Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Kako je visoki dužnosnik SDA postao ovlašteni čitač mojih misli

Objavljeno

na

Hodžić mi podmeće da “zazivam raspad BiH” iako ja to nisam ni rekao ni napisao. On dakle polemizira s onim što sam ja “mislio”, a dobio je certifikat

Vijesti koje dolaze iz BiH sve su alarmantnije. Politička kriza dodatno se zaoštrava, racionalnih odgovora na temeljna životna pitanja nema. Tisuće ljudi bez ikakvih dokumenata svakodnevno pristižu s ratom, nasiljem i siromaštvom pogođenih predjela Bliskoga istoka.

U prošlotjednom članku pisao sam na tu temu pa je uslijedio i odgovor. Ništa od bitnih činjenica i teza koje sam iznio nije demantirano, čak nije ni razmatrano. Agresivnost bošnjačko-bosanske nacionalislamističke politike, tisuću obavještajaca iz Irana i drugih islamskih zemalja itd. ­– sve je to ostalo u drugom planu, a istaknuto je da sam u tekstu odnosno u emisiji ukazao na probleme i upozorio na opasnosti koje navedeni događaji i procesi donose.

Moji kritičari zanemarili su rečeno i napisano, a umjesto toga dali su se u čitanje misli i učitavanje značenja. Kako izgleda tekst koji se ne temelji na utvrđenim činjenicama, nego na pročitanim ili učitanim mislima, možemo vidjeti iz priopćenja Armina Hodžića, glavnog tajnika Stranke demokratske akcije Hrvatske. Naime, tek što se predstavio i legitimirao za raspravu, on piše sljedeće:

“Gospodin Lučić ‘predviđa’, a ja bih rekao i zaziva, raspad BiH. Da se razumijemo, ‘raspad’ predstavlja eufemizam za rat koji u tekstu nije naglašen, ali je u emisiji eksplicitno spomenut i čak uspoređen s potencijalnim sirijskim ratištem.” U te dvije rečenice sadržana su sva bitna obilježja metodologije manipulatora odnosno načina rada “isljednika misli”.

Hodžić zaključuje da ja svojim tekstom povezanim s nastupom u televizijskoj emisiji “predviđam” raspad Bosne i Hercegovine, a onda dodaje – “a ja bih rekao i zaziva, raspad BiH”! On, Hodžić bi to rekao, a ne ja! Ja takvo nešto nisam napisao niti sam u emisiji rekao. Tamo sam tko zna koji put ponovio kako bi, po mom mišljenju, “Bosna i Hercegovina mogla biti nekom vrstom Švicarske, ali čini mi se da je sve bliže libanonskom ili, ne daj Bože, sirijskom scenariju.”

Međutim, on nastavlja pisati na način kao da sam ja to rekao, a ne on umetnuo odnosno podmetnuo. Hodžić dakle ne polemizira s onim što sam ja rekao i napisao, nego s onim što sam ja “mislio” (a on dodao), jer on dobro zna što ja mislim.

Hodžić je kao glavni tajnik SDA ovlašten čitati misli, za to je dobio certifikat iz Sarajeva, od Bakira Izetbegovića. On ima pravo čitati misli i pisati zapise koji štite Bosnu i Hercegovinu od uroka, predviđanja, zazivanja rata i zla svakoga. Uzalud sam rekao i ono “ne daj Bože” kada sam spomenuo Libanon i Siriju.

Nije bilo dovoljno, trebao sam se okrenuti oko sebe, dva puta kucnuti o drvo, tri puta pljunuti na pod, glasno nazvati Republiku Srpsku genocidnom tvorevinom i spomenuti Tuđmana i Miloševića. Logika te optužbe slična je onoj po kojoj bi spasilačku službu na plaži optužili da samim svojim postojanjem “priziva” smrt utapanjem.

Za razliku od takvih podmetanja, nerijetko su iz vrha SDA odnosno bošnjačke politike dolazile i još uvijek dolaze otvorene prijetnje ratom onima koji se suprotstavljaju njihovoj politici i političkim odnosno nacionalnim ciljevima.

Prijetnje koje je nedavno izgovorio Bakir Izetbegović na HTV-u nisu zaboravljene, kao ni vehabijski “kampovi” po BiH. Višekratne prijetnje bošnjačkih generala Halilovića, Dudakovića i brojnih drugih lako se mogu pronaći na internetu, neke sam već navodio pa ih neću ponavljati.

Uglavnom, takve prijetnje sastavni su dio bošnjačko-bosanske političke retorike, i to od 1990. do danas. Osvrnut ću se na nekoliko njih izrečenih prije desetak godina, tek da se vidi kako to nije od jučer. Bivši urednik tjednika Dani Senad Pećanin u rujnu 2008. u otvorenom je pismu Miroslavu Lajčaku napisao:

“Gospodine Lajčak, molim Vas da ne živite u iluziji da je državu Bosnu i Hercegovinu moguće pokušati rasparčati bez strašnih masovnih zločina i uz krajnje neizvjestan ishod i posljedice. Koliko god Vam se bosanskohercegovački patrioti činili nijemim i neorganiziranim, nemojte misliti da će dozvoliti ono što nije uspjelo ni mnogo snažnijim agresorima iz susjedstva kojima je, žmirenjem pred njihovim zločinima i kršenjem međunarodnog prava, duže od tri i po godine, asistirao Zapad.”

Naime, Lajčak je prethodno usporedio atmosferu u odnosima između Sarajeva i Banje Luke s onom kakva je svojevremeno vladala između Praga i Bratislave odnosno Beograda i Podgorice uz opasku “i svi znamo kako se to završilo”. U listopadu 2009. tadašnji predsjednika SDA Sulejman Tihić zatražio je jačanje državne razine, uz sljedeću argumentaciju:

“Ostane li ovako, nije pitanje hoće li doći do sukoba, nego kada će doći.” Slične procjene o stanju u BiH čule su se i na Konferenciji o budućnosti BiH održanoj u Washingtonu u siječnju 2009. U zaključcima je navedeno kako je riječ rat možda pretjerana, ali vjeruju da je u situaciji kakva je u BiH gotovo nemoguće izbjeći javne nemire i pobunu.

Prema njihovu mišljenju, “situacija u Bosni danas je nestabilnija nego prije 10 godina”. James Lyon iz Vijeća za politiku demokratizacije naveo je da u BiH postoje “znaci upozorenja da bi neka vrsta sukoba mogla biti bliža nego što neki misle”.

Što uopće znači “zazivati” raspad BiH odnosno “zazivati” rat i kako se to radi? Zaziva li se rat nekim obrednim plesom uz lupanjem po bubnjevima i kantama, ili možda orijentalnim vradžbinama kao što je “salijevanje strave”? Ili se rat zaziva u “pet do ponoć, za stolom na tri noge i bez ijednog čavla”? Kako se štititi od tog “zazivanja” – hodžinim zapisima ili Hodžićevim priopćenjima? Da nije termin “zazivanje rata” uveden u javni diskurs kako bi se prikrilo i zaštitilo one koji otvoreno prijete ratom?

Trebalo bi zaboraviti što tko govori i radi, a umjesto toga istraživati što tko misli, a “mi” smo ti koji će interpretirati tuđa mišljenja. No, teoriju i tehnike zazivanja rata ostavit ću svijetu gatanja i čitanja misli, svijetu glavnoga tajnika SDA Hrvatske. Vratit ću se logici i racionalnoj prosudbi. Naime, Hodžić je uočio “zanimljivu koordiniranost izjave Ive Lučića i Bože Ljubića, koji su praktički u isto vrijeme dali izjavu o raspadu BiH.”

To bi se nekada zvalo udruživanjem zbog neprijateljske djelatnosti, a sada valjda “udruženim medijskim poduhvatom”. Nije mu palo na pamet da smo Ljubić i ja, analizirajući situaciju u i oko BiH, temeljem poznatih činjenica i iskustava, logično došli do istoga zaključka. Umjesto takve jednostavne logike Hodžić “logicira” na jedan potpuno drukčiji način.

On piše da sam ja u emisiji “izjavio dvije nelogičnosti, blago rečeno”. Prvo sam “ustvrdio kako, ako sutra Hrvata bude i jedan posto, oni moraju imati 33 posto vlasti”, a onda sam, suprotno tome, navodno rekao da “političke predstavnike Hrvata u BiH ne zanima vlast”.

Hodžić se onda pita: “Kada pogledamo te dvije izjave, s pravom se možemo zapitati kako to onda da BiH prijeti raspad?” Opet učitavanja! Rekao sam da Hrvate u BiH, a ne njihove “političke predstavnike” ne zanima koliko je ministara hrvatske nacionalnosti u Vladi BiH ili FBiH, nego žele kao konstitutivan narod imati svoje legitimne zastupnike, one koje su oni izabrali na slobodnim i demokratskim izborima, a ne one koje su im (poput Sejde Bajramovića) nametnuli, imenovali ili postavili Hodžić i njegova stranka u Sarajevu.

Navođenje pak imena nekih ministrica, njihov postupaka i politike stranke koja ih je kandidirala, idu u prilog mojoj tezi, a ne protiv nje. Jer ni u jednom trenutku nisam ekskulpirao HDZ BiH i njegove dužnosnike za dio odgovornosti koji ima u svim navedenim procesima.

Ustavni sud BiH naglasio je obvezu poštovanja načela legitimiteta vlasti, po kojem onda političkom Sarajevu ili ispostavi SDA u Zagrebu “podobni” Hrvati ne bi imali upotrebnu vrijednost, osim ako ih oni ne žele imenovati na položaje koji su predviđeni za Bošnjake. To bi čak bilo u skladu s dirljivom brigom koju bošnjački nacionalisti gaje prema Hrvatima u BiH koji su u manjinskom položaju.

Pokazao ju je i Hodžić kada je zavapio nad sudbinom Hrvata u Sarajevu koji bi primjenom odluke Ustavnog suda BiH ostali “bez svoga zastupnika”. Ta bi “briga” i mogla biti dirljiva da nije licemjerna i da prvenstveno, ali i neuspješno, ne služi za stvaranje sukoba i animoziteta među Hrvatima.

Postotak Hrvata koji glasaju za stranke Hrvatskog narodnog sabora podjednak je u svim krajevima BiH gdje Hrvati žive. Ali zato Hrvati u većinskim bošnjačkim krajevima, županijama i gradovima kao što su Sarajevo i Tuzla već odavno nisu prisutni u vlasti, osim rijetkih “pripadnika” koji su u pravilu veći Bošnjaci od Bošnjaka. Sve to tobože nema nikakve veze s bošnjačkim nacionalizmom i bosanskim unitarizmom jer njih po Hodžiću “nikada nije ni bilo”. Nakon što mi je “pročitao misli” i učitao ratne planove i namjere, upozorava Hodžić u svome zapisu i na posljedice:

“Šokantno mi je da uopće postoje ljudi, bez obzira kako se oni zvali i što oni bili koji se usuđuju zazivati raspad (a time i rat) u zemlji u kojoj silovane žene još uvijek na ulicama susreću svoje silovatelje. Zazivati rat u zemlji u kojoj su djeca rađana kao plod silovanja. Zazivati rat u zemlji u kojoj rane od prošlog rata još uvijek krvare. Od kuda takva hrabrost (ili ludost)? Od kud ljudi koji iznose takve teze crpe svoj legitimitet i kredibilitet?

I Hrvati i Bošnjaci i Srbi ne žele rat, već žele mir i stabilnost te kvalitetnije uvjete života. A svima onima koji zazivaju ratove, raspade i podjele treba objaviti intelektualni i moralni rat kojim će se dokazati da su takvi manjina u društvu, ali nažalost, glasna manjina.”

Upao je i Hodžić u napast sveprisutne bošnjačke nedužnosti, sakrio se poput ilegalnih migranata iza (silovanih?) žena i djece te mi je kao “društvenoj manjini” u ime bošnjačke nacionalne manjine, ali i poštenih Hrvata, Bošnjaka i Srba najavio “intelektualni i moralni rat”.

Svojevremeno je i Alija Izetbegović kategorički tvrdio “građanska država ili građanski rat!” što se čita samo na jedan način – bošnjačka nacionalna država ili građanski rat – ne moralni i intelektualni, nego onaj pravi iza kojeg ostaju mrtvi i ranjeni.

Njemu uvijek prethodi osjećaj moralne i intelektualne superiornosti, a stvaraju ga oni s najmanje morala i u pravilu skromnih intelektualnih sposobnosti.

Ivo Lučić / Globus

 

LUČIĆ: Bosna i Hercegovina neće se podijeliti, nego, po svemu sudeći, raspasti

 

 

Ivo Lučić: BiH je u političkoj i ustavnoj krizi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori