu po medijima kao u slučaju smrti veličanstvenog Arsena Dedića (s antihrvatskih stajališta svojatali su ga kao svojeg Srbina ili Jugoslavena) ili povodom smrti onog Sorosevog feralca Predraga Lučića. Ta ista antifa o Ivinoj smrti nije ni riječi zucnula i hvala joj na tome jer su time potvrdili da Ivo nije njihov, antihrvatski, nego naš – hrvatski. Četa piskarala iz Novosti Milorada Pupovca o Ivinoj smrti nije napisala ni jednu riječ jer slave – Božić. Glumčić Vilim Matula ovaj put nije Ivi u čast odvalio tenor “Oj Hrvati, braćo mila ispred HNK, nek’ u mraku svatko svoju žrtvu sačeka – Žrtvu sačeka”! S voskom u ustima ostali su i brojni drugi inače krasnorječiti pripadnici orkestra za sahrane njima dragih antifaša.   Šuti glavni kazandžija s okupiranih Brijuna Rade Šerbedžija. U šutnji se još uvijek kupa zastavnik JNA Ante Tomić Kibla. Feralovcu Borisu Dežuloviću njegov Kožo još nije javio i zbog toga se, baš sada, plačući osvrnuo na skoro godinu dana staru odštetu koju Ante Kibla morao platiti ranjenom bojovniku Zlatku Hasanbegoviću. Antifa Miljenko Jergović još od svojeg davnog Hitlerjugend rođendana još uvijek se nije  otrijeznio. Drago Pilsel i Drago Hedl sastavljaju božićne pjesme i ne stignu. Šute neokomunističke, neočetničke, orjunaške i sorosevske poluustaše i polupartizani, a nama je se nadati kao će sa šutnjom nastaviti sve do kraja svojih života.

Bolje da su poput Zlatka Hasanbegovića šutjele i neke njemu identične krajnje desničarske stranke, npr. splitsko-dalmatinski HSP. Od svih fotografija legendarnog glumca iz brojnih njegovih uloga HSP-ovci su se od Ive Gregurevića idiotski oprostili slikom iz filma „Sokol ga nije volio“ u kojem je Ivo glumio dobrodušnog ustašu Tomu. Uz fotografiju su stavili naslov -. “AH, ŠTO MU LIJEPO STOJI”?! Iako u daljnjem tekstu ističu kako se Gregurević nije bavio politikom i da nikad nije dao politički intervju, ipak su ga neumjesno smjestili u svoj politički i ideološki kontekst.

Nije se čuditi ekstremističkim antifa šutljivcima, kao i drekavcima s krajnje desnice, ali šutnja nekih domoljubnih portala – ma gdje to ima?!

Noćas (nedjelja na ponedjeljak), na izdisaju je već peti dan od kako je objavljena tužno priopćenje o iznenadnoj smrti jednog od najboljih hrvatskih glumaca Ive Gregurevića, a portal Hrvatskog kulturnog vijeća (hkv.hr) – objavljuje tekstove vezane za hrvatsku kulturu – o tome još nije objavio čak niti šturu vijest. Zar za HKV filmska umjetnost nije kultura, niti je pokojni Ivo Gregurević vrhunski hrvatski umjetnik?! Taman kad sam se počeo pitati tko uopće moraš biti da bi na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća makar vijest o smrti bila objavljena(?!), oglasila se spisateljica Nevenka Nekić moralna i domoljubna vertikala hrvatske kulturne scene. Za našeg Ivu Gregurevića ( još uvijek mi je teško napisati pokojni) i sve nas objavila je prekrasnu kolumnu „Moji Bosanci i Posavljaci – Posavina je dala velike ljude, u svim znanstvenim ili umjetničkim područjima”. Veliko hvala profesorice Nekić jer je naš Ivo bio i ostao gromada hrvatskog glumišta, istinski hrvatski domoljub lišen politikantstva i bilo čijih političkih jasala, a iznad svega mekana ljudina prema drugima.

Davna ljetna večer na vikendici uz samu rijeku Savu. Uz ribu, roštilj, piće, harmoniku i pjesmu, pri kraju je noć zalutala u nešto ozbiljniji razgovor. Dok smo na suprotnoj obali promatrali kako se svjetla Županje čarobno ljuljaju u vodi, Ivo je svojstveno sebi (s emocijom iz mozga a ne samo iz srca) konstatirao – karikiram: Svoj na svome samo sam ovdje u Posavini.

Je, moj Ivek. Mojeg prijatelja i mene (dok nisam otišao preko grane) u Osijeku su čak i brojni profesori  slično doživljavali – “A, što o temi imaju reći naša dva Bosanca”?!

Čast običnom hrvatskom puku i časnim intelektualcima ali, zbog onih drugih, nama Hrvatima iz BiH često nigdje na svijetu nije teže biti Hrvat nego u Hrvatskoj, a posebice u Zagrebu. Nije ogoljeno kao sarajevsko institucionalno negiranje nego od strane “ljudskog” faktora među našima. Neki otvoreno, a neki šuteći.

Slično kao u Ivinom prvom filmu „Ne naginji se van“ koji je gastarbajterstvom po Švabiji puno aktualniji za današnju hrvatsku stvarnost nego li te daleke 1977. godine. Sudbina je to i brojnih Hrvata iz BiH koji se danas usude nagnuti van, u Lijepu Našu Hrvatsku.

Dragi Ivo – po Tvojoj želji umjesto na Mirogoju vječni počinak imat ćeš u rodnom Orašju. Nije slučajnost to što katoličko groblje Tvojeg vječnog počinka nosi ime Karaula.  Sutra – utorak – od 14.00 sati zauvijek ćeš biti svoj na svome i među svojima. Odabrao si počivalište u našoj rodnoj Posavini među Hrvatima koji su kao Ti, a Ti kao oni. Nikad više ne ćete pratiti ono –  “Ne naginji se van”.

Hvala Ti što smo Te imali i što ćemo Te kroz Tvoje filmove i posavsko-hrvatsku dušu zauvijek imati. Nama Posavljacima bio si najveća ovozemaljska zvijezda, a od sada i najsjajnija zvijezda na nebu, neponovljivi posavski „Čaruga“ koji nikada neće prestati jahati najljepšom ravnicom svijeta.

Dragi naš Ivo – pokoj vječni neka Ti daruje Gospodin!

 Filip Antunović

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari