Pratite nas

Politika

Ivo Josipović – do pobjede medijsko psihološkim operacijama?

Objavljeno

na

Ubrzo nakon oporavka poslije operacije očnog kapka početkom siječnja ove godine predsjednik je Josipović intervjuom u Globusu dao do znanja da nastavlja s predsjedničkim obvezama najavljujući da će zajedno s čelnicima parlamentarnih stranaka i ustavno-pravnim stručnjacima, pokrenuti pripremu projekta ‘sistematske i ozbiljne ustavne reforme’. To je  bio usputni izgovor za intervju, glavni je razlog bio predsjednička kampanja. Ako je predsjednik u potrebi upoznati javnost s važnom temom, onda to, nema sumnje, mora posredovati povlaštena kuća: Europapress holding! Da je to istina slijedi iz rečenice upućene novinaru Darku Hudelistu: ‘Kampanja očito počinje, jer ste vi ovdje. I prvu sam kampanju počeo tako, zajedno s vama’. (‘HVALA SDP-U, ALI ŽELIM I GLASOVE DESNICE’ – Plan Ive Josipovića za novi predsjednički mandat, Globus, br. 1207 od 24.1.)

Očito, iz ovoga intervjua i svega što je nakon njega uslijedilo može se sa sigurnošću tvrditi kako je u bitku za drugi mandat Josipović krenuo unaprijed organizacijski pripremljen. Pod spremnošću se podrazumijeva da je njegov izborni stožer prije spomenutog intervjua bio ‘ustrojen’ i da je solidno kontraobavještajno štićen. Unatoč tome, iz predsjednikovih se medijskih nastupa i medijske potpore kampanji može puno toga rekonstruirati o stožeru i o njegovoj izbornoj strategiji.

Organizacijsku strukturu izbornog stožera zasigurno su odredili povjerljivi, samozatajni i najsposobniji predsjednikovi suradnici i sam predsjednik naravno. Budući je osnovna zadaća izbornog stožera prikrivenim i javnim postupcima stvoriti uvjete za postignuće zadanog cilja (oslabiti političkog protivnika, iznutra paralizirati njegove sposobnosti, difamirati ga posredno, problematizirati i razoriti mu postojeći ugled u neposrednom okružju i u javnosti, ujedno osnažiti vlastitu poziciju, pridobiti što brojnije saveznike i osvojiti zamišljeni cilj – predsjednički mandatnema sumnje da je predsjednik za prvog čovjeka izbornog stožera postavio svog savjetnika za sigurnost. Nitko u Uredu predsjednika kao Perković Jr. ne može uspješnije uz stožer vezati ‘zaslužne’ pojedince iz obavještajno sigurnosne zajednice, politologe s međunarodnim vezama, informatičare s hakerskim znanjem i iskustvom rada u MUP-u, blogere, maštovite analitičare, ‘simpatizere’ s danonoćnim nastupom na društvenim mrežama, pouzdane operativce s povjerljivim i prijateljskim vezama s utjecajnim ljudima iz svih područja društvenog i javnog života a prije svega u medijima. Njegovo znanje i specifično naslijeđeno iskustvo s pripadajućom ‘infrastrukturom’ jamstvo su da se od gubitničke do pobjedničke pozicije predsjedničkog kandidata može doći psihološko-medijskim operacijama.

ivo_josipoviNaslov spomenutog intervjua u Globusu ‘HVALA SDP-U, ALI ŽELIM I GLASOVE DESNICE’, ujedno je i Josipovićeva programska lozinka. Ona međutim neizravno ukazuje ne samo na cilj nego i na bitni nedostatak i ranjivost njegove sadašnje pozicije. Taj je nedostatak sadržan u činjenici da do drugog predsjedničkog mandata Josipović ne može doći preko glasova ljevice, podrazumijeva se, ne u prvom izbornom krugu. Da su jednino na toj činjenici Josipović i njegov izborni stožer mogli osmisliti svoj plan, ukazuju rezultati svih izbora u Hrvatskoj od prvih do zadnjih, ponajprije rezultati svih do sada održanih predsjedničkih izbora. Prisjetimo se: samo je dr. Franjo Tuđman u dva navrata (1992. i 1997. godine) pobijedio na predsjedničkim izborima u prvom krugu, dobivši 56,42 % , odnosno 61 % glasova. Stipe Mesić je 2000. godine u prvom krugu dobio 41 % glasova, a Ivo Josipović 2009. g. također u prvom krugu 32 % glasova.

Drugim riječima, kandidat desnice – ako i samo ako je jedinstvena i strukturirana na državotvornoj, suverenističkoj politici, odnosno tuđmanizmu, ili ako je njemu vjerodostojna – može dobiti izbore već u prvom krugu. Zasigurno ne sa 61 % glasova, ali s preko 50 % glasova svakako. S druge strane, kandidat ljevice – ako je dosljedna svojoj politici unatrag desetak godina –  izbore u pravilu ne može dobiti u prvom krugu. Za drugi se krug ljevica može izboriti samo u slučaju ako je desnica razjedinjena tako da svaki njezin parcijalni dio bude manji od 44 % glasova i to u najpovoljnijem slučaju. Taj su naime postotak glasova zajedno osvojili kandidati ljevice: Josipović, Pusić i Kajin 2009. g. Uzme li se za analizu kao referentan približno isti rezultat prošlih predsjedničkih izbora, jasno je da su Josipoviću dovoljna dva a u boljem slučaju tri i više protukandidata s ‘desnim’ političkim profilom pa da uđe u drugi krug. U tom bi slučaju medijsko dizajniranje kampanje troje kandidata desnice moralo biti tako da sva tri kandidata dobiju približno isti broj glasova.

Izvjesno je da se nitko s ljevice neće kandidirati na predstojećim predsjedničkim izborima. Vesna Pusić i Kajin su izvukli pouku iz poraza i zajedno će s Mirelom Holy podržati Josipovića. Nikica Gabrić također. Bandić je s Josipovićem u istom kolu, a Andrea Feldman je zagovarala da OraH na izbore ide sa svojim kandidatom, nije dakle prošla ‘osnove algebre’, pa je morala napustiti OraH. U SDP-u je takav odnos snaga da Milanović nije imao drugog izbora nego da i on podrži Josipovićevu kandidaturu.

Na desnici ne samo da imaju problema s osnovama algebre nego i s osnovama psihologije. Na desnici naime nikada nije bio problem kreirati ili isforsirati lidera, ali onakvoga i samo onakvog koji ne zna brojati do tri i koji u strančarenju ne vidi nikoga doli sebe i vlastitu mesijansku veličinu. S ironijom ili bez nje, Josipović će biti jedini kandidat ljevice i prema svemu sudeći ući će u izbornu utrku s prednošću ujedinjene ljevice pred razjedinjenom desnicom i na taj će način neutralizirati svoju lošu startnu poziciju. Upravo na paradoksalan način desnica Josipoviću osigurava prednost prije nego je kampanja službeno i počela. No, je li taj scenarij konačan i je li to dovoljno da dobije izbore?

Za razliku od lidera ljevice koji znaju učiti iz poraza, pojedini lideri desnice to ne znaju, čast iznimkama. Milan Kujundžić će – prema svemu sudeći – biti predsjednički kandidat šarolike koalicije koja se zove Savez za Hrvatsku. Njemu je kao nositelju liste Saveza za Hrvatsku loš rezultat, odnosno neuspjeh na EU izborima bio – kako kaže  – ohrabrujući. Iako zna da su mu šanse za bolji rezultat na predsjedničkim izborima također slabe, on će ići u kampanju jer ju shvaća kao priliku za promociju za parlamentarne izbore. Ne ostvari li bolji rezultat od očekivanog ni to ga neće obeshrabriti da odustane od kandidature na bilo kojim budućim izborima. Svaku razboritu analizu koja upućuje na realitet i stvarni odnos snaga, on će shvatiti kao novi izazov i nagovor da ide dalje u ‘pobjede’. Upravo će ta okolnost medijskim dizajnerima s Pantovčaka poslužiti u nastavku Josipovićeve kampanje. Kako? Podržat će na sve načine popularnost  Milana Kujundžića do zamišljene granice od petnaestak posto.

Za Josipovićev pobjednički plan poželjan je čim veći broj kandidata na desnici, ali trenutno uz Kolindu Grabar Kitarović i Kujundžića nedostaje barem još jedan predsjednički kandidat.

Koji su razlozi da se zaključi da bi jedan od kandidata mogla biti Željka Markić?

Prvi naoko nevidljivi razlog je pokretanje procedure za raferendum o izbornom zakonodavstvu kojeg će organizirati Građanska inicijativa U ime obitelji. Kampanja skupljanja potpisa počinje u nedjelju 21. rujna a završava u nedjelju 5. listopada. Četiri nedjeljna dana i tri tjedna kampanje sasvim dovoljno za promociju Inicijative i ovjeru političkog potencijala predsjednice udruge Željke Markić. Skupljanje potpisa za referendum – treba li to spominjati – koincidira s početkom kampanje za predsjedničke izbore. Dakle, kampanja u kampanji. Domišljato. Budu li se ispunila očekivanja Inicijative da će potpisnika biti više nego dovoljno, postignuti će uspjeh opravdati njezinu kandidaturu za predsjedničke izbore. Iako Željka Markić smatra spinom javno zdvajanje o tome ima li namjeru politički se angažirati, nikad do sada nije dala jasan i nedvosmislen odgovor, primjerice ‘neću se kandidirati na slijedećim predsjedničkim izborima’.

Drugi razlog da se zaključi kako bi Markić mogla biti jedan od kandidata, tvrdnja je kolumniste Glasa Slavonije i Večernjeg lista Ivice Šole. U naslovu njegove kolumne u Večernjem listu od 8. lipnja stoji: Pouzdano znam: Željka Markić ozbiljno se sprema za predsjedničku kampanju.

Od Šole jasno da jasnije ne može biti. On misli da Josipovića može ugroziti Željka Markić. Njegovu se tvrdnju ne može smatrati spinom. Ivica Šola zna što govori, pa je zaključak o kandidaturi Željke Markić posve opravdan. Nema sumnje da će i ova okolnost Josipovićevom izbornom stožeru ići na ruku, uostalom i sam se predsjednik pozitivno očitovao u svezi izbornog zakonodavstva i preferencijskog glasovanja. Nastupi vodećih ljudi Inicijative UIO u emisijama Hrvatskog radija, Novom listu, Aktualu i drugim medijima to potvrđuju.

Potencijalni kandidat s krajnje ‘desnice’ je i osoba nedavno debrifirana u jednoj zagrebačkoj bolnici, a u pričuvi je i osoba ženskog spola u javnosti već afirmirana kao žrtva sustava i nezakonite privatizacije, što bio bilo optimalno za Josipovićev pobjednički plan a usput bi se uspostavila muško – ženska simetrija predsjedničkih kandidata.

Medijsko dizajniranje i medijsko psihološke operacije Josipovićevog izbornog stožera.

Izbornom stožeru Ive Josipovića na raspolaganju su iznimno djelotvorna sredstva: infrastruktura Ureda predsjednika, zatim vodećih medijskih kuća (Europapress holding, Styria, HRT, RTL ) odnosno medija u njihovom vlasništvu (Jutarnji list, Večernji list, 24sata, Globus, Slobodna Dalmacija, itd). Njima su u potpori i novine drugih nakladnika: Ježićev Novi list, Aktual, te brojni portali iz Mudrinićevog utjecajnog kruga a i oni koje financira Ministarstvo kulture RH.

U predkampanji su (od siječnja do početka rujna) preko medija primjenjivane manipulativne metode širokog spektra: iz područja ‘bijelog’, ‘crnog’ i ‘sivog’ u brojnim nijansama.

– Često primjenjivana manipulativna metoda je preusmjeravanje pozornosti ustrajnim ponavljanjem (‘ucjepljivanjem’) određenih tvrdnji. Kao i sve druge metode manipuliranja i ova zlorabi površnu informiranost i slabo pamćenje recipìjenta (primatelja, glasača).

-Jedna od tvrdnji u kontinuiranom optjecaju u medijima je: ‘Predsjednik nema nikakvog utjecaja na loše gospodarske prilike’. Dakako da to nije istina nego je manipulacija. Predsjednik ima presudan utjecaj na sigurnosnu politiku, a loše socijalno stanje u državi primarni je sigurnosni problem i prozaičan ga izgovor ne može amnestirati od odgovornosti za loše upravljanje državom.

– Manipulacija je i stvaranje privida da Josipović nije u suglasju s SDP-om i da nije sukreator politike koja je Hrvatsku učinila zapadno-balkanskom sluškinjom.

– Manipulacija je također skretanje pozornosti s predizbornih obećanja iz prethodne kampanje na nova obećanja u nastupajućoj kampanji. Ni predsjednik ni mediji više ne govore o pravdi i pravednosti, o paroli s kojom je Ivo Josipović dobio povjerenje onih brojnih glasača koji su ‘godinama i s nadom’ očekivali da će njihove gubitničke priče u sporu s nedjelotvornom i korumpiranom administracijom zadobiti pravičan epilog.

– Manipulacija je također kada trenutni predsjednik u siječnju tvrdi da je predsjednička kampanja započela, a mjesec dana kasnije iz Makarske poručuje da nije u kampanji, potom u kolovozu iz Sinja da ‘kampanja za predsjedničke izbore počinje na jesen’.

– Manipulacija je kada predsjednički kandidat Josipović u siječnju najavi da će pokrenuti pripremu projekta ‘sistematske i ozbiljne ustavne reforme’, a u kolovozu da će te iste promjene pokrenuti u drugom mandatu.

– Sličnih je primjera na desetke, ali anketna predviđanja kao sofisticiranu manipulativnu tehniku proizvodnje političkog mišljenja najučestalije koristi HRT. Pod ravnanjem Gorana Radmana čiji je dolazak na čelo HRT-a posredovao Ivo Josipović, uredništvo ove kuće nastavlja praksu predizbornih anketnih promašaja Globusa i ugaslih tjednika Nacionala (sada Aktuala) i Starta s početka devedesetih. Prema njihovim je anketama na prvim izborima pobjeđivao tadašnji Savez komunista Hrvatske, drugi su bili Zeleni, na trećem mjestu je bio HKDS, četvrti UJDI (Žarka Puhovskog), a iza njih HDZ. Anketama dakako nije bio cilj istražiti javno mnijenje, nego sugerirati za koga bi trebalo glasovati.

U ovome kontekstu valja spomenuti pionirski rad istraživačke ekipe ugaslog tjednika Danas. Ona je u studenom ’89. godine obavila ispitivanje o stavu javnosti u povodu izbora za predsjednika CK SKH, zatim u ožujku ’90. ispitivanja pod radnim naslovom: ‘Tko čuva Jugoslaviju’ i ‘Tko je garant međunacionalne ravnopravnosti’. Treba također spomenuti s početka devedesetih pojavu poduzeća Polis koje je za potrebe Hrvatske narodne stranke obavilo strategijsko izborno istraživanje i analizirao sadržaj Dnevnika HTV-a u razdoblju od 100 dana prije prvih izbora. Vodeće ime istraživačkog tima lista Danas i poduzeća Polis je Dejan Jović, predsjednikov glavni analitičar!

Zato nije čudno da se i čovjeku koji nema dubljeg uvida u medijski prostor čini uvjerljivom hipoteza o zavjeri masovnih medija, o zapanjujućoj podudarnosti izvješćivanja HRT-a, RTL-a i pisanja pojedinih tjednika (Globusa i Aktuala), napose pisanje dnevnog tiska o ljudima i događajima iz političkog života Hrvatske kao da njima orkestrira neka nevidljiva ruka.

Razloga čuđenju nema ako se zna da su se prijeratne redakcije i novinari Starta, Poleta, Danasa, Borbe, Komunista, Iskre, Arene … vođene tom istom nevidljivom rukom preraspodijeljene u novonastale redakcije Globusa, Ferala, Nacionala, potom Jutarnjeg lista. Riječ je o istim ljudima iz istog propagandističkog kružoka kojeg su s vremena na vrijeme vodili Stipe Šuvar i Mika Špiljak a koji su s kraja devedesetih napredovali na skali utjecaja, a danas su dio naslijeđene ideološke strukture umrežene za jedan te isti projekt: zadobiti i očuvati vlast. Ovaj put i ponovo s Ivom Josipovićem.

Podudarnost pisanja Jutarnjeg i Večernjeg lista o pojedinim temama je više nego zapanjujuća i koincidira s dolaskom Ivana Tolja, zastupnika Styrie za Jugoistok Europe. Bivši novinari Europapress holdinga su prešli u ‘konkurentski’ Styriin tabor kako bi se uspostavila jednakost u odnosu na idejnu orijentaciju samih novinara u obje medijske kuće. Tako je prema principu paralelnih zrcala uspostavljena kontrola nad čitateljima obaju listova. Na kraju, ima li kakve slučajnosti u činjenici da je glavni Styrin čovjek ujedno Josipovićev prijatelj i suradnik.

Ipak, istini za volju, anketna predviđanja Večernjeg lista nisu tako učestala i ne podudaraju se s anketnim predviđanjem kojeg objavljuje HRT, Jutarnji list, i drugi elektronički i pisani mediji.

Koga i na koji način u izbornoj kampanji protežiraju spomenuti mediji govore novinski naslovi. Aktual od 6. kolovoza na naslovnici objavljuje Josipovićevu poruku ‘GLATKO POBJEĐUJEM I NAJVEĆU KONKURENCIJU’, Novi list od 5. 9. ‘JOSIPOVIĆ POBJEĐUJE U PRVOM KRUGU’, Jutarnji list od 5. 9. ‘NOVI REZULTATI: JOSIPOVIĆ 51,6%, GRABAR KITAROVIĆ 35,1 %.

Rezultati anketa koje rade agencije u privatnom vlasništvu a koje naručuje, plaća i objavljuje HRT u funkciji su pranja mozga. Rezultati nekoliko zadnjih izbora pokazuju da su rezultati anketnih predviđanja koje objavljuje HRT izvan standardne pogreške. Njihove su se empiričke procjene redovito pokazale kao grube pogreške. Agencije koje procjenjuju rezultate izbora ako i jednom grubo pogriješe propadaja svugdje u svijetu dok u Hrvatskoj postaju bogatije i utjecajnije. Ankete kojima osim HRT-a pribjegavaju i drugi elektronički mediji samo su način provjere kako napreduje promidžbeni plan, odnosno kakvi su rezultati manipulativne tehnike koja se zove ‘pranje mozga anketama’. Sintagma pranje mozga nije pretjerivanje, jer, kako objasniti činjenicu da neka stranka u dva-tri mjeseca ostvari razliku od petnaestak posto a da se ništa osim anketiranja ni u društvu ni u stranci ne događa. Pojačano pranje mozga postiže se gostovanjem jednih te istih komentatora, političkih analitičara iste ideološke orijentacije tipa Jaroslava Peceka, njegovog HHO-mentora gospodina Puhovskog ili pak Ivana Rimca čije je ‘anketno pranje mozga’ uže područje znanstvenog interesa.

Ovdje spomenuti primjeri manipulativnih tehnika koji podupiru Josipovićevu poziciju su iz područja ‘bijelog’. Međutim difamacija Josipovićevih protukandidata manipulativnim tehnikama kojima se služe mediji u Hrvatskoj odnosi se samo na HDZ-ovog predsjedničkog kandidata Kolindu Grabar Kitarović (manjim djelom) i predsjednika stranke Karamarka (gotovo u pravilu). Usporedni je cilj dakako izazvati još dublji raskol ne samo na desnici nego i raskol u HDZ-u. U tu svrhu primijenjene su manipulativne tehnike iz područja crnog (ucjene, informativni konstrukti, laži, izvrtanje činjenica, interpretacija vijesti, izjava i događaja itd.)

-Iz dosadašnjih medijskih operacija koje je pokrenuo Josipovićev izborni stožer jasno je da se raskol u HDZ-u želi izazvati potrebom ‘demokratizacije HDZ-a’, ‘slučajem Prgomet’ i to dosjeom o slučaju tvrtke Krula i zakupa pansiona i apartmana s nekoliko stotina kreveta u vlasništvu Hrvatskih šuma u čijem je Nadzornom odboru brat Drage Prgometa, Mijo. Kako? Državno odvjetništvo je u posjedu dosjea tog slučaja a Ured predsjednika ima uvid u dosje slučaja curenja informacija iz odvjetništva! Usput, zanimljiva je usporedba Drage i Mije s Goranom i Matom Granićem: jedan u oporbi drugi u vlasti.

Je li onda čudno da u godinu dana Prgomet postane toliko važno ime o kojemu ovisi sudbina HDZ-a? Je li onda čudno da Styria bude izdavač i promotor njegove knjige zapisa iz Domovinskog rata? Je li onda čudno da njegovo zauzimanje za preferencijsko glasovanje bude nacionalna tema o kojoj će ovisiti sklad u HDZ-u i sudbina Hrvatske? Je li onda čudno da mu Jutarnji list na početku izborne kampanje ponudi četiri stranice za njegovu ‘životnu ispovijest’? Bude li zamjenik predsjednika HDZ-a objasnio koje su ovlasti zamjenika – čuđenju neće biti mjesta. Zašto nitko iz novinarskih krugova, na kraju i iz HDZ-a ne pojasni da su ovlasti zamjenika predsjednika stranke one koje mu delegira sam predsjednik ako je sam spriječen obnašati svoju dužnost? Još nešto. U intervjuu za Jutarnji list na pitanje ‘koliko će Kujundžićeva kandidatura naštetiti HDZ-u’, Prgomet odgovara da ‘ako imate dobrog kandidata bez obzira na to koliko će i tko biti zdesna ili slijeva, taj će kandidat u konačnici pobijediti’. To isto tvrdi i Kujundžić. Hoće li se članovi HDZ-a nakon ovakvog odgovora upitati zna li zamjenik predsjednika njihove stranke što se konkretno događa na političkoj sceni ili je možda i on ‘zaboravio’ brojati do tri?

U kakvoj su svezi Građanska inicijativa U ime obitelji, Gong, Ivo Josipović, Drago Prgomet, ‘preferencijsko glasovanje’? Jesu li svi svjesno na istoj strani?

Analiza izbora za EU parlament na kojima se prakticira preferencijsko glasovanje pokazuje kako izbor zastupnika za Europarlament  za posljedicu nema nikakav revolucionarni učinak. Na domaćem terenu primjerice za listi SDP-a se kandidirao gospodin Milorad Pupovac koji je dobio više preferencijskih glasova od Mimice, Radoša, Borzan i Jakovčića, pa opet nije postao diplomat u Bruxellesu. Tko žali zbog toga osim Pupovčevih poklonika? U slučaju Milorada Pupovca, Ruže Tomašić i Ivice Tolića – koji je imao više preferencijskih glasova od Šuice, Stiera i Ivane Maletić i također nije izabran za eurozastupnika – prije svega se radi o stranačkoj stezi i organizaciji članstva a ne o kreaciji u slavu demokracije. Jesu li birači SDP-a nesretni zbog toga što u europarlament s liste HDZ-a nije izabran Ivica Tolić a Davor Ivo Stier jest? Svi kandidati koji dospiju na izborne liste su stranački izabranici podjednako važni i vrijedni pa je stranci od primarne važnosti da osvoji što veći broj mandata i da izabrani predstavnici dosljedno slijede politiku stranke preko koje su došli u priliku biti birani.

U nagovoru Inicijative U ime obitelji za pokretanje promjene izbornog zakona osim dobrih prijedloga (primjerice o mogućnosti elektroničkog i dopisnog glasanja) navodi se kako će se kandidati birati imenom i prezimenom – kao da birači nisu mogli i do sada saznati imena i prezimena kandidata na izbornim listama?

Nadalje, prijedlogom se zakona zagovara dokidanje predizbornog koaliranja. Dobro. Ali, zar se u postizbornim koalicijama ne krije veća prijevara, a o njima se nema stav? Bi li ikada Sanaderov HDZ dobio izbore da su stranačko članstvo i birači na bilo koji način znali ili slutili da će HDZ koalirati s Pupovčevim SDSS-om?

Također se u prijedlogu izmjene izbornog zakona zagovara izborni prag od 3 %. Dobro, taj bi prag mogao prijeći primjerice Hrast, ali bi prema tome kriteriju postojeće regionalističke stranke još više dobile na utjecaju. Nije isključeno – kakvi su europski trendovi – da neka buduća pedofilska stranka prijeđe prag od 3%. O tome Gong zasigurno vodi računa, ali vodi li o tome računa Inicijativa U ime obitelji? Ovaj prijedlog zapravo više pridonosi šarolikosti političke scene nego stabilnosti vlasti. Uostalom, zašto bi velike stranke radile protiv sebe? Logično je da je HDZ protiv ovoga prijedloga makar dolazio i od spomenute Inicijativa UIO, kao što je logično da je SDP protiv ovoga prijedloga makar dolazio od Gonga i Ive Josipovića.

Svejedno, nema sumnje da će referendumsko pitanje o preferencijskom glasovanju poslužiti medijskim komesarima s Pantovčaka da preko mainstream medija primarno pitanje predsjedničkih izbora marginalizira, a marginalno pitanje (izmjene izbornog zakona) favorizira s ciljem zbunjivanja stada kako bi rekao Chomsky.

Primjeri medijskih operacija kojima se difamira predsjednik HDZ-a Karamarko.

On je – kako pokazuju anketna ispitivanja javnog mnijenja – od popularnog ministra postao najnepopularniji političar u Hrvatskoj. Radi se o manipulaciji, krivotvorenju rezultata, odnosno proizvodnji mišljenja, jer je nelogično da popularnost HDZ-a raste a da popularnost predsjednika te iste stranke pada.

Crnji oblik difamacije od proizvodnje mišljenja krivotvorenjem rezultata anketiranja su nedokazive tvrdnje, odnosno glasine poput one objavljene u listu ’24 sata’ od 5. rujna u kojoj se navodi da u Karamarkovu selu ‘njegovi rođaci i susjedi i dan danas šapuću o tome kako je njegov otac tijekom rata bio u partizanima’. Da je istina ovo o čemu ‘selo šapuće’, i da postoji kakav dokaz osim šaputanja, nema sumnje da bi to javnost odavno znala.

Sličnu glasinu je lansirao i tjednik Globus. Tekst o ‘TAJNOM NACRTU KARAMARKOVA ZAKONA O LUSTRACIJI’ novinar Darko Hudelist zaključuje tvrdnjom Josipa Manolića ‘da od svega neće biti ništa, jer ako bi se takav Zakon i donio, onda bi jedna od njegovih prvih žrtava trebao biti sam Tomislav Karamarko’.

Čemu Manolićeva briga za Karamarka? Zar bi bilo u Karamarkovom interesu donositi zakon prema kojemu bi i on bio žrtva? Ako bi postojao kakav dokaz o onome na što aludira Manolić, nema sumnje da bi i to javnost odavno znala, primjerice od vremena istrage Josipa Boljkovca.

Difamacija glasinama kojima je izvor Manolić neće donijeti veliku korist – to Josipovićev izborni stožer zna – pa je u pohode za glasove desnice angažirao već spomenutog predstavnika Styrje.

To je bio povod za organizaciju pohoda samostanskim riznicama kulturne i vjerske baštine po Dalmaciji i Bosni, i primjerice, jedne donatorske večeri u Zagrebu kako bi se prikupila sredstva za podizanje spomenika Ivanu Pavlu II. u Sarajevu. Glavna figura večeri je uz kardinala Puljića bio Ivo Josipović. Na sličan je način Josipović bio glavna figura Mediteran film festivala u Širokom Brijegu, opet u organizaciji Večernjeg lista, odnosno Styrje.

Na kraju, upitno je hoće li učinci ovakve kampanje – neovisno što je dobro promišljena i vješto vođena – biti dovoljni za Josipovićevu konačnu pobjedu na izborima. Trenutni predsjednik – iako svakodnevno istupa u javnosti – u biti nema ništa novoga reći. Njegov dosadašnji mandat je za Hrvatsku bio neuspješan i unatoč zavidnoj verbalnoj inteligenciji i slatkorječivosti s kojom uspijeva domisliti izgovor i opravdanje za svoj neuspjeh i neuspjeh stranke koja ga je na prošlim izborima kandidirala. Neuspješan i zbog toga jer se u petogodišnjem mandatu usmjerio isključivo na ‘region’ i ‘ideološku zmiju’. Ali, da će znati iskoristiti sve slabosti protivničke strane da dođe do novog mandata, da će učiniti sve – ne propuštajući ništa – u to ne treba sumnjati.

Ivan Mihael Ban/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Geopolitika

Dijanović: Hrvatskoj treba suradnja s Kinom

Objavljeno

na

Objavio

Toby Melville/Reuters

Kinesko ekonomsko čudo“, jedna je od čestih sintagma koju posljednjih godina možemo čuti na medijskoj i političkoj međunarodnoj sceni. Pritom se nerijetko zaboravlja kako je kineska civilizacija starija od pet tisuća godina i da je do početka 19. st. Kina predstavljala najveću svjetsku ekonomiju s udjelom u globalnome BDP-u od oko 40 posto. Porazi u Opijumskim ratovima u 19. stoljeću, praćeni nametanjem niza neravnopravnih sporazuma od strane zapadnjaka, poglavito od Velike Britanije, kojima se pridružio i susjedni Japan, doveli su do „stoljeća poniženja“, u kojemu su Kinezi, nakon tisuća godina uvjerenosti u vlastitu premoć, postali marioneta u međunarodnim odnosima, što je dovelo do velikih trauma u kineskome narodu.

Nakon revolucije 1949. komunisti preuzimaju vlast u Kini, što je posljedično dovelo do uspostave bliskih odnosa s komunističkim SSSR-om. No djelovanjem američke politike i diplomacije, u čemu su ključnu ulogu imali Henry Kissinger (1971. uspostavlja diplomatske odnose s Kinom s ciljem izolacija SSSR-a) i Richard Nixon, koji je 1972. posjetio Kinu, došlo je 1978. do odvajanja Kine od SSSR-a. Uz američku pomoć Kina od tada započinje reforme u smjeru preorijentacije ekonomije na tržišne principe. Socijalno-tržišna ekonomija omogućila je Kini visoke stope gospodarskoga rasta, a snažno otvaranje prema svijetu nakon 2000. omogućilo joj je nastavak visokoga rasta koji traje sve do danas. Očito, Kina se vraća onamo gdje je bila do početka 19. st.

Pojas i put

Kineski predsjednik Xi Jinping 2013. predstavio je inicijativu „Pojas i Put“ (eng. Belt and Road), veliku kinesku razvojnu strategiju za 21. st. kojoj je cilj infrastrukturnim projektima (željeznice, autoceste, mostovi, plinovodi, luke, zračne luke, telekomunikacijske mreže) povezati Aziju, Afriku i Europu, a novi „Put svile“ uključuje i suradnju na planu industrije, financija, energetike i visokih tehnologija. Na „Pojas i Put“, kao globalnu projekciju kineske ekonomske i političke moći („globalizacija na kineski način“), američki establišment gleda kao na geopolitičku zavjeru i polugu koja će Kini osigurati globalnu hegemoniju.

Razvoj visokih tehnologija (zapad često Kinu optužuje za krađu intelektualnoga vlasništva) razrađen je u konceptu „Kina 2025.“, koji predstavlja državni prioritet broj 1. Kina želi postati svjetski predvodnik u razvoju visokih tehnologija i ne čudi stoga što su američkim taksama pogođeni upravo proizvodi iz koncepta „Made in China 2025.“ koji uključuju informacijsko-komunikacijske tehnologije, robotiku, svemirsku industriju, tzv. internet stvari itd. Svima je vjerojatno najpoznatiji slučaj Huaweia koji je najsnažnije na udaru američke konkurencije.

Ekonomsko jačanje dovelo je do i snažne modernizacije vojske, pa Kina već danas ima drugi najveći proračun na svijetu. To je osnažilo kineske ambicije u Istočnome i Južnome kineskom moru. Kineski predsjednik Xi Jinping početkom ove godine kineskoj je vojsci poručio da mora biti „spremna za borbu i rat.“ Uz Istočno i Južno kinesko more, potencijalni sigurnosni problem je i situacija s Tajvanom.

Američki „Pivot to Assia“ i kineski „16+1“

Postoje naznake da su SAD i Kina pred potpisivanjem trgovinskoga sporazuma, no dugoročno gledano, nema baš nikakve dvojbe da će Kina predstavljati najvažnijega američkog konkurenta za globalnu dominaciju (tzv. Tukididova zamka). Toga je bila svjesna još i Obamina administracija koja je proklamirala strateški zaokret prema azijsko-pacifičkoj regiji, regiji najvećega gospodarskog rasta, poznat kao „Pivot to Assia“. Pojedini protagonisti američke „duboke države“ zalažu se za trostruko „obuzdavanje“ Kine, Rusije i Irana, no svjesni su da će im ta politika najteže proći s Kinom jer SAD ovisi o kineskom financiranju njihova deficita.

Kineski utjecaj posljednjih godina sve više jača i u Europi, najviše Inicijativom „16+1“ koja okuplja 11 članica EU-a, 5 kandidata i potencijalnih kandidata za članstvo i Kinu s kojom sve više jačaju trgovinske veze. U posljednjem izvješću Münchenske sigurnosne konferencije ističe se kako Kina postaje sve snažniji igrač i na Balkanu. U investicijama na Balkanu svakako prednjači Srbija gdje je Kina u 23 projekta uložila preko deset milijarda dolara: od metaloprerađivačke industrije i industrije oružja do infrastrukturnih projekata. Visoke investicije Pekinga postoje i u Mađarskoj gdje je uloženo oko 4 milijarde dolara. Od država srednjoistočne Europe ističe se Poljska s 3 milijarde dolara, što je posebno zanimljivo jer je Varšava jedan od glavnih strateških partnera Washingtona u Europi.

Peking investicije ne uvjetuje mistikom ljudskih prava

Prošloga tjedna, u utorak, u Bruxellesu je održan sastanak na vrhu EU-Kina na kojemu se raspravljalo o spornim temama. Kineski premijer Li Keqiang nakon toga je stigao u posjet Hrvatskoj. Drugi najmoćniji čovjek kineske politike sastao se hrvatskim državnim vodstvom, a potpisano je i više bilateralnih sporazuma. U Dubrovniku je održan deveti summit Inicijative „16+1“. U pratnji kineskoga premijera bilo je 400 kineskih poduzetnika i partnera koji su sa 16 zemalja srednje i jugoistočne Europe dogovarali poslovne aranžmane.

Ono što upada u oči u posjetu kineskoga premijera Keqianga Hrvatskoj vrlo dobra je informiranost o našoj državi pa je uoči posjeta kineski premijer naveo brojne izume i dostignuća Hrvatske u povijesti. Analitičari ističu kako je to kineski način pridobivanja simpatija neke države i način iskazivanja poštovanja. Ono što kineske investicije razlikuje od zapadnih činjenica je da Peking svoja ulaganja ne uvjetuje mistikom ljudskih prava (logično za društveno komunističku državu), tj. ljudskopravaškim zahtjevima koji često služe kao najobičnije sredstvo ucjene.

Prilika za intenziviranje ekonomske suradnje s Kinom

Hrvatska je do sada zanemarivala izvozni potencijal kineskoga tržišta i općenito suradnju s Kinom (čijih je 250.000 turista prošle godine posjetilo Hrvatsku). Trgovina između dviju država iznosi tek jednu milijardu dolara. Od članica EU-a, jedino Cipar i Latvija ostvaruju manji izvoz u Kinu. Tek malo više od 1 posto izvoza Hrvatske otpada na Kinu, dok je uvoz gotovo 5 posto. Manja Slovenija izvozi nekoliko puta više u Kinu, i to uglavnom visokotehnološke proizvode. Projekt izgradnje Pelješkoga mosta (prvi projekt sufinanciran EU sredstvima koji realizira Kina) predstavlja dobru priliku za intenziviranje ekonomske suradnje s Kinom i za zauzimanje bolje pozicije na novome Putu svile koji će težiti najmanje 900 milijarda dolara.

Nakon posjeta kineskoga izaslanstva Hrvatskoj spominju se i novi mogući projekti kao što su luka Rijeka te izgradnja željezničke pruge Zagreb-Rijeka. Kineski je premijer Keqiang izjavio kako smo „iako geografski udaljeni, spremni zbližiti svoja srca i otvoriti dijamantno razdoblje u našim odnosima.“ Ako zanemarimo patetiku, potencijali za snažniju suradnju svakako postoje, a Hrvatska bi se pritom trebala fokusirati i na visokotehnološke proizvode jer narativ o „sirevima, tunama i mlijeku“ koji često dominira kad se govori o suradnji s Kinom, ne izgleda previše ozbiljno.
Suradnju s Kinom najviše kritiziraju države koje s njom najviše surađuju

Kad je u pitanju suradnja s Kinom, onda velike države poput SAD-a, Njemačke, Velike Britanije i Francuske često vole manje države srednjoistočne Europe i Balkana optuživati za sudjelovanje u kineskoj infiltraciji u Europu i za stvaranje ovisnosti od Kine. Nedavno se inicijativi „Pojas i put“ pridružila i Salvinijeva Italija, kao prva članica iz zemlja G-7, pa se tako i Rim našao pod optužbama Njemačke. Njemački ministar vanjskih poslova vrlo je oštro kritizirao talijanski potez: „Ako neke zemlje vjeruju da mogu sklapati unosne poslove s Kinezima, doživjet će čudo i jednoga dana se probuditi u ovisnosti.“

Pritom je zanimljivo da suradnju manjih država (ili čak i Italije) s Kinom ne kritiziraju one države koji bi se same grozile suradnje s Pekingom i koje svojim primjerom pokazuju da ne žele suradnju sa „zemljom koja krši ljudska prava“. Ne, najviše kritiziraju upravo one države koje imaju najveću suradnju s Kinom, tešku desetine ili stotine milijarda dolara! Komentirajući optužbe za prokinesku orijentaciju, češki predsjednik Miloš Zeman rekao je: „Njemačka kancelarica Angela Merkel bila je u Kini osam puta pa je ona onda bolji kineski agent od mene.“

Sinocentrizam

Jačanje kineske globalne moći kod mnogih zapadnih aktera stvara strah od kineskih imperijalističkih ambicija, a u tomu se kontekstu posebno govori o „kreditnome imperijalizmu“. No Kinezi imaju poseban način gledanja na svijet i povijest koji je bez osnovnoga poznavanja sinologije teško shvatljiv umu zapadnog čovjeka. Kina ne želi imperijalizam, nego sinocentrizam.

Ne želi svjetsku vlast, nego da ju svi priznaju kao glavnu osovinu i iskažu joj pripadajuće počasti. Kao što objašnjava dobar poznavatelj Kine dr. sc. Branimir Vidmarović: „U svijetu sinocentrizma, Centralno kraljevstvo rasprostire svoja bogatstva i blagoslove na sve one koji su voljni riječju i gestom priznati kinesku superiornost.“ Kineske elite smatraju da sinocentrični sustav predstavlja prirodni poredak, a okosnica današnjega sinocentričnog sustava politika je snažne suradnje s međunarodnim tržištima. Naravno, snažna koncentracija kineskoga kapitala u nekoj državi ne može ne imati posljedice i na političkoj razini. Teško će sutra biti moguće očekivati od određene države, snažnije kreditno i investicijski vezane uz Kinu, da, primjerice, u UN-u redovito glasuje za neke protukineske inicijative.

Svijet se neupitno kreće prema multipolarnosti, a brojni analitičari pritom ističu da će 21. stoljeće biti kinesko stoljeće (Pax sinica). Hrvatska kao članica euroatlantskih integracija svakako ne treba (SAD će još dosta godina biti vodeća sila koja se ne će tek tako odreći statusa globalnog hegemona), a teško i može biti jedan od snažnijih „partnera“ Kine u Europi (realno partnerstvo moguće je samo između ravnopravnih država), no ako njezini vladajući političari znaju što je mudra i pametna politika, učinit će sve da se suradnja Zagreba i Pekinga ojača. Naime, u situaciji dok brojne države profitiraju od suradnje s Kinom, jedino bi dudeki ili podanici mogli odbijati benefite koje ta suradnja nesumnjivo može donijeti, a samo zato da bi zadovoljili zahtjeve trećerazrednih zapadnih birokrata. Male države u međunarodnim odnosima trebaju inzistirati na jednakim načelima i pravilima za sve. Ako se odreknu tih načela, ne ostaje im više ništa osim okova i sluganstva.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Željko Glasnović: Prvomajski jajari – militantni ateisti će crtati srp, čekić i petokraku na jaja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski sabor, nakon stanke za uskrsne blagdanje, zasjedanje je započeo 12. sjednicom i aktualnim prijepodnevom u okviru kojega su predstavnici Vlade odgovarali na zastupnička pitanja.

Nakon završetka aktualnog sata sjednica se nastavila slobodnim govorima zastupnika, a predsjedanje je preuzeo Željko Reiner.

Prvi je govoro Željko Glasnović o izlasku Hrvata izvan RH na izbore.

“Što je sa zakonom o državljanstvu? Koliko dugo ćemo čekati? Svjedoci smo dugogodišnje sabotaže…”, pitao je Glasnović.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari