Pratite nas

Kolumne

IVO JOSIPOVIĆ – PRIČA O PRIJEVARI: Započeo lažima, završava lažući

Objavljeno

na

Sumnjati u Milana Kujundžića ili Kolindu Grabar Kitarović, dajući im goleme ovlasti u svoje ime, jest odgovorno i racionalno, jednako kao i vjerovati im. A vjerovati Ivi Josipoviću, prijezir je prema samome sebi. Ne izići na izbore u takvim okolnostima i s tim saznanjima je – grijeh i kukavičluk nedostojan slobodnoga čovjeka.

Što je dakle ono posve neupitno što bi čovjek morao imati pred sobom, kako bi bar jednu od tisuća odluka i osobnih postupaka u upravljanju svojim životom, jer izbori to svakako jesu, donio na dostojan način.

Problem je ako je čovjek potpuno izgubio samopoštovanje, ako se srami svoga identiteta, ako bježi od sebe samoga, ako mrzi svoje korijene, svoje obiteljsko naslijeđe, svoju prošlost i ne vjeruje u – vlastitu budućnost. Nitko od kandidata nikome od nas neće dati kruha, niti bi smio, jer to je naša obaveza, ali za jednoga od njih znamo da će nas nastaviti ponižavati, a za druge ne znamo. Neupitno je također da onaj tko ne drži do svoga ponosa i nema samopoštovanja, teže ostvaruje i kruh. Tada mu ne trebaju neupitne činjenice, trebaju mu iluzije, laži, droga. Odnosno, izgovor kako ne bi mjenjao ništa i imao razloga – nastaviti optuživati druge za sve teškoće ovoga svijeta.

Da vidimo što znamo?

Znamo kako je Ivo Josipović vodio državu, znamo kako nam je danas, znamo jer vidimo, čujemo i možemo razmišljati svojom glavom.

Ivo Josipović je nakon poruke kardinala Bozanića hrvatskim vjernicima i hrvatskome narodu rekao kako misli da je on najsličniji Bozanićevom poželjnom kandidatu.

Kardinal je poručio ovo:

«Poštujući pluralnost društva, kao vjernici tražimo od budućeg predsjednika/predsjednice da se zauzima za pravo na život od začeća do naravne smrti, kao i da ima jasnu sliku o tome da je brak životna zajednica muškarca i žene.»

Josipović je za brak muškarca i žene rekao ovo: «Izaći ću na referendum i glasovati protiv»

Je li netko smije zaboraviti poruke politika koje i tada, kao i danas, predstavlja Ivo Josipović, je li smije Hrvat zaboraviti da iza njegove kandidature stoji vladajuća koalicija čiji su nositelji zalaganje za definiciju braka kao u Bozanićevoj poruci nazivali u zemlji i inozemstvu, «prljavim pokretom», «novim Jasenovcem», «nacizmom», «mržnjom»? Je li nakon toga Josipović, jesu li politike vladajuće koalicije čiji je kandidat – postale drugačije?

Nadalje kardinal Bozanić u svojoj poruci kaže: «Osim toga, hrvatski državljani velikom većinom pripadaju Katoličkoj Crkvi, te je po sebi razumljivo da predsjednik/predsjednica bude posebno osjetljiv/a prema kršćanskim vrjednotama i katoličkoj kulturi».

Predsjednik se deklarira kao – agnostik. Nije problem, kad ne bi govorio da upravo sebe vidi preslikom osobe iz Bozanićeve poruke, a istovremeno je potpisao najviše državno odlikovanje članici upravnoga odbora Protagore, rigidne anti-teističke, a ne ateističke udruge, gospođi Puhovski.

Da vidimo dakle, kako se predsjednik odnosio prema kršćanskim vrjednotama.

Je li kršćanska vrjednota veličati zločin? Nije.

Je li ima netko u Hrvatskoj, posebno među milijunima Hrvata koji izravno ili neizravno potječu u okviru bliže ili daljnje rodbine iz obitelji nekoliko stotina tisuća hrvatskih vojnika, domobrana i ustaša, koji su golemim djelom pobijeni nakon vojnoga poraza, a ostatak šikaniran cjeli život bez elementarnih prava, pri čemu nije vrijedilo da djeca ne smiju biti kažnjavana za djela svojih očeva, da pamti jasnu, karakternu i državničku izjavu ili politiku predsjednika Josipovića – koja osuđuje te zločine, koja osuđuje poredak koji je te zločine osmislio i proveo i počivao na njima. Učinio je sve da se oni ne istraže i da se ne sazna neupitna istina. Je li «kršćanska vrjednota» – birati laž umjesto istine?

Je li kršćanski doći na jedno od najužasnijih stratišta hrvatskoga naroda, u Srb, užasno po svojoj brutalnosti i neviđenom barbarstvu i reći ovo: «Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira, poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata. Hrvatska je demokratska zemlja u čijem je Ustavu upisan antifašizam»? (Dana 27. srpnja 2010. godine)

Kakve veze kršćanstvo, kakve veze ima obična ljudskost s masakrom nekoliko stotina ljudi, kakve veze s bilo čim među ljudima ima – peći na ražnju katoličkoga svećenika?

Nije li ruganje, da ne koristim zaslužen ružniji izraz, milijunima Hrvata koji, koliko nam god svima više od sedamdeset godina nasiljem pokušavaju ubiti duh i obično ljudsko dostojanstvo racionalnoga razmišljanja, na mjestu i u ime slave zločincima – simboliku zločina predstavljati kao poruke mira i ljubavi? Kakav to čovjek smije i može reći, kakav čovjek smije sebe prepoznati u Kardinalovoj poruci o – kršćanstvu. Samo beskrupulozna osoba, samo zla osoba, samo čovjek bez kriterija i minimuma poštovanja prema narodu kojemu govori.

I pitanje, kakav čovjek treba biti, pa izborom takve ličnosti, zapravo prenijeti dio svoga identiteta, osobnosti na njega? A na izborima se upravo to radi. To se radi, došli mi na biralište ili ne. Zato je ne doći na biralište, prije svega – prijezir prema sebi, svojim bližim ili dalekim korjenima, obiteljima.

Bozanić nadalje kaže: »Osoba na čelu hrvatske države nositeljica je identiteta Hrvatske, promicateljica njenih vrjednota u Domovini i svijetu, širiteljica istine o njenoj prošlosti, osobito o žrtvi koju je Hrvatska podnijela na putu do slobode, kako zbog strahota totalitarizama dvadesetoga stoljeća, tako i zbog strašne agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu»

Koje je to vrjednote Josipović promicao o Domovini tijekom aktualnoga mandata?

Pođimo od istine o njenoj prošlosti. Odlikovao je tijekom mandata novinara Dragu Hedla, koji je karijeru napravio kao novinar pišući nevjerojatne prljavštine iz kuhinje komunističkoga poretka o Katoličkoj crkvi i pogotovo blaženom Alojziju Stepincu. Iako danas ima na tisuće, do jučer brižljvo sakrivenih dokumenata o tome da je po svjedočenju desetina, stotina Židova i Srba prije svih, taj čovjek zapravo bio svetac prilično jedinstvene hrabrosti i kršćanske solidarnosti sa žrtvama tadašnjega režima i bez usporedbe u cijeloj okupiranoj Europi, nikada ni jednom riječju ni Josipović, niti bilo tko iz «antifašističke» kuhinje, pa ni Hedl, nije rekao – oprostite, kajem se. Odlikovanje takvom čovjeku zapravo – sve govori normalnim ljudima.

Nadalje, kakvu to «istinu u hrvatskoj prošlosti», pogotovo onoj koju pamtimo svi rođeni bar par godina prije Domovinskoga rata promiče Josipović, javno se hvaleći pred srbijanskom javnošću na B92– da je on idejni začetnik Documente, kreator njihovog programa, «brošura» i dajući toj opskurnoj udruzi najviše državno odlikovanje – za otvoreno širenje neistina o Domovinskome ratu?

Kako Ivo Josipović «promiče istinu» o svome narodu, kada u Knessetu kaže da je u Hrvatskoj i dalje problem «ustaška zmija u njedrima», iako rabin Kotel Da -Don u emisiji «Duhovni izazovi» sasvim jasno i nedvosmisleno kaže da u Hrvatskoj nema antisemitizma, da se u Zagrebu osjeća lijepo i posve ugodno.

Kakvo je promicanje istine slijedeća izjava u Parlamentu BiH: «Duboko žalim sto je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošloga stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim sto je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče»?

Čisto radi usporedbe, uz sve ostalo, kad već govorimo o kršćanskoj istini, solidarnosti samoprepoznavanju u Kardinalovoj poruci, evo podataka o pomoći konkretnim ljudima iz BiH kada je tamo počeo rat (službeni podaci Vlade i Sabora Republike Hrvatske 1998. godine)
U ožujku 1992. godine broj izbjeglica iz BiH u Hrvatskoj iznosio je 16.579, u travnju 1992. već ih je 193.415, u kolovozu 363.270, a u prosincu 1992. u Hrvatskoj utočište ima već 402.768 izbjeglica iz susjedne države…..

Zna li netko je li Josipović bilo kada i bilo gdje postavio kao državnik pitanje što je sa 150 tisuća protjeranih Hrvata iz Srednje Bosne, što je sa 11 tisuća Hrvata koji se nikada nisu vratili u Bugojno, ili s 200 tisuća, od 212 tisuća predratnih Hrvata s područja Republike Srpske, koji se nikada nisu vratili na svoja ognjišta?

Nikada nije. Ali jest pred ljudima koji su izravno odgovorni za egzodus pa i najstrašnije zločine nad Hrvatima, kakvih su pune državne institucije Federacije BiH, jest pred Dodikom i međunarodnom zajednicom – lagao na štetu svoga naroda i države.

Ivo Josipović tijekom predsjedničke kampanje u gadljivom nastupu na HTV pred «novinarom» Rotimom kaže kako sa Srbijom zahvaljujući njemu imamo danas bolje odnose nego nazad pet godina.

Pa da vidimo što sadrži to – bolje?

Srbija je u tom razdoblju prema službenim podacima pomogla u otkrivanju jedne masovne grobnice, vratila je jednu jedinu umjetninu i to protokloranom razmjenom Tadića i Josipovića, pravoslavnu ikonu, vratila je stotinjak liječničkih kartona otetih iz razorene bolnice u Vukovaru, među kojima i kartone o operaciji slijepoga crijeva iz 1988. godine, nije dala iz vojnih arhiva ni jednu jedinu kartu posijanih minskih polja po Hrvatskoj, nije obeštetila ni jednoga od nekoliko tisuća logoraša koji su robovali pod njezinom upravom i na njezinome području, nije ni pokušala vratiti okupirane vukovarske ade, stalno međunarodnoj zajednici šalje poruke o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, iako je Hrvatska uložila u njihov povratak više od PET milijardi EURA, nije obeštetila ni jednog jedinog protjeranog Hrvata iz Vojvodine od njih 40 tisuća, besramno laže u svakoj prigodi o zajedničkoj prošlosti, a gadljivo na sudu u Haagu, pokreće međunarodnu diplomatsku inicijativu prosvjeda protiv postupka proglašenja blaženoga Alojzija Stepinca svetim, ne pada joj na pamet vratiti Hrvatskoj i njezinom narodu njegove ukradene povijesne arhive držeći na taj način hrvatsku prošlost u vlastitim rukama.

Ta Srbija s kojom imamo «bolje odnose» tijekom Josipovićeva mandata već deset godina ima zakon kojim se proglašava nadležnom nad pravnom suverenošću Hrvatske, sudi hrvatske državljane za navodne zločine u Hrvatskoj i nad hrvatskim državljanima, zatvara ih i ponaša se kao klasični međunarodni razbojnik uz punu potporu i/ili šutnju Ive Josipovića.

Bozanić dalje poručuje, a Josipović se prepoznaje: «Svojim ugledom i ulogom, osoba koja obnaša tu časnu službu pozvana je prednjačiti iskrenim domoljubljem. To pak znači jasno isticati ono što pridonosi, ali i upozoravati na ono što šteti Hrvatskoj u donošenju ključnih političkih odluka koje se odnose na njezinu strategiju».

Što je domoljubno u ostvarenom odnosu prema Srbiji?

Je li Josipović učinio bilo što da upozori vladajuću koaliciju recimo, prilikom pripreme i donošenja sramnog lex Perković, da to, kako Kardinal upozorava, «šteti» hrvatskim nacionalnim interesima, ali i samim načelima pripadnosti zajednici europskih naroda? Je li upotrijebio svoje ustavne ovlasti i zatražio očitovanje ustavnoga suda o tom zakonu?

Ništa nije ni pokušao.

Zbog svega ovoga, zbog tisuća i tisuća činjenica kojih bi se mogao i morao prisjetiti svaki Hrvat koji ima mogućnost fizički doprijeti do birališta, zbog svega što jednostavno vidimo svakodnevno oko sebe, zbog minimuma samopoštovanja prema sebi samome, nitko, baš nitko ne bi smio zaboraviti djelovanje Ive Josipovića u mandatu na isteku. Niti ima bilo tko pravo reći – nisam znao. Dakle, ovdje imamo potpuno neupitno saznanje o nedjelima jednoga čovjeka, koji nam mora biti odgovoran i imamo mehanizam – utjecati na to što on radi. Šaljući naciji poruku kako se prepoznao u Kardinalovim riječima – taj čovjek se ruga u lice svakome tko ima minimum sačuvane prosudbene moći. Odmahivati rukom i očekivati savršenstvo od Kolinde Grabar Kitarović ili Milana Kujundžića, pa uspoređivati njihovu nesavršenost, ljudske i političke slabosti s dokazanim zlom je – grijeh. Onaj grijeh na koga nas ne treba upozoravati Bozanić, jer vjerovali ili ne vjerovali u Boga, pripadali ili ne Katoličkoj crkvi, birati zlo ili propustiti ne sankcionirati zlo i njegovog nositelja, znači uvijek, a pogotovo danas, činiti grijeh prema sebi, svojoj djeci, prijateljima i čitavom društvu. To nije – pravi put!

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Objavljeno

na

Objavio

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Hrvatskoj nedostaje političara Starčevićevog kova

Objavljeno

na

Objavio

 Ante Starčević

Dvadeset i osme veljače ove godine navršit će se točno 122 godine od smrti Ante Starčevića, Starčevićjedne od najumnijih glava što ih je dao hrvatski narod. Prigoda je to da se podsjetimo tko je bio Ante Starčević?!

Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju.

U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošču, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. Preminuo je 28. veljače 1896., a pokopan je po vlastitoj želji na groblju sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama među seljacima.

Tko je bio dr. Ante Starčević?!

Ante Starčević je jedan od onih hrvatskih političara koji je imao snage da se odupre svim političkim strankama u tadašnjoj Hrvatskoj, ostavši cijeloga svog života dosljedan – i dosljedno osamljen – u svojim političkim idejama i shvaćanjima, našavši podršku tek u odabranom krugu intelektualaca, književnika, studenata i nacionalno orijentirane omladine. Osnivač i vođa pravaškog pokreta, koji se počeo cijepati još za njegova života, uporni zagovornik demokratizma, beskompromisni borac protiv sužanjstva, vizionar slobodne Hrvatske, antiklerikalac i buntovnik, Starčević je bio oštar na jeziku i peru kao nitko u njegovo vrijeme.

Krleža: Najlucidnija glava

O Starčeviću je u pojedinim razdobljima, kao i danas, bilo jako malo govora, a njegove su misli bile zanemarivane ili krivo tumačene, pa se zbog toga oko njegovog djela i imena nakupilo puno predrasuda. Bio je političar, ideolog i književnik, no danas je u Hrvatskoj gotovo nemoguće u knjižarama kupiti bilo koje Starčevićevo djelo. Jednako tako malo ili gotovo ništa nije napisano o 121. godišnjici njegove smrti.

Cjelovit prikaz Starčevićevog lika i djela dao je najsažetije i najispravnije Miroslav Krleža u svom predgovoru knjizi Krste Hegedušića Podravski motivi (Zagreb, 1933.), gdje kaže: …”. Najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govorničko najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića”. Zatim nastavlja: „A kao Starčević, tu našu stvarnost nije gledao tako jasno ni jedan naš umjetnik onoga vremena”. Krleža govori kako je Starčević bio: ”jedini temperament i jedina glava koja je umjela da se uzdigne mjestimično do proročke snage jezičnog izraza”. I ne samo jezičnog.

Aktualne misli

Mnoge Starčevićeve misle vezane za položaj i probleme čovjeka pojedinca, te Hrvate i Hrvatsku i natuknice o ”svijetu” su više nego aktualne i dan danas. ”Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakvom društvu sretan biti.” ”Bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće.” ”Glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće najhrđaviji i najnesposobniji, ovi ljudi, za uzdržavati se i za napredovati, pripravni su i brzi na svako zlo, na svaku krivicu.”

Hrvatskoj i Zagrebu, danas više nego ikada nedostaju političari Starčevićevog kova koji će našu stvarnost promatrati najpreciznijom pronicljivošću, koji će imati snagu da se odupru svim političkim strankama u današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu, vanjskim silnicama i ukazivati na položaj i probleme čovjeka pojedinca.

U zemlji i gradu u kojoj je politika postala najunosnija djelatnost, gdje se partikularni stranački interesi stavljaju iznad općeg interesa, gdje hrvatska izvrsnost listom napušta zemlju, gdje Hrvatska odumire teško je očekivati prave reforme i promjene bez osoba – političara Starčevićevog kova.

Možda su Starčevićeve knjige i djela upravo zato i nedostupna u knjižarama, a možda zbog toga službena državna i gradska izaslanstva uporno izbjegavaju odati počast i dužno priznanje Anti Starčeviću.

”Ja sam od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati”.

Pero Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati