Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Doći će vrijeme kada će se i sudu suditi

Objavljeno

na

DOĆI ĆE VRIJEME KAD ĆE SE I SUDU SUDITI Indikativno je što nitko nije osuđen za zločine učinjene nad Hrvatima u BiH

Pogrešno ili nepotpuno utvrđene činjenice razlog su za ukidanje prethodno donesene presude. To je pravilo prisutno u svim pravnim sustavima još od rimskih vremena. Jednako tako, profesionalna historiografija od povjesničara traži da se u “živi pijesak interpretacija” upusti tek kada ima oslonac na “čvrstoj jezgri činjenica”.

Uglavnom, mogli bismo prihvatiti omiljenu tezu britanskoga novinara i političara Charlesa P. Scotta kako su “činjenice svete, a uvjerenja slobodna”. U skladu s navedenim postulatima s pravom očekujemo od sudova da ne sude prije nego što u dokaznom postupku utvrde sve dostupne činjenice i dokaze, a od profesionalnih povjesničara očekujemo da ne donose zaključke prije nego što imaju “čvrsto jezgro činjenica”. Uz to, njihovi zaključci moraju biti utemeljeni na zdravom razumu i logici.

Ukoliko sud donese presudu, a propustio je ili nije ni htio utvrditi činjenice, takvu presudu imamo pravo zvati nepravednom, a takav sud tendencioznim ili jednostavno rečeno “političkim sudom”. Političkim – zato što je široko rasprostranjeno mišljenje da politika zbog ostvarenja ideologije koju zastupa ili partikularnih interesa ima pravo na proizvoljnost, nepravdu i nelogičnost, pa i na postupanje suprotno zdravom razumu – a to nikako ne bi smjelo biti tako, piše Ivo Lučić / Globus

Jednako tako, ukoliko povjesničar iznese interpretaciju i donese zaključak, a propustio je ili nije ni htio utvrditi činjenice, takav uradak nazivamo neznanstvenim, aktivističkim, propagandom ili pamfletom. Ukoliko to nije izuzetak nego je pravilo onda i takvog povjesničara s pravom možemo zvati aktivistom i propagandistom, kojem je ideologija važnija od historiografije i njezine metodologije.

Žalbeno vijeće Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) presudilo je 29. studenoga 2017. šestorici hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika iz BiH. Potvrđena je njihova “krivnja”, kao i zatvorske kazne u rasponu od 25 do 10 godina.

Primjetno je kako Tribunal nije uzeo u obzir dokaze koje je iznijela obrana, odnosno nije utvrdio sve dostupne i relevantne činjenice. Stoga je taj sud od mnogih s pravom ocijenjen pristranim, nepravednim i “političkim” sudom. Tu ocjenu i uvjerenje dodatno osnažuje ponašanje dužnosnika suda, sudaca i tužitelja.

Puno je rečeno i napisano o politici tužiteljstva, kao i o činjenici da je politički i vojni vrh Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije pošteđen i optužbe a kamo li osude. Indikativno je i to što nitko nije osuđen za zločine učinjene nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Problematičan je odnos ICTY-a prema hrvatskim žrtvama u Vukovaru i diljem Republike Hrvatske uz primjedbu da tu ni odnos hrvatskih institucija nije bio puno drukčiji. Ipak, optužnica, postupak i presuda “hrvatskoj šestorci” ostat će zabilježena kao vrhunac nepravde, neprofesionalizma i beščašća. Doći će vrijeme kada će se i sudu suditi, tada će taj proces kao i presuda biti glavni dokazi optužnice protiv sudionika tog udruženog zločinačkog poduhvata.

Božica pravde obično se prikazuje slijepom, odnosno s povezom na očima, vagom u jednoj ruci i mačem u drugoj. To nikako ne znači da treba slijepo izvršavati političke naloge, nego da mora biti nepristrana te izvagati sve činjenice prije nego što zamahne mačem. U skladu s tom idejom, glavni tužitelji ICTY-a Kenneth Scott i Serge Brammertz ne bi smjeli prihvatiti nikakvu nagradu od jedne zaraćene strane, odnosno iz ruku Safeta Oručevića bivšega ratnog vođe i gradonačelnika istočnoga, muslimanskog dijela Mostara.

Istog onoga Oručevića koji je u ljeto 1993. pregovarao s Ratkom Mladićem oko suradnje srpske i muslimanske vojske te zajedničkoga izlaska na more. Dakle, Scott i Brammertz dobitnici su nagrade “Mostar peace connection” koju im je uručio Oručević i to u srpnju 2016. i studenome 2017. godine, neposredno prije izricanja drugostupanjske presude šestorici. Jasno je da su te priredbe organizirane kako bi se utjecalo na rad Tužiteljstva i suda, odnosno da bi se manifestiralo njihovo ideološko zajedništvo i jedinstvo u postizanju konkretnih političkih ciljeva.

Po nagradu je u Mostar 23. srpnja 2018. došao i sudac Carmel Agius, posljednji predsjednik ICTY-a i predsjedavajući sudac Žalbenog vijeća koje je potvrdilo presudu šestorci. Nagrada je posthumno dodijeljena i prvom predsjedniku Haškoga tribunala, Antoniju Casseseu.

Izjave koje su u tim prigodama davali nagrađeni tužitelji i suci pokazuju da ništa nisu razumjeli unatoč 13 i pol godina bavljenja hrvatsko-muslimanskim odnosima i ratom u BiH. Druga je mogućnost da su razumjeli, ali su presudili u skladu s nalozima, interesima ili osobnim ideološkim i političkim sklonostima.

Teško je reći što je gore. Bivši tužitelj Kenneth Scott bio je toliko zahvalan na nagradi da je domaćinu obećao “barem potvrđivanje” prvostupanjske kazne šestorci. Još važnije je bilo obećanje domaćinu odnosno “vjerovanje” da će šestorka “biti proglašena krivom za udruženi zločinački poduhvat”.

Jer to se zapravo tražilo, osuda cjelokupne hrvatske politike, HVO-a, a time i apsolutne većine hrvatskoga naroda u BiH. Sud koji bi po mandatu UN-a i po statutu trebao suditi pojedincima za ono što su eventualno počinili pretvorio se u mehanizam za oblikovanje političkih procesa, što obuhvaća i suđenje mrtvim ljudima koji se ne mogu braniti kao i državama kojima je uskraćeno pravo na obranu.

Predsjednik suda Agius odbio je u ljeto 2016. zahtjev Republike Hrvatske za statusom “prijatelja suda” i utvrđivanjem činjenica važnih za postupke koji se vode pred ICTY-em, a odnose se na Hrvatsku i njezine institucije. Odluku je objasnio tvrdnjom kako spominjanje Tuđmana, Šuška i Bobetka “ni na koji način ne predstavlja zaključke o odgovornosti Hrvatske kao države”.

Naglasio je i općepoznatu činjenicu da Tribunal “sudi samo pojedincima te nema ovlasti donositi zaključke o eventualnoj odgovornosti država”. Isti sudac, potpisao je u studenome 2017. presudu kojom je potpuno negirao sve prethodno rečeno.

Primajući nagradu nacionalističko-šovinističkoga društva iz istočnoga dijela Mostara, sudac Agius se požalio na to što njihov rad nisu s naklonošću gledale mnoge vlade, javnost i pojedinci. Ustvrdio je i da je Tribunal bio meta sustavnih medijskih kampanja motiviranih izričito politikom i “nacionalizmom”.

Naravno, on, kao ni drugi laureati istočnomostarskih igrokaza, nema veze ni s politikom ni s nacionalizmom, barem ne s onim hrvatskim. Agius je zaključio obraćanje javnosti iskazom zadovoljstva što u bivšoj Jugoslaviji više nama rata, ali i razočaranjem što nema ni pravoga mira, posebno u BiH. Glavni razlog za to vidi u “nespremnosti da se prihvati pravda kako bi to trebalo”.

A kako bi to trebalo, nije dokraja objasnio, valjda u skladu sa svojom presudom donesenom prije optužnice i lišene gotovo svih činjenica koje se s njom nisu slagale. Zahvaljujući na istoj nagradi od istoga društva tužitelj Brammertz je rekao kako on “i na ovaj način potvrđuje predanost miru te da ovo mjesto simbolizira taj duh.”

Zatim je u istočnome dijelu Mostara, u kojem su se poslije rata na prste ruke mogli izbrojiti oni koji nisu muslimani i Bošnjaci, zagudio o multietničnosti koja je uništena u ratu, “ali je ponovno izgrađena uz pomoć svih”. Obraćanje je završio tvrdnjom: “Bez mira i pomirenja društva su osuđena da budu zamrznuta u konfliktu.

Nadamo se da će sljedeće generacije biti drugačije, da ćemo im u nasljedstvo ostaviti mir i pomirenje.” Nedaleko od njega na povećem kamenu-spomeniku crvenim je slovima pisalo “DON’ FORGET 1993”, lokalni izbori u Mostaru nisu održavani (tada) već osam godina, gradski statut proglašen je neustavnim, a svaka nogometna utakmica ocjenjivala se događajem visokoga sigurnosnoga rizika.

Prošla je godina dana od kada je Žalbeno vijeće sada već bivšega ICTY-a potvrdilo prvostupanjsku presudu hrvatskoj šestorci i od kada je general Slobodan Praljak umro u sudnici. Ispio je otrov u znak prosvjeda protiv nasilja nad njim, njegovim suborcima, narodom, činjenicama, pravdom, pravosuđem i zdravim razumom. Tim je posljednjim činom posvjedočio vjerodostojnost svoje obrane i ispravnost svoga ratnog puta.

Kada više nikakvi dokazi nisu vrijedili i kada se nitko više nije osvrtao na činjenice i istinu, u obranu svoje časti izgovorio je i posljednju rečenicu: “Suci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!” Kada već govorimo o pravdi i o istini, onda bi i onaj tko ništa ne zna o proteklim događajima prije povjerovao nekome tko u obranu časti poseže za otrovom kojim okončava svoj život nego onome tko je na sve spreman kako bi napredovao u hijerarhiji vlasti, pa i na “mirovne” nagrade iz ruku gospodara rata.

Slobodan Praljak iznio je na sudu svoju obranu, dao je izraditi mrežnu stranicu na koju je stavio stotine tisuća dokumenata, snimki, svjedočenja, analiza i ekspertiza. Tiskao je na desetke knjiga i brošura s istim tim dokazima. Gotovo ništa od toga ICTY nije uvažio. Kada uzmemo u obzir sve što znamo o tom “sudu”, onda nismo iznenađeni. Ipak, ta njegova obrana, koliko god mrežne stanice bile obarane ili blokirane, a knjige oporezovane, ostat će vrijedno gradivo svima koji žele znati istinu o ratu u BiH, a posebno povjesničarima. Naravno, onima koji se drže historiografske metodologije i koji nisu donijeli zaključke prije nego što su utvrdili činjenice.

Oni koji do toga ne drže pisat će kao Ivo Goldstein koji je generala Praljka u skladu s navodom s Wikipedije nazvao “predstavnikom Ministarstva obrane u Herceg-Bosni”. Naime, radi se o listopadu 1993. i događajima u Stupnom Dolu kada je Praljak bio zapovjednik Glavnoga stožera HVO-a.

Goldstein piše kako je načelnik GS HVO-a Milivoj Petković zapovjedio Ivici Rajiću “da preuzme kontrolu u Varešu”, a tada je “predstavnik MORH-a” Praljak naredio Rajiću da “sredi situaciju u Varešu” i da “ne pokaže milosti prema nikome”. Goldstein nastavlja: “Posljedično je ubijeno 37 Bošnjaka, od kojih su samo šestorica bili vojnici”.

Nema smisla ulaziti u daljnju analizu Goldsteinova članka o Varešu, kao ni bilo kojeg njegova članka o BiH jer on, kao ni suci u Haagu, o tome niti puno zna niti što razumije. Zato ću se osvrnuti samo na spomenutu Praljkovu “naredbu”. Više puta objavljene i svima dostupne činjenice govore sljedeće: Postrojbe HVO-a ušle su u Stupni Dol pet dana nakon što je Armija BiH započela napad na Vareš, odnosno 23. listopada 1993. u ranim jutarnjim satima, a povukle su se popodne istoga dana.

O tome je navečer obaviješten i GS HVO-a “Informacijom o borbenim djelovanjima u Varešu”. Na kraju te informacije piše kako su “zbog pokušaja opstrukcije” pritvorena trojica hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika iz Vareša. Referirajući se na taj dio Praljak u 23 sata, dakle nakon što su borbe u Stupnom Dolu odavno završile, piše: “Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome.

Pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.” Zdravi razum i logika govore kako zahtjev da se “pronađu” ljudi dorasli vremenu i zadatcima ukazuje na smjenjivanje “bez milosti” onih u Varešu koji tome nisu dorasli, a ne na ubijanje Bošnjaka u Stupnom Dolu. Pet sati poslije, 24. listopada 1993. u četiri sata ujutro, operativni dežurni iz brigade HVO-a u Kiseljaku obavještava Rajića, koji se nalazio u Varešu, o Praljkovoj “naredbi”.

O posljedicama te “naredbe” i sudbini pritvorenih Hrvata neki drugi put, ali ona, kao ni general Praljak nemaju nikakve veze sa Stupnim Dolom niti s tamo poginulim Bošnjacima. Praljak se više ne može braniti, ali ga još uvijek brane činjenice koje je prikupio i ostavio iza sebe, kao i profesionalni povjesničari koji te činjenice uvažavaju, razlikuju uzroke od posljedica i zaključuju u skladu s logikom, zdravim razumom i elementarnim poštenjem.

Ivo Lučić / Globus

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari