Pratite nas

Feljton

Ivo Lučić: „Antifašizam“ kao ideološka toljaga u rukama bošnjačkih nacionalista

Objavljeno

na

Samo dva dana nakon što sam u Večernjem listu objavio članak o nasilnom prekidu lokalnih izbora u Stocu, Federalna novinska agencija FENA plasirala je vijest kako „akademski i nevladini krugovi iz Washingtona i Bostona“ tobože predlažu osnivanje distrikta Stolac – Neum“ te „distrikta Srebrenica“.

Nevažna su koliko i besmislena objašnjenja i obrazloženja takvoga „prijedloga“ jer on i nije ništa drugo nego običan spin, odnosno dio onoga na što sam u spomenutom članku podsjetio i na što sam upozorio, a to je pokušaj realizacije obnovljenih bošnjačkih ratnih planova ovladavanja Stocem kao glavnom strateškom točkom za prodor do Neuma, odnosno „izlaskom na more“.

Nije lako danas u Hercegovini (a ni u Bosni) biti bošnjački nacionalist, odnosno bosanski unitarist ili „antifašist“. Vrijeme prolazi, alijanse i platforme propadaju, a nikako dočekati da „međunarodna zajednica“, koliko god joj ugađali, „nametne“ očekivano rješenje. Nikakve koristi od visokog predstavnika, nemaju više dva člana Predsjedništva, a ni Ustavni sud više nije što je nekad bio. Preostaje jedino „socijalistička“, odnosno „građanska“ revolucija i „antifašistička borba“. Ako već nismo u stanju osigurati poželjnu budućnost, vratimo se u „slavnu“ prošlost i u stare pobjede, razmišljaju gore spomenuti ne obazirući se na tragične Snimke i fotografije razdraganih „građana“ s crvenim karanfilima, jugoslavenskim i komunističkim zastavama koji su 23. listopada 2016. proslavljali „dan oslobođenja Stoca od fašizma“ neodoljivo podsjećaju na slike ulaska srpsko-jugoslavenske vojske u Stolac u travnju 1992. kada su isti ili slični „muslimansko-bošnjački antifašisti“ tu vojsku razdragano dočekivali, održavali mitinge (kinodvorana Stolac) i organizirali muslimansku miliciju po uzoru na onu Ismeta Popovca otprije pedeset godina. Prije toga, u ožujku 1992., barikadama su sprečavali obranu grada koju su organizirali Hrvati. Poslije ulaska HVO-a u Stolac sredinom lipnja 1992., u kojem su odbili sudjelovati, tražili su osnivanje muslimanske brigade ABiH „Bregava“ i pokušavali silom od Hrvata preuzeti nadzor nad Stocem, baš kao što to i danas pokušavaju „antifašističkom borbom“, odnosno premlaćivanjem i razbojstvom na izbornim mjestima.

Podsjetimo se sada malo na to kakva je ta „antifašistička borba“ bila. Je li bila baš onakva kakvom bi je htjeli prikazati oni koji s komunističkim insignijama proslavljaju „oslobađanje Stoca“ i koriste se „antifašizmom“ kao ideološku toljagu protiv svojih političkih protivnika koje nikako nisu u stanju pobijediti na izborima u skladu sa zakonima i unutar demokratskih procedura. Nešto od toga sam već napisao u prethodnom članku pa neću ponavljati, ali ću se dotaknuti nekoliko povijesnih događaja i navesti nešto statističkih podataka što će vjerujem barem donekle razbistriti vodu koju mnogi, a posebno hercegovački-stolački-muslimanski „antifašisti“ mute.

Počet ću od apsurda da je stolački „antifašistički“ marš predvodio Salmir Kaplan, bošnjački kandidat za načelnika Stoca koji je dvadesetak dana prije, na dan izbora u Stocu, fizički nasrnuo na predsjednika Općinske izborne komisije, premlatio člana te Komisije, sa skupinom naoružanih razbojnika demolirao izborno mjesto i ukrao kutije s glasačkim listićima. Još je apsurdnije da je predvodnik stolačkog „antifašističkog“ marša Salmir Kaplan svršeni učenik Karađoz-begove medrese u Mostaru i Filozofskog fakulteta u Sarajevu te da je nakon toga magistrirao osmansku povijest u Istanbulu. Kaplan je i visoki dužnosnik Stranke demokratske akcije koju je osnovao nekadašnji pripadnik mladomuslimanske organizacije Alija Izetbegović, uz podršku pripadnika iste, samo pomlađene organizacije, kojoj je ponovno 1983. sudio komunistički sud u Sarajevu. Dakle, takve kao što je Kaplan „antifašisti“ su svojedobno sudili i strijeljali. Danas su Kaplan i SDA prešli na „antifašističku“ stranu da bi sami sudili. Na sreću, (još) ne strijeljaju, samo tuku.

No, vratimo se u malo dalju prošlost. Neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata na hrvatsko muslimanske odnose posebno su utjecala dva događaja; smrt Mehmeda Spahe 29. lipnja 1939. i sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. Muslimanska politička i društvena elita bila je donekle zatečena, ali i duboko nezadovoljna novom situacijom. Spahu je naslijedio ministar bez portfelja u Stojadinovićevoj vladi Džafer Kulenović, koji je već u rujnu ponovno na političku scenu vratio autonomistički program i zahtjev za uspostavu autonomne BiH. Kulenović je tvrdio kako bi ta autonomna BiH predstavljala „u minijaturi malu Jugoslaviju, koja bi privlačila sve snage iz svih krajeva naše otadžbine i time Jugoslaviju kao cjelinu ojačala“. Ona bi po Kulenoviću predstavljala „čvor ove države, privlačila sebi i Srbe i Hrvate i postala stožer Jugoslavenstva i državne misli“. Nije nevažno spomenuti da su gotovo potpuno isto na BiH gledali srpski nacionalist Nikola Stojanović 1918. i komunistički funkcionar Rodoljub Čolaković 1943., svatko iz svoje perspektive i iz svojih razloga. Međutim, došlo je do raspada „otadžbine“ i trebalo se prilagoditi novonastaloj situaciji.

“Cviet hrvatske narodnosti”

Ustaške su vlasti proglasili muslimane „Hrvatima islamske vjeroispovijesti“, „krvlju naše krvi“ i „cvietom naše hrvatske narodnosti“. Džafer Kulenović se odrekao dojučerašnjeg jugoslavenstva i postao potpredsjednik Hrvatske državne vlade naslijedivši na tom mjestu svoga brata Osmana. Ademaga Mešić postao je doglavnikom ustaškog pokreta, Hifzija Gavrankapetanović potpredsjednik Hrvatskog državnog sabora, Hakija Hadžić ustaški povjerenik i „poglavni pobočnik“, Mehmed Alajbegović ministar skrbi za postradale krajeve, gdje ga je naslijedio Meho Mehičić kada je Alajbegović postao ministar vanjskih poslova, Hilmija Bešlagić ministar prometa i javnih radova itd.

U proljeće 1942. SS satnik Rudolf Kob, opunomoćenik Glavne uprave sigurnosti Reicha, napisao je opsežno izvješće o problemu odnosa vjerskih zajednica u NDH. Posebno je naglasio pitanje muslimana koji bi se, po njegovu mišljenju, mogli iskoristiti za borbu protiv dominantnog utjecaja Katoličke crkve u državi. Kob je predložio angažiranje njemačke politike i njemačke obavještajne službe na poticanju suprotnosti između katoličanstva i muslimanstva dodao kako je već poduzeo neke mjere. Izgleda da je u sklopu tih mjera utjecajni čelnik JMO Uzeir Hadžihasanović inicirao Memorandum koji je 1. studenog 1942. u ime Narodnog odbora upućen Adolfu Hitleru, s molbom za autonomnom „Župom Bosnom“, koja bi bila izravno pod protektoratom Reicha.

Gadonačelnik Mustafa Softić

Gadonačelnik Mustafa Softić

Nije to bila jedina inicijativa za izdvajanje BiH ili njezina dijela iz sastava NDH. Mostarski muftija Omer Džabić vodio je u listopadu 1942. izaslanstvo muslimana iz Mostara u Rim, gdje su se na poziv i uz posredovanje jeruzalemskog muftije El Huseinija sastali s Mussolinijem i ministrom Cianom te tražili izdvajanje Hercegovine iz NDH i pripajanje Italiji. Stolački muslimani su na poseban način pokazali privrženost fašističkoj Italiji kada su 1. rujna 1941. dočekali talijansku vojsku s 30 pečenih volova. U travnju 1943. muftija El Huseini doputovao je u Sarajevo. Dočekan je s oduševljenjem i svim počastima. Njegova se poruka može sažeti u sljedeću rečenicu: „Imajte uvijek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svijetu Engleska i Amerika udruženi sa Židovima“. U studenom 1943. afirmirala se još jedna (komunistička) struja među muslimanskim političarima koja se zalagala za formiranje BiH kao federalne jedinice u obnovljenoj jugoslavenskoj državi.

Iako su predstavnici nekih političkih struja tražili način kako se izdvojiti iz sastava NDH, muslimani su u njoj obnašali mnoge dužnosti. Osim već spomenutih doglavnika, pobočnika, ministara i sličnih, i svi gradonačelnici Mostara za četiri godine trajanja NDH bili su muslimani. Od Šefkije Balića i Muhameda Butuma pa do Saliha Efice Crnog, koga su partizani u veljači 1945. kada su došli vezanog proveli kroz Mostar s pločom obješenom oko vrata i uvredljivim natpisom, da bi nekoliko mjeseci poslije postao član komisije za dokazivanje ratnih zločina i porotnik u Okružnom sudu u Mostaru. Šefkija Balić je nakon kratke gradonačelničke dužnosti postavljen za podžupana Velike župe Hum, gdje je bio do studenoga 1943.

Na suđenju u lipnju 1945. branio se kako je od kraja 1943. nakon što je sišao s dužnosti podžupana počeo pomagati komunistički pokret. Javni tužitelj to je komentirao na sljedeći način: „To je tačno ali i razumljivo. Optuženi je jedan intelektualac koji je znao procijeniti situaciju i ocijeniti događaje. On je 1943. uvidio da je zvijezda Njemačka potamnila, da Njemačka nije svemoćna i nepobjediva, da je period pobjeda završen i da započinje era poraza. Staljingrad, istorijska bitka kod Staljingrada otvorila je svima oči, koji nisu bili potpuno ludi ili slijepi. Ona je otvorila oči i dr. Šefkiji Baliću i on počinje da se preorijentiše“. Sud je ocijenio da je Balić „valjao ustašama“ i pridonio produženju njihove vladavine“, dok je njegov doprinos NOB-u bio „minimalan“ pa je osuđen na deset godina zavora i konfiskaciju imovine. Ubrzo je pomilovan i kazna mu je smanjena na samo dvije godine zatvora, koje nije do kraja izdržao, nego je već u veljači 1947. počeo raditi kao glavni blagajnik u trgovačkom poduzeću „Neretva“. Očito se opet „preorijentisao“.

Ali, nije samo Balić imao tu sposobnost. U izvješću Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu od 8. kolovoza 1944. piše kako se „muslimanske mase nalaze u previranju i početku masovnijeg prilaska našem pokretu“. Iz izvješća SKOJ-a za Stolac nastalom dva dana poslije, može se vidjeti da je na proces „previranja“ kod muslimana presudno utjecao „prekid odnosa između Turske i Njemačke“ (kada je Crvena armija zauzela Bugarsku i došla na turske granice) jer su se oni „ravnali prema dosadašnjem držanju Turske“.

doc2Nisu se samo muslimani „preorijentisali“. U izvješću Oblasnog komiteta KPJ nastalom 12. kolovoza 1944. piše: „Četništvo, naš najveći vojnički i politički problem, počelo je da se raslojava. Očekujemo prilazak kompletnih četničkih jedinica našoj vojsci.“ Piše i da se „ustaštvo prilično raskrinkalo“, ali je problem s Mačekovom „izdajničkom politikom“ koja „ponovno uvlači hrvatski narod u izdaju“. Dakle, Srbi i Muslimani se „preorijentišu“ i pristupaju jugoslavenskom komunističkom pokretu, dok se Hrvati odmiču od ustaštva, uzdaju u Mačeka i ne prilaze komunistima.

Oni muslimani koji su pred sami kraj rata prešli na stranu komunističkog pokreta odrekli su se ustaštva i hrvatstva, a svoje su zločine ostavili na dušu i povijesnu odgovornost Hrvatima, kao da su oni malo svojih imali. Prema sačuvanoj, a svakako nepotpunoj dokumentaciji Okružnog suda u Mostaru više od 600 muslimana iz Hercegovine sudjelovalo je u ratnim zločinima. Njih 218 suđeno je za zločine počinjene 1941. godine nad Srbima, a spominju se još 103 muslimana kao sudionici tih zločina.

Iz ustaša u partizane

Ostali su sudjelovali u kasnijim zločinima nakon 1941. Naravno, tu se ne računaju zločini nad Hrvatima uglavnom počinjeni nakon „preorijentisanja“ od kraja 1944., tijekom 1945., pa sve do 1951., oni za „antifašiste“ ne postoje. Ako i postoje, onda su to tek „incidenti“, „nekontrolirane osvetničke akcije koje treba sagledati u pravom kontekstu“ i sl. Isto kao i u nedavno završenom (Domovinskom) ratu.

Među suđenima zbog ratnih zločina su i mnogi muslimani Stočani. Od ukupno 182 osobe iz Stoca (Hrvati, Srbi i muslimani) koje se u spisima Okružnog suda u Mostaru spominju kao „fašisti“ i počinitelji ratnih zločina (nad Srbima ili muslimanima) njih 94 su muslimani, među kojima su i dvojica Kaplana. Nisam sklon vjerovati u komunističku pravdu i pravednost njihovih sudova, ali držimo li se slijepo „antifašizma“ i komunističke partizanske epopeje, onda svakako i ove podatke treba uzeti u obzir. Nije valjda Omerbeg Rizvanbegović bio jedini ustaša musliman u Stocu.

Na suđenju održanom u siječnju 1951. pred Okružnim sudom u Mostaru osuđena su 32 muslimana iz Gacka za ubojstvo 165 Srba koji su u lipnju 1941. ubačeni u Koritsku jamu. Naime, svi su počinitelji tog zločina bili muslimani, po abecedi od Hakije Avdića do ustaškog logornika Mehe Zubčevića. Svi su osuđeni na relativno blage kazne uz pomoć lažnog svjedočenja Halida Čomića, koji je bio ustaški tabornik, ali je tu funkciju pravdao „ilegalnim radom“ i navodnim „nalogom KPJ“. Lažna svjedočenja i lažni „nalozi KPJ“ bili su uobičajen način zaštite među muslimanima (dijelom i među Srbima). Samo oni najekstremniji i najeksponiraniji su stradali dok se čaršija pobrinula zaštititi ostale. Tako su neki (od 12.000) pripadnici ustaške vojnice, SS divizije ili talijanske antikomunističke milicije postali „antifašisti“ i visoki dužnosnici kasnije komunističke vlasti. Mostarci Muhamed Rudan i Jusuf Dvizac postali su oficiri Udbe, Asim Kazazić direktor Autoprevoza, Omer Deronja referent za boračka pitanja. Poseban je slučaj domobranskog pukovnika prof. Fuada Slipičevića koji je dobio visoko njemačko odličje za akcije na Kozari.

Neposredno poslije rata, neko vrijeme je tretiran kao „njemački špijun“, ali je kasnije postao „borac NOB-a“ i ovlašteni tumač proteklih događaja. Navedeni podaci tek su sličica u mozaiku muslimanskog djelovanja i uloge u Drugome svjetskom ratu, ali je i ona dovoljna da opovrgne priču o njihovu neupitnom „antifašizmu“ i „merhametu“ kao i prilično raširenu podvalu kako su navedene (i sve druge) zločine počinili Hrvati katolici iz zapadnog dijela Hercegovine koji su „nosili fesove i dozivali se muslimanskim imenima“, a sve to kako bi „zavadili Srbe i muslimane“.

doc2Član Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH Uglješa Danilović napisao je 17. rujna 1941. da su muslimani u istočnoj Hercegovini „masovno sudjelovali u zločinima nad srpskim stanovništvom“. Pukovnik JA Hamdija Osmanović iz Cazina na trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a u travnju 1945. je rekao: „Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu pošli za ustaškim pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da se golema većina Muslimana našla na frontu okupatora. Iz kojih razloga i kako to sam malo prije naveo. Međutim, narodni pokret je pokret sveopšti, pokret svenarodni. I Muslimani koji su vidjeli i osjetili na svojoj koži kakav je strašan teror okupatora, kakva je sudbina namijenjena Muslimanima, kada su osjetili slabljenje Njemačke pod udarima Crvene armije i naše vojske, oni su počeli da se preorijentišu, počeli su stupati u redove narodno-oslobodilačke vojske.“

„Preorijentisao“ se i dio SDA, pa su i oni postali „antifašisti“ računajući da je to politički probitačno i efikasno, posebno u borbi protiv hrvatskog nacionalizma, ali i hrvatskog nacionalnog identiteta u BiH. Mašući komunističkim i jugoslavenskim zastavama, vratili su se desetljećima unatrag i stvorili teško probojan zid između naroda koga zastupaju i u čije ime nastupaju i svojih susjeda čije političke zastupnike, a time i njih same podlo i licemjerno proglašava „fašistima“. Hrvatski narod u Hercegovini ima vrlo ružna sjećanja na te zastave i na taj zločinački režim, zato se protiv njega 90-ih tako odlučno i borio. Zato ga ni danas ne prihvaća i teško da će ga ikada prihvatiti. To je razlog da umjesto ljudi s integritetom, umjesto uglednih Hrvata, bošnjački nacionalisti moraju dovesti Zorana Pusića da lupeta o „bogumilstvu“ i „predstavlja Hrvate“ na njihovu „antifašističkom“ piru i tako stvaraju privid tobožnjeg „građanstva“ i „multinacionalnosti“. Pokazalo se da na taj način ne mogu dobaciti ni do Kravice – izletišta nedaleko od Ljubuškog odakle su „antifašisti“ vraćeni tamo otkuda su i došli.

Logično je pitati se zašto je to tako? Na prostoru današnjih triju južnih (hercegovačkih) županija Federacije BiH u Drugom svjetskom ratu stradalo je oko 24.000 Hrvata. Dvije trećine njih (16.000 – dvije Srebrenice) ubijeno je poslije rata. Starosni prosjek je oko 23 godine. U istočnom dijelu Hercegovine, u općinama Stolac, Neum, Trebinje i Ravno te u planinskom dijelu konjičke općine poznatom i kao „gornja Hercegovina“ prikupljeni su poimenični podaci za 4515 stradalih Hrvata. Od toga ih je 1864 ubijeno nakon zarobljavanja, nakon rata, na Križnom putu. Stradalo je 2138 hrvatskih civila. Među njima je tijekom rata i poraća ubijeno ili umrlo od ratnih posljedica i teških uvjeta života u izbjeglištvu 684 djece mlađe od 15 godina i 817 žena.

Neke od njih ubili su poslije rata pripadnici Ozne, odnosno Udbe ili komunističke milicije u potrazi za škriparima. Tako su 7. kolovoza 1945. ubili Ružu Maslać iz Sjekosa, trudnu ženu bivšeg odbornika, a poslije škripara Rafe Maslaća, koji se skrivao na planini Žabi. Nedaleko od Hrasna ubijena je 23. siječnja 1946. Luca Vukorep zajedno s bratom Boškom. Malo nakon toga, u proljeće 1946., ubijene su Ivana i Cvijeta Obad iz Papratnice dok su čuvale ovce. O komunističkom teroru u zapadnom dijelu Hercegovine da i ne govorimo. To je drugo lice jugoslavenskog komunističkog „antifašizma“ i tom je krvlju obojena boljševička crvena zastava.

Ali nisu bošnjačkim „antifašistima“ važne zastave, one služe tek da se prikriju prave namjere. Tko zna koliko su ih do sada i koliko će ih još promijeniti. Mnogi od današnjih „antifašista“ i boraca protiv „ustaštva“ nedavno su oblačili crne odore i izaglasa klicali novom poglavniku pozdravljajući ga „starim hrvatskim pozdravom“ „Za dom spremni“, „Bog i Hrvati“, Alah i Muslimani“. Starijim i bolje obaviještenim čitateljima poznata je smotra HOS-a koja je održana u Metkoviću u ljeto 1992. godine, na kojoj su bili i mnogi „antifašistički“ slavljenici, tada stolački HOS-ovci, koji su samo nekoliko mjeseci ranije bili i suradnici srpske vojske u vrijeme okupacije. Nisu oni crvene ili crne, nego su oni svake boje. Da i ne spominjem nedavnu zajedničku vlast, koaliciju, platformu ili kako se ono zvaše savez komunističkih sljedbenika sa sljedbenicima Mladih Muslimana i ustaškog pokreta.

Zločini nad Hrvatima

Zacrvene li se imalo crni obrazi „antifašistima“ dok prolaze okićeni crvenim zastavama kroz Konjic ili kroz Jablanicu u kojoj je 1993. (na koju se uporno pozivaju) ubijeno 69 Hrvata među kojima je bilo 15 civila, kada obilaze Muzej „Bitke na Neretvi“ u kojem je bilo zatvoreno 350 od 623 ulogorenih jablaničkih Hrvata, među kojima i 69 djece.

U tom je „antifašističkom“ muzeju šest civila umrlo, a dvije su žene silovane. A tek u Grabovici, gdje je u jednoj noći slavna „antifašistička“ Armija BiH poklala čitavo selo i to izvan borbenih djelovanja u dubini teritorija koji su kontrolirali, što je jedinstven slučaj u hrvatsko-muslimanskom ratu. Svi drugi zločini i pokolji uglavnom su bili na linijama sukoba. Znaju li „antifašisti“ da je na platou na Radimlji pobijeno i zatrpano na tisuće Hrvata, barem koliko i u Srebrenici.

Pobili su ih i u rovove i jame zatrpali 1945. godine pripadnici iste vojske koja se u jednom povijesnom trenutku pod vodstvom KPJ tek „preorijentisala“. Oni što su 1944. skidali kokarde i stavljali petokrake, tijekom 1992. su skidali petokrake i vraćali kokarde. U njihovim su se postrojbama 1942. kao i 1992. nalazili i mnogi hercegovački, odnosno stolački muslimani (Bošnjaci) čija je sposobnost „preorijentisanja“ fascinantna. Jedino se 1993. nisu uspjeli „preorijentisati“ jer su uhvaćeni usred tog „preorijentisanja“ dok su pokušavali oružjem koje su dobili od HVO-a napasti svoje suborce Hrvate, zauzeti Stolac, ovladati dolinom Neretve i osigurati izlazak na more. Sve po planu nacionalnog vodstva.

Ono što tada nisu uspjeli oružjem danas pokušavaju provociranjem incidenata, kontroliranim nasiljem, stvaranjem izvanrednog stanja, prizivanjem protektorata i uspostavom „distrikta“. A sve to u ime „antifašizma“ koji je u ovom slučaju samo maska brutalnog nacionalizma koji graniči s fašizmom.

Vjerujem da ovakvu političku avanturu većina Bošnjaka, pa i članova SDA, ipak neće prihvatiti. Nadam se da su se napokon „orijentisali“ (što ne znači nužno okretanje Orijentu) i da kao izgrađena i zrela nacija mogu voditi odgovornu politiku i prema sebi i prema svojim susjedima Hrvatima i Srbima s kojima dijele Bosnu i Hercegovinu i s kojima je trebaju graditi da uistinu bude i bošnjačka i hrvatska i srpska, da bude ugodna i po mjeri svima. Jer je jedino takva i moguća.

dr.sc.Ivo Lučić/Večernji List

IVO LUČIĆ: Sukobi dvaju naroda u Hercegovini traju stoljećima, a ponovno su eskalirali u Stocu

facebook komentari

Feljton

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ – DIO 1.

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatica Ružica Markobašić, stara 32 godine, žena u poodmakloj trudnoći, okrutno je ubijena na farmi Ovčara nedaleko od Vukovara dva dana poslije okupacije grada. Bila je među posljednjim žrtvama koje su nakon dugih sati okrutnih mučenja iz hangara odvođene na stratište i na lokalitetu Grabovo, dovlačene na rub iskopane jame, a potom zaklane ili strijeljane. Ovaj masovni zločin skupa su počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpski „teritorijalci“.

 Ružicu i njezino nerođeno dijete bezdušno je lišio života srpski „dobrovoljac“ Zoran Dašić iz Beograda (koji je poslije navodno poginuo i nikad mu nije suđeno).

 Bio je to jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

Dva desetljeća poslije, Ružičin suprug Davor, hrvatski dragovoljac i junak Domovinskog rata smogao je snage opisati njezino stradanje:

 „Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.” (https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/13498-davor-markobasic-ja-sam-danas-u-vukovaru-progonjena-i-izbezumljena-zvijer.html)

Naš odnos prema žrtvama i povijesnoj istini je sraman

  Mnogima je od ovakvih opisa „zlo“ i najradije bi da se ne spominje ništa što je vezano za Domovinski rat. Poneki čak tvrde kako se sjećanjem na žrtve „širi mržnja“. Ne, naprotiv. Tako se govori i zastupa istina. Istina o prošlosti. Istina koja je trajno i traumatično obilježila nekoliko hrvatskih naraštaja i odredila sudbinu mnogih obitelji u Hrvatskoj. Istina koja će nam pomoći da pamtimo i sjećamo se. I nikad ne zaboravimo. Nemamo pravo zaboraviti.

Oni kojih nema i dalje žive i ostaju dio nas upravo zato što ih se sjećamo, jer nakon svega ostaje nam samo sjećanje. Ali isto tako žrtve nas žive podsjećaju na kalvariju koju je naš narod morao proći kako bi se izborio za opstanak i svoje mjesto pod suncem. U ono vrijeme kad su barbari i krvoloci s istoka krenuli zatrti mu svaki trag na ovim prostorima.

Nama Hrvatima trebalo bi svakoga dana ispričati barem po jednu ovakvu priču. I dobro bi bilo da nam se svima smuči, ali ne od istine i sjećanja na stradanja onih koji su u ratu izgubili živote da bi mi slobodno živjeli, nego od naše bešćutnosti, od toga što žrtve nisu dobile svoje dostojanstvo i mjesto koje po svemu zaslužuju, zato što dopuštamo da ih se zaboravlja, omalovažava, prešućuje. Svatko tko ima imalo ljudske savjesti i osjećaja prema bližnjima i njihovoj patnji osjeća sram zbog toga. Zločinci nisu kažnjeni, mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a istina se potiskuje. U ime oprosta? A tko to traži oprost i priznaje krivnju!? Ima li takvih možda!? KOLIKO  JA ZNAM, NE! Eto, to bi trebao biti razlog za mučninu, a ne podsjećanje na ono što je bilo.

„Ja sam put, istina i život“, rekao je naš Krist Spasitelj. Tko god je na putu istine, Bog je s njime i nema se čega bojati.

No, nije li vrijeme da mi kao kršćani i Hrvati počnemo cijeniti one koji su za nas dali najviše što su mogli i imali? Ne samo tako što ćemo u prigodnim trenucima, za obljetnice stradanja Vukovara, Borova Naselja, Dalja, Tovarnika, Škabrnje, Voćina, Lovasa, Četekovaca, Balinaca, Čojluga, Kostrića, Baćina, Struge Banske, Široke Kule i brojnih drugih mučilišta i stratišta našega naroda za njihove duše izmoliti molitvu i zapaliti svijeću, nego time što ćemo ih trajno zadržati u sjećanju i osigurati im mjesto u našoj povijesti koje zaslužuju.

Slučaj vukovarske obitelji Markobašić, tragična je, sudbinska poveznica sa stradanjem našega naroda u posljednjem ratu i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to razorne posljedice može imati po živote običnih ljudi.

 Kako su srpski krvnici htjeli prikriti zločin i optužiti žrtvu

Samo ako počinjene zločine stavimo u kontekst monstruozne propagande koja je vođena iz Beograda, možemo donekle sagledati  razmjere tog zla. Nikako drugačije. Jedino u tom svijetlu svo ono što u nam krvoloci učinili dobiva prave dimenzije.

Nakon više od tri mjeseca opsade, i nesmiljenih ataka jugovojske i četnika, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet su obišle apokaliptične slike do temelja razorenog grada i izmučene kolone civila koja odlazi napuštajući svoje razrušene domove i ostavljajući mrtve. Okupatorska soldateska u kojoj stupaju rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate slavodobitno ulazi i središte Vukovara i slavi pirovu pobjedu. Nastavljaju ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija na pokolj i razaranje, jer svijet je bio šokiran slikama iz Vukovara, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u „današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože, analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave, pa su i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac. Iznosi se i stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Upravo ovaj slučaj kao jedan od najeklatantnijih primjera prljave ratne propagande, u svojoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992., navode intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna ŠarčevićJanković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; (https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.)

No, neovisno o svemu, ovaj  prljavi pamflet postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

Izmučeni Vukovarci pod budnim okom srpskih četnika i zločinačke „JNA“ napuštaju svoj grad

U Srbiji vlada euforija. Vukovar je konačno „slobodan“ i sad je „srpski“!

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje koje je protkano „najnovijim saznanjima o tome što se događalo u Vukovaru“ dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“. Nastavljaju se pokušaji pranja krvavih ruku, izvrtanja istine i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati stvarnost i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su skupa s Hrvatima proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika, koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi…

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom  Milorada Komrakova:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je prepodne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.“

 U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncetnracionog logora.’“ (Prijepis tonskog zapisa s originalne audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora ovog teksta)

 

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji upravo stiže iz Vukovara, i očevidac je ovog  „masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj, pomalo uzrujano (odajući dojam čovjeka pod šokom), počinje uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ ne može izreći), igrali se …i tako…“

 

 Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

 

Voditelj: ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

 

Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

 

Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dečjima?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

 

Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

 

Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

 

Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

 

(Tijekom razgovora, pokazane su i neke fotografije što ih je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.)

 

Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

 

Voditelj:  ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografija koje bi bilo stidno i mučno prikazivati.

 

Gorane hvala ti lepo na ovom ubedljivom i jako potresnom svedočenju.’

 

Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 212-214.; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Ove prljave konstrukcije i njihovu pozadinu ubrzo su razotkrili novinari beogradskog lista VremeJovan Dulović i Dejan Anastasijević. Dulović je to nazvao lešinarenjem i najgorom vrste propagande koja je sramota za novinarsku profesiju, ali i za srpski narod. Potanko je objasnio kako je slučaj konstruiran i na koji način i preko kojih je sve kanala to teklo. U Vukovaru nije bilo nikakve „pobijene srpske dece“, nego samo žrtava velikosrpske agresije koje se zbog stalnog granatiranja najčešće nisu mogle ni pokapati.

Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani sa stranim novinarima-plaćenicima i propagandistima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut. Uskoro je Mikić napustio Beograd i otišao u inozemstvo. On je svoje odradio.

Beogradska tvornica propagande je dva dana nakon ove unaprijed i planski lansirane laži objavila demanti, pravdajući se „pogrešnim informacijama koje su dobili od stranih medija“.

Tipična bizantska podvala u kakvima im nitko živ doskočiti ne može.

 

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Tijela dvojice vođa skupine Fenix, P. Vegara i A. Andrića, bačena u rov pokraj Vrlike, podno Dinare

Objavljeno

na

Objavio

Srbin P. S. koji ih je zatrpao u šatorskome krilu danas živi kod Kninu i spreman je na suradnju

Na nekadašnjemu vojnom poligonu koji je JNA koristila u Suhopolju, podno Dinare, a pokraj Vrlike, leže posmrtni ostatci Ambroza Andrića i Pave Vegara, vođa poznate Bugojanske skupine, hrvatske domoljubne paravojne skupine koja je na područje Jugoslavije ušla 20. lipnja 1972. godine s ciljem pokretanja pobune i rušenja Jugoslavije.

Govori nam to Miljenko Lelas, bivši načelnik Policijske postaje Knin, naš domaćin, vodeći nas po vrletima pored Vrlike, pokazujući mjesto za koje postoje dokazi da se ondje nalaze tijela Andrića i Vegara, vođa Bugojanske skupne. Najveći je dokaz, osim dugo skrivane tajne policijske dokumentacije, još uvijek živući svjedok, P. S.,Srbin s kninskoga područja koji ih je, s nekolicinom svojih drugova, tu „pokopao“ po nalogu tadašnje Udbe.

Lelas je više puta razgovarao s tim živućim svjedokom (posljednji put prošloga tjedna) jednim od četvorice onih koji su sudjelovali u zakopavanju tijela dvojice hrvatskih boraca 1972. godine, na vojnome poligonu Suhopolje ponad Vrlike, ali i prikrivanju ovoga strašnoga zločina.

Ovo je činjenica koja dosad nije bila poznata hrvatskoj javnosti. Mjesto pokopa posmrtnih ostataka Vegara i Andrića službeno je vođeno kao nepoznato. Hrvatski tjednik u prigodi je to doznati i prije obitelji pogubljenih Andrića i Vegara te obići mjesto njihova posljednjega počivališta. Zato je ova priče senzacionalna i ekskluzivna. Nakon čitavih 45 godina od dramatične akcije i njihova stradavanja otkrivamo istinu.

O Bugojanskoj skupini, akciji Feniks, 19-orici mladih, prvih hrvatskih revolucionara koji su pod svaku cijenu željeli osloboditi Hrvatsku od Jugoslavije – Adolfu i Ambrozu Andriću, Nikoli Antuncu, Petru Bakuli, Filipu Bešliću, Vidaku Buntiću, Viliju Eršegu, Iliji Glavašu, Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Vinku Knezu, Viktoru Kancijaniću, Iliji Lovriću, Stipi Ljubasu, Vladi Miletiću, Ludvigu Pavloviću, Ivanu Prpiću, Pavi Vegaru i Mirku Vlasnoviću – pisali smo u više navrata u Hrvatskomu tjedniku, a prije nekoliko godina, odnosno 2009., objavili smo i opširan feljton o Akciji Raduša, odnosno Bugojanskoj skupini, autora Bože Vukušića u kojemu je potanko, kao nitko prije, a nakon poduljega istraživanja, opisan njihov ulazak u Hrvatsku, akcije koje su poduzimane, bitke uznemirene tadašnje JNA i vodstva Jugoslavije s ubačenim hrvatskim borcima, sve do konačnoga tragičnoga ishode te jednomjesečne akcije u kojoj su hrvatski mladići, svi osim jednoga, izginuli priredivši pakao tadašnjemu jugoslavenskome režimu. S tadašnjega okupacijskoga jugoslavenskoga stajališta, oni su bili ubačeni teroristi, a s hrvatskoga, pak, bili su mladi hrvatski revolucionari i idealisti koji su pokazali svijetu i hrvatskome narodu da nikada ne ćemo posustati u borbi za samostalnu hrvatsku državu.

Ulazak Bugojanske skupine u Jugoslaviju i stradavanje 19 mladih Hrvata

Podsjetimo: nakon kratke pripreme, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, hrvatska organizacija u emigraciji, organiziralo je ljudstvo, oružje i novčanu potporu za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema nabavljena u Njemačkoj. Kraće završne pripreme održane su u kampu Garanasu u Austriji, uz austrijsko-jugoslavensku granicu, gdje su se skupila 23 borca, od kojih je 19 otišlo prema Jugoslaviji, a četvorica su ostala. Policija je uhitila Franu Peričića i Stipu Crnogorca, Marko Logarušić nije sudjelovao u akciji, a Marko Mudronja bio je logistička potpora i nije bio predviđen za akciju. Preostalih 19 ubacilo se dana 20. lipnja 1972. u Jugoslaviju preko Dravograda s ciljem da stignu na Tromeđu, odnosno na planinu Radušu. Sa zaustavljenim slovenskim kamionom, koji je prevozio mineralnu vodu, a nakon što su primorali vozača da ih vozi, stigli su do Bosne, do Donjega Vakufa.

HRB

Nakon ulaska u Jugoslaviju, samo pet dana kasnije, 25. lipnja 1972. došlo je do prvoga sukoba Bugojanske skupine s milicijom, zatim s JNA, i s Teritorijalnom obranom. U prvome sukobu poginuo je Adolf Andrić, nakon čega su se podijelili u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Više od mjesec dana vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. Jugoslavenske snage činilo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku skupinu, što im je naposljetku, 24. srpnja 1972. i uspjelo uz pomoć doušnika i Udbe. Desetorica pripadnika Bugojanske skupine izgubila su živote na različitim mjestima tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena i pogubljena. Premda tadašnja jugoslavenska javnost nije imala informacije o tome što se događa, u zraku se osjećao miris izvanrednoga stanja. Razvikani sigurnosni jugoslavenski sustav raspao se, skupina hrvatskih boraca ušla je u zemlju a da svemoćna Udba pojma nije imala, a kada je trebalo ići u boj s njima po planini Raduči, jugoslavenski režim na noge je digao tisuću i pol puta brojnije snage od same skupine i u bitkama pretrpio brojne žrtve.

Adolf Andrić poginuo je na planini Raduši kod Uskoplja 26. lipnja 1972., a Vilim Eršek kod sela Rumboci 27. lipnja 1972. Istoga dana u borbi s jugoslavenskim vlastima poginuli su i Vinko Knez i Nikola Antunac kod Han Ploča, iznad prometnice Gračanica – Uskoplje. Ilija Lovrić poginuo je tijekom borbe u rodnome sela Varvaru 1. srpnja 1972., Viktora Kancijanića ubili su milicajci i udbaši na kraju mise 2. srpnja 1972. blizu crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu, Petar Bakula ranjen je u borbi kod Peruće 15. srpnja 1972. i smatra se da je smaknut.

Ilija Spomenik HRBGlavaš poginuo je 24. srpnja na području sela Leskura na planini Svilaji, Stipe Ljubas i Filip Bešlić poginuli su u borbi s jugoslavenskim vlastima na području sela Leskura na planini 24. srpnja, dok je Vlado Miletić poginuo 13. srpnja 1972. kod sela Pribića u blizini Livna. Vejsil Keškić zarobljen je kod Prozora 29. lipnja 1972., Mirko Vlasnović uhićen je u rodnome Zemuniku Gornjem, dokle je uspio stići, Đuro Horvat zarobljen je 2. srpnja 1972. kod Jablaničkoga jezera. Vojni sud u Sarajevu zajedno ih je osudio na smrt 21. srpnja 1972., a smrtna je kazna izvršena strijeljanjem u Rakovici kod Sarajeva 17. ožujka 1973. godine. Ludvig Pavlović bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine te je s Vlasnovićem, Horvatom i Keškićem osuđen na smrt 21. prosinca 1972. Zbog toga što je bio maloljetan, smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogoga zatvora. Pri raspadu Jugoslavije, izišao je na slobodu i odmah se priključio hrvatskim oružanim snagama, ali je već 18. rujna 1991. poginuo u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja u kratkotrajnome puškaranju s kolonom JNA. Ivan Prlić zarobljen je tijekom borbe 26. ili 27. srpnja 1972., a sumnja se da je ubrzo i smaknut. Ista je sudbina zadesila i Vidaka Buntića kojega su uhvatili 25. srpnja 1972. godine između Zagvozda i Žeževice.

Vođe skupine Ambroz Andrić i Pavo Vegar poginuli su 21. srpnja 1972. u borbi s jugoslavenskim vlastima u zaseoku Tomići kod Omiša. Načelnik omiške milicije tada je bio Ivan Šegon, njegov vozač Tonko Madunić i sekretar Općine Luka Generalić, a sva trojica sudjelovala su u ubojstvu Ambroza Andrića i Pave Vegara. Marija Mikac, sestra braće Andrić, podnijela je 1996. protiv njih trojice kaznenu prijavu zbog sumnje da su ubili Ambroza Andrića i Pavu Vegara. Zahtjev je odbijen zbog zastare kaznenoga djela, ali je postupak protiv njih proveden i oni su dali izjave u kojima su opisali kako je došlo do sukoba između njih i vođa fenixovaca.

Kako su poginuli Vegar i Andrić

Šegon je tvrdio kako je tijekom dolaska pred kuću Ivana Tomića s desne strane zapazio dvije osobe kako sjede te ih pitao tko je tamo, a umjesto odgovora začuli su se, kaže, pucnjevi… Generalić je rekao kako se nakon pucnjave bacio na stražnje sjedalo i zapucao nekoliko puta iz automatske puške koju je imao te nije vidio je li Madunić izašao iz auta. Madunić je u svome iskazu kazao da je nakon pucnjave iskočio iz vozila, pokušao repetirati pištolj, ali nije uspio, da mu se jedan napadača približio i pucao prema njemu, a drugi ga je ciljao iz daljine. Kako je napadaču zakazao pištolj, kasnije se ispostavilo da je riječ o Vegaru, te su se hrvali, nakon čega je Generalić pucao i ubio njegova napadača, a njega ranio u ruku.

Prilikom sukoba u Trnbusima, o čemu smo pisali u feljtonu u Hrvatskom tjedniku, Andrić i Vegar nalazili su se ispred kuće Ivana Tomića, Vidak Buntić u kući i Mirko Vlasnović stotinjak metara dalje u šumi. Kad je pucnjava prestala te milicija i vojska počela opkoljavati cijelo područje, Buntić je krenuo natrag u pravcu Šestanovca, gdje je i uhićen, a Vlasnović naprijed u pravcu Dugopolja. Iz fotoelaborata, kao i izjava svjedoka, može se zaključiti da su Vegar i Andrić, koji su kod sebe imali samo pištolje, bili ranjeni u pucnjavi i ostali bez strjeljiva te su se pokušali skloniti – Andrić u suhu klačarnu u dvorištu između ceste i kuće Ivana Tomića, a Vegar preko puta kuće i ceste iza kamenog zidića. Štoviše, u fotoelaboratu jasno piše da se Andrić ‘nakon ranjavanja pritajio u jamu za kreč’. Sve ovo detaljnije je opisano u jednome od feljtona u kojemu se nalazi i dio razgovora između Bože Vukušića i Luke Bajla iz Metkovića, koji je 1972. služio vojni rok u Splitu i koji je bio u kamionu koji se zaustavio u Trbusima gdje su ubijeni Vegar i Andrić.

Bajlo je Vukušiću kazao da je njegova ‘jedinica dobila uzbunu i u kamionima krenula prema Blatu na Cetini’. Kamioni su se zaustavili u Trnbusima. Nakon otprilike pola sata dobili su nalog da se iskrcaju i u koloni su čekali svanuće. Oko 5.00 sati ujutro bili su raspoređeni uokrug i tada je Bajlo vidio dva mrtva tijela. Jedno je na leđima ležao pored klačarne u dvorištu kamene kuće, a drugo pored murve, sa suprotne strane ceste, poluoslonjeno na unutarnju stranu kamenoga zidića. Oko 7.00 sati ujutro došli su liječnici iz Vojne bolnice u Splitu, nakon čega su četvorica vojnika dobili naređenja da, po dvojica, prenesu mrtva tijela do improviziranih stolova gdje je s njih skinuta odjeća i nad njima izvršena provizorna obdukcija. Bajlo i jedan njegov kolega prenosili su mrtvo tijelo koje je ležalo pored klačarne – kasnije je saznao da se radilo o Ambrozu Andriću. Ambroz je ležao na kamenoj ploči pored klačarne. Kad ga je Bajlo uhvatio za ruke i pokušao podići, kosti su se jednostavno raspukle. Tada ga je uhvatio za košulju na ramenima i podigao – kamena ploča ispod njega bila je izrešetana olovnim nabojima. Shvatio je da je netko očigledno ispalio rafal u njegova prsa dok je ležao na toj kamenoj ploči.’ Što se na kraju dogodilo s tijelima Pave Vegara i Ambroza Andrića, nije bilo poznato. Obitelji su godinama bezuspješno pokušavale doći do posmrtnih ostataka svojih najmilijih. S druge strane zanimljivo je napomenuti kako su Ante Madunić i Ivan Šegon dobili nekoliko visokih odličja i druge nagrade za sudjelovanje u likvidaciji Pave Vegara i Ambroza Andrića.

Pronađena skica pozicije na kojoj su ostavljena i zatrpana tijela

Priče o sudbini Vegara i Andrića koja je u našemu feljtonu zaustavljena u Trnbusima, nastavljena je onako kako je znala samo Udba. Prolaze godine i desetljeća, a nitko ništa ne doznaje. Bivši načelnik Policijske postaje u Kninu Miljenko Lelas kaže kako ga ovaj zločin zaintrigirao još 2005. godine kada mu je, dok je bio načelnik PP Knin, stigao poziv iz Splita da pogleda ima li u kninskim policijskim arhivima što o akciji Raduša.

‘Naravno da sam našao fasciklu s dokumentacijom o akciji. Unutra je bila kroki skica s obilježenim mjestom, nekoliko brzojavki, depeše o dizanju stanovništva s područja Općine Knin. Unutra su bile i zapovijedi, nekoliko dokumenata o kretanja ljudi na kninskome području, i uglavnom odnosile su se na to što se poduzimalo po tom pitanu. Nakon samo par sati splitske su se kolege pojavile i preuzele dokumente. Par dana poslije kolege iz Splita raspitivale su se za čovjeka koji je radio skicu. Bio je to šef krim – policije 1972. S. B., ali u potpisu skice stajao je neki vojni bezbednjak’, govori Miljenko Lelas o početcima svoga rada na ovome slučaju.

Ističe kako su ubrzo došli i do čovjeka , osobe srpske nacionalnosti P.S. koja danas živi na kninskome području, a koja je zakopavala ova dva tijela. Lelas govori kako je njih nekoliko iz policije krenulo do njega ne bi li došli do potpunijih informacija. „Kad smo mu došli i rekli što nas zanima, čovjek je ostao, nije mu bilo svejedno, samo je ponavljao: ‘Ljudi moji, to ide sa mnom u grob. Ja ni s kime nisam o tome pričao.’

Lelas ističe kako su odmah od toga kninskoga Srbina, koji je u doba dramatičnih događaja bio vozač Službe državne bezbednosti, tražili da im pokaže poziciju na kojoj je zakopao tijela, ali da im je u tom prvom razgovoru tvrdio kako je samo jednom tamo bio, kada je ostavljao i zatrpavao dva tijela u šatorskome krilu, i nikada više nakon toga. Drugi dan ponovno su se uputili do njega i odveli ga do mjesta koje je skica pokazivala. Lelas nastavlja: „On se u početku nije mogao snaći, nije se mogao orijentirati, okretao se, gledao, tvrdio kako tada nije nekih stabala… zanimljivo je kako su te 2005. vršena i neka kopanja, samo nekoliko metara dalje, ali ništa nije pronađeno, nakon čega se odustalo od daljnjega rada na tom predmetu.“

No, načelnik Lelas priznaje da nije posustajao i da se toliko angažirao oko ovoga slučaja te nije htio odustati.

Više od 12 godina čeka se na nova iskapanja

‘Meni je to ovo jako bitno. Želim da se konačno dozna istina, da se zna gdje su tijela dvojice hrvatskih boraca. Više puta sam razgovarao sa svjedokom koji ih je i zakopao, nekoliko puta smo dolazili na mjesto gdje su zakopani… objašnjavao mi je čega se sjeća, pokazivao pozicije i došli smo do zaključka kako su prošla kopanja obavljena dalje od mjesta na kojima su tijela zapravo zakopana’, govori Lelas.

Lelas kaže da mu je P.S., dakle živući svjedok, ispričao da su njih četvorica dva tijela pokupili na granici Knina i Sinja’. Dovezeni su u Land Roveru, zamotani u šatorskom krilu, zaustavili su se i Civljanima, tamo su imali namjeru baciti ih u Golubinku na Kozjaku, padala je noć… nisu mogli s autom, razmišljali su što će i onda se odlučilo kako je najbolje zakopati ih na ovom poligonu u Suhopolju, govori Lelas o iskazu svjedoka. Ističe kako je policija razgovarala i s nekoliko ljudi u Civljanima dok su bili živi. Na naš upit je li svjedok znao čijih se tijela rješavaju, Lelas ističe kako mu je rečeno da su ‘oni tada samo odrađivali svoj posao’. Za njih su feniksovci bili teroristi i njegov posao je bio da se riješi tijela koja su mu predana.’ Nisu znali o identitetu ubijenih, no iz dokumentacije u policiji se doznalo o komu je riječ.

Na jednome od brežuljaka Suhopolja, podno Dinare, ostatci su nekoliko vojnih rovova koji su služili za vježbe tadašnje JNA. Međusobno su vrlo blizu, manje od tridesetak metara. Nema dvojbe da su u jednome od njih tijela dvojice hrvatskih boraca, Andrića i Vegara. Pokopani su jedan ispod drugoga, oba su u istom šatorskom krilu. Prema Lelasovim riječima, kroki skica, koja je pronađena u dokumentima, služila im je da kod dužih manevara koji su se prije provodili na tom području ne dođe do pomicanja kostiju, zbog čega je kod skice stajao i potpis vojnoga sigurnjaka. Lelas je uvjeren, a dodatna mu je potvrda još uvijek i živući svjedok cijeloga događaja, da je to bila ta pozicija i to se nije smjelo dirati.

Nakon što su 2005. godine odrađena iskapanja i nakon što ništa nije pronađeno, Lelas nije htio odustati. Više puta se nalazio sa svjedokom razgovarao, radio nove skice, pokazana mu je pozicija gdje se nalaze tijela, da bi tijekom 2013. u vrijeme donošenja lex Perkovića cijeli slučaj pustio u službenu proceduru. Kaže da se na to odlučio jer je smatrao da je to ‘odličan trenutak da se rasvijetli sudbina dvojice hrvatskih revolucionara, ljudi koji su toliko voljeli svoju zemlju da su za nju bili spremni dati život“. Na navedenoj lokaciji izvršen je očevid te je sva dokumentacija upućena MUP-u, Dorhu te Ministarstvu hrvatskih branitelja pod čijom ingerencijom je i Povjerenstvo za istraživanje zločina u komunizmu kojemu je na čelu bio pukovnik Grujić“.

„Na sastanku na kninskoj tvrđavi 1. srpnja 2013. bio je i pukovnik Grujić. Pitao sam ga što je sa slučajem Bugojanske skupine, a on mi je kazao da mu ništa nije jasno, da mora provjeriti o čemu se radi jer nije dobio ništa o tome. Kasnije sam doznao da ovi iz MUP-a ništa nisu proslijedili Grujiću, ali je nakon 1. srpnja to učinjeno. Mjesec dana kasnije, Grujić mi je potvrdio da je dobio dokumente i da će odmah krenuti u rješavanje toga slučaja… Evo, sad je već 2017., a ništa još nije riješeno“, razočarano kaže Miljenko Lelas, naglašavajući kako se nada da će se konačno ponovno početi s otkopavanjem i rješavanjem ovoga slučaja. Govori kako postoji plan da se ponovno krene s otkopavanjem na novoj poziciji, koja je od stare udaljena samo nekoliko metara i za koju svjedok navodi da je točna, da se tijela nalaze s lijeve strane suhozida i da nisu duboko zakopana.

‘Priča je toliko precizna i uvjerljiva, nije mi jasno zbog čega se toliko čeka s njezinom realizacijom. Vidjet ćemo što će biti nakon novih otkapanja’, govori Lelas. Živući svjedok, kninski Srbin, sada već u ozbiljnim godinama, spreman je na suradnju. Njegov identitet ne otkrivamo iz više razloga, no službama je poznat. ‘Činjenica je da u ovome slučaju Državno odvjetništvo uopće kako će se nova iskapanja dogoditi ubrzo, a obitelji poginulih feniksovaca Pave Vegara i Ambroza Andrića konačno dostojno pokopati svoje najmilije.

Nije jasno što čekaju Državno odvjetništvo, ministarstvo branitelja i ostale nadležne institucije. Više od 12 godina znaju za ovaj slučaj i uopće ne reagiraju. Kome nije u interesu da se konačno sazna istina gdje leže kosti Pave Vegara i Ambroza Andrića, prvih hrvatskih revolucionara koji su željeli slobodnu Hrvatsku i dali su živote za nju. Lelas se nada žurnoj akciji, pronalaženju posmrtnih ostataka Vegara i Andrića.

Jednom kada se ova priča rasvijetli do kraja, dakle kada posmrtni ostatci budu otkopani i dostojanstveno pokopani, netko s hrvatske strane mogao bi podići spomenik tragično stradalim revolucionarima na tome brdašcu kao znak živućim i budućim hrvatskim naraštajima kako se krvlju i životima stjecala hrvatska sloboda i nezavisnost.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

Pronađeno mjesto gdje leže tijela hrvatskih vitezova PAVE VEGARA I AMBROZA ANDRIĆA!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari