Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Iz Hrvatske će se i 2019. neki iseljavati, ali više nitko iz nje ne mora bježati

Objavljeno

na

Na svu žalost bivših komunističkih aparatčika prerušenih u liberale i lijeve demokrate – iz Hrvatske se ne bježi. Bježalo se samo iz njihova socijalizma

Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine, kojim drugim glasom može osigurati besmrtnost negoli govorničkim – napisao je Ciceron u svome djelu O govorniku (De oratore).

Dakle, povijest kao svjedok vremena pamti i govorništvom odnosno pisanim tekstom prenosi istinu novim generacijama što joj osigurava besmrtnost i status učiteljice. U široj upotrebi ta je rečenica uglavnom reducirana na to da je povijest “učiteljica života”, dok je ostalo zanemareno. Svjedok, svjetlo, život i glasnica su nestali, ostala je samo učiteljica s teškom zadaćom i lošim učenicima.

Hegel je zaključio da vlade i narodi nikada ništa nisu naučili iz povijesti niti su djelovali u skladu s poukama koje su iz nje mogli izvući. Naše nam iskustvo i poznavanje povijesti to potvrđuje.

Okolnosti, društveni odnosi i specifičnosti aktera povijesnih događaja toliko su različiti da je potpuno besmisleno i nemoguće utvrditi jedinstvena pravila postupanja na temelju povijesnih spoznaja. Iz istih je razloga vrlo teško pretpostaviti i pokušati prognozirati razvoj događaja u budućnosti, makar i onoj relativno kratkoj. Početak godine izazov je za takvo nešto.

Naravno, pritom ne mislimo na prorokovanje ili predviđanje budućnosti u stilu Nostradamusa, babe Vange, braće Tarabića ili njihovih više otužnih nego smiješnih oponašatelja koje je nemoguće zaobići u večernjim terminima na lokalnim televizijskim postajama. Oni su simboli duboke društvene, duhovne i moralne krize. Odmah iza njih dolaze tumači drevnih kalendara, tarot majstori, gatare, čitači iz dlana, zvjezdoznanci, različiti opsjenari i katastrofičari, vjesnici sudnjega dana, glasnici kataklizme, netom oslobođeni taoci vanzemaljaca i graditelji spasonosnih skloništa. Tko ne umre ove godine, vjerojatnije će umrijeti sljedeće, ako svijet ne propadne do datuma koji su odredili, ništa zato, odredit će novi i krenuti iz početka.

Na kraju ovoga lanca ili možda na njegovu početku dolaze oni koji pod krinkom znanosti izmišljaju događaje, poriču činjenice, ne mare za argumente, povijesnim osobama čitaju misli i učitavaju osobine. Takvi ponekad imaju i znanstveno-nastavna zvanja, ali puno češće umjesto njih imaju posebne, nemjerljive, teško dohvatljive i još teže razumljive titule: “ugledni”, “istaknuti” i “vodeći”. Prema njima redoviti sveučilišni profesori na prvi pogled djeluju neugledno, potisnuto i povodljivo. Slično je i u politici.

Dok neki ljudi savjesno rade svoj posao svjesni odgovornosti i njegove težine, drugi u politiku ulaze kao djeca u slastičarnicu ili kao pijanci u krčmu, odlučni da neće izići dok ih ne iznesu. Ozbiljan znanstveni izazov bio bi pokušaj da temeljem raspoloživih informacija i znanja o najvažnijim društvenim procesima i glavnim akterima na pozornici barem donekle predvidimo njihove postupke, daljnji tijek započetih procesa i eventualno početke novih koji se naziru ili temeljem iskustva očekuju.

Proteklu godinu, kao i nekoliko prethodnih, obilježio je odlazak mladih ljudi iz Hrvatske u zemlje zapadne Europe s puno višim standardom. Sličan proces već je viđen u Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i drugim bivšim socijalističkim zemljama kada su postale članice Europske unije. Komunisti su uništili tradicionalni način života, a onda se urušila i njihova socijalistička utopija.

Obećano socijalističko društvo, ili barem obilna socijalna davanja preživjela su još jedino u zapadnoeuropskim kapitalističkim državama. Ta su davanja privukla i brojne migrante iz azijskih i afričkih zemalja koji navodno “bježe od siromaštva, zaostalosti i rigidnih vjerskih zakona koji uključuju i neravnopravnost žena”.

Njihove motive u ozbiljnu sumnju dovodi činjenica kako istu tu “zaostalost i rigidne vjerske zakone, kao i odnos prema ženama” nastavljaju održavati, čak i jačati u državi u koju su pristigli. Ipak, za razliku od ruševnih postsocijalističkih društava, na europskome zapadu (još uvijek) postoji osjećaj stabilnosti, sigurnosti i perspektive.

Administracija u stabilnim demokratskim državama prožeta je sviješću da služi građanima, a ne da vlada njima. Ona im pomaže ostvariti njihove poslovne i druge zamisli, a ne spriječiti ih. Njihovo školstvo i zdravstvo nisu “besplatni” pa su funkcionalni i ne trebaju im svake godine epohalne reforme. Zato je takav odnos “države” prema pojedincu privlačan i mladim ljudima iz bivših socijalističkih zemalja.

Mladost posjeduje snagu i energiju koja pruža uvjerenje kako je svaki cilj dostižan. To je uvjerenje najčešće iluzija, ali se ne da otkloniti savjetom. Popušta tek pred osobnim iskustvom, s ožiljcima na vlastitoj koži. Tako je i dobro, po tome smo jedinstveni. Ali smo zato i nepredvidljivi i vrlo je teško pretpostaviti kako će naš život i svijet izgledati u budućnosti, posebno zato što ona i ne ovisi samo o nama već i o drugim ljudima te nepoznatom broju različitih čimbenika.

Ono što ipak možemo zaključiti, barem po trendovima koje održavaju mediji, jest nastavak procesa iseljavanja iz Hrvatske koji dio medija potiče i ohrabruje prikazujući ga kao svojevrstan moralni čin.

Tako u jednome dnevnom listu bivši novinar, dopisnik, diplomat, glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije i donedavni savjetnik u Agrokoru piše kako “mladi iz Hrvatske ne odlaze, nego bježe”. Razlog njihovu bijegu on nalazi u kapitalizmu koji “jede svoju djecu”, proizvodi dobra ali i nejednakost. Začudo, mladi Hrvati odlaze u zemlje s još čvršćim i trajnijim kapitalizmom, a nitko još nije otišao na Kubu, u Sjevernu Koreju ili barem u Kinu. Savjetnik u Agrokoru (sve do njegova sloma) piše i da se u Hrvatskoj “bolje živi od sinekura nego od rada”, zatim da je “pripadnost na višoj cijeni nego kritičnost” te da je “isplativije slušati nego misliti”.

Da je to tako, najbolje dokazuje svojim primjerom odnosno životopisom koji “frizira” huškanjem ljudi na “revoluciju”, žaleći što je Hrvatska “mirna” dok “u susjedstvu plamti nezadovoljstvo”. Ako bi ta revolucija koju novinar–savjetnik priželjkuje i na koju poziva težila pravdi, on bi bio među prvim žrtvama “giljotine”, kao simbol svega onoga čime su ljudi nezadovoljni i od čega “bježe”.

Na svu žalost bivših komunističkih aparatčika prerušenih u liberale, lijeve demokrate i “šezdesetosmaše” – iz Hrvatske se ne bježi. Bježalo se iz zemalja narodne demokracije ili socijalizma za kojim oni i dalje žale ili njime prijete čim ostanu bez unosne sinekure i privilegija u “kapitalizmu”. Bježalo se preko bodljikavih žica i (berlinskih) zidova, preko kojih se danas u te zemlje, pa i u Hrvatsku, provaljuje, ali to je druga tema.

Danas se “bježi” od njih koji veličaju bijeg, kao i od društva koje su oni stvarali, a koje se ne da lako i u jednoj generaciji promijeniti. Ipak, hrvatski su građani slobodni, a kao građani Europske unije imaju pravo i mogućnost raditi gdje žele, tamo gdje su bolje plaćeni i gdje su bolji uvjeti života.

Odlazak na rad u kapitalističku Irsku ili Njemačku nije nikakav bunt protiv kapitalizma, nego potraga za boljim životom koja sadrži i “iluziju” da je svaki cilj dostižan. U današnjim uvjetima to je ravno nekadašnjem “bijegu” iz sela u grad, odlasku iz Skradina u Zagreb. Potraga za boljim životom uključuje težak rad i odricanja uz koja bi se vjerojatno uspjelo i u Hrvatskoj. Samo, za razliku od “kapitalističkih” država i društava rad se ovdje još uvijek ne smatra “normalnim”, a oni koji pokušaju radom i odricanjem osigurati bolji život unaprijed su proglašeni “luzerima”.

Formula prihvatljivoga “uspjeha” sastoji se od upisa u “partiju” ili njezinu omladinsku sekciju, uključenja u nevladinu udrugu, traženja “pravde” za nekoga, solidariziranja s Banjalučanima, ridikuloznog navlačenja “žutoga prsluka”. Za uspjeh treba postati “konceptualni umjetnik”, “performer” ili borac za prava “ugroženih” društvenih skupina, biljaka i životinja, ili u najgorem slučaju postati plaćeni domoljub.

Uz malo sreće i puno prijetvornosti može se dogurati do saborskih klupa. Je li realno nadati se boljoj budućnosti u društvu gdje su političke zvijezde oni koji obećavaju obustavu plaćanja računa, radikalno smanjenje poreza i drastično povećanje socijalnih davanja, uz “besplatno” ali zato besprijekorno zdravstvo i školstvo?

To je realno koliko i očekivati procvat brodogradnje u Trećem maju i Uljaniku nakon obustave državnih davanja. Socijalizam je sjajan ako ga ima tko plaćati, makar kao rentu za “antifašizam”, ali on po svemu pripada prošlosti. Budućnost sami gradimo ne znajući što će biti sutra. Nakon puno stoljeća lutanja napokon odlučujemo (iako ne sami) o svojoj sudbini. Državu smo izborili, a društvo moramo mijenjati i uređivati. Iz povijesti možemo naučiti kako izbjeći pogreške koje smo u prošlosti počinili, a koje još uvijek skupo plaćamo. Možemo naučiti i kako izbjeći pogreške drugih, ali za to doista treba biti dobar učenik.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija o kojoj se i ove obljetnice govori kao o “mirnoj” uopće nije bila “mirna reintegracija”, nego posljedica veličanstvenih oslobodilačkih, ratnih (!) operacija Hrvatske vojske.

Kapitulacija

Naša je vojska u dvije oslobodilačke akcije, Bljesak i Oluja, pokazala takvu moć, motivaciju i znanje da se danas uče kao genijalne vojne pobjede na najvišim vojnim učilištima svjetskih sila, posebno Oluja.

Pomesti u nekoliko dana do zuba naoružana okupatore, ušetati se u Knin i Okučane kao da su pregazili plitak potok, bio je signal Srbima koji su pod okupacijom držali istok Hrvatske da ih uskoro čeka ista sudbina.“Što još da vam obećam?” upitao je Franjo Tuđman u Splitu okupljeno mnoštvo oduševljeno uspjesima Hrvatske vojske. Sjećate li se odgovora mase na Rivi: “Vukovar, Vukovar, Vukovar!!!!”

Dakle, ovo što nazivaju mirnom reintegracijom ne samo da je pogrešno nego i orvelovski opasno jer se od okupatora poput Voje Stanimirovića napravilo – mirotvorca!? Zato smatram da vraćanje u ustavnopravni poredak RH teritorija istoka Hrvatske, s Vukovarom kao simbolom te epopeje Domovinskog rata, treba prestati zvati “mirnom reintegracijom”, nego točnim imenom ratne terminologije – kapitulacijom!

Kapitulacijom koja je bila jedini izbor pobunjenih Srba, četnika i (bivše) JNA, nakon Oluje i Bljeska. Nisu se pobunjeni Srbi “mirno reintegrirali” jer im je bilo do mira i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, naprotiv, nije im ni danas, nego zato što su bili de facto vojno poraženi. Potučeni do nogu. Pobunjeni Srbi nisu se “mirno reintegrirali”, nego su položili oružje, kapitulirali, jer bi ih u suprotnom opet pregazili kao plitak potok.

Mi danas ne obilježavamo nikakvu “mirnu reintegraciju”, nego vojnu pobjedu i kapitulaciju srpske okupacijske vojske koja je etnički očistila cijeli istok Hrvatske i počinila, uz Srebrenicu, najveće zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata.No postoji jedna žalosna činjenica.

Pobunjeni Srbi su vojno kapitulirali, vojno su poraženi, “integrirani”, ali nisu politički, u smislu provođenja politike Beograda i velikosrpskih mitova i laži danas, naprotiv, politički su ojačali i na čelu s Pupovcem i Stanimirovićem koji je zapamćen po izjavi da je pala vukovarska bolnica “zadnje ustaško uporište” dugo su vremena, pa i danas, dio vladajuće većine.

Pupovac je tijekom Domovinskog rata činio goleme štete “svojoj” domovini. Nekažnjeno. Dovoljno je samo spomenuti brutalnu laž o tisućama prekrštenih Srba u jeku agresije na Hrvatsku, što je odjeknulo u tada nama nesklonoj tzv. međunarodnoj zajednici.

No Pupovac može voditi, a ova laž o “prekrštavanju” to jest, specijalni informacijski rat protiv Hrvatske nekoć, može danas biti na skupu na kojem Šešeljev učenik, predsjednik Vučić, koji je tijekom Domovinskog rata na okupiranim područjima držao “motivacijske govore”, uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, Pupovac koji provodi politiku Beograda o “ravnoteži krivnje”, šuti o zločinu nad dr. Šreterom, Pupovac može sve bez ikakve (političke) odgovornosti, naprotiv čuva ga se kao “suho zlato”.

Packe

Da ne spominjem što rade Pupovčeve Novosti financirane “ustaškim” kunama. Ali kada gradonačelnik Vukovara Ivan Penava upozorava da u Vukovaru zločinci šetaju ulicom, da velikosrpski projekt u Vukovaru nije mrtav, da su vlastitu djecu zagadili mržnjom prema hrvatskoj (i) himni, da za Vukovar nitko nije odgovarao, i to smirenim, uravnoteženim, argumentiranim govorom i tonom, onda je Andrej Plenković u mahu udijelio packu gradonačelniku Penavi koji govori istinu, vapi za pravdom i stao u obranu – Pupovca.

Pupovac smije lagati, izvrtati povijest i činjenice od devedesetih do danas, ali Penava ne smije govoriti istinu. Zato Plenković poručuje Penavi kako “politiku HDZ-a vodi vodstvo stranke, predsjednik, Predsjedništvo i nitko drugi”.

Izjava je promašena jer Penava je govorio o stanju u Vukovaru, a ne o politici stranke, no dirnuti u Pupovca istinom i činjenicama za Plenkovića je napad na – politiku HDZ-a!? Zemljo – otvori se! Pupovac naprijed, Penava – stoj.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Plenković: Penava razumije da je suradnja sa SDSS-om i srpskom zajednicom strateški interes

 

 

 

Penava: Hoćemo li mi danas šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku sjede kada se izvodi hrvatska himna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Crvena banda omogućava Aci emisiju iz godine u godinu…

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija
Taj pojam mi je sam po sebi
Čudo jedno

Obljetnica jon je ovi’ dana

Nu
Ivan Penava reka’ ton prigodon
Kako je Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije
Ha
Svaštatićeš
Ne bi ja to baš tako rekla moj Ivane

Meščini
Kako su se oni odavno uspravili
Nit’ više puzu
Nit’ se kriju
Uvik dubu

Sidu jedino kad naša himna svira

Nego
Sve se propeli na zadnje noge
Pa zaskaču
I vrtu repicon
K’o ćuko kad mu sve od ruke iđe

Plenki se raspištoljijo na našega Ivana
Dašta
Pa ‘ko je ikad vidijo da se Plenki rećemo raspištoljijo na nekoga Jovana

Ja nisan

Što se mene tiče
Ima i pravo
On se satraje oko Pupija
A
Svako zeru nađe se ne’ki mudrijaš Hrvat koji mu na Pupija i Srbe urta

Što ni zere nije ured
Zna se
On sunjima najozbiljnije posle sklada
Radi na miru i ustavljanju mržnje
I to u dvi a ne samo u jednoj državi
A manitovi ga davu su nekakvin puzajućin agresijama
Nestalima
Poginulima
Pobunjenima

Ma
Živu u prošlosti i gotovo

Došlo dotlen da Plenkiju ruke i Brkić mora dat

Nisi ti moj Ivane ured
Nit’ u trendu
Nikako
Di su ti brajo heštegovi
Nema u tebe k’o u Bojana – Ja ne mrzin
Nema u tebe k’o u Čovića – Stop mržnji
Sve se nešto okrićeš prošlosti
Pa kopaš grebe i zamećeš smutnju
Umisto da k’o svaki pošteni i kohezivni Hrvat pričaš o budućnosti i EU fondovima u interesu naroda

Saberi se brate zeru
Vakat je
Nisi dugovit u stranki nastaviš li ‘vako
Ne more stranka bit’ taoc jednoga čovika

Jesi ti to smetnijo?

Neboj se
Sitit će te Plenki toga, kad se već sam sitit ne znaš

Lipo ti je Plenki reka’ kako ti ne krojiš politiku hdz-a
Dašta
Istina živa
Tek je triba ovako nadodat pa reć, zeru ušire

– Ti i tak’i ne krojite politiku hdz-a! Krojimo je mi kohezivni!

Jerbo nisi samo ti sporan Ivane
Sporan je i svaki oni koji ti plješće
I svaki oni koji daje prostora tin tvojin zaostalin idejama

Ae
Manitiji ste od oni Pernarovi’ pacijenata
Što se zasiplju vitaminin iz De eM kutijica

Nego
Komšo zvani Rupa u izbornomu zakonu Nan stiže

Vrcon na HTV
Tako čujen
Šta?
Niste čuli za Komšu?
On van je nekako najviše Obuljenka đir Samo iz BiH
Ono, ni’ko ga od Hrvata k’liko se meni čini nije tijo a ni bira
Al eto, baš on se na postolju Hrvata ukaza

Zanimljivo, ne iđe obać’ Plenkiju spornu Bujicu
Nego baš na nespornu državnu televiziju koju naš proračun plaća
Čudo jedno

Aaaaaa ‘ko’no proračun izglasava?
Ih
I ja mislin

Kažu kako će se razgovorit su Acon okolo dva

Ma ne virujen u to niti zere
Očekujen velike prosvjede
Na ti dan
Iste onak’e k’o kad je Aca ima emisije su raznin četnikima ili kad je vriđa
Provinciju neuku i Domovinski rat
Gorilo sve od prosvjeda

Cila baza našega hdz-a digla se u taj vakat na noge pa oplela po njemu
Odman mu emisiju vjerodostojno makli
Zavidila
A vratijo je tek sdp
Ae
‘Taćeš
HDZ makne, SDP vrati
Crvena banda omogućava Aci emisiju
Iz godine u godinu
Ne more tute HDZ, neka se trsi
Baš ništa

Već vidin
Gotov je Komšo kad ga se Plenkijevi Pretorijanci dočepaju
Zna se kako oni nikako ne podnosu kad se ne poštuje volja naroda
Ništa nji’ ne ljuti k’o to

Ako ništa drugo
Skočit će oni barenko nekon
Prosvjednon noton
Samo ne znan oće li ta nota bit’ polovinka ili četvrtinka
‘Oće’l bit’ povisilice prid njon il’ snizilice

Vrime će pokazat’ ‘oće li bunt bit’ našaran heštegon na tviteriću
Ili statuson na fejsu

Uglavnon, čut će se gusle

A Komšo će pobić glavon brez obzira
Brzin vlakon za uru u Split
Pa unda
Morskin puton kući
Plovit će kruzeron iz Splita u međunarodnu luku Neum
Bit’ će to uplovljavanje
U bobu
Prvi red stabala popilat će se za te zgode
Poradi bolje vidljivosti cile te razvedene obale
Pa će unda Komšo nabacit selfi su onin prvin stupon u moru
Tako da ima šta pokazat svojin gazdama u Sarajevu
Ae
Znade on kako njizi ništa na svitu ne veseli k’o naš most u izgradnji

Eto, tako će Komši u Zagrebu bit’
Tako il’ nikako

Ako i’ko,
Plenki i njegova Vlada znaju skočit’ za svoj narod

I ne sikiran se kad to znaden
Ni za Vukovarce
Ni za Hrvate u BiH
Ni za se’

Pridala san sve Plenkiju u ruke
Tamo je najsigur’ije

Lipo naš narod kaže
Daj dite materi
I sve ured

Pa ja lipo na lašnje teme
Cenin od smija
Doklen čitan šta naša Mirela Holy piše
Ona Oraj gospoja
Ona, što je moj svekar koludricon zove

Mirelu sikiraju diviji gudini
Lov
I biskupi
Pa unda
Uspoređuje divije gudine i malešnu dicu
Ono, živa bića njoj su baš sva ista
I maovina i dite
Ubit dite i izist list salate
Po njoj
Isto je

A meni palo na pamet
Kako bi vrvo bilo
Komšu i Mirelu metnit
Na naslovnicu Novosti

Uparit nekako ta dva lipa, topla, urbana pogleda

Jerbo kako san na novo s’vatila
Nakon onoga derneka SNV
Novosti u biti samo promiču kršćansku satiru

To in je na prvomu mistu

Tek na drugomu mistu in je pokazivanje ljubavi prema Državi u kojoj izlazu

Jerbo da nije tako
Nikad oni kune iz našega proračuna vidili ne bi
Nikad

Ova Vlada
To se znade
Ne da ti ni kune ako kršćanin i domoljub nisi

Ni kune

I ima i pravo
Pa jesmo li Država su većinskin kršćanskin narodon ili nismo

E,
A kad već jesmo
I red je da se to vidi u svemu što se iz proračuna plaća

Bravo Plenki
Priznan ti i tuten rađu maksimalno

Pusti ti Ivane
Raznorazne
Dezerteri neka predaju od neki puzajući agresija

Za te straja nema
Svaku agresiju ti i u mraku pripoznaš i razabireš

Iskustvo je to veliko
Ne dolazi to tek tako

‘Ko to ne konta neka komodno su Mirelon, Beron, Komšon i tak’ima drće i komentira

Neka lipo šara o tomu
Doklen sve upiru
Duševni, diviji gudini
I koje bi sve nacijonalnosti mogli bit’ Komšini Jugo glasači

Il’ neka broji otoke
Na Komšinoj razvedenoj obali kojoj
Jedan most u izgradnji
Osinj
Odman iza ručka pravi.

 

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari