Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Kako je na Jelačićevu trgu 35.000 ljudi ‘čekalo tramvaj’

Objavljeno

na

Prošli tjedan obilježili su prosvjedi protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Zagovornici ratifikacije prethodno nisu uspjeli uvjeriti njezine protivnike da ona ne sadrži rodnu ideologiju te da ne ugrožava tradicionalne društvene forme.

Uz pretpostavku da se svaki prosvjednik jednako računa, uspoređujući subotnji prosvjed u Zagrebu s nekima koji su mu prethodili, poput onoga koji se vodio za reformu školstva, možemo zaključiti da je na njemu bilo oko 40.000 osoba.

Policijski službenici izvijestili su da je na prosvjedima sudjelovalo oko 5000 prosvjednika, na što su organizatori skupa ustvrdili kako govore u ime 70.000 sudionika. Dio medija javio je da je “netko” odnosno “računalni softver” izračunao kako su u 12 sati i 18 minuta na prosvjedu bila 8032 prosvjednika. Nije javljeno tko je taj “netko” i zašto “računalni softver” nije brojio pola sata kasnije.

Suočeni s fotografijama na kojima se vidi da je broj nazočnih daleko veći od onoga koji su iznijeli u javnost, policija je odgovorila da su ostali “slučajni prolaznici” koji se ionako svakodnevno kreću po glavnom gradskom trgu.

Takva “procjena” o desecima tisuća onih koji su neovisno o 5000 prosvjednika čekali tramvaj ili se šetali trgom sigurno neće pomoći Vladi vratiti vjerodostojnost kod dijela javnosti. Hrvatski građani odavno su prestali biti bezlična masa kojoj elita određuje oblik i sve teže trpe kada ih se pokušava obmanuti.

Prosvjednici vjeruju da nametanje Konvencije ugrožava njihov identitet i njihove interese, a dodatno im smeta što to radi vlast koju su velikim dijelom sami izabrali, koju time doživljavaju (ili su je doživljavali) sebi bliskom te se osjećaju izdano.

Naročito kada imamo na umu da se takvo nešto nije moglo pročitati niti naslutiti u stranačkom programu. Zaštita žena od nasilja kao navodni razlog donošenja Konvencije pala je u drugi plan, a Konvencija s rodnom ideologijom koja ju prati postala je točka prijepora u ideološkom ratu koji u Hrvatskoj s kratkim prekidom traje najmanje 77 godina.

Svjesni te činjenice možemo se zapitati što je to danas zajedničko hrvatskom narodu i što povezuje hrvatske građane, odnosno što je osnovno obilježje našega identiteta. Odgovori na ova naizgled obična pitanja nisu nimalo jednostavni.

Najlakše bi bilo odgovoriti formulama i definicijama tipa: zajednički jezik, kultura, svijest o zajedničkom podrijetlu i povijesti, država i ustavni patriotizam i slično. Ali, čim krenemo u vrednovanje i raščlanjivanje bilo kojega od tih pojmova, nailazimo na problem.

Susrećemo se s najmanje dva (zavađena) pravopisa hrvatskoga jezika, kulturnim razlikama, suprotstavljenim teorijama o podrijetlu, sukobljenim interpretacijama povijesnih događaja i zaraćenim simbolima. Hrvatsko društvo duboko je podijeljeno, ali svakako nije jedino u Europi s takvim problemima.

Te podjele najčešće se manifestiraju ideološkim sukobima manjeg ili većeg intenziteta. Lako je za to što Hrvatska ima dva cehovska društva književnika odnosno pisaca, ali kako, na primjer, objasniti postojanje dviju rodnih kuća Tina Ujevića u Vrgorcu? Vjerojatno se slažemo oko toga da se Tin ipak rodio samo jedanput. Naime, “fratarska kula”, stvarno mjesto njegova rođenja, bilo je nepodobno, pa je Partija krajem 50-ih godina prošloga stoljeća odredila “Franića kulu” za podobnije mjesto rođenja velikog pjesnika.

Duboke su podjele i u viđenju karaktera i budućnosti hrvatske države odnosno u isključivim i partikularnim tumačenjima Ustava, naročito njegovih Izvorišnih osnova koje su, uz sve ostalo, i neiscrpno vrelo ideoloških sukoba. Pisane pod znatnim uplivom marksističke ideologije koja smatra da se podrazumijeva kako ona baštini “sve pozitivno” iz povijesti čovječanstva, ali i s jasno prepoznatljivim pečatom trenutka u kojem su nastale, Izvorišne osnove uključuju “sve pozitivno” iz hrvatske povijesti.

Podsjetimo se da su marksisti ideologiju definirali kao društveno uvjetovan način mišljenja koji odgovara klasnom tipu društva. U klasnom odnosno građanskom društvu egzistiraju različite ili čak suprotstavljene ideologije koje jedna drugoj ne osporavaju pravo na izražavanje i javni život.

Kako bi to rekli marksisti: one na racionaliziran način izražavaju suprotne klasne interese kao svoje klasne istine. Logičkim slijedom zaključivali su da u društvu u kojem ne bi bilo klasa ne bi bilo ni klasnih istina, nego bi istina, napokon, u svojoj punini i univerzalnosti mogla biti prisutna u društvu. Međutim, umjesto besklasnog društva, marksistički su revolucionari izgradili “jednoklasno” društvo.

Slijedom toga, partikularna istina jedne klase odnosno jedne partije koja je tu klasu navodno predstavljala proglašena je univerzalnom istinom cijelog društva, a njezini promotori i zastupnici nepogrješivim i nezamjenjivim arbitrima njezine istinitosti. To što je veći dio društva bio s druge strane ideološke barikade i izopćen, nije ih puno brinulo jer takvi ionako nisu imali pravo javnosti.

U socijalističkom društvu, kakvo je na putu u komunizam gradila Komunistička partija Jugoslavije, istina je bila sve ono što je odgovaralo njezinim interesima, zapravo interesima njezina vodstva.

Kako se ta klasna odnosno partijska istina nametala kao općedruštvena i jedina, tako je ona po definiciji postajala laž. Ta laž nije opstajala sama po sebi, samo vještinom ideologa i manipulatora, nego je branjena moćnim represivnim aparatom.

Tajne političke policije, komiteti, fakulteti, zavodi i instituti proizvodili su i branili klasnu, odnosno partijsku istinu i nametali je radničkoj klasi i narodnim “masama” čija su bili avangarda i kojima su “rukovodili”. Pisana, otpjevana ili izgovorena riječ bila je važno oružje revolucionarne Partije koje je korišteno u ideološkoj borbi.

Od pjesme u krčmi do najvećih glazbenih ostvarenja; od parole na zidu, letka i novinskog teksta pa sve do najvrjednijih knjiga i natuknica u enciklopedijama bili su kontrolirani koliko god je to bilo moguće. “Riječ je oružje” tvrdio je boljševički funkcionar i pisac Anatolij Lunačarski objašnjavajući da revolucionarna vlast ne može dopustiti slobodu propagande putem tiska kao što ne može tolerirati ni mitraljeze i revolvere.

Radovan Zogović, jedan od zloglasnih komunističkih propagandista, pisao je da je dužnost svakog umjetnika biti “vojnik s perom u ruci”, uz tvrdnju da je pisati isto što i pucati. Jedan njegov stih u “Pjesmi o biografiji druga Tita” glasi “Mašinko, mašinko moja, piši”.

Inače, opjevani “drug Tito” bio je gorljivi zagovornik demokracije, ali ne one zapadnjačke “formalne”, nego socijalističke, kako je on tvrdio: “stvarne”, u kojoj “nema mjesta za protivnike sistema” i gdje “ne može svatko govoriti što hoće”.

Danas se “istina” također brani autoritetom vlasti, kontrolom medija, političkom korektnošću i strahom od optužbi za “govor mržnje” i društvenog izopćenja. Mnogi su sveučilišni profesori, “umjetnici” i novinari, a posebno glasnogovornici i stručnjaci za odnose s javnošću i danas “vojnici s perom u ruci”. Pokazuje se da u nekim zemljama zapadne demokracije to postaje čak i veći problem nego u većini bivših socijalističkih država u kojima su se marksizam i socijalizam uglavnom presvukli u postmodernizam i globalizam.

Oblaci represije sve su gušći i sve više zaklanjaju horizont slobode. Nekadašnje partijske komitete zamijenile su europske komisije i vijeća koji s istim žarom, iako na drugi način, nameću svoje poglede i vrijednosti.

Međutim, razvojem tehnologije koja svima omogućava uvid u događaje, kao i njihovo predstavljanje i tumačenje, izgubili su snagu, a temelji moći su uzdrmani. Ljudi ipak više vjeruju svojim očima nego priopćenjima “nadležnih institucija”. Teško ih je uvjeriti da nema nečega što vide, makar to bila rodna ideologija ili prosvjednici na trgu.

Još teže ih je razuvjeriti u bit i smisao toga što su vidjeli i pokušati im prodati priču o “slučajnim prolaznicima” koji “čekaju tramvaj”. Snimke učinjene mobitelom objavljene na društvenim mrežama omogućuju svakome izravan uvid u događaj. Zato je danas negiranje stvarnosti težak i prilično uzaludan posao, a pokušaji njezine krive interpretacije uglavnom su kontraproduktivni.

Žar s kojim su pojedinci ovih dana branili ispravnost ratifikacije sporne Konvencije ravan je onom kojim su nekada branjene partijske dogme i revolucionarne istine. Mržnja s kojom branitelji ili osporavatelji Konvencije opisuju svoje neistomišljenike također ima duboke korijene, što vrlo jasno pokazuje i revolucionarna retorika, ali i simboli s kojima predstavljaju i identificiraju sebe i druge. Jedni druge uglavnom vide kao “đavolji okot” odnosno “zatucane mračnjake”, uz dodatak niza nešto modernijih epiteta tipa “komunjare”, “fašisti” i slično.

Konačno, sve je to samo još jedna bitka u ratu dviju ideoloških pozicija, odnosno dviju identitetskih politika; prve tradicionalne, nacionalne, konzervativne i suverenističke protiv druge globalizacijske, anacionalne, relativističke i postmodernističke.

Vrlo važan aspekt tog rata svakako su i znatna proračunska sredstva koja država, ukoliko ratificira Konvenciju, mora izdvojiti “nevladinim udrugama” za ispunjenje obveza koje će uslijediti. Te su udruge od protivne strane percipirane kao instrument kontrole i slabljenja države, i to od onih sila koje toj državi nikada nisu bile sklone.

Za razliku od političkih stranaka, koje su unutar sustava parlamentarne demokracije svjesne svoje partikularnosti i smjenjivosti, ideologije odnosno “pogledi na svijet” nisu sklone kompromisima.

Zato će se ideološki i identitetski rat u Hrvatskoj kao i drugdje nastaviti i u budućnosti bez obzira na to tko bude na vlasti, na stranke i njihove političke programe. Zadatak je države uspostaviti pravila igre i mehanizme rješavanja društvenih prijepora i sukoba, jer sve je to demokracija, a u njoj mora biti mjesta i za one koji su “protiv sistema” odnosno protiv Istanbulske konvencije.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari