Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Hrvatska vlast je nasjela, bilo je i ozbiljnijih razloga za smjenu veleposlanika

Objavljeno

na

Odlazak predsjednika Hrvatskoga narodnoga sabora Dragana Čovića i veleposlanika Republike Hrvatske Ivana Del Vecchia u Banja Luku 9. siječnja 2019. na Dan Republike Srpske izazvao je pravu histeriju u Sarajevu i zbrku u Zagrebu.

Bošnjačko-bosanski mediji iskoristili su priliku dodatno oblatiti mrskog im Čovića, izvrijeđati Republiku Hrvatsku i diskreditirati veleposlanika na odlasku Del Vecchia. Odjednom su odluke Ustavnog suda postale relevantne, pa čak i kada ih nema, kao u slučaju navodne protuustavnosti Dana Republike Srpske.

O izbornom zakonu, načelu konstitutivnosti, legitimnosti predstavljanja, neustavnim ministarstvima i uzurpiranim ovlastima ni riječi. Za potrebe medijsko-političke ofenzive aktivirana je i agentura u Hrvatskoj; od notornoga i predvidljivoga Mesića do “naših ljudi” u medijima.

Kao što se i očekuje, poseban doprinos kampanji dali su dobitnici raznih nagrada po bosanskim kasabama, članovi i suradnici IFIMES-a i sličnih paraobavještajnih organizacija, počasni i obični predavači po bošnjačkim privatnim sveučilištima i njima slični korumpirani bivši dužnosnici iz Republike Hrvatske.

Teško bi bilo i zamisliti da hrvatska dodrinaška desnica propusti priliku zabiti još jedan autogol. Čak je i pomalo zaboravljeni Karamarko dao intervju nekom džematskom portalu.

Hrvatska vlast je nasjela i povukla iznuđeni potez – smijenila svoga veleposlanika uz javnu ogradu i objašnjenje da je u Banja Luku putovao na svoju ruku. Bilo je prošlih mjeseci i godina puno ozbiljnijih situacija i opravdanijih razloga za povlačenje veleposlanika, piše, piše Ivo Lučić / Globus

Dok u Zagrebu cvate hrvatsko-srpska suradnja utemeljena na interesu i sudjelovanju u vlasti, u BiH je to smrtni politički grijeh. Ekshibicije i uvrede regionalnog Srbina Miodraga Linte usred Zagreba snishodljivo se podnose, Vuk Drašković cijenjeni je gost, ali je zato kurtoazan dolazak na proslavu RS-a u Banju Luku teški krimen.

Za razliku od dragovoljne, ničim osim konkretnim interesom uvjetovane hrvatsko-srpske suradnje koja je uspostavljena u Zagrebu, ona u BiH je iznuđena. Čovjeka koji je sklanjajući se ispred požara skočio u hladno more ne treba optuživati da je nerazuman i koriti ga što se prehladio.

Društveno-politička situacija u BiH poznata je svima koji o njoj uopće žele nešto znati. Izbor Željka Komšića i uzurpacija mjesta hrvatskoga člana Predsjedništva, smjena svih hrvatskih diplomata, antihrvatska medijska histerija – samo su dio onoga s čim su se Čović, a s njim i Del Vecchio svakodnevno susretali.

To je ono s čim Hrvati u BiH žive i zbog čega im je ratni sukob sa Srbima, kao i svi zločini koji su u njemu počinjeni, ipak u drugom planu. Treba opstati, treba preživjeti sa sve izraženijom agresivnošću i iracionalnošću “prirodnog saveznika”, o čemu će u nastavku biti riječ.

Na samome kraju prošle godine u BiH je objavljena knjiga “Tragom drevnih Bošnjana”. Autori su Taner Aličehić i Đenan Galešić. Prvi je po struci fizičar i ekonomist, bivši predsjednik Nadzornog odbora Vakufske banke u Sarajevu, sadašnji član Upravnoga odbora Bošnjačkog instituta i predsjednik Centra za strategijske studije Međunarodnog foruma Bosna.

Drugi autor knjige je diplomirani pravnik koji se, kako piše u njegovu životopisu, “samostalno bavi istraživačkim radom, sa posebnim fokusom na historiju Bosne i Hercegovine i Balkana, te religije i njenog uticaja na formiranje nacija, kao i budućnost Bosne”.

Knjiga je u organizaciji Instituta za strategijske studije Foruma Bosna predstavljena u “Pozorišnoj kafani” u Mostaru. Kompetencije autora, odabir organizatora i mjesto promocije otkrivaju da se zapravo radi o kafanskoj strategiji rješavanja nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini.

Istina, Hercegovina se strateški ignorira i nigdje se ni slučajno ne spominje. Prvi autor knjige Aličehić tvrdi da je u Bosni uvijek živio jedan narod koji se stoljećima zvao Bošnjacima i on je “jedini na prostorima Evrope bio pluralan”.

Neznalicama su ostali europski narodi valjda stoljećima bili singularni odnosno homogeni, bez razlika, sukoba, građanskih i vjerskih ratova.

Svoje mišljenje o Hrvatima i Srbima Aličehić je iznio u intervjuu Radio Sarajevu neposredno prije predstavljanja knjige. Za njega je hrvatska politika “oduvijek samo loša kopija srpske politike”, a hrvatstvo je izmišljeno. On ne dvoji da je “srpstvo oruđe svetosavske pravoslavne crkve od svog začetka”, a hrvatstvo je “osmišljeno od strane par sveštenika kao politički odgovor Katoličke crkve”.

Ne pokazujući ničim poznavanje Benedicta Andersona i njegove teorije o naciji kao “zamišljenoj zajednici” ili barem osnovnih socioloških definicija, prigodno je citirao Krležu: “Srbi i Hrvati su jedan te isti komad kravlje balege koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola.” Dodajući na to kako je “problem što su i Bosna i bosanski narod usred toga”.

Srećom tu je “bosanska ideja” koja će uz njegovu pomoć i angažman sličnih njemu izvući “bosanski narod” iz kravlje balege. Aličehić je u dahu ispalio: “Bosanska ideja je ispravna, moralna, humana. Ona je utočište za sve koji su se bili pronašli u jugoslovenstvu, za sve koji mrze lažne autoritete i ideologije isključivosti.

Bosanski narod je volio Titovu Jugoslaviju, prepoznao je bosanske vrijednosti u jugoslovenstvu. Prihvatio je partizanski pokret kao svoj kad je protjeran iz Srbije.

Nažalost, bio je jedini. Nikad ni Srbi ni Hrvati nisu bili spremni odreći se svog narodnog identiteta što je bilo neophodno da se Jugoslavija izgradi kao nacionalna država. Samim tim, bosanski narod je vjerovao u Jugoslaviju i normalno je da je taj proces povratka na bosanski identitet iziskivao mnogo više i vremena i preispitivanja nego kod susjednih naroda.

Pomalo zbunjen provalom “bosanskog naroda” u jugoslavensko-komunistički kontekst i zatečen jugoslavensko-partizanskom retorikom, novinar je upitao Aličehića zašto onda naziva podvalom formulaciju iz Rezolucije ZAVNOBiH-a po kojoj Bosna (nema Hercegovine) “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska”. Čija je onda Bosna?

Aličehić mu je spremno odgovorio: “Bosna je zemlja dobrijeh ljudi, Bošnjana, Bošnjaka, Bosanaca, svih onih koji ‘za ljubav glavu gube i umiru kada ljube’. Ali, sigurno nije ni srpska, ni hrvatska, niti turska. Bosna je bila i ostaće bosanska.

A Hercegovina, najljepša njena pokrajina.” Očito su Turska i Hercegovina spomenute i iskorištene tek kao alibi. Čim dobije malo javnoga prostora, uvalja se čovjek u balegu do vrata. Nije ni čudo da su u silnoj poplavi ljubavi, dobrote i neznanja mnogi portali mostarsku promociju najavili pogrešnim naslovom “Tragom dobrih Bošnjana”. Valjda po logici da su Bošnjani uvijek dobri, a posebno oni drevni koji “dobrotu” nikome ne moraju niti mogu dokazivati.

Ono što je propustio reći u Mostaru Aličehić je rekao sljedeći tjedan na predstavljanju knjige u Sarajevu: “Knjiga se bavi prepoznavanjem zabluda i preispitivanja koji su nas na neki način obilježili tokom našeg odrastanja, koji su bili nametnuti u prošlosti od antibosanskih politika.

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Veoma se lako može uvidjeti koliko su nacionalisti s ovog područja oduvijek strahovali od bosanske države i bosanskog naroda. Jednostavno zbog toga što je bosanstvo bilo sinonim za ljubav i inkluzivnost na ovim prostorima.”

U izvješću s promocije piše i da knjiga “Tragom drevnih Bošnjana” na vrlo jasan i jednostavan način potvrđuje “da je u napadima na naše tlo, skriveni motiv uvijek bio da se zatre Crkva bosanska i sve različitosti koje je ona štovala pod svojim okriljem, a svoj narod držala okupljenim pod jedinstvenim nacionalnim identitetom.”

Publici je sada sigurno sve jasnije: Crkvu Bosansku koja je svoj narod držala pod jedinstvenim nacionalnim identitetom, stoljećima prije nego što je taj identitet uopće igdje nastao, napadali su Hrvati i Srbi, a “naše tlo” branili su Titovi partizani koji umiru kada ljube. Nakon svega, doista je teško ostati pribran. Čovjek se zapita što je ovo?

Nastranu “kafanski stratezi” i kravlja balega, ali na predstavljanju knjige i u potrazi za “drevnim Bošnjanima” sudjeluju ljudi koji su imali i još uvijek imaju važne društvene uloge: Rusmir Mahmutčehajić, sveučilišni profesor i bivši potpredsjednik Vlade BiH, Jasmin Branković aktualni pomoćnik ministrice za nauku i tehnologiju u (ovom prilikom važno je istaknuti neustavnom) Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke, Senadin Lavić sveučilišni profesor i predsjednik središnje bošnjačke kulturne institucije Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” te mnogi drugi. Što se s tim ljudima događa, zar se dotle došlo?

Odgovor na to pitanje dao je koautor knjige Đenan Galešić, koji je izlaganje na predstavljanju u Mostaru započeo s konstatacijom odnosno dijagnozom: “Mi se nalazimo u individualnoj i kolektivnoj agoniji.” Sada je sve jasno!

Posebno ako znamo da je cijela predstava samo dio “strateškog projekta” i agonije s kojom se već desetljećima (bez)uspješno nosi Rusmir Mahmutčehajić.

Lako bi za individualne agonije da ova i slične knjige, kao i njihove promocije ne oslikavaju stvarno stanje bošnjačke i bosanske akademske zajednice, političke javnosti pa i velikog dijela tog društva. Razina iracionalnosti i odsustvo svih kriterija doista pokazuju stanje kolektivne agonije.

Galešić je razglabao o “aspiracijskom nastojanju da se ovaj prostor, bosanski prostor, prisvoji, usvoji, konstruiše kao prostor drugih nacija, prvo srpske, a onda i hrvatske.” Kaže nije to tako od jučer, već je tako punih 150 godina.

Taman otkako je propala osmanska vlast nad Bosnom i Hercegovinom za koje je njemu i okupljenima očito sve bilo divno i krasno, a onda je nastupila agonija.

Uglavnom, Galešić vidi problem u tome što nije bilo i nema “bosanskog naroda” koji se tijekom modernizacijskih procesa u 19. stoljeću trebao transformirati u “bosansku naciju” čiji je zadatak bio stvoriti “bosansku državu”.

Krivnja za to je na hrvatskom i srpskom nacionalizmu 19. stoljeća koji nisu prihvatili sve blagodati osmanskog režima, a “bosansku religijsku pluralnost krivo interpretiraju i koriste protiv Bosne”. Ne treba cjepidlačiti i pitati kako je to “bosanski narod” jedini u Europi bio pluralan ako ga nije bilo.

Umjesto činjenica i logike, kao rješenje za bolju prošlost i kakvu-takvu budućnost autori knjige nude stratešku “obnovu bosanske svijesti, koja nikako ne ide nauštrb nijednog pojedinačnog pripadanja bosanskih ljudi”.

Ipak, za svaki slučaj, pošto takve svijesti nema u izobilju, tom se obnovom “prije svega, trebaju baviti Bošnjaci”, koji prema Galešićevu mišljenju “moraju biti motor, katalizator tih procesa”. Da to nije samo njegovo razmišljanje, nego iza svega stoji određena društvena snaga, Galešić dokazuje pozivanjem na vrhovni politički autoritet: “U više navrata smo u zadnje vrijeme imali priliku čuti i od gospodina Bakira Izetbegovića da je vrijeme da više budemo Bosanci! Još treba da se doda da je poimanje Bošnjana, Bošnjaka ili Bosanca, jedno te isto sa historijske tačke gledišta.

Izlaganje je završio porukom da “podjele i suprotstavljenosti u bosanskom društvu valja nadilaziti”, te da se “Bošnjaci ponovo otkrivaju u svojem bosanstvu”.

Ne smeta što je Bakir Izetbegović u sklopu kampanje SDA pred popis stanovništva u BiH u jesen 2013. ponavljao Bošnjacima da nisu Bosanci te da je takvo izjašnjavanje “samogenocid”. Valjda u odsustvu “bosanske svijesti” tiskani su letci, skladane himne i snimani poučni spotovi s vrlo jasnom porukom: “Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik bosanski – na popisu to ću kazati.”

Podsjetimo se zašto je to bilo potrebno i kako je sve to izgledalo na početku političke transformacije bosansko-hercegovačkih Muslimana u Bošnjake. Tek što je počela prva ratna sarajevska zima, na nekada svečano slavljeni rođendan Jugoslavenske narodne armije, 22. prosinca 1992. održan je ratni Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca na kojem se okupilo oko 800 sudionika.

Na Kongresu su pročitana četiri izlaganja i 16 priloga. Glavne teme ticale su se identiteta Muslimana, njihovoga kulturnog i društvenog razvoja te budućnosti i obrane Muslimana, odnosno BiH.

Prvi je izlagao pravni povjesničar Mustafa Imamović koji je iznio i jednu notornu činjenicu: “Za Muslimane je posebno tragično to da još od prvih decenija austrougarske vladavine, pa sve do danas, ni među samima njima nije postojala potpuna suglasnost o pitanju vlastitoga identiteta.”

Halid Čaušević je ustvrdio da Muslimani stoje pred vratima svoga do sada najvećega nacionalnog preporoda. Ratna stradanja uzrokuje “zbijanje muslimanskih redova” i stvara osjećaj zajedničke sudbine bez obzira na sve postojeće razlike.

Čaušević je smatrao da je to “odlučni činilac konačnoga formiranja jedne nacije, koje već u skoroj budućnosti možemo očekivati”. Devet godina kasnije, u intervjuu tjedniku “Dani”, ustvrdio je da su bosansko-hercegovački muslimani sociološka dvojba te da su nastali “apsurdno”.

Dok su se drugi narodi razvijali linearno, od plemena preko naroda do nacije, Muslimani su se razvijali “iz ilirskoga prozelitizma u islam”. Trenutnu je situaciju ocijenio na sljedeći način: “Ako je to tako, u tom slučaju mi prvo moramo sociološki razmotriti da li su muslimani još na prijelazu iz vjerske zajednice ili su eventualno postali narod. Nacija sigurno nisu, jer za naciju je potrebno nešto mnogo više.”

Jedan od sudionika Kongresa bio je i arheolog Enver Imamović, koji je u to vrijeme imao važan utjecaj unutar muslimansko-bošnjačkih političkih krugova, o čemu govori i podatak da je bio autor državnih i vojnih obilježja nekadašnje Republike BiH.

Imamović je tada između ostaloga izrekao i jednu vrlo znakovitu rečenicu: “Može se s pravom reći za sve ono što nosi epitet ‘bosansko’, da se uglavnom odnosi na ovdašnje Muslimane.” Ta rečenica, koliko god je netočna, u sebi nosi glavnu poruku Kongresa, a može biti i zaključak onome što je (tada i kasnije) većina od okupljenih rekla ili napisala.

To nije moglo promijeniti prošlost, ali je jasno oslikavalo viziju budućnosti većine sudionika skupa, kao i političke ciljeve koji će se na toj viziji graditi. Imamović je nadugo i naširoko razglabao o “kontinuitetu” i genezi Muslimana od Ilira, preko “Bogumila”, ali je nazočne upozorio i na ozbiljan problem s kojim će se susresti “graditelji identiteta”.

Taj je problem formulirao na sljedeći način: “Mora se imati na umu činjenica da će šire muslimanske mase, pogotovu one na selu, teško pojmiti i prihvatiti da su npr., srednjovjekovni bosanski vladari imenom Tvrtko, Tomaš, Stjepan i dr. ili kraljica imenom Katarina, vladari naših kršćanskih predaka, a da smo mi, današnji Muslimani, njihovi potomci.

Trebat će još puno poraditi da se masama objasni naša vjerska geneza, faze i put koji je prijeđen od pripadnika paganizma, kršćanstva i bogomilstva do suvremene naše islamske pripadnosti.” Za potpuni uspjeh uvjeravanja “muslimanskih masa” trebalo je “poraditi” i na razuvjeravanju svih onih suvremenih (kraljevih i kraljičinih imenjaka) Stjepana, Tvrtka, Toma i Katarina koji su osjećali povezanost s kraljem Stjepanom i kraljicom Katarinom za kojom su još uvijek nosili crninu.

Okupljeni muslimansko-bošnjački intelektualci odmah su “poradili” na “dokazivanju” da je “sve bosansko muslimansko”.

Donijeli su odluku o dopuni (Bosanski Muslimani-Bošnjaci) a kasnije i preimenovanju svog muslimanskog nacionalnog imena u bošnjačko. Jezik su (pre)imenovali u bosanski. Nisu ga nazvali svojim novim nacionalnim bošnjačkim imenom, nego imenom zemlje Bosne kao da jezici iz zemlje rastu. Ni traga inkluzivnosti, da ne spominjemo ljubav.

Kao što reče jedan od tragača za “drevnim Bošnjanima”, nalazimo se u individualnoj i kolektivnoj agoniji. Takvo bi stanje svakako trebalo potaknuti Hrvate i Srbe odnosno hrvatsku i srpsku inteligenciju na razmišljanje i djelovanje, jer bi i sami mogli biti uvučeni u stanje agonije i iracionalnosti.

Nedostatak racionalnog sugovornika neminovno vodi u neizvjesnost i nesigurnost, a Čović i Del Vecchio samo su slučajni prolaznici, statisti u predstavi koja je davno započela i još dugo će trajati.

Ivo Lučić / Globus

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

 

 

 

Bošnjacima nisu sporni Čović i Dan RS-a nego Hrvati u BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dujmović: Škoro ne može sam, SDP ne može sam, u Hrvatskoj nema vlasti bez HDZ-a!

Objavljeno

na

Objavio

Na povijesne promjene u hrvatskom političkom životu koje su već de facto nastupile, prvi žig će, pobijedi li izgledni favorit Andrej Plenković, po svoj prilici sjevnuti na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Drugi, ključni štambilj, dobit će te promjene na jesen, na parlamentarnim izborima i to će u odnosu na dosadašnjih 30 godina hrvatske samostalnosti uistinu biti dramatični iskorak. Do sada neviđen. Taj iskorak u prvom redu unosi svojevrsni red na hrvatsku parlamentarnu scenu, jer se HDZ iz pokreta pretvara u stranku i to stranku centra. Definitivno! Piše Tihomir Dujmović u kolumni za portal Direktno.hr.

Ona će dakako imati svoje neimenovano lijevo i desno krilo, ali to više neće biti Tuđmanova stranka nastala na zasadama starčevičanstva, radićevštine i pozitivnih tekovina hrvatske ljevice. Plenkovićevom pobjedom to će sutra postati stranka centra, sa stanovitim nježnim simpatijama spram desnog centra, no, to će biti stranka koja će svoj krajnji desni dio dragovoljno izručiti u ruke Miroslava Škore. To je samo srce promjena koje se već naziru. Što god tko mislio o Škori, njegovim mrljama iz prošlosti, te neizravnoj, ali neupitnoj pomoći Zoranu Milanoviću, Škoro postaje lider desnice i kako povijest pokazuje, to bi mogao biti jedini čovjek koji uistinu može ujediniti rakovu djece hrvatske političke desnice. Uspije li u tome, zauzet će dragocjeno mjesto na policama hrvatske političke povijesti! Jer, to u ovih 30 godina nikad nikome nije uspjelo. No, krenimo redom.

Da je bilo važno i nužno, promidžbeno gotovo neizostavno, dati jasnu i glasnu potporu aktualnom lideru HDZ-a i to baš u Dalmaciji i njenom naglašeno nacionalnom županijskom zaleđu, tom srcu stranke koja nije ni ovaj put izdala, to se može razumijeti. Potpora koju su dakle iskazali čelnici županijskog HDZ-a kandidaturi Andreja Plenkovića, iz više je razloga razumljiva. Ali, da sad svaka županijska organizacija kao da je prozvana, ovako, upravo infantilno, daje potporu “voljenom vođi” neukusno je Anno domino 2020! Nepotrebno! Pretjerano! Možda propagandistički snažno, ali brate, 2020. godine  u prvom redu nepotrebno. Pa onda te boljševičke teze da se “Plenkovića očito želi srušiti”. Čekajte, pa to su demokratski izbori u kojima jednom čovjeku istječe mandat! Kako se moguća promjena nakon isteka mandata može zvati “rušenje”? Kakvo rušenje? O čemu govorite? Dakle, 40 godina nakon Titove smrti mi ovdje u jeku legitimnih, normalnih, kalendarski uvjetovanih izbora, u trenutku dakle demokratskih izbora u jednoj stranci, baratamo pojmovima “rušenja” onoga kome je mandat istekao! Jezivo! A onda abecednim redom županijska vodstva javno izriču odanost svom lideru! Čemu to? Kome to treba? Zar se u ovoj praksi ne osjeća zadah komunizma?

Nitko ne zna kakve se sve bitke spremaju u kuhinjama “najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka”, uostalom, Milijan Brkić kao svojevrsna ikona stranačke desnice, još se nije očitovao, no sve što se do danas može vidjeti sugerira da Plenkovićeva oporba nema snage. Ni snage ni lidera ni, ako hoćete, petlje. U ovom trenutku, molim! Imamo ispred sebe još dosta vremena, ali ništa ne ukazuje na promjenu. Bude li tome tako kako sad stvari stoje, HDZ uistinu postaje stranka centra, sa stanovitim ustupcima svojoj, sad već mahom  folklornoj desnici i to vam je kao žrtva figure u šahu. Na početku gubiš, da bi kasnije dobio! Na prvu loptu silno se gubi tom promjenom, ali na kraju bitke se broje mrtvi i ranjeni. I uistinu, tako gledajući, a pogotovo gledajući iz perspektive Škorinog rezultata, HDZ se, tu govorimo o desnici, povlači na “rezervne položaje”. Po prvi put! I to je šok! No, Plenković neće moći u cijelosti odustati od desne dimenzije, jer bi to bilo čisto političko samoubojstvo. Osim toga, ovo što sada Plenković radi uz stanovite dodatne deformacije, nije nešto što već nismo vidjeli u HDZ-u. Od kada je Tuđman umro, a Pašalić nije uspio ne samo pobijediti, negoli niti uskrisiti svoj “Blok” kao veliku desnicu, a ne zaboravimo u svakom selu je imao “svog” čovjeka, HDZ je pokazao što se zapravo krije u utrobi stranke s 220.000 glasova.

Pobjedom Ive Sanadera i porazom Ivića Pašalića, HDZ-ov brod se već tada nezaustavljivo nagnuo lijevo. Mi smo u ideološkom smislu sa Sanaderom doživjeli more iznenađenja, od toga da smo iz državne pričuve pomagali “Feral Tribuneu”, do toga da je Stanimirović došao na vlast! I sve se to otrpjelo i opet se za Sanadera glasovalo! Jer se više cijenio put i ulazak prema Uniji, negoli ovakvi ideološki ispadi. Uostalom, Titov brod u riječkoj luci je nota bene legalizirao Sanaderov ministar kulture proglasivši ga kulturnim dobrom! To da su ustaške insignije protuzakonite, ali ne i komunističke, nije izmislio Plenković, nego je u zakon uvrstio Ivo Sanader, odnosno njegova vlast! I kad danas Plenković sa čuđenjem pita, a gdje sam ja to skrenuo ulijevo, kako god to pitanje zvučalo neiskreno, gledajući iz perspektive dva Sanaderova mandata i svega što se ideološki tamo događalo, njegovo je pitanje razumljivo. Nije li uostalom i Tuđman u svim svojim Vladama imao 70-75 posto tehnomenadžera kako smo tepali ljevici i maksimalno 25 posto desničara?

Nisu li samo Šušak i Hebrang u prvoj Vladi bili ljudi koji jednog jedinog dana nisu bili u partiji? Je li ikad bilo punog ideološkog ravnovjesja u Tuđmanovim HDZ-ovim vladama? On je tome davao ton, to je jasno, ali strukture je zapunjavao kadrovski odabir u omjeru cca 75:25 posto u korist ljevice zar ne? Nisu li, da ne idem dalje, gotovo svi suci Ustavnog i Vrhovnog suda u Tuđmanovo doba bili bivši članovi partije? Pa nije Mirka Galića, Pupovac doveo na HTV, nego Tuđman! Onda dolazi Račan i čisti zadnje džepove otpora. I evo nas kod Ive Sanadera. Koji koalira sa SDSS-om, 15 godina prije Plenkovića, dakle kad su rane bile još krvavije. Pa je Sanader izabran i u drugom mandatu zar ne? Pa ide taj drugi mandat, a tu je i mandat Jadranke Kosor. Koja je izabrana aklamacijom! Kao Josip Broz 1946. godine! U njenom vaktu, u njenom mandatu, smo sagradili spomenik u Srbu i dopustili da jedan časni hrvatski general umre u zatvoru, premda se znalo da s obzirom na zdravstveno stanje ne može izdržati u ćeliji bez klime na 40 stupnjeva Celzijusa. Pa nije tad na vlasti bio Milan Martić!

Što je kadrovski novo u Plenkovićevoj politici? Pogledajte Karamarkove ministre i pogledajte Plenkovićeve ministre. Gotovo su sva imena ista, osim imena Zlatka Hasanbegovića i još par ljudi ako se ne varam, zar ne? Istanbulska? Odite na internet, pa ćete vidjeti kako pet godina ranije HDZ na čelu s gospođom Mađerić, ali i gospodinom Mirom Kovačem afirmativno, da ne velim vatreno, govori o uvođenju Istanbulske deklaracije. Žurim reći kako nema sumnje da je Plenković taj brod nakrenuo na lijevo, ali nipošto onako dramatično kako to izgleda iz medijskih analiza. Tim analizama nedostaje –analiza! Taj brod je naime odavno, u prvom redu od Tuđmanove smrti, ozbiljno nakrivljen na lijevo. Plenković je tu još dodatno stisnuo gas, ali on sad zapravo legalizira 20 godina prošlosti, stvari zove pravim imenom i jer je zadnjih 20 godina ovako izgledalo, a članstvo je redovito stajalo uz elitu i Sanaderovu i Kosoričinu, po meni je Plenkovićeva pobjeda na unutarstranačkim izborima nezaustavljiva. Jer, HDZ, u zadnjih 20 godina suštinski nije drugačiji negoli danas. Ponavljam: ako Ivić Pašalić nije uspio, onda je uistinu nerealno očekivati da će promjene bilo kada, bilo tko drugi uspješno inicirati u tom smjeru. Jer, nitko nije imao onu snagu koju je na terenu imao Pašalić i nije uspio!

Desni su digli ruku i za Sanadera i za Kosor, a dobar dio i za Mesića

Plenkovićeva sadašnja žrtva figure čitat će se kao izdaja krajnjeg desnog krila stranke, ali težina te krajnje desnice na terenu i u stranci je marginalna i odatle ta lakoća Plenkovićevog strateškog poteza. Ono gdje on eventualno može doživjeti neugodna iznenađenja jest teren, jer HDZ-ovo biračko tijelo, obični birači na terenu, u pravilu jesu desno orijentirati. No sve tako desno orijentirati, digli su ruku i za Sanadera i za Jadranku Kosor! Dobar dio njih i za Mesića kao predsjednika, jer kako bi Mesić pobijedio Budišu, ako ne glasovima HDZ-a?! Tko bi mu inače donio onaj broj glasova? Gledajući HDZ zadnjih 20 godina, analizirajući temeljito Tuđmanov, a pogotovo post Tuđmanov HDZ,  Plenković je zacijelo uvidio da je Tuđman ljevici u stranci radio bitno veće ustupke negoli desnici. O Tuđmanovim nasljednicima da ne govorimo! I sve je to prolazilo.

Nema osobitog razloga da ne prođe još jednom, jer je evidentno da uz sav desni folklor, HDZ-ovi birači cijene čitav niz drugih relacija. Stabilnost države i vlasti, gospodarske relacije, ali i vanjskopolitičke dosege. To je primjerice Sanaderu donijelo drugi mandat. Unatoč svim mogućim ideološkim krivudanjima! Pozicionirajući stranku na samom centru, Plenković misli da je došao na sanjani položaj: bez nas u zemlji nema vlasti, ali baš nikakve! I to je točno! Pitanje je jedino, koliko će izgubiti time da je vojsku povukao s krajnje desnice, gdje je Škoro ušao bez ispaljenog metka. Plenkovićeva matematika očito govori da Škorin maksimum ne može biti više od 20 zastupnika, realno vjerojatno očekuje i manje, a koliko god dobio on i ne može drugo negoli koalirati s HDZ-om. Još kad je Škoro rekao da sa SDP-om i HSS-om koalicija ne dolazi u obzir, bilo je jasno da dragovoljno ide u dvore “najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka”. To bi značilo da je pred nama koalicija centra i desnice, nota bene, na dobrobit svih domoljuba i stoga i ovaj moj početnički optimizam, jer tu koaliciju unaprijed pozdravljam kao najbolje rješenje za zemlju. Naime, ako smo sada povijesno po prvi put odredili da je HDZ centar, a da je desnica-desnica, onda smo definirali i buduće koalicije barem sljedeća dva mandata. Pogotovo ako se sjetimo da su Škoro i Kolinda zajedno dobili 52 posto glasova! Jer, Plenkovićeva  izborna baza, ne samo da očekuje koaliciju sa Škorom, nego je za HDZ u toj koaliciji, izgledan i bitno veći dio kolača s desnicom, čiji limit zacijelo ne prelazi 20-tak zastupnika.

U riječ, ako smo sada dobili novi HDZ na centru i jasno definiranu desnicu, mi smo zapravo dobili potpuno novu konstrukciju hrvatske političke zgrade! Koja  iz ukupne domoljubne hrvatske perspektive uopće ne mora biti loša. U prijevodu, više nema foliranja! Kako će se ta vlast konstituirati, kako složiti zajednički program, kako pomiriti nepomirljivo, tih odgovora sada nema, al će te važne odgovore ubrzati adrenalin vlasti. S druge strane, ova nova arhitektura parlamentarne scene, stavlja u  zavisan položaj i ljevicu. Ako se HDZ prostre po centru, u Hrvatskoj je gotovo nemoguća samostalna vlast ljevice! I tu se krije najveća moguća dobitna formula Plenkovićevih promjena!U tom smislu Plenkovićeva matematika kako god ideološki izgledala suspektnom, Hrvatskoj,  a i HDZ-u donosi zapravo benefite. Škoro ne može sam, SDP ne može sam, u Hrvatskoj dakle, nema vlasti bez HDZ-a! S tom matematikom na ustima HDZ-ovi birači će ostati disciplinirani i na jesen i Plenković to savršeno razumije.

Pred pravim izazovima se zapravo nalazi Miroslav Škoro. U mudrom intervjuu Večernjem listu, on govoreći o meritumu aktualnih problema, lukavo govori tobože o “nomotehničkim stvarima”. A govorimo zapravo o formiranju listi što je trajno srce problema na desnici. Kako složiti listu desnih lidera, kako podijeliti buduće funkcije i nezanemarivu količinu novca koja dolazi s vlašću? Naime, za svaki mandat, za svakog zastupnika, Sabor isplaćuje strankama oko 30 tisuća kuna mjesečno. Dakle, 50 tisuća eura godišnje. Imate li 20 zastupnika dobijete godišnje milijun eura! Za četiri  godine cca 30 milijuna kuna! Ako svi idu na listu Miroslava Škore kako je najavljeno, dobiti će onoliko koliko im on udjeli, bazično sve ide njemu, ali, ako stranke idu sa svojim imenom na njegovu listu, novac ide u dobroj mjeri, primarno, njima. To vam je tzv. nomotehničko pitanje!

To se sad dakle tretira kao “nomotehnički problem”, no to je sve samo ne nomotehnički problem. To je jedan od problema, drugi problem je taština i smjer u kojem će Škorina lista ići. Hoće li prevagu dobiti Most ili Zekanović i Hasanbegović? U svakom slučaju pred Škorom je veliki posao , tim prije što će se taj posao po važnosti i političkoj dramaturgiji protegnuti i na iduću godinu kad su lokalni izbori. Ta dinamika izbornih ciklusa otvara pitanje tko će primjerice biti Škorin kandidat za gradonačelnika Zagreba? Hasanbegović kako se nagađa ili ipak netko drugi? Sve u svemu, kako sam rekao na početku, pred nama je posve nova arhitektura hrvatske političke scene, arhitektura koja sad dobiva  nove konture i bude li elementarne pameti, domoljubna opcija može mirno spavati. Prevladaju li politički hormoni, iracionalizam i bolesna taština, politička budućnost u Hrvatskoj se smiješi SDP-u. Ima li bar sad svijesti, pameti i odgovornosti na centru i desnici? Za sada jasnog odgovora nema.

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari