Pratite nas

Feljton

Ivo Lolo Fischer

Objavljeno

na

foto HINA/ Daniel KASAP

Meštar Bandić i njegov očenaš za povratak biste Ive Lole Ribara, koju su, nota bene, pobunjeni Srbi u okupiranom selu Vukmaniću 1991. bacili u zdenac, krivac je za ovu reportažu. Na prvi pogled, u zemlji koja slabo čita, zanimljiva kuća u Demetrovoj ulici i Lolo izgledaju jako nepovezano.

Vjerojatno niti jedna palača na Griču ne pamti toliko poznatih kućevlasnika i imena hrvatske i protuhrvatske elite koje su u njoj boravile, od hrvatskih do jugoslavenskih nacionalista, kao ona u Demetrovoj 3.

1 demetrova 3

Životom grada “Slobodni i kraljevski Gerčke Gorice varaš zagrebački” vladaju imućne plemićke obitelji i malobrojna skupina viših kraljevinskih i županijskih službenika. One, poslije velikog požara 1731. godine, svoje kuće i palače grade ciglom, a ne više od drva.

Jedna od takvih zidanih prizemnica, na zapadnom obrambenom zidu Gradeca, u Blatnoj ulici (današnjoj Demetrovoj 3 – u crvenom okviru), prvi puta se spominje 1751. godine. Kasnijim nadogradnjama izrasla je u baroknu palaču. Prvi kućevlasnik bio je fiškuš Nikola pl. Mesić, a “crveni barun” dr. Ivan Ribar (također fiškal, odvjetnik) posljednji.

Nikola pl. Mesić (Samobor, 1717. – Samobor, 1755.) izabran je notarom Zagrebačke i Križevačke županije (1748.), zagrebačkim dožupanom (1753.), a od 1751. do svoje smrti obnašao je i čast župana turopoljskoga. Bio je sin jedinac Šimuna pl. Mesića i Jelene, kćeri samoborskoga vlastelina Franje pl. Saića i Katarine pl. Mihanović. Šimun je rođak slavnog popa Marka Mesića (Brinje, 1640. – Karlobag, 1713.), junaka ustanka (1689.) i osloboditelja Like i Krbave od Turaka.

2 demetrova 3

3 demetrova 3

Velike ribe jedu male, od papalina do Jambreka, i možda je zato, kao podsjetnik, zagrebački kit (Mesocetus agrami) izložen u palači naslonjenoj na palaču u Demetrovoj 3.

Nakon Mesićeve smrti kuća je pripala grofu Aleksandru Mihaelu Maleniću, ženidbom s Mesićevom jedinicom Rosinom. Mihael je sin jedinac Nikole pl. Malenića, pukovnika, hrvatskog zastupnika na zasjedanjima Hrvatsko-ugarskog sabora i hrvatskog podbana (1729.-1732.). Budući su Malenići već imali palaču na Markovom trgu, kuću u Demetrovoj je 1769. godine kupio fiškal Petar Appoka, upravitelj imanja grofova Erdödy i Drašković. On je dogradio sjeverni i zapadni dio kuće te uredio “garažu” – kolnicu.

U Appokovo vrijeme popisano je u Gradecu 2.716 duša, 419 kuća, 188 plemića … Godine 1776. Zagreb od Varaždina preuzima sjedište Hrvatskoga kraljevskog vijeća (vlade), pa je “postao glava Hrvatske.”

Na kratko je vlasnik palače bio grof Ivan Nepomuk Drašković, a zatim feldmaršal Heinrich Gabriel barun Collenbach (Achen,1772. – Zagreb, 1840.), od 1830. stalno nastanjen u Zagrebu. Collenbach je na začelju palače, strani okrenutoj Tuškancu, dao uredit veliki perivoj “udešen na engleski način” koji se prostirao sve do današnjeg “Krležinog gvozda” (prva fotografija, žuti okvir).

* Pripomenak: tzv. “Krležin gvozd” (gvozd = šuma), odnosno “Vila Krleža” je bila “Vila Rein” u vlasništvu bankara, Židova, Adolfa Reina. Od 1952. u njoj žive, bez imalo grižnje savjesti, antifašisti Krleža i Bela sve do smrti.

4 demetrova 3

Palača je znatnu preinaku doživjela u doba kad ju je posjedovala grofica Emilija Keglević rođ. Collenbach (1814.- 1883.), Collenbachova kći. Na uličnom krilu nadograđen je kat, podignuto klasicističko stubište i trijem u dvorištu.

5 demetrova 3

1862.- Palaču je kupio fiškal Antun pl. Vakanović (Kostajnica, 1808. – Zagreb, 1894.) i ona je dugo bila u vlasništvu njegove obitelji, kao i kuće na Kaptolu i Novoj vesi. Bio je član mađarske lože Domoljublje (Horaszeretet) i Szent Istvan. Veoma lukav poslovni čovjek. Uspješno koristi informacije koje je imao na raspolaganju. “Poznavao je u glavu sve odličnije ljude, koji su narodno kolo vodili.” Do smrti je ostvario imetak (nekretnine i vrijednosni papiri 78.000 forinti.), iznosu od 20 % godišnjeg zagrebačkog proračuna (!), a počeo je takoreći od nule. Tajkun svoga doba.

6 demetrova 3

Nadgrobna ploča “Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. četiri godine star”, mlađeg brata Antuna Vakanovića, na zidu ulaznog stubišta. Tu joj svakako nije mjesto jer je Paul (Pavao) rođen u Petrinji 1814., a umro je u kući na zagrebačkoj periferiji, u Petrinjskoj ulici. Ne znamo ni gdje je bio pokopan, ni zašto ju je Antun ovdje ugradio.

7 ivo lolo fischer

Antun pl. Vakanović

1826.- Podbilježnik Zagrebačke županije
1842.-1847.- Prisjednik (vježbenik) Sudbenog stola sedmorice Zagrebačke županije
1861.- Član Unionističke (mađaronske) stranke
1861., 1865., 1867.- Zastupnik u Saboru Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
1867.- Financijski upravitelj Zemaljske (civilne) uprave (imenuje ga ministar)
1868.- Savjetnik ministra financija
1868.- Predsjednik Sabora Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
1868.- Predsjednik regnikolarne deputacije (predstavništvo Hrvatskog sabora) koje pregovara sa Mađarima oko Hrvatsko-Ugarske nagodbe
1872.- Vitez carskog i kraljevskog reda Franje Josipa
1872.-1873.- Car Franjo Josip postavlja ga za hrvatskog bana, ali već 20. rujna 1873. maknut je s banske stolice; novi ban Ivan Mažuranić (1873.-1880.):

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gore zvěr prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tudjincu da me gazi?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Znam, da moji pradědovi
Cělim světom gospodjahu;
A ja jezik da njihovi
U robskomu tajim strahu?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Sam ću ubit mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg da vidim od tudjinca
Slobode mi porušene…
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Sâm ću upalit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući;
Neg’ da tudjin mojim pravom
U mojoj se bani kući…
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Ova budnica protiv “Smail-Age” bi mogla biti etalon za hrvatsku glupost. Koju godinama ustrajno ponavljamo. Stalno je aktualna. Zapravo, žalosno.

1873.- Antun Vakanović odlazi u mirovinu s godišnjom mirovinom u iznosu od 5.000 forinti! Samo okvirne usporedbe radi, za jednu forintu moglo se u luksuznom hotelu boraviti dva dana u jednokrevetnoj sobi s poslugom u sobu ili za šest forinti unajmiti kočiju za vožnju Zaprešić-Krapina i obratno (dionica od 44km današnjom autocestom A2). Mjesečna učiteljska plaća bila je oko 40 fr.

* Još jedan dokaz o ponavljaju procesa i povijesnih stanja su afere “indeks, diplome, brodogradilišta, toplana, SMS …” Naime, Baltazar Adam Krčelić (Zaprešić, 1715. – Zagreb, 1778.) u njegovom djelu “Annuae … ili povijest…” daje na znanje: “I u aferi s krivotvorenjem plemićkih listova, za koju su svi mislili da će biti ozbiljno ispitana i da će krivci biti kažnjeni, postupak se vodio vrlo mlitavo sa svrhom, da se sve smiješa i preda zaboravu. Neki govorahu, da u tu aferu moraju biti upletene uglednije ličnosti, iz obzira prema kojima ban tako postupa, i sumnjahu, da su to biskup, Najšić, Bužan i Batthyány. Neki opet nagađahu, da je ban potkupljen novcem. Ban je katkada znao reći, ako se u tu aferu dublje zahvati, da će zbog sramnog postupka biti osuđene u kraljevini sve uglednije ličnosti, što će baciti ljagu i na samu kraljevinu.” I u njegovo vrijeme su sposobni “prisvajanjem znatnog dijela sredstava iz javnih financija kraljevine nastojali povećati svoje prihode.”

8 ivo lolo fischer

Antun pl. Vakanovic – kr. hrv. slav. vlade predstojnik – odjela unutar. posla – kr. banske časti namjesnik – vitez c. i kr. reda Franje Josipa – kondur sa zviezdom – Umro dne 23. ožujka 1894 – u 86. god. dobe svoje

Antunova kći Paulina (Zagreb,1837. – Karlovac,1915.) udaje se za Kolomana pl. Egersdorfera (1839.-1917.), gradskog zastupnika i suca Kraljevskog Stola sedmorice za Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. U miraz donosi obiteljsku kuću u Demetrovoj 3. Egersdorferi, podrijetlom iz Varaždina, su bili izuzetno bogata i moćna obitelj.

1897.- Njihova kćer Helena pl. Egersdorfer (1874.-1953.) udala se za Ignjata (Nathan) Fischera (Zagreb, 1870. – Zagreb, 1948.), arhitekta iz zagrebačke židovske obitelji (otac Samuel, 1851-1894., bio je građevinski poduzetnik) i gradskog zastupnika. Dobili su polovicu kuće u Demetrovoj i tu je Fischer otvorio svoj prvi arhitektonski biro. Roda im je donijela dvije kćeri, Mariju-Magdalenu i Ivanu.

9 demetrova 3

1917.- Milivoj Crnadak Micokvak (od 1897. generalni ravnatelj Perve horvatske štedionice – Prve hrvatske štedionice) kupio je polovicu kuće nakon smrti Heleninih roditelja (+1917., Koloman Egersdorfer), ali će ju Heleni Fischer prodati 1923. godine. Od nove vlasnice, prigodom kupoprodaje, dobio je jamstvo da klub “Kvak” ostane na toj adresi još 15 godina pod istim uvjetima kako su dogovoreni s njezin ocem (Koloman Egersdorfer) i djedom (Antun Vakanović) kod utemeljenja kluba.

“Društvo Kvakaća” – maskota kluba je žaba – utemeljeno je 19. rujna 1879. godine u prostranom iznajmljenom stanu u prizemlju. Stan je imao dvije sobe (velika i mala bara) za kvakancije (sastanci i “kazalištne čitaoničke šaljive kućne zabave”) svake subote te na Silvestrovo i Pepelnicu, na kojima je i ženama bio dopušten dolazak u baru. Nekoliko godina poslije utemeljenja, bare je oslikao Bela Csikos Sessia (loža Ljubav Bližnjemu, loža Drašković).

Sedam utemeljitelja kluba: Šandor pl. Egersdorfer Parakvak (profesor rimskog prava na Sveučilištu), Anton pl. Schlesinger Kvakograf (urednik novina Agramer Zeitung, loža Domoljublje/Horaszeretet), Julije Šenoa Kvaković (podravnatelj Perve horvatske štedionice), Andrija Fijan Keankvak, Nikola Milan (Simeonović) Mimokvak, Ferdo Strozzi Kvakolino i Franjo Zorac Vicekvak.

Dodaci imenima su izvedeni iz profesija ili imena članova (npr. Milivoj Crnadak Micokvak ili Janko Grahor Ciglokvak – graditelj i vlasnik ciglane); napredovanje članova od “mukača”, preko “regača”, do “kvakača”.

Broj članova uvijek je bio najviše dvadeset, a na posebnim kvakancijama okupljalo bi se ponekad više od 50 osoba. Iz zapisnika kvakancija znamo da je među njima bilo ministara, visokih vojnih časnika, članova gradske uprave, a ponekad je dolazio i gradonačelnik Milan Amruš, liječnik i pravnik (Zapisnici kvakancija od 28. 1. 1899. – 26. 4. 1902.). Kao gosti (koji nisu bili članovi) na posebnim kvakancijama su nastupali i Lovro pl. Matačić i Ivan pl. Zajc koji je za “Kvak” napisao popijevku Klopotac. Ovaj vrlo zatvoren, elitni klub intelektualaca, je utjecao na mnogim razinama na kulturni, gospodarski i politički život Zagreba.

10 demetrova 3

Među uglednim članovima bili su Miroslav grof Kulmer Poljokvaka (predsjednik Prve hrvatske štedionice), Dragutin Gvozdanović Kvakica (veleposjednik i vlasnik palače u Visokoj br. 8), Menci Clement Crnčić Slikokvak, Branko Šenoa Zagrebkvak, Tošo Mallin Gradokvak, Nikola Faller Glazbokvak (dirigent Opere u HNK-a), Dragutin Gorjanović Kramberger Kamenokvak, Martin Pilar Planokvak, Zvonimir Tkalčić Brojkvak, Ernest Schulz Zbiljokvak, Ivo Hatz Ivokvak, Franjo Xaver Hribar Papirokvak, Robert Weiss Kvakometer, Milan Eisner Gvozdokvak, Nikola Hoffer Nikokvak, Vjekoslav Šafranek Zidokvak, Guido Hreljanović Kvakarić (intendant HNK-a), Milan Smrekar Gudokvak, Lacko Holjevac Kvakić … dr. Oto Frangeš, dr. Albert Bazala, Branko Stanislav pl. Horvat, Rudolf Erber (Erberov spust, “Snježna kraljica”)…

Gjuro Prejac Zagorkvak je za kvakače skladao “kvakačku operu” Faustkvak i poznate popijevke Peharček moj i Vu plavem trnaci. Kvak je raspušten 1941. godine.

“Peharček moj”

Stari moj peharček plavi
z tebe pil sem bilikum
bil si svedok našoj slavi,
pil je iz tebe gost i kum.

Zvlekel sem te iz starine
gde si dugo prazen stal
ti si svedok nam starine,
kak Hrvat je piti znal.

Praznili su te junaki
dragoj domovini v čast,
al je od njih znal i vsaki
rad za domovinu past.

Ja pak tebe stišćem k sebi,
ti veselja nam pajdaš
povjeravam tiho tebi
da mog srca tajne znaš.

Peharček moj, peharček moj,
odnesi slatki pozdrav njoj
za nju ispijam tebe rad,
pa bilo makar zadnji krat.

(Vladimir Ružđak)

12 ivo lolo fischer

1924.- Ignjat Fischer (loža Libertas i Hrvatska vila) je u dvorištu izgradio zdenac, a dvorišni trijem je dobio kamene stupove.

13 cata dujsin ribar

Dogradio je drugi kat na sjevernom i zapadnom krilu (prema Tuškancu) palače, na kojem je uredio novi velik biro i stan.

14 cata dujsin ribar

Na fasadi prvoga kata je dao naslikati neke od zgrada koje je projektirao u Zagrebu. Freska je restaurirana prigodom obnove palače 2008. godine.

15 demetrova 3

16 demetrova 3

Fisher je umro ovdje u 78. godini života, 19. siječnja 1948. godine. Žena Helena, s kojom je bio u braku 50 godina, umrla je pet godina poslije njega. Pokopani su na Mirogoju, kao i njihova kći Ivana.

17 demetrova ignjat fischer

Tražim nešto što nije stvarno

Cijela priča o “Demetrovoj 3” postaje još zanimljivija ako bolje promotrimo javno dostupan CV Cate Dujšin-Ribar, u kojem vidimo i nekoliko nepovezanih ili prešućenih trenutaka.

1936.- Katarina Dujšin rođ. Gattin, zajedno s mužem Dubravkom Dujšinom (s nadimkom – crveni barun) uselila se u Demetrovu 3., u kuću i dio starog Zagreba u kojem je živjelo plemstvo. U tom je stanu Dubravko umro 30. siječnja 1947., a njezin drugi muž, dr. Ivan Ribar, uselio se 1952. godine.

Ante Gattin, brat Katarine, bio je časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije i visoki časnik u Zapovjedništvu mornarice Nezavisne Države Hrvatske. Osuđeni suradnik u vojno-obavještajnoj aferi “dr. Radoničić i drugovi” 1944. godine; možda će nekoga “Radoničić” podsjetiti na labradora Radojčića.

No krenimo ispočetka.

KATARINA (Cata) DUJŠIN-RIBAR rođ. Gattin (Trogir, 1897.- Zagreb, 1994.);

18 ivo lolo fischer

Katarina Gattin: lijevo – snimljeno u Kotoru 1903.; desno – snimljeno u Trogiru 1907.

1897. – Katarina Gattin; majka Giustina, rođena Buble, otac Vjekoslav, carinski službenik; rodila se kao peto od osmero djece u obitelji židovskog podrijetla(?). Dio djetinjstva i rane mladosti provodi u Trogiru, a dio u Kotoru (odakle je podrijetlom već spomenuti dr. Karlo Radoničić).

1914. – Na početku Prvog svjetskog rata obitelj se vratila iz Kotora u Trogir; naslikala je prvu sliku – “Pantan”.

1915. – U Splitu nastavlja školovanje na »C. k . graditeljsko-zanatlijska i umjetnička škola«, obično zvane “Obrtnička škola”. Zbog svoje darovitosti uči slikarstvo (Emanuel Vidović – nastavnik crtanja, slovenski kipar Svetoslav Peruzzi – modeliranja, a Dinko Šimunović – hrvatskog jezika).
*1930. – Peruzzi je autor spomenika kralja Petra Karađorđevića u Supetru na Braču.

1916. – U Splitu upoznala Dubravka Dujšina, koji odlazi u Kotor te tamo u činu austrijskog poručnika ostaje sve do demobilizacije 1918.

1918. – Upisuje studij slikarstva na zagrebačkoj Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, prethodnicu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Profesori su joj bili: Menci C. Crnčić, B. Csikos Sessia, O. Iveković, J. Kljaković, R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović. Nije diplomirala. Živi boemskim životom. Ozbiljno “hoda” s kolegom slikarom Ignjatom Jobom, ali njihovoj se vezi protivila njezina obitelj, zbog čega su prekinuli vezu. Kasnije, 1924. i 1925., privatno uči slikarstvo kod Vladimira Becića.

1920. – Katarina Gattin i Dubravko Dujšin vjenčali su se u splitskoj katedralnoj crkvi svetog Dujma (nazočni samo roditelji i kumovi). Poslije vjenčanja vratili su se u Zagreb na studij: Katarina na Akademiju, a Dubravko u Državnu glumačku školu (u okviru HNK) koju je osnovao Branko Gavella.

1920. do 1922.- Žive odvojeno, svatko u svojoj studentskoj podstanarskoj sobi.

1923. – Unajmljuju prvi zajednički stan u potkrovlju u Jurjevskoj ulici na Gornjem gradu u Zagrebu. U Parizu i Londonu kopira stare majstore i studira portrete. U Londonu je vjerojatno Katarina “postala” Cata.

1926. – Stojan Aralica, slikar, ustupio im je svoj stan-atelje na Marulićevu trgu u Zagrebu (Aralica 1925. odlazi u Pariz, gdje otvara vlastiti atelje, i boravi do 1934. kada se ponovo vraća u Zagreb).

Druženje s Meštrovićem, Babićem, Gavellom, Leposavom Kangrgom – Belom, Krležom, Cesarcem, Ivanom Goranom Kovačićem…

1927. – U Araličinom zagrebačkom ateljeu Cata priređuje svoju prvu samostalnu izložbu.

1936. – Prva samostalna izložba u inozemstvu – u Londonu, 2. travnja – 4. svibnja, The Cooling Galeries LTD.

1936. – Zajedno s Dubravkom unajmljuje(?) stan u Demetrovoj 3. i tu će ostati do kraja života. Tko ih je Fischeru preporučio da im iznajmi stan? “Kvakači” ili netko drugi?

1941. do 1945. – Iz ratnog razdoblja njezina života znamo samo slijedeće: “Neke slike koje stoje u stanu nastale su i u zatvoru, u kojem je provela nekoliko dana za vrijeme Drugog svjetskog rata kao lijevo orijentirana pripadnica društva.”
A iz drugog izvora:”Ratne su godine straha i progona. Dubravko je dva puta uhićen, a kraj 1944. godine oboje će dočekati u zatvoru. Uzničke je dane Cata zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom “Iz ćelije”.

1947. – Umro Dubravko Dujšin (Zadar, 1894 -Zagreb, 1947), veliki hrvatski glumac; od 1922. stalni član Drame HNK-a u Zagrebu i njezin ravnatelj od 1937. do 1939.

1948. – Pozvana u Beograd gdje po službenoj dužnosti portretira dr. Ivana Ribara i dr. Mošu Pijadu, a u drugoj verziji Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Koju je to “službenu dužnost” obnašala? I gdje su portreti Tita i “Čike Janka”?

19 ivo lolo fischer

1952. – Udala se za dr. Ivana Ribara; upoznali su se 1948. u Beogradu(?). Zajedno žive u Fischerovom stanu na drugom katu (iz kojeg je izbačena Fischerova žena Helena, umrla 1953.) – “Stan u kojem je Memorijalna zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar prostrani je četverosobni stan s djevojačkom sobom, čija je površina 128 četvornih metara. Memorijalni prostor stana – hodnik, Catina soba, dnevni boravak, spavaonica i soba dr. Ivana Ribara – autentičan je ambijent koji će čuvati sjećanje na jednog velikana hrvatskoga glumišta, jednog odvjetnika i političara i slikaricu i pjesnikinju koja ih je širinom svoga duha povezala. Čuvajući njihove predmete, njegovala je ljubav i uspomenu kroz svoje slike i pjesme.”

A gdje je “Memorijalna zbirka… Ignjata Fischera”?! Zar taj Zagrepčanec, intelektualac i za života znani arhitekt (iako nije diplomirao!) nije imao stan raskošno opremljen stilskim namještajem, umjetninama i grafikama? Zar nije imao ništa izuzev crtaće daske? Na kojoj je projektirao rodilište u Petrovoj, sanatorij u Klaićevoj (Dječja bolnica), zgradu Gradske kavane, Zagrebačke banke i Croatia osiguranja na Jelačićevom trgu, pa onda “Kastner i Öhler” (NaMa u Ilici), prvo kino u Ilici (danas satiričko kazalište Kerempuh), tvornicu Arko (Badel) i vilu Arko, vilu gradonačelnika Adolfa Mošinskog (Dom lože Ljubav Bližnjemu) …

Je li ovdje riječ samo o memoricidu ili se radi o nečem dugom? Jer nije bio ljevičar, marksist ni cionistički aktivist i pripadao je krugu malobrojnih zidara koji su bili protiv “jugoslavenske ideje”, tj. integralnog velikosrpskog jugoslavenstva.

1957. – Izložba u New Yorku i Washingtonu.
1960. – S Titom i Jovankom na Brijunima.
1968. – Umro dr. Ivan Ribar.
1994. – Umrla i na Mirogoju pokopana uz Dubravka, a ne Ivana. Neuobičajeno.

20 cata dujsin ribar

ANTE GATTIN (Trogir,1894. – Split,1946.), brat Katarine Gattin.

1941. – 8. travnja Julije pl. Makanec (1904.-1945.) u Bjelovaru proglasio Hrvatsku državu (“uskrsnuće hrvatske države”).

1941. – 10. travnja, u 15 sati, pukovnik Slavko Kvaternik (1878.-1947.) proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku preko Krugovalne postaje Zagreb; službeni naziv Vojska Države Hrvatske je već 16. travnja promijenjen u Hrvatsko domobranstvo, na čelu s ministrom oružanih snaga Slavkom Kvaternikom; Ante Pavelić ga uklanjanja s vlasti u veljači 1943.; odselio u Semmering, maleno mjesto pokraj Beča; Amerikanci ga isporučili komunistima 1945.

21 demetrova kvaternik

Slavko Kvaternik je strijeljan 13. lipnja 1947. u Zagrebu; na nadgrobnoj ploči na Mirogoju, grobu njegove žene Olge, nalazi se samo epitaf Kvaterniku; za njegov grob se ne zna gdje je, jer su takav običaj pokapanja političkih protivnika komunisti preuzeli od sovjetskog NKVD-a.

1941. – 12. travnja general Živojin Pavlović, zapovjednik Šibenskog garnizona vojske Kraljevine Jugoslavije, odbio je prijeći na hrvatsku stranu i s dijelom vojske se povukao prema Drnišu (1991.- Šibenska bitka, Ratko Mladić). Časnici i vojnici, koji su ostali u Šibeniku, prisegnuli su 12. travnja novoproglašenoj hrvatskoj državi. Kapetan fregate Ante Gattin preuzeo je zapovjedništvo nad mornaricom; kapetan bojnog broda Leo Zaccaria odlazi u Zapovjedništvo mornarice NDH u Zagrebu; potpukovnik Oton Elblinger, načelnik štaba Komande Šibenika, zapovjedništvo nad gradom i privremenim postrojbama nove hrvatske vojske u Šibeniku.

1945. – Jugoslavenski komunistički “Vojni sud Splitskog Vojnog Područja”, u procesu od 19. do 21. prosinca 1945. kojem predsjeda major Stevan Ivanović, u Splitu je osudio na smrt strijeljanjem Antu Gattina, Lea Zaccaria i Edgara Angelija. Kazna je izvršena 12. travnja 1946.
I sve će se opet ponoviti u Splitu, ali s presudama u blažem obliku.

1943. – Stevo Krajačić (“Ivan”) piše: “Miho Marchi odveo me kod Ante Gattina u Zapovjedništvu mornarice. Gattin mi je obećao sabotiranje dovršetka remonta riječnih ratnih brodova na Savi” (uoči operacije “Panther” na Banovini u sklopu zimskih operacija Druge oklopne armije Wehrmachta).

1944. – U noći 15./16. siječnja blokiran je cijeli Zagreb na 12 sati. Bila je to najveća racija tijekom rata.

1944. – REDORS (Redarstvo oružanih snaga) je od siječnja do srpnja uhitio 167 pripadnika grupa “Radoničić”, “Legin”, “Radić”, “Molnar”, “Krunić” i “Hočevar”, koji su za izvještajne službe – komunista u Zagrebu (POC), Rusa, Engleza, Talijana i Vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu prikupljali vojno-obavještajne i političke podatke iz stožera Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, kao i od njemačkih visokih vojnih krugova. Članovima grupa sudilo se zbog “kaznenog djela protiv obstanka države” i “kaznenog djela protiv vojske”. Izrečene su 42 smrtne presude, od kojih 9 nije izvršeno. Osuđeno je 136 domobranska časnika i domobrana te 30 civila.

1944. – Ante Gattin je 20. ožujka uhićen zajedno s grupom doušnika, nazvanu od suda “Radoničić i drugovi”. Na Ratnom sudu Zapovjedništva grada Zagreba 9. lipnja osuđen je na 6 mjeseci zatvora. Iz cijele grupe on je najbolje prošao, ali su ga komunisti, a to sam već napisao, strijeljali u Splitu 1946.

Grupa “Radoničić i drugovi”

Glavni optuženi dr. Karlo Radoničić (Beč, 1912. – Lepoglava, 1944.), podrijetlom iz Kotora u Crnoj Gori, sin sveučilišnog profesora i člana JAZU-a Karla Radoničića (Trst, 1879. – Zagreb, 1935.); obavještajac; završio studij prava u Za¬grebu; govori četiri svjetska jezika; bio zaposlen u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije (kadar HSS-a); radio je kod Shella, Standarda i AGIP-a kao civil sve do 13. ožujka 1944. kada je mobiliziran kao pričuvni poručnik – sudac; uhićen 22. ožujka 1944.; osuđen 9. lipnja na Ratnom sudu Zapovjedništva grada Zagreba, pod predsjedanjem potpukovnika – suca Dragutina Varla, na smrt strijeljanjem; na molbu liječnika Mile Budaka (nećaka ministra Mile Budaka), Ante Pavelić je Radoničiću zamijenio smrtnu kaznu doživotnom teškom tamnicom.

Radoničić je bio zaručnik Melite Tomić i zajedno s njom radi izvješća, koje ona šalje britanskoj izvještajnoj službi, a on liječniku Zlatku Matetiću (uz Stevu Krajačića i Dragutina Kabalina), tada najvišem rukovoditelju obavještajne mreže komunista u Zagrebu.

Radoničić je na vezi držao 16 domobranskih časnika i dočasnika (najviše činove su imali glavnostožerni pukovnik Josip Hočevar, brodski pukovnik kapetan fregate Ante Gattin, glavnostožerni potpukovnik Marijan Žmavec, brodski bojnik Micho Marchi), uglavnom iz Zapovjedništva mornarice, i šest civila.

Antifašizam antifašista – sve za Jugoslaviju

Fischerova kći Ivana se sjećala:

*Ugrožen kao Židov uspostavom ustaške vlasti, preživio je samo zbog “mješovitog braka”, a umro je ojađen i bolestan.

*Otac mi je bio židovskog podrijetla, te je bio zatvaran iako star preko 70 godina. Na posljedicama tih progona teško je obolio te je umro 1948.

*Događaji prije i tijekom Drugog svjetskog rata utjecali su na očevo zdravlje, nakon čega je teško obolio.

O kojem je to događaju riječ prije Drugog svjetskog rata? Je li tijekom Drugog svjetskog rata “bio zatvaran” ili samo “priveden na ispitivanje” jer je u kući imao podstanare Catu i Dubravka Dujšina, koji su uhićeni te 1944. godine? I, konačno, iz puke radoznalosti, jesu li “ojađenog” i “ugroženog Fischera kao Židova” izbacili iz stana na drugom katu Demetrove 3, ustaše ili komunisti?

I pitanje, zašto Cata i Dubravko, kao aktivisti komunista, nisu bili osuđeni ili strijeljani?

Te uzničke dane Cata je zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom ‘Iz ćelije’. A u “ćeliji” je završila i zato jer joj je brat Ante uhićen kao špijun i sudionik pripreme državnog prevrata. Takve ljude u takvim situacijama ne hapsi nijedna država, samo ustaška, samo Hrvatska. Ali o tome se ni danas ne govori i ne piše u komunističkim hagiografijama ili monografijama, knjigama i novinama. Cenzorske škare. Istovremeno “ustaška guja” još uvijek gmiže. Svuda je oko nas. Ima ih ko tratinčica na livadi.

22 demetrova ivan ribar

IVAN RIBAR (selo Vukmanić kraj Karlovca, 1881. – Zagreb, 1968.).

Otac Ivana Ribara bio je učitelj u selu Vukmanić. Tu su rođeni njegova dva brata (Andrija, Milan) i sestra Marija. Nakon osnovne škole i gimnazije u obližnjem Karlovcu, studira pravo u Zagrebu, Pragu i Beču.

1904. – Doktorirao pravo u Zagrebu.
1906. – Doselio u Đakovo i otvorio odvjetničku kancelariju.
1913. – Izabran kao narodni zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije đakovačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru i narodni zastupnik zajedničkog Hrvatsko-ugarskog sabora u Pešti.
1914. – Mobiliziran i poslan na bojište u Galiciju kao rezervni časnik. Kao (Kako je bio) zastupnik u ondašnjem Saboru, često je dolazio u Zagreb.
1915. – Oženio se udovicom Antonijom Šimat iz Đakova.

*Antonija se 1905. udala za Ljudevita Šimata (1874.-1913.), vlasnika ljekarne K Spasitelju u Đakovu. U tom braku rodila je Žarka, Boženu i Miru. Ljudevit Šimat bio je i predsjednik društva Hrvatski sokol u Đakovu (1908-1913.), a tajnik dr. Ivan Ribar – iako je bio pristaša ujedinjenja i stvaranja Jugoslavije.

*Ljekarna K Spasitelju poslije Šimatove smrti dana je u zakup. Početna zakupnina bila je 7.600 K. godišnje. Zakupni ugovor od 15. ožujka 1913. – na strani zakupodavca ugovor su potpisali Antonija (Tonica) Šimat, u svoje ime i kao majka i skrbnica, a dr. Ivan Ribar kao sututor mldb. Žarka, Božene i Mire Šimat. Djeca su studirala u Beču i Berlinu.

1916. – Rođen je njihov stariji sin Ivan, poznatiji kao Ivo Lolo Ribar, u zagrebačkoj Reinerovoj ulici.
1918. – U Đakovu je rođen njihov mlađi sin Jurica.
1918. – Član Glavnog odbora Narodnog vijeća Države Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu.
1918. – Pobjegao je u Beograd kako bi se zaštitio od odmazde Đakovčana jer je bio ključni čovjek Narodnog vijeća Države SHS, koje je zapovijedalo Narodnom stražom i u Đakovštini vješala zeleni kadar.
1919. – Uz Svetozara Pribićevića jedan je od osnivača Jugoslavenske demokratske stranke, koja je vodila politiku jugoslavenskog integralizma: “smatra narod Srba, Hrvata i Slovenaca kao nacionalnu cjelinu, jednu po krvi i jeziku i po svojim osjećajima. (…) isključuje sve historijske, plemenske, vjerske i pokrajinske razlike”.

1919. – 1920.- Kao član Jugoslavenske demokratske stranke izabran je za predsjednika Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

23 demetrova Orjuna

1921.- Krugovi vezani uz Jugoslavensku demokratsku stranku utemeljili su četnički pokret i njemu blisku (terorističku) ORJUNU (Organizacija Jugoslovenskih Nacionalista, skraćeno: Or.Ju.Na. ili ORJUNA) s motom “Orjuna iznad svega: Jugoslavija iznad Orjune!”); za predsjednika Jugoslavenske demokratske stranke izabran je Ljubomir Davidović, a Pribićević za potpredsjednika. Davidović ostaje predsjednik sve do smrti, 1940. godine, kada ga nasljeđuje Milan Grol.

*Milan Grol – potpredsjednik vlade Demokratske federativne Jugoslavije (7. ožujka – 29. studenoga 1945.).

* Dr. Ljubo Leontić (loža Pravda) – predsjednik Orjune i Titov veleposlanik u Londonu od 1945. do 1948.
*Brojni su orjunaši, ili njihovi potomci (do današnjih dana), u službi Partije i Tita. Viktor Novak (loža M. Vrhovac i Jugoslavija) u Zagrebu objavljuje knjigu “Magnum Crimen: pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj” (1948.) – boj protiv vatikanskih ugovora (konkordata) – aktualan je i danas(!) u Hrvatskom saboru (Klub zastupnika Glasa i HSU-a, “Amsterdamska koalicija”) – a predgovor beogradskom izdanju (1986.) Novakove knjige piše Jakov Blažević.

Himna Orjune postala je pjesma Alekse Šantića “Naša pesma”:

(…)
Ta zemlja cela
Sveti je Breg,
Gde carskih dela
Vije se steg.

Ova je gruda rodila nas,
Ovde je naše Vrelo.
U bojnih truba kad jekne glas
Svi ćemo poći smelo,

Ko hučno more,
Ko sev i grom,
Na zvezde gore
Za mili Dom!

1920 – 1922.- Dr. Ivan Ribar, kao zagovornik i promicatelj jugoslavenskog unitarizma i centralističkog uređenja u Kraljevini SHS, kao jugoslavenski nacionalist, izabran je za predsjednika Ustavotvorne skupštine (Vidovdanski ustav, 1921.) koja nastavlja djelovati kao Narodna skupština Kraljevine SHS.

1924.- Primljen u beogradsku ložu Preporod (Preporođaj).

1928.- Predsjedao je Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) u Beogradu kada je četnik Puniša Račić (iz Narodne radikalne stranke) pucao u Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a.

24 demetrova gavella silovic

Arkade, Mirogoj

1939. – U Zagrebu sudjeluje u osnivanju Društva prijatelja Sovjetskog Saveza (Pakt Molotov-Ribentrop, sovjetska okupacija istočne Poljske); Antun Augustinčić – predsjednik, August Cesarec – potpredsjednik, dr. Srećko Šilović – tajnik.

Među imenima u toj zagrebačkoj “partijskoj ćeliji intelektualaca” nalazimo i sljedeće: Vanja Radauš, dr. Viktor Brolich, dr. Miljenko Protega, dr. Branko Kojić, dr. Vladimir Franković, dr. Božidar Adžija, dr. Mladen Iveković, dr. Ozren Novosel, dr. Miljenko Kraus, dr. Beno Stein, inž. Mladen Žerdig i Vuk Vernić. Osnivanje Društva prijatelja SSSR-a u Beogradu, koje se trebalo održati 9. veljače 1939., nije uspjelo.

*Liječnici dr. Srećko Šilović (loža Maksimilijan Vrhovac) i dr. Beno Stein (loža Zagreb 1090 N. O. B’nai B’rith; predsjednik Saveza cionista Jugoslavije) su prije Drugog svjetskog rata davali utočište Titu kad je ilegalno dolazio u Zagreb.

*Josip Šilović (1858.-1939.), otac Srećka Šilovića, bio je ban Savske banovine (1929.-1931.) i rektor Sveučilišta u Zagrebu (1898.-1899.).

*U kuću dr. Šilovića su dolazili, osim Tita, i Branko Gavella, Dubravko i Cata Dujšin, Ljubo Babić, Krleža i Bela Kangrga … “najveća krema Zagreba”.

*1945. – Srećko Šilović predsjednik Zbora liječnika Hrvatske.

*1947. – Srećko Šilović veleposlanik (ambasador) FNRJ u Brazilu i Meksiku.

25 ivo lolo fischer

“Salon dr. Šilovića” u Zagrebu: Srećko Šilović (s očalama), Tito, Krleža (okrenut leđima), Bakarić, Holjevac …

Mladi skojevac, akademik Ivan Supek o susretu s Titom 1934. godine: “Javka za vezu s Titom u Beču, u trafiki, bila je – htio bih trideset i tri briketa. Nije imao novaca, pa sam mu dao novac s kojim sam trebao ići na studij u Zurich. To je u ono vrijeme bilo dovoljno za pola godine pristojnog življenja.” Citat iz intervjua u Slobodnoj Dalmaciji 1992. godine. A ” trideset i tri briketa” je slučajno najviši 33. stupanj u ložama koje pripadaju Škotskom redu (npr. Maksimilijan Vrhovac).

26 ivo lolo fischer

Šilovićev salon na križanju ulica Tomáša Masaryka, Nikole Tesle i Petra Preradovića (Paulina Preradović – “Zemljo gora, zemljo na rijeci” – W. A. Mozart – austrijska državna himna) i Meštrovićev spomenik Nikoli Tesli, kojega je gradonačelnik Bandić samovoljno uzeo s Instituta Ruđer Bošković i ovdje postavio 2006. godine.

1942. – Predsjednik IO AVNOJ-a (26. – 27. studenoga u Bihaću); član KPJ.
1943. – Predsjednik IO AVNOJ-a (29. – 30. studenoga u Jajcu)
1945. – Predsjednik IO AVNOJ-a (7. – 10. kolovoza u Beogradu);
1945. – Predsjednik Prezidija Privremene narodne skupštine. Time je formalno postao šef države – proglašena Federativna narodna republika Jugoslavija (FNRJ).
1945. -1953.- Predsjednik Predsjedništva Narodne skupštine FNRJ.

* Moshe Moša Pijade (loža “Srbija 670”- B’nai B’rith), predsjednik Narodne skupštine FNRJ (1954.-1957.) poslije Ribara; zajedno s Leonom Gerškovićem napisao je zloglasni Zakon o nacionalizaciji – oduzimanje privatne imovine u Titovoj Jugoslaviji – “milenijska pljačka”).

1952. – Oženio se drugi puta, sa Catom Dujšin (prvu ženu, Antoniju, strijeljali su Nijemci u selu Kupinovo u Srijemu, 1944.)
1953. – Tito “izabran” za predsjednika FNR Jugoslavije, a Ribar odlazi u mirovinu i seli se u Demetrovu 3;
1968. – Umro je u 87. godini života, kao pričuvni general-major JNA.

* Pripomenak: tzv. “Vila Ribar” u Karlovcu je zapravo jednokatnica izgrađena 1940. na najljepšoj lokaciji u gradu. Oduzeta vlasniku, nakon rata bila je “vikendica” dr. Ivana i Cate Dujšin-Ribar , kad su povremeno dolazili na kupanje u rijeci Korani.

Doista, tko smije reći da “narodni heroj dr. Ivan Ribar” nije život dao za Jugoslaviju, od one monarhističke do komunističke sa skrivenom velikosrpskom hegemonijom. I prva i druga, ognjem i mačem nameću Hrvatima zajedničku državu. Sve za Jugoslaviju!

IVO LOLO RIBAR (Zagreb, 1916.- Glamočko polje, 1943.)

27 bolle ivo lolo fischer

Lolo je slučajno rođen u obiteljskoj kući/palači znamenitog arhitekta Hermana Bolléa (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.) u zagrebačkom Donjem gradu (Reinerova br. 4, danas Jurja Žerjavića 4.) u kojoj je Bollé s obitelji živio od 1899. do kraja života, 1926. godine. Ovaj zaštićeni spomenik kulture propada.
*Ulica je nazvana po nadvojvodi Reineru Austrijskom, rođenom u Zagrebu 1895. godine; po Jurju Žerjaviću, župniku prošteništa u Mariji Bistrici.

28 bandic ivo lolo fischer

Grad Zagreb ne osjeća potrebu postaviti spomen-ploču Bolléu u Žerjavićevoj, ali će Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić samovoljno postaviti bistu Lole, “neumrlog omladinskog rukovodioca, sekretara Saveza komunističke omladine Jugoslavije”, u park na uglu Prilaza baruna Filipovića, 2017. godine. Tom je prigodom istaknuo “da se okrenemo budućnosti”.

*Bistu Ive Lole Ribara, postavljenu ispred rodne kuće dr. Ivana Ribara u Vukmaniću (u kojoj je otac Ivana Ribara bio učitelj), pobunjeni Srbi u okupiranom Vukmaniću su bacili u zdenac, 1991. godine.

Osim što je rođen u Zagrebu, on nema nikakve veze sa Zagrebom. Ne znamo koliko je dugo Lolo živio u Bolléovoj kući. Prva dva razreda osnovne škole pohađao je u selu Vukmanić kraj Karlovca, a nastavio u Beogradu. Ribar je sinove Lolu i Juricu, kao gimnazijalce, preko ljetnih praznika slao u Švicarsku, u Institut Fisher u Montreuxu, kako bi učili i usavršavali strane jezike.

1934. – Upisao Pravni fakultet u Beogradu; otišao u Pariz studirati političke znanosti; poslije atentata na kralja Aleksandra Karađorđa bježi u Švicarsku.
1935. – Član SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije)
1937. – Sekretar Centralnog komiteta SKOJ-a pri CK SKJ – postavio ga je Tito nakon što je maknuo Milana Gorkića (Josip Čižinski), generalnog sekretara KPJ.
1938. – Diplomirao pravo u Beogradu.

1939. – Organizira demonstracije u Beogradu protiv sporazuma Cvetković-Maček (proglašenje Banovine Hrvatske; ban Ivan Šubašić).
1939. – Uhićen nakon demonstracija.

1941. – U kolovozu napisao Proglas CK SKOJ-a: “… Razbojnik Pavelić pretvara tvoju svetu hrvatsku zemlju u jednu od baza fašističkog napada na bratski ruski narod … On te nasilno tjera u tzv. “dobrovoljačke” legije protiv ruskog naroda, protiv sopstvene budućnosti … U ustaški režim nasilja, pljačke i krvi! Ujedini se, omladino Hrvatske, sa svojom srpskom, crnogorskom i slovenačkom braćom i proteraj …” (Hitler napao Sovjetski Savez 22. lipnja 1941.)

29 fischer beograd logor

1941. – Ženidba sa Slobodankom Trajković, kći beogradskog ljekarnika, odgođena zbog izbijanja rata; beogradska Specijalna policija Nedićeve Srbije uhitila je cijelu obitelj Trajković zbog suradnje s komunistima – 4. svibnja 1942. u beogradskom logoru na Banjici (službeno: Logor Dedinje) ugušeni su ugljičnim monoksidom u tzv. dušegupki (душегубка) – plinska komora – “patententirao” 1937. godine NKVD-ovac Isak Davidović Berg (Moskva,1905.- Moskva,1939.). Do “patentnog prava” su Nijemci vjerojatno došli tijekom “edukacijskog obilaska” (1938. i 1939. godine) Staljinovih koncentracijskih logora-gulaga. I ovdje su prisutne cenzorske škare.

*1941. – Jurica Ribar otišao organizirati partizanski pokret u Crnoj Gori; ubijen 1943. kod Kolašina.

1942. – Član Politbiroa, najuže vodstvo KPJ.
1942. – Ilegalno dolazi u Zagreb po Vladimira Nazora i zajedno s Vladimirom Velebitom odlazi u “šumu”.
1943. – Član CK KPJ i Vrhovnog štaba

I Lolo je bio u obavještajnoj mreži Kominterne (“Djed”) u Moskvi. Do travnja 1942. je sve izvještaje (“depeše”) slao Titu (“Valter”), a potom izravno “Djedu”. To znači da ga je “Djed” u izvještajnoj piramidi izjednačio s Titom. Sve izvještaje je potpisivao pseudonimom (“kodnim imenom”) Fischer! Zanimljivo je i Valterovo pismo Edvardu Kardelju, iz kolovoza 1942., koje mu je poslao s planine Cincer (iznad Glamočkog polja): “… Čini mi se da imate direktnu vezu s Djedom, pa bi bilo dobro da ga vi direktno o takvim stvarima uvijek informišete.”

1943. – Ubijen je na Glamočkom polju 27. studenoga 1943.
Pokopan je istog dana u Jajcu (sjednica AVNOJ-a, Tito proglašen “Maršal Jugoslavije”). Tko nije bio na pogrebu, a bio je u Jajcu? Tito!

“Bio je već mrak, padala je susnježica. Od Lole se u ime Centralnog komiteta Partije oprostio Moša Pijade, i dr. Ribar. Krenuli smo u povorci kroz Jajce … Zatim su borci Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba natovarili sanduk na kamion … iste noći Lola je potajno pokopan na skrovitu mjestu da neprijatelji ne bi našli i oskrnavili njegov grob.”

Je li Lolo ubijen slučajno? Listajući stare knjige, koje su napisali komunisti, vidimo da nema jednoznačnog odgovora na to pitanje, štoviše, podatci su proturječni čak i kod očevidaca događaja. Rašomon na “dvoru kralja Artura” (sličan ubojstvu Andrije Hebranga ili Džemala Bijedića – “avion kojim se vraćao iz Beograda u Sarajevo je zbog magle udario u vrh planine Inač kod Kreševa …”, a ostaci mlaznog aviona su pronađeni u krugu od 15 kilometara!).

30 ivo lolo fischer glamoc

Dornier DO-17E (lijevo) i Heinkel He-46 (desno)

Dornier DO-17E, brzi (330 km/h – 500 km/h), laki bombarder (10 bombi od 50 kg), borbeni dolet 600 do 1.000 km. Nalazio se u sastavu oružanih snaga NDH; Odjel zračnih snaga u sastavu Ministarstva hrvatskog domobranstva. Jedan takav zrakoplov iz zrakoplovne luke u Mostaru je 7. studenoga 1943. prebjegao komunistima i sletio na Livanjsko polje. Prebjeglo je sedam domobrana (Džemil Bukovac, Krunoslav Kulušić, Viktor Tabaković, Petar Ercigonja, Vinko Putarek, Jure Grgić i Džemil Kažinić).

31 ivo lolo fischer livno

Slabo maskiran DO-17E na Livanjskom polju

Heinkel He-46, zrakoplov izvidnik, 220 km/h do 260 km/h, 10 bombi od 10 kg, borbeni dolet do 1.000 km (ili četiri sata leta). Na letu iz zrakoplovne luke u Banja Luci prema Splitu, 27. studenoga 1943., ugledao je prebjegli DO-17E na Glamočkom polju i uništio ga na uzletištu. Od šrapnela bombe (druge?, šeste?) ili od rafala strojnice iz He-46(?) ubijeni su Ivo Lolo Ribar (osobni Titov izaslanik partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu), major Robin Whetherley, potpukovnik Donald Knight i pukovnik Sava Kerković; potpukovnik Miloje Milojević je lakše ozlijeđen, a neozlijeđeni su ostali kapetan William Dikin, potpukovnik Vladimir Velebit (šef Lolinog osiguranja) i potpukovnik Milentije Popović.

32 ivo lolo fischer glamoc

… za Brindisi (Italija), pa onda dalje za Kairo (Egipat).

33 demetrova 3 glamoc

Zrakoplov DO-17E i “Lola s drugovima” na Glamočkom polju.

Izaslanstvo nije poletjelo s Livanjskog polja jer je toga dana bilo (navodno) premekano, već sa susjednog Glamočkog polja, čija je podloga tvrđa i lakše se uzlijeće s opterećenjem. A Glamočko polje se nalazi ispod ondašnjeg zračnog koridora Banja Luka – Split (otprilike na pola puta, 85 km) koju He-46 do Splita preleti za 40 minuta, a do Glamoča za 23 minute. Tijekom istrage Velebit piše: “»henšl« leti iz Banje Luke do Glamoča skoro ceo sat”, što po njegovom mnijenju znači da je isključena neka dojava radiovezom u Banja Luku i da je do napada došlo slučajno. Daljnji tijek istrage bio je usmjeren na potragu dojavnika, a zanemario je činjenicu da “Glamočki aerodrom” tom prigodom nije bio osiguran, ni izvidnicima ni teškim strojnicama za obranu od mogućeg doleta neprijateljskog aviona. William Dikin pak piše da su izvidnici bili na okolnim brdima. Zašto onda, ako su bili, nisu uočili približavanje zrakoplova He-46? Dikin piše i o Loli: “On bi vjerojatno bio jedan od vođa nove Jugoslavije.”

*1944.- Velebit putuje u London (1. 5. do 20. 5.) kao šef vojne misije. U pratnji je i Mato Jakšić (loža Sloboda). “Tom prilikom biva unaprijeđen u čin general-majora, s namjerom da se status misije podigne na višu razinu. Tijekom boravka u Londonu sastaje se sa Churchillom.”

1944.- OZN-a je istragu dovršila u srpnju na otoku Visu, uhićenjem braće Rekveni. Dokazana(?) je njihova krivica za napad Henkela na Glamočkom polju. U zatvoru OZN-e “braća Rekveni izvršili samoubistvo.” Verzija prva – Viktor je vilicom zaklao mlađeg brata Josipa, a zatim vilicu spretno zabio sebi u srce; Viktor je nožem zaklao Josipa, a zatim i sebe; Josip je zaklan, a Viktor strijeljan na Visu. U “dokumetima” je Viktor: meteorolog, avijatičar ili “hemijski inženjer” iz Drvara.

34 tito ivo lolo fischer

“Radnička klasa i naš drug Tito na pikniku”

Tito o Glamoču (27. studenoga 1953.): “Mi smo imali jedan avion Dornier kojim su dva domobranska avijatičara pobjegla k nama… nalazio se na Livanjskom polju … ja sam naredio Loli da u najvećoj tajnosti drži polazak dok ja ne naredim. Ne znam tko im je savjetovao i kako je to bilo, ali su oni i pored toga preletjeli od Livna do Glamočkog polja… i kada su se naši ukrcali, avion je napao jedan pikavac te ga zapalio bombom. Tu je poginuo Lola i još neki drugovi, a i jedan Englez. Kasnije nismo uspjeli da otkrijemo špijunažu koja je do toga dovela.”

* Pripomenak za obožavatelje gornjeg lika – Charles de Gaulle (1890. –1970.), General de Gaulle, vođa francuskog Pokreta otpora i francuski Predsjednik, antifašist, nije htio ni čuti za susret s “Maršalom Jugoslavije”.

I za kraj sage o Loli još tri (meni) zanimljiva podatka:
(1) Velebit i Đilas, 12. ožujka 1943., su doletjeli u Zagreb na pregovore s Nijemcima “da priznaju NOVJ kao zaraćenu stranu”.
(2) Nekoliko dana prije “događaja na Glamoču”, u Jajce su spuštena tri ruska padobranca. Među njima je bila i Tanja (Nana) Šilović, agent NKVD-a od 1936., kćer dr. Srećka Šilovića, žena Otokara Keršovanija i Peke Dapčevića.
(3) Žena Vladimira Velebita (Zadar, 1907. – Zagreb, 2004.) Vera Velebit Becić, kćer Vladimira Becića, učitelja slikanja Cate Dujšin-Ribar.

ANDRIJA RIBAR (selo Vukmanić kraj Karlovca, 1879. – Beograd, 1946.)

Andrija i Milan, braća dr. Ribara, bili su učitelji. Milan u Karlovcu, a Andrija u Bjelovaru. U oba grada članovi Hrvatsko-srpske koalicije imali su svoje snažno uporište.

1905.- Imenovan namjesnim profesorom Kraljevske realne gimnazije u Bjelovaru.

1917.- 1939. – Ravnatelj (“starješina”) gimnazije u Bjelovaru. Izraziti zagovaratelj integralnog jugoslavenstva, što je provodio i u školskoj nastavi. Uz suglasnost velikog župana dr. Gavre Gojkovića, 1918. godine uveo je pismenu prisegu vjernosti kralju Srbije, Petru Karađorđeviću, svim profesorima i učiteljima gradskih i pučkih škola u Bjelovarsko-križevačkoj županiji.

1918.- Još i prije osnivanja nove države bjelovarski list Nezavisnost je upozoravao građane Bjelovara: “bilo tko kakovog mu dragog političkog uvjerenja, svaki tko se nedolično o ličnosti Njegova Veličanstva kralja Petra Karagjorgjevića izjavi ili uzpostupa, biti će priveden zakonitoj kazni.”

1918.- Napisana je prijava protiv župnika Jurja Tomca da u svojim propovijedima govori da “ne pristaje uz kralja Petra” jer da su to “namjere viših krugova, ‘hrvatske gospode’, koja nisu nikada radila za narod nego proti naroda. Ovaj put im to ne će uspjeti, jer će si sam seljak urediti stvar kako bude on htio.” Naredbom kotarskog predstojnika u Čazmi župniku Tomcu je zabranjeno “obdržavanje polnički budući da bi u noći bio ugrožen javni red i mir.” Pa sada tu zabranu usporedimo sa zahtjevima današnjih, istih, aktivista.

1918.- Andrija je 3. studenog izabran za potpredsjednika Odbora Narodnog vijeća za grad i kotar Bjelovar, te županiju Bjelovarsko-križevačku.

1925.- U Bjelovaru osnovan pododbor Udruženja četnika “Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu”, kao dio Udruženja četnika Osječkog okruga. Slijedeće godine postat će ogranak Narodne odbrane, koju je osnovao pukovnik Spasoje Tešić, komandanta 42. pješačke pukovnije u Bjelovaru.

Dr. Luka Šoški iz vodstva Udruženje četnika, bio je i predsjednik bjelovarskoga mjesnog odbora Narodne odbrane. Naslijedio ga je Andrija Ribar 1933. godine.

1935. – Prigodom proslave Zrinjsko-frankopanskog dana u gradu su izbile demonstracije “u hrvatskom duhu.” Žandarmerija je kundačenjem i uhićenjem nasrnula na prosvjednike i rastjerala skup. Mnogi su uhićeni kažnjeni zatvorom i novčanim kaznama.

1941. – Gradonačelnik Bjelovara dr. Julije pl. Makanec donosi odluku da se dotadašnje Jugoslavensko šetalište preimenuje u Šetalište dr. Ivše Lebovića.

1945. – Pod zapovjedništvom bjelovarske OZN-e, Josipa Manolića, od 6. do 10. srpnja u šumi Lug strijeljano je 120 zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civila.

1991. – U Bjelovaru je od velikosrpske agresije na Hrvatsku, i od Bitke za Bjelovar, ostalo “Spomen-područje Barutana”, sjećanje na eksploziju vojnog skladišta s 1700 tona eksplozivnih sredstava, koje je aktivirao major JNA Milan Tepić, narodni heroj u Srbiji. Eksplozija je ubila jedanaest hrvatskih vojnika i oštetila sve građevine u krugu od 12 kilometara.

36 zid boli ivo lolo fischer

Zašto su poginuli? Zar “Za mili Dom!”?

35 demetrova dujsin ribar

Edvard Munch, 1893, “Skrik” (Krik), Nacionalna galerija u Oslu, Norveška

A sad si bum spil peharček irskog vina.

Ljubomir Škrinjar/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Dr. Franjo Tuđman: Moramo razvijati svijest da o nama samima ovisi naša sudbina

Objavljeno

na

Objavio

U vremenu kad se politika u Hrvatskoj pretvorila u poduzetništvo politikanata i manipulatora, a pajser-obijači brava imaju potrebu ocrnjivati utemeljitelja moderne hrvatske države, dr. Franju Tuđmana, vrijedi podsjetiti na Tuđmanove ideje i poglede na različita politička pitanja. Ni danas, nakon 21 godine, većim dijelom njegova stajališta nisu izgubila na aktualnosti. U tome je veličina državnika. (hkv)

Dr. Franjo Tuđman: Intervju za list MI, 1998. godine

Gospodine Predsjedniče, molimo vas da iznesete vaše gledanje na razvoj i značenje državotvorne ideje u Hrvata, osobito u ovom stoljeću, s posebnim osvrtom na ključne događaje u posljednjih desetak godina. Što je zapravo bilo ključno za uspjeh hrvatskoga osamostaljenja – koje smo ostvarili vlastitim snagama, uz Božju pomoć, kako volite reći – kao i za njezine velike vojne pobjede, koje su to potvrdile?

DRŽAVOTVORNA IDEJA

Hrvatski je narod za svih četrnaest stoljeća na ovom području sačuvao svoju nacionalnu i državnu samobitnost. To je bitno. Od VII. do XII. stoljeća imali smo i svoju državu-kneževine i kraljevine i bili smo međunarodni subjekt, s tim da, molim, čak tu i takvu naša povijest službena povijesnica koja je bila nekada pod pritiskom austrougarskim, mađarskim, kasnije beogradskim, nije dovoljno raščistila. Kad bismo sada napravili ankete, nijedan od vas, uključujući i mene, ne bi znao redoslijed hrvatskih vladara, uključujući i kraljeve. Tako smo bili pritisnuti. Hrvatska je bila u takvom položaju, u takvoj situaciji da je, recimo, hrvatski povjesničar Šišić, koji je bio mađarski unionist, u Jugoslaviji, kad je stvorena Jugoslavija, smatran pretjerano hrvatskim. No, bez obzira na to, unatoč okolnostima u kojima smo živjeli, hrvatski je narod sačuvao svoju nacionalnu i državnu samobitnost. Hrvatski su je velikaši čuvali na svoj način bez obzira na to što su se dijelom i zbog rodbinskih i drugih staleških razloga sređivali, pa prema tome, i asimilirali sa strancima. Ipak i ti su hrvatski velikaši, nakon što smo hrvatskom greškom ostali bez vladara nacionalne krvi u XII. stoljeću i nakon što smo izgubili nacionalnu državnost, ipak čuvali ideju hrvatske državnosti, šf je rezultiralo onom izjavom hrvatskog bana Ivan ErdÖdyja g. 1790. u zajedničkom hrvatsko-ugarskoi saboru u Budimu: Regnum regno non praescribit lege. Tako se usprkos svemu u obrani od osmanlijske najezde, najprije u zajednici s Ugarskom pa Habsburškoj Monarhiji pod staleškim vodstvom vlastele održala ta ideja države Hrvatske. U vrijem građanstva, pod utjecajem i Europe, ali i toga što smo sačuvali državotvornu svijest, jača ideja hrvatske nacionalne samostalnosti. Imamo nacionalno pravaštvo sa Starčevićem i Kvaternikom, ali zbog nepogodnih okolnosti Hrvatske ima i nadnacionalni ideja, i u okviru Katoličke crkve, od Križanića d Strossmayera, do Pučke stranke nakon stvaranja Jugoslavije, pa i jugoslavensku ideju. To što se u okvir Katoličke crkve i nadnacionalna ideja na svoj naći njegovala, pa i poticala, rezultat je širih okolnosti, je je Katoličkoj crkvi bilo u interesu da dođe ponovno do sjedinjenja Katoličke crkve i pravoslavnih crkava a Crkva u Hrvatskoj, kao i Hrvatska, kao i hrvatski narod, bila je granična zemlja i izložena mnogim opasnostima i gubicima. Imali smo dakle Jurja Križanića i Strossmayera i nemojmo zaboraviti da i jučer i danas imamo, ali ipak, ne više takvih širih primjera kao što je bilo, recimo, u Strossmayerovo vrijeme, nego pojedinačnih slučajeva. Na sreću, danas su to pojedinačne pojave.

Prema tome, nasuprot te, da tako kažem, samohrvatske državotvorne ideje, koja je najcjelovitije bila sadržana u mislima i djelima Ante Starčevića, Kvaternika, pa onda na publicističkom području Šufflaya i drugih, imali smo i tih nadnacionalnih, sveslavenskih i jugoslavenskih ideja, koje su bile posljedica nelagodnog položaja Hrvatske i nije se čak imalo idejne mogućnosti kako se izbaviti od mađarske, austrijske, venecijanske, odnosno talijanske supremacije, itd.

OD LJEVICE DO DESNICE

Možemo reći da je u ovom stoljeću u hrvatskom narodu osobito bila prisutna radikalna pravaška hrvatska državotvorna ideja, ali daje u isto vrijeme i u hrvatskoj ljevici, što često naši ljudi zaboravljaju, od početka stvaranja monarhističke Jugoslavije postojala hrvatska državotvorna ideja. Naime, revolucionarni su hrvatski komunisti, hrvatski marksisti, nasuprot velikosrpskim i nekim drugim shvaćanjima da je ujedinjenjem u Jugoslaviju stvorena pretpostavka za stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije, smatrali da se ne može ići na stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije, iako su jednim dijelom i hrvatski marksisti i hrvatski intelektualci nakon Prvoga svjetskog rata svi pristali na jedinstveni jezik, čak prihvatili i srpski jezik, uključujući takve kao stoje Tin Ujević, da ne govorim o Krleži, Cesarcu, itd. Ali, ipak znači, imamo sjedne strane nastavak starčevićanstva u radikalnom pravaštvu Šufflaya i Pavelića, imamo i u okviru ljevice shvaćanje da je hrvatski narod samostalan narod, da ima pravo na samoodređenje i daje zadaća komunističkog pokreta da se bori za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i za rušenje Jugoslavije kao tamnice naroda. Tako se na toj bipolarnosti između ljevice i desnice razvija od dvadesetih godina sve do naših dana ta hrvatska državotvorna ideja. No do koje mjere to ipak nije sasvim prevladalo u najširim slojevima govori to da se najveća hrvatska stranka do našeg doba, Radićeva HSS, i nakon Radićeva ubojstva u beogradskoj skupštini, nije odlučno opredijelila za samostalnu Hrvatsku, nego je bila za hrvatstvo, ali najviše do čega je došla bili su konfederalni odnosi u Jugoslaviji. U Drugom svjetskom ratu HSS, kao najveća stranka, nije htjela stati na čelo samostalne Hrvatske, s obrazloženjem da neće suradnju s fašističkim silama, a s druge strane je ostala u okviru izbjegličke jugoslavenske vlade i samo je jednim manjim dijelom surađivala s antifašističkim pokretom, znači s hrvatskom komunističkom partijom, koja je g. 1937. stvorena kao Komunistička stranka Hrvatske – pazite, imenom komunistička “stranka”, a ne pod uobičajenim komunističkim nazivom “partija” i s glavnim odborom . na čelu stranke, a ne sa CK-om, itd. Godine 1937. kad su stvarali tu stranku, to je onaj Titov samoborski kongres u samoborskoj šumi, kao posebnu u okviru jugoslavenske partije, tada su nagovijestili da se ona zapravo bori za samoodređenje i za stvaranje sovjetske Hrvatske, što je rezultiralo onda s jedne strane, time daje u okviru jugoslavenske komunističke partije takva jedna orijentacija hrvatskih marksista i komunista -August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ante Ciliga i dr., za samoodređenje, za samostalnu Hrvatsku bila osuđivana kao nacionalistička, dok je s druge strane bila stalno prisutna i ona internacionalistička ideja. Imate g. 1941. onu skupinu hrvatskih marksista Cesarec, Adžija, Keršovani i drugi, koji su, uhićeni, nakon bijega iz logora u Kerestincu, u ustaškom zatvoru u Ulici Račkoga, prije nego su odvedeni na strijeljanje u Dotrščinu, napisali da umiru za pravednu stvar, za slobodnu, sovjetsku Hrvatsku. To “sovjetska Hrvatska” nije značilo da su oni za neki uzor staljinističke sovjetske Hrvatske, negoli za oslobođenje od Beograda. Znači, u našem su pokretu, sjedne strane radikalni pravaši, jako oslabljeni, ali ta ideja postoji, i, s druge strane, imate je jednim dijelom i u okviru komunističkog pokreta. Kažem “imamo samo jednim dijelom”, jer većim dijelom su ti hrvatski marksisti također bili pod utjecajem jednog internacionalizma, prema kojemu nije važna samostalna Hrvatska, negoli pobjeda komunizma.

VJERA U SAMOSTALNU HRVATSKU

Tako smo ušli u krizu potkraj osamdesetih godina. Treba li vas podsjetiti, ne znam, prije deset godina, neki su od vas možda bili premladi, kad sam 1989. godine pošao s idejom stvaranja HDZ-a, s programom pomirbe i stvaranja samostalne Hrvatske, imali smo nasuprot sebi Račanov SDP – Račanove komuniste, a s druge strane, molim, sve druge stranke koje su bile u Koaliciji formirale su se protiv te ideje. Nitko nije vjerovao, nitko nije bio toliko čvrst u vjeri potrebu i u mogućnost stvaranja samostalne Hrvatske. Znači, ta hrvatska državotvorna ideja nije bila dovoljno prisutna ili ukoliko je bila, bila je toliko prigušena da su mi mnogi tada kada sam ih ja želio pridobiti za HDZ rekli; To bi bilo dobro kad bi bilo moguće, ali nije moguće, nemojte ići s tim jer ćete upropastiti i ono malo hrvatske misli i mogućnosti koja postoji. Molim, reći ću vam da znate, ja sam g. 1989. razgovarao s većinom hrvatski mislećih ljudi, ali mnogi nisu pristupili meni nego su zbog straha otišli u druge stranke. Takva je situacija bila! Ismijavali su me kad sam rekao da će HDZ pobijediti itd., ali i poručivali su mi: Vas će hapsiti, a mi ćemo pobijediti – Koalicija na izborima – pa ćemo vas mi onda pustiti iz zatvora. To je poruka, živi su ljudi.

Znači, sjedne je strane državotvorna ideja bila prisutna od vlastele do u građanskom društvu ođ desnice, znači od frankovaca, pravaša do ljevice, jednim dijelom, ali u cjelini nije prevladavala do naših dana. Ljudi su bili s tom i takvom poviješću kakvu smo preživjeli prigušeni i s izgubljenom vjerom u vlastite snage, osobito zbog neuspjeha NDH i kompromitacije ideje NDH za vrijeme drugoga svjetskog rata, da je to što smo ostvarili ne samo oživljavanje te državne ideje, koja je, kao što sam rekao, bila prisutna ali potisnuta, nego smo evo, ostvarili hrvatsku slobodu, hrvatsku samostalnost i time stvorili, prvi put, osnove da se hrvatska državotvorna ideja u svakom pogledu i političko-filozofski osmisli i u stvarnosti ostvari. Vidite, ako pogledate današnju situaciju, onda i danas ima ljudi koji ne vide kakvo je na svoj način povijesno djelo uspostavom samostalne Hrvatske učinjeno. Nasuprot znači takvu stanju kakvo je bilo u Hrvatskoj podvojenog hrvatstva, nasuprot tome što nismo imali uopće prijatelja niti nekih međunarodnih čimbenika Jcoji bi bili za samostalnu Hrvatsku, stvorili smo samostalnu državu. Treba znati da su i Europa i Amerika bili su za održanje Jugoslavije, uključujući i Njemačku, pa i kancelara Kohla i Genschera. Neki smatraju da nas je Njemačka vodila. Niti u idejno-političkom pristupu, niti kasnije u borbi za uspostavu Hrvatske nikakve pomoći nismo imali ni od koga. Štoviše, budući da je Njemačka pod hipotekom Trećeg Reicha, nismo mogli u Njemačkoj kupiti ni čizme. Ali, u cjelini možemo reći; ako smo imali neki narod koji je imao razumijevanja za nas, ali nije smio to reći, to je bio njemački narod.

Znači, izvojevali smo političke, diplomatske, ratne pobjede, stvorili smo hrvatsku državu. Ali moramo učiniti sve da je sačuvamo. Moramo spriječiti da ne doživimo, nakon svih tih pobjeda, u miru Bleiburg, a to nije nemoguće, jer kao što znate, zbog međunarodnih okolnosti žele Hrvatsku vratiti u neke balkanske okvire ili integracije jugoistočne Europe. Zašto? To su već neki dublji povijesni, ali i suvremeni razlozi. Međunarodni poredak se zasniva na pobjedi antifašističkih sila i na diktatu tobože demokratskih sila, a provode krajnje nedemokratske metode, što se vidi i danas na Hrvatskoj. Francuska, Engleska i Amerika vode takvu politiku da ne dopuštaju jačanje Srednje Europe, Njemačke, zemalja od Baltika do Jadrana, a budući da smatraju daje Hrvatska sastavni dio njemačke politike, automatski žele da ne budemo sastav te i takve srednjoeuropske politike, nego nas bacaju na Balkan. Danas dakle jednim dijelom u Europi te zapadne sile, ne srednjoeuropske nego zapadne i Amerika, žele balkanske i srednjoistočne europske integracije, i to nasuprot ovakve Europe, Europske unije i nasuprot Rusije. Sad imamo u Rusiji pad njezine moći, ali Rusija će kad-tad opet postati euroazijska sila i opet će Zapad biti na svoj način ugrožen, bit će sila o kojoj će se morati voditi računa. Zato je i žele oslabiti, iako su je priznali kao stožernu silu pravoslavnog svijeta, čak i u ovom razdoblju kad je slabila.

Prema tome. Hrvatska se nalazi u veoma delikatnom položaju, rekao bih, gotovo u škripcu. Od XV. do XVIII. stoljeća branili smo zapadno kršćanstvo, katoličanstvo od osmanlijske najezde, a Europa je za to vrijeme međusobno ratovala ili nam je vraćala nezahvalnošću, pogibijom hrvatskih velikaša Zrinskih i Frankopana, itd. Danas opet ne pristaju da nas oslobode od te vezanosti za Balkan iz svojih razloga i sve je do nas hoćemo li sačuvati tu nacionalnu svijest i jedinstvo većine naroda, većine jer ne može se nikad imati stopostotno jedinstvo, jer u svakom narodu ima manji dio lutanja. Znači, budemo li sačuvali to jedinstvo i unutarnju društveno-političku snagu i gospodarsku stabilnost, prema tome, i vojnu snagu koju smo stvorili u ratu, neće nas moći ugroziti. Ali, ako bi uspjeli da nas rastroje, budućnost samostalne i suverene Hrvatske nije sigurna. U tom smislu vi mladi morate voditi računa daje riječ o tome, o budućnosti hrvatske slobode, hrvatske nacionalne samostalnosti, da su mnoge zemlje koje su i u ratu znale pobijediti u miru izgubile itd.

HTJELI SU DA NAS NE BUDE

Hrvatska je pod Vašim vodstvom ostvarila svoju samostalnost i neovisnost, stekavši međunarodno priznanje. Kako biste ocijenili sadašnje političke i opće duhovne prilike u Hrvatskoj? Koji su danas vitalni nacionalni interesi hrvatskoga naroda i kako ih očuvati pred međunarodnim i određenim unutarnjim pritiscima (demokratizacija, regionalizacija, “medijske slobode”) da se oni što više “internacionaliziraju” u skladu s interesima novoga svjetskog poretka, u kojemu, čini se, Ima vrlo malo mjesta za afirmaciju nacija, osobito manje brojnih i gospodarski snažnih?

Vidite, nikad nije dovoljno objašnjavati činjenicu daje čitav današnji međunarodni poredak bio zasnovan na versajskom poretku i da su zapadne sile i europske i Sjedinjene Američke Države htjele pod svaku cijenu sačuvati bivšu Jugoslaviju, spriječiti da dođe uopće do uspostave samostalne Hrvatske. Ali kad smo usprkos tome proglasili Hrvatsku, onda su htjeli i prognozirali i smatrali da je to neizbježno da budemo poraženi. Uopće nisu mislili da se možemo održati u odnosu na silu jugokomunističke armije, Srbije, jer je jugokomunistička armija bila, kažu, četvrta sila po moći u Europi. U rujnu 1991. godine jedan od ljudi koji je bio zadužen za bivšu Jugoslaviju, i uopće za jugoistok rekao je jednom od mojih suradnika: vi ćete vidjeti – Hrvatska će nestati do Božica. Preporučio mu je 1. listopada 1991., a taj čovjek je živ, da uzme obitelj i da seli iz Hrvatske. Taj čovjek je razgovarao s tim predstavnikom zapadne politike 1. listopada 1991. u Beču, a kad se vratio u Zagreb počeo mi je to pričati – on kaže da ga nisam ni saslušao, da sam odmahnuo rukom. Rekao je. Hrvatska neće opstati do Božića. Dana 7. listopada bio je napad na Banske dvore. Za taj napad su znali unaprijed generalni konzulati Amerike i Rusije. Oni su napustili Zagreb. Kao što znate, u napadu na Banske dvore uništili su dvije prostorije – blagovaonicu, gdje sam se za vrijeme ručka nalazio, i sobu gdje sam išao na kratki odmor. Ali nekom Božjom voljom ostao sam živ. Jedan čovjek je poginuo u tom napadu.

Prema tome, htjeli su da nas ne bude, a onda kad smo se usudili, drznuli proglasiti svoju samostalnost, htjeli su da budemo poraženi. Budući da smo se održali, nisu mogli ići protiv takve stvarnosti, onda su nas morali i priznati. Kod toga je veliku i pozitivnu ulogu odigrao Vatikan, pa onda i Njemačka. Usprkos, znači, i međunarodnom priznanju, još je uvijek međunarodna politika bila takva da ne dopusti punu samostalnost i suverenost Hrvatske. Uoči priznanja, 2. siječnja 1992. morali smo pristati na dolazak mirovnih snaga, jer nismo imali snage oduprijeti se jugokomunističkoj armiji pa sam, prema tome, pristao na dolazak mirovnih snaga, dok ne stvorimo pretpostavke za pobjedu.

Kad je riječ o državotvornoj ideji, treba se podsjetiti da smo u Hrvatskom saboru, osobno ja i Hrvatska demokratska zajednica, bili optuživani od gotovo svih tih današnjih oporbenih stranaka u Saboru da stvaramo nekakvu stranačku vojsku. Stvarali smo oružane snage onako kako smo mogli, najprije u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, prije svega od ljudi u koje smo mogli imati povjerenja, da bismo postupno došli do Hrvatske vojske. Svijet je proglasio embargo da nam vani spriječi kupnju oružja i da nas prisili da zapravo budemo razoružani, bespomoćni, no mi smo ipak kojekakvim dovijanjem i pronalaženjem nekih prijatelja, ili pak zbog financijskih i drugih interesa, naoružavali se. Oni su pak, s jedne strane, održavali okupirana područja, podupirali područja koja su bila pod okupacijom najprije jugokomunističke armije, a zatim srpskih pobunjenika. Zapad je napokon izašao s prijedlogom Z-4. A što znači Z-4? To znači 23, 24 kilometara zračne linije od Zagreba srpska republika, srpska vojska, srpski predsjednik, srpska valuta itd. Nisu nam dopuštali bilo kakvu operaciju. No sve smo učinili za oslobađanje okupiranih područja, od čega je najvažnije bilo maslenička operacija, pa gospićka, pa “Bljesak” i “Oluja”. Oni su pak htjeli da budemo vezani tom i takvom situacijom područja pod srpskom upravom. Nije ih brinulo što je 400 tisuća Hrvata bilo prognano iz svojih obitavališta, nego su htjeli osigurati srpski opstanak na tim područjima, očito s težnjom da na taj način budemo prisiljeni vratiti se natrag u Jugoslaviju. Pri tome valja imati na umu i to da je i Beograd i svijet pristao da se Slovenija odcijepi, da ode iz Jugoslavije, ali je zato slovensko vodstvo dalo politički ustupak Beogradu i Srbima izjavama da Srbi imaju pravo živjeti u jedinstvenoj državi. Prema tome, ili da čitava Hrvatska bude u Jugoslaviji ili pak da pristanemo kasnije da se ta srpska republika u Hrvatskoj pripoji Srbiji i Jugoslaviji. To je do te mjere bilo u svijesti, u namjerama međunarodne zajednice, znači, i europskih i američkih čimbenika – a europski su bili pod američkim utjecajem, jer Njemačka nije smjela nekakva svoja stanovišta zastupati s obzirom na hipoteku Trećeg Reicha – da je nakon što smo mi oslobodili najprije “Bljeskom” zapadnu Slavoniju, a onda kasnije “Olujom” Knin i središnju Hrvatsku, ambasador Galhraith, drugi ili treći dan poslije došao s prijedlogom: Predsjedniče, znate, ako se Vi slažete, ja bih otišao u Beograd po Babica, koji bi sada pristao na Z-4. Zamislite koliko su i nakon oslobađanja Knina bili opsjednuti idejom da nas pritisnu!

PRETPOSTAVKE DAYTONA

Treba reći prije svega – i Holbrooke je o tome pisao u svojoj knjizi – da su američke i britanske obavještajne službe procjenjivale, a znate da su imali itekako razvijenu službu i da su sve te zapadne službe međusobno surađivale, i zapadni diplomatski i vojni krugovi govorili da ne smijemo ići u osvajanje, u oslobađanje Knina i tih područja jer bismo onda izazvali angažiranje i Jugoslavije i Rusije, prema tome, i svjetsku katastrofu, a osim toga da ne možemo osloboditi Knin. To je Holbrooke napisao i napisao je da su to i ministar Perry i zapovjednik NATO-a Shailikashvili i američki potpredsjednik Gore rekli Šušku i meni, a kad su doznali da sam ipak dao nalog da idemo u oslobađanje okupiranih područja, onda mi je ambasador Galhraith predao, kako oni to zovu, non paper u ime Kontaktne skupine da ne smijemo ići na oslobađanje. Ipak kad smo išli i uspjeli, na njihovo iznenađenje, kad su se Srbi povukli usprkos toga što smo ih pozivali da ostanu, onda ste vidjeli daje i sam Galhraith ispratio Srbe na traktoru. Da znate, takve su bile međunarodne okolnosti i prosuđivanje tih svjetskih čimbenika sa svim svojim službama.

Mi smo u “Oluju” pošli 4. kolovoza, 5.,6., završili, a tada se međunarodna zajednica već bila pripremala napustiti Bosnu, jer nisu mislili da mogu vojno suzbiti Srbe, bojali su se gubitaka. Postojala je nekakva predodžba o tome da su Srbi nepobjedivi, i to još od prvog svjetskog rata. Prema tome, pripremali su se napustiti Bosnu i vojnički, s tim da im je trebalo dvadeset tisuća vojnika da bi osigurali izlaz. Tek našom su pobjedom došli do zaključka da mogu opstati. Nakon što smo oslobodili najprije zapadni dio Bosne, tako da možemo završiti kninsku operaciju s manje gubitaka i brže, i oslobodili Bihać, koji su okruživale srpske snage i prijetila mu katastrofa Srebrenice, odlučili su da mogu opstati u Bosni i došlo je do Daytona. U Daytonu su opet vodili razgovore, koji su trajali 21 dan. Ja sam se morao vraćati u zemlju zbog izbora itd. Posljednjeg dana, u 6 sati ujutro, Amerikanci su tražili da me se probudi i dali su priopćenje da se Daytonski pregovori prekidaju jer nisu postignuti sporazumi, iako se do jučer govorilo da su u bitnim pitanjima postignuti načelni sporazumi. No nisu se Srbi i Muslimani mogli sporazumijeti oko Brčkog. Rekao sam tada: Sto, znači radi jednog mjesta Brčkog treba nastaviti rat u Bosni između triiu naroda? Žrtava je već dovoljno i prema tome, što da radimo? Dobro, ako smo se o drugome sporazumijeli, evo prijedloga: neka Brčko ostane da taj problem razmotri i predloži rješenje Međunarodna arbitražna komisija u roku od godinu dana. To su prihvatili najprije Amerikanci, zatim Srbi, pa onda i Muslimani. Tako smo mi Hrvati spasili i Daytonski sporazum, omogućili da se povuče to priopćenje o prekidu pregovora i da dođe do potpisivanja sporazuma.

Uloga Hrvatske u omogućavanju Zapadu da ostane u Bosni, i u Daytonu je bila takva da me na sastanku hrvatske i američke delegacije državni tajnik Christopher zapitao: Predsjedniče, što Amerika može učiniti za Hrvatsku? Rekao sam: Izvolite uvažavati hrvatska gledišta, izvolite biti objektivni u odnosu na Haag – jer bilo je jasno da Haaški sud ima zapravo političku ulogu, tj. daje to političko sredstvo pritiska za rješavanje stvari – izvolite pomoći Hrvatskoj za Phare-program, za integracije itd. Od svega toga ništa nisu učinili.

Prije svega dakle, da nismo bili ratni pobjednici teško bi nam bilo postići sve te političke, diplomatske i druge pobjede. Osim toga, uspostavili smo društveno-politički poredak takav daje jedan od najstabilnijih od bivših europskih socijalističkih zemalja, gospodarsku stabilnost usprkos tome što smo imali agresiju, što smo imali trećinu zemlje okupiranu, što smo morali trošiti sredstva i na stvaranje državne uprave, vojske, diplomacije itd. Znači, jednostavno smo se tim uspjesima nametnuli međunarodnim čimbenicima koji nisu htjeli samostalnu Hrvatsku ili koji su je htjeli slabu da bi mogli njome vladati.

HRVATSKA POMIRBA

Ustavna je, a i moralna i politička obveza hrvatske države za Hrvate izvan Hrvatske. Osim težnje da se što veći broj naših iseljenika potakne na povratak, osobitu skrb moramo posvetiti Hrvatima u BiH. Kakav je njihov položaj danas u okolnostima postdaytonskih nejasnoća i aktualnih političkih podjela medu samim Hrvatima? Na čemu će Republika Hrvatska osobito insistirati radi njhova opstanka i očuvanja konstitutivnosti u BiH?

Vidite, treba opet našim ljudima razjašnjavati jer ne znaju i nisu bili nikad upoznati s pravom istinom. Hrvata ima gotovo toliko u svijetu koliko i u domovini. Iseljavali su se za vrijeme Austro-Ugarske, već potkraj prošlog stoljeća i oko prvoga svjetskog rata zbog ekonomskih razloga, ali i zbog političkih razloga. Za vrijeme prve i druge Jugoslavije iseljavali su se zbog nacionalne potlačenosti i velik broj je odlazio u iseljeništvo, osobito nakon drugoga svjetskog rata, kad je hrvatski narod doživio Bleiburšku tragediju. Imali smo veliku emigraciju, brojno iseljeništvo, ali je ono bilo rastrojeno, pa i defetističko, tako da je i dio intelektualaca koji su u NDH bili propovjednici i zagovornici hrvatske samostalnosti, kad su doživjeli katastrofu NDH, Bleiburg itd., u tom i takvom svijetu većim dijelom odustajao od ideje samostalne Hrvatske, nastojao se uključiti u američki, švedski, engleski, njemački život itd., sjedne strane. S druge strane, male skupine radikalnih Hrvata, pravaša ili onih koji su proizašli iz pravaštva, ostali su živjeti s idejom NDH, jer su izgubili roditelje, braću itd., no bili su rascjepkani i dijelom protkani agenturom službi Beograda. Znači, to iseljeništvo je bilo raslojeno i bilo je dezorijentirano sve do naše pojave 1987. godine, kad sam prvi put nakon 1971. godine dobio putovnicu pa sam najprije otišao u Kanadu, zatim u Ameriku, Europu itd. Vidio sam da iseljeništvo tada nije imalo ni ličnosti, ni programa koji bi to hrvatstvo u iseljeništvu objedinio i dao nekakvu moguću državotvornu ideju.

Tu je zanimljiva pojava Brune Bušića. Često sada u oporbenom tisku i svoj polemici protiv HDZ-a, protiv mene, govore kako je Bruno Bušić meni dao ideju za politiku pomirbe itd. Bruno Bušić je bio mlad čovjek, kojeg sam uzeo u Institut u Zagrebu i koji je s tim mojim idejama otišao van i tamo najprije zastupao te moje ideje pomirbe hrvatstva itd., ali onda je jednog momenta pao pod utjecaj ne toliko radikalnih elemenata koliko provokatora, koji su mu htjeli nametnuti ideju da politička borba za samostalnost Hrvatske nema nikakvih izgleda, nego samo bomba, oružje itd., a usput i to da svi ovi Hrvati koji su bili u svijetu, koji su nešto značili, profesori itd., da su to agenti američki, engleski, francuski, švedski itd. Tada sam ja prekršio svoje pravilo da ne dajem nikakvog razloga da me optuže za veze s emigracijom, pa sam po jednom svećeniku javio Bruni Bušiću da je to neracionalna politika, jer sve daje i istina da ti profesori od Radice dalje, da ih ne spominjem, sada ima i nekih živih danas u Hrvatskoj, jesu agenti tih zapadnih država, oni ipak nastupajući i kao nekakvi federalni Hrvati pronose tu ideju da ima hrvatskog naroda, daje potlačen u komunizmu itd., i da i to služi hrvatstvu. Ideja da ne treba nikakve političke borbe, da je nemoguća, da za nju nemamo potpore nego da se treba boriti samo oružjem, bombom, terorom itd. je ono što Beograd želi da nas prikaže kao nastavak ustaštva, kao teroriste, da bi se lakše Beograd i s nama razračunao i da bi nas na taj način, u tom smislu uništio. U tom smislu sam mu najprije javio, a kasnije kad sam g. 1978. otišao s ilegalnom putovnicom u Europu, sastao sam se s njim i to sam mu usmeno objasnio, i on je prihvatio, bio je bistar čovjek. Bio je privremeno, znači pod utjecajem nekih elemenata koji i danas u Hrvatskoj rovare na toj provokatorskoj crti. Zanimljivo je da HSS, kao najveća hrvatska stranka, koja je zatajila već u drugom svjetskom ratu, ali koja se našla s predsjednikom stranke Mačekom, s Krnjevićem i mnogim drugima vani, nije uspjela uopće objediniti hrvatsko iseljeništvo, tako daje tek moj dolazak godine 1987. među iseljenike i moje izlaganje programa potaknulo objedinjavanje i probudilo ponovno vjeru tog rastrganoga dezorijentiranog hrvatskog iseljeništva. Možda je zanimljivo da sam godine 1966. prvi put bio u Americi – bio sam pozvan na Harvardski međunarodni seminar, pa sam onda kasnije putovao Amerikom i došao u Cleveland na seminar Hrvatskog akademskog društva. Tamo je bilo tih profesora koji su se već uključivali u američki život i prali ruke od NDH-a, ali bilo je medu njima i radikalnih Hrvata, koji su ipak težili za očuvanjem hrvatstva itd. Rekli su; To je neki komunistički direktor, general itd. Onda sam ja njima rekao; Gospodo, niti ste ikada bili veći Hrvati od mene niti ćete biti. Proveo sam jedan dan i jednu noć razgovora s njima i dio njih je shvatio i prihvatio moju ideju, osobito pok. prof. Stanko Vujica, bio je kasnije predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća i umro je na jednom sastanku.

Tako sam to rastrojeno iseljeništvo od 1987. dalje na pogodan način, predavajući o općim političkim prilikama, predavajući o Radiću itd., pridobio da su ljudi prihvatili tu ideju i program HDZ-a da do samostalne Hrvatske možemo doći satno pomirbom hrvatstva i ukoliko ujedinimo sve ono što je pametno od desnice do ljevice, a odbacimo što je negativno. To iseljeništvo nije bilo odlučujuće za stvaranje slobodne Hrvatske, ali je njegova pomoć u tome bila od jako velike važnosti. Treba reći da smo, molim, u cjelini uzevši, u gotovo 98 posto katoličkih svećenika i fratara, i od svih časnih sestara, gdje god sam ih sreo, od Kalifornije, Njemačke, do naših ovdje, i ja i HDZ imali veliku potporu. Treba objasniti da smo do hrvatske samostalnosti došli zaista primjernom suradnjom i razumijevanjem Katoličke crkve našeg programa stvaranja hrvatske države.

INTEGRIRANJE I DEZINTEGRIRANJE HRVATSKE

Pobjeda u Domovinskom ratu bila je rezultat stvaranja jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Razumije se, kad kažemo hrvatskog naroda, onda je to većine naroda. Potpunu većinu nismo imali ni tada ni sada. Mi smo i tada imali i sada imamo 10, 15, do 20 posto ljudi koji su bili iz ovih ili onih razloga protiv samostalne Hrvatske, zbog toga što nisu Hrvati, druge su nacionalnosti, bili su Jugoslaveni, bili su i ostali jugoslavenski unitaristi ili jugoslavenski integralisti, koji se nikad nisu pomirili sa samostalnom Hrvatskom, pa i danas se ne mire.

U današnjem unutrašnjem političkom životu je veoma aktualno to što, bez obzira na to što smo u cjelini stvorili političko jedinstvo, ipak do kraja Hrvatska nije duhovno integrirana, a nikada do našeg doba to nije ni bila, ni jezično – štokavci, kajkavci, čakavci – ni regionalno, bili smo Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Beograd je sve činio i u prvoj Jugoslaviji i u drugoj Jugoslaviji da Dalmaciju odvoji od sjeverne Hrvatske. Danas se u ovoj Hrvatskoj na svoj način žele održati ti elementi, pa se ističe zasebnost Dalmacije i suprotnost, a osobito nam nastoje nametnuti kompleks Hercegovaca.

I hrvatski narod u Hrvatskoj i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, osobito u Hercegovini, bio je izvrgnut jugokomunističkoj i srpskoj agresiji. Hercegovci su bili najaktivniji i, da tako kažem, samosvjesniji, što su pokazali kad su u Hercegovini, čini mi se 1991. u svibnju mjesecu, obični ljudi stali na ceste pred jugokomunističke tenkove da im spriječe prolaz prema Splitu. Hercegovci, raseljeni i neraseljeni, sudjelovali su u svim borbama od Dubrovnika do Vukovara ili, ako hoćete, od Vukovara do Dubrovnika. Hercegovci su dali razmjerno najveće žrtve. Mi smo u Hrvatskoj imali 13 tisuća mrtvih, a u Bosni i Hercegovini 9, pretežito u Hercegovini. O tome sam već govorio, to je razmjerno više žrtava negoli su imali drugi hrvatski krajevi. I sada oni koji su protiv hrvatske samostalnosti, protiv hrvatske suverenosti nameću kompleks kako sam ja u rukama Hercegovaca kako Hercegovci vladaju Hrvatskom.

Znači, problem stvaranja duhovnog jedinstva, duhovne homogenosti hrvatskog naroda itekako je aktualan. Kad je u Bosni srpskom agresijom stvorena srpska republika, imala je privremeno pod svojom kontrolom otprilike dvije trećine, oko 65 posto teritorija, mi smo, razumije se, da bismo obranili hrvatstvo, potpomogli stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, jer su i Muslimani težih stvaranju svoje muslimanske republike i muslimanske države.

BOSANSKI SPORAZUMI I NESPORAZUMI

Prema tome, potpomogli srao stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kao što su Hercegovci bili u obrani i Hrvatske i čitavog hrvatstva. Bilo je pokušaja i muslimansko-srpskog dogovaranja, ali Srbi nisu prihvatili tu ideju zbog toga što su imali dovoljno, kako su kazali, problema s Muslimanima u Sandžaku, na Kosovu, itd. Menije 1990. godine Alija Izetbegović kazao: Pa dobro, Slovenci hoće da odu, Srbi im to dopuštaju, vi imajte malo više konfederalnih prava u Jugoslaviji, a mi ćemo se, Bosna i Hercegovina dakle, vezati više za Beograd. To su Izetbegovićeve riječi. Zbog razloga koje sam spomenuo Srbi to nisu prihvatili. Rat između Muslimana i Hrvata godine 1993. nastao je očito zbog povijesnih suprotnosti, vjerskih suprotnosti, ali i zbog toga što su Muslimani težili da stvore ako ne u čitavoj Bosni, a onda u što većem njezinom dijelu svoju muslimansku državu. Kad su Srbi već ovladali s gotovo dvije trećine Bosne, nekim je međunarodnim čimbenicima zapadnoeuropskim – bilo u interesu da dođe do sukoba između Hrvata i Muslimana, čak su ga provocirali, s težnjom da se Hrvate dokrajči, ono malo što ih je ostalo. Taj sukob između Muslimana i Hrvata trebao je poslužiti i u tome da Hrvatska isto tako bude proglašena agresorom, a ne samo Srbija, i da se prema tome, i na Hrvatsku protegnu sankcije kao što su i na Srbiju.

U tim i takvim okolnostima mi smo pristali na američki prijedlog o stvaranju Federacije između Hrvata i Muslimana da na Hrvatsku ne budu protegnute sankcije i da ne bude proglašena agresorom. Nekada smo branili od osmanlijske najezde Europu, a sada smo preuzeli teret na sebe, na svoja leda, da spriječimo da se u Bosni, a to znači u Europi ne stvori islamska muslimanska država koja bi bila oslonac za islamski fundamentalizam, prema tome, i terorizam u Europi. Do kojeg stupnja je Europa bila zaplašena pojavom islama ponovno “u Europi 1968. godine, kad su komunisti lakovjerno prihvatili Kardeljev prijedlog da se Muslimani proglase posebnom nacijom potvrđuje to da je tada jedan od najvećih europskih državnika general De Gaulle rekao: evo ponovne opasnosti od islama za Europu. Tada smo imali takvu situaciju da nam predlažu taj Washingtonski sporazum u Federaciji na koji smo mi pristali i privoljeli bosansko-hercegovačke Hrvate da pristanu na federaciju s Muslimanima. Tada smo na to pristali zbog toga stoje bilo predviđeno da ta federacija bude konfederalno vezana s Hrvatskom. Ja sam Hrvatima govorio od tada pa do danas; Morate se osjećati više nego ravnopravnim u toj Federaciji odnosno čuvati u svojim rukama ove županije koje su granične za Hrvatsku. Prema tome, ako možemo držati Federaciju u tom smislu kako je predviđeno konfederalnim vezama s Hrvatskom, u redu, ako ne, molim, onda moramo održati ona područja u kojima su Hrvati u većini. Pod,sjetit ću na to da je meni koncem godine. 1993, Izetbegović predlagao da mogu proglasiti priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, ali bez srednje Bosne. No u srednjoj Bosni oko Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Hrvati su u većini i u interesu nam je da ostanemo prisutni u tom dijelu.

POSEBNI ODNOSI ILI UNITARNA BOSNA?

Osnove su Washingtonskog sporazuma Federacija s konfederalnim vezama s Hrvatskom, a u Daytonu je to malo primireno, pa se govori o posebnim odnosima: entiteti, i Federacija i Srpska Republika imaju pravo veze sa svojim zemljama. Međutim, u praksi su počeli provoditi politiku i Europa i Amerika održanja unitarne Bosne, ne dopuštajući takve, ni konfederalne ni posebne odnose Federacije s Hrvatskom. To je do te mjere išlo da su pojedini visoki predstavnici Europe i Amerike kazali Zubaku i na taj način ga, čini se i privoljeli na suradnju: ili ćeš biti Bosanac ili pak te ne treba ovdje, možeš tražiti drugo. Očito je i to utjecalo na to da se Zubak prikloni takvoj jednoj sili i toj ideji očuvanja unitarne Bosne. Za ove izbore išli su za tim očito je. Nisam čitao članak, ali sam danas vidio naslov – Garrod kaže da bi Zubakova pobjeda bila rješenje itd. Znači, išli su za tim da osiguraju izbornim inžinjeringom pobjedu upravo te nove Zubakov stranke, da razbiju HDZ Bosne i Hercegovine. Nel su međunarodni čimbenici dali izjave – osim onog što sam spomenuo: ili ćete biti Bosanci ili si tražit drugu zemlju – jedan je od njih kazao, da treba HK Bosne i Hrvatske, prema tome i Hrvatsku, svim sredstvima destabilizirati, da doživi kolaps. Znači, bi su odlučni prema jednom političkom rješenju u jesen prošle godine da zaista idu na razbijanje HDZ-a, ne samo u Bosni, nego i u Hrvatskoj i destabilizacijom Hrvatske. Bili su spremni, nakon što su 18 kandidata HDZ-a izbacili s kandidacijskih lista, ići još dalje, do te mjere da izjave da će zbog Hrvatske radio-televizije svakog dana jednoga izbacivati. Jasno daje bilo logično da onda, nakon što su zaigrali na Zubaka, tog hrvatskog Dodika, da pod kraj izbace i Jelavića kao kandidat za Predsjedništvo. Dragi mladi prijatelji, imao sam sastanak ovdje u nedjelju (6. rujna – prim. ur.) hrvatskoga državnog vodstva i HDZ-eovskog vodstva iz Bosne i Hercegovine. Mogu vam reći, bio je to jedan od najvažnijih sastanaka koje sam imao, a imao sam desetak sastanaka i odluka zaista povijesnih Razmatralo se hoćemo li ostati kod onog priopćenja koje smo dali, da će naime, ukoliko bude dalji protuhrvatskih koraka s takvim odbacivanjem, Hrvati u Bosni i Hercegovini bojkotirati izbore i napustiti tijela vlasti. Išlo se za razbijanjem hrvatstva tamo, htjelo s nametnuti one koji inače ne znače ništa u političkom životu i pokušati stvoriti unitarnu Bosnu da bi preko unitarne Bosne išli dalje s idejom uključivanja Hrvatske u balkanske i srednjoistočne europske integracije.

U razgovoru koji sam nedavno ovdje imao Westendorpom i Kleinom rečeno je, a i gospođa Albright je to ponovila, da bez Hrvata nema Bosne Hercegovine. Ali ne s ovakvom Hrvatskom, s ovakvim Hrvatima kakvi su u vodstvu HDZ-a, s ovakvom Hrvatskom kakvu sad imamo! Stoga sam osobno ocijenio da moramo objaviti priopćenje kakvo smo dali da je to jedino što ih može prisiliti da odustanu od daljeg skidanja hrvatskih kandidata, prema tome uključujući i Jelavića kao kandidata za Predsjedništvo BiH. Čin se da smo usprkos tomu što je to bila teška, riskantna dalekosežna odluka, u tome uspjeli. Ako pogledat pisanje žutog tiska nakon toga, uočavaju se, primjerice kao u naslovu u Nacionalu, takvi tonovi da je Hrvatska izazvala prekid odnosa, izolaciju Hrvatske itd. Međutim, nakon toga veleposlanik Žužul je potpisao ugovor u Washingtonu, dobili smo odmah kredit, danas ću primiti Kleina i Sclara, koji su se angažirali oko sklapanja sporazuma za Ploče i Neum. Razgovarat ćemo o tome, ali nikakvog potpisivanja za Ploče nema prije potpisivanja posebnih odnosa.

Nisam još sto posto siguran, ali čini se da smo opet svojim prosudbama i svojom odlučnošću postigli zaista, rekao bih, također jednu od povijesnih političkih pobjeda. Procjenjivao sam da ne smiju ići u to što si namjeravali jer ne mogu ništa bez nas. Otvoreno san im rekao: Što želite, želite li destabilizirati Hrvatsku? Unitarna Bosna nije moguća. Želite li destabilizirati Hrvatsku, koja je ovom politikom HDZ-a spriječila građanski rat na temelju podjele na ustaše, domobrane i na partizane, komuniste i koja bi čak i danas mogla u Hrvatskoj izazvati kaos? Prema tome, jedino je Hrvatska stabilna na ovom području i s takvom možete računati. Na temelju toga sam zaključio: moramo ići na izbore, jedino oružje nam je bila ta prijetnja i bili smo na to spremni bez obzira na posljedice. Da su nastavili sa skidanjem hrvatskih delegata, osobito Jelavića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, prišli bismo tom koraku, jer nam ništa drugo ne bi preostalo

Od uspostave hrvatske neovisnosti, bili smo, us ratna stradanja izvrgnuti različitim pritiscima Jedan od stalnih bilo je optuživanje hrvatskogs naroda za “ustašoidnost”, “fašistoidnost” i si. I svemu tome osobito se često ističe navodn antisemitizam Hrvata, pa i Vas osobno, iako hrvatski narod nikada nije bio antisemitski raspoložen – dapače, uvijek je razvijao dobre odnose sa Židovima. U tu svrhu rado se aktualizira manipuliranje jasenovačkim mitom, sada osobito nakon izručenja Dinka Šakića. Vi se već desetljećima borite protiv tih manipulacija i spomenute mitomanije, prije kao povjesničar, sada i kao državnik. Odakle i zašto dolaze takva etiketiranja i manipulacije i kako im se suprotstaviti?

Od samoga početka borbe za samostalnu Hrvatsku, u onom smislu kao što sam govorio da su bili protiv takve Hrvatske a za Jugoslaviju, istupali su i domaći i vanjski protivnici da ostvarenje samostalne Hrvatske znači obnavljanje NDH. U tom smislu bili smo suočeni s provokacijama iz domaćih redova od samoga početka 1990,1991. godine. Paraga je obukao svoje, jednim dijelom, mladiće, koji su bili za Hrvatsku u crne odore, a bio je i gospodin Čičak u Hercegovini u crnoj odori, itd. Prema tome, služili su se i provokacijama da bi dokazali: evo vam – stvaranje Tuđmanove Hrvatske je stvaranje, obnavljanje NDH.

Šakić? Pedeset godina su ga imali i nisu ga pozvali na odgovornost, niti su ga prije nama spočitavali, nego to čine sada u okviru ovog općeg pritiska o kojem sam govorio, da treba Hrvatsku svim sredstvima destabilizirati, pa tome ima poslužiti i Šakić, da se podsjeti na NDH. Međutim, mi smo apsolutno, i ja osobno i demokratska Hrvatska, osudili ustaške zločine. Ali smo isto tako kazali da čitav hrvatski narod nije bio ni ustaški, niti je odgovoran za zločine koji su počinjeni. Prihvatili smo suđenje Šakiću i to ćemo suđenje iskoristiti da se dokaže istina koliko je žrtava u Jasenovcu bilo i u cjelini u Hrvatskoj. Ta istina će vjerojatno potvrditi ono što sam pred 40 godina rekao, naime da je Jasenovac bio logor, da su tamo počinjeni užasni zločini, ali da tamo nije pogubljeno ni 600, ni 700 tisuća ljudi, kako su srpski hegemonisti i imperijalisti širili laži da bi hrvatski narod trajno optužili za genocidne zločine. I vjerojatno će se utvrditi daje točan broj koji sam iznio: 30 do 40 tisuća žrtava u Jasenovcu, a 60 tisuća u svim logorima, zatvorima itd. Ako proces bude dobro vođen, potvrdit će se ta istina. No taj pokušaj suđenja Šakiću, osim podsjećanja daje tobože hrvatski narod bio u NDH na strani fašizma i tako počinio zločine, znači i pokušaj kompromitacije sadašnje vlasti kao one koja je za obnavljanje takve NDH, pokušaj kompromitacije Hrvatske, hrvatskog naroda. No to je i pokušaj kompromitacije i Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i katoličanstva u Europi, u cjelini. Mislim da mi s hrvatskog gledišta možemo biti jako zadovoljni kako je Sv. Otac, kako je Vatikan u cjelini reagirao na to, da je shvatio da je to pokušaj ne samo žigosanja hrvatskog naroda i hrvatske Katoličke crkve nego i katoličanstva u cjelini. To što je ubrzana odluka o beatifikaciji kardinala Stepinca, kao i to da nam Papa ponovno dolazi, to je od velike važnosti da afirmiramo istinu.

Budući da živimo u tom i takvom svijetu, osim utvrđivanja činjenica koji su stvarni zločini bili u NDH, u sastavu Hitlerova poretka i provođenja rasnih zakona, u isto vrijeme to je prigoda da u svim našim glasilima bude objavljena Stepinčeva izjava na suđenju: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bi osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.” Znači, ne za ustaštvo, ne za fašizam. Tu Stepinčevu ideju, tu misao ja stalno ističem i u svom programu HDZ-a, kad sam rekao da NDH-a nije bila samo nacistička tvorevina i kad su me napali i Račan i drugi.

Dakle, htjeli su nam sa Šakićem nametnuti problem NDH, kao i sada, potezanjem njegove supruge, koja je onda bila maloljetna. Ali molim, mi smo odmah prihvatili da zatražimo da naše sudstvo utvrdi istinu, a ne da bude izručena Beogradu, pa da Beograd napravi pompu od toga suđenja. A zbog toga što smo dali mogućnost Katoličkoj crkvi, katoličanstvu da u punoj mjeri razvije svoju djelatnost, Vatikan prijateljski reagira, primjereno i na ovaj način, pa smo zbog toga na udaru toga anacionalnog otvorenog društva.

Pitali ste me u o našim odnosima sa Židovima. Prije svega, treba utvrditi istinu. Židovi su u Hrvatskoj od samog početka imali važnu ulogu u gospodarstvu, u hrvatskom kulturnom, znanstvenom i u političkom životu. Bili su medu radikalnim pravašima – ta Josip Frank je onaj koji je radikalizirao i Starčevića! I među ustašama bilo je Židova. Jedan njemački izvještaj od 1942. kaže: Židovsko pitanje na tlu Jugoslavije riješeno je samo u Srbiji, gdje su potpuno eliminirani, ali ne i u Hrvatskoj jer u Hrvatskoj Židove štiti i pučanstvo i Katolička crkva, pa čak i medu samim vladajućim krugovima NDH ima prožidovskih pojedinaca. Zaista u hrvatskom narodu nikad nije bilo takvog antisemitizma kao među mnogim europskim narodima, od Francuske do Poljske. Dokaz: u svibnja 1941. ustaške vlasti sazivaju svu zagrebačku srednjoškolsku mladež na Sveticama. Ne znam tko je govorio i zatražio da svi Židovi istupe iz redova srednjoškolaca i stave žuti znak. Bez ikakve organizacije, kao izraz jednog osjećanja, jednoga političkog stanja, sva hrvatska zagrebačka mladež istupa zajedno sa Židovima. I umjesto da Židovi idu sa žutim znakom, svi beru maslačke, stavljaju ih na rever i idu u grad. Nema takva slučaja u Europi i u svijetu. I sada oni govore o tome daje hrvatski narod bio fašistički, nacistički, itd. Danas u Hrvatskoj mi imamo na raznoraznim službama uključujući i Vladu razmjerno više Židova negoli ijedna zemlja u Europi.

ISTINE I LAŽI O SOCIJALNOJ POLITICI

Gospodine Predsjedniče, Hrvatska je svih ovih godina ostvarila velike uspjehe na mnogim područjima. Jedno od njih je i socijalno. Poznato je kolika sredstva država ulaže u socijalne programe: od redovite isplate nerazmjerno velikog broja mirovina prema broju zaposlenih do gradnje kuća i stanova našim prognanicima i stradalnicima domovinskog rata. Iz oporbenih stranaka redovito dolaze žestoke kritike upravo tog segmenta politike hrvatske Vlade i vladajuće stranke, što je bilo osobito pojačano u povodu donošenja Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika. Premda je velik dio tih kritika u funkciji političke promidžbe i prikrivanja vlastite nesposobnosti za izradu socijalnog programa, teškoća ima. Koji su im glavni uzroci? Sto držite bitnim učiniti na socijalnom području, ne samo glede mirovina, nego i onih segmenata socijalnih pitanja koja su bitno razvojna, pa i strateška, poput adekvatne demografske politike (natalitet i naseljavanje na raspućena područja, kao i stimuliranje povratka iseljenika)?

Glavni razlog tih kritika je težnja da se HDZ po svaku cijenu skine s vlasti. Zaboravljanje svega onog pozitivnog što je sadašnja vladajuća stranka učinila i zadobila znači negiranje svega onog pozitivnog stoje učinjeno, a onda prebacivanje nama odgovornosti za sve teškoće koje imamo. Prije svega, u gospodarskom, socijalnom pogledu ta i takva hrvatska vlast je učinila više negoli bilo koja druga bivša socijalistička zemlja, više nego zemlje koje nisu imale agresiju, koje nisu imale okupaciju. Nama je bila trećina Hrvatske okupirana i razorena, imali smo 400 tisuća prognanika iz hrvatskih područja, plus 300 tisuća iz Bosne. Usprkos svemu tome, mi smo uspjeli gospodarski stabilizirati zemlju, obnoviti proizvodnju, iako je Hrvatska dobrim dijelom izgubila proizvodne kapacitete, ali i tržišta. Mi smo sa svojim mjerama, koliko je god to bilo moguće u takvim okolnostima, postigli i to da su mirovine, bez obzira na to što smo njima nezadovoljni, što su male, ipak veće negoli plaće u bivšim socijalističkim zemljama, osim Slovenije. A naslijedili smo takve probleme koje je teško rješavati. Imamo gotovo milijun umirovljenika, a jedva milijun i pol zaposlenih. Od tih umirovljenika samo 16 posto ima puni mirovinski staž, sve su drugo mlada godišta. Prema tome, ta priča da su umirovljenici bili, kako se kaže, zakinuti ne stoji. To je demagoška politička floskula kojoj je nasjeo, i ne slučajno. Ustavni sud jer je to također bilo traženje i svih ovih oporbenih stranaka. Bili smo svi zakinuti – od vas do mene, a ne samo umirovljenici – jer smo morali stvarati državnu upravu, vojsku, policiju, diplomaciju, uza sve ove neprilike koje smo imali zbog agresije i zbog takve međunarodne politike kakva je vođena. Usprkos tome, mi smo uspjeli poboljšati položaj umirovljenika, uspjeli smo i u socijalnoj politici. Nema primjera kao što je Hrvatska, koja je obnavljala i izgrađivala i besplatno davala na upotrebu kuće i stanove ovim ratnim stradalnicima, a broj takvih objekata danas je već osamdesetak tisuća. Zatim, molim, omogućili smo da oko 300 tisuća ljudi kupi stanove po povoljnim cijenama, da postanu vlasnici stanova koji su bili u društvenom vlasništvu. To je sve znak da je sadašnja hrvatska vlast po programu vladajuće stranke nastojala rješavati i socijalna pitanja. A mi želimo biti i moramo biti ne samo zemlja slobodnog tržišta nego i socijalna država. No to nije lako ostvariti. Imamo problem s nezaposlenošću, koja je međutim stvarno manja nego nekim drugim bivšim socijalističkim državama, a i mnogo je onih koji rade, ali ih poslodavci ne prijavljuju, što treba dovesti u red.

U tim kritikama prema nama ta i takva oporba -koja ne misli o stvarnim društvenim i nacionalno-državnim problemima nego je opsjednuta ambicijama pojedinih političara, ali i instruktažama stranih centara da treba HDZ po svaku cijenu skinuti s vlasti – služi se kojekakvim lažima. Napisali su da i predsjednik Tuđman ima milijarde, da su Brijuni moje vlasništvo, Predsjednički dvori, avioni, automobili, itd. Gospodo, takve laži, to je nešto što je nezamislivo. Predsjednik države je institucija. Prema tome, ne bi se smjelo tako, ali molim, imaju potporu zapadne demokracije pa mogu pisati da ima predsjednik milijarde imovine. Osim obiteljske kuće koju sam kupio kad i svih 300 tisuća drugih, i nešto novca od honorara od sedamdesetak izdanja mojih knjiga u zemlji i inozemstvu, nemam nikakvog duga, nijedne dionice, ništa drugo nemam. Te priče o mom bogatstvu laž su do laži, i to onih ljudi koji bi imali mnogo razloga šutjeti.

Osim toga, digli su buku i hajku oko toga kako ova vlast hoće podići sebi plaće. Sadašnji ministri imaju plaće od 4 do 7 tisuća, uključujući i predsjednika Vlade. Ja sam do početka godine imao plaću 10 tisuća kuna. Snizili su poreze, pa je sada dospjelo do 14 tisuća. Ali u ratu sam ja-osobno spriječio podizanje plaće Vladi, pa i sebi. Ovim zakonom htjelo se regulirati više plače za 360 državnih dužnosnika. U čitavoj Hrvatskoj ima više od 400 tvrtki u kojima je najviša isplaćena pojedinačna neto plaća bila u rasponu od 14 do 141 tisuću kuna mjesečno; od 14 do 20 tisuća isplaćeno je u 361 tvrtki, od 20 do 30 tisuća u 102 tvrtke, od 30 do 40 tisuća u 19 tvrtki, od 40 do 70 tisuća u 14 tvrtki, od 70 do 141 tisuću mjesečne plaće u 4 tvrtke. Prema tome, mjesečne plaće imaju veće negoli ministri i premijer, pa i državni poglavar imaju za godinu. U cjelini međutim, u ovoj demokratskoj Hrvatskoj nema dovoljno promidžbenih najava i obrazloženja različitih koraka, pa prema tome, i u tom smislu nije dovoljno učinjeno, ali je to očito primjer kako se ta i takva oporba, oporbeni prvaci koji nemaju baš mnogo zanimanja i mnogo smisla za zaista nacionalne i društvene, državne probleme, služe svim mogućim lažima i povodima da bi diskreditirali vlast, destabilizirali Hrvatsku i stvorili… koju, kakvu Hrvatsku? Ne mogu u svojim strankama srediti odnose, od krajnjih ljevičara do desničara, manje-više, a upravljali bi državom. To je to.

Zašto su protiv HDZ-a, protiv ove Hrvatske, protiv Tuđmana? Zato što smatraju da je to nacionalistička stranka, iako smo uključili u nju ljude od desnice do ljevice. Zato što smatraju da smo nacionalistička država, jer evo, Srbi su otišli, a ne dopuštamo im da se svi vrate. Otišlo ih je oko 300 tisuća, iako sam ih ja pozvao da ostanu. No vratili smo već 45 do 50 tisuća tih ljudi koji su sudjelovali u pobuni protiv Hrvatske, koji su nam nanijeli žrtve: 13 tisuća mrtvih u Hrvatskoj, 35 tisuća ranjenih, invalida, koji su nam razorili trećinu Hrvatske. Znači, ne vodimo nikakvu ekstremnu nacionalističku politiku. Osim toga, Srba ima 40 tisuća u Zagrebu, u Hrvatskoj do 300 tisuća. Ali za taj i takav soroševski svijet, soroševsko slobodno društvo, za jednostrana socijalistička shvaćanja, za masonska shvaćanja, mi smo zemlja koja je loš primjer drugima, osobito Tuđman, kojeg su pozivali neslobodni narodi na simpozije, i prevode mu i objavljuju knjige. Prema tome, to su razlozi zbog kojih nas jedan dio tog svijeta ne prihvaća, a ni velik dio te i takve oporbe koja zaista nije, da tako kažem, politički, nacionalno dovoljno svjesna. Ali, molim, imamo i priznanja. Recimo, Sveti Otac i Vatikan, Katolička crkva kao moralni autoritet u današnjem svijetu, uzimaju nas čak kao primjer za to kako bi se trebalo suprotstaviti dekadentnim pojavama u današnjoj civilizaciji. Imamo takvih ljudi i u samim Sjedinjenim Američkim Državama, ali su oni nedovoljno prisutni u aktualnoj politici.

ZAJEDNIČKI RAD CRKVE I DRŽAVE

Katolička crkva imala je svakako veliku, a u nekim razdobljima hrvatske povijesti i presudnu ulogu za opstanak hrvatskoga naroda i razvoj državotvorne ideje nakon gubitka samostalne države. Kakvom biste ocijenili povijesnu ulogu Crkve u Hrvata s obzirom na taj momenat te kakva Je njezina uloga u tome smislu u novim povijesnim okolnostima postojanja nacionalne države? Na kojim područjima Crkva i hrvatska država osobito trebaju surađivati?

Dijelom sam već odgovorio na to vaše pitanje, ali mislim da treba ponavljati i ustrajati na tome daje to što je postigla sadašnja većinska stranka, koja je dobila na izborima, postigla i zato što je ta politika programski bila u skladu s osnovnim i bitnim načelima Katoličke crkve. Mislim da na toj osnovi treba i dalje graditi. U cjelini uzevši, bez obzira na ono što je bilo uvjetovano povijesnim okolnostima i u samoj Katoličkoj crkvi, ona je imala golemu, važnu povijesnu ulogu, a ima je i danas. Ova demokratska vlast, koja se zasniva na programu HDZ-a, koja je općenarodna stranka, ali koja svoj program i svoju djelatnost želi osnivati i osniva na načelima kršćanske civilizacije, ova državna vlast i Katolička crkva imaju mogućnost za mnogo zajedničkog rada. Moramo ujediniti snage, prije svega, na odgojnom području, od vrtića do najvišeg obrazovanja, u njegovanju moralnih i etičkih načela, koja su dovedena u pitanje dekadentnim pojavnostima u suvremenoj civilizaciji; u borbi protiv droge, protiv kriminala, protiv utjecaja one kulture, osobito filma, u kojoj se, ako ne veliča, na svoj način propagira zločin, nasilje, itd. Katolička crkva i ova država moraju udružiti napore, kao što rekoh, za moralna, etička načela, za uvažavanje obitelji kao osnovne stanice i društva i nacije, za njegovanje i postizanje duhovnog preporoda hrvatskog naroda. Važna nam je sloboda pojedinca, ali iznad slobode pojedinca postoje i društveni i nacionalni problemi. Ne može u ime slobode pojedinac činiti sve što hoće, od droge do zločina itd. To ne može biti. Znači, osim slobode pojedinca postoji i obveza prema obitelji, prema domovini, prema društvu. U tom smislu mislim da Katolička crkva i ova i ovakva demokratska vlast Hrvatske, koja je stvorila Hrvatsku i koja je znači obvezatna brinuti se o budućnosti hrvatskog naroda, imaju velika područja zajedničke djelatnosti i velike uloge u daljem životu hrvatskog naroda. Da naglasim: znači, moralni preporod, duhovni preporod, demografski preporod – tu su nam istovjetne zadaće. Spomenuo sam demografski preporod jer je hrvatski narod je i demografski ugrožen. Prema tome, važan nam je ne samo povratak iseljenika, nego i to da spriječimo te masovne pobačaje koji su bili raširena praksa u socijalističkom razdoblju, da spriječimo takvu stvarnost u kojoj je do pred neku godinu bilo u Hrvatskoj više mrtvih godišnje negoli novorođenih. Moramo osigurati i demografski preporod hrvatskog naroda jer nismo stvarali Hrvatsku zato da izumiremo, nego, naprotiv, da ta Hrvatska, kad je već opstala, napreduje i u novim okolnostima.

ZNAČENJE POSJETA SVETOG OCA

Sveti Otac nakon četiri godine ponovno dolazi u državni i pastoralni posjet Hrvatskoj. Prvi posjet, u vrijeme rata i okupacije znatnog dijela Hrvatske, imao je golemo vjersko, moralno i političko značenje. Sveti Otac od početka se veoma zauzimao za Hrvatsku. Što očekujete od predstojećeg posjeta?

Ponovni dolazak Svetog Oca od golemog je značenja i rekao bih, u današnjim prilikama, kad je Hrvatska izložena takvim pritiscima, da je i od povijesnog značenja. Beatifikacija kardinala Stepinca je od velike, goleme povijesne važnosti i za hrvatski narod i za “Katoličku crkvu u Hrvata, pa i za katoličanstvo u cjelini, koje se nastoji od onih krugova o kojima smo govorili, zna se kakvih, kompromitirati. Nesumnjivo je Katolička crkva, kao i Sveti Otac jedini moralni autoritet, i to priznati autoritet u današnjem svijetu, u današnjoj civilizaciji.

S tog gledišta je taj posjet od izvanrednog značenja. On nam dopušta afirmirati kao pozitivnu činjenicu ono što sam već spomenuo navodeći izjavu kardinala Stepinca na suđenju, kada je rekao da bi bio ništarija da nije bio sa svojim narodom koji se izjasnio plebiscitarno za svoju državu. To bi trebali saslušati i svi ovi negatori koji današnjoj Hrvatskoj pripisuju i vide samo zlo, a ništa joj dobro ne priznaju; koji ne vide ništa dobro u onome što je ova vlast učinila ne samo u uspostavi hrvatske slobode, hrvatske demokracije, hrvatske državnosti, negoli i na socijalnom području, tako da nam s tog gledišta taj posjet može poslužiti kao potpora i u odnosu na ove pritiske međunarodne zajednice, onih krugova koji nisu skloni ne samo hrvatskoj samostalnosti, nego koji nisu skloni niti onoj Hrvatskoj koja se zauzima, evo, za načela koja sa sobom propovijeda i nosi, za koje se zauzima i Katolička crkva i Vatikan.

STEPINAC – UZOR KRŠĆANSKOG HUMANIZMA

Tijekom predstojećeg posjeta Sveti će Otac blaženim proglasiti kardinala Alojzija Stepinca. Kako biste kao povjesničar i državnik ocijenili Kardinalovu ulogu u teškim godinama hrvatske povijesti od tridesetih do šezdesetih godina? Što biste h njegova života uzeli kao primjer i baštinu na kojoj se imaju nadahnjivati sljedeće generacije Hrvata?

Ja sam o Katoličkoj crkvi i o kardinalu Stepincu pisao posebno u posljednjoj knjizi Bespuća. Kardinal Stepinac jedna je od najistaknutijih hrvatskih ličnosti u razdoblju drugoga svjetskog rata i nakon toga. Stao je na stranu prava hrvatskog naroda na svoju nacionalnu državu, ali se odlučno suprotstavio ustaškim, fašističkim metodama koje su provodili. Suprotstavio se provedbi rasističkih zakona i zločinima, ali isto tako se suprotstavio i komunističkom režimu. I prema tome, takvoj osobi koja je zaista stajala na temeljnim nacionalnim pozicijama svoga naroda, ali i na kršćanskim humanističkim pozicijama, kao stoje kardinal Stepinac stajao, gotovo se ne može naći primjera u Europi. A on je tako odlučno i hrabro zastupao ta svoja gledišta i da je bio spreman trpjeti za njih, ako treba, da bude i žrtva. Prema tome, kardinal Stepinac može biti uzor u obrani svoga vjerskog i nacionalnog uvjerenja, osobito u toj spremnosti da ponese za ta uvjerenja odgovornost. Mislim da je i beatifikacija kardinala Stepinca, dolaskom Svetog Oca, potpora demokratskoj Hrvatskoj, ne samo Katoličkoj crkvi u Hrvata, nego, evo, uspostavi takve demokratske Hrvatske u kojoj Katolička crkva ima punu širinu i puno pravo djelatnosti u duhu svojih načela i u korist naroda u kojem živi.

SAČUVATI NARODNO JEDINSTVO

Na kraju gospodine Predsjedniče, želimo vas zamoliti da makar orišete viziju hrvatske sutrašnjice. Što držite bitnim odrednicama njezina unutarnjeg razvoja, što pak smatrate ključnim u njezinoj međunarodnoj afirmaciji? Kako Hrvatska može i treba ostati svoja, a ujedno se približiti različitim integracijama? Ukratko, čega se treba čuvati, a čemu težiti?

Mislim da sam već spomenuo da za svijet, pa i za golemu većinu hrvatskog naroda nakon začudnih pojava, pobjeda koje smo izvojevali na političkom, diplomatskom, ratnom bojištu, izvojevavši svoju slobodu, svoju demokraciju, svoju državu, da je bitno nakon takvih začudnih pojava ne dopustiti u mirnodopskim uvjetima Bleiburg, ne dopustiti da se ponove sve one pogreške koje je hrvatski narod učinio u svojoj povijesti. Jer, molim, dragi moji prijatelji, nisu za sve nedaće u hrvatskoj povijesti bili krivi samo drugi, nego i mi sami. Prema tome, bitno je sačuvati jedinstvo većine hrvatskog naroda. Potpunoga jedinstva nažalost nikada neće biti – ta nije ga bilo ni medu Dvanaestoricom: jedan gaje izdao, jedan zatajio, ostali se razbježali kad je Krist uhvaćen – ali bitno je u cjelini sačuvati jedinstvo hrvatskog naroda radi očuvanja onoga što smo postigli žrtvama. Treba stalno isticati da ovo što smo sada postigli jedinstvom, pomirbom prije razdijeljenog naroda, da smo to postigli s deseterostruko manjim žrtvama negoli što ih je hrvatski narod dao u drugom svjetskom ratu, a bez konačnoga uspjeha. Znači, ne smijemo dopustiti rastrojstvo tog hrvatstva koje smo jedva okupili ovakvom politikom pomirbe; treba očuvati društveno-političku i gospodarsku stabilnost. Kada je o gospodarskoj stabilnosti riječ, htio bih podsjetiti na to da je bilo nevjerice i da je od mojih užih suradnika bilo postavljeno pitanje smijemo li ići na nacionalnu valutu, na kunu. Ja sam na to rekao; Nije kuna ustaška izmišljotina! Tada kada sam donosio tu odluku, znao sam samo za kunu u XII. stoljeću u Slavoniji, nisam znao da je, evo, bila platno sredstvo i na Osoru. Nisam znao da je u Ženevi na jednom spomeniku kao znak novčane vrijednosti lik kune, da trgovci u srednjem vijeku idu u posjete s kunama u rukama itd., ali sam znao to da je važno prekinuti s imenima stranih valuta, valuta koje su bile znak izrabljivanja Hrvatske, a da uvođenje nacionalne novčane vrijednosti kune znači uvođenje nacionalne svijesti i na to gospodarsko područje. Prema tome, moramo sačuvati jedinstvo, sačuvati i razvijati nacionalnu svijest da o nama samima ovisi naša sudbina. I kao što rekoh, moramo znati da nam za nevolje nisu bili samo drugi krivi. Bitno je razvijati hrvatsku slobodu, razvijati takvo gospodarstvo da sve veći broj Hrvata bude zadovoljan onim što može postići u svojoj zemlji, da ne mora ići u svijet; da sve veći broj Hrvata bude bogat, jer uostalom, bez bogatih Hrvata nema bogate Hrvatske Ali isto tako budimo socijalna država, ne dopustimo divlje bogaćenje na štetu, nauštrb većine pučanstva Budimo prosperitetna zemlja, zemlja blagostanja zemlja koja će dati svim građanima podjednake mogućnosti za napredovanje u poslovnom gospodarskom životu, u znanstvenom i kulturnom životu, u svim službama u kojima Hrvati do naših godina nikad nisu imali mogućnosti napredovati: i vojsci, u diplomaciji, u politici itd. Razumije se, vodeći takvu jednu politiku koja je usmjerena na dobrobit hrvatskog čovjeka, hrvatskog naroda, moramo isto tako voditi računa da smo sastavni dio tog i takvog svijeta kakav jest, da mi ne možemo svijet mijenjati, ali isto tako da možemo pridonijeti da taj svijet bude takav da vodi računa i o nacionalnim interesima pojedinih naroda, a ne samo o nekom slobodnom društvu, što znači uvijek u interesu nekih koji imaju idejne ili političke imperijalističke prohtjeve. Znači, za integracije jesmo, ali onako kao što je jednom generai De Caulle rekao – Europa treba biti domovina naroda i država. Ne dopustimo da nas, a to žele, to su izričiti planovi i nekih europskih i američkih krugova, da nas radi kojekakvih razlog; vrate na Balkan ili i jugoistočnu Europu, jer srne zemlja koja povijesne pripada srednjoj Europi koja je dala velik prilog velik ulog u obrani srednje Europe i zapadne civilizacije. Mi pripadamo to Europi jer jesmo u to Europi između Jadrana Baltika. Za one smo integracije dakle koje su i skladu s hrvatskom po viješću, s hrvatskom kulturom, kao zemlja Sredozemlja i Srednje Europe, al ni pod koju cijenu nečemo natrag na Balkan, gdje smo se našli stjecajem povijesnih okolnosti nakon prvoga svjetskog rata. Znači, od četrnaest stoljeća na ovom tlu samo smo sedamdeset godina bili povezani s Balkanom, a i tada da bismo se oslobodili od one nezahvalne Europe. Prema tome, dali smo svoj prilog Europi. Stoga ne podliježimo floskuli da se Hrvatske treba približiti Europi Hrvatska je po čitavom svom tvarnom i duhovnom biću bila sastavni dio i Sredozemne i Srednje Europe, Hrvatska je po svojoj kulturi, po svojoj arhitekturi sastavni dio te Europe, Hrvatska je imala književnost koja je prevođena na strane jezike od Marulića u XVI stoljeću nadalje, prije Molierea ili Shakespearea Hrvatska je imala svoju pravnu regulativu od poljičkog, dubrovačkog, istarskog, vinodolskog zakonika i sl., od samoupravnih prava gradova itd. Ne samo da smo bili sastavni dio Europe, nego smo dali prilog razvitku europske kulture. Hrvatski humanisti i latinisti bili su sastavni dio hrvatske i europske inteligencije u srednjem i novom vijeku. Prema tome, treba razvijati nacionalnu samosvijest, ali isto tako i biti u skladu sa svijetom. Mi smo sastavni dio i konstitutivan čimbenik takvoga svijeta. Znači, to je nešto što treba ne same braniti i objašnjavati nego i usađivati u svijest, osobito vas mladih, o kojima ovisi budućnost svijeta, prema tome, i budućnost Hrvatske sa svojom slobodom i državnošću.

Gospodine Predsjedniče, od srca hvala na ovom razgovoru .

Razgovarali: Lucija Ljubić, Stanko Gačić, Vladimir Lončarević
MI, 1998.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Julienne Bušić: Zločinačke ikone s kojima sam provodila zatvorske dane u americi

Objavljeno

na

Objavio

Gotovo pola stoljeća prije pojave interneta mađarski književnik Frigyes Karinthy napisao je kratku priču o sve većoj povezanosti ljudskih bića, u kojoj kreće od pretpostavke da nas od ostalih ljudi na svijetu dijeli lanac od pet međusobnih poznanstava, što je bilo veoma pronicavo predviđanje za to doba. Ono se s vremenom razvilo u teoriju „šest stupnjeva razdvojenosti“, prema kojoj se svaka osoba na planetu može povezati s bilo kojim drugim pojedincem, svime živim i neživim, u najviše šest koraka, odnosno preko najviše pet osoba.

Seagalova prijevara

Zato se nisam iznenadila potvrdi te teorije kad sam otkrila svoju blisku povezanost s jednodimenzionalnim, opasnim akcijskim junakom Stevenom Seagalom, jednim od onih tipova koji su me oduvijek iritirali – mačo osvetnika čeličnih očiju, čija su tijela smrtonosno oružje dok kick boxingom i karateom grabe kroz svijet „negativaca“, za sobom ostavljajući krvavi trag. I priznajem da mi je bilo drago kad se u situaciji kao iz Coppolina „Kuma“ pokazalo da je Seagalova persona nepobjedivog akcijskog junaka obična prevara. Evo čime se obrukao: postavši predani budist, Seagal se želio osloboditi ugovora sa svojim dugogodišnjim menadžerom Julesom Nassom, čovjekom s vezama u mafiji. Bojao se da će sva ubojstva koja je počinio na ekranu stvoriti lošu karmu i onemogućiti mu „sretnu reinkarnaciju“. Želio je drukčije uloge, nježnije, „prosvijetljene“. Nasso se, naravno, usprotivio, jer Seagal pacifist koji meditira prekriženih nogu ne bi zaradio novac, pa je zamolio svoje mafijaške prijatelje da „uvjere“ Seagala da se predomisli. Jedan od njih bio je Anthony Sonny Ciccone, capo u mafijaškoj obitelji Carla Gambina. Ciccone je više od dvadeset godina kontrolirao dokove Staten Islanda i Brooklyna, a budući da su mu reketarenje i iznuda bili uže specijalnosti, bio je savršen izbor. Ciccone i njegov suradnik pozvali su skamenjenog Seagala na „čašicu razgovora“ u jedan mesni restoran u Brooklynu, gdje mu je Ciccone, strogo ga upozorivši da ga gleda u oči dok mu govori, objasnio da će, želi li prekinuti suradnju s Nassom, morati platiti tri milijuna dolara odštete i još sto pedeset tisuća za svaki budući film koji snimi. Nedostajala je samo odrezana konjska glava na krevetu.

Seagal je bio dovoljno pametan da ne zatraži pomoć policije; bio je previše poznat za program zaštite svjedoka, a znao je i kako završe cinkaroši. Što da učini? Pravio se da je suglasan s tim „prijedlogom“, ali odlučio se obratiti za pomoć jednom drugom mafijašu, Angelu Priscu poznatom kao The Horn (Rog), i zamoliti ga da se zauzme za njega kod Cicconea.

FBI snimio razgovor

Prisco je u mladosti bio član Purple Ganga, zloglasne poluneovisne bande Amerikanaca talijanskog podrijetla, koji su kao plaćeni ubojice i dileri držali u svojim rukama distribuciju heroina u Harlemu i Bronxu u kasnim 70-ima i ranim 80-ima. Poslije je postao strah i trepet kao capo mafijaške obitelji Genovese. Seagal je bio siguran da mu Prisco, koji je Cicconea poznavao iz svojih zatvorskih dana u sedamdesetima, s takvim vjerodajnicama može pomoći riješiti „problem“. Postojala je samo jedna zapreka. Prisco je tad gulio dvanaest godina zatvora, pa ga je Seagal morao posjetiti u saveznoj kaznionici. Prisco je pristao na pregovore, ali zauzvrat je zatražio od glumca da mu pomogne u ishođenju uvjetnog otpusta. Seagal je angažirao odvjetnika, Prisco je na kraju uvjetno pušten odsluživši samo četiri od dvanaest godina kazne, i Ciccone se povukao. Problem je bio samo u tome što je FBI kradom snimio ucjenjivački razgovor između Seagala i Cicconea, pa je Seagal morao svjedočiti protiv njega kad je sa svojim suradnicima bio optužen za iznudu. U sudnici je Seagal bio neobičan prizor, nimalo sličan mišićavom osvetniku čeličnog pogleda. Morao je staviti dioptrijske naočale da pročita dokaze i pažljivo je raširio dva šala preko krila, navodno da zagrije hladna koljena. Odlučio se za scenarij „sretne reinkarnacije“.

Zahvaljujući Seagalovu iskazu, Ciccone je, zajedno s mnogim drugima među kojima je bio i brat Johna Gottija Peter, 2002. osuđen za iznudu i izrečena mu je kazna od 12 godina u saveznom zatvoru. Ali ni Seagalu cinkarošu nije išlo kao po loju; neki bi to možda nazvali „lošom karmom“. Od početka 90-ih do sredine 2000-ih protiv njega su bile podignute višestruke tužbe zbog seksualnog zlostavljanja, silovanja i uznemiravanja, kao i zbog sudjelovanja u nezakonitoj policijskoj raciji snimljenoj za njegov reality show, a u kojoj je ubijeno 100 pijetlova i medeno jedanaestomjesečno štene obitelji u čiju je kuću policija upala. Ma kako dvojbenu, određenu utjehu dobio je 2016. godine u obliku srpskog državljanstva koje mu je Aleksandar Vučić dao nakon nekoliko njegovih posjeta Srbiji i poziva da specijalne policijske jedinice poučava borilačkim vještinama. Prema člancima u novinama Rusija danas, Seagal je u svojim posjetima hvalio srpsku vladu i obvezao se „učiniti sve što može u promidžbi Srbije“ diljem svijeta, jer je Srbija po njegovu mišljenju „pretrpjela nepravdu u nedavnoj povijesti“, pa Amerikanci gaje predrasude protiv Srba jer je uloga Srbije u sukobima na Balkanu 90-ih „pogrešno shvaćena“. (U neobičnom obratu, Peter Handke, apologet „balkanskog koljača“ Slobodana Miloševića i poricatelj genocida u Srebrenici, nedavno je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Zbog njegove javne podrške Srbiji, kolege književnici već dugo ga ismijavaju. Između ostalih, poznati književnik Salman Rushdie nominirao ga je 1999. u Guardianu za „međunarodnog kretena godine“ zbog „niza strastvenih apologija genocidnog režima Slobodana Miloševića“. I PEN se oglasio: „Zapanjeni smo izborom pisca koji je svojim javnim glasom potkopavao povijesne istine i pružio javnu potporu počiniteljima genocida kakav je bio Slobodan Milošević i čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić“.) Ciccone je 2013. pušten iz zatvora, nakon preinake presude. Sudac je prihvatio argument obrane da je Ciccone „dobar obiteljski čovjek“, na što su tužitelji ironično upitali o kojoj obitelji govore, njegovoj ili Gambinovoj. Smanjenje kazne podržali su i njegova obitelj i prijatelji. Jedan od njegovih nekadašnjih zaposlenika napisao je sucu pismo o svom sinu koji se rodio bez desne ruke, a obitelj nije imala novca za protezu, dok Sonny nije nazvao osiguravajuću tvrtku i riješio problem. Nekoliko tjedana kasnije, dječačić je dobio svoju novu desnu ruku i prvi put u životu mogao se rukovati sa Sonnyjem kako treba. To je Ciccone kakvog on poznaje!

Nedugo nakon puštanja na slobodu, Prisco se na svoju veliku žalost vratio u zatvor na odsluženje doživotne kazne zbog reketarenja i mafijaških osnovnih djelatnosti kao što su ubojstvo, pljačka, iznuda, palež, kockanje i zelenaštvo. Iskreno je govorio FBI-ju o svojim izgledima, priznajući da će sad „umrijeti u zatvoru“. I mada je bio dijabetičar i dotad „pomno pazio na svoje zdravlje“, namjeravao je „prestati paziti na sebe i jesti sve što želi“. Umro je u zatvoru 2017. Pretpostavljam da se ubio hranom. Većina mafijaša ima nadimak prema nekoj osobnoj karakteristici ili sklonosti – Dapper Don, The Chin, Heartless, Iceman, Crazy Joe… – pa ni nadimak Angela Prisca The Horn vjerojatno nije iznimka, iako ne znam njegovo podrijetlo. Meni je bio samo Angie, duhovit, prevrtljiv, bezbrižan Angie. A Anthony Sonny Ciccone bio je samo moj dobar prijatelj Tony. Angie, Tony i ja bili smo tad mnogo mlađi – samo korak odvojeni od Seagala – no ja sam barem bila mnogo nevinija. Upoznali smo se 1976. u istražnom zatvoru Metropolitan (MMC) u Brooklynu, New York. Sa svojim suprugom Zvonkom i trojicom suoptuženika čekala sam suđenje zbog otmice zrakoplova. Angie je ondje bio prema zakonu habeas corpus, a Toni zbog nepoštivanja suda. Zloglasni MMC nalazi se u središtu Brooklyna i hladna je, zagušljiva, odbojna višekatnica s malim prozorima s pogledom na Chinatown, moderni Kiklop s desecima slijepih očiju. Tijekom godina kroz njega su prošli mnogi istaknuti zatvorenici, poput optuženika „francuske veze“, Jamesa Gentleman Jima Burkea (kojeg u filmu „Dobri momci“ glumi Robert de Niro), Johna Dapper Dona Gottija (koji se New York Postu hvalio da će dogovoriti da mu u zatvor dostavljaju odreske, i to je učinio), kralja droge El Chapoa, plaćenog ubojice Sammyja The Bulla Gravana, Johna Ehrlichmana, Nixonova pomoćnika u skandalu Watergate, ISIl-ovih bombaša samoubojica i u novije vrijeme voditelj Trumpove kampanje Paul Manafort i osuđeni pedofil Jeffrey Epstein, koji se navodno ubio u svojoj ćeliji na devetom katu, štićenicima poznatom kao 9-jug.

Taj 9-jug uvijek je bio kat za istaknute zatvorenike koje je trebalo strogo čuvati i nakon uhićenja ondje su završili Zvonko i naši suoptuženici. Zatvorenice su bile na katu 5-jug, a ostali manje istaknuti zatvorenici na 5-sjever ili na drugom katu. Ćelije su bile skučene i jednostavne. Sve od kreveta do pisaćeg stola bilo je zavareno za pod. Nije bilo visećih svjetiljaka, samo ugrađena rasvjeta, a vrata nisu imala kvaku. Prozori se nisu dali otvoriti, stolac je bio od tanke plastike, a plahte od papira, pa se netko sklon samoubojstvu nije imao čime objesiti. I zato je priča o Epsteinovu samoubojstvu veoma sumnjiva. Pedofili i cinkaroši u zatvoru ne traju dugo. Uvijek postoji način da im se dođe glave, pa je i njega netko „sredio“. Iako smo se Zvonko i ja viđali samo nekoliko puta tjedno u nadziranoj prostoriji za posjete, zatvorenicima s drugih katova bilo je dopušteno da svaki dan izađu na krov na rekreaciju. Mafijaši su uvijek bili ondje, a budući da se naš slučaj iz dana u dan nalazio na naslovnicama svih novina, znali su tko smo i kakvi su nam bili ciljevi. Nikakvo čudo, brzo su nas uzeli pod svoje okrilje. Kao prvo, divili su se našoj „srčanosti“; kao drugo, to što smo učinili, učinili smo iz viših ideala i načela, za neovisnost Hrvatske, a ne iz pohlepe; i kao treće, odbili smo nagodbu i odlučili se za suđenje da upoznamo javnost s hrvatskim problemom, umjesto da smo prihvatili blažu kaznu u zamjenu za svjedočenje protiv ostale četvorice suoptuženika ili za uštedu državnog novca. Mogli smo „pregrmjeti“, kako se to kaže u zatvorskom žargonu. Kao vođa koji je preuzeo glavnu odgovornost, Zvonko je uživao njihovo najveće poštovanje i za nas su činili sve što su mogli. Brzo sam naučila da mogu učiniti mnogo toga, jer mafijaši su ondje bili glavni.

Zatvorske gozbe

U vrijeme rekreacije družila sam se i igrala rukomet s raznim capoima i mafijašima, među kojima su bili i Carmine Junior Persico, šef mafijaške obitelji Colombo, Sonny Franzese, njegov zamjenik (danas, u dobi od 102 godine, najstariji živući mafijaški boss) William Bubby Sorenson, Angie i Tony. Tony je bio moj najveći zaštitnik, nešto poput starijeg brata. Bio je 14 godina stariji od mene, prosječne visine i čvrste građe, s grivom prerano posijedjele kose, ali nedvojbeno upečatljiv. Još se uvijek sjećam prvog puta kad mi je pružio plastičnu čašu „narančina soka“ na krovu. Otpila sam velik gutljaj, ne znajući da je u njemu votka. „Ovdje ima votke!“ zaprepašteno sam šapnula. „Što ako čuvar zatraži da kuša?“ „Ne brini“, nasmiješio se. Čuvar nije tražio da kuša, a ja se od tada više nikad nisam brinula. Nitko od čuvara nikad nije tražio da kuša. Od tog prvog dana, Tony i ja bili smo partneri u racketballu. Obično smo igrali protiv Williama Bubbyja Sorensona i Angieja, ali oni bi uvijek izgubili. Nikakvo čudo. Angie je bio nizak i zdepast – da ne kažem debeo – hodao je kao patka i bio sve osim sportski tip. Bubby je bio ljudeskara, spor ali iznenađujuće tih i ljubazan, gotovo samozatajan. Jednog jutra zaprepastila sam se pročitavši u njujorškim medijima da je navodno bio plaćeni ubojica obitelji Gambino. Bubby? Pa on nije Talijan! Ali saznala sam da je mafija za naručena ubojstva koristila mnoge „slobodnjake“; nisu morali biti Talijani, samo su morali biti dobri u svom poslu. Kasnije su Zvonko i Bubby godinama izdržavali kazne u istom zatvoru i Bubby bi se uvijek potrudio poslati mi čestitku za blagdane i napisati nešto o Zvonku; na primjer, „tvoj čovjek je dobro, ali teško je predugo biti u njegovoj blizini, ha-ha… misli da već upravlja svojom državom, ha-ha…“

Jednom mi je poslao fotografiju na kojoj pozira u zatvorskom kombinezonu. Na licu je neprestano imao prepreden osmijeh, kao da uvijek nekom pokušava podvaliti. S druge strane, kad danas gledam Angiejeve fotografije iz policijske arhive i vidim koliko okrutno na njima izgleda, rastužuje me ta preobrazba. Dijabolični, ružni klišej s tih fotografija nije zgodni Angie kojeg sam ja poznavala, Angie koji se uvijek smijao, šalio i izvodio psine. Jedan od njegovih najdražih nestašluka bio je dogovoriti posjet supruge i ljubavnice u isti dan, samo da razbije monotoniju i uživa u njihovoj tučnjavi. Budući da smo Zvonko i ja često bili u sobi za posjete kad se odvijala ta drama, gledali smo je iz prvog reda. Dvije žene znale su biti veoma bučne, naročito kad bi se dograbile za lakom zacementirane, natapirane kose i potezale ih dok se ne bi nakosile kao tektonske ploče. Dečki iz organiziranog kriminala uvijek su imali najbolje poslove, kao što je dostava rublja na velikim kolicima s jednog kata na drugi, pa je Tony svojim prijateljima i miljenicima, među kojima sam bila i ja, mogao poslati vruću teletinu s parmezanom, cannole, čak i viski i druge stvari. Te poslastice u zatvor su donosili podmićeni čuvari ili su se kuhale u ćelijama, od namirnica prošvercanih iz kuhinje dok su čuvari gledali na drugu stranu. Nije bilo neobično osjetiti u zgradi pikantni miris talijanske kobasice i umaka za špagete, iako su na zatvoreničkom jelovniku tog dana bile hrenovke i grah iz limenke. Ali sve je to jednog dana moralo završiti i to se dogodilo nakon otprilike godinu dana. MCC nikad nije bio „krajnje odredište“. Nakon suđenja, Angie se vratio u zatvor u kojem je izdržavao kaznu, Tony je bio pušten kad su federalci shvatili da neće progovoriti, a kad smo Zvonko, ja i naši suoptuženici dobili presude, čekao nas je premještaj u odvojene „prave“ zatvore. Došlo je vrijeme rastanka. Zvonko je išao u Atlantu, Georgia, zatvor nazvan „Klaonica“. Persico Junior obećao mi je da će njegovi ljudi ondje paziti na njega dok se ne navikne, i održao je obećanje. Mene je čekao „privatni klub“ Pleasanton u Kaliforniji, ali Toni i ja smo obećali da ćemo ostati u kontaktu. Dao mi je adresu restorana „Poor Richard’s“ u Brooklynu, vjerojatno mafijaškog sastajališta. Ali kad sam mu pisala, pismo sam trebala nasloviti na „Poor Anthony’s“ da znaju da je za Tonyja.

Godinama smo se dopisivali. U jednom od svojih kasnijih pisama potužio mi se da ga izluđuje tinitus. Često sam se pitala zvoni li mu još uvijek u ušima. Prije povratka u zatvor, nakon čega smo izgubili kontakt, posljednji put mi je pisao kad me je napala Squeaky Fromme, revna pristaša obitelji Manson. „Znam mnogo ljudi s kojima fina djevojka kao ti nikad ne bi došla u kontakt, i zato mi javi ako želiš da nešto učinim u vezi s tim.“ Cijenila sam njegovu zabrinutost i dvosmislenost poruke, ali srećom, nije mi dao „ponudu koja se ne odbija“. „Fina djevojka kao ja“ često je s velikom naklonošću razmišljala o mafijašima koji su bili ljubazni prema njoj i čvrsto se držala biblijske upute prema kojoj samo onaj tko je bez grijeha ima pravo baciti kamen. Savršeno je smislena. Aleksandar Solženjicin, također bivši zatvorenik, s tim se složio svojim jedinstvenim jezikom: „Da barem zli ljudi negdje podmuklo čine zla djela i da je dovoljno samo ih odvojiti od nas ostalih i uništiti. Ali linija koja razdvaja dobro i zlo prolazi kroz srce svakog čovjeka. A tko je spreman uništiti komad vlastita srca?“ U sljedećoj priči: Tko je oprao krv iz moje kose nakon Squeakina napada? Profil urbane gerilke Janine Bertram.

Julienne Bušić/Svijet/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari