Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Kako je na Jelačićevu trgu 35.000 ljudi ‘čekalo tramvaj’

Objavljeno

na

Prošli tjedan obilježili su prosvjedi protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Zagovornici ratifikacije prethodno nisu uspjeli uvjeriti njezine protivnike da ona ne sadrži rodnu ideologiju te da ne ugrožava tradicionalne društvene forme.

Uz pretpostavku da se svaki prosvjednik jednako računa, uspoređujući subotnji prosvjed u Zagrebu s nekima koji su mu prethodili, poput onoga koji se vodio za reformu školstva, možemo zaključiti da je na njemu bilo oko 40.000 osoba.

Policijski službenici izvijestili su da je na prosvjedima sudjelovalo oko 5000 prosvjednika, na što su organizatori skupa ustvrdili kako govore u ime 70.000 sudionika. Dio medija javio je da je “netko” odnosno “računalni softver” izračunao kako su u 12 sati i 18 minuta na prosvjedu bila 8032 prosvjednika. Nije javljeno tko je taj “netko” i zašto “računalni softver” nije brojio pola sata kasnije.

Suočeni s fotografijama na kojima se vidi da je broj nazočnih daleko veći od onoga koji su iznijeli u javnost, policija je odgovorila da su ostali “slučajni prolaznici” koji se ionako svakodnevno kreću po glavnom gradskom trgu.

Takva “procjena” o desecima tisuća onih koji su neovisno o 5000 prosvjednika čekali tramvaj ili se šetali trgom sigurno neće pomoći Vladi vratiti vjerodostojnost kod dijela javnosti. Hrvatski građani odavno su prestali biti bezlična masa kojoj elita određuje oblik i sve teže trpe kada ih se pokušava obmanuti.

Prosvjednici vjeruju da nametanje Konvencije ugrožava njihov identitet i njihove interese, a dodatno im smeta što to radi vlast koju su velikim dijelom sami izabrali, koju time doživljavaju (ili su je doživljavali) sebi bliskom te se osjećaju izdano.

Naročito kada imamo na umu da se takvo nešto nije moglo pročitati niti naslutiti u stranačkom programu. Zaštita žena od nasilja kao navodni razlog donošenja Konvencije pala je u drugi plan, a Konvencija s rodnom ideologijom koja ju prati postala je točka prijepora u ideološkom ratu koji u Hrvatskoj s kratkim prekidom traje najmanje 77 godina.

Svjesni te činjenice možemo se zapitati što je to danas zajedničko hrvatskom narodu i što povezuje hrvatske građane, odnosno što je osnovno obilježje našega identiteta. Odgovori na ova naizgled obična pitanja nisu nimalo jednostavni.

Najlakše bi bilo odgovoriti formulama i definicijama tipa: zajednički jezik, kultura, svijest o zajedničkom podrijetlu i povijesti, država i ustavni patriotizam i slično. Ali, čim krenemo u vrednovanje i raščlanjivanje bilo kojega od tih pojmova, nailazimo na problem.

Susrećemo se s najmanje dva (zavađena) pravopisa hrvatskoga jezika, kulturnim razlikama, suprotstavljenim teorijama o podrijetlu, sukobljenim interpretacijama povijesnih događaja i zaraćenim simbolima. Hrvatsko društvo duboko je podijeljeno, ali svakako nije jedino u Europi s takvim problemima.

Te podjele najčešće se manifestiraju ideološkim sukobima manjeg ili većeg intenziteta. Lako je za to što Hrvatska ima dva cehovska društva književnika odnosno pisaca, ali kako, na primjer, objasniti postojanje dviju rodnih kuća Tina Ujevića u Vrgorcu? Vjerojatno se slažemo oko toga da se Tin ipak rodio samo jedanput. Naime, “fratarska kula”, stvarno mjesto njegova rođenja, bilo je nepodobno, pa je Partija krajem 50-ih godina prošloga stoljeća odredila “Franića kulu” za podobnije mjesto rođenja velikog pjesnika.

Duboke su podjele i u viđenju karaktera i budućnosti hrvatske države odnosno u isključivim i partikularnim tumačenjima Ustava, naročito njegovih Izvorišnih osnova koje su, uz sve ostalo, i neiscrpno vrelo ideoloških sukoba. Pisane pod znatnim uplivom marksističke ideologije koja smatra da se podrazumijeva kako ona baštini “sve pozitivno” iz povijesti čovječanstva, ali i s jasno prepoznatljivim pečatom trenutka u kojem su nastale, Izvorišne osnove uključuju “sve pozitivno” iz hrvatske povijesti.

Podsjetimo se da su marksisti ideologiju definirali kao društveno uvjetovan način mišljenja koji odgovara klasnom tipu društva. U klasnom odnosno građanskom društvu egzistiraju različite ili čak suprotstavljene ideologije koje jedna drugoj ne osporavaju pravo na izražavanje i javni život.

Kako bi to rekli marksisti: one na racionaliziran način izražavaju suprotne klasne interese kao svoje klasne istine. Logičkim slijedom zaključivali su da u društvu u kojem ne bi bilo klasa ne bi bilo ni klasnih istina, nego bi istina, napokon, u svojoj punini i univerzalnosti mogla biti prisutna u društvu. Međutim, umjesto besklasnog društva, marksistički su revolucionari izgradili “jednoklasno” društvo.

Slijedom toga, partikularna istina jedne klase odnosno jedne partije koja je tu klasu navodno predstavljala proglašena je univerzalnom istinom cijelog društva, a njezini promotori i zastupnici nepogrješivim i nezamjenjivim arbitrima njezine istinitosti. To što je veći dio društva bio s druge strane ideološke barikade i izopćen, nije ih puno brinulo jer takvi ionako nisu imali pravo javnosti.

U socijalističkom društvu, kakvo je na putu u komunizam gradila Komunistička partija Jugoslavije, istina je bila sve ono što je odgovaralo njezinim interesima, zapravo interesima njezina vodstva.

Kako se ta klasna odnosno partijska istina nametala kao općedruštvena i jedina, tako je ona po definiciji postajala laž. Ta laž nije opstajala sama po sebi, samo vještinom ideologa i manipulatora, nego je branjena moćnim represivnim aparatom.

Tajne političke policije, komiteti, fakulteti, zavodi i instituti proizvodili su i branili klasnu, odnosno partijsku istinu i nametali je radničkoj klasi i narodnim “masama” čija su bili avangarda i kojima su “rukovodili”. Pisana, otpjevana ili izgovorena riječ bila je važno oružje revolucionarne Partije koje je korišteno u ideološkoj borbi.

Od pjesme u krčmi do najvećih glazbenih ostvarenja; od parole na zidu, letka i novinskog teksta pa sve do najvrjednijih knjiga i natuknica u enciklopedijama bili su kontrolirani koliko god je to bilo moguće. “Riječ je oružje” tvrdio je boljševički funkcionar i pisac Anatolij Lunačarski objašnjavajući da revolucionarna vlast ne može dopustiti slobodu propagande putem tiska kao što ne može tolerirati ni mitraljeze i revolvere.

Radovan Zogović, jedan od zloglasnih komunističkih propagandista, pisao je da je dužnost svakog umjetnika biti “vojnik s perom u ruci”, uz tvrdnju da je pisati isto što i pucati. Jedan njegov stih u “Pjesmi o biografiji druga Tita” glasi “Mašinko, mašinko moja, piši”.

Inače, opjevani “drug Tito” bio je gorljivi zagovornik demokracije, ali ne one zapadnjačke “formalne”, nego socijalističke, kako je on tvrdio: “stvarne”, u kojoj “nema mjesta za protivnike sistema” i gdje “ne može svatko govoriti što hoće”.

Danas se “istina” također brani autoritetom vlasti, kontrolom medija, političkom korektnošću i strahom od optužbi za “govor mržnje” i društvenog izopćenja. Mnogi su sveučilišni profesori, “umjetnici” i novinari, a posebno glasnogovornici i stručnjaci za odnose s javnošću i danas “vojnici s perom u ruci”. Pokazuje se da u nekim zemljama zapadne demokracije to postaje čak i veći problem nego u većini bivših socijalističkih država u kojima su se marksizam i socijalizam uglavnom presvukli u postmodernizam i globalizam.

Oblaci represije sve su gušći i sve više zaklanjaju horizont slobode. Nekadašnje partijske komitete zamijenile su europske komisije i vijeća koji s istim žarom, iako na drugi način, nameću svoje poglede i vrijednosti.

Međutim, razvojem tehnologije koja svima omogućava uvid u događaje, kao i njihovo predstavljanje i tumačenje, izgubili su snagu, a temelji moći su uzdrmani. Ljudi ipak više vjeruju svojim očima nego priopćenjima “nadležnih institucija”. Teško ih je uvjeriti da nema nečega što vide, makar to bila rodna ideologija ili prosvjednici na trgu.

Još teže ih je razuvjeriti u bit i smisao toga što su vidjeli i pokušati im prodati priču o “slučajnim prolaznicima” koji “čekaju tramvaj”. Snimke učinjene mobitelom objavljene na društvenim mrežama omogućuju svakome izravan uvid u događaj. Zato je danas negiranje stvarnosti težak i prilično uzaludan posao, a pokušaji njezine krive interpretacije uglavnom su kontraproduktivni.

Žar s kojim su pojedinci ovih dana branili ispravnost ratifikacije sporne Konvencije ravan je onom kojim su nekada branjene partijske dogme i revolucionarne istine. Mržnja s kojom branitelji ili osporavatelji Konvencije opisuju svoje neistomišljenike također ima duboke korijene, što vrlo jasno pokazuje i revolucionarna retorika, ali i simboli s kojima predstavljaju i identificiraju sebe i druge. Jedni druge uglavnom vide kao “đavolji okot” odnosno “zatucane mračnjake”, uz dodatak niza nešto modernijih epiteta tipa “komunjare”, “fašisti” i slično.

Konačno, sve je to samo još jedna bitka u ratu dviju ideoloških pozicija, odnosno dviju identitetskih politika; prve tradicionalne, nacionalne, konzervativne i suverenističke protiv druge globalizacijske, anacionalne, relativističke i postmodernističke.

Vrlo važan aspekt tog rata svakako su i znatna proračunska sredstva koja država, ukoliko ratificira Konvenciju, mora izdvojiti “nevladinim udrugama” za ispunjenje obveza koje će uslijediti. Te su udruge od protivne strane percipirane kao instrument kontrole i slabljenja države, i to od onih sila koje toj državi nikada nisu bile sklone.

Za razliku od političkih stranaka, koje su unutar sustava parlamentarne demokracije svjesne svoje partikularnosti i smjenjivosti, ideologije odnosno “pogledi na svijet” nisu sklone kompromisima.

Zato će se ideološki i identitetski rat u Hrvatskoj kao i drugdje nastaviti i u budućnosti bez obzira na to tko bude na vlasti, na stranke i njihove političke programe. Zadatak je države uspostaviti pravila igre i mehanizme rješavanja društvenih prijepora i sukoba, jer sve je to demokracija, a u njoj mora biti mjesta i za one koji su “protiv sistema” odnosno protiv Istanbulske konvencije.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Jadno i žalosno: Na što je spala ‘detuđmanizacija!’

Objavljeno

na

Objavio

Otkrivanje impozantnog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku i tvorcu moderne Hrvatske dr. Franji Tuđmanu koje se odigralo u Zagrebu jučer (10. prosinca) na 19-u obljetnicu njegove smrti, očekivano je prošlo uz primjerenu halabuku koju su nastojali praviti oni koji su mu neskloni. Tako su naklapali o tomu “sliči li spomenik onomu komu je namijenjen”, “zašto je tako predimenzioniran”, tvrdili kako se on “ne sviđa obitelji Tuđman”, pa su čak postavljali i pitanje “čemu spomenik” i “zaslužuje li ga” jedna takva “štetočina” kao što je bio on.

“Tuđman” – vele oni . “nije dopuštao demokraciju“, “nije poštivao ljudska prava“, “on je ostavio Hrvatsku u kojoj vlada 200 obitelji“…itd., itd.

Sve to, pa i još mnogo čega sličnoga ispalila je bratija iz lijevo-liberalno-anarhističkog miljea (što preko portala i tiskovina, što putem TV-a), ali sve od reda sami marginalci – jer, vodeći među njima shvatili su odavno kako je proces “detuđmanizacije” doživio svoj krah, a točka na “i” bila je službeno odustajanje SDP-a od ove koncepcije u vrijeme vladavine Zorana Milanovića (kad su ono čak i naši neokomunisti okupljeni oko spomenutog Zokija i Hajdaš Dončića objeručke prihvatili ideju da se zagrebačka zračna luka nazove po prvom hrvatskom predsjedniku).

No, uvijek ima onih kojima teže i sporije dolazi iz gu…e u glavu – kako se to obično kaže, pa još jedno vrijeme nastavljaju po inerciji bauljati stazom za koju nisu svjesni da ne vodi nikuda.

Bilo je otužno gledati sirotu Radu Borić, drugaricu “društvenu aktivisticu” (po profesiji) i zastupnicu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kako s nekoliko pristaša (a ukupno ih se skupilo cca 8-9) s razvijenim transparentima, na jedan tragikomičan način pokušava baciti sjenu na ceremonijal otkrivanja spomenika (nisam među njima primijetio jednako žestokog borca za istu stvar Zorana Pusića, pa se pitam, da mu se nije ne daj Bože dogodilo nešto – ili siromašak možda nije znao za ceremonijal otkrivanja spomenika).

Bilo kako bilo, ovo društvance postrojeno nedaleko od mjesta na kojemu je održavana svečanost izvelo je svoj tragikomični performans čiji je značaj upravo srazmjeran društvenom utjecaju što ga “detuđmanisti” u Hrvatskoj imaju danas.

Kamere su, dakako (kao uvijek do sada) bile u blizini i na usluzi drugarici Radi-Lambadi (što zbog toga što je fotogenična, a što iz razloga navike samih kamermana koji znaju da nema fešte bez nje), pa je ona u svojoj prepoznatljivoj maniri, mrtva ozbiljna i zabrinuta lica (smrklo joj se od tolikog “kršenja ljudskih prava”) izvalila nekoliko tragikomičnih optužbi na račun pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Među njima se našla i ona o “200 bogatih obitelji“, prljava laž za koju je odavno dokazano kako je upravo samo to: laž i ništa drugo (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/kako-je-nastao-hrvatski-mit-o-200-obitelji-1171131), ali, eto, drugarica Rada – Lambada valjda još uvijek nije čula kako je taj mit već u sferi pluskvamperfekta, pa ga i dalje rabi.

I reče još glasnogovornica onih 7-8 nezadovoljnika Tuđmanovim djelom, likom i spomenikom, Rada – Lambada, kako “u vrijeme Tuđmana nije bilo slobode i demokracije, kršila su se ljudska prava” itd. Ne reče kakvu su to “demokraciju”, “slobodu” i “ljudska prava” punih 45 godina njegovali njezini komunisti (počevši od Tita, preko Rankovića, Bakarića, do Šuvara, Račana i drugih), koliko su ljudi pobili “u ime naroda” i kakvo su nam zlo napravili.

Zaboravila Rada-Lambada na te “detalje”.

Zaboravila i to da je u vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana bio rat i da ni u jednoj zemlji na svijetu u vrijeme ratnog stanja nije bilo toliko demokracije kao tada u Hrvatskoj. Zaboravila Rada-Lambada sva ona nabacivanja blatom na predsjednika Hrvatske 90-ih godina, počevši od “Ferala”, “Arkzina”, “ST-a” i drugih udbaških glasila, do “stojedinice” i sličnih medija. Pod krinkom “slobode izražavanja” vodila se haranga protiv hrvatskoga naroda i sve činilo kako bi mu se otežala borba za državnu samostalnost, a Hrvatsku ocrnilo i oklevetalo u svijetu. Čista petokolonaška, izdajnička djelatnost onih koji su se prodavali za judine škude – kao što i danas mnogi čine.

Tko bi takvo što trpio u vrijeme kad je trećina Hrvatske pod okupacijom i izložena barbarskim srpskim atacima s nakanom istrebljenja Hrvata?

To se Rada ne pita.

I ne uspoređuje sustav čiji je i sama izdanak (komunizam) s Tuđmanovom erom u kojoj se nije ubijalo i osuđivalo na robiju zbog napisane i izgovorene riječi, unatoč ratnom stanju i svim pošastima s kojima smo se sretali u tom najtežem razdoblju svoje novije povijesti. Sjeća li se Rada što su komunisti u savezu s četnicima napravili ovom narodu u ne tako davnoj prošlosti i kakvo je njihovo naslijeđe bilo? Što su oni ostavili za sobom? Što su kokarda i petokraka ostavile? Koliko krvi, jama s leševima nedužnih, nepravde, nasilja nad ljudskom slobodom i zdravim razumom!? Gdje su tada bila ljudska prava, sloboda i demokracija?

Sve je to drugarica Rada zaboravila – u paketu.

Kao što je zaboravila da je dr. Franjo Tuđman umro prije ravno 19 godina, pa nikako ne može biti kriv za sadašnje stanje u državi. Zaboravila je i to da su ona i njezina škvadra u razdoblju 2000-2015. godina imali svoje predsjednike (Mesića i Josipovića), pa da možda njih treba priupitati što su radili tih 15 godina ako danas ništa ne valja. I ljevičari su bili na vlasti i imali svoga premijera 8 godina u “posttuđmanovskoj eri”, dakle, gotovo polovicu tog razdoblja (prvo Račana pa Milanovića).

Treba li Mesića, Josipovića, SDP i partnere pitati što su radili u ta dva (odnosno tri) mandata i zašto nisu ispravili ono što nije dobro?

Drugarica Rada – Lambada zaboravila je dosta toga. Kod nje je jako izraženo selektivno pamćenje. Pa pamti i ono čega nije bilo, ali samo ako joj ide u prilog.

Za sve drugo “ne zna” da se događalo.

Ali zato itekako zna “jašiti” na antihrvatskim mitovima, mada bi joj, istini za volju, metla mnogo bolje pristajala.

Žalosno i otužno. Na što je spala “detuđmanizacija”!

Od onako širokog i razgranatog pokreta koji je u sebi objedinjavao sve vrste “vragova” (neovisno o bojama), do jugokomunističkih ostataka i juda koji se tuđinu nude i prodaju za judine škude – kako je s pravom i bez dlake na jeziku govorio naš otac moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman – na kraju balade sve spalo na Radu Lambadu.

I, da ne bi bilo zabune: ovo “Lambada” (kao dodatak uz ime drugarice Rade) je iz čiste (drugarske) simpatije prema drugarici Radi koja me na fotografiji (gore) neodoljivo podsjeća na egzotičnu brazilsku plesačicu, jednu od onih koje izvode istoimeni ples.

A i rimuje se.

Ni zbog čega drugoga.

Nadam se da nije seksistički i da joj nisam prekršio ljudska i ženska prava.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari