Pratite nas

Kolumne

IVO JOSIPOVIĆ – PRIČA O PRIJEVARI: Započeo lažima, završava lažući

Objavljeno

na

Sumnjati u Milana Kujundžića ili Kolindu Grabar Kitarović, dajući im goleme ovlasti u svoje ime, jest odgovorno i racionalno, jednako kao i vjerovati im. A vjerovati Ivi Josipoviću, prijezir je prema samome sebi. Ne izići na izbore u takvim okolnostima i s tim saznanjima je – grijeh i kukavičluk nedostojan slobodnoga čovjeka.

Što je dakle ono posve neupitno što bi čovjek morao imati pred sobom, kako bi bar jednu od tisuća odluka i osobnih postupaka u upravljanju svojim životom, jer izbori to svakako jesu, donio na dostojan način.

Problem je ako je čovjek potpuno izgubio samopoštovanje, ako se srami svoga identiteta, ako bježi od sebe samoga, ako mrzi svoje korijene, svoje obiteljsko naslijeđe, svoju prošlost i ne vjeruje u – vlastitu budućnost. Nitko od kandidata nikome od nas neće dati kruha, niti bi smio, jer to je naša obaveza, ali za jednoga od njih znamo da će nas nastaviti ponižavati, a za druge ne znamo. Neupitno je također da onaj tko ne drži do svoga ponosa i nema samopoštovanja, teže ostvaruje i kruh. Tada mu ne trebaju neupitne činjenice, trebaju mu iluzije, laži, droga. Odnosno, izgovor kako ne bi mjenjao ništa i imao razloga – nastaviti optuživati druge za sve teškoće ovoga svijeta.

Da vidimo što znamo?

Znamo kako je Ivo Josipović vodio državu, znamo kako nam je danas, znamo jer vidimo, čujemo i možemo razmišljati svojom glavom.

Ivo Josipović je nakon poruke kardinala Bozanića hrvatskim vjernicima i hrvatskome narodu rekao kako misli da je on najsličniji Bozanićevom poželjnom kandidatu.

Kardinal je poručio ovo:

«Poštujući pluralnost društva, kao vjernici tražimo od budućeg predsjednika/predsjednice da se zauzima za pravo na život od začeća do naravne smrti, kao i da ima jasnu sliku o tome da je brak životna zajednica muškarca i žene.»

Josipović je za brak muškarca i žene rekao ovo: «Izaći ću na referendum i glasovati protiv»

Je li netko smije zaboraviti poruke politika koje i tada, kao i danas, predstavlja Ivo Josipović, je li smije Hrvat zaboraviti da iza njegove kandidature stoji vladajuća koalicija čiji su nositelji zalaganje za definiciju braka kao u Bozanićevoj poruci nazivali u zemlji i inozemstvu, «prljavim pokretom», «novim Jasenovcem», «nacizmom», «mržnjom»? Je li nakon toga Josipović, jesu li politike vladajuće koalicije čiji je kandidat – postale drugačije?

Nadalje kardinal Bozanić u svojoj poruci kaže: «Osim toga, hrvatski državljani velikom većinom pripadaju Katoličkoj Crkvi, te je po sebi razumljivo da predsjednik/predsjednica bude posebno osjetljiv/a prema kršćanskim vrjednotama i katoličkoj kulturi».

Predsjednik se deklarira kao – agnostik. Nije problem, kad ne bi govorio da upravo sebe vidi preslikom osobe iz Bozanićeve poruke, a istovremeno je potpisao najviše državno odlikovanje članici upravnoga odbora Protagore, rigidne anti-teističke, a ne ateističke udruge, gospođi Puhovski.

Da vidimo dakle, kako se predsjednik odnosio prema kršćanskim vrjednotama.

Je li kršćanska vrjednota veličati zločin? Nije.

Je li ima netko u Hrvatskoj, posebno među milijunima Hrvata koji izravno ili neizravno potječu u okviru bliže ili daljnje rodbine iz obitelji nekoliko stotina tisuća hrvatskih vojnika, domobrana i ustaša, koji su golemim djelom pobijeni nakon vojnoga poraza, a ostatak šikaniran cjeli život bez elementarnih prava, pri čemu nije vrijedilo da djeca ne smiju biti kažnjavana za djela svojih očeva, da pamti jasnu, karakternu i državničku izjavu ili politiku predsjednika Josipovića – koja osuđuje te zločine, koja osuđuje poredak koji je te zločine osmislio i proveo i počivao na njima. Učinio je sve da se oni ne istraže i da se ne sazna neupitna istina. Je li «kršćanska vrjednota» – birati laž umjesto istine?

Je li kršćanski doći na jedno od najužasnijih stratišta hrvatskoga naroda, u Srb, užasno po svojoj brutalnosti i neviđenom barbarstvu i reći ovo: «Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira, poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata. Hrvatska je demokratska zemlja u čijem je Ustavu upisan antifašizam»? (Dana 27. srpnja 2010. godine)

Kakve veze kršćanstvo, kakve veze ima obična ljudskost s masakrom nekoliko stotina ljudi, kakve veze s bilo čim među ljudima ima – peći na ražnju katoličkoga svećenika?

Nije li ruganje, da ne koristim zaslužen ružniji izraz, milijunima Hrvata koji, koliko nam god svima više od sedamdeset godina nasiljem pokušavaju ubiti duh i obično ljudsko dostojanstvo racionalnoga razmišljanja, na mjestu i u ime slave zločincima – simboliku zločina predstavljati kao poruke mira i ljubavi? Kakav to čovjek smije i može reći, kakav čovjek smije sebe prepoznati u Kardinalovoj poruci o – kršćanstvu. Samo beskrupulozna osoba, samo zla osoba, samo čovjek bez kriterija i minimuma poštovanja prema narodu kojemu govori.

I pitanje, kakav čovjek treba biti, pa izborom takve ličnosti, zapravo prenijeti dio svoga identiteta, osobnosti na njega? A na izborima se upravo to radi. To se radi, došli mi na biralište ili ne. Zato je ne doći na biralište, prije svega – prijezir prema sebi, svojim bližim ili dalekim korjenima, obiteljima.

Bozanić nadalje kaže: »Osoba na čelu hrvatske države nositeljica je identiteta Hrvatske, promicateljica njenih vrjednota u Domovini i svijetu, širiteljica istine o njenoj prošlosti, osobito o žrtvi koju je Hrvatska podnijela na putu do slobode, kako zbog strahota totalitarizama dvadesetoga stoljeća, tako i zbog strašne agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu»

Koje je to vrjednote Josipović promicao o Domovini tijekom aktualnoga mandata?

Pođimo od istine o njenoj prošlosti. Odlikovao je tijekom mandata novinara Dragu Hedla, koji je karijeru napravio kao novinar pišući nevjerojatne prljavštine iz kuhinje komunističkoga poretka o Katoličkoj crkvi i pogotovo blaženom Alojziju Stepincu. Iako danas ima na tisuće, do jučer brižljvo sakrivenih dokumenata o tome da je po svjedočenju desetina, stotina Židova i Srba prije svih, taj čovjek zapravo bio svetac prilično jedinstvene hrabrosti i kršćanske solidarnosti sa žrtvama tadašnjega režima i bez usporedbe u cijeloj okupiranoj Europi, nikada ni jednom riječju ni Josipović, niti bilo tko iz «antifašističke» kuhinje, pa ni Hedl, nije rekao – oprostite, kajem se. Odlikovanje takvom čovjeku zapravo – sve govori normalnim ljudima.

Nadalje, kakvu to «istinu u hrvatskoj prošlosti», pogotovo onoj koju pamtimo svi rođeni bar par godina prije Domovinskoga rata promiče Josipović, javno se hvaleći pred srbijanskom javnošću na B92– da je on idejni začetnik Documente, kreator njihovog programa, «brošura» i dajući toj opskurnoj udruzi najviše državno odlikovanje – za otvoreno širenje neistina o Domovinskome ratu?

Kako Ivo Josipović «promiče istinu» o svome narodu, kada u Knessetu kaže da je u Hrvatskoj i dalje problem «ustaška zmija u njedrima», iako rabin Kotel Da -Don u emisiji «Duhovni izazovi» sasvim jasno i nedvosmisleno kaže da u Hrvatskoj nema antisemitizma, da se u Zagrebu osjeća lijepo i posve ugodno.

Kakvo je promicanje istine slijedeća izjava u Parlamentu BiH: «Duboko žalim sto je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošloga stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim sto je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče»?

Čisto radi usporedbe, uz sve ostalo, kad već govorimo o kršćanskoj istini, solidarnosti samoprepoznavanju u Kardinalovoj poruci, evo podataka o pomoći konkretnim ljudima iz BiH kada je tamo počeo rat (službeni podaci Vlade i Sabora Republike Hrvatske 1998. godine)
U ožujku 1992. godine broj izbjeglica iz BiH u Hrvatskoj iznosio je 16.579, u travnju 1992. već ih je 193.415, u kolovozu 363.270, a u prosincu 1992. u Hrvatskoj utočište ima već 402.768 izbjeglica iz susjedne države…..

Zna li netko je li Josipović bilo kada i bilo gdje postavio kao državnik pitanje što je sa 150 tisuća protjeranih Hrvata iz Srednje Bosne, što je sa 11 tisuća Hrvata koji se nikada nisu vratili u Bugojno, ili s 200 tisuća, od 212 tisuća predratnih Hrvata s područja Republike Srpske, koji se nikada nisu vratili na svoja ognjišta?

Nikada nije. Ali jest pred ljudima koji su izravno odgovorni za egzodus pa i najstrašnije zločine nad Hrvatima, kakvih su pune državne institucije Federacije BiH, jest pred Dodikom i međunarodnom zajednicom – lagao na štetu svoga naroda i države.

Ivo Josipović tijekom predsjedničke kampanje u gadljivom nastupu na HTV pred «novinarom» Rotimom kaže kako sa Srbijom zahvaljujući njemu imamo danas bolje odnose nego nazad pet godina.

Pa da vidimo što sadrži to – bolje?

Srbija je u tom razdoblju prema službenim podacima pomogla u otkrivanju jedne masovne grobnice, vratila je jednu jedinu umjetninu i to protokloranom razmjenom Tadića i Josipovića, pravoslavnu ikonu, vratila je stotinjak liječničkih kartona otetih iz razorene bolnice u Vukovaru, među kojima i kartone o operaciji slijepoga crijeva iz 1988. godine, nije dala iz vojnih arhiva ni jednu jedinu kartu posijanih minskih polja po Hrvatskoj, nije obeštetila ni jednoga od nekoliko tisuća logoraša koji su robovali pod njezinom upravom i na njezinome području, nije ni pokušala vratiti okupirane vukovarske ade, stalno međunarodnoj zajednici šalje poruke o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, iako je Hrvatska uložila u njihov povratak više od PET milijardi EURA, nije obeštetila ni jednog jedinog protjeranog Hrvata iz Vojvodine od njih 40 tisuća, besramno laže u svakoj prigodi o zajedničkoj prošlosti, a gadljivo na sudu u Haagu, pokreće međunarodnu diplomatsku inicijativu prosvjeda protiv postupka proglašenja blaženoga Alojzija Stepinca svetim, ne pada joj na pamet vratiti Hrvatskoj i njezinom narodu njegove ukradene povijesne arhive držeći na taj način hrvatsku prošlost u vlastitim rukama.

Ta Srbija s kojom imamo «bolje odnose» tijekom Josipovićeva mandata već deset godina ima zakon kojim se proglašava nadležnom nad pravnom suverenošću Hrvatske, sudi hrvatske državljane za navodne zločine u Hrvatskoj i nad hrvatskim državljanima, zatvara ih i ponaša se kao klasični međunarodni razbojnik uz punu potporu i/ili šutnju Ive Josipovića.

Bozanić dalje poručuje, a Josipović se prepoznaje: «Svojim ugledom i ulogom, osoba koja obnaša tu časnu službu pozvana je prednjačiti iskrenim domoljubljem. To pak znači jasno isticati ono što pridonosi, ali i upozoravati na ono što šteti Hrvatskoj u donošenju ključnih političkih odluka koje se odnose na njezinu strategiju».

Što je domoljubno u ostvarenom odnosu prema Srbiji?

Je li Josipović učinio bilo što da upozori vladajuću koaliciju recimo, prilikom pripreme i donošenja sramnog lex Perković, da to, kako Kardinal upozorava, «šteti» hrvatskim nacionalnim interesima, ali i samim načelima pripadnosti zajednici europskih naroda? Je li upotrijebio svoje ustavne ovlasti i zatražio očitovanje ustavnoga suda o tom zakonu?

Ništa nije ni pokušao.

Zbog svega ovoga, zbog tisuća i tisuća činjenica kojih bi se mogao i morao prisjetiti svaki Hrvat koji ima mogućnost fizički doprijeti do birališta, zbog svega što jednostavno vidimo svakodnevno oko sebe, zbog minimuma samopoštovanja prema sebi samome, nitko, baš nitko ne bi smio zaboraviti djelovanje Ive Josipovića u mandatu na isteku. Niti ima bilo tko pravo reći – nisam znao. Dakle, ovdje imamo potpuno neupitno saznanje o nedjelima jednoga čovjeka, koji nam mora biti odgovoran i imamo mehanizam – utjecati na to što on radi. Šaljući naciji poruku kako se prepoznao u Kardinalovim riječima – taj čovjek se ruga u lice svakome tko ima minimum sačuvane prosudbene moći. Odmahivati rukom i očekivati savršenstvo od Kolinde Grabar Kitarović ili Milana Kujundžića, pa uspoređivati njihovu nesavršenost, ljudske i političke slabosti s dokazanim zlom je – grijeh. Onaj grijeh na koga nas ne treba upozoravati Bozanić, jer vjerovali ili ne vjerovali u Boga, pripadali ili ne Katoličkoj crkvi, birati zlo ili propustiti ne sankcionirati zlo i njegovog nositelja, znači uvijek, a pogotovo danas, činiti grijeh prema sebi, svojoj djeci, prijateljima i čitavom društvu. To nije – pravi put!

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

Objavljeno

na

Objavio

Maras, Grmoja, Pernar i društvo došli su na svoje. I mediji koji mjesecima organizirano stvaraju atmosferu histerije i kaosa, također. Nije isključeno da ćemo uskoro svjedočiti i fizičkim obračunima u Saboru, kako smo to imali prilike već toliko puta gledati u reportažama iz nekih drugih parlamenata (Gruzije, Turske, Ukrajine, Albanije…).

Oni koji godinama ne rade ništa drugo osim što stvaraju ozračje anarhije i urušavaju institucije države, žanju rezultate svoje destrukcije i zadovoljno trljaju ruke. Moglo bi se reći da stupanj histerije raste progresivno s urušavanjem vodećih oporbenih stranaka čiji čelnici opravdano nezadovoljstvo svoga članstva beskrvnom i jalovom politikom što ju vode, ciljano usmjeravaju kroz Sabor i guraju na ulicu. Uz svesrdnu pomoć medija koji su im udarna snaga.

Dakako, tu dobar dio krivnje snosi i vladajuća stranka koja nije ni sjena nekadašnjeg HDZ-a (iz vremena dr. Franje Tuđmana) i to što oni čine i kako se ponašaju nema nikakve veze sa zaštitom temeljnih nacionalnih interesa, s demokršćanstvom i istinskom demokracijom još manje.

Mogli bismo komotno reći kako naša Hrvatska, nažalost, ima lošu vlast, ali još goru oporbu, a nepostojanje alternative nešto je najpogubnije što može snaći jednu zemlju. U takvoj situaciji otvara se prostor raznim čudacima, marginalcima i redikulima i oni ni krivi ni dužni postaju “čimbenici” na političkoj sceni. Još kad ih se dohvate mediji i njihove performanse i ekscese podignu na razinu “događaja dana”, ludilu kraja nema. I sve loše što se dogodi u ovoj zemlji (uključujući incidente u Saboru, pa i najnovije), ide izravno na njihov mlin.

Teško je ostati suzdržan kad si izložen primitivnim napadima i provokacijama i to od onih koji ti nisu ni za mali prst – kao što je to bilo jučer (16. siječnja 2019.) na saborskoj sjednici vezano za provokaciju ministra Damira Krstičevića. S ljudske strane razumijem ministra Krstičevića i za razliku od mnogih drugih mislim da ta hajka koja po svemu sliči na atmosferu linča nije ozračje u kojemu se može normalno raditi. Ali, i on bi se morao lišiti iluzija da će bilo tko od političkih oponenata ikad uvažiti napore onih na vlasti i poštivati rad, koliko god on koristan za državu bio. Ne treba osuđivati Franka Vidovića, jer taj je nesretnik samo izvršitelj radova koje planira i osmišljava opskurni harlekin, klaun, Gordan Maras. Dovoljna je kazna za svakog čovjeka koji ima zrno zdravog razuma kad sebe svede na potrča takvog lika kao što je Maras. Niže se pasti ne može.

Balkan je ovo, draga moja gospodo, Balkan, mentalni Balkan, baruština u kojoj djeca komunizma i talog društva sustavno i smišljeno urušavaju sve što je stvoreno od 1990. godine do danas. Kad već nisu pobijedili u ratu sa svojim komunistima i četnicima, sad treba udariti “kontru” i poništiti Hrvatsku, urušiti je, osramotiti i poniziti. Od 2000. godine do danas rade to.

Oni koji već mjesecima idu “đonom” na ministra obrane, jako dobro znaju njegove slabe točke. Riječ je o čovjeku koji u rad na jačanju vojske ulaže cijeloga sebe – i to ne čini bez emocija, koje, ponekad, nažalost, nije u stanju do kraja kontrolirati.

I to se onda obilato koristi, pa se “emotivca” tuče još jače, iz svih raspoloživih oruđa, sve dok ne padne pod salvama propagande i odustane od daljnje borbe. Atmosfera hajke u kojoj je dovoljno stvoriti potrebni i poželjni stupanj halabuke kako bi se nekoga natjeralo na odstupanje s dužnosti, metoda je koja je jasno prepoznatljiva još od vlade Tihomira Oreškovića (i slučaja Mije Crnoje), da ne idemo dalje u prošlost.

Nije li ovo što se događa samo ispunjenje one poruke Zorana Milanovića: We’ll give them hell! (Stvorit ćemo im pakao!) što ju je izrekao u razgovoru za RTL na samome kraju 2015. godine, zaprijetivši tako i najavljujući bespoštednu bitku svim sredstvima nakon što su on i SDP izgubili izbore. Tako je dodatno radikalizirao svoj prethodni stav (s početka iste godine) sadržan u prijetećoj sintagmi: “ili mi ili oni“.

Taj boljševički “zloduh” Zokija Milanovića lebdi i danas nad Hrvatskom.

Svjedočili smo i prije i nakon toga raznim pozivima na “uličnu demokraciju”, slušali prijetnje kako će “SDP braniti svoje birače” (Davorko Vidović), gledali paljenja zastava pred središtima stranaka i okupljanja “facebook-revolucionara”, sve do poziva na ulice i borbu izvan institucija sustava – odnosno, na revoluciju (Vlaho Orepić, Krešo Beljak, Radnička fronta itd.), da ne spominjemo eskapade i anarhističke ispade “živozidaša” i njihovog Ivana Pernara u Saboru i izvan njega.

I sve je to, dakako, “legitimno” i “normalno”, čak štoviše, jako “simpatično” i “demokratično”, samo zato što izlazi iz neokomunističko-anarho-liberalnog miljea. Što li bi tek bilo da nasuprot svojim rušilačkim konceptima imaju stvarnu konzervativnu opciju, a ne ovaj bezlični, mlaki i uškopljeni HDZ?

Mediji su napumpali dobar dio javnosti i stvorili dojam kako je nabava borbenih zrakoplova, odnosno, pokušaj realizacije te nabave preko Izraela biti ili ne biti za Hrvatsku!? Naravno da nije tako, a uzme li se u obzir tko je to toliko “zabrinut” za našu obranu i tko najviše laje, stvari su potpuno jasne. Ne daj Bože da od njih ovisi naša obrambena sposobnost. Odavno nas ne bi bilo.

U normalnim zemljama poslovi vojne nabave nisu cirkuske parade, niti se oko toga diže graja, nego se sve odvija po zakonskoj proceduri, unutar Ministarstva obrane i u koordinaciji s državnim vrhom. Kod nas svaka protuha i šarlatan ima “meritorno” mišljenje i uzima sebi za pravo nabacivati se blatom na najviše dužnosnike, javno ih klevetati i prozivati za “kriminal” i “korupciju”. Bez ikakve odgovornosti i potrebe podastiranja bilo kakvih argumenata. Zar Hrvatska vojska tijekom bilo kojeg posla (pa tako i nabave zrakoplovne eskadrile), u svakom trenutku mora udovoljavati medijima i odgovarati na sve njihove insinuacije i izmišljotine? I kako u toj atmosferi uopće normalno funkcionirati i obavljati redovite dužnosti i zadaće?

Tko stvara tu atmosferu histerije i kaosa!?

Politički i medijski šljam koji se poput taloga iz septičke jame podigao i vodi ovu hajku, prljavu harangu, cirkus i sprdačinu! Oni stvaraju atmosferu linča i traže “glavu” ministra obrane!? Jako dobro znamo da ovu našu Hrvatsku ne mogu vidjeti ni na zemljovidu! Pa kako bi onda mogli podnijeti čovjeka koji jača njezinu obranu!? I tu je srž svih nesporazuma i odgovor na pitanje zašto se sve ovo događa!

Njihov je koncept urušavanje Hrvatske, a ne prosperitet i napredak. Njihov su odabir kaos, anarhija i nered – politika “mi ili oni” i stvaranje ozračja “pakla”.

Sasvim logičan, liberalno-komunističko-anarhistički revolucionarni koncept kojemu se Hrvati mogu oduprijeti samo razumnim pristupom stvarnosti i politici…ako su nakon svega što im se događa to uopće u stanju.

Pametnih, razumnih i kompetentnih u našoj politici bit će sve manje, što više prostor budu zauzimali budale, klaunovi i redikuli.

Mi na pomolu neke zdrave konzervativne opcije demokršćanskog profila nemamo, nažalost. I to je jedan od temeljnih uzročnika ovog poražavajućeg položaja u kojemu se nalazimo.

Kad javnom i političkom scenom uz asistenciju medija ovladaju “ljevičari”, “liberali” i anarhisti kakve danas imamo u Saboru i vodećim strankama ovog spektra, to nije samo sumrak demokracije, nego i zdravog razuma.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Što nakon Baraka? Poruka Hrvatskoj je: America first!

Objavljeno

na

Objavio

Kome još nije jasno: Posao s Baracima nije propao zato što bi se stvarno radilo o starim kantama već zato što je ponuda očito bila predobra da bi bila istinita.

Amerikanci jednostavno nisu htjeli riskirati da tržište koje smatraju svojim bude preplavljeno s nekoliko desetaka, možda i stotinjak rabljenih, ali obilato moderniziranih izraelskih F-16, kakvi su idealna ponuda za ratna zrakoplovstva u tranziciji, onima koji bi htjeli F-35, a jedva imaju za najnoviji F-16V.

Naime, takvim zrakoplovstvima F-16 Barak donosi gotovo sve što i F-16V, a jedini minus jest u nešto povećanim troškovima korištenja te manjem broju preostalih sati leta.

No, to uopće nije suštinski nedostatak, jer njihova namjena ionako bi bila tranzicijska – kvantni skok sa zastarjele ruske tehnologije na posve novi sustav kompatibilan svemu najmodernijem u zapadnom obrambenom savezu.

Kao što sam otpočetka govorio, malo tko je u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu ozbiljno vjerovao da će Baraci biti korišteni sljedećih 40 godina, prije su računali s tim da će nakon stjecanja novih kompetencija već nakon 10-15 godina ići u nabavku većeg broja zrakoplova i pomlađivanje flote.

Hrvatska ovim natječajem nije kupovala gole avione, već kompletan sustav, pa su tako krajnje smiješni oni koji su se uhvatili za knjigovodstvenu cijenu tih aviona od 135 milijuna dolara, tvrdeći da je to dokaz da se radi o korupciji.

Nije neobično da natječaji obično propadaju, no obično se to događa kad se naručitelj predomisli, dok je mnogo rjeđe da transfer između savezničkih zemalja na ovakav način dobije crveno svjetlo koje, eto, sada baca novi nezdravi odsjaj na s naše strane zamišljano strateško partnerstvo sa SAD-om i Izraelom.

Podsjetnik je to na činjenicu koje uvijek valja biti svjestan – da i saveznici uvijek u prvom redu gledaju vlastite interese.

A Trump je bio jasan. Kad je podsjetio Europljane da bi trebali trošiti obećanih 2 posto BDP-a na obranu, za njega je to imalo samo jedno značenje: morate platiti punu cijenu NATO saveza – tako što ćete kupovati američko, uključujući avione!

Velika Britanija, Italija, Nizozemska, Turska, Danska, Norveška od početka su u projektu F-35, zbog čega je odavna jasno da je razvoj usporedivog europskog aviona puka iluzija. Macronove žalopojke kako je nedavna belgijska odluka da umjesto Eurofightera ili Dassaultova Rafalea izaberu F-35 “strateški protiv europskih interesa” zapravo su suze nad odavna prolivenim mlijekom.

Francuska i Njemačka teško da imaju snage razviti vlastitu europsku alternativu tako da je vrlo izgledno da će i Luftwaffe uskoro ponovno letjeti na američkim lovcima. Slično je i s novim istočnoeuropskim članicama NATO-a.

Iako su Česi i Mađari u jednom razdoblju pribjegli švedskoj alternativi, gotovo je nemoguće zamisliti da bi na nekom natječaju danas pobijedio SAAB-ov Gripen. Performanse tu nisu bitne već isključivo politička pozadina! U Bugarskoj je Gripen čak osvojio najveći broj bodova, da bi na kraju prije nekoliko dana svejedno bila donesena politička odluka da se ide u nabavku novih F-16V.

I Slovačka je baš nekoliko dana prije toga odlučila kupiti F-16 Block 70. Tko čita znakove vremena, jasno mu je da je to poruka i za Hrvatsku: America first! Pogotovu kad si prije toga primio toliko mnogo američkih donacija.

Dakle, Amerikanci su nas pustili da izgubimo godinu dana na pripremu potpisa ugovora, šaljući nam poruke koje su bile kontradiktorne iz temelja: “snažno su se zalagali” da RH nabavi izraelske F-16, postavljajući istodobno uvjete koji su to u potpunosti onemogućivali. No, jasno je. S natječajem ili bez njega, koji god avion skupio najviše bodova, i za Hrvatsku vrijede ista pravila i u igri je samo F-16. Pitanje samo kakav.

Donacija “s groblja” slična onoj na kakvu su se odlučili Srbi (doduše, s ruskog i bjeloruskog groblja) očito je najmanje izgledna. Postoji mogućnost i da se Hrvatska ukrca u program modernizacije F-16 na koji su se upravo odlučili Grci, no očito je najrealnija mogućnost nabavljanje najnovijih F-16V, samo manji broj letjelica, za početak.

Cijena će i dalje biti za naše prilike astronomska, daleko veća nego za 12 Baraka, pogotovu kad se na to nadoda potpuni logistički paket. No, oporba, koja je “obnovljene” MiG-ove svojedobno dovezla na traktorskim prikolicama, a danas optužuje Vladu i ministra obrane da su ugrozili sigurnost hrvatskog neba, zapravo najviše pridonosi upravo takvom scenariju.

Ovaj natječaj očito je poslužio kao katalizator stava da ne treba gubiti vrijeme na lažno transparentne natječaje tako da sad čekamo “ponudu koja se ne može odbiti”. Pitanje ostaje je li to ponuda koju unatoč tome što je loša nemaš hrabrosti odbiti – ili je pak toliko dobra da bi lud kad bi je odbio.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Jan Ivanjek: Napokon je većina hrvatskog naroda svjesna da su novi lovci nužnost

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari