Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: BiH OD 1878. DO DANAS Isti politički akteri, isti interesi, isti problemi za Hrvate

Objavljeno

na

Još su Osmanlije pokušavali urediti odnose između “tri dominantna mileta”, a Austro-Ugarska između “tri glavne vjeroispovijesti”

Nelegitimni i protuustavni izbor Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine stavio je prilike u toj zemlji ponovno u žarište zanimanja hrvatske javnosti, pa u tome kontekstu nije naodmet podsjetiti na neke povijesne činjenice koje mogu osvijetliti i aktualna zbivanja.

Posebno kada vidimo da su današnji problemi u nešto drukčijoj formi postojali i prije dva stoljeća. Čak su i akteri uglavnom isti, bez obzira na njihov dvostoljetni razvoj i promjene.

Tri osmanska “mileta” odnosno tri austrougarske “glavne vjeroispovijesti” danas su tri konstitutivna naroda odnosno nacije u BiH.

Ruska Federacija ima vrlo sličan odnos prema BiH kakav je imalo i Rusko Carstvo, a pri tome se oslanja na Srbiju. Današnja Turska politikom neoosmanizma nastoji ostvariti što veći utjecaj na BiH i tamošnje odnose, piše Ivo Lučić / Globus

Austro-Ugarsku Monarhiju na neki je način zamijenila Europska unija s dominantnim njemačko-austrijskim utjecajem. Jedini novi akter je Republika Hrvatska, koja traži svoje mjesto za stolom, u igri u kojoj su karte davne podijeljene, a svi igrači drže asove u rukavima i noževe u čizmama.

Dvadeset i pet godina prije nego što je izbio opći kršćanski ustanak protiv osmanske vlasti, u svibnju 1850. godine fra Ivan Frano Jukić pisao je sultanu Abdul-Medžidu pismo u kojem mu je iznio “Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini”.

Tražio je da ih se ne zove i ne smatra rajom, nego građanima Carstva. Jukić je uz ostalo tražio i da se ukinu harač, beglučenje i krvarina, da se dopusti slobodno “obsluživanje svog vierozakona”, popravljati i graditi crkve, imati zvona i zvonike i javno održavati vjerske obrede.

Jedan od posebno važnih Jukićevih zahtjeva bio je onaj u kojem od sultana traži da “kristjani” na sudu budu “jednaki s Turcima”. Stanje pred turskim sudovima opisano je u franjevačkim kronikama. Tako fra Jako Baltić piše: “Turci mlogu raju pravu-zdravu poubijaše. Kada na sud dojdemo, sud hište svidoke. Ako izvedemo raju za svidoke, muftije, kadije i svi turci skoče: ne more raja na turčina svidočiti, ‘hiljadu raje a jedan turčin.’ Turčin na turčina svidočiti grih je smrtni po Alkoranu…”

Pritisnuti unutarnjim ali i vanjskim zbivanjima i procesima osmanska je vlast pokušavala modernizirati državnu upravu i potaknuti društvene promjene što je izazivalo velike otpore.

Ustavnim zakonom Vilajeta Bosanskog iz 1867. godine pokušali su urediti odnose između tri dominantna mileta odnosno etno-konfesionalne zajednice: katoličke, pravoslavne i muslimanske.

Pri svim administrativnim instancama (sandžaci i kotari) osnovana su upravna vijeća kao savjetodavna tijela vlasti u koja su imenovani utjecajni, ugledni i pouzdani ljudi svih konfesija.

Najvažnije pravilo u odabiru članova tih tijela, odnosno “savjetnika” bilo je u tome da, bez obzira na brojnost i proporcionalni odnos stanovništva, polovina svih mjesta pripadne muslimanima, a da se druga polovina dijeli među predstavnicima ostalih konfesija.

Tako su muslimani svagdje i uvijek imali prevlast, bez obzira na svoj broj, odnosno na postotak u ukupnom stanovništvu. Suočen sa sve složenijim problemima i sve većim protimbama, upravnik (valija) Dunavskog vilajeta proglasio je 1868. godine, po francuskom modelu, “osmansku naciju”. Bio je to prvi ali ne i posljednji neuspio pokušaj nametanja nacije i identiteta u BiH.

Nakon dugotrajnog razdoblja krize, bezvlašća i nasilja, u Dračevu nedaleko od Gabele, izbio je 19. lipnja 1875. ustanak protiv Osmanlija, ovaj put pod vodstvom katoličkog svećenika don Ivana Musića.

Ustanak se brzo širio uz granicu, najavljujući kraj višestoljetne vladavine Osmanskog Carstva nad Hercegovinom i Bosnom. Odjeknuo je diljem Europe, a posebno u Srbiji, Crnoj Gori i hrvatskim zemljama. Hrvatski književnik August Šenoa napisao je pjesmu “Munja od Gabele” kojom veliča junaštvo ustanika u “hercegovoj zemlji”, a istovremeno kritizira “staru, uspavanu i nemoćnu” Europu kojoj kroz prozor “viri polumjesec”, a ona ne mari za slobodu, nema ideala i slijedi isključivo materijalne vrijednosti.

Zahtjevi ustanika koji su sebe inače zvali “ustašama”, a tako su ih i drugi nazivali, mogu se pročitati iz jedne rečenice priopćene tih dana europskim diplomatima: “Mi ne tražimo drugo, nego da živimo ko ljudi, ne ko skotovi, kako nas turci smatraju. Hoćemo autonomiju”.

Ustanak je dotadašnje “istočno pitanje” pretvorio u “istočnu krizu”. Uslijedile su žestoke borbe koje su praćene stradanjem stanovništva, ali i diplomatskim pokušajima traženja rješenja. Musić i njegove pristaše, kao i drugi katolici, negativno su reagirali na težnje i zahtjeve pravoslavnih ustanika da se Hercegovina pripoji Crnoj Gori, a Bosna Srbiji.

Njihova je želja bila da se Bosna i Hercegovina pod habsburškom krunom sjedini s katoličkim, hrvatskim zemljama. Uslijedile su oštre polemike u tisku, ali i sporadični sukobi na terenu. S vremenom se stanje na terenu mijenjalo, crnogorska vojska i pravoslavni ustanici pljačkali su katolička sela i skrnavili katoličke crkve.

U travnju 1877. godine vojvoda Musić piše austrijskom namjesniku Dalmacije barunu Gabrijelu Rodiću u Zadar i sljedeće: “Ja se zaista ne smijem usuditi ter ciglu jednu rieč prosloviti o miru, ovako ucviljenom narodu, kojem je sve zapaljeno, uništeno, opljačkano, porušeno, tolike su glave pale.” Bio je skeptičan i prema pregovorima tvrdeći da s “Turskom se nije moguće miriti… jerbo Turska nije nikad vriedna u slobodi izvršiti što u nevolji obeća”.

Musić piše kako njegov narod vidi da parobrodima iz Rusije i Srbije dolazi pomoć u Crnu Goru, ali oni od toga ništa ne dobivaju. Vijesti o miru on komentira kao “novinsko bubanje” i “prijevaru Rusije”: “Rusija je stara varalica”, piše Musić, koja želi dobiti na vremenu i koja se neće lako odreći “miraza svojih kćeri Srbije i Crne Gore” a to je Bosna i Hercegovina. Njegova ideja i politički cilj bio je da njegova Vojvodina Donja Hercegovina stekne autonomiju i eventualno se priključi Dalmaciji odnosno Austriji.

Tako je i u više navrata pisao svoju želju: “da doljnja Hercegovina pane pod Austriju”. Musić je bio saveznik, realna snaga i nositelj političkog i moralnog kapitala kojim je Austrija u pregovorima polagala pravo na barem dio Hercegovine.

Međutim, austrougarske su se vlasti 8. srpnja 1876. tajno “sporazumjele” s Rusima o podjeli pobunjenih pokrajina i to tako što bi dio Bosne uz Drinu pripao Srbiji, pogranična područja Hercegovine Crnoj Gori, a sve ostalo trebalo je pripasti Austriji.

Bio je to samo jedan od sporazuma i razloga zbog kojeg se Austro-Ugarska Monarhija držala neutralno u ratu Srbije i Crne Gore protiv Turske. U skladu s drugim sporazumom s Rusima iz siječnja 1877. njihov je cilj bio vojničko ovladavanje i mandat za upravljanje cijelom Bosnom i Hercegovinom. To se već sljedeće godine i dogodilo.

Posljednjih dana srpnja 1878. godine austrougarske trupe ušle su u Bosnu, a početkom kolovoza i u Hercegovinu. Umjesto “pleh muzike”, kako su neki pretpostavljali, bili su prisiljeni angažirati brojne snage, a pretrpjeli su i znatne gubitke.

Osmanske vlasti pridržavale su se odluka Berlinskog kongresa, ali ne i fanatizirani lokalni muslimanski vjerski autoriteti. Nekolicina njih uspjela je vatrenim govorima pobuniti dio stanovništva, posebno one najsiromašnije i u društvenom smislu najbeznačajnije.

Nakon gotovo tri mjeseca borbi s oko 93.000 pobunjenika austrougarska vojska je 20. listopada 1878. stavila pod kontrolu cijelu Bosnu i Hercegovinu. U tim borbama imali su 5198 mrtvih, među kojima je bilo 178 časnika.

Suočena s nepovoljnim razvojem događaja, osmanska diplomacija je uoči Berlinskog kongresa ponudila europskim silama da Austro-Ugarska okupira Hercegovinu, a njoj ostavi Bosnu, što je austrougarski ministar vanjskih poslova Gullay Andrassy odbacio i ocijenio potpuno neprihvatljivim, jer bi to “dovelo do višestrukih sukoba”.

Osmanlije su ipak posljednjeg dana kongresa uspjeli od austrogarske diplomacije iznuditi tajnu klauzulu kojom se okupacija smatra samo provizorijem, a sultan zadržava suverenitet nad obje zemlje, odnosno nad Bosnom i Hercegovinom.

Konvencijom u Carigradu sklopljenom 21. travnja 1879. dogovoreno je da će muslimani i dalje petkom u molitvama spominjati sultanovo ime, a na džamijama će se nastaviti isticati osmanske zastave. U katoličkim crkvama i dalje su pjevane mise u čast austrougarskog cara čije su crnožute zastave potiskivale nacionalne trobojnice.

Pravoslavni su slavili ruskoga cara pod čijom zaštitom su oni bili. Uglavnom, prilike su se u bivšim osmanskim pokrajinama Bosni i Hercegovini kretala u pravcu rješavanja nacionalnog pitanja, i to u znaku odgovora na pitanje kojem će se prikloniti carstvu: austrougarskom, ruskom ili osmanskom.

Konfesionalne, odnosno u to doba već i nacionalne elite (bar među katolicima/Hrvatima i pravoslavcima/Srbima) imale su različite interese, različito su zamišljale budućnost, različito su gledale na sadašnjost, ali i na prošlost. Razlike u poimanju prošlosti kao i budućnosti BiH pokazale su se i u raspravama na sjednicama Sabora BiH koji je osnovan 1910. godine temeljem Zemaljskog ustava (Štatuta) za Bosnu i Hercegovinu.

U Sabor su birane osobe po položaju (virilisti) i 72 birana zastupnika. Mandati su bili podijeljeni između “tri glavne vjeroispovijesti” – katoličke, muslimanske i srpskopravoslavne, a Židovi su dobili jedan mandat.

U članku 23. Ustava određen je način biranja predsjednika i dva potpredsjednika Sabora BiH, koji se vršio na sljedeći način: “Njegovo carsko i Apoštolsko kraljevsko Veličanstvo imenuje svake godine na početku zasjedanja za upravljanje saborom između njegovih članova predsjednika i dva potpredsjednika, koji će biti ovome zamjenici.

U predsjedništvu biće zastupana svaka od triju glavnih vjeroispovijesti zemlje, pri čemu će se kod svakog idućeg imenovanja saborskog predsjedništva te tri vjeroispovijesti obrediti. U ovaj se red ne će ni novim izborima dirati.”

Nakon izbora provedenih u svibnju i rujnu 1910. u Sabor Bosne i Hercegovine ušle su četiri političke stranke. Srbi-pravoslavni bili su zastupljeni preko Srpske narodne organizacije (SNO) i dobili su 31 mandat, Muslimanska narodna organizacija (MNO) dobila je 24 mandata i zastupala je, kako se može razabrati već iz naziva, sve muslimane u BiH, dok su 16 mandata predviđenih za katolike odnosno Hrvate podijelili Hrvatska narodna zajednica (HNZ) koja je dobila 11 mandata i Hrvatska katolička udruga (HKU) s pet mandata.

Hrvati, iako najmalobrojniji bili su podijeljeni na dvije političke opcije koje su zastupale različita politička stajališta. Hrvatska politička elita prethodno je podržala i aneksiju, smatrajući je uvodom u trijalizam, dok su Srbi i muslimani uspostavili savez protiv nje, tražeći “više političke slobode i veću autonomiju za Bosnu i Hercegovinu”.

Muslimanska elita bojala se integracije u zapadni svijet, željeli su održati vezu s Osmanskim Carstvom i ostati dio Hilafeta, dok je Srbima autonomija trebala poslužiti kao prijelazno rješenje do pripojenja Bosne i Hercegovine Srbiji. Hrvatski položaj i “snagu” hrvatske politike u BiH tijekom austrougarske vlasti ponajbolje oslikava komentar civilnog adlatusa Isidora Benka iz 1911. godine.

Odgovarajući na primjedbe ministra Istvána Buriána o pristajanju Hrvatske katoličke udruge i Hrvatske narodne zajednice uz svepravašku organizaciju s trijalističkim programom, Benko je napisao kako taj idealistički program ne ometa suradnju vlade s hrvatskim političarima jer oni “vode računa o postojećem stanju i podupiru vladu”. Dodao je i da ne treba vršiti na njih pritisak i izazivati “veliko uzbuđenje”, jer je sasvim svejedno prihvaćaju li Hrvati pravaški program ili ne kada “oni i onako nemaju mogućnosti da ga provedu u život”.

Tijekom Velikog rata koji je na simboličkoj razini započeo atentatom na prestolonasljednika Franju Ferdinanda ponuđeno je više rješenja za BiH. Još na samom početku,u jesen 1914., austrijski general i guverner BiH Oskar Potiorek, predložio je da se BiH podijeli između Austrije i Mađarske i to tako da Austriji pripadne Hercegovina s Prozorom, Glamočem, Livnom, Duvnom i Bugojnom (bez Donjeg Vakufa), te dio Podrinja zbog granice sa Srbijom. Ostalo je trebalo pripasti Mađarskoj.

Njegov prijedlog nije prošao, sporazuma u Monarhiji nije bilo. Dvije dominantne nacije nisu uvažavale zahtjeve malobrojnijih, ustrajavale su u svojim maksimalističkim zahtjevima do kraja, a kraj je bio blizu, piše Ivo Lučić / Globus

U sljedećem nastavku vidjet ćemo kako je razvoj međunacionalnih odnosa tekao u dvije jugoslavenske države i u Drugome svjetskom ratu

 

Ivo Lučić: Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Njihov se uspjeh mjeri onime što se nije dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Vrijeme dosadnjikavih junaka

Kao što u ratu znoj uložen u kopanje rovova štedi krv, tako i u miru prevencija štedi palijativu. No, svojevrsno prokletstvo službi i struka koje se bave preventivom je što ne mogu zorno predočiti rezultate svoga rada. Njihov se uspjeh, naime, mjeri onime što se nije dogodilo. Oni koji grade nove ili popravljaju dotrajale ceste ne mogu pokazati one koji zbog toga nisu poginuli. Ni oni, koji su zakonski i nadzorom primorali graditelje graditi objekte tako da mogu izdržati udar jačeg potresa, ne mogu pokazati koliko je života zato sačuvano, pa ni koliko je smanjena materijalna šteta.

Jednostavno, ako su napravili dobro svoj posao i spriječili ili umanjili nekad manje, nekad veće zlo, ne gine im zajedljivo spočitavanje – sva ta strka i silan, dodatno utrošen novac nizašto! Ionako se ništa ne bi dogodilo taman i da se ništa nije poduzelo, tad će reći svima oni koji povjeruju tek kad nesreću vide u svom dvorištu. Zato nije fer da rad službi čija je svrha prevencija ocjenjuje baš svaka šuša, bila ona blagoglagoljiva ili napola mutava, bila to klatež najvišeg akademskog zvanja ili tek polupismeni davež.

Postoji li mjerilo uspješnosti prevencije?

Epidemiologija i infektologija zasigurno su među područjima gdje preventiva dolazi ponajviše do maha. Evo, već mjesecima se susreću sa situacijom koju živi ne pamte – novom, nepoznatom bolešću koja se širi brzo i podmuklo, nerijetko i bez simptoma. A kad je mnoštvo nepoznanica u igri, situacija prirodno nalaže pojačan oprez.

Kad nema drugih, primjenjuju se prokušane stare metode iz doba kad se o boleštinama te vrste puno manje znalo, čak i znatno manje nego što se o koronavirusu zna danas. Pribjegava njima sad cijeli svijet, pa i oni koji su isprva stavili ružičaste očale, nadajući se da bi ih mogao mimoići gorki kalež, čak i budu li se ponašali nonšalantno. U svemu tome najbitnijim čimbenikom pokazuje se vrijeme. Ako se na vrijeme nešto ne poduzme, posljedice dramatično rastu. Smrtonosni ples „čudaj malih črvekov“, kako je u Gruntovčanima Cinober Dudeku predstavio svijet mikroorganizama, nemoguće je zaustaviti.

I da su kojim slučajem baš svi njihovi kolege diljem svijeta djelovali pravodobno, odgovorno i ozbiljno poput njih, i da nikome nije nedostajalo potpore politike kao što nije njima, Krunoslav Capak i Alemka Markotić bi danas bili u klasičnom problemu koji mȍri preventivce – ne bi mogli pokazati posljedice svoga rada. Ipak, hrvatski stručnjaci imali su vrašku sreću u, kako to obično bude, tuđoj nesreći. Ne zato što bi joj se radovali, nego da im posluži kao primjer za usporedbu pred sumanutim naletima nevjernih Toma.

Naime, njihovi talijanski kolege su poduzeli baš sve što i oni, samo su, barem u tamošnjim žarištima epidemije, to učinili neka 2-3 tjedna prekasno, prekasno za mnoge. Sad kad su već dostupni podaci talijanskog statističkog zavoda o smrtnosti u prva tri tjedna ožujka to postaje sve jasnije, a najvidljivije je u provinciji Bergamo, koja brojem stanovnika otprilike odgovara Zagrebu i Zagrebačkoj županiji zajedno. Podaci za 97 od 243 tamošnje općine govore o peterostrukom porastu ukupnog broja umrlih (bez obzira na uzrok smrti, bilo to s koronom, od korone ili bez korone) u odnosu na petogodišnji prosjek umrlih u istom razdoblju 2015-2019. Rekorder je pitoreskno mjestašce od 5 tisuća stanovnika San Pellegrino Terme, poznato po glasovitoj mineralnoj vodi, u kojem se broj umrlih u ožujku povećao više nego 20 puta, s 2 na 42. No, vrijedi naglasiti kako bolest u tom razdoblju još ni izbliza nije dosegla vrhunac.

U zadnjoj dekadi ožujka prosječni dnevni broj službeno evidentiranih umrlih od koronavirusa, dotada već dvostruko veći od prosjeka umrlih inače, dodatno se udvostručio, da bi bilanca registriranih umrlih od koronavirusa u provinciji Bergamo na kraju ožujka dosegla brojku 2060 (petogodišnji mjesečni prosjek umrlih od svih uzroka za ožujak je 900). No, lokalno prikupljeni podaci od sve 243 bergameške općine za cijeli ožujak, koje, doduše, državni statistički zavod zbog odmaka u obradi podataka još nije službeno potvrdio, govore kako ukupan broj umrlih u ožujku u provinciji Bergamo prelazi 5400, dakle 6 puta je veći nego u ožujcima prethodnih godina.

Taj broj na tragu je službenih statističkih podataka za prva tri tjedna, uzevši u obzir i spoznaju da se u zadnjoj dekadi ožujka bolest tek zahuktala. No, to znači da je stvarni broj umrlih u ožujku za oko 2500 veći od službeno evidentiranog (2060) uvećanog za standardni broj umrlih u tom razdoblju (900), što ukazuje da je ukupni broj umrlih kojima je presudio koronavirus u Bergamu više nego dvostruko veći od službeno registriranog. Najvjerojatnije zato što nisu registrirani oni kojima zbog zapunjenih bolničkih kapaciteta nije mogla biti pružena adekvatna liječnička pomoć.

Iako drugi talijanski krajevi po svoj prilici ne će po razmjerima kataklizme slijediti Bergamo (mada mu obližnje provincije poput Brescie, Cremone i Piacenze pušu za vratom), provinciju gdje se bolest najbrže proširila, tako da unatoč tome što ne čini ni 2% ukupne talijanske populacije, sudjeluje s više od 16% u ukupnom broju registriranih umrlih od koronavirusa, ona kao najpogođenija pošašću postaje mjerilom što se događa ako se mjere ne poduzmu na vrijeme. S druge strane, mjerila što bi bilo da se mjere uopće nisu poduzele nema (nitko, naime, nije bio toliko lud da to isprobava, a ako je tkogod isprva i imao takvu ideju na pameti, ubrzo je, suočen s posljedicama, odustao).

Cyrus the Virus

Oni koji lakonski omalovažavaju posljedice bolesti tvrdeći kako od nje ionako umiru samo bolesni starci (makar bi dobar dio njih po dobi mogli biti djeca još uvijek živahnima Joži Manoliću ili Budi Lončaru), a moguće im rastu zazubice jer pošast vide i kao dar s neba u kontekstu rasterećenja mirovinskog sustava, neka znaju da je talijanskim liječnicima, među ostalim i zbog poduzetih mjera, zasad „lako“ praviti trijažu isključivanjem starijih iz liječenja.

Međutim, čisti razbor govori kako bi se u uvjetima slobodnog kolanja virusa, što neki zagovaraju, postojeći zdravstveni kapaciteti pokazali nedostatnima i za mlađe (u Hrvatskoj, primjerice, trenutno 15% zaraženih koronavirusom na respiratorima pripada dobnoj skupini 35-45 godina, i to u uvjetima kad nema potrebe za prioritetnim razvrstavanjem bolesnika prema dobi). Stoga bi veća smrtnost i među mlađim ljudima tada bila neminovna. Respiratore je, naime, relativno lako brzo proizvesti, puno lakše i brže nego one koji znaju njima rukovati i reagirati u kritičnim situacijama koje nerijetko prate taj oblik održavanja na životu. Uz to, malotko spominje posljedice koje bolest ostavlja na one koji su preboljeli njezin teži oblik, čega ni mlađi nisu pošteđeni.

Ali zato nekima dokonog mudrovanja koliko se umire od korone a koliko s koronom nikad dosta, pa bi to utvrđivali od slučaja do slučaja, posve zanemarujući zbirne statistike o mortalitetu koje, barem u Bergamu, govore više od tisuću riječi. A i dobro je znano da su svi ti rakovi, visoki tlakovi, dijabetesi, kronične bolesti pojedinih organa, gripe, prehlade… i prije bili s nama, ubijajući u provinciji Bergamo 6 puta manje ljudi nego danas.

Stoga, držimo li se zdrava razuma, nema druge nego taj nagli porast smrtnosti bez presedana u civiliziranom svijetu poslije Drugog svjetskog rata, pripisati jedinom novom, a osim koronavirusa nema ništa nova za što bi znali. Izgleda kao da se sve te opake boleštine dosad nisu mogle dogovoriti koja će ubiti čovjeka, pa im prođe život u jalovu prepiranju. No, iznebuha se pojavi sićušni, oku nevidljivi stvor, sve te nesposobnjakoviće postroji i odjednom više ljude ne mrcvare godinama, nego ih smrt dočeka po hitnom postupku.

Slično kako je u filmu Con Air (u nas preveden kao Opasan let) opaki kriminalac nadimka „Cyrus the Virus“ u maestralnoj izvedbi naše gore lista, Johna Malkovicha, okupio sve najgore američke kriminalce, davši im svojim organizacijskim sposobnostima dodanu zločinačku vrijednost. Bez njega nikako ne bi mogli preoteti zrakoplov i započeti krvavi pir. I ovdje se kolovođa, za kojeg se niti ne zna je li živ ili neživ, tako pritajio da poneki dvoje postoji li on uopće, ili barem misle da za njega ne bismo ni znali da nije otkriven. Samo, bismo li tada znali odakle svi ti mrtvi ljudi? Makar, možda i je neki treći uzrok u igri? Sve i da jest, i na njega poduzete mjere očito djeluju.

Praktičan i pragmatičan um protiv tehnicističko-birokratskog uma

Vrijeme korone iznijelo je na vidjelo sve protimbe između praktičnog i pragmatičnog uma vodećih epidemiologa i infektologa, te tehnicističko-birokratskog uma alternativaca. Potonji traže čvrsto tlo, vođeni logikom kako dok nisu poznate sve činjenice, ne treba donositi nikakve odluke, pa, kako bi donositelje već donesenih odluka diskreditirali, postavljaju pitanja za koja znaju da nitko na svijetu nema odgovora. Ili kako bi rekao Imbra Presvetli iz Gruntovčana – jeden hurmasti more postaviti takovo pitajnje na koje ni sto spametnih odgovora nemre najti.

To je vjerojatno jedna od prvih definicija trolanja, nastala znatno prije nego je taj pojam izmišljen. I dok neki ne bi poduzimali ništa sve dok se sve potrebne činjenice ne razbistre, Hrvati su srećom na vodećim mjestima imali dovoljno smirene, stručne i razborite ljude, spremne pravodobno donijeti primjerene odluke, i prije nego što su porazne talijanske statistike ugledale svjetlo dana. Ti su ljudi bili svjesni kako neznanje o nepoznatom ne može biti izgovor za bijeg od odgovornosti i nehaj, nego tek dodatni motiv za pojačani oprez.

Kako bi oslabili obrambenu moć Hrvatske, formalisti i birokrati šire zarazu ravnodušnosti („ma, bolest uopće nije tako opasna“) na sve načine potkopavajući autoritet vodstva. Čine zapravo isto što je u Hrvatskoj radila KOS-ova grupa Labrador početkom devedesetih. Jedni izmišljaju najfantastičnije priče nepotkrijepljene bilo kakvim argumentima, dokaze da ne spominjemo. Drugi se prave pametnima postavljajući pitanja za koja znaju da odgovora na njih svijet još nema.

Treći zavjeru vide u tome što se za COVID-19 otkriven 2019. godine široko primjenjuju mjere karantene, iako on nije na službenom popisu bolesti iz 1974. za koje se propisuje karantena. Četvrti, oni dovitljiviji, kao svoje glasnogovornike u prvi plan guraju satelite koje su prethodno napumpali (ne nužno samo glave im) – a koji zbunjuju javnost besplodnim filozofiranjem umiru li ljudi doista od korone ili tek s koronom – da bi se istodobno sami šegačili na tu vrlo, vrlo ozbiljnu temu… A da takva doista jest, toliko talijanskog valjda još znaju da se i sami u to mogu lako uvjeriti.

Peti, pak, (ma svi su oni peti barem kad je o rednom broju kolone riječ), ne odustaju od usporedbi korone s gripom, ne uviđajući da baš zbog poduzetih mjera mjerilo za to nipošto ne može biti stanje u zasad uspješno branjenoj Hrvatskoj, nego ono u Bergamu, gdje su spočetka koronu također dočekali kao gripu, da bi se ubrzo predomislili. No, ne kaže se uzalud, ne pada snijeg da prekrije brijeg…

Pritom je posve svejedno guraju li ti i takvi nos u tuđu struku i tuđe znanje iz pukoga neznanja, ne pokazujući pritom da makar i površno poznaju narav i svrhu epidemiologije, ili, pak, to čine iz zle namjere. Jer sablažnjeni maleni, koji im povjerovaše, kažu da su im povjerovali jer su u pitanju ugledni ljudi, doktori, ne prepoznajući da to nisu doktori, nego nadridoktori za ono o čemu govore, a za što su pravi doktori Capak i Markotić.

Uostalom, neka se samo pitaju bi li išli pod nož pedijatru. Ili tako maleni ipak nisu? No, nije to prvi put da sablažnjeni maleni, dočekavši ih kao ozebli sunce, požele povjerovati kojekakvim šarlatanima i prihvatiti sve zlo i naopako kojima ih ovi slatkorječivo nutkaju. Stoga nema druge nego zaključiti kako ima nešto i u namislima njihovih ne tako plemenitih srdaca. Ta, nisu li još do jučer gorljivo urgirali da se državno vodstvo poda komedijašu i lakrdijašu, koji tim poslovima nije vičan i nisu mu pisani na kožu, pa gdje ne će i sad povjerovati jednako naopakim alternativcima.

Njih, zanimljivo, promiču isti mediji koji su ne tako davno svesrdno podržavali i dotičnog politikanta, diletanta političkih kompetencija nalik onima pajaca kojeg su Slovenci smjesta torpedirali čim su se suočili s opasnošću pošasti, te državno kormilo prepustili ozbiljnom i odgovornom čovjeku. Zanimljivo je kako u podrivačkoj promociji alternativaca prednjači portal s prefiksom „tele“ u imenu (a nije telegram.hr), što (baš kao i kod telegrama) vjerojatno označava publiku kojoj je namijenjen. Kao da ima zadanu normu držati na naslovnici barem 5 članaka posvećenih alternativnom viđenju krize, u kojima zatrpava činjenicama samo prividno vezanima uz materiju, istodobno ignorirajući one ključne, već izmjerene statističke pokazatelje.

A gdje si bio 2020.?

Posebno je tužno među onima koji danas ruše hrvatsku obranu vidjeti i neke koji su prije tridesetak godina branili Hrvatsku od takvih kakvima su u međuvremenu sami postali. Moguće i nisu svjesni kako će, kad sve ovo prođe, glavno pitanje biti – gdje si bio i što si radio 2020.? Onima, koji su se ponijeli kao krava koja je najprije dala pa prolila punu kantu mlijeka, od slabe će koristi biti gdje su bili ’91. Jednako kao što francuskom maršalu Petainu ’45 nije bilo od neke vajde gdje je bio ’18 da ne bi ostao upamćen u francuskoj povijesti kako jest. I sve to u vremenima kad čak i Zoran Milanović, ne radeći ništa, radi za Hrvatsku najbolje što zna i može. A da se ugledaju na njega dok je još vrijeme?

Kako će inače lustrirati one koji su zlo činili Hrvatskoj od 45′ do ’90, i one koje su joj ga činili od ’91 do ’95, kad se ovih dana sâmi tako jasno rasvjetljavaju (lustriraju)? Danas, naime, upravo oni rušilačkim propagandnim djelovanjem otupljuju nužan oprez i umnogome doprinose tome da se Hrvatska trenutno ističe u još nečemu osim učinkovitog zauzdavanja epidemije.

Naime, posve suprotno drugim državama, Hrvatska ima znatno više problema s obuzdavanjem širenja zaraze u dijelovima države pretežno sklonim političkoj desnici, u čemu, nažalost, nisu iznimka ni Hrvati izvan Hrvatske, nego u krajevima gdje prevladava politička ljevica, dijelom možda i zato što su tamo navikli pratiti talijanske medije pa sav taj užas vide iz prve ruke. Što reći nego – gdje se sije i prima neposluh, tamo caruju bujice nereda! A usput i ono što se nekad činilo za 30 srebrnjaka.

Imajući u vidu svu podmuklost metoda kojima se služe oni koji danas ruše Hrvatsku, ostaje izvjestan žal što s metodama borbe protiv epidemije, za koje je Krunoslav Capak rekao da spadaju u 19. stoljeće – posve logično, jer s obzirom na nedovoljno znanje o neprijatelju, drugih učinkovitih, poput cjepiva i lijeka, zasad nema – nije usklađeno i sankcioniranje iz tog vremena. Što tek reći za pothvat 150 izletnika koji su sredinom ožujka odlučili turistički posjetiti Tursku, da bi se vratili kao leglo zaraze, a Capak ih ne bez ironije prozva „našim Turcima“?  A što, nego protegnuti žal na izostanak kažnjavanja svojstvenog kojem stoljeću ranije, pa nek „naši Turci“ pjevaju borbene – „Odavno smo janjičari stari,…“. Ovako, u poremećenom svijetu potpuno izvrnutih pravila, vrijednosti i autoriteta sad oni traže Capaka da im se ispriča.

I poslije korizme korizma

I dok se o stručnjacima Krunoslavu Capaku i Alemki Markotić ovih dana uglavnom lijepo priča, a hvali se s pravom i ministra Beroša, jedan čovjek ostaje sve vrijeme u sjeni, čovjek za kojeg Capak reče: „Nisam vidio čovjeka koji s tolikom mirnoćom i promišljenošću donosi odluke, prihvaća prijedloge, diskutira o njima, ali kada donese odluku, onda inzistira da bude po njegovu.“ Doista savršen opis pravog čovjeka na upravljačkom mjestu, a usput i priznanje tko doista donosi odluke.

Riječ je o Davoru Božinoviću, ministru unutarnjih poslova i šefu Stožera civilne zaštite, čovjeku kojeg ovih dana cendravi anarhoidi časte KOS-ovcem, spočitavajući mu usput i upitan politički legitimitet, budući mu je narod, koji najbolje zna (bolje i od Plenkovića), dao na izborima svega 454 preferencijalna glasa. No, to ne pokazuje ništa drugo doli da ti priučeni politički analitičari, očito pobornici krajnje ljevičarskog koncepta direktne demokracije, ne poznaju bit političkog sustava predstavničke demokracije, utemeljene na prijenosu legitimiteta.

Štoviše, slučaj Davora Božinovića (koji je politički sumišljenik predsjednika Vlade Plenkovića protiv kojeg se, apsurdno, morao natjecati na istoj listi) najbolje potvrđuje svu nakaradnost i destruktivnu narav preferencijalnog glasovanja, koje se u konačnici pokazuje samo još jednom lizalicom za sablažnjavanje malenih. A sva je prilika da prije ovih događanja ni drugi nenametljivi, smireni, pristojni i stručni ljudi, poput onih koje se danas drži junacima (Capak, Beroš, Markotić), u očima sveznajućeg naroda ne bi prošli ništa bolje. Štoviše, imali bi šanse k’o rani kršćani u rimskom Koloseju protiv divljih zvijeri.

Ali neka se ne brine narod slijep kraj zdravih očiju, ne će on ni sad progledati. Proći će vrijeme tih iritantnih, dosadnih, sposobnih i stručnih ljudi, vrijeme davora, vilija, alemki i krunoslava (jer kako se prisjećamo ovih dana – put od „Hosana u visini“, do „Raspni ga, raspni!“ i nije tako dalek), i vratiti se ono staro vrijeme, vrijeme bukača i alapača, vrijeme tamburaša, marasa, beljaka, buljeva, grmoja… a bome i onih koji takve rišu kao super-junake, a nisu više u dječjoj dobi, iako počesto tako zvuče.

Ironično, vratit će se zahvaljujući djelima ovih dosadnjikavih, mentalno stabilnih junaka koji povazdan tupe jedno te isto, što tankoćutne pametnjakoviće iznimno iritira i vrijeđa. Pa im i tijekom korizme tako teško pada odreći se za dobro šire zajednice isprazne, hedonističke dokolice koju nazivaju slobodom. Za koju je Zvonko Bušić brzo shvatio da je miljama daleko čak i od one slobode koju je uživao u izolaciji američkih kazamata, izdržavši u njoj poprilično dulje i od najcrnjih scenarija razvoja pošasti koja je zahvatila svijet.

Kako stvari stoje, nakon jedne šokantne i rastresene korizme, vrijeme nam je provesti još jednu. Stoga ju provedimo sabrani s pouzdanjem u Boga, zahvaljujući Mu na ljudima koje nam je dao, s punim povjerenjem u njihovo vodstvo. Jer djelima pokazuju da ga zaslužuju.

Grgur S./Kamenjar.com

‘Hrvatska ima najbolji stožer za obranu od corona virusa u cijelom svijetu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina: Nije više upitno hoće li se EU promijeniti, pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena

Objavljeno

na

Objavio

Pet uvjeta za Plenkovića da od kriznog upravitelja postane lider

1. Ako zaboravi barem osamdeset posto naučenih briselskih političko-diplomatskih tehnika; 2. ako osnuje kompetentan i operativan gospodarski tim; 3. ako nauči svakodnevno odlučivati; 4. ako kritiku shvati kao pomoć; 5. ako prestane ulaziti u Banske dvore kao najpametniji na svijetu

Nije novost da se u velikim krizama potvrđuju, dokazuju ili rađaju vođe. A oni drugi nestaju poraženi. Globalna kriza izazvana pandemijom koronavirusa samo podsjeća na tu spoznaju. Nije više potrebno posebno elaborirati da Europska unija izlazi iz ove krize poražena.

Uostalom, što reći o toj temi nakon što su na mogućnost raspada EU zbog lošeg odgovora na koronakrizu upozorila dvojica izrazitih eurofila različitih generacija – bivši predsjednik Europske komisije, francuski političar Jacques Delors te bivši njemački ministar vanjskih poslova i uvjereni europejac Sigmar Gabriel?

Nije više upitno hoće li se EU promijeniti. Pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena. Aktualna briselska birokracija pretvorena u imaginarne europske dužnosnike sigurno neće biti. ‘Javni poziv‘ otvoren je za predsjednike europskih država i vlada, osobito za one koji pokažu sposobnost vodstva u ovladavanju koronakrizom. A to podrazumijeva primjereno reagiranje na dva ključna segmenta krize.

Razlike između Trumpa i Putina

Prvo, ovladavanje pandemijom. I drugo, očuvanje gospodarskog potencijala i spremnosti za gospodarski oporavak kad epidemija prođe. Danas nam je važnija ova prva faza jer kratkoročno spašava živote. Sutra će nam biti važnija ona druga jer dugoročno određuje razvoj, pa i opstanak. U prvoj se fazi pokazuju sposobnosti nadzora nad društvom. U drugoj, zahtjevnijoj, pokazat će se kreativnost, kompetencija i autentičnost vodstva. Bez uspješne prve faze druga nema temelja, a bez uspješne druge – prva postaje besmislena. Kvalitetno vodstvo ili kvalitetni vođa moraju biti izvrsni u obje.

No dok se EU traži usred krize, zanimljivi postaju neki modeli upravljanja krizom u državama s čvrstim državnim ustrojstvom i prepoznatljivim vođama te razlike među njima koje proizlaze iz zapadnjačkih demokratskih i istočnjačkih autoritarnih modele upravljanja.

Najistaknutiji su primjeri među prvima SAD i UK, odnosno Donald Trump i Boris Johnson. Karakteristično je za obojicu da se ne boje donositi odluke, ne boje se pogriješiti, shvaćaju koliko je nužno u vrijeme pandemije održati živim gospodarstvo i pripremiti ga za vrijeme poslije nje.

Igraju sličnu igru u koronakrizi, kombinirajući socijalnu brigu i represiju kojom nastoje zaustaviti širenje zaraze i istodobno (čak nerealno) optimistično poticati gospodarske aktivnosti. Johnson je čak pokušao steći gospodarsku prednost vrlo rizičnom primjenom tzv. strategije krda potičući širenje zaraze kako bi se stekla imunost stanovništva.

Promijenio je pristup kad je vidio da je socijalna cijena previsoka. Trump je u iznimno složenim okolnostima uspona pandemije u SAD-u pronašao svoj kontrapunkt u najpoznatijemu svjetskom epidemiologu Anthonyju Fauciju koji ulijeva povjerenje u zdravstveni pristup dok američki predsjednik ‘bilda‘ poduzetnički optimizam. Karakteristično je za Trumpa i Johnsona da nikakvu odluku smatraju lošijom od pogrešne odluke.

Nasuprot njima su države autoritarnih istočnjačkih, manje-više postkomunističkih režima. Najistaknutiji su primjeri Kina i Rusija sa svojim vođama Xi Jinpingom i Vladimirom Putinom. One su uvijek bolje u nadzoru od demokratskih sustava i zato izgledaju uspješnije u prvoj fazi koronakrize. Ali i njihovi podaci o širenju i sprečavanju zaraze često su sumnjivi i u pravilu neprovjerljivi. A i u drugoj, gospodarskoj fazi krize uspješnost se ponovno svodi na kontrolu i državno upravljanje, nemaju obvezu truditi se oko aktivacije poduzetništva. Zato uspješnost vodstva nije mjerljiva zapadnim mjerilima. Ali unatoč tome i ti sustavi uspješnije upravljanju krizom od birokratiziranih sustava poput Europske unije.

Kako prerasti činovničko vladanje

Pitate se, dakako, gdje smo tu mi, s Andrejom Plenkovićem koji je preko noći (pandemija i potres) prisiljen pretvoriti se iz europskog rukovoditelja u kriznog upravitelja. U prvoj fazi nadzora nad epidemijom, uz dobro izabran stručni tim, Andrej Plenković ​čak se neočekivano dobro snašao. No ona zahtjevnija, druga faza, faza održavanja i poticanja gospodarstva, zasad je zakasnila, ali još ne nepovratno.

Pa čak ni za Plenkovića još nije kasno da tijekom realne krize iz političara činovnika izraste u upravitelja ili možda čak lidera. Ali samo pod nekim uvjetima: da zaboravi barem osamdeset posto naučenih briselskih političko-diplomatskih tehnika; da uza se ima mali, ali kompetentan i operativan gospodarski tim; da nauči svakodnevno donositi odluke, makar i pogrešne; da kritiku shvati kao pomoć, a ne kao neprijateljski čin. I, općenito, da ne ulazi u Banske dvore kao najpametniji na svijetu, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari