Pratite nas

Komentar

Ivo Lučić: Komemoracije u Jasenovcu su pozornice političkih borbi u Hrvatskoj

Objavljeno

na

foto HINA

Kultura sjećanja mogla bi nas poučiti kako je svaki ekstremizam uzaludan i potaknuti nas na suosjećaj za sve civilne žrtve, no ona je u Hrvatskoj i dalje okvir za političke borbe u kojima se žrtve koriste kao argumenti…

To je jedan od zaključaka istraživanja četverogodišnjeg projekta „Uokvirivanje nacije i kolektivni identitet u Hrvatskoj: politički rituali i kulturno pamćenje traumâ dvadesetog stoljeća“ (FRAMNAT) koji je nedavno završen na Sveučilištu u Rijeci.

Zaključak vrijedi i za Jasenovac, oko čijih se važnih pitanja vlasti i sljedbenici žrtava već četvrtu godinu ne mogu dogovoriti, pa organiziraju odvojene komemoracije. Analiza tih komemoracija na Spomen području Jasenovac (JUSP) pokazala je da su dvije najveće stranke i mainstream mediji neprestano u prvi plan gurali pripovijesti o Drugom svjetskom ratu kao i podjele koje te pripovijesti potiču.

Međutim, voditelj istraživanja, povjesničar na Sveučilištu u Rijeci Vjeran Pavlaković, kaže da te teme opća javnost ne smatra pitanjima od vitalne važnosti. Opća javnost u Hrvatskoj, a posebno mladi, većinom je zainteresirana za posao ili pitanja ostati ili iseliti, a ne za to koja je strana u povijesti bila odgovornija za hrvatsku državnost, dodaje Pavlaković, koji je sve stupnjeve obrazovanja prošao u Sjedinjenim Američkim Državama.

Doktorirao je povijest na Sveučilištu u Washingtonu 2005. godine. Od početka 2008. zaposlen je na Kulturalnim studijima u Rijeci, trenutno u statusu izvanrednog profesora. Istražuje probleme kulturne memorije, tranzicijske pravde u bivšoj Jugoslaviji i Španjolski građanski rat.

Vodio je skupinu mladih istraživača koji su četiri godine pratili najvažnije komemorativne događaje, među kojima su izdvojili sedam njih. Te se komemoracije odnose na koncentracijski logor Jasenovac, žrtve Bleiburga i Križnog puta, žrtve Jazovke i Vukovara, te na Dan antifašističke borbe u Brezovici, Dan ustanka u Srbu i Dan pobjede u Kninu.

Analizirali su govore vodećih hrvatskih čelnika i oporbenih vođa, kao i govore predstavnika Katoličke crkve, antifašističkih udruga, ratnih veterana i udruga žrtava rata. Također, analizirali su medijske prikaze tih događaja, te pokušali mjeriti njihove učinke na hrvatsko društvo. Rezultati istraživanja trebali bi se uskoro pojaviti u obliku knjige kod uglednog izdavača znanstvenih publikacija „Routledge“. Ta izdavačka kuća ima tradiciju dugu gotovo 170 godina i godišnje izda od oko pet tisuća novih knjiga.

Revizionisti i propagandisti

Komemoracije u Jasenovcu su pozornice političkih borbi u Hrvatskoj. Desnica nastoji ušutkati ili barem marginalizirati sjećanje na mjesta poput Jasenovca, koja upozoravaju na opasnosti koje ekstremizam poduzima u ime nacionalne države. Antifašisti kritiziraju vlast da toleriranjem revizionizma dovodi Hrvatsku u konfuziju, jer je Europska unija, čiji je Hrvatska dio, uvelike izgrađena na antifašizmu.

Trenutni val revizionizma prvenstveno nastoji minimizirati broj srpskih žrtava i ustaških zločina, tumačeći ih kao mitove koje su stvorili srpski nacionalisti. Revizionisti tumače Jasenovac kao radni logor u kojem se za zatvorenike odvijao bogat kulturni program, što je jednako poricanju holokausta, ocjenjuje Pavlaković.

Jasenovac je bio najveći i najpoznatiji sabirani logor u NDH, koji je služio kao radni logor i logor smrti. Južni dio logora nalazi se u Donjoj Gradini, na području Bosne i Hercegovine. O broju ubijenih u logoru vodile su se žestoke polemike. Prema muzejskoj mrežnoj stranici, utvrđene su 83.145 žrtve, no to vjerojatno nije konačan broj, dodaje.

Godišnja komemoracija održava se u čast pokušaja proboja zatvorenika, koju je od 600 njih preživjelo samo 100. Od 2016. udruge Srba, antifašista i Židova u Hrvatskoj bojkotiraju službenu komemoraciju i organiziraju svoju jer smatraju da vlast „tolerira historijski revizionizam i porast netolerancije“.

No Pavlaković smatra da „strategija potkopavanja institucija kao što je JUSP Jasenovac ili ignoriranje pitanja kojim se JUSP bavi“, koju, prema njemu, provodi vladajući HDZ, donosi vlasti još više nevolja. To otvara veći prostor drugim akterima, u čemu je Srbija posebno vješta, drži.

Ona koristi skandale kako bi stalno optuživala Hrvatsku za rehabilitaciju ustaštva i fašizma, osobito u međunarodnim odnosima, ističe Pavlaković i podsjeća na izložbu u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku početkom 2018. godine. Izložba koju je sponzorirala srbijanska vlada nije dala objektivan povijesni pregled tog tragičnog mjesta sjećanja, nego ga je iskoristila kao propagandu protiv Hrvatske, kaže on.

Pavlaković upozorava da stalna politizacija jasenovačkog pitanja u konačnici ugrožava sposobnost zemalja u regiji da izađu iz traumatične prošlosti i rade na poboljšanju života svih građana.

Mjesta koja uče toleranciji i upozoravaju na univerzalnost zla

Pri izgradnji nacije i države uvijek je lakše iskoristiti povijesna sjećanja koja usmjeravaju pažnju na žrtvu i viktimizaciju domoljuba, nego na neugodne priče koje vlastitu zajednicu prikazuju kao počinitelje, objašnjava Pavlaković.

Jasenovac je jedno od najmračnijih mjesta sjećanja na Drugi svjetski rat i holokaust u Hrvatskoj i nipošto ga se ne smije zaboraviti. Dapače, trebamo ga upamtiti kako bismo vratili dostojanstvo žrtava i kako bismo onemogućili ideologiju koja stoji iza njega da ih ponovi, ističe.

Jako je važno iz niza razloga kako se sjećati prošlosti, ne samo Jasenovca nego i svih mjesta masovnih ubojstava. Prvo, kako prošlost iskoristiti za oblikovanje sadašnjosti i za izgradnju puta u budućnost. Drugo, važno je kakve se moralne pouke mogu izvući iz državnog mehanizma koji je stvorio sustave koncentracijskih logora smrti, objašnjava.

Primjerice, Jasenovac se može upotrijebiti za prikazivanje Hrvata kao krvožednih, sadističkih ubojica povezanih s nacistima i fašistima, ili pak Srba kao manipulatora koji preuveličavaju vlastitu viktimizaciju kako bi postigli i zadržali političku moć, kaže Pavlaković. On dodaje da takvi pogledi imaju osnovu u stvarnosti, ako se odlučimo usredotočiti na taj aspekt prošlosti.

No Pavlaković smatra da je bolje razumijevanje prošlosti ono koje ističe uzaludnost ekstremnog nacionalizma i nedopustivost degradiranja drugih na temelju njihove religije, etničke pripadnosti, seksualnosti i sličnog. Takva interpretacija poziva na dijalog i na suradnju kao načine rješavanja razlika, i što je najvažnije, na sposobnost poticanja suosjećanja za civilne žrtve bez obzira na njihovu nacionalnost, kaže on.

Ako se mjesta holokausta u drugim zemljama mogu upotrijebiti za podučavanje tolerancije i ako mogu upozoriti na univerzalnost zla, onda mjesta poput Jasenovca i Jadovna u Hrvatskoj ili Starog Sajmišta u Srbiji, mogu biti platforma za slanje poruka pomirenja, a ne samo popis brutalnih zločina “drugog”, ističe Pavlaković.

On naglašava da mora postojati suosjećanje za žrtve koje su stradale na poraženoj ili ideološki suprotnoj strani. To ne znači da se može i treba izjednačavati fašizam ili komunizam, niti da treba reći da su žrtve Bleiburga iste kao one u Jasenovcu, budući da se povijesni kontekst i sastav skupina žrtava znatno razlikuju, kaže Vjeran Pavlaković i zaključuje: Prihvaćanje da je druga strana imala žrtve i da je vlastiti etnički ili politički kolektiv počinitelj, ne umanjuje vrijednost ni čast vlastitih žrtava.

Piše: Ivo Lučić/Hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Uhljebom na uhljeba, žetončićem na žetončić

Objavljeno

na

Objavio

Arhiva

Najprisutnije riječi i sintagme u već prilično dugom predizborno-izbornom razdoblju, koje traje još od prije europarlamentarnih izbora su “duopol HDZ-a i SDP-a”, “srpsko-hrvatska trgovačka koalicija”, te “žetončići”, a paralelno s tim u sami vrh nacionalnog političkog diskursa dospio je i “pijetet prema Vukovaru”, zatim “zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih izabrali”, “vratiti državu narodu”, “treći put”, “velika koalicija”, a sve zajedno nosi zajednički nazivnik – promjene.

Tu se sve češće spominju i riječi “suverenitet”, “suverenisti” te nasuprot njih “globalisti”, ali s daleko manjom medijskom snagom i upornošću, izuzev kada je, kao kod pojma suverenisti, taj plašt trebao poslužiti da se djelomično kamufliraju dugogodišnje marginalne i prilično medijsko-politički potrošene i kompromitirane strančice kao konzervativci Marijana Pavličeka (u biti Ruže Tomašić) i hrastovci Ladislava Ilčića. Rijetko tko u namjerno poticanoj kaotičnoj atmosferi razmišlja o sadržaju tih pojmova i sintagmi, a još manje o vjerodostojnosti ljudi koji gotovo dnevno koriste te izraze, ili da bi izrazili kritiku postojećeg stanja, ili da bi se preko tako izrečene kritike predstavili kao poželjna suprotnost tim slabostima, pri čemu se s pozicije kritičara bezuvjetno polazi od vlastite moralne, društvene i političke uzoritosti. Figurativno, dovoljno je vikati da je netko lopov, a odavno je kreirana pogubna društvena atmosfera da je politika lopovluk, prostitucija ili barem uhljebništvo, da bi se očekivalo ultimativno, gotovo militantno povjerenje u toga tko viče. S obzirom na dugogodišnju vladavinu HDZ-a i SDP-a s manjinskim partnerima riječ duopol ima čak i vizualno uporište.

Ako usporedimo poruke SDP-ove političke alternative na ljevici, s porukama HDZ-ove alternative na desnici, veoma je lako uočiti golemu razliku tih kritika, daleko manje ostrašćenosti, pa i mržnje protkane huškačkim i izrazito uvredljivim riječima je na lijevom spektru prema političarima SDP-a, nego na desnom spektru prema političarima HDZ-a. Uočljivo je zatim da su kritike prema SDP-u s lijevog spektra u biti vrlo konzistentne SDP-ovim programskim izvorištima i ciljevima, a u gotovo stopostotnom okviru se odnose na nedovoljno uspješno ostvarivanje zatiranja svakog nacionalno-kršćanskog ili suverenističkog sadržaja ili simbola u hrvatskom društvu. S druge strane, kritike HDZ-a s desnog spektra, kako su se približavali koji izbori, a pogotovo predstojeći parlamentarni krajnje neselektivno se usmjeravaju na cjelokupno članstvo, simboliku i izvorišno-programski sadržaj sa sasvim suprotnih programskih, vrlo često neprijateljskih stajališta, pri čemu je usprkos svim iskustvima ljudi, daleko najopasnije da su SDP i HDZ isti, brat i sestra udbe, kosa i koga već ne. S tih polazišta se zagovaraju promjene.

Istovremeno, nema baš niti jednoga koliko toliko razumnog čovjeka u politici, na tzv. trećem političkom putu, u medijima, među tzv. analitičarima, ali i u narodu, koji političkim grupama tzv. trećeg puta daje izglede na predstojećim izborima osvojiti dovoljan broj zastupničkih mandata s kojim bi mogli imati zakonodavnu većinu, formirati vladu i donositi zakone, bez kojih nema ni promjena, ni razbijanja “duopola”. Uzmimo primjer vukovarskog gradonačelnika Penave. Gotovo da nema razumnog čovjeka na hrvatskom nacionalnom spektru, koji neće poduprijeti njegove, ali nikako samo njegove, zahtjeve da se jednom zauvijek procesuiraju srpski ratni zločini, završi potraga za poginulima u srpskoj agresiji, da se uspostavi puna, primjerena i sadržajno i simbolički hrvatska nacionalna vlast u Vukovaru i oko Vukovara, da se uklone simboli veličanja srpske agresije. S Penavom, rame uz rame idu i protagonisti s desnice kao Hasanbegović ili Zekanović, Glasnović i slični, koji već dugo vremena gotovo u svakom javnom istupu govore o srpsko-hrvatskoj trgovačkoj koaliciji. a stranu elementarno pitanje osobne vjerodostojnosti, jer su sva trojica spomenutih prilikom formiranja Plenkovićeve vlade s MOST-om, ili bili u HDZ-u, ili kao partneri ušli u Sabor na njihovoj listi, ili kao neovisni ih podupirali, te poduprli Vladu i bili dio saborske većine još godinu ili par godina, koju je činio i politički Srbin Pupovac. Iz toga razdoblja pamtimo Pupovčevu poruku o “suhom zlatu”, no tada nitko od njih nije govorio o “srpsko-hrvatskoj trgovačkoj koaliciji”. Što se od tada promjenilo? Ništa bitno, izuzev što je HDZ-u Milorad Pupovac postao važniji, jer su, prvo MOST, a zatim i ova trojica, napustila saborsku većinu.

A bio je konstanta, ustavno-pravna i zakonska kategorija zajedno s ostalim zastupnicima nacionalnih manjina s osam glasova oko svih najvažnijih nacionalnih pitanja, a što je najbitnije, s osam glasova prevage oko pitanja tko će formirati većinu i vladati Hrvatskom. Bio u sastavu većine ili izvan većine srpska politička činjenica u hrvatskom državnom poretku postoji, mora ju se politički uvažavati dok vrijedi postojeći ustav, ili, drugim riječima, zamjenik gradonačelnika Vukovara dok je ovakav državno-politički ustroj zemlje uvijek će biti Srbin, ili Pupovčev, ili još više politički Srbin, koji će zagovarati i štititi stečevine politika srpske agresije. Figurativno, na svakoj nacionalnoj autocesti kojom se putuje ili pokušava putovati k nečemu nacionalnom imamo državni balvan koga štiti državna policija i ne može se bez dobre volje ukloniti taj balvan. Dobru volju jedino možeš nečim platiti.

Da bi se taj balvan mogao ukloniti bez plaćanja i da bi državna policija bila jamstvo da balvana neće biti umjesto da ga štiti, potrebno je ostvariti ustavotvornu većinu ili imati znanja i snage organizirati nacionalni referendum izvan institucija države, kojim će se promjeniti ustav. Zlatko Hasanbegović kaže da mu je, valjda da im je, jer je u sastavu Domovinskog pokreta Miroslava Škore, cilj ostvariti ustavotvornu većinu. Nije rekao – kada?

Penava će, nakon što HDZ u kojemu je postao političar i koga je posve legitimno napustio tražeći vlastiti put ostvarivanja promoviranih ciljeva, ne može, ili ne želi ukloniti taj balvan s nacionalne auto ceste, pokušati sa Škorom, Hasanbegovićem, Zekanovićem i Glasnovićem skloniti srpski politički balvan. Već smo rekli – ne zna se, kada? No ne vidi se ni izbliza u njegovim i njihovim programskim porukama ni odgovor na pitanje kako, a ne vidi se čak ni da to uočavaju. Oni znaju da nešto ne valja, vide balvan, ali nemaju pojma treba li ili ne tu biti, smeta im, osjećaju da bi bilo ugodnije voziti da ga nema, ali niti jednom jedinom rječju nisu rekli što s tim, odakle balvan na cesti i smije li tu biti?

Procesuiranje ratnih zločina, ćirilica u hrvatskim gradovima, simbolika oslobodilačkog Domovinskog rata, simbolika srpskog imperijalizma i agresije, nisu ni vukovarska pitanja, ni slavonsko-baranjska, lička, istarska ili lokalno-regionalna pitanja, iako se materijaliziraju i izazivaju probleme na tim razinama. To su sve elementi državnih politika i baš sve oko toga jest i mora biti pitanje nacionalne politike. Za rješavanje tih pitanja treba imati političku moć, prije toga minimum znanja kako bi se znalo što se i zašto želi, te kako i kada to postići. Bez odgovora na kako i kada, promotori tih ciljeva urušavaju još jedan promotivni stup na kojemu stoje i s kojega traže potporu i povjerenje ljudi, predstavljajući se boljim i drugačijim prvenstveno od HDZ-a, ali i SDP-a. To je mjerljiva i realna odgovornost. Ako Hasanbegović kaže da mu je cilj ustavotvorna većina, ili ako Penava i kompanija kažu da im je cilj procesuiranje ratnih zločina ili uklanjanje spomenika Šoškočaninu, onda trebaju reći kako i do kada to namjeravaju postići, da bi ljudi znali kada mogu očekivati rezultate. Dok god to ne kažu, posve je jasno da skriveno pozivaju hrvatski narod da im da potporu, koja sobom nosi samo njima mjerljivu korist saborskog zastupništva, očekujući da ljudi koji su ih ovlastili za zastupanje imaju strpljenje i ne pitaju – dobro, kad ćete završiti posao?

Političko odlučivanje se usprkos svoj specifičnosti u krajnjem mora svesti na bilo koji drugi svakodnevni segment odlučivanja, a mjerenje efekata političkog rada, na mjerenje efekata svakog rada. U tom poslu, a politika je posao, mora se očekivati rezultat, a ne uloženi trud. Kada nam se pokvari frižider, nećemo pozvati ženu ili muškarca koje volimo da nam to poprave, nego majstora koji to zna popraviti. Između pet poznatih majstora, bez obzira na njihovu simpatičnost izabrat ćemo onoga za koga znamo, tko se dokazao ili tko ima provjerljive reference da zna popraviti frižider. Naša simpatija će biti odlučujuća tek ako imamo dvojicu ili više njih, koji su podjednako dobri. I, nećemo sigurno platiti majstora koji će nam doći, održati predavanje o značaju frižidera u domaćinstvu, neće ni pogledati kvar, a tražit će honorar za svoj dolazak. Natjerat ćemo ga nogom u guzicu ako nam kaže da će nam jednoga dana popraviti frižider, a dolazit će svaki dan i očekivati plaću. Zašto onda imamo gotovo ista takva očekivanja političkih i nacionalnih majstora i zašto pristajemo na takvo popravljanje politika, države i društva?

U svakodnevom životu svi mi ljude koji nam nude nešto što ne mogu ostvariti, za koje po svemu iskustvenom znamo da ne znaju to ostvariti, držimo neozbiljnima. Ako uz to žele od nas izvući korist za to što nam nude, iako i oni i mi znamo da korist nije ekvivalent tome što nude, smatramo ih prevarantima. Jedino nudimo bezuvjetno korist prosjacima, a pokretač za taj postupak je sažaljenje ili milosrdnost, s tim što prosjake ili ugrožene ljude, kojima je potrebna pomoć iz različitih razloga, ne preziremo, smatramo ih dobrim ljudima i imamo moralnu satisfakciju za to što činimo, a moralna satisfakcija počiva na činjenici da prosjak ili čovjek u nevolji ne skriva svoje stanje ili namjere. Razlika između tih ljudi i političara koji skrivaju svoje osobne namjere iza ponuda koje ne mogu ostvariti je golema. Prvi su dobri ljudi, drugi su prevaranti. Ili, političkim rječnikom rečeno uhljebi. Ima u narodu puno izraza za takve, počevši od niškoristi, lezilebovići do kruha bez motike. Postoji također i spremnost ljudi da plate ljude ili čovjeka, koji će imati mogućnost “skresati im u lice” ono što oni sami ne mogu a povremeno, često ili uvijek žele. Skresati u lice samo po sebi ne može biti svrha ili cilj, jer to mogu i ja bez saborske plaće, kao i stotine drugih. U Saboru je cilj donošenje zakona koji određuju naše živote. Za to treba imati mudrosti, znanja i moći.

Vratimo se sada na dupol, srpsko-hrvatsku trgovačku koaliciju, žetončiće, odgovornost prema onima koji su ih izabrali i na promjene. Već smo dokazali da je ovo “srpsko” ustavna i nezaobilazna konstanta dok se ustav ne promjeni. Također je duopol SDP -a i HDZ-a trenutna realnost, jer ne postoji ni minimum uvjeta ili alternativne moći da se to promjeni. Žetončići su također konstanta u Saboru već jako dugo vremena, s obzirom da su izlasci i prelasci iz stranaka već praksa. Ne vidim zašto bi Opačićka bila žetončić zbog izlaska iz SDP-a, a recimo Zekanović ne bi zbog toga što je na listi Plenkovićevog HDZ-a ušao u Sabor, pa postao opozicija. I Opačićka i Zekanović su takvim postupcima iznevjerili one koji su ih izabrali, pri čemu nikakve veze nema to što je Zekanović na listi HDZ-a bio pod imenom koalicijskog partnera HRAST-a. Još eksplicitnija je situacija kod Hasanbegovića, koji je ušao u Sabor na listi HDZ-a i bio član Plenkovićevog HDZ-a. S jedne strane se HDZ napada zbog srpsko-hrvatske trgovačke koalicije, zbog žetončića, a s druge strane se nema rješenja za uklanjanje ovoga “srpske”, a platforma promjena se gradi od žetončića. Gdje je u tome razum, logika i jamstvo da će sad nešto biti bolje i drugačije?

Gotovo dnevno se narod plaši velikom koalicijom, a rodonačelnik te koalicije je bio nazad pet godina MOST, koji sada zajedno s tzv. trećim putem plaši narod upravo svojim izumom. Ističe se s pravom da HDZ i SDP ne žele ozbiljne promjene, da ih oni ni ne mogu ostvariti, a zagovaratelji tih prijeko potrebnih promjena upravo s njima namjeravaju ostvariti promjene. Tko je tu lud!? Kako će Penava prisiliti Plenkovića na promjene sa saborske margine, ako uđe ili pod svojim imenom uvuče nekoga zamjenski u Sabor, ako to nije mogao tjekom šest godina gradonačelnikovanja Vukovarom i s ozbiljnim utjecajem u HDZ-u? O kakvim uhljebima HDZ-a i SDP-a govore pripadnici tzv. trećeg puta, kada je posve jasno da im je jedini opipljivi cilj i namjera sjesti za stol i sudjelovati u preraspodjeli postojeće moći?

Naime, tek ako bi tzv. treći put uspio na birališta dovesti dio od gotovo pedeset posto ljudi koji ne izlaze već dvadeset godina na izbore to bi bio izvorni treći i novi kvalitativni put. Predsjednički izbori na kojima je predvodnik tzv. trećeg puta Miroslav Škoro ostvario potporu od 460 tisuća glasova, pokazali su da ti glasovi ne potječu iz pasivnog izbornog tijela, a razlog tome je činjenica da ih politička ponuda alternative nije dotakla niti uvjerila da se nudi nešto bolje od duopola. Tu je došlo do preraspodjele glasova na nacionalnom i kršćanskom dijelu izbornog tijela, a posljedica je uslijed nemoći i neznanja Miroslava Škore, te histeričnog negativizma prema nacionalno bližoj i srodnijoj konkurenciji, Milanović na čelu države.

S obzirom na tijek političkog djelovanja, načina i sadržaja javne komunikacije, s obzirom na realna očekivanja i pogotovo protagoniste aktualnih politika uoči predstojećih izbora, s obzirom na izrazito nerealna, neutemeljena i besmislena obećanja sadržaja i ciljeva promjena, više je nego izvjesno da u uvjetima opreza zbog epidemije izlaznost na predstojećim izborima bude znatno slabija, a jedini model ostvarivanja bilo kakvog rezultata bude preraspodjela postojećeg izbornog tijela. Na ljevici gotovo da nema izgleda za to, jer nikada i nije bilo bitne disperzije, ta preraspodjela očekuje desnicu. A to je autocesta na kojoj leži ustavni srpski balvan i kojom uspješno vozi ljevica kao pobjednik izbora. Ili, repriza predsjedničkih izbora.

Sa svim posljedicama, gdje figurativno imamo dvojicu majstora ne naročite kvalitete i ne naročito omiljenih i uspješnih, od kojih će jedan odbiti naš poziv za popravak frižidera nazivajući nas klerofašistima, građanima, zatucancima i ustašoidima, a drugi će ipak doći, kako tako će nam popraviti frižider, skupo nam ga naplatiti, gledati i on nas i mi njega s nepovjerenjem. Točno to nam kao izbor nude predstojeći izbori a sve floskule, strahovi i nevolje nabrojane na početku teksta ostaju. Pitat ćete se – ima li onda rješenja i nade da ova zemlja ima uspješnu, dobru i snažnu nacionalnu državu s hrvatskim i kršćanskim okusom i mirisom? Naravno da ima. No tom rješenju se ne može dovesti pokvarenim autom i kupovinom karte za autobus koga nema, ili ako ga ima, koji vozi u suprotnom pravcu od cilja našega putovanja, pa nas iskrca usred pustoši. Prvi korak ka rješenju je biti toga svjestan.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Tomislav Karamarko: Samo se na istini može graditi stabilna budućnost

Objavljeno

na

Objavio

Srijeda, 20. svibnja. Rano jutro, nešto prije sedam. Zvoni zvono. Na vratima našeg stana tri službene osobe. PNUSKOK. Traže moju suprugu. Bio je to početak još jednog, drugog po redu, teatra apsurda pod nazivom “Nađimo mu nešto!”.

Jasno, to je bio mali segment operativnih aktivnosti nadležnih tijela progona u operaciji koju ne bih komentirao. Bio sam načelnik Policijske uprave zagrebačke, pomoćnik ministra unutarnjih poslova RH, predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, ravnatelj Protuobavještajne agencije, ravnatelj Sigurnosno obavještajne agencije i ministar unutarnjih poslova RH. Taj častan i iznimno odgovoran niz dužnosti u sigurnosnom sustavu naše države naučio me je da ne komentiram operacije, da a priori ne optužujem, a najviše da ne donosim presude.

Supruga je otišla u svoj ured u pratnji policije. Tijekom dopodneva pristizale su informacije o događaju i doznao sam kako je privedeno 38 osoba zbog sumnje da su sudjelovale u nezakonitim aktivnostima u sferi financijskog poslovanja, utaje poreza, izvlačenja novca, i sl. Suprugu se sumnjiči da je njezina tvrtka od izvjesne tvrtke kupila, potreban im, software i platila usluge poslovnog savjetovanja, no da su fakture neopravdane. Naravno da optužba ne stoji, činjenice su drugačije. No, kako rekoh, postupci u tijeku se ne komentiraju. Usprkos praksi koja pokazuje da je u Hrvatskoj pravda spora i nedostižna.

Vratimo se zbivanjima u srijedu. Po odlasku supruge u ured, doznajemo da tamo već dežura novinar, reporter Jutarnjeg lista. Kako je moguće da je njegov dolazak istovremen policijskom? Kojim brzinom i od koga novinar Jutarnjeg dobiva informacije? Nakon objave na portalu Jutarnjeg, priključuju se i drugi mediji. Kako Jutarnji list zna da PNUSKOK provodi tajne aktivnosti u koje je uključeno 150 policajaca? Netko je to dužan objasniti javnosti.

Iduća zanimljivost vezana uz medijski tretman cijele situacije, upitna i više nego očita, je ta da su mediji bili zainteresirani isključivo za aktivnosti trojice policijskih službenika – i to baš onih koji su to jutro pozvonili na vrata našeg stana i cijelo dopodne proveli u uredu Ane Karamarko?

Potom uočavamo kako hrvatski mediji opetovano ističu da je privedena supruga Tomislava Karamarka. Od 38 osoba koje su osumnjičene i privedene, mediji ponavljaju samo njezino ime i prezime?! Ostalih 37 ne, nipošto. Vjerojatno zbog zaštite privatnosti i onemogućavanja javnog sramoćenja. Na taj standard obitelj Karamarko očito nema pravo. O logici vremena ovih zbivanja, kao i intenzitetu medijskog tretmana, zaključite sami. Navodno su uskoro nekakvi izbori i navodno ću biti negdje nekakav kandidat.

Sve ovo frapantno podsjeća na 2016., kad sam dao ostavku na dužnost predsjednika HDZ-a, a nakon što je MOST infantilnim postupcima srušio Vladu RH, prije toga me optuživši da sam u sukobu interesa. I tada je javnost medijski bombardirana tvrtkom moje supruge i montiranim okolnostima oko iste. Toliko jadno i prozirno da nije vrijedno podsjećanja.

No, ipak, treba spomenuti slučaj INA-MOL i sjetiti se kako sam predlagao da se, u dogovoru s mađarskom stranom, povučemo iz arbitražnog postupka i izbjegnemo mogućnost poraza, a time i gubitka nekoliko milijardi kuna. MOST je, naravno, bio protiv jer, kako rekoše, “brifirani” su da dobro stojimo u postupku. Mene su optužili da izdajnički branim mađarske interese. Arbitražu smo izgubili.

Dakle, htio sam zaštititi hrvatske interese. Čije interese je branio MOST? Je li itko ikada tražio njihovu odgovornost? Možda mediji? Ni spomena šteti koju je MOST učinio Hrvatskoj. A milijarde kuna su bile u pitanju. Naše, hrvatske milijarde. Gdje su tih dana bili reporteri i snimatelji, naslovnice koje vrište o nevjerojatnoj šteti koju je MOST prouzročio svima nama? Ali treba definirati meritum i nositelja problema! A to sam ja, moja ideološka struktura i politike za koje sam se zauzimao i pokušavao ih realizirati.

Jačanje domaće proizvodnje (posebice hrane – što bi oživjelo opustošeno hrvatsko selo), ograničavanje moći uvozničkog lobija, jačanje malog i srednjeg poduzetništva (radi stvaranja snažnog srednjeg sloja stanovništva), osmišljavanje provedive populacijske politike, lustracija i procesuiranje komunističkih zločina.

Veći dio odgovora na ove izazove i konkretne aktivnosti formulirali smo i zacrtali u odgovarajućem programu koji smo izradili u suradnji s jednim od najboljih europskih instituta, IFO Institutom iz Münchena. Provođenje ovih politika osnažilo bi hrvatsko gospodarstvo, sigurnost, suverenost i samosvijest. Ali i život u istini jer bismo mogli raščistiti sa spornim momentima naše prošlosti. Samo se na istini može graditi stabilna budućnost.

Ovim mojim pokušajima i odlučnim smjernicama bili su ugroženi brojni interesi, od krupnih materijalnih do ideoloških, retrogradnih. Bio je to mamac za brojne neprijatelje i određene centre moći.

Moji problemi su počeli još ’94. i ’95. godine, kad sam kao načelnik PUZ-a inicirao procesuiranje slučajeva Gradski podrumi i Croatia bus, prvo (i dosta usamljeno) procesuiranje kriminala u pretvorbi. Tada sam bio pod snažnim pritiskom izvjesnih moćnika, ali ustrajali smo. Zamislimo što je značilo, u mom ministarskom mandatu, uhićenje Josipa Boljkovca (sumnja na poratni zločin)? Naravno da se regrutiraju novi neprijatelji mojih politika i mene osobno.

Godine 2012. postajem predsjednik HDZ-a. Vraćam stranku nacionalnim vrijednostima, samopoštovanju i tuđmanizmu. U mandatu ostvarujemo pet izbornih pobjeda iako smo imali i medije i APIS protiv sebe, no narod je bio uz nas i naše stavove. Moj drugi mandat bio bi nepodnošljiv našim političkim protivnicima.

Eto, zato je izmišljena afera Konzultantica i sukob interesa. Slijedom toga nije teško zaključiti niti zašto je nastao aktualni događaj. U oba slučaja, riječ je o protivnicima koji kontroliraju medije, nanose udarce mojoj obitelji. Drugačije, očito, ne znaju. A ja – ja još uvijek želim vjerovati u Hrvatsku i dobre ljude, kao i moj časni otac.

P. S. Molim predsjednika Upravnog suda da informira svoje sudce kako je Ustavni sud još u rujnu prošle godine donio Odluku o slučaju mog tzv. sukoba interesa. Čak su ustavni sudci ispisali i neke preporuke. Rekoše mi neki maliciozni elementi da se čeka politička odluka o vremenu i formulaciji ponovljene presude. U takvo što ne želim vjerovati, komentirao je Tomislav Karamarko na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari