Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Iz Hrvatske će se i 2019. neki iseljavati, ali više nitko iz nje ne mora bježati

Objavljeno

na

Na svu žalost bivših komunističkih aparatčika prerušenih u liberale i lijeve demokrate – iz Hrvatske se ne bježi. Bježalo se samo iz njihova socijalizma

Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine, kojim drugim glasom može osigurati besmrtnost negoli govorničkim – napisao je Ciceron u svome djelu O govorniku (De oratore).

Dakle, povijest kao svjedok vremena pamti i govorništvom odnosno pisanim tekstom prenosi istinu novim generacijama što joj osigurava besmrtnost i status učiteljice. U široj upotrebi ta je rečenica uglavnom reducirana na to da je povijest “učiteljica života”, dok je ostalo zanemareno. Svjedok, svjetlo, život i glasnica su nestali, ostala je samo učiteljica s teškom zadaćom i lošim učenicima.

Hegel je zaključio da vlade i narodi nikada ništa nisu naučili iz povijesti niti su djelovali u skladu s poukama koje su iz nje mogli izvući. Naše nam iskustvo i poznavanje povijesti to potvrđuje.

Okolnosti, društveni odnosi i specifičnosti aktera povijesnih događaja toliko su različiti da je potpuno besmisleno i nemoguće utvrditi jedinstvena pravila postupanja na temelju povijesnih spoznaja. Iz istih je razloga vrlo teško pretpostaviti i pokušati prognozirati razvoj događaja u budućnosti, makar i onoj relativno kratkoj. Početak godine izazov je za takvo nešto.

Naravno, pritom ne mislimo na prorokovanje ili predviđanje budućnosti u stilu Nostradamusa, babe Vange, braće Tarabića ili njihovih više otužnih nego smiješnih oponašatelja koje je nemoguće zaobići u večernjim terminima na lokalnim televizijskim postajama. Oni su simboli duboke društvene, duhovne i moralne krize. Odmah iza njih dolaze tumači drevnih kalendara, tarot majstori, gatare, čitači iz dlana, zvjezdoznanci, različiti opsjenari i katastrofičari, vjesnici sudnjega dana, glasnici kataklizme, netom oslobođeni taoci vanzemaljaca i graditelji spasonosnih skloništa. Tko ne umre ove godine, vjerojatnije će umrijeti sljedeće, ako svijet ne propadne do datuma koji su odredili, ništa zato, odredit će novi i krenuti iz početka.

Na kraju ovoga lanca ili možda na njegovu početku dolaze oni koji pod krinkom znanosti izmišljaju događaje, poriču činjenice, ne mare za argumente, povijesnim osobama čitaju misli i učitavaju osobine. Takvi ponekad imaju i znanstveno-nastavna zvanja, ali puno češće umjesto njih imaju posebne, nemjerljive, teško dohvatljive i još teže razumljive titule: “ugledni”, “istaknuti” i “vodeći”. Prema njima redoviti sveučilišni profesori na prvi pogled djeluju neugledno, potisnuto i povodljivo. Slično je i u politici.

Dok neki ljudi savjesno rade svoj posao svjesni odgovornosti i njegove težine, drugi u politiku ulaze kao djeca u slastičarnicu ili kao pijanci u krčmu, odlučni da neće izići dok ih ne iznesu. Ozbiljan znanstveni izazov bio bi pokušaj da temeljem raspoloživih informacija i znanja o najvažnijim društvenim procesima i glavnim akterima na pozornici barem donekle predvidimo njihove postupke, daljnji tijek započetih procesa i eventualno početke novih koji se naziru ili temeljem iskustva očekuju.

Proteklu godinu, kao i nekoliko prethodnih, obilježio je odlazak mladih ljudi iz Hrvatske u zemlje zapadne Europe s puno višim standardom. Sličan proces već je viđen u Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i drugim bivšim socijalističkim zemljama kada su postale članice Europske unije. Komunisti su uništili tradicionalni način života, a onda se urušila i njihova socijalistička utopija.

Obećano socijalističko društvo, ili barem obilna socijalna davanja preživjela su još jedino u zapadnoeuropskim kapitalističkim državama. Ta su davanja privukla i brojne migrante iz azijskih i afričkih zemalja koji navodno “bježe od siromaštva, zaostalosti i rigidnih vjerskih zakona koji uključuju i neravnopravnost žena”.

Njihove motive u ozbiljnu sumnju dovodi činjenica kako istu tu “zaostalost i rigidne vjerske zakone, kao i odnos prema ženama” nastavljaju održavati, čak i jačati u državi u koju su pristigli. Ipak, za razliku od ruševnih postsocijalističkih društava, na europskome zapadu (još uvijek) postoji osjećaj stabilnosti, sigurnosti i perspektive.

Administracija u stabilnim demokratskim državama prožeta je sviješću da služi građanima, a ne da vlada njima. Ona im pomaže ostvariti njihove poslovne i druge zamisli, a ne spriječiti ih. Njihovo školstvo i zdravstvo nisu “besplatni” pa su funkcionalni i ne trebaju im svake godine epohalne reforme. Zato je takav odnos “države” prema pojedincu privlačan i mladim ljudima iz bivših socijalističkih zemalja.

Mladost posjeduje snagu i energiju koja pruža uvjerenje kako je svaki cilj dostižan. To je uvjerenje najčešće iluzija, ali se ne da otkloniti savjetom. Popušta tek pred osobnim iskustvom, s ožiljcima na vlastitoj koži. Tako je i dobro, po tome smo jedinstveni. Ali smo zato i nepredvidljivi i vrlo je teško pretpostaviti kako će naš život i svijet izgledati u budućnosti, posebno zato što ona i ne ovisi samo o nama već i o drugim ljudima te nepoznatom broju različitih čimbenika.

Ono što ipak možemo zaključiti, barem po trendovima koje održavaju mediji, jest nastavak procesa iseljavanja iz Hrvatske koji dio medija potiče i ohrabruje prikazujući ga kao svojevrstan moralni čin.

Tako u jednome dnevnom listu bivši novinar, dopisnik, diplomat, glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije i donedavni savjetnik u Agrokoru piše kako “mladi iz Hrvatske ne odlaze, nego bježe”. Razlog njihovu bijegu on nalazi u kapitalizmu koji “jede svoju djecu”, proizvodi dobra ali i nejednakost. Začudo, mladi Hrvati odlaze u zemlje s još čvršćim i trajnijim kapitalizmom, a nitko još nije otišao na Kubu, u Sjevernu Koreju ili barem u Kinu. Savjetnik u Agrokoru (sve do njegova sloma) piše i da se u Hrvatskoj “bolje živi od sinekura nego od rada”, zatim da je “pripadnost na višoj cijeni nego kritičnost” te da je “isplativije slušati nego misliti”.

Da je to tako, najbolje dokazuje svojim primjerom odnosno životopisom koji “frizira” huškanjem ljudi na “revoluciju”, žaleći što je Hrvatska “mirna” dok “u susjedstvu plamti nezadovoljstvo”. Ako bi ta revolucija koju novinar–savjetnik priželjkuje i na koju poziva težila pravdi, on bi bio među prvim žrtvama “giljotine”, kao simbol svega onoga čime su ljudi nezadovoljni i od čega “bježe”.

Na svu žalost bivših komunističkih aparatčika prerušenih u liberale, lijeve demokrate i “šezdesetosmaše” – iz Hrvatske se ne bježi. Bježalo se iz zemalja narodne demokracije ili socijalizma za kojim oni i dalje žale ili njime prijete čim ostanu bez unosne sinekure i privilegija u “kapitalizmu”. Bježalo se preko bodljikavih žica i (berlinskih) zidova, preko kojih se danas u te zemlje, pa i u Hrvatsku, provaljuje, ali to je druga tema.

Danas se “bježi” od njih koji veličaju bijeg, kao i od društva koje su oni stvarali, a koje se ne da lako i u jednoj generaciji promijeniti. Ipak, hrvatski su građani slobodni, a kao građani Europske unije imaju pravo i mogućnost raditi gdje žele, tamo gdje su bolje plaćeni i gdje su bolji uvjeti života.

Odlazak na rad u kapitalističku Irsku ili Njemačku nije nikakav bunt protiv kapitalizma, nego potraga za boljim životom koja sadrži i “iluziju” da je svaki cilj dostižan. U današnjim uvjetima to je ravno nekadašnjem “bijegu” iz sela u grad, odlasku iz Skradina u Zagreb. Potraga za boljim životom uključuje težak rad i odricanja uz koja bi se vjerojatno uspjelo i u Hrvatskoj. Samo, za razliku od “kapitalističkih” država i društava rad se ovdje još uvijek ne smatra “normalnim”, a oni koji pokušaju radom i odricanjem osigurati bolji život unaprijed su proglašeni “luzerima”.

Formula prihvatljivoga “uspjeha” sastoji se od upisa u “partiju” ili njezinu omladinsku sekciju, uključenja u nevladinu udrugu, traženja “pravde” za nekoga, solidariziranja s Banjalučanima, ridikuloznog navlačenja “žutoga prsluka”. Za uspjeh treba postati “konceptualni umjetnik”, “performer” ili borac za prava “ugroženih” društvenih skupina, biljaka i životinja, ili u najgorem slučaju postati plaćeni domoljub.

Uz malo sreće i puno prijetvornosti može se dogurati do saborskih klupa. Je li realno nadati se boljoj budućnosti u društvu gdje su političke zvijezde oni koji obećavaju obustavu plaćanja računa, radikalno smanjenje poreza i drastično povećanje socijalnih davanja, uz “besplatno” ali zato besprijekorno zdravstvo i školstvo?

To je realno koliko i očekivati procvat brodogradnje u Trećem maju i Uljaniku nakon obustave državnih davanja. Socijalizam je sjajan ako ga ima tko plaćati, makar kao rentu za “antifašizam”, ali on po svemu pripada prošlosti. Budućnost sami gradimo ne znajući što će biti sutra. Nakon puno stoljeća lutanja napokon odlučujemo (iako ne sami) o svojoj sudbini. Državu smo izborili, a društvo moramo mijenjati i uređivati. Iz povijesti možemo naučiti kako izbjeći pogreške koje smo u prošlosti počinili, a koje još uvijek skupo plaćamo. Možemo naučiti i kako izbjeći pogreške drugih, ali za to doista treba biti dobar učenik.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Josipovićeve optužbe Katoličke Crkve

Objavljeno

na

Objavio

U političkom magazinu »Obzor«, koji kao prilog objavljuje Večernji list, u subotu 16. ožujka objavljen je opširan intervju bivšega predsjednika Republike Hrvatske i novopečenoga povratnika u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske u kojem je, uz ostalo, teško optužena Katolička Crkva u Hrvatskoj.

Govoreći da je kao predsjednik Republike otišao na Bleiburg »pokazavši tako svoju odgovornost prema našoj povijesti i budućnosti«, dodao je: »Smatrao sam, i o tome sam razgovarao i s vrhom Katoličke Crkve, da Drugi svjetski rat konačno moramo završiti i skinuti ga s dnevnog reda žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin, ali s vrlo jasnom porukom. Svako neka stavi cvijet na grob svojih stradalih, neovisno kojoj su strani pripadali. Ali, konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Mussoliniju, a ne služiti im. Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan. Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim, očito sam se prevario. Crkva se, zajedno s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam. Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB.« Te riječi vrlo jasno održavaju veliku pristranost i nespremnost na prihvaćanje istine o hrvatskoj prošlosti. Kao političar bivši predsjednik na takvo mišljenje i na njegovo javno iznošenje ima apsolutno pravo, no to ne znači da nije i on, kao i svaki čovjek, dužan tražiti i, kad je spozna, prihvatiti istinu.

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

Iz citiranih riječi vidljivo je da je ideja nacionalnoga pomirenja, koju je zastupao prvi hrvatski predsjednik, apsolutno ignorirana, mrtva, te da bi jedini pravi odnos prema prošlosti bio onaj da »žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin« svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih«. Apsolutno je nužno da se pijetet iskazuje svakoj žrtvi bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku, vojnu, ideološku ili neku drugu pripadnost, ali to bi trebalo činiti bez ikakve zadrške i na način da svatko može staviti cvijet na grob svakoj žrtvi, a ne samo uvjetno rečeno »svojoj«. Izrečena rezerva da svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih« pokazuje veliku i neprimjerenu skučenost, moglo bi se reći svojevrsno sektaštvo kojega se mnogi pripadnici ljevice ne mogu odreći jer za njih sve žrtve ipak nisu jednake i ne zaslužuju jednak pijetet.

Apsolutno je nužno da se osudi svaki zločin bez obzira na to tko ga je počinio, kada, u kakvim okolnostima i s kakvim motivima, no stajalište da »svatko svojima stavlja na grob cvijet« znači da ipak svi zločini ne trebaju biti jednako osuđeni jer velik dio pripadnika ljevice ni 30 godina nakon povijesnoga pada komunizma još ne može principijelno priznati i stvarno osuditi komunističke zločine.

Velik je minus takva mišljenja i činjenica da ono sadrži zaborav, tradicionalni, odnjegovani ili smišljeni, da oni koji po tom mišljenju nisu na strani antifašista, vrlo često, zapravo prečesto, uopće nemaju groba na koji bi se mogao položiti cvijet i da se upravo zbog utjecaja ljevice baš ništa ne čini da bi te žrtve dobile makar zajednički grob. Koliki su posmrtni ostatci hrvatskih žrtava, pobijenih bez ikakva suđenja, pronađeni i otkopani u susjednoj Sloveniji, no hrvatske vlasti ni prstom nisu maknule, a nema naznaka da se išta u tom spremaju mijenjati, da bi te žrtve dobile makar zajednički grob na tlu svoje domovine? Dok je god takav odnos prema tim hrvatskim žrtvama, ne može se govoriti ni o principijelnom iskazivanju pijeteta ni o principijelnoj, tj. jednakoj osudi baš svakoga zločina.

Katolička Crkva po svem svijetu jednako iskazuje pijetet molitvom svakomu čovjeku bez obzira na sve njegove moguće posebnosti i jednako principijelno osuđuje baš svaki zločin ma tko ga god počinio. Stoga nema niti je ikada bilo misa za »ustaške zločince« ili za »partizane«, nego postoje i slave se mise za pokojne osobe, bez obzira koliko grješne bile i bez obzira na sve njihove pripadnosti. Slavljenje mise za pokojnike molitva je da im Bog oprosti sve grijehe, a ne njihovo proglašavanje svetima.

Zabrinjavajuće je neznanje koje je u tom intervjuu očitovano glede misa za »ustaške zločince« jer opća kultura nalaže barem minimalno poznavanje smisla i cilja molitve za pokojne u Katoličkoj Crkvi. No iz takva manjka znanja iz opće kulture lako je politički optuživati Crkvu u Hrvatskoj za tobožnju »ustašofiliju«. Političari imaju, doduše, stanovito pravo na pretjerivanja, zaoštravanja i oštre kvalifikacije, no nemaju pravo na gaženje istine i na diskvalifikacije i lažne optužbe. Nemaju ni mediji, pa tako ni uredništvo »Obzora«, pravo iz pukoga neznanja, nepoznavanja, nekulture isticati naslov: »Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikad nisu služene«, jer to nema baš nikakve veze sa stvarnošću ni s istinom.«

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

Objavljeno

na

Objavio

Godine Gospodnje 2019., dana 26, mjeseca ožujka, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, mahnut će startnom zastavicom za još jednu izbornu utrku u 4 etape.

Krenut će izborni ciklus, koji će se smjenjivati svakih šest mjeseci, a ponekim će upasti i unutarstranački izbori pa će to biti utrka u pet etapa. Kreće borba, uhljeba i karijerista za narod u kojoj će borbu voditi PR i spin majstori vodeći se pravilom zlatne ribice. Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi i koji bi eto trebali funkcionirati po načelu – Obećanje, ludom radovanje.

Piše: Ante Rašić

U izbornoj kampanji narodu će se pričati kako su ovi, pa opet ovi i tako u nedogled, izbori ključni za njihov život i egzistenciju. Tako će oni koje oni trebaju poslati u birokratski raj na plaću kakvu narod ni na lutriji ne može osvojiti ili im za to treba čitav radni vijek, boriti se za njihovo dobro.

Borit će se da oni ništa ne brinu, da će im djeci i unucima biti bolje u Irskoj, Njemačkoj ili Bože sačuvaj Orbanovoj Mađarskoj.
Stati će priče o sposobnima ili nesposobnim političarima, o smrti djece u ambulantama, o sposobnim ravnateljima s nekoliko stranačkih iskaznica, o milijardama za sanaciju brodogradilišta i socijalizma da se narod ne bi pobunio i ne daj Bože izišao na ulicu da ugrozi političku stabilnost.

Prestat će priče o Mercedesima, opustošenoj Lici pogotovo Slavoniji za koju nema spasa bez obzira na teške milijarde koje država „dobrodušno” ukrcava u nju. Nestat će i Pupovac i kurikularna reforma, te teme neće biti na dnevnom redu, jer nećemo sad izazivati i sami sebi praviti štetu, a nestat će i Ogulinsko zelje, bratstvo i jedinstvo, stanovi i apartmani, svi će postati spasitelji Hrvatske čistih ruku i svijetla obraza.

Iskakat će tako političari i kandidati za financijski jackpot s naslovnica novina, TV ekrana i portala. Užarit će se društvene mreže, možda neka političarka osvane na Instagramu u sexi izdanju, jer izbori nemaju cijenu. Krcat će se šleperi novaca medijima koji, eto moraju biti good guys jer no no, ne smije se pisati loše, pogotovo ne o našim, a tko su to narodu naši ili njihovi.

Kreće borba klauzurama i stranačkim skupovima. Popunjavat će se sportske dvorane kvotama. Ratovat će oni lijevi međusobno, malobrojna desnica je i onako davno podijeljena, a oni narandžasti, vrebat će svoju priliku ili nepriliku iz prikrajka. Plavi su davno postali bezbojni, oni više niti smrde niti mirišu, postali su bez boje i mirisa ili će sad na izborima postati tamno plavi s nijansama crne.

Zvonit će telefoni, slati sms poruke, pozivati na pečene volove, čobance ili roštilj. Pivo će curiti potocima, narod će piti i jesti, a netko će im šaptati na uhu-ne zaboravi 26. svibnja glasamo za „naše” bolje sutra.

Naš Lovro će opet postati „sveti” Lovro, Bero spasitelj demokracije, a Božo svjetionik poštenja. Anka će loviti po Zagrebu, Krešo po Samboru, a Miletić po Uljaniku.

Plenki će biti kalif umjesto kalifa, a kreditni rejting putokaz da za Hrvate postoji svjetlo na kraju tunela, a tunel dugačak do Hamburga. Nitko se više neće sjećati grupe Borg, Uljanikovih milijardi, Mercedesa, Baraka, migranata, Ovčare, Vukovara, Škabrnje, još samo da nema tog nesretnog Bleiburga jer Jasenovac i dvije kolone nisu problem.

Imamo nove vrijednosti i nove moralne vertikale, vertikale poput Jelene Veljače ili novog doktora znanosti, najveći oslonac vlade u izglasavanju milijuna za roštilj, pivo ili podobne medije. Hrvati će zahvaljujući tim novcima napuniti prazan želudac i ugasiti žeđ, mediji napuniti blagajne.

Hodat će tako Hrvati od fešte do fešte, ma nije važno tko ju organizira jer sit bolje razmišlja, umirovljenici pljeskati povećanju mirovina jer umjesto 27 vekni kruha, sada će zahvaljujući vladi imati za cijeli mjesec. Ma tko ne bi volio takvu vladu.

Hodat će tako mlade nade u Armanijevim i Bossovim odijelima, pa iako bilo i 40 C, PR stručnjaci će skakati od njih, a lokalne stranačke vođe ponizno pljeskati i skandirati, ne njima već velikom vođi jer vođa zna.

Narod, oni koji trebaju izaći na izbore i zaokružiti listu ili omiljenog kandidata, e njih nitko ništa ne pita jer oni nisu tu da pitaju već glasaju, glasaju za „njihovo” dobro.

Narod je zaboravio na referendumske inicijative, zaboravili su na Istanbulsku konvenciju, na izmjene izbornog zakona, na „svetog Lovru” i APIS. Zaboravili su na milijune, stotine milijuna, ma milijarde, ma narod je riba, riba koja pamti pet sekundi i reagira na mrvice. Reagira na porciju graha, čobanca, tri ćevapa s roštilja i čašu piva, no jeli baš tako, e pa reći će nam rejting ispitivanja, a onda će narod opet nešto popiti 28 svibnja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari