Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Iz Hrvatske će se i 2019. neki iseljavati, ali više nitko iz nje ne mora bježati

Objavljeno

na

Na svu žalost bivših komunističkih aparatčika prerušenih u liberale i lijeve demokrate – iz Hrvatske se ne bježi. Bježalo se samo iz njihova socijalizma

Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine, kojim drugim glasom može osigurati besmrtnost negoli govorničkim – napisao je Ciceron u svome djelu O govorniku (De oratore).

Dakle, povijest kao svjedok vremena pamti i govorništvom odnosno pisanim tekstom prenosi istinu novim generacijama što joj osigurava besmrtnost i status učiteljice. U široj upotrebi ta je rečenica uglavnom reducirana na to da je povijest “učiteljica života”, dok je ostalo zanemareno. Svjedok, svjetlo, život i glasnica su nestali, ostala je samo učiteljica s teškom zadaćom i lošim učenicima.

Hegel je zaključio da vlade i narodi nikada ništa nisu naučili iz povijesti niti su djelovali u skladu s poukama koje su iz nje mogli izvući. Naše nam iskustvo i poznavanje povijesti to potvrđuje.

Okolnosti, društveni odnosi i specifičnosti aktera povijesnih događaja toliko su različiti da je potpuno besmisleno i nemoguće utvrditi jedinstvena pravila postupanja na temelju povijesnih spoznaja. Iz istih je razloga vrlo teško pretpostaviti i pokušati prognozirati razvoj događaja u budućnosti, makar i onoj relativno kratkoj. Početak godine izazov je za takvo nešto.

Naravno, pritom ne mislimo na prorokovanje ili predviđanje budućnosti u stilu Nostradamusa, babe Vange, braće Tarabića ili njihovih više otužnih nego smiješnih oponašatelja koje je nemoguće zaobići u večernjim terminima na lokalnim televizijskim postajama. Oni su simboli duboke društvene, duhovne i moralne krize. Odmah iza njih dolaze tumači drevnih kalendara, tarot majstori, gatare, čitači iz dlana, zvjezdoznanci, različiti opsjenari i katastrofičari, vjesnici sudnjega dana, glasnici kataklizme, netom oslobođeni taoci vanzemaljaca i graditelji spasonosnih skloništa. Tko ne umre ove godine, vjerojatnije će umrijeti sljedeće, ako svijet ne propadne do datuma koji su odredili, ništa zato, odredit će novi i krenuti iz početka.

Na kraju ovoga lanca ili možda na njegovu početku dolaze oni koji pod krinkom znanosti izmišljaju događaje, poriču činjenice, ne mare za argumente, povijesnim osobama čitaju misli i učitavaju osobine. Takvi ponekad imaju i znanstveno-nastavna zvanja, ali puno češće umjesto njih imaju posebne, nemjerljive, teško dohvatljive i još teže razumljive titule: “ugledni”, “istaknuti” i “vodeći”. Prema njima redoviti sveučilišni profesori na prvi pogled djeluju neugledno, potisnuto i povodljivo. Slično je i u politici.

Dok neki ljudi savjesno rade svoj posao svjesni odgovornosti i njegove težine, drugi u politiku ulaze kao djeca u slastičarnicu ili kao pijanci u krčmu, odlučni da neće izići dok ih ne iznesu. Ozbiljan znanstveni izazov bio bi pokušaj da temeljem raspoloživih informacija i znanja o najvažnijim društvenim procesima i glavnim akterima na pozornici barem donekle predvidimo njihove postupke, daljnji tijek započetih procesa i eventualno početke novih koji se naziru ili temeljem iskustva očekuju.

Proteklu godinu, kao i nekoliko prethodnih, obilježio je odlazak mladih ljudi iz Hrvatske u zemlje zapadne Europe s puno višim standardom. Sličan proces već je viđen u Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i drugim bivšim socijalističkim zemljama kada su postale članice Europske unije. Komunisti su uništili tradicionalni način života, a onda se urušila i njihova socijalistička utopija.

Obećano socijalističko društvo, ili barem obilna socijalna davanja preživjela su još jedino u zapadnoeuropskim kapitalističkim državama. Ta su davanja privukla i brojne migrante iz azijskih i afričkih zemalja koji navodno “bježe od siromaštva, zaostalosti i rigidnih vjerskih zakona koji uključuju i neravnopravnost žena”.

Njihove motive u ozbiljnu sumnju dovodi činjenica kako istu tu “zaostalost i rigidne vjerske zakone, kao i odnos prema ženama” nastavljaju održavati, čak i jačati u državi u koju su pristigli. Ipak, za razliku od ruševnih postsocijalističkih društava, na europskome zapadu (još uvijek) postoji osjećaj stabilnosti, sigurnosti i perspektive.

Administracija u stabilnim demokratskim državama prožeta je sviješću da služi građanima, a ne da vlada njima. Ona im pomaže ostvariti njihove poslovne i druge zamisli, a ne spriječiti ih. Njihovo školstvo i zdravstvo nisu “besplatni” pa su funkcionalni i ne trebaju im svake godine epohalne reforme. Zato je takav odnos “države” prema pojedincu privlačan i mladim ljudima iz bivših socijalističkih zemalja.

Mladost posjeduje snagu i energiju koja pruža uvjerenje kako je svaki cilj dostižan. To je uvjerenje najčešće iluzija, ali se ne da otkloniti savjetom. Popušta tek pred osobnim iskustvom, s ožiljcima na vlastitoj koži. Tako je i dobro, po tome smo jedinstveni. Ali smo zato i nepredvidljivi i vrlo je teško pretpostaviti kako će naš život i svijet izgledati u budućnosti, posebno zato što ona i ne ovisi samo o nama već i o drugim ljudima te nepoznatom broju različitih čimbenika.

Ono što ipak možemo zaključiti, barem po trendovima koje održavaju mediji, jest nastavak procesa iseljavanja iz Hrvatske koji dio medija potiče i ohrabruje prikazujući ga kao svojevrstan moralni čin.

Tako u jednome dnevnom listu bivši novinar, dopisnik, diplomat, glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije i donedavni savjetnik u Agrokoru piše kako “mladi iz Hrvatske ne odlaze, nego bježe”. Razlog njihovu bijegu on nalazi u kapitalizmu koji “jede svoju djecu”, proizvodi dobra ali i nejednakost. Začudo, mladi Hrvati odlaze u zemlje s još čvršćim i trajnijim kapitalizmom, a nitko još nije otišao na Kubu, u Sjevernu Koreju ili barem u Kinu. Savjetnik u Agrokoru (sve do njegova sloma) piše i da se u Hrvatskoj “bolje živi od sinekura nego od rada”, zatim da je “pripadnost na višoj cijeni nego kritičnost” te da je “isplativije slušati nego misliti”.

Da je to tako, najbolje dokazuje svojim primjerom odnosno životopisom koji “frizira” huškanjem ljudi na “revoluciju”, žaleći što je Hrvatska “mirna” dok “u susjedstvu plamti nezadovoljstvo”. Ako bi ta revolucija koju novinar–savjetnik priželjkuje i na koju poziva težila pravdi, on bi bio među prvim žrtvama “giljotine”, kao simbol svega onoga čime su ljudi nezadovoljni i od čega “bježe”.

Na svu žalost bivših komunističkih aparatčika prerušenih u liberale, lijeve demokrate i “šezdesetosmaše” – iz Hrvatske se ne bježi. Bježalo se iz zemalja narodne demokracije ili socijalizma za kojim oni i dalje žale ili njime prijete čim ostanu bez unosne sinekure i privilegija u “kapitalizmu”. Bježalo se preko bodljikavih žica i (berlinskih) zidova, preko kojih se danas u te zemlje, pa i u Hrvatsku, provaljuje, ali to je druga tema.

Danas se “bježi” od njih koji veličaju bijeg, kao i od društva koje su oni stvarali, a koje se ne da lako i u jednoj generaciji promijeniti. Ipak, hrvatski su građani slobodni, a kao građani Europske unije imaju pravo i mogućnost raditi gdje žele, tamo gdje su bolje plaćeni i gdje su bolji uvjeti života.

Odlazak na rad u kapitalističku Irsku ili Njemačku nije nikakav bunt protiv kapitalizma, nego potraga za boljim životom koja sadrži i “iluziju” da je svaki cilj dostižan. U današnjim uvjetima to je ravno nekadašnjem “bijegu” iz sela u grad, odlasku iz Skradina u Zagreb. Potraga za boljim životom uključuje težak rad i odricanja uz koja bi se vjerojatno uspjelo i u Hrvatskoj. Samo, za razliku od “kapitalističkih” država i društava rad se ovdje još uvijek ne smatra “normalnim”, a oni koji pokušaju radom i odricanjem osigurati bolji život unaprijed su proglašeni “luzerima”.

Formula prihvatljivoga “uspjeha” sastoji se od upisa u “partiju” ili njezinu omladinsku sekciju, uključenja u nevladinu udrugu, traženja “pravde” za nekoga, solidariziranja s Banjalučanima, ridikuloznog navlačenja “žutoga prsluka”. Za uspjeh treba postati “konceptualni umjetnik”, “performer” ili borac za prava “ugroženih” društvenih skupina, biljaka i životinja, ili u najgorem slučaju postati plaćeni domoljub.

Uz malo sreće i puno prijetvornosti može se dogurati do saborskih klupa. Je li realno nadati se boljoj budućnosti u društvu gdje su političke zvijezde oni koji obećavaju obustavu plaćanja računa, radikalno smanjenje poreza i drastično povećanje socijalnih davanja, uz “besplatno” ali zato besprijekorno zdravstvo i školstvo?

To je realno koliko i očekivati procvat brodogradnje u Trećem maju i Uljaniku nakon obustave državnih davanja. Socijalizam je sjajan ako ga ima tko plaćati, makar kao rentu za “antifašizam”, ali on po svemu pripada prošlosti. Budućnost sami gradimo ne znajući što će biti sutra. Nakon puno stoljeća lutanja napokon odlučujemo (iako ne sami) o svojoj sudbini. Državu smo izborili, a društvo moramo mijenjati i uređivati. Iz povijesti možemo naučiti kako izbjeći pogreške koje smo u prošlosti počinili, a koje još uvijek skupo plaćamo. Možemo naučiti i kako izbjeći pogreške drugih, ali za to doista treba biti dobar učenik.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari