Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Fašistički ‘antifašizam’ političkog huligana Aleksandra Vulina

Objavljeno

na

Moram da kažem da je gospodin Krstičević u potpunosti u pravu. Mi smo dva različita sveta. Ja pripadam svetu antifašizma. Ja sam antifašista – ustvrdio je srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin. Bio je to njegov odgovor na izjavu hrvatskoga ministra obrane Damira Krstičevića kako su on i Vulin “dva različita svijeta”.

Krstičević je pojasnio kako za razliku od Vulina on nije nikoga vrijeđao, nije govorio neistinu niti je govorio išta loše, nije išao u Srbiju držati huškačke govore, tako da odluku kojom je u Srbiji proglašen nepoželjnom osobom (persona non grata) smatra neopravdanom. Krstičević je dodao i da se on s tom odlukom može nositi te da ona “više govori o njima”.

Od eventualnog putovanja u Srbiju, za koje ionako nema interesa niti želje, važnije mu je to što u posljednje vrijeme razvija sve bolje i sadržajnije odnose s ministrima obrane Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Izraela, Švedske i drugih zapadnih zemalja, piše Ivo Lučić / Globus

Prethodno je Vlada Republike Hrvatske ministra Vulina, nakon njegovih opetovanih ispada i provokacija, proglasila nepoželjnom osobom u našoj zemlji. Vulinovi primitivni ispadi nisu ništa novo, kao što nova nije ni njegova tvrdnja da je on “antifašista” – jer se upravo pod taj ideologem pokušavaju skloniti brojni politički huligani, ratni zločinci, različiti ideološki šverceri i ekshibicionisti.

Vulin je “antifašizam” pokazivao na razne načine: nosio je dugu kosu i majicu s likom Che Guevare, učlanio se 1990. godine u Savez komunista Pokret za Jugoslaviju – stranku koju je osnovao i vodio vrh Jugoslavenske narodne armije, pristupio Jugoslovenskoj levici (JUL) Mire Marković – supruge Slobodana Miloševića, a zatim je promijenio još par “ljevičarsko socijalističkih” strančica.

Od 2012. godine Vulin je sa svojim socijalistima na vlasti, u koaliciji s jednom radikalskom frakcijom – Srpskom naprednom strankom, odnosno s radikalnim srpskim nacionalistima. Tako je njegov socijalistički “antifašizam” dobio i nacionalističku dimenziju.

Naime, u Srbiji je prihvaćeno stajalište kako se srpski antifašizam sastoji od komunističko-partizanske i nacionalističko-četničke komponente, a uz to je još uvijek dovoljno širok da obuhvati i Nedićevu odnosno Ljotićevu opciju.

Zato se ne treba čuditi tome što je kao ministar obrane u studenome 2017. s ganućem slušao i pljeskao zapovjedniku srbijanske kopnene vojske generalu Milosavu Simoviću koji je na službenoj vojnoj manifestaciji prigodno pjevao “antifašističku” pjesmu sljedećeg sadržaja: “Planino moja planino! Planino, stara družino! Po teb’ sam često odio, Komitske čete, more vodio. Komitske čete vodio, Četnički barjak, more, nosio. Četnički barjak nosio, I braću Srbe uvek svetio! Četnički barjak nosio, Dušmane naše, more, pobio! Planino moja, planino! Planino, stara moja rodbino!”

Onima koji se možda u poeziju razumiju manje nego u povijest napominjem da je poanta na ubojstvima i osveti, ostalo je planinarenje, tek da se pjeva. Stoga nije lako ocijeniti tko je tijekom devedesetih godina bio veći “antifašist”, Slobodan Milošević i njegova supruga Mira ili pak vojvoda Šešelj i Aleksandar Vučić. Isto tako, slušajući njegove verbalne ispade, teško je procijeniti je li Vulin više nacionalsocijalist ili socijalnacionalist, odnosno koja mu je “antifašistička” strana jača.

Suradnja jugoslavenskih komunista i srpskih četnika doživjela je svoj vrhunac tijekom 1991. godine. Udruženi srpski “antifašizmi” počinili su strahovite zločine na mnogim mjestima u Hrvatskoj. Svi su ti zločini pripremani i pravdani borbom protiv “fašizma”. Oficiri JNA kao i srpski dužnosnici ponavljali su teze o Hrvatima kao “ustašama”, “fašistima”, a napade na Vukovar, Dubrovnik i druge hrvatske gradove pravdali su “borbom protiv fašizma”, odnosno “antifašizmom”.

Komandant Novosadskoga korpusa JNA general-major Andrija Biorčević izjavio je da “Vukovar mora pasti jer nema sile koja će Armiju zadržati u obračunu sa fašizmom”. Svoj doprinos “antifašističkoj” borbi dao je i major Veselin Šljivančanin, koji je osobno spriječio evakuaciju ranjenika iz vukovarske bolnice, omogućio njihovo “selektiranje” i ubojstvo. Zaprepaštenim i uplašenim dužnosnicima međunarodnih organizacija tumačio je da je njegova “JNA nikla iz one armije koja se u Drugom svjetskom ratu borila protiv fašizma”.

Tek što je završio pokolj hrvatskih civila i branitelja na Ovčari, 21. studenoga 1991. u Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu u Beogradu organiziran je prijam. Domaćin je bio savezni sekretar i general Veljko Kadijević, koji je naglasio “da će uspešne operacije, odvažnost i predanost starešina, vojnika i dobrovoljaca u Vukovaru služiti kao važan poticaj i inspiracija svim starešinama i vojnicima JNA i TO koji se bore protiv oživljenog fašizma i ponovnog genocida nad srpskim narodom”.

Protiv “fašizma” borio se i “predsjednik Vlade SAO Zapadna Slavonija” Veljko Džakula. Neumorno je širio zlokobnu lažnu vijest o “četrdesetoro zaklane srpske djece u dobi između pet i devet godina” u Vukovaru. Prozivao je i kleo “ustaške zločince” tvrdeći da je napravljen propust kada na Manjači nije obavljena selekcija zatvorenika, ali se zato u Vukovaru “nijedan zločinac neće izvući” i svakoga će stići “zaslužena kazna”. Džakula je “objasnio” da “fašizam ponovo diže glavu u Evropi, a eskalaciju je doživeo u Hrvatskoj”.

Uspoređivao je 1991. s 1941. godinom tvrdeći kako zapadna Slavonija više nikada neće biti Hrvatska, nego će biti “federalna jedinica nove Jugoslavije.” To je, naravno, vrijedilo i za sve druge okupirane hrvatske prostore. Zapadna Slavonija ostala je hrvatska, a svi su okupirani krajevi oslobođeni, ali su i mnogi zarobljeni hrvatski vojnici u Vukovaru ubijeni ili su nestali, baš onako kako je to Džakula u svom “antifašističkom” govoru najavio. Radilo se o tipičnom obrascu pokušaja diskreditacije i dehumanizacije protivnika te prikrivanja zločina pod krinkom “antifašizma”.

U tom smislu potpuno je razumljivo to što je “antifašista” Aleksandar Vulin tijekom 2003. godine organizirao prosvjede protiv uhićenja isto takvoga “antifašiste” i vukovarskog krvnika Veselina Šljivančanina. Tom je prilikom Vulin osim “antifašizma” pokazao i određeni revolucionarni potencijal pa je zbog sukoba prosvjednika s policijom kao organizator proveo tridesetak dana u zatvoru. Tako je nekadašnji dugokosi salonski ljevičar s Che Guevarom na majici i s cvijetom Mire Marković u kosi stekao sve preduvjete da postane “antifašista” i ministar obrane u vladi Aleksandra Vučića, nekadašnjeg ađutanta četničkog vojvode Vojislava Šešelja.

Takvih i sličnih “antifašista” ima i u Hrvatskoj i najčešće su komunističke provenijencije jer u Hrvatskoj oko četničkog “antifašizma” (još uvijek) nema suglasja. Posljednji slučaj dogodio se prošloga tjedna u Saboru kada je zastupnik SDP-a Nenad Stazić nazvao “fašističkim” govor Zlatka Hasanbegovića o zloupotrebama i malverzacijama u HAVC-u koje je potvrdio i Državni ured za reviziju. U “antifašističkom” zanosu spominjao je Stazić i “strijeljanje”.

Uglavnom, kao i svi drugi, tako i (bivši) srbijanski komunisti i njihovi socijalistički i s četnicima uvezani i isprepleteni nasljednici sve svoje protivnike nazivaju fašistima. Tome prethodi duga tradicija, Staljin je J. B. Tita zvao fašistom, a i ovaj njega. Čak je i Solženjicin u Sovjetskom Savezu proglašen fašistom nakon što je razotkrio Gulag. S druge strane Staljin se predstavljao vođom antifašističkog pokreta u svijetu.

Međutim, davno je primijećeno kako se radi o jednakoj ili pak srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova oprečna sadržajna određenja. Ta je sličnost još vidljivija u kontekstu odnosa fašizma i srpskog komunističko-četničkog “antifašizma”, tu razlike gotovo uopće nema.

Zato je Aleksandar Vulin po svemu bliži fašizmu nego li (demokratskom europskom) antifašizmu na koji se poziva i pokušava ga monopolizirati i zloupotrijebiti u aktualnim međunacionalnim prijeporima. Antifašizam je ipak nešto sasvim drugo. Ne postaje se danas antifašist strijeljanjem odnosno prozivanjem i etiketiranjem “fašista”, nego se to potvrđuje demokratičnošću, spremnošću prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva i mimo one kojoj sami pripadamo. Danas se pozicija antifašista stječe i vlastitim profiliranjem kroz odnos prema zločinu, kako prema onome koji je počinjen prema našoj zajednici ili našem svjetonazoru, tako i prema zločinu koji je počinjen od strane naših sunarodnjaka ili političkih istomišljenika.

Damir Krstičević i Aleksandar Vulin doista su dva svijeta. Prvi je ratni zapovjednik gardijske brigade, general pobjedničke Hrvatske vojske i član Kuće slavnih međunarodnih polaznika Ratne škole kopnene vojske SAD-a. Drugi je politički suputnik i posilni Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, a zatim i Aleksandra Vučića ađutanta Vojislava Šešelja koji su u svome vijeku izgubili i rat(ove) i državu.

Za utjehu ostaje mu tek samome sebi udijeljena titula “antifašista” i tugaljiva komitska pjesma komandanta srbijanske kopnene vojske: “Planino, moja planino!” Koliko se komitska planinska politika teško uklapa u europsku vidjelo se i prošli petak u Skoplju, iz ponašanja Aleksandra Vučića tijekom sastanka Procesa Brdo – Brijuni. Planina ima puno veći mitski potencijal od brda i otoka, ali i puno manji politički utjecaj.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Svima treba dati dvostruko pravo glasa

Objavljeno

na

Objavio

Počinjem od onoga o čemu bi se svi trebali složiti: Svaki glas trebao bi vrijediti jednako, a to u Hrvatskoj nije slučaj. Osim što u ime lažne političke stabilnosti golemi broj glasova odlazi u vjetar, a nerazumno veliki broj građana ostaje bez predstavnika u Saboru, tu je i problem zastupničkih mjesta koja se mogu dobiti s popustom, za šaku glasova, a koji zatim znaju poslužiti za bestidno krivotvorenje volje birača. To je prvi jaki razlog zašto je referendum nužan.

Što nam kažu podaci DIP-a? Izlaznost je 2016. bila mršavih 52,59 posto, no to nije ništa prema mizernoj izlaznosti hrvatskih građana koji su svoj glas dali kandidatima manjina. Prema DIP-u, manje od 18 posto.

Rekorder je Vladimir Bilek, zastupnik Čeha i Slovaka, 1329 glasova dovoljno za saborsku klupu. Naravno, ukupno najviše dobili su kandidati srpske manjine, Milorad Pupovac solidnih 16.166, dakle, osjetno više od, recimo, Zlatka Hasanbegovića, koji je osvojio 11.898 preferencijalna glasa u II izbornoj jedinici.

No, tu je i ključ Pupovčeva ‘uspjeha’: on je toliko osvojio na listi od tri kandidata u cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici, dok bi Hasanbegović, tada još na HDZ-ovoj listi, na razini cijele Hrvatske osvojio možda i 10 puta više. Kruške i jabuke.

Nemamo razloga pretpostaviti da ‘manjinci’ ukupno na izbore idu u dramatično manjem postotku nego ostali hrvatski građani. Većina, uključujući i hrvatske Srbe, procjenjuje da vrijeme ne treba gubiti na ono što je ionako sigurno te glasaju za stranačke liste u jednoj od 10 izbornih jedinica, kao i svi ostali. Koliko se njihovih glasova prelilo u stvarna saborska mjesta, nemoguće je pouzdano reći, no nije nerazumno zaključiti da je kumulativni učinak zapravo – dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Takav sustav ne postoji nigdje u Europi, usporediv jedino s monarhijama u kojima dio mjesta u parlamentu nasljeđuje plemstvo ili ih imenuje vladar. Jedna od takvih je i Velika Britanija, no tamo Dom lordova ipak ima ograničene ovlasti, može preispitivati, ali ne i izravno spriječiti donošenje zakona. To je, dakle, vrsta razumnog ograničenja koja se ovim referendumom nastoji uvesti u Hrvatskoj.

Drugi razlog za referendum je samo na prvi pogled kontradiktoran: upravo nedostaci ovako postavljenog pitanja mogu isprovocirati temeljitu promjenu izbornog zakona, pa i donošenja posve novog Ustava. O kojim nedostacima se radi?
 Pitanje zagarantiranih mjesta u Saboru je u suštini dvojba trebamo li ili ne pozitivnu diskriminaciju, dakle, po svojem smislu nije pitanje ljudskih prava.

No, ipak, kad god je to moguće, trebamo se držati pravila da dostignutu razinu prava ne valja sužavati, da je rijetko kada dobro vraćati se korak unazad. Ili, ako već moramo, kad god napravimo korak nazad – planirajmo i dva naprijed. Pa tako i u ovom slučaju. Onemogućiti tako izabranim zastupnicima da odlučuju o povjerenju Vladi i proračunu očito nije najsretnije rješenje, jer iz pozitivne diskriminacije u tom trenu prelazimo u negativnu.

Naime, premda manjine kao skupine imaju dvostruko pravo glasa, i dalje su neki od tih glasača kao pojedinci glasali samo za manjinsku listu pa takvima ne smijemo na ovakav način unaprijed uskratiti pravo na predstavnika u Saboru.
Kako ‘popraviti’ rezultat referenduma? Jednostavno: svima treba dati dvostruko pravo glasa.

Dakle, ako Hrvatska procjenjuje nužnim očuvati pozitivnu diskriminaciju manjina, za koje prema mojem mišljenju ne bi trebalo biti dvojbe da moraju imati sigurno mjesto za govornicom u hrvatskom Saboru, tada je nužno za to stvoriti zaseban dom parlamenta. Ne baš House of Lords, ali svakako nešto nalik Županijskom domu kakvog smo već imali, a čiji bi opseg ovlasti bio drugačiji nego Zastupničkog doma – u nečemu uži, a u ponečemu možda i širi.

Sabor bi imao ukupno 120 zastupnika, od toga 20-40 u 0Županijskom domu’ (ili kako god ga nazvali), među kojima bi bili zastupnici manjina, ali i hrvatskih građana koji žive u inozemstvu, tzv. ‘dijaspore’. Manjinci bi istovremeno, kao i svi ostali, glasali i za zastupnike u Zastupničkom domu. Jednaka prava za sve. Time bi se, dakle jednim potezom uhvatilo (najmanje) tri muhe.

Treći razlog za podršku održavanja referenduma, jednog i drugog, bez obzira tko ih organizira, jest duboko uvjerenje da valja njegovati kulturu izravne demokracije, sve u inat moćnicima koji uzimaju sebi za pravo odlučivati smije li narod o nečemu odlučivati ili ne.

Silnicima poput riječkog gradonačelnika Obersnela, koji mimo svakog zakona uzima ovlasti koje pripadaju Gradskoj skupštini, te uzurpira ulogu Ustavnog suda, koji jedini ima pravo odlučiti je li referendumsko pitanje dozvoljivo, takvima mora biti poručeno jasno: Autokracija neće proći!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Zvonimir Troskot: Uspjet ćemo, narod je uz nas (VIDEO)

 

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati