Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Doći će vrijeme kada će se i sudu suditi

Objavljeno

na

DOĆI ĆE VRIJEME KAD ĆE SE I SUDU SUDITI Indikativno je što nitko nije osuđen za zločine učinjene nad Hrvatima u BiH

Pogrešno ili nepotpuno utvrđene činjenice razlog su za ukidanje prethodno donesene presude. To je pravilo prisutno u svim pravnim sustavima još od rimskih vremena. Jednako tako, profesionalna historiografija od povjesničara traži da se u “živi pijesak interpretacija” upusti tek kada ima oslonac na “čvrstoj jezgri činjenica”.

Uglavnom, mogli bismo prihvatiti omiljenu tezu britanskoga novinara i političara Charlesa P. Scotta kako su “činjenice svete, a uvjerenja slobodna”. U skladu s navedenim postulatima s pravom očekujemo od sudova da ne sude prije nego što u dokaznom postupku utvrde sve dostupne činjenice i dokaze, a od profesionalnih povjesničara očekujemo da ne donose zaključke prije nego što imaju “čvrsto jezgro činjenica”. Uz to, njihovi zaključci moraju biti utemeljeni na zdravom razumu i logici.

Ukoliko sud donese presudu, a propustio je ili nije ni htio utvrditi činjenice, takvu presudu imamo pravo zvati nepravednom, a takav sud tendencioznim ili jednostavno rečeno “političkim sudom”. Političkim – zato što je široko rasprostranjeno mišljenje da politika zbog ostvarenja ideologije koju zastupa ili partikularnih interesa ima pravo na proizvoljnost, nepravdu i nelogičnost, pa i na postupanje suprotno zdravom razumu – a to nikako ne bi smjelo biti tako, piše Ivo Lučić / Globus

Jednako tako, ukoliko povjesničar iznese interpretaciju i donese zaključak, a propustio je ili nije ni htio utvrditi činjenice, takav uradak nazivamo neznanstvenim, aktivističkim, propagandom ili pamfletom. Ukoliko to nije izuzetak nego je pravilo onda i takvog povjesničara s pravom možemo zvati aktivistom i propagandistom, kojem je ideologija važnija od historiografije i njezine metodologije.

Žalbeno vijeće Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) presudilo je 29. studenoga 2017. šestorici hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika iz BiH. Potvrđena je njihova “krivnja”, kao i zatvorske kazne u rasponu od 25 do 10 godina.

Primjetno je kako Tribunal nije uzeo u obzir dokaze koje je iznijela obrana, odnosno nije utvrdio sve dostupne i relevantne činjenice. Stoga je taj sud od mnogih s pravom ocijenjen pristranim, nepravednim i “političkim” sudom. Tu ocjenu i uvjerenje dodatno osnažuje ponašanje dužnosnika suda, sudaca i tužitelja.

Puno je rečeno i napisano o politici tužiteljstva, kao i o činjenici da je politički i vojni vrh Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije pošteđen i optužbe a kamo li osude. Indikativno je i to što nitko nije osuđen za zločine učinjene nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Problematičan je odnos ICTY-a prema hrvatskim žrtvama u Vukovaru i diljem Republike Hrvatske uz primjedbu da tu ni odnos hrvatskih institucija nije bio puno drukčiji. Ipak, optužnica, postupak i presuda “hrvatskoj šestorci” ostat će zabilježena kao vrhunac nepravde, neprofesionalizma i beščašća. Doći će vrijeme kada će se i sudu suditi, tada će taj proces kao i presuda biti glavni dokazi optužnice protiv sudionika tog udruženog zločinačkog poduhvata.

Božica pravde obično se prikazuje slijepom, odnosno s povezom na očima, vagom u jednoj ruci i mačem u drugoj. To nikako ne znači da treba slijepo izvršavati političke naloge, nego da mora biti nepristrana te izvagati sve činjenice prije nego što zamahne mačem. U skladu s tom idejom, glavni tužitelji ICTY-a Kenneth Scott i Serge Brammertz ne bi smjeli prihvatiti nikakvu nagradu od jedne zaraćene strane, odnosno iz ruku Safeta Oručevića bivšega ratnog vođe i gradonačelnika istočnoga, muslimanskog dijela Mostara.

Istog onoga Oručevića koji je u ljeto 1993. pregovarao s Ratkom Mladićem oko suradnje srpske i muslimanske vojske te zajedničkoga izlaska na more. Dakle, Scott i Brammertz dobitnici su nagrade “Mostar peace connection” koju im je uručio Oručević i to u srpnju 2016. i studenome 2017. godine, neposredno prije izricanja drugostupanjske presude šestorici. Jasno je da su te priredbe organizirane kako bi se utjecalo na rad Tužiteljstva i suda, odnosno da bi se manifestiralo njihovo ideološko zajedništvo i jedinstvo u postizanju konkretnih političkih ciljeva.

Po nagradu je u Mostar 23. srpnja 2018. došao i sudac Carmel Agius, posljednji predsjednik ICTY-a i predsjedavajući sudac Žalbenog vijeća koje je potvrdilo presudu šestorci. Nagrada je posthumno dodijeljena i prvom predsjedniku Haškoga tribunala, Antoniju Casseseu.

Izjave koje su u tim prigodama davali nagrađeni tužitelji i suci pokazuju da ništa nisu razumjeli unatoč 13 i pol godina bavljenja hrvatsko-muslimanskim odnosima i ratom u BiH. Druga je mogućnost da su razumjeli, ali su presudili u skladu s nalozima, interesima ili osobnim ideološkim i političkim sklonostima.

Teško je reći što je gore. Bivši tužitelj Kenneth Scott bio je toliko zahvalan na nagradi da je domaćinu obećao “barem potvrđivanje” prvostupanjske kazne šestorci. Još važnije je bilo obećanje domaćinu odnosno “vjerovanje” da će šestorka “biti proglašena krivom za udruženi zločinački poduhvat”.

Jer to se zapravo tražilo, osuda cjelokupne hrvatske politike, HVO-a, a time i apsolutne većine hrvatskoga naroda u BiH. Sud koji bi po mandatu UN-a i po statutu trebao suditi pojedincima za ono što su eventualno počinili pretvorio se u mehanizam za oblikovanje političkih procesa, što obuhvaća i suđenje mrtvim ljudima koji se ne mogu braniti kao i državama kojima je uskraćeno pravo na obranu.

Predsjednik suda Agius odbio je u ljeto 2016. zahtjev Republike Hrvatske za statusom “prijatelja suda” i utvrđivanjem činjenica važnih za postupke koji se vode pred ICTY-em, a odnose se na Hrvatsku i njezine institucije. Odluku je objasnio tvrdnjom kako spominjanje Tuđmana, Šuška i Bobetka “ni na koji način ne predstavlja zaključke o odgovornosti Hrvatske kao države”.

Naglasio je i općepoznatu činjenicu da Tribunal “sudi samo pojedincima te nema ovlasti donositi zaključke o eventualnoj odgovornosti država”. Isti sudac, potpisao je u studenome 2017. presudu kojom je potpuno negirao sve prethodno rečeno.

Primajući nagradu nacionalističko-šovinističkoga društva iz istočnoga dijela Mostara, sudac Agius se požalio na to što njihov rad nisu s naklonošću gledale mnoge vlade, javnost i pojedinci. Ustvrdio je i da je Tribunal bio meta sustavnih medijskih kampanja motiviranih izričito politikom i “nacionalizmom”.

Naravno, on, kao ni drugi laureati istočnomostarskih igrokaza, nema veze ni s politikom ni s nacionalizmom, barem ne s onim hrvatskim. Agius je zaključio obraćanje javnosti iskazom zadovoljstva što u bivšoj Jugoslaviji više nama rata, ali i razočaranjem što nema ni pravoga mira, posebno u BiH. Glavni razlog za to vidi u “nespremnosti da se prihvati pravda kako bi to trebalo”.

A kako bi to trebalo, nije dokraja objasnio, valjda u skladu sa svojom presudom donesenom prije optužnice i lišene gotovo svih činjenica koje se s njom nisu slagale. Zahvaljujući na istoj nagradi od istoga društva tužitelj Brammertz je rekao kako on “i na ovaj način potvrđuje predanost miru te da ovo mjesto simbolizira taj duh.”

Zatim je u istočnome dijelu Mostara, u kojem su se poslije rata na prste ruke mogli izbrojiti oni koji nisu muslimani i Bošnjaci, zagudio o multietničnosti koja je uništena u ratu, “ali je ponovno izgrađena uz pomoć svih”. Obraćanje je završio tvrdnjom: “Bez mira i pomirenja društva su osuđena da budu zamrznuta u konfliktu.

Nadamo se da će sljedeće generacije biti drugačije, da ćemo im u nasljedstvo ostaviti mir i pomirenje.” Nedaleko od njega na povećem kamenu-spomeniku crvenim je slovima pisalo “DON’ FORGET 1993”, lokalni izbori u Mostaru nisu održavani (tada) već osam godina, gradski statut proglašen je neustavnim, a svaka nogometna utakmica ocjenjivala se događajem visokoga sigurnosnoga rizika.

Prošla je godina dana od kada je Žalbeno vijeće sada već bivšega ICTY-a potvrdilo prvostupanjsku presudu hrvatskoj šestorci i od kada je general Slobodan Praljak umro u sudnici. Ispio je otrov u znak prosvjeda protiv nasilja nad njim, njegovim suborcima, narodom, činjenicama, pravdom, pravosuđem i zdravim razumom. Tim je posljednjim činom posvjedočio vjerodostojnost svoje obrane i ispravnost svoga ratnog puta.

Kada više nikakvi dokazi nisu vrijedili i kada se nitko više nije osvrtao na činjenice i istinu, u obranu svoje časti izgovorio je i posljednju rečenicu: “Suci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!” Kada već govorimo o pravdi i o istini, onda bi i onaj tko ništa ne zna o proteklim događajima prije povjerovao nekome tko u obranu časti poseže za otrovom kojim okončava svoj život nego onome tko je na sve spreman kako bi napredovao u hijerarhiji vlasti, pa i na “mirovne” nagrade iz ruku gospodara rata.

Slobodan Praljak iznio je na sudu svoju obranu, dao je izraditi mrežnu stranicu na koju je stavio stotine tisuća dokumenata, snimki, svjedočenja, analiza i ekspertiza. Tiskao je na desetke knjiga i brošura s istim tim dokazima. Gotovo ništa od toga ICTY nije uvažio. Kada uzmemo u obzir sve što znamo o tom “sudu”, onda nismo iznenađeni. Ipak, ta njegova obrana, koliko god mrežne stanice bile obarane ili blokirane, a knjige oporezovane, ostat će vrijedno gradivo svima koji žele znati istinu o ratu u BiH, a posebno povjesničarima. Naravno, onima koji se drže historiografske metodologije i koji nisu donijeli zaključke prije nego što su utvrdili činjenice.

Oni koji do toga ne drže pisat će kao Ivo Goldstein koji je generala Praljka u skladu s navodom s Wikipedije nazvao “predstavnikom Ministarstva obrane u Herceg-Bosni”. Naime, radi se o listopadu 1993. i događajima u Stupnom Dolu kada je Praljak bio zapovjednik Glavnoga stožera HVO-a.

Goldstein piše kako je načelnik GS HVO-a Milivoj Petković zapovjedio Ivici Rajiću “da preuzme kontrolu u Varešu”, a tada je “predstavnik MORH-a” Praljak naredio Rajiću da “sredi situaciju u Varešu” i da “ne pokaže milosti prema nikome”. Goldstein nastavlja: “Posljedično je ubijeno 37 Bošnjaka, od kojih su samo šestorica bili vojnici”.

Nema smisla ulaziti u daljnju analizu Goldsteinova članka o Varešu, kao ni bilo kojeg njegova članka o BiH jer on, kao ni suci u Haagu, o tome niti puno zna niti što razumije. Zato ću se osvrnuti samo na spomenutu Praljkovu “naredbu”. Više puta objavljene i svima dostupne činjenice govore sljedeće: Postrojbe HVO-a ušle su u Stupni Dol pet dana nakon što je Armija BiH započela napad na Vareš, odnosno 23. listopada 1993. u ranim jutarnjim satima, a povukle su se popodne istoga dana.

O tome je navečer obaviješten i GS HVO-a “Informacijom o borbenim djelovanjima u Varešu”. Na kraju te informacije piše kako su “zbog pokušaja opstrukcije” pritvorena trojica hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika iz Vareša. Referirajući se na taj dio Praljak u 23 sata, dakle nakon što su borbe u Stupnom Dolu odavno završile, piše: “Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome.

Pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.” Zdravi razum i logika govore kako zahtjev da se “pronađu” ljudi dorasli vremenu i zadatcima ukazuje na smjenjivanje “bez milosti” onih u Varešu koji tome nisu dorasli, a ne na ubijanje Bošnjaka u Stupnom Dolu. Pet sati poslije, 24. listopada 1993. u četiri sata ujutro, operativni dežurni iz brigade HVO-a u Kiseljaku obavještava Rajića, koji se nalazio u Varešu, o Praljkovoj “naredbi”.

O posljedicama te “naredbe” i sudbini pritvorenih Hrvata neki drugi put, ali ona, kao ni general Praljak nemaju nikakve veze sa Stupnim Dolom niti s tamo poginulim Bošnjacima. Praljak se više ne može braniti, ali ga još uvijek brane činjenice koje je prikupio i ostavio iza sebe, kao i profesionalni povjesničari koji te činjenice uvažavaju, razlikuju uzroke od posljedica i zaključuju u skladu s logikom, zdravim razumom i elementarnim poštenjem.

Ivo Lučić / Globus

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari