Pratite nas

Vijesti

Ivo Lučić: Dejan Jović grubo negira istinu o Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Rat donosi duboke uvide i ostavlja duboke tragove u kulturnoj svijesti naroda koji je upravo u ratu bio dramatično suočen s istinskom stvarnošću koliko god ona dijelom bila i imaginarna pa i mitska. Hrvatska stvarnost iz posljednjeg rata političkom voljom kroz demokratsku proceduru pretočena je u Ustav u čijim su Izvorišnim osnovama navedeni državni oblici, ideje i događaji koji su prethodili državnoj suverenosti, a što se uz ostalo očitovalo i u „pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991-1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.“ Time je temeljna politička interpretacija posljednjeg rata dovršena i kodificirana, pa kao ustavna kategorija ne bi trebala pa ni smjela biti tema dnevnopolitičkih prijepora.

Njegova znanstvena verifikacija je u tijeku i trebala bi se vršiti se po pravilima historiografske odnosno znanstvene metodologije.
Međutim, u javnom prostoru odvija se „rat“ za interpretaciju Domovinskog rata i (novije) hrvatske povijesti, u rasponu od reforme obrazovanja do imenovanja gradskih ulica i trgova. Krajem 2017. godine u Zagrebu je objavljena knjiga Rat i mit politika identiteta u Republici Hrvatskoj autora Dejana Jovića redovitog profesora na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, glavnog urednika fakultetskog časopisa „Politička misao“ i gostujućeg profesora na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Jović je u razdoblju od 2004. do 2014. bio savjetnik ministra Vanjskih poslova, glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske, a u svibnju 2015. izabran je za člana Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. Ovo kratko predstavljanje potrebno je kako bi se realno ocijenila hrvatska politička i društvena stvarnost, ali i da bi se vidjelo kako se radi o utjecajnoj i društveno visokopozicioniranoj osobi.

Jović piše kako je za postojanje nacije potrebna „naracija“ odnosno „nacionalni diskurs oko kojeg se gradi pojednostavljena interpretacija prošlosti i sadašnjosti i oko kojeg se zamišlja poželjna budućnost“ (str. 12.) Naglašava da se ta „naracija“ u Hrvatskoj „u proteklih četvrt stoljeća gradila upravo oko interpretacije Domovinskog rata“. Međutim, on tu interpretaciju problematizira tvrdnjom da je ona „mit“ i da se temelji na „jedinstvu“, a ne na „pluralizmu i slobodi“ koji su navodno vladali u godinama „liberalizacije socijalističkog poretka u Hrvatskoj osamdesetih godina“ (str. 13.).

Nekome tko vjeruje u komunistički liberalizam i slobodu suvišno je spominjati gospodarski slom, političke zatvorenike u zemlji, ubojstva političkih protivnika u inozemstvu, bijele knjige ideoloških komisija i crne popise političkih policija. Oni će se radije sjećati radnih akcija, glazbe Novoga vala i osjećaja perspektive koju im je pružalo članstvo u Savezu socijalističke omladine i Savezu komunista. Mit koji je stvoren o „zlatnom dobu“ i „sretnoj djeci“ jugoslavenskih osamdesetih prerastao je u bajku o sretnom djetinjstvu i poletnoj mladosti, jednu vrstu pseudoreligije te ga se u očima njegove sljedbe ne može dovesti u pitanje, ponajmanje iznošenjem činjenica. Uglavnom, oslanjajući se prvenstveno na mit o „liberalizmu“ jugoslavenskog „socijalizma s ljudskim licem“, Jović pokušava demitologizirati odnosno razgraditi „mit“ o Domovinskom ratu u Hrvatskoj, a time posljedično barem dovesti u pitanje hrvatski „nacionalni diskurs“ i identitet izgrađen na njegovim temeljima. Takvi pokušaji obično u pozadini imaju projekt izgradnje drukčijega identiteta i konstrukcije stvarnosti, što naravno znači i drukčije političke ciljeve. Obično je riječ o tomu da je „demitologizirana“ verzija povijesti jednako, ako ne i više mitska od one koju nastoji zamijeniti. Kod Jovića je upravo o tomu riječ. On se ne miri s postojećom interpretacijom povijesti i ne prihvaća na njoj uspostavljen identitet i politički okvir. Pokušava ga promijeniti izgradnjom suprotstavljenog novog/starog narativa što predstavlja kao ozbiljan znanstveni rad utemeljen na činjenicama, što ni u kom slučaju nije.

Jović na skoro 400 stranica teksta ne citira ni jednu od brojnih historiografskih monografija napisanih na temu Domovinskog rata u Hrvatskoj, pa je posve jasno da njega činjenice ne zanimaju. Za ovu prigodu spomenut ću samo dvije nagrađivane knjige koje se, kao ni mnoge druge, ne mogu zaobići ukoliko se ozbiljno istražuje navedena tema: Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995., Zagreb, 2005. i Davor Marijan, Domovinski rat, Zagreb, 2016. Umjesto pouzdanih historiografski utvrđenih činjenica, Jović nudi površne uratke V. P. Gagnona, F. Wilmer i sličnih, a svoje teze potkrjepljuje nepouzdanim svjedočenjima nevjerodostojnih svjedoka.

Kao što su nekada dva svjedoka bila dovoljna da bi se nekome priznalo sudjelovanje u NOB-u i osigurala mu se „boračka penzija“, tako su Joviću dovoljna tri svjedoka da odredi karakter (Domovinskog) rata, njegove uzroke i posljedice. Ta trojica su Josip Boljkovac, Josip Manolić i Josip Perković. Tri Josipa krunski su svjedoci i u Jovićevu nastojanju da diskreditira Franju Tuđmana i njegovu politiku. On u njihove izjave ima puno povjerenje, bez obzira što su (barem dvojica) poznati kao ogorčeni Tuđmanovi osobni i politički neprijatelji. Međutim, kada Tuđmana želi prikazati kao „staljinista“ onda mu je ključni argument „vraćanje na političku scenu aktera represivnog aparata iz hrvatskog staljinističkog vremena“, a to su nitko drugi nego dva od tri Josipa.

Jović optužuje Tuđmana i za to što „nije isključivao rat kao jednu od opcija te nije bio spreman od njega odustati po svaku cijenu“. Štoviše, tvrdi da je Tuđman „u kasnijim fazama rata“ odnosno tijekom 1995. rat smatrao „najboljom i možda jedinom mogućom opcijom“. Tu nedostaje tek malo objašnjenje, radilo se o petoj i posljednjoj godini rata, o akcijama koje su dovele do njegova završetka a ne početka. Rat je već bio tu sa svim svojim strahotama odnosno posljedicama. Skoro trećina Hrvatske bila je okupirana, a s tog je prostora protjerano cjelokupno hrvatsko stanovništvo.

Jović spekulira da Tuđman „možda nije htio“ rat, ali ga je „smatrao dopustivim sredstvom ostvarivanja ciljeva koje je predstavio kao nacionalne“. Tuđmanovu „ratobornost“ dokazuje govorom održanim 23. svibnja 1992. u Zagrebu nakon prijama Hrvatske u članstvo UN-a. Interpretira dio govora i piše da je Tuđman rekao „da rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela, da je odustala od svojih ciljeva, a prije svega od nezavisnosti“. Nakon toga (str. 181.) neprecizno (ispušta dio u zagradama) citira nekoliko rečenica iz govora: „Neki ljudi (neki pojedinci) u Hrvatskoj, a osobito u svijetu, koji nisu bili prijatelji Hrvatske govorili su da nije trebalo rata, da smo (i) mi krivi za rat. A ja sam govorio i odgovaram: ‘Jest, ne bi bilo rata da smo odustali od svoga cilja da stvorimo samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku’.“ Zatim na kraju knjige (str. 382.) opet tendenciozno tumači taj govor. Međutim, kada se on citira u cijelosti i tumači logički unutar političkog i sigurnosnog konteksta tada i ono što je rečeno ima potpuno drukčije značenje. Naime, Tuđman je nastavio: „Mi smo predlagali da do svoga cilja dođemo bez rata, da se jugoslavenska kriza riješi preobrazbom federacije s kojom nitko nije bio zadovoljan, a naročito ne hrvatski narod. Da se riješi na taj način da stvorimo savez suverenih država, u kome bi Hrvatska bila suverena sa svojom vojskom, svojom monetom i svojom diplomacijom. Nisu prihvatili. Prozivali su da mi ugrožavamo Srbe u Hrvatskoj. To je bila laž, jer smo mi tim Srbima jamčili sva prava, ali smo kazali da je došlo vrijeme da kažemo dosta je! Više nitko u Hrvatskoj neće biti gospodar do samog hrvatskog naroda. Spremali smo se da ostvarimo svoj cilj ako možemo mirnim putem, da, ali ako ne može i ratom. I u tom ratu smo pobijedili.“

Navedeni govor odavno se iskrivljuje i koristi protiv Tuđmana i Hrvatske. Podsjećam da je on izrečen nepunih pet mjeseci poslije napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Hrvatsku, razaranja gradova, ubijanja i protjerivanja hrvatskog stanovništva. Zagreb je bio na dohvatu srpskih topova smještenih na gotovo trećini okupiranog državnog teritorija. Zar je netko doista očekivao da će Tuđman prihvatiti takvo stanje i potpisati kapitulaciju.

Jović za početak rata optužuje „desno krilo“ HDZ-a: Šeksa, Glavaša, Vukojevića i Šuška, koji su opet prema svjedočenju Boljkovca „ne samo željeli rat, nego su aktivno radili na tome da se i dogodi“. Tako su, svjedoči Boljkovac, a piše Jović: Šušak i ostali „izazivali rat pucajući po srpskim mjestima u Slavoniji“. Kada se toj besmislici dodaju i „dokazi“ iz propagandnog serijala BBC-a „Smrt Jugoslavije“ Joviću je sve jasno: „Hrvati su bili ti koji su prvi napali Srbe i Jugoslaviju, a ne obrnuto – kako se danas tvrdi u mitu o Domovinskom ratu i u diskursu koji inzistira na tome da je on bio samo i isključivo obrambeni i oslobodilački“. Sve ovo ni malo ne čudi od autora koji je svojedobno tvrdio kako Slobodan Milošević nije srpski nacionalist, već pobornik jugoslavenskoga jedinstva.

Jović u knjizi iznosi čitav niz lažnih ili iskrivljenih informacija iz arsenala ratne i političke propagande te na njima zasniva jednako iskrivljene zaključke, pri čemu upada u brojne kontradikcije. Istovremeno, dok propagira liberalizam i slobodu žali za hladnim ratom i Berlinskim zidom koji se „srušio nama na glavu“ i doveo do kaosa; žali zbog ujedinjenja Njemačke, a najviše zbog raspada Jugoslavije. Ona se po Joviću nije raspala zbog neriješenosti čitavoga niza pitanja, nesposobnosti komunističkih elita da prepoznaju realnost i na vrijeme prihvate demokraciju, kao ni zahtjeva dominantnih srpskih političkih struktura da „svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi“, nego zbog navodnog otpora konzervativaca „socijalističkom liberalizmu“.

Za rat mu nije krivo srbijansko/jugoslavensko vodstvo koje je za ostvarenje svojih ciljeva računalo na JNA i vojnu premoć nego „ekstremisti na svim stranama“. Dejan Jović knjigom Rat i mit nastoji dovesti u pitanje ustavnu interpretaciju Domovinskog rata, koja je ujedno i važan element hrvatskoga nacionalnog identiteta. To nije znanstveno propitivanje tijeka i karaktera rata nego grubi pokušaj negiranja i promjene istine o ratu što za sobom povlači i zahtjev za promjenom identiteta. U tom političko-propagandnom poslu izgradnje i nametanja „konkurentskog mita“, politička funkcija člana Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, Joviću je puno važnija referenca od znanstveno nastavnog zvanja na Sveučilištu. Utoliko je njegova knjiga dokaz visokog stupnja građanske i političke slobode ali i niskih standarda u dijelu akademske zajednice u Republici Hrvatskoj.

Globus, 19. siječnja 2018.

Što vi mislite o ovoj temi?

Vijesti

Trump: Prosvjednike će dočekati ‘najopasniji psi’ ako prijeđu ogradu Bijele kuće

Objavljeno

na

Objavio

Američki predsjednik Donald Trump u subotu je rekao prosvjednicima da bi smrt crnog muškarca koji je umro nakon što mu je bijeli policajac vrat prikliještio koljenom, mogla biti “dočekana s najopasnijim psima  i najopasnijim oružjem koje sam vidio” ako prijeđu ogradu Bijele kuće.

U nizu objava ana Twitteru Trump je također pozvao svoje pristaše da se okupe ispred zgrade izvršene vlasti, rekavši, “VEČERAS JE, KOLIKO RAZUMIJEM, MAGA VEČER U BIJELOJ KUĆI???”. MAGA je skraćenica Trumpova slogana: “Make America Great Again”, odnosno “Učinimo Ameriku ponovno velikom”.

Smrt Georgea Floyda koja se dogodila u ponedjeljak u Minneapolisu pokrenula je prosvjede, neke od njih nasilne, u mnogim gradovima diljem zemlje, uključujući i one u Washingtonu u petak.

Bijela kuća je bila privremeno zatvorena dok su se stotine ljudi okupljaju tijekom podneva okupljale preko puta na trgu Lafayette.

Nakon što su otišli u prosvjednoj povorci, prosvjednici su se kasnije opet okupili, a video snimke su pokazale naguravanje između policajaca i prosvjednika koji su se razišli u subotu rano ujutro.

Trump je pohvalio pripadnike američke tajne službe koji čuvaju Bijelu kuću rekavši da su bili “vrlo hladnokrvni”. “Bio sam unutra, pratio svaki pokret, i nisam se mogao osjećati sigurnije.”

“Velika gomila, profesionalno organizirana, no nitko nije došao blizu ograde. Da jesu, bili bi dočekani s najopasnijim psima i najopasniim oružjem”, rekao je. “Mnogi tajni agenti samo čekaju taj korak.”

Trump je optužio gradonačelnicu Washington D.C.-a, Muriel Bowser, zato što je odbila poslati policiju koja bi pomogla tajnim službama, iako je Washington Post izvijestio da su gradski policajci pomogli kontrolirati kasnije okupljanje.

Ured gradonačelnice i policije Washington D.C.-a nije odmah odgovorio na zahtjev za komentarom.

U petak, nakon upozorenja i osude demokrata, Trump je s Twittera povukao komentar da “pljačka vodi ubojstvu” sugerirajući da bi se moglo pucati na prosvjednike koji su krenuli pljačkati. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Milanović odgovorio Šeksu: Možda bi netko mogao pokrenuti i istragu o zločinima u Osijeku

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Na izjave Vladimira Šeksa da se zbog ponašanja predsjednika prema Danu državnosti treba pokrenuti proces njegova opoziva, predsjednik Zoran Milanović je odgovorio “neka pokrene”.

– Za gospodina Šeksa, kodno ime Sova, nitko nikad nije glasao. On je jedan od vrlo negativnih likova Hrvatske zadnjih 30 godina, iza njega je ostao jedan vrlo teško izbrisiv institucionalni bestrag. I neka pokrene. Tko zna, možda netko pokrene i istragu o odgovornostima za zločine u Osijeku za vrijeme rata – ustvrdio je Milanović.

Dodao je i da je ovaj sastav Hrvatskog sabora o ovom prazniku tako odlučio samo zbog izbora.

– To radiš jer možeš. Kupio si glasove žetonima. Doći će netko drugi i nadam se da će biti razuman i da neće tjerati svoju volju i odabrati nešto što smeta polovici hrvatskog naroda. To se tako ne radi – rekao je Milanović.

Komentar uredništva Kamenjar.com:

25. lipnja je SKH-SDP prvo odbio glasati za samostalnost odnosno za ono za što je ogromna većina hrvatskog naroda glasala na referendumu 1991. nudeći svoj prijedlog deklaracije po kojem bi se uz razdruživanje odmah pokrenulo i udruživanje s onim republikama koje to žele.  ( https://www.youtube.com/watch?v=6edOi0N_-H0 )

Pošto je saborska većina kojom je dominirao HDZ odbila ovakav prijedlog i dala na glasovanje prijedlog o punoj samostalnosti, dio zastupnika SKH-SDP-a, poglavito onih srpske nacionalnosti, bježi iz Sabora da ne bi digle ruke za hrvatsku neovisnost.

Dio zastupnika SKH-SDP-a na čelu s Račanom ipak ostaje i glasa za prijedlog. Na izborima 1992. godine SKH-SDP dobija 5% glasova a razlog tako slabom rezultatu je upravo njihovo ponašanje na datum 25. lipnja 1991. kojeg Milanović gura a bolje bi bilo da ga ne spominje jer je taj datum upravo sraman za partiju koja ga je proizvela.

Zaključak: 30. svibnja je najbolji datum za Dan državnosti. Tog dana ustrojen je prvi višestranački Sabor izabran na prvim slobodnim i demokratskim izborima u Hrvatskoj, pa se time osim državnosti odaje i nužna počast demokraciji, višestranačju i političkom pluralizmu nasuprot do tada vladajućeg komunističkog totalitarizma.

A što se tiče državnosti nove mlade hrvatske države, ona je počela upravo 30. svibnja upravo konstituiranjem tog saziva sabora koji je donio sve ključne odluke koje su dovele do hrvatske neovisnosti a to su redom:

22. prosinca 1990. novi Ustav Republike Hrvatske
Travanj 1991. Raspisivanje odluke o održavanju referenduma o samostalnosti RH
25. lipnja 1991. Donošenje saborske deklaracije o neovisnosti RH
8. listopada 1991. Odluka o razdruživanju s ostalim republikama koje su tvorile bivšu SFRJ.  (P.N.)

Vladimir Šeks: Treba pokrenuti proces opoziva predsjednika Milanovića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari