Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Ideološkom štangom po glavi nepoćudnog profesora

Objavljeno

na

Sveučilišta su stupovi našeg društva. Ključan su izvor inovacija. U središnjoj Europi su prije 1989. sveučilišta bila bastioni slobode koji su čuvali slobodu mišljenja. – ustvrdio je mađarski odvjetnik i političar, bivši ministar pravosuđa te vanjskih poslova Tibor Navracsics, početkom listopada 2014. na saslušanju vezanom uz kandidaturu za povjerenika Europske Komisije za obrazovanje, kulturu, mladež i sport.

Ta tvrdnja u skladu je s politikom i stajalištem Europske komisije prema Sveučilištu, ali je tek polovično točna. Naime, sveučilišta jesu stupovi našeg društva, ali, ona u središnjoj Europi, kao i na europskom jugoistoku, u zemljama koje su bile pod komunističkom vlašću nisu bila samo “bastioni slobode koji su čuvali slobodu mišljenja”, nego su jednako tako, ako ne i puno više bila bastioni komunističkih ideoloških dogmi koji su rečenu slobodu mišljenja prezirali, negirali i gušili.

Sjetimo se samo kako su 1971. godine u Hrvatskoj prošli oni koji su se na Sveučilištu u Zagrebu zanosili idejom nacionalne slobode, pravde i ravnopravnosti i koji su polagali pravo na slobodu mišljenja. Bili su ih puni zatvori.

Početkom 1981. godine Upravni odbor Hrvatskog filozofskog društva uredno je obavijestio svoga člana Vladu Gotovca da su “reagirali” odnosno prosvjedovali zbog otkaza nekolicini profesora filozofije i sociologije na Univerzitetu u Beogradu. Gotovac im je napisao odgovor u kojem ih je podsjetio na svoj “slučaj”.

Nabrojio im je svoja uhićenja, osude, zabrane javnog djelovanja, ponovnu sudsku istragu koja je bila u tijeku, i pitao ih: “ Zašto onda i u mom slučaju niste prosvjedovali?”

Pismo je završio konstatacijom koja i danas, mada u drukčijim okolnostima, odjekuje kao upozorenje: “Smatram da svi ljudi, a ne samo članovi naših Društava, imaju pravo na slobodu, koja ne ugrožava slobodu drugih, koja isključuje svako nasilje nad čovjekom. – Među nama može biti značajnijih, ali ne može biti slobodnijih.”

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 3. srpnja 1969. održan je sastanak članova redakcije časopisa Praxis i predstavnika Korčulanske ljetne škole s izaslanstvom Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske koje je vodio Jure Bilić.

Iz stenografskog zapisnika objavljenog u časopisu Dalje (br. 28-29.) u Sarajevu 1989. godine vidi se da je Bilić rekao kako “od njihove nauke puno ne zna”, ali je došao kako bi ih osobno upoznao, uspostavio komunikaciju i razmotrio njihova stajališta, potrebe i zahtjeve. Već u uvodu vidjelo se da Bilić s prisutnim sveučilišnim profesorima, filozofima praksisovcima, razgovara u najmanju ruku kao sa sebi ravnima, a tijekom razgovora oni su često ostavljali dojam da su, zapravo, iznad njega te da je njegov posao provoditi njihove zamisli.

Sve to, naravno, nije ništa novo ni nepoznato, posebno ako imamo na umu činjenicu da su neki odsjeci Filozofskog fakulteta, Fakultet političkih nauka i čitav niz znanstvenih i pseudoznanstvenih institucija bili neraskidivo povezani s Centralnim komitetom SKH (SKJ).

Sukobi koji su nastajali bili su najčešće dio frakcijskih borbi, a rijetko su izbijali zbog idejnih ili političkih razilaženja. Na spomenutom sastanku profesor Branko Bošnjak požalio se na tretman Korčulanske ljetne škole u medijima, ali još više na odnos vlasti prema praksisovcima koji su imali utjecaja na studente tijekom poznatih događaja iz 1968. godine.

Odbio je bilo kakvu njihovu negativnu ulogu u tome, ali je zato upozorio na profesore “Đodana, Veselicu i druge”, za koje je rekao da su imali “sumnjivu funkciju i provokatorsku ulogu”, ali, eto, “njima se ništa nije dogodilo”. Bilić je odgovorio da su Đodana “malo strajfali”, na što je Milan Kangrga dobacio: “Ali ne sa željeznom štangom po glavi i ne kao profesionalnog antikomunista.”

Željezna štanga u viziji marksističkog filozofa prakse bila je vrlo efikasno sredstvo za liječenje kolega profesora od antikomunizma. Da je tako bilo i u praksi, vidjelo se dvije-tri godine kasnije, tijekom brutalnoga policijskog gušenja Hrvatskoga proljeća.

Prije petnaest godina prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu objavio je knjigu “Lepoglava i univerziteti, ogledi iz političke epistemologije”. U njoj je napisao da su za vrijeme komunističke vladavine sveučilišni profesori, posebno oni s odsjeka za znanost o čovjeku, bili važni stupovi režima.

Humanističke discipline na filozofskim fakultetima bile su samo akademske forme politike čija je glavna svrha bilo služenje poželjnoj politizaciji omladine i legitimiranju politike u kontekstu modernih institucionalnih procedura. Praksisovci su prednjačili u radikalnim političkim zahtjevima, što je predstavljalo i svojevrsno odustajanje od autonomije sveučilišta.

Filozofski fakultet sve više je bio politički fakultet, što je dovelo do njegove ideološke marginalizacije te osnivanja i jačanja fakulteta političkih znanosti (nauka) – političkih institucija koje više ni u praksi nije bilo moguće zaobići. Dehumanizacija političkog protivnika nije izum komunista, ali oni imaju velike zasluge za njezino unaprjeđenje i omasovljenje.

Komunistička propaganda promicala je tezu po kojoj je socijalizam pod njihovim vodstvom “najhumaniji sustav u povijesti čovječanstva”. Logično je istima bilo zaključiti da su protiv takvog sustava mogli biti jedino neljudi odnosno ljudi-životinje.

U tom kontekstu Vlaisavljević je opisao i komunistički arhipelag u Jugoslaviji, koji se sastojao od tri otoka: Brijuna na kojima je bio čovjek, Golog otoka na kojem su bili ljudi-životinje i Korčule gdje se proučavala razlika između ljudi i životinja. Željezna štanga po glavi – dugo je odzvanjala kao kategorički imperativ u etičkoj filozofiji praksisovaca čija je ikona desetljećima bio Milan Kangrga.

Kritika svega postojećeg bila je i te kako usklađena sa službenim stajalištima Partije i vrlo često utemeljena u odlukama partijskih kongresa. Famozni primat prakse nad teorijom, koji je vodio instrumentalizaciji društvenih i humanističkih znanosti u dnevnopolitičke svrhe, tjerao je sveučilišne nastavnike na izravan politički angažman kao najviši oblik njihova profesionalnog djelovanja. A onda se, gotovo preko noći, cijeli svijet urušio. Tisuće i tisuće doktorata postali su bezvrijedni.

Trebalo je potražiti izlaz, naći rješenje i preživjeti, o čemu Vlaisavljević piše sljedeće: “Nove političke elite su uglavnom sastavljene od preobražene ili ‘otrežnjene’ tzv. humanističke inteligencije komunizma. To su etnički osviješteni profesori marksizma, tj. filozofije, sociologije, politologije, književnosti, historije, pedagogije, a također pisci i novinari, advokati i sudije, itd. Njihov nacionalizam ima dubok epistemološki smisao: ono čime su se bavili nije bila znanost u pravom smislu riječi. Niko drugi nije mogao bolje denuncirati znanstvenost znanstvenog socijalizma nego oni sami.”

U Bosni i Hercegovini sveučilište je staro koliko i socijalizam, zato su oni tamo tako vršnjački srasli. To se ovih dana na poseban način manifestiralo na Univerzitetu u Sarajevu. Na način tipičan za propali režim, koji je osnovao i izgradio taj Univerzitet, dekan Filozofskog fakulteta Muhamed Dželilović napisao je početkom svibnja redovitom profesoru Ugi Vlaisavljeviću “Pisano upozorenje” kao posljednje upozorenje pred otkaz.

Vlaisavljevića je u praksi “stigla” teorija iz njegovih knjiga. Univerzitet u Sarajevu pokazuje da je puno poslije 1989. bliži simbolici kaznionice u Lepoglavi nego ulozi “bastiona slobode koji čuva slobodu mišljenja”. Uklanjanje nepoćudnog profesora od strane politički angažiranih sveučilišnih nastavnika ušlo je u završnu fazu. Ni jedna sveučilišna institucija nije se oglasila, silne organizacije koje se bave zaštitom svega i svačega šute.

Umjesto njih oglasilo se (za sada) tristotinjak kolega, sveučilišnih nastavnika, znanstvenika, umjetnika, javnih osoba, intelektualaca u najboljem smislu te riječi, koji su potpisali peticiju za podršku profesoru Vlaisavljeviću povodom mobinga koji se vrši nad njim.

Tko imalo prati medije i zbivanja u BiH, zapazit će da se na istoj listi, jedan ispod drugoga, nalaze potpisi ljudi koji su toliko različiti, suprotstavljeni, a neki i sukobljeni, da ih je okupiti mogao jedino Ugo Vlaisavljević. To je učinio zahvaljujući svom fascinantnom znanju, dosljednosti, poštenju i otvorenosti.

Za razliku od onih koji su postavljeni na sveučilišta kako bi tamo provodili proces poželjne politizacije omladine i legitimirali određene politike, Vlaisavljević se u skladu s humboldtovskim načelima univerziteta usudio misliti nesmislivo. Usudio se sudjelovati na čitavom nizu znanstvenih skupova, javnih tribina i okruglih stolova na kojima se raspravljalo o onome što se “ne smije spominjati” i gdje se “osporavalo neosporivo”.

Jednostavnije rečeno, Vlaisavljević se sukobio s ideološkim, društvenim i političkim dogmama nastalima većim dijelom upravo na Univerzitetu gdje predaje i u gradu u kojem je rođen, u kojem živi i (još uvijek) radi. Sarajevo ima dugu tradiciju šikaniranja i progona ljudi koji nadilaze zadane lokalne okvire.

Tamo ni Meša Selimović nije mogao o(p)stati. Ne treba zanemariti ni zavist i jal koji obuzima i izjeda netalentirane, ali zato podobne, dobro pozicionirane i umrežene “kolege” u sredini gdje “filozofiranje” ima pejorativnu konotaciju i znači isto što i ludovanje, a to je opet isto što i pametovanje, čime se lud i pametan dokraja izjednačavaju.

Razlikuju se samo po formalnom statusu koji daje i ukida “nadležna institucija”. Ugo Vlaisavljević urednik je filozofskog časopisa Dijalog (bh), jedanaest godina bio je član redakcije međunarodnog časopisa Transeuropeennes (Paris), prevoditelj je s tri svjetska jezika, autor osam knjiga i desetaka članaka iz oblasti filozofije jezika, političke epistomologije i teorija konstrukcije identiteta.

Reakcije i potpisi, različitih, i ničim, osim poštovanjem i prijateljstvom s njim, povezanih ljudi, jasno pokazuju njegovu ljudsku i znanstvenu vrijednost. Hoće li to shvatiti ljudi koji upravljaju Univerzitetom u Sarajevu? O tome ovisi smjer kojim će se taj grad razvijati.

Hoće li postati otvorena europska prijestolnica ili se vraća natrag u vrijeme Hadži Loje, koji se opirao modernizaciji, sprečavao gradnju crkve u Sarajevu, borio se protiv austrougarske okupacije i, po legendi, hrvao se s medvjedom. Navodno je medvjeda i savladao, na ponos svojih sljedbenika u kotlini.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Oni se ne bi dali iz sedla

Objavljeno

na

Objavio

U Sarajevu ponovno nije mirno. Prođe sv. misa zadušnica za hrvatske žrtve pa stigoše zabašureni računi na naplatu. Tko je i kako nabavljao neuporabljive respiratore za vrijeme pošasti zvane koronavirus?

Uhitiše tamo neke, a Bakir se Izetbegović prope na zadnje noge da ih spasi. Poče neviđeni pritisak na tužiteljstvo, sud. Rasplet se još očekuje. Rekoše da trag vodi do Sebije Izetbegović, Bakirove supruge. Ali po svemu sudeći ima tu i unutarbošnjačkog razračunavanja. Kamo žele krenuti? Na Zapad ili na Istok, dublji od onog Bliskog?

Može to biti i prema Erdoganovoj Turskoj gdje ovih dana ponovno pokušavaju da negdašnja najveća crkva kršćanskog svijeta Sveta mudrost (Aja Sofija) postane ponovno džamija kao nakon njezina zauzimanja 1453. U međuvremenu se javilo i veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Stava su da policija i tužiteljstvo trebaju djelovati profesionalno, bez političkog utjecaja. Neki u bošnjačkom svijetu to protumačiše kao neizravnu poruku Hrvatima.

Hrvati, pak, s druge strane zgradu Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače u Mostaru obasjaše bojama američke zastave, uz natpis »Zajedno protiv korupcije«. Očito oni to sve drukčije shvaćaju, prisjećajući se ujedno da su Bošnjaci znali i prečesto Stari most obasjavati bojama turske zastave. To je ta Bosna o kojoj određeni pričaju, dok Hercegovinu izostavljaju. Po Tvrtku Miloviću pridružuje im se i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Sabolić. Nazočio je obljetnici HVO Sarajevo koju je organizirao Marinko Pejić, član HNV-a. Ali je dotični i član »notorne asocijacije intelektualaca Krug 99«, poznate po tomu što redovno ugošćuje izlagače koji tumače da je Hrvatska agresor na BiH. I to će se morati pročistiti kao i nabavka respiratora pa kamo god trag odvede.

Pejić nije u P.E.N. centru BiH, ali nije Krug 99 daleko od toga. Dotični pozvaše na otpor fašizmu i revizionizmu, imajući pred očima kardinala Puljića i spomenutu sv. misu zadušnicu u katedrali. Nisu zaboravili ni razne ulice i ustanove po Sarajevu koji nose imena istaknutih ličnosti iz NDH, muslimanskog ishodišta. Sve bi oni to poravnali po kratkom postupku. Onako kako su ravnali »oslobodioci« 1945. kad uđoše u to Sarajevo. Dotični su njih zaboravili, a ubijali su danima dok im se nije učinilo da je grad dostatno »oslobođen«. U svemu ovome pridružuju im se i neki koji govore da je »Sarajevska misa za Bleiburg subverzivna provokacija čije posljedice tek dolaze«. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom nije imao kad na to čekati nego je odmah prekinuo sve odnose s Vrhbosanskom nadbiskupijom i zalupio vrata ekumenizmu. Ta njegova budnost pokazala se i dok su kokarde i zvijezde petokrake nastojale ovladati Bihaćem. Podupirao ih je svom snagom, kako govore dostupni medijski zapisi. Nekako i razumljivo za njega u svjetlu svetosavlja, ali što je s nekima u redovima Katoličke crkve u Hrvata (usput, oni ne vole ovaj naziv)?

Kako ne prepoznaju žrtve svoje pobijene braće i sestara? Od svega neka samo uzmu obljetnicu maceljskih događaja i sve će im biti jasno. U toj predivnoj gori, Maceljskoj, jugokomunisti su pogubili oko 15.000 Hrvata. Među njima 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Do sada je njih nešto preko 1.200 otkopano i dostojno pokopano. Zar tu išta treba reći ljudskom srcu, ne samo hrvatskom?

Ništa čudno da je jugokomunizam tako djelovao. Staljin mu je davno pokazao put. Nažalost određenima pokazuje i danas. Prozvali su se antifašistima ili antifama te jašući na tom valu taru sve oko sebe. Bilo je tako i u Sarajevu prošlih dana, a u SAD-u je još uvijek. Ne trpe drukčiju sliku svijeta, silom nameću svoju. No, američki predsjednik Trump ih se ne boji i ne ulaguje im se. Spreman ih je spriječiti po svaku cijenu, iako neki razvikani mediji u hrvatskom društvu kažu da Amerika gori dok Trump twita. Koja drskost i podvala! Takvima je neizravno odgovorio kardinal Bozanić u povodu sv. mise za Domovinu 30. svibnja. Opomenuo ih je da je nerazborito politički se poigravati kalendarom zajedničkog nacionalnog spomena. Treba se s tim složiti, iako 25. lipnja također nije bilo kakav nadnevak.

No, vratili smo se na 30. svibnja i neka tako ostane. Ali zaboravismo Trumpa. Osim što se bori protiv antifa, bori se i protiv progona vjere u suvremenom društvu. Potpisao je ukaz o vjerskoj slobodi u svijetu, nakon što je posjetio crkvu Sv. Ivana Pavla II. i tamo se, naravno, pomolio. Dotle su antife urlale po ulicama, razbijale i palile, također i crkve. Sve u ime borbe protiv rasizma, jer je bijeli policajac proteklih dana skrivio smrt crnca Georgea Floyda. Koliko je njima stalo do toga u povodu čega navodno prosvjeduju kazuje i podatak da su vandalizirali kip poljsko-američkog junaka Kościuszka koji se zalagao za slobodu i obrazovanje robova. Ozbiljni promatrači kažu da samo provode naloge totalitarne globalističke elite iz sjene vođene demonima. Taj mrski Trump ne samo da je dopustio služenje katoličke sv. mise u Bijeloj kući, nego je dopustio i unošenje kipa Gospe Fatimske. A taman se sve lijepo počelo privoditi kraju nakon što je ubijen Kennedy, nakon što su Bijelom kućom gospodarili Clinton i Obama. Sve to nažalost nije uspio prepoznati washingtonski nadbiskup Wilton Gregory. Napao je Trumpa zbog njegove molitve u spomenutoj crkvi i zbog rastjerivanja prosvjednika. Oni su za njega izgleda nevina dječica. Poput antifa u hrvatskom narodu ili poput onoga seljaka koji je, nadajući se bogatom daru, izdao posljednjeg hrvatskog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića čiju smo smrt po turskim rukama nedavno obilježili.

Uhvatit nam je se zaista u koštac s antifama oko nas i u nama. Zlo je to. Neka nam u tomu pomogne rečenica: »Ne može se biti antifašist, ako u isto vrijeme nisi i antikomunist«. Prestat će tada razne hajke, zavladat će mir. Učinimo to što prije.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari