Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Fašistički ‘antifašizam’ političkog huligana Aleksandra Vulina

Objavljeno

na

Moram da kažem da je gospodin Krstičević u potpunosti u pravu. Mi smo dva različita sveta. Ja pripadam svetu antifašizma. Ja sam antifašista – ustvrdio je srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin. Bio je to njegov odgovor na izjavu hrvatskoga ministra obrane Damira Krstičevića kako su on i Vulin “dva različita svijeta”.

Krstičević je pojasnio kako za razliku od Vulina on nije nikoga vrijeđao, nije govorio neistinu niti je govorio išta loše, nije išao u Srbiju držati huškačke govore, tako da odluku kojom je u Srbiji proglašen nepoželjnom osobom (persona non grata) smatra neopravdanom. Krstičević je dodao i da se on s tom odlukom može nositi te da ona “više govori o njima”.

Od eventualnog putovanja u Srbiju, za koje ionako nema interesa niti želje, važnije mu je to što u posljednje vrijeme razvija sve bolje i sadržajnije odnose s ministrima obrane Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Izraela, Švedske i drugih zapadnih zemalja, piše Ivo Lučić / Globus

Prethodno je Vlada Republike Hrvatske ministra Vulina, nakon njegovih opetovanih ispada i provokacija, proglasila nepoželjnom osobom u našoj zemlji. Vulinovi primitivni ispadi nisu ništa novo, kao što nova nije ni njegova tvrdnja da je on “antifašista” – jer se upravo pod taj ideologem pokušavaju skloniti brojni politički huligani, ratni zločinci, različiti ideološki šverceri i ekshibicionisti.

Vulin je “antifašizam” pokazivao na razne načine: nosio je dugu kosu i majicu s likom Che Guevare, učlanio se 1990. godine u Savez komunista Pokret za Jugoslaviju – stranku koju je osnovao i vodio vrh Jugoslavenske narodne armije, pristupio Jugoslovenskoj levici (JUL) Mire Marković – supruge Slobodana Miloševića, a zatim je promijenio još par “ljevičarsko socijalističkih” strančica.

Od 2012. godine Vulin je sa svojim socijalistima na vlasti, u koaliciji s jednom radikalskom frakcijom – Srpskom naprednom strankom, odnosno s radikalnim srpskim nacionalistima. Tako je njegov socijalistički “antifašizam” dobio i nacionalističku dimenziju.

Naime, u Srbiji je prihvaćeno stajalište kako se srpski antifašizam sastoji od komunističko-partizanske i nacionalističko-četničke komponente, a uz to je još uvijek dovoljno širok da obuhvati i Nedićevu odnosno Ljotićevu opciju.

Zato se ne treba čuditi tome što je kao ministar obrane u studenome 2017. s ganućem slušao i pljeskao zapovjedniku srbijanske kopnene vojske generalu Milosavu Simoviću koji je na službenoj vojnoj manifestaciji prigodno pjevao “antifašističku” pjesmu sljedećeg sadržaja: “Planino moja planino! Planino, stara družino! Po teb’ sam često odio, Komitske čete, more vodio. Komitske čete vodio, Četnički barjak, more, nosio. Četnički barjak nosio, I braću Srbe uvek svetio! Četnički barjak nosio, Dušmane naše, more, pobio! Planino moja, planino! Planino, stara moja rodbino!”

Onima koji se možda u poeziju razumiju manje nego u povijest napominjem da je poanta na ubojstvima i osveti, ostalo je planinarenje, tek da se pjeva. Stoga nije lako ocijeniti tko je tijekom devedesetih godina bio veći “antifašist”, Slobodan Milošević i njegova supruga Mira ili pak vojvoda Šešelj i Aleksandar Vučić. Isto tako, slušajući njegove verbalne ispade, teško je procijeniti je li Vulin više nacionalsocijalist ili socijalnacionalist, odnosno koja mu je “antifašistička” strana jača.

Suradnja jugoslavenskih komunista i srpskih četnika doživjela je svoj vrhunac tijekom 1991. godine. Udruženi srpski “antifašizmi” počinili su strahovite zločine na mnogim mjestima u Hrvatskoj. Svi su ti zločini pripremani i pravdani borbom protiv “fašizma”. Oficiri JNA kao i srpski dužnosnici ponavljali su teze o Hrvatima kao “ustašama”, “fašistima”, a napade na Vukovar, Dubrovnik i druge hrvatske gradove pravdali su “borbom protiv fašizma”, odnosno “antifašizmom”.

Komandant Novosadskoga korpusa JNA general-major Andrija Biorčević izjavio je da “Vukovar mora pasti jer nema sile koja će Armiju zadržati u obračunu sa fašizmom”. Svoj doprinos “antifašističkoj” borbi dao je i major Veselin Šljivančanin, koji je osobno spriječio evakuaciju ranjenika iz vukovarske bolnice, omogućio njihovo “selektiranje” i ubojstvo. Zaprepaštenim i uplašenim dužnosnicima međunarodnih organizacija tumačio je da je njegova “JNA nikla iz one armije koja se u Drugom svjetskom ratu borila protiv fašizma”.

Tek što je završio pokolj hrvatskih civila i branitelja na Ovčari, 21. studenoga 1991. u Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu u Beogradu organiziran je prijam. Domaćin je bio savezni sekretar i general Veljko Kadijević, koji je naglasio “da će uspešne operacije, odvažnost i predanost starešina, vojnika i dobrovoljaca u Vukovaru služiti kao važan poticaj i inspiracija svim starešinama i vojnicima JNA i TO koji se bore protiv oživljenog fašizma i ponovnog genocida nad srpskim narodom”.

Protiv “fašizma” borio se i “predsjednik Vlade SAO Zapadna Slavonija” Veljko Džakula. Neumorno je širio zlokobnu lažnu vijest o “četrdesetoro zaklane srpske djece u dobi između pet i devet godina” u Vukovaru. Prozivao je i kleo “ustaške zločince” tvrdeći da je napravljen propust kada na Manjači nije obavljena selekcija zatvorenika, ali se zato u Vukovaru “nijedan zločinac neće izvući” i svakoga će stići “zaslužena kazna”. Džakula je “objasnio” da “fašizam ponovo diže glavu u Evropi, a eskalaciju je doživeo u Hrvatskoj”.

Uspoređivao je 1991. s 1941. godinom tvrdeći kako zapadna Slavonija više nikada neće biti Hrvatska, nego će biti “federalna jedinica nove Jugoslavije.” To je, naravno, vrijedilo i za sve druge okupirane hrvatske prostore. Zapadna Slavonija ostala je hrvatska, a svi su okupirani krajevi oslobođeni, ali su i mnogi zarobljeni hrvatski vojnici u Vukovaru ubijeni ili su nestali, baš onako kako je to Džakula u svom “antifašističkom” govoru najavio. Radilo se o tipičnom obrascu pokušaja diskreditacije i dehumanizacije protivnika te prikrivanja zločina pod krinkom “antifašizma”.

U tom smislu potpuno je razumljivo to što je “antifašista” Aleksandar Vulin tijekom 2003. godine organizirao prosvjede protiv uhićenja isto takvoga “antifašiste” i vukovarskog krvnika Veselina Šljivančanina. Tom je prilikom Vulin osim “antifašizma” pokazao i određeni revolucionarni potencijal pa je zbog sukoba prosvjednika s policijom kao organizator proveo tridesetak dana u zatvoru. Tako je nekadašnji dugokosi salonski ljevičar s Che Guevarom na majici i s cvijetom Mire Marković u kosi stekao sve preduvjete da postane “antifašista” i ministar obrane u vladi Aleksandra Vučića, nekadašnjeg ađutanta četničkog vojvode Vojislava Šešelja.

Takvih i sličnih “antifašista” ima i u Hrvatskoj i najčešće su komunističke provenijencije jer u Hrvatskoj oko četničkog “antifašizma” (još uvijek) nema suglasja. Posljednji slučaj dogodio se prošloga tjedna u Saboru kada je zastupnik SDP-a Nenad Stazić nazvao “fašističkim” govor Zlatka Hasanbegovića o zloupotrebama i malverzacijama u HAVC-u koje je potvrdio i Državni ured za reviziju. U “antifašističkom” zanosu spominjao je Stazić i “strijeljanje”.

Uglavnom, kao i svi drugi, tako i (bivši) srbijanski komunisti i njihovi socijalistički i s četnicima uvezani i isprepleteni nasljednici sve svoje protivnike nazivaju fašistima. Tome prethodi duga tradicija, Staljin je J. B. Tita zvao fašistom, a i ovaj njega. Čak je i Solženjicin u Sovjetskom Savezu proglašen fašistom nakon što je razotkrio Gulag. S druge strane Staljin se predstavljao vođom antifašističkog pokreta u svijetu.

Međutim, davno je primijećeno kako se radi o jednakoj ili pak srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova oprečna sadržajna određenja. Ta je sličnost još vidljivija u kontekstu odnosa fašizma i srpskog komunističko-četničkog “antifašizma”, tu razlike gotovo uopće nema.

Zato je Aleksandar Vulin po svemu bliži fašizmu nego li (demokratskom europskom) antifašizmu na koji se poziva i pokušava ga monopolizirati i zloupotrijebiti u aktualnim međunacionalnim prijeporima. Antifašizam je ipak nešto sasvim drugo. Ne postaje se danas antifašist strijeljanjem odnosno prozivanjem i etiketiranjem “fašista”, nego se to potvrđuje demokratičnošću, spremnošću prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva i mimo one kojoj sami pripadamo. Danas se pozicija antifašista stječe i vlastitim profiliranjem kroz odnos prema zločinu, kako prema onome koji je počinjen prema našoj zajednici ili našem svjetonazoru, tako i prema zločinu koji je počinjen od strane naših sunarodnjaka ili političkih istomišljenika.

Damir Krstičević i Aleksandar Vulin doista su dva svijeta. Prvi je ratni zapovjednik gardijske brigade, general pobjedničke Hrvatske vojske i član Kuće slavnih međunarodnih polaznika Ratne škole kopnene vojske SAD-a. Drugi je politički suputnik i posilni Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, a zatim i Aleksandra Vučića ađutanta Vojislava Šešelja koji su u svome vijeku izgubili i rat(ove) i državu.

Za utjehu ostaje mu tek samome sebi udijeljena titula “antifašista” i tugaljiva komitska pjesma komandanta srbijanske kopnene vojske: “Planino, moja planino!” Koliko se komitska planinska politika teško uklapa u europsku vidjelo se i prošli petak u Skoplju, iz ponašanja Aleksandra Vučića tijekom sastanka Procesa Brdo – Brijuni. Planina ima puno veći mitski potencijal od brda i otoka, ali i puno manji politički utjecaj.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tihomir Dujmović: Most je bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova

Objavljeno

na

Objavio

Čak ni u ultimate fightu gdje praktički možete otkinuti glavu protivniku, samo ako budete mrvicu brži od suca, udarci ispod pojasa nisu dozvoljeni, ali nervozna predizborna kampanja označena je sukobom Jandroković-Raspudić, koji ćemo pamtiti upravo po tome. Po udarcu “punom nogom” ispod pojasa!

Nino Raspudić praktički godinama u svojim kolumnama i javnim nastupima upravo Gordana Jandrokovića uzima kao mjeru nemorala, podložništva, dodvorništva, napada ga kao osobu bez osobnosti i nema dvojbe da je Jandroković godinama čekao trenutak da uzvrati. U tom kontekstu Jandroković je bio zapet kao puška i reagirao je eksplozivno!

Naime, jedino se tako može razumjeti ova “prekomjerna uporaba topništva” koju je Jandroković izveo, jer u odnosu na nevinu opasku Raspudića da će ići u onu izbornu jedinicu gdje će biti Jandroković, da ga pobijedi, Jandrokovićev odgovor u kojem zbraja žene i djecu iz Raspudićevih brakova raritetno je niski udarac ispod pojasa na hrvatskoj političkoj sceni.

Mene je asocirao na sliku kad je Joe Šimunić usred Beograda s dvije kopačke uletio u koljena napadaču Srbije koji je krenuo prema hrvatskom golu! Šimunića razumijem jer nam je prijetio gol, Jandroković me začudio jer ga pamtimo kao smirenog i u pravilu odmjerenog političara.

Logično je da je premijer zaštitnički stao uz svog prvog suradnika, no ovo je možda zgodna prigoda da se dogovorimo što jest prilično u žaru predizborne borbe izgovoriti, a što je “nespojivo s boljim običajima” kako bi rekao Krleža.

Milanovićevo svojedobno vrijeđanje Plenkovića, odnosno njegove majke, je bilo neukusno i nedolično, uistinu ispod svake razine, u najmanju ruku nepristojno, o tome nema zbora, ali ako prihvaćamo taj diskurs, onda ne može Jandrokovićevo prebiranje Raspudićeve djece i žena biti ukusno i prihvatljivo! Jednom se moramo odlučiti i jednom moramo podvući crtu!

Stari i novi Most

Mislim da je prava šteta da Raspudićev nastup nije u prvom redu iskorišten za detaljnu analizu onoga što je rekao, jer s obzirom na to da je apsolutni medijski miljenik, nema dvojbe da će medijski od sutra Most biti u prvom redu Nino Raspudić. Tako da umjesto da smo analizirali novi Most, sve je pojela Jandrokovićeva “prekomjerna uporaba topništva”. Ta je pak analiza bila potrebna jer sam gotovo siguran da stari Most i novi Most nisu ista priča, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Nino Raspudić je sada stigao na scenu kao prava zvijezda, njegovo prihvaćanje Mostove ponude se iščekivalo tjednima, a dobio je pravi medijski “prime time” za istrčavanje na teren. Prostor od sat vremena kod Aleksandra Stankovića, gdje je dobro došao svatko tko ima nešto za reći protiv HDZ-a! Raspudić je vješto elaborirao svoja politička stajališta, Stanković je pak bio pitom kao rijetko kad, vidjelo se da je to iznad svega prijateljski razgovor. No, u njemu su spomenute neke važne relacije koje bi mogle približiti odgovor na pitanje tko će s kim koalirati.

Raspudić je, naime, na izravno pitanje izrijekom rekao da neće podržati Plenkovića i HDZ, te da za njegovu novu Vladu neće nikad podići ruku, tako da tu nema nikakvih dilema, ali je na upit o mogućoj suradnji s Bernardićem bio puno manje tvrdokoran i kategoričan. Na upit o koaliranju sa SDP-om tek je rekao da je sam Bernardić već izjavio da mu je Most prekonzervativna stranka, pa da je dakle već najavljeno da SDP ne može s Mostom. Ali, to nije odgovor! To nije odgovor na pitanje da li bi Raspudić ipak išao u koaliciju sa SDP-om, jer Bernardićev stav niti je kategoričan niti je apodiktičan!

Poluodškrinuta vrata koaliranja…

Stav o tome može li koalirati s nekom konzervativnom strankom, pritisnut nekom izbornom matematikom lako je promjenjiv. Znate onu mantru “novi izbori su samo trošak, čekaju nas reforme, nemamo vremena čekati!” Pa sjetite se samo Ivana Vrdoljaka i onaj salto mortale kad nas uvjerava da je zbog reforme obrazovanja spreman prijeći preko svojih ranijih riječi! Hoću reći ne bi bilo prvi put da se tako nešto događa. Bi li tada Nino ipak išao s tom vlašću? E taj odgovor nismo dobili! Nema odgovora, niti je voditelj na odgovoru inzistirao, jer i nije ideja da se tu zatvore sva vrata! Neka ostane nejasno! Kao poluodškrinuta vrata!

Ovo je sve tim prije problematično jer je sapunica na temu već navodno vođenih razgovora o mogućoj suradnji i to na relaciji Beljak-Grmoja kad se razgovaralo o mogućnosti da Most koalira sa SDP-om, pokazala da je Beljak onoj snimanoj provokaciji pristupio uz znanje i dozvolu Bernardića! Dakle, ništa nije nemoguće zar ne? Ono što je u svibnju bilo prekonzervativno, moglo bi u vrućinama srpnja biti podnošljivo! Jer, tri, pet, sedam ili ne znam koliko mandata realno može dobiti Most, mogu biti ključ za formiranje nove Vlade i zato nije isto kad na ovo osjetljivo pitanje odgovorite “on ionako ne bi s Mostom” ili kad decidirano kao kod pitanja o suradnji s HDZ-om kažete: ne dolazi u obzir!

Poznavajući Petrova i Grmoju mislim da suradnja sa SDP-om nije realna opcija, iako ono poniženje koje im je pripremio Plenković nikada neće zaboraviti, pa osveta uvijek ostaje inspirativan motiv. No, njih dvojica nikad nisu izgovorili one panegirike o Milanoviću koje je svojedobno izgovorio Raspudić. Ne jednom! I sad i prije pet godina! Može li se na onim pohvalama koje je svojedobno Raspudić izgovorio o Milanoviću graditi most buduće suradnje sa SDP-om? Teško je reći, no ne sjećam se da je ikada itko s desne strane onako srčane pohvale izgovorio za Zorana Milanovića kao Raspudić. On je primjerice u ključnim danima predsjedničkih izbora Milanovića proglasio “desničarom među ljevičarima”.

Desničar među ljevičarima…

U ključnim danima kada je “na stolu” bila teza da je svejedno hoće li pobijediti Kolinda ili Milanović! Baš tada čujemo tezu da je Milanović “desničar među ljevičarima!” Koji dan kasnije isti će taj Milanović izbaciti Tuđmanovu bistu iz Ureda Predsjednika, zatražiti da se ploča s imenima poginulih HOS-ovaca baci u metaforičko i stvarno smeće i upropastit će obilježavanje kapitalne vojne akcije Bljesak traženjem da se legalne insignije jedne vojne jedinice Hrvatske vojske zabrane! Desničar među ljevičarima…

Nino Raspudić je, koliko znam, prvi neovisni političar koji se izborio za to da ekskluzivno slaže listu na kojoj je nota bene nazočan tek kao nezavisni zastupnik. Takvu ekskluzivu niti je itko ikada tražio, niti je dobio. Da nitko od 14 imena na listu gdje će on izaći, ne može doći ako ga ne potvrdi – Raspudić! Radi se o neviđenom ustupku koji dolazi kao produkt pregovora u idealnom tajmingu za pregovore s posrnulim Mostom koji je sada sve karte bacio na Raspudića i Mariju Selak što je donekle razumljiv, ali riskantan potez.

Grmojino medijski i ljudski posve preuzetno, da ne velim neukusno inzistiranje na tome da “ovih dana stižu kapitalci u naše redove”, izgovorene su točno u vrijeme dok su časni i pošteni članovi i dužnosnici poput Vlade Marića ili Slavena Dobrovića upravo izlazili iz Mosta. Frapirani činjenicom da Most neće sa Škorom, odnosno zgroženi činjenicom da se ponovo ide u destrukciju, u konačnici u političko minoriziranje i da ih se pri tom baš ništa ne pita o tom povijesnom potezu za Most, oni su zaključili da Mostu više nisu potrebni. To se ne bi dogodilo samo da se pokazalo nešto više taktičnosti, političke pristojnosti i ljudskog uvažavanja. Samo da se malo više razgovaralo s njima, negoli se usisavao crveni tepih pred nadolazećim kapitalcima!

I kad su uspjeli toliko žuči stvoriti kod Slavena Dobrovića kojeg nikad nitko nije vidio ogorčenog i uzrujanog, onda je očito da se baš u tome prevršila svaka mjera. Tvrditi da je načelnik općine Podbablje kapitalac, a da časni Vlado Marić, ratni specijalac, sjajan organizator i vrsni poznavatelj političkih prilika nije dostojan da ga vrh stranke primi na razgovor, ne čini mi se racionalnim! “Podržati Miroslava Škoru kao kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, mjesecima pregovarati i ne postići sporazum je po mom sudu za Most katastrofalno rješenje za koje nije nitko iz vrha dao opravdano obrazloženje…”, piše Marić u svojoj ostavci na članstvo.

Most je bacio sve u vjetar

Pregovori Mosta i Škore su propali de facto onda kad je Most tražio zapravo Raspudićeve uvjete! Da isključivo on formira kompletnu listu na kojoj se nalazi kao neovisni kandidat! Da se razumijemo, nema tu izravne Raspudićeve krivnje, istaknuti takav uvjet može biti interes nove velike zvijezde na političkom nebu, ali ne može biti interes Mosta, naročito ne običnih članova na terenu koji su krvavo skupljali 50 tisuća potpisa za istog tog Škoru! Tu je Petrov onim sudačkim sprejem morao Raspudiću odrediti granicu! Granicu koja mu čuva potencijal stranke.

Ovako, Most je zapravo bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova. Miletiću samom će biti izuzetno teško u riječkom bazenu, ali on je stvarno sjajan kadar za Most, a obitelj Raspudić je svakako dobro došla sa svojim političkim habitusom, ali to ne znači da su morali izgubiti jednog Vladu Marića i Slavena Dobrovića. I niz drugih! Takvi časni ljudi kao spomenuta dvojica ne rastu iza svakog grma.

Posljednje ankete, mjesec dana prije izbora, govore da HDZ vodi mrtvu trku sa SDP-om, da još uvijek vodi ispred SDP-a, ali i to da se Škoro primakao na 50 posto HDZ-ovih postotaka. Domovinski pokret dakle danas dobiva polovinu od onoga što će dobiti HDZ! Po anketi Nove TV, omjer je 28 posto za HDZ i 13,5 posto za Domovinski pokret! Dobar rezultat za HDZ i sjajan rezultat za Škoru! I u tom smislu je njihova sutrašnja suradnja predvidljiva. Dakako da ni jedni ni drugi u ovom trenutku neće govoriti o budućih potezima jer želite li ishoditi što bolji rezultat na izborima morate do kraja mobilizirati svoje biračko tijelo, a to nije moguće pristajanjem niti najavom bilo kakvih koalicija prije izbora!

Razumljiva retorika Škore i Plenkovića

Tako je retorika i Škore i Plenkovića kad oboje tvrde da o tome ne žele razgovarati prije 5. srpnja, razumljiva. Plenković je izrijekom ovih dana čak dva puta rekao da neće ni pod kojim uvjetima koalirati sa SDP-om, ali i to da se ne vidi ni u koaliciji s Domovinskim pokretom. Tu retoriku određuje predizborno vrijeme, ali i činjenica da su HDZ-ovi oponenti isključivo okrenuti kritici prema HDZ-u! Tome je tako jer mu žele oteti što više birača, ali je neprirodno da o drugoj, realno jakoj stranci, SDP-u, ti isti HDZ-ovi oponenti, u pravilu ne govore. Kao da SDP ne postoji! A radi se o stranci,ako je vjerovati anketama, kojoj jedan ili dva postotka nedostaju da im sutra Milanović da mandat za sastavljanje Vlade!

Ja sam pak i dalje čvrsto uvjeren da ni HDZ ni Domovinski pokret nemaju puno alternative. Koalicija HDZ-a sa SDP-om kao i koalicija Domovinskog pokreta sa SDP-om bila bi izdaja birača. I zdrave pameti. I jedni i drugi imaju samo jedan put, put suradnje i buduće koalicije. U ovom trenutku, to je jedini put za dobrobit hrvatske države, jer svi drugi putevi vode starim Pupovčevim ucjenama. Toj opciji, toj šansi, na putu se može ispriječiti jedino SDP i njegova pobjeda koja, ako pažljivo pratite ankete, pogotovo detaljno, po izbornim jedinicama, uopće nije nemoguća! Pametnom dosta zar ne?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Dva HDZ-a, dva Raspudića i Restart restauriranog kompjutera s malo memorije’

Objavljeno

na

Objavio

Raspisani izbori, a magla svuda oko nas. Hrvatska politička scena zamagljena zamuljena, gaca se po glibu, tuče teškom artiljerijom, dijele krvna zrnca, izvlače duhovi i politički mrtvaci, krenula je borba za svaku kunu, ispravak – za svaki glas, ispravak – za vlast.

Piše: Ante Rašić

U Hrvatskoj, kod nekih, (možda ne svih, ali ti su manjini) događaju se stvari, a da nisu svjesni što se to događa i što bi im se moglo zbiti.

Možda se u kod nekih ipak, iako u podsvijesti, pojavi misao da je politika rad za javno dobro, a ne grabež, žudnja za vlašću protkana osobnim ili nekim drugim interesima, ali ne interesima za dobro građana Lijepe naše. Možda je njihova želja ipak lijepa njihova.

Nikada nisu dva vazala dijelila vlast, uvijek jedan drugome skidao glavu, a raja je uvijek slavila novog vazala.

No vratimo se mi Lijepoj našoj i našem političkom okršaju. Imamo tako dva HDZ-a, jedan Plenkovićev HDZ i drugi Škorin HDZ. To što se Škorin drugačije zove, to je zbog umjetničkog dojma, da se lakše uklopi uz tamburicu.

Tuku se teškom artiljerijom, istina u otežanim uvjetima jer im je glib pod nogama, sva sreća pa na bojišnici nema Korone, ona je u bunkeru i čeka jesen dok prođu furešti, a i recesiju su stavili u karantenu.

U Zagrebu ništa novo, čeka se povratak ili noć u stožeru, nije važno što je na krovovima umjesto crijepa najlon. Čekaju i građevinari, nisu još dobili predračune s cijenama WC četki, a možda se cijene obnove po kvadratu moraju usuglasiti s onima u Gunji. Ne bi bilo dobro da se razlikuju. Nama to s građevinom ne ide baš od ruke, eto i poslovično točni Kinezi oboljeli od hrvatskog sindroma točnosti pa će se Pelješki most ipak graditi po našim standardima, ili usklađuju dovršetak s dovršetkom pristupnih cesta.

Kako u Zagrebu nema ništa novo, nema ni u HDZ-u. Oni se bave analitikama, krojenjem lista, vađenjem nekih kandidata iz političke povijesti, ali isplivali i neki novi kandidati, kažu da ih ni u njihovim temeljnim ograncima ne poznaju. Služba za analitiku i komunikologiju radi punom parom, otvaraju se komunikacijski kanali u mainstream medijima, ali se ne prezentira ponuda i program za budućnost već otvaraju frontovi prema drugim suparnicima, bolje rečeno suparniku, jer ne daj bože napasti krivog, odnosno poželjnog partnera. Tko je to vidio da neka stranka koalira sama sa sobom, odnosno da koalira HDZ s HDZ-om dva, jer svaki HDZ želi da njihov vođa bude premijer, a da budu oba potpredsjednici, a da neutralni bude premijer, nismo li to probali.

Kažu da HDZ očekuje vlast sa starim partnerima, ankete im još uvijek daju prednost, istina ona koja se pokazala najrelevantnijom u nazad nekoliko izbornih ciklusa kaže da loše stoje, ali u vjerojatno u HDZ-u nisu čuli za “Bradley effect”, ima vremena, čut će.

U HDZ-u dva – svaki dan padne po koja zvijezda, neka sa sjajem, neka s patinom, ali i neka ugasla. Čini mi se da i kod njih stavljaju lokote na ormare, jer ne daj bože da ispadne koji kostur. Sve dok protivnički arheolozi kopaju po njihovoj prošlosti, poglavito po arheološkom nalazištu HDSSB-a, dok vrte snimke vikend tenis okršaja, nema mira ni u tom vinogradu.

Ovih dana u političkim strankama sklonim stranačkim piknicima stalno se prati vremenska prognoza. Dosjetili se da na otvorenom smije biti više ljudi na okupu, pa eto prilike da se uz lošu kobasicu i još lošije pivo okupe članovi i mobiliziraju u lovu na glasove. Vjerojatno će biti i neka kvota, recimo svaki član povede po četiri glasača. Sve je to legitimno, no pojavili se i profesionalni birači, tko da više piva za tog se glasa i samo da plin ne poskupi, jer nikada se ne zna.

No, ne postoji samo HDZ jedan i HDZ dva, već postoji Raspudić jedan i Raspudić dva, ispravak – Selak Raspudić, samo oni igraju filozofski zajedno ovaj put u Sedmom danu. Tako će Mostovci s filozofskom ekipom u dvije liste popuniti ekipu koja je otišla u transferima bez oštete. Ne bi to išlo da im je Mamić menadžer. Uzeo bi on Vinogradaru novce za ekologa. Ipak je on kapitalni vezni igrač, veže ekologiju i energetiku.

Sve to lijepo iz prikrajka prate na restauriranom računalu članovi Restart koalicije. Na njima je samo da Bernardiću i pogotovo Beljaku stave flaster na usta i dogodit će se čudo, past će im ničim izazvana vlast u krilo, ali i oni su problemu.

Jadni i čemerni, treba se obraniti od Korone koja eto spava negdje u prikrajku, a recesija ruši zidove karantene.
Dobro, sad da vidim kad je prvi piknik.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari