Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Ideološkom štangom po glavi nepoćudnog profesora

Objavljeno

na

Sveučilišta su stupovi našeg društva. Ključan su izvor inovacija. U središnjoj Europi su prije 1989. sveučilišta bila bastioni slobode koji su čuvali slobodu mišljenja. – ustvrdio je mađarski odvjetnik i političar, bivši ministar pravosuđa te vanjskih poslova Tibor Navracsics, početkom listopada 2014. na saslušanju vezanom uz kandidaturu za povjerenika Europske Komisije za obrazovanje, kulturu, mladež i sport.

Ta tvrdnja u skladu je s politikom i stajalištem Europske komisije prema Sveučilištu, ali je tek polovično točna. Naime, sveučilišta jesu stupovi našeg društva, ali, ona u središnjoj Europi, kao i na europskom jugoistoku, u zemljama koje su bile pod komunističkom vlašću nisu bila samo “bastioni slobode koji su čuvali slobodu mišljenja”, nego su jednako tako, ako ne i puno više bila bastioni komunističkih ideoloških dogmi koji su rečenu slobodu mišljenja prezirali, negirali i gušili.

Sjetimo se samo kako su 1971. godine u Hrvatskoj prošli oni koji su se na Sveučilištu u Zagrebu zanosili idejom nacionalne slobode, pravde i ravnopravnosti i koji su polagali pravo na slobodu mišljenja. Bili su ih puni zatvori.

Početkom 1981. godine Upravni odbor Hrvatskog filozofskog društva uredno je obavijestio svoga člana Vladu Gotovca da su “reagirali” odnosno prosvjedovali zbog otkaza nekolicini profesora filozofije i sociologije na Univerzitetu u Beogradu. Gotovac im je napisao odgovor u kojem ih je podsjetio na svoj “slučaj”.

Nabrojio im je svoja uhićenja, osude, zabrane javnog djelovanja, ponovnu sudsku istragu koja je bila u tijeku, i pitao ih: “ Zašto onda i u mom slučaju niste prosvjedovali?”

Pismo je završio konstatacijom koja i danas, mada u drukčijim okolnostima, odjekuje kao upozorenje: “Smatram da svi ljudi, a ne samo članovi naših Društava, imaju pravo na slobodu, koja ne ugrožava slobodu drugih, koja isključuje svako nasilje nad čovjekom. – Među nama može biti značajnijih, ali ne može biti slobodnijih.”

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 3. srpnja 1969. održan je sastanak članova redakcije časopisa Praxis i predstavnika Korčulanske ljetne škole s izaslanstvom Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske koje je vodio Jure Bilić.

Iz stenografskog zapisnika objavljenog u časopisu Dalje (br. 28-29.) u Sarajevu 1989. godine vidi se da je Bilić rekao kako “od njihove nauke puno ne zna”, ali je došao kako bi ih osobno upoznao, uspostavio komunikaciju i razmotrio njihova stajališta, potrebe i zahtjeve. Već u uvodu vidjelo se da Bilić s prisutnim sveučilišnim profesorima, filozofima praksisovcima, razgovara u najmanju ruku kao sa sebi ravnima, a tijekom razgovora oni su često ostavljali dojam da su, zapravo, iznad njega te da je njegov posao provoditi njihove zamisli.

Sve to, naravno, nije ništa novo ni nepoznato, posebno ako imamo na umu činjenicu da su neki odsjeci Filozofskog fakulteta, Fakultet političkih nauka i čitav niz znanstvenih i pseudoznanstvenih institucija bili neraskidivo povezani s Centralnim komitetom SKH (SKJ).

Sukobi koji su nastajali bili su najčešće dio frakcijskih borbi, a rijetko su izbijali zbog idejnih ili političkih razilaženja. Na spomenutom sastanku profesor Branko Bošnjak požalio se na tretman Korčulanske ljetne škole u medijima, ali još više na odnos vlasti prema praksisovcima koji su imali utjecaja na studente tijekom poznatih događaja iz 1968. godine.

Odbio je bilo kakvu njihovu negativnu ulogu u tome, ali je zato upozorio na profesore “Đodana, Veselicu i druge”, za koje je rekao da su imali “sumnjivu funkciju i provokatorsku ulogu”, ali, eto, “njima se ništa nije dogodilo”. Bilić je odgovorio da su Đodana “malo strajfali”, na što je Milan Kangrga dobacio: “Ali ne sa željeznom štangom po glavi i ne kao profesionalnog antikomunista.”

Željezna štanga u viziji marksističkog filozofa prakse bila je vrlo efikasno sredstvo za liječenje kolega profesora od antikomunizma. Da je tako bilo i u praksi, vidjelo se dvije-tri godine kasnije, tijekom brutalnoga policijskog gušenja Hrvatskoga proljeća.

Prije petnaest godina prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu objavio je knjigu “Lepoglava i univerziteti, ogledi iz političke epistemologije”. U njoj je napisao da su za vrijeme komunističke vladavine sveučilišni profesori, posebno oni s odsjeka za znanost o čovjeku, bili važni stupovi režima.

Humanističke discipline na filozofskim fakultetima bile su samo akademske forme politike čija je glavna svrha bilo služenje poželjnoj politizaciji omladine i legitimiranju politike u kontekstu modernih institucionalnih procedura. Praksisovci su prednjačili u radikalnim političkim zahtjevima, što je predstavljalo i svojevrsno odustajanje od autonomije sveučilišta.

Filozofski fakultet sve više je bio politički fakultet, što je dovelo do njegove ideološke marginalizacije te osnivanja i jačanja fakulteta političkih znanosti (nauka) – političkih institucija koje više ni u praksi nije bilo moguće zaobići. Dehumanizacija političkog protivnika nije izum komunista, ali oni imaju velike zasluge za njezino unaprjeđenje i omasovljenje.

Komunistička propaganda promicala je tezu po kojoj je socijalizam pod njihovim vodstvom “najhumaniji sustav u povijesti čovječanstva”. Logično je istima bilo zaključiti da su protiv takvog sustava mogli biti jedino neljudi odnosno ljudi-životinje.

U tom kontekstu Vlaisavljević je opisao i komunistički arhipelag u Jugoslaviji, koji se sastojao od tri otoka: Brijuna na kojima je bio čovjek, Golog otoka na kojem su bili ljudi-životinje i Korčule gdje se proučavala razlika između ljudi i životinja. Željezna štanga po glavi – dugo je odzvanjala kao kategorički imperativ u etičkoj filozofiji praksisovaca čija je ikona desetljećima bio Milan Kangrga.

Kritika svega postojećeg bila je i te kako usklađena sa službenim stajalištima Partije i vrlo često utemeljena u odlukama partijskih kongresa. Famozni primat prakse nad teorijom, koji je vodio instrumentalizaciji društvenih i humanističkih znanosti u dnevnopolitičke svrhe, tjerao je sveučilišne nastavnike na izravan politički angažman kao najviši oblik njihova profesionalnog djelovanja. A onda se, gotovo preko noći, cijeli svijet urušio. Tisuće i tisuće doktorata postali su bezvrijedni.

Trebalo je potražiti izlaz, naći rješenje i preživjeti, o čemu Vlaisavljević piše sljedeće: “Nove političke elite su uglavnom sastavljene od preobražene ili ‘otrežnjene’ tzv. humanističke inteligencije komunizma. To su etnički osviješteni profesori marksizma, tj. filozofije, sociologije, politologije, književnosti, historije, pedagogije, a također pisci i novinari, advokati i sudije, itd. Njihov nacionalizam ima dubok epistemološki smisao: ono čime su se bavili nije bila znanost u pravom smislu riječi. Niko drugi nije mogao bolje denuncirati znanstvenost znanstvenog socijalizma nego oni sami.”

U Bosni i Hercegovini sveučilište je staro koliko i socijalizam, zato su oni tamo tako vršnjački srasli. To se ovih dana na poseban način manifestiralo na Univerzitetu u Sarajevu. Na način tipičan za propali režim, koji je osnovao i izgradio taj Univerzitet, dekan Filozofskog fakulteta Muhamed Dželilović napisao je početkom svibnja redovitom profesoru Ugi Vlaisavljeviću “Pisano upozorenje” kao posljednje upozorenje pred otkaz.

Vlaisavljevića je u praksi “stigla” teorija iz njegovih knjiga. Univerzitet u Sarajevu pokazuje da je puno poslije 1989. bliži simbolici kaznionice u Lepoglavi nego ulozi “bastiona slobode koji čuva slobodu mišljenja”. Uklanjanje nepoćudnog profesora od strane politički angažiranih sveučilišnih nastavnika ušlo je u završnu fazu. Ni jedna sveučilišna institucija nije se oglasila, silne organizacije koje se bave zaštitom svega i svačega šute.

Umjesto njih oglasilo se (za sada) tristotinjak kolega, sveučilišnih nastavnika, znanstvenika, umjetnika, javnih osoba, intelektualaca u najboljem smislu te riječi, koji su potpisali peticiju za podršku profesoru Vlaisavljeviću povodom mobinga koji se vrši nad njim.

Tko imalo prati medije i zbivanja u BiH, zapazit će da se na istoj listi, jedan ispod drugoga, nalaze potpisi ljudi koji su toliko različiti, suprotstavljeni, a neki i sukobljeni, da ih je okupiti mogao jedino Ugo Vlaisavljević. To je učinio zahvaljujući svom fascinantnom znanju, dosljednosti, poštenju i otvorenosti.

Za razliku od onih koji su postavljeni na sveučilišta kako bi tamo provodili proces poželjne politizacije omladine i legitimirali određene politike, Vlaisavljević se u skladu s humboldtovskim načelima univerziteta usudio misliti nesmislivo. Usudio se sudjelovati na čitavom nizu znanstvenih skupova, javnih tribina i okruglih stolova na kojima se raspravljalo o onome što se “ne smije spominjati” i gdje se “osporavalo neosporivo”.

Jednostavnije rečeno, Vlaisavljević se sukobio s ideološkim, društvenim i političkim dogmama nastalima većim dijelom upravo na Univerzitetu gdje predaje i u gradu u kojem je rođen, u kojem živi i (još uvijek) radi. Sarajevo ima dugu tradiciju šikaniranja i progona ljudi koji nadilaze zadane lokalne okvire.

Tamo ni Meša Selimović nije mogao o(p)stati. Ne treba zanemariti ni zavist i jal koji obuzima i izjeda netalentirane, ali zato podobne, dobro pozicionirane i umrežene “kolege” u sredini gdje “filozofiranje” ima pejorativnu konotaciju i znači isto što i ludovanje, a to je opet isto što i pametovanje, čime se lud i pametan dokraja izjednačavaju.

Razlikuju se samo po formalnom statusu koji daje i ukida “nadležna institucija”. Ugo Vlaisavljević urednik je filozofskog časopisa Dijalog (bh), jedanaest godina bio je član redakcije međunarodnog časopisa Transeuropeennes (Paris), prevoditelj je s tri svjetska jezika, autor osam knjiga i desetaka članaka iz oblasti filozofije jezika, političke epistomologije i teorija konstrukcije identiteta.

Reakcije i potpisi, različitih, i ničim, osim poštovanjem i prijateljstvom s njim, povezanih ljudi, jasno pokazuju njegovu ljudsku i znanstvenu vrijednost. Hoće li to shvatiti ljudi koji upravljaju Univerzitetom u Sarajevu? O tome ovisi smjer kojim će se taj grad razvijati.

Hoće li postati otvorena europska prijestolnica ili se vraća natrag u vrijeme Hadži Loje, koji se opirao modernizaciji, sprečavao gradnju crkve u Sarajevu, borio se protiv austrougarske okupacije i, po legendi, hrvao se s medvjedom. Navodno je medvjeda i savladao, na ponos svojih sljedbenika u kotlini.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

PISKAČ: Karamarkov ‘probni balon’ prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića

Objavljeno

na

Objavio

Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga. Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Međugorje ne smije dijeliti Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Početkom lipnja imao sam uvodno predavanje na međunarodnoj konferenciji na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Doći u Hercegovinu, a ne otići u Međugorje jest “grijeh propusta”.

Tako odoh i ja s dva prijatelja, kolega. Uđoh u crkvu, mir, tišina kroz koju je milovala molitva krunice. I sam se pomolih Gospi. Ljudi sa svih strana svijeta, ugođaj uistinu sakralan, pučka pobožnost u svojem najčistijem obliku. Jako lijepo iskustvo.

Razgovarao sam s narodom, sve su to naši vrijedni hercegovački ljudi koje je oblikovao škrti krš i katolička vjera. Da, zahvaljujući Gospi ljudi žive puno bolje, kao u svakom hodočasničkom mjestu, jer gost mora negdje prespavati, mora nešto pojesti, kupiti uspomenu, krunicu ili bilo kakav suvenir.

Svugdje oko velikih Gospinih svetišta prirodno se razvijaju mnoge djelatnosti, posao, pa predbacivati Međugorcima “vjerski biznis” nije samo licemjerno, nego i glupo.

Biskupovi dokazi

Rekoh, hodočasnici moraju jesti, spavati…, pa naravno da morate izgraditi hotele, infrastrukturu, da morate ulagati. Ne treba smetnuti s uma da Međugorje, kada već govorimo o financijskom kontekstu, čini dvije trećine ukupnih prihoda od turizma u Bosni i Hercegovini.

Je li se Gospa uistinu ukazala u Međugorju? Meni kao katoliku to uopće nije bitno, kao svetište ono je de facto zaživjelo, kao i moj Aljmaš, kao Marija Bistrica, kao Sinj… Uostalom, privatne objave me ne obvezuju. No, ne bježim tu zauzeti stav, doktor teologije sam kad je autentičnost, vrhunaravnost ukazanja u pitanju.

Proučio sam mnoge dokumente, mnogih komisija, počevši od one prve još iz vremena Biskupske konferencije Jugoslavije, pa u potpunosti dijelim stav mjesnog biskupa Ratka Perića, koji je prošlog mjeseca ponovio papinskom izaslaniku Hoseru o nevjerodostojnosti ukazanja u Međugorju.

Biskup Ratko ne govori napamet, ima sve dokumentirano, a dio tih teško oborivih Ratkovih dokaza već sam nekoliko puta iznio javno pa ću samo podsjetiti na neka: od evidentnih utjecaja fratara na vidjeoce koji rabe riječi koje nisu znali objasniti što znače (da Gospu vide “trodimenzionalno”), do Gospinih poruka koje su se pokazale krivima, a da izdvojim samo najdrastičniju kada je “Gospa” rekla da u Bosni i Hercegovini neće biti rata, ili kada je vidjelac Ivica rekao da će na mjestu ukazanja niknuti crkva koja nikada nije nikla, do naknadno pisanog Vickina dnevnika, pa sve do ozdravljenja do kojih nije došlo, koja su izmišljena.

Podsjećam samo na ono što se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: “Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje, neka traži dokaze!” No, potvrda je stigla uskoro.

Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa, jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju.

Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti.

No, problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala ni od kakve bolesti očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Prijeteće pismo

Posebna priča je ona s prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna, jer je Gospa u ukazanjima stala na stranu fratara (!?), ako se ne obrati u slučaju Međugorja i ako ne prestane “progoniti” fratre.

Cijela ova sapunica vezana uz “Gospino” navijanje za fratarski neposluh razriješena je od strane samih zagovornika Međugorja kad je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi.

Ako su, dakle, cijelo vrijeme neki fratri krivo razumjeli i interpretirali “Gospu” tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Uostalom, nevjerojatan je broj tih 40.000 Gospinih ukazanja, koje je papa Franjo prokomentirao da Gospa nije djelatnica poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke.

Ako netko smatra da su ukazanja u Međugorju autentična, nemam ništa protiv, rekoh, meni je to sporedno. Ja ću opet s obitelji hodočastiti Gospi Međugorskoj, a pozivam i sve, tamo mogu doživjeti i čuti samo dobro.

Nadbiskup Hoser je tamo, vrijeme je da se ovo velebno svetište u svakom smislu, pa i u financijskom, stavi pod kontrolu, da se još bolje uredi infrastruktura za hodočasnike iz cijelog svijeta, da se narod moli i donosi plodove obraćenja.

Međugorski fratri to jako dobro rade. I, što god bio pravorijek Vatikana, jedino je bitno da Međugorje prestane dijeliti Hrvate, i tako malobrojne. (Međugorska) Gospa je Kraljica mira!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nadbiskup Schoenborn: Imenovanjem Hosera Crkva je priznala dobre plodove Međugorja

 

 

Vise desetaka tisuća mladih iz 72 zemlje svijeta na Mladifestu u Međugorju

 

 

Blanka Vlašić podijelila svoju životnu priču s mnoštvom mladih na Mladifestu u Međugorju (AUDIO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari