Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Kako je na Jelačićevu trgu 35.000 ljudi ‘čekalo tramvaj’

Objavljeno

na

Prošli tjedan obilježili su prosvjedi protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Zagovornici ratifikacije prethodno nisu uspjeli uvjeriti njezine protivnike da ona ne sadrži rodnu ideologiju te da ne ugrožava tradicionalne društvene forme.

Uz pretpostavku da se svaki prosvjednik jednako računa, uspoređujući subotnji prosvjed u Zagrebu s nekima koji su mu prethodili, poput onoga koji se vodio za reformu školstva, možemo zaključiti da je na njemu bilo oko 40.000 osoba.

Policijski službenici izvijestili su da je na prosvjedima sudjelovalo oko 5000 prosvjednika, na što su organizatori skupa ustvrdili kako govore u ime 70.000 sudionika. Dio medija javio je da je “netko” odnosno “računalni softver” izračunao kako su u 12 sati i 18 minuta na prosvjedu bila 8032 prosvjednika. Nije javljeno tko je taj “netko” i zašto “računalni softver” nije brojio pola sata kasnije.

Suočeni s fotografijama na kojima se vidi da je broj nazočnih daleko veći od onoga koji su iznijeli u javnost, policija je odgovorila da su ostali “slučajni prolaznici” koji se ionako svakodnevno kreću po glavnom gradskom trgu.

Takva “procjena” o desecima tisuća onih koji su neovisno o 5000 prosvjednika čekali tramvaj ili se šetali trgom sigurno neće pomoći Vladi vratiti vjerodostojnost kod dijela javnosti. Hrvatski građani odavno su prestali biti bezlična masa kojoj elita određuje oblik i sve teže trpe kada ih se pokušava obmanuti.

Prosvjednici vjeruju da nametanje Konvencije ugrožava njihov identitet i njihove interese, a dodatno im smeta što to radi vlast koju su velikim dijelom sami izabrali, koju time doživljavaju (ili su je doživljavali) sebi bliskom te se osjećaju izdano.

Naročito kada imamo na umu da se takvo nešto nije moglo pročitati niti naslutiti u stranačkom programu. Zaštita žena od nasilja kao navodni razlog donošenja Konvencije pala je u drugi plan, a Konvencija s rodnom ideologijom koja ju prati postala je točka prijepora u ideološkom ratu koji u Hrvatskoj s kratkim prekidom traje najmanje 77 godina.

Svjesni te činjenice možemo se zapitati što je to danas zajedničko hrvatskom narodu i što povezuje hrvatske građane, odnosno što je osnovno obilježje našega identiteta. Odgovori na ova naizgled obična pitanja nisu nimalo jednostavni.

Najlakše bi bilo odgovoriti formulama i definicijama tipa: zajednički jezik, kultura, svijest o zajedničkom podrijetlu i povijesti, država i ustavni patriotizam i slično. Ali, čim krenemo u vrednovanje i raščlanjivanje bilo kojega od tih pojmova, nailazimo na problem.

Susrećemo se s najmanje dva (zavađena) pravopisa hrvatskoga jezika, kulturnim razlikama, suprotstavljenim teorijama o podrijetlu, sukobljenim interpretacijama povijesnih događaja i zaraćenim simbolima. Hrvatsko društvo duboko je podijeljeno, ali svakako nije jedino u Europi s takvim problemima.

Te podjele najčešće se manifestiraju ideološkim sukobima manjeg ili većeg intenziteta. Lako je za to što Hrvatska ima dva cehovska društva književnika odnosno pisaca, ali kako, na primjer, objasniti postojanje dviju rodnih kuća Tina Ujevića u Vrgorcu? Vjerojatno se slažemo oko toga da se Tin ipak rodio samo jedanput. Naime, “fratarska kula”, stvarno mjesto njegova rođenja, bilo je nepodobno, pa je Partija krajem 50-ih godina prošloga stoljeća odredila “Franića kulu” za podobnije mjesto rođenja velikog pjesnika.

Duboke su podjele i u viđenju karaktera i budućnosti hrvatske države odnosno u isključivim i partikularnim tumačenjima Ustava, naročito njegovih Izvorišnih osnova koje su, uz sve ostalo, i neiscrpno vrelo ideoloških sukoba. Pisane pod znatnim uplivom marksističke ideologije koja smatra da se podrazumijeva kako ona baštini “sve pozitivno” iz povijesti čovječanstva, ali i s jasno prepoznatljivim pečatom trenutka u kojem su nastale, Izvorišne osnove uključuju “sve pozitivno” iz hrvatske povijesti.

Podsjetimo se da su marksisti ideologiju definirali kao društveno uvjetovan način mišljenja koji odgovara klasnom tipu društva. U klasnom odnosno građanskom društvu egzistiraju različite ili čak suprotstavljene ideologije koje jedna drugoj ne osporavaju pravo na izražavanje i javni život.

Kako bi to rekli marksisti: one na racionaliziran način izražavaju suprotne klasne interese kao svoje klasne istine. Logičkim slijedom zaključivali su da u društvu u kojem ne bi bilo klasa ne bi bilo ni klasnih istina, nego bi istina, napokon, u svojoj punini i univerzalnosti mogla biti prisutna u društvu. Međutim, umjesto besklasnog društva, marksistički su revolucionari izgradili “jednoklasno” društvo.

Slijedom toga, partikularna istina jedne klase odnosno jedne partije koja je tu klasu navodno predstavljala proglašena je univerzalnom istinom cijelog društva, a njezini promotori i zastupnici nepogrješivim i nezamjenjivim arbitrima njezine istinitosti. To što je veći dio društva bio s druge strane ideološke barikade i izopćen, nije ih puno brinulo jer takvi ionako nisu imali pravo javnosti.

U socijalističkom društvu, kakvo je na putu u komunizam gradila Komunistička partija Jugoslavije, istina je bila sve ono što je odgovaralo njezinim interesima, zapravo interesima njezina vodstva.

Kako se ta klasna odnosno partijska istina nametala kao općedruštvena i jedina, tako je ona po definiciji postajala laž. Ta laž nije opstajala sama po sebi, samo vještinom ideologa i manipulatora, nego je branjena moćnim represivnim aparatom.

Tajne političke policije, komiteti, fakulteti, zavodi i instituti proizvodili su i branili klasnu, odnosno partijsku istinu i nametali je radničkoj klasi i narodnim “masama” čija su bili avangarda i kojima su “rukovodili”. Pisana, otpjevana ili izgovorena riječ bila je važno oružje revolucionarne Partije koje je korišteno u ideološkoj borbi.

Od pjesme u krčmi do najvećih glazbenih ostvarenja; od parole na zidu, letka i novinskog teksta pa sve do najvrjednijih knjiga i natuknica u enciklopedijama bili su kontrolirani koliko god je to bilo moguće. “Riječ je oružje” tvrdio je boljševički funkcionar i pisac Anatolij Lunačarski objašnjavajući da revolucionarna vlast ne može dopustiti slobodu propagande putem tiska kao što ne može tolerirati ni mitraljeze i revolvere.

Radovan Zogović, jedan od zloglasnih komunističkih propagandista, pisao je da je dužnost svakog umjetnika biti “vojnik s perom u ruci”, uz tvrdnju da je pisati isto što i pucati. Jedan njegov stih u “Pjesmi o biografiji druga Tita” glasi “Mašinko, mašinko moja, piši”.

Inače, opjevani “drug Tito” bio je gorljivi zagovornik demokracije, ali ne one zapadnjačke “formalne”, nego socijalističke, kako je on tvrdio: “stvarne”, u kojoj “nema mjesta za protivnike sistema” i gdje “ne može svatko govoriti što hoće”.

Danas se “istina” također brani autoritetom vlasti, kontrolom medija, političkom korektnošću i strahom od optužbi za “govor mržnje” i društvenog izopćenja. Mnogi su sveučilišni profesori, “umjetnici” i novinari, a posebno glasnogovornici i stručnjaci za odnose s javnošću i danas “vojnici s perom u ruci”. Pokazuje se da u nekim zemljama zapadne demokracije to postaje čak i veći problem nego u većini bivših socijalističkih država u kojima su se marksizam i socijalizam uglavnom presvukli u postmodernizam i globalizam.

Oblaci represije sve su gušći i sve više zaklanjaju horizont slobode. Nekadašnje partijske komitete zamijenile su europske komisije i vijeća koji s istim žarom, iako na drugi način, nameću svoje poglede i vrijednosti.

Međutim, razvojem tehnologije koja svima omogućava uvid u događaje, kao i njihovo predstavljanje i tumačenje, izgubili su snagu, a temelji moći su uzdrmani. Ljudi ipak više vjeruju svojim očima nego priopćenjima “nadležnih institucija”. Teško ih je uvjeriti da nema nečega što vide, makar to bila rodna ideologija ili prosvjednici na trgu.

Još teže ih je razuvjeriti u bit i smisao toga što su vidjeli i pokušati im prodati priču o “slučajnim prolaznicima” koji “čekaju tramvaj”. Snimke učinjene mobitelom objavljene na društvenim mrežama omogućuju svakome izravan uvid u događaj. Zato je danas negiranje stvarnosti težak i prilično uzaludan posao, a pokušaji njezine krive interpretacije uglavnom su kontraproduktivni.

Žar s kojim su pojedinci ovih dana branili ispravnost ratifikacije sporne Konvencije ravan je onom kojim su nekada branjene partijske dogme i revolucionarne istine. Mržnja s kojom branitelji ili osporavatelji Konvencije opisuju svoje neistomišljenike također ima duboke korijene, što vrlo jasno pokazuje i revolucionarna retorika, ali i simboli s kojima predstavljaju i identificiraju sebe i druge. Jedni druge uglavnom vide kao “đavolji okot” odnosno “zatucane mračnjake”, uz dodatak niza nešto modernijih epiteta tipa “komunjare”, “fašisti” i slično.

Konačno, sve je to samo još jedna bitka u ratu dviju ideoloških pozicija, odnosno dviju identitetskih politika; prve tradicionalne, nacionalne, konzervativne i suverenističke protiv druge globalizacijske, anacionalne, relativističke i postmodernističke.

Vrlo važan aspekt tog rata svakako su i znatna proračunska sredstva koja država, ukoliko ratificira Konvenciju, mora izdvojiti “nevladinim udrugama” za ispunjenje obveza koje će uslijediti. Te su udruge od protivne strane percipirane kao instrument kontrole i slabljenja države, i to od onih sila koje toj državi nikada nisu bile sklone.

Za razliku od političkih stranaka, koje su unutar sustava parlamentarne demokracije svjesne svoje partikularnosti i smjenjivosti, ideologije odnosno “pogledi na svijet” nisu sklone kompromisima.

Zato će se ideološki i identitetski rat u Hrvatskoj kao i drugdje nastaviti i u budućnosti bez obzira na to tko bude na vlasti, na stranke i njihove političke programe. Zadatak je države uspostaviti pravila igre i mehanizme rješavanja društvenih prijepora i sukoba, jer sve je to demokracija, a u njoj mora biti mjesta i za one koji su “protiv sistema” odnosno protiv Istanbulske konvencije.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari