Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Kako je visoki dužnosnik SDA postao ovlašteni čitač mojih misli

Objavljeno

na

Hodžić mi podmeće da “zazivam raspad BiH” iako ja to nisam ni rekao ni napisao. On dakle polemizira s onim što sam ja “mislio”, a dobio je certifikat

Vijesti koje dolaze iz BiH sve su alarmantnije. Politička kriza dodatno se zaoštrava, racionalnih odgovora na temeljna životna pitanja nema. Tisuće ljudi bez ikakvih dokumenata svakodnevno pristižu s ratom, nasiljem i siromaštvom pogođenih predjela Bliskoga istoka.

U prošlotjednom članku pisao sam na tu temu pa je uslijedio i odgovor. Ništa od bitnih činjenica i teza koje sam iznio nije demantirano, čak nije ni razmatrano. Agresivnost bošnjačko-bosanske nacionalislamističke politike, tisuću obavještajaca iz Irana i drugih islamskih zemalja itd. ­– sve je to ostalo u drugom planu, a istaknuto je da sam u tekstu odnosno u emisiji ukazao na probleme i upozorio na opasnosti koje navedeni događaji i procesi donose.

Moji kritičari zanemarili su rečeno i napisano, a umjesto toga dali su se u čitanje misli i učitavanje značenja. Kako izgleda tekst koji se ne temelji na utvrđenim činjenicama, nego na pročitanim ili učitanim mislima, možemo vidjeti iz priopćenja Armina Hodžića, glavnog tajnika Stranke demokratske akcije Hrvatske. Naime, tek što se predstavio i legitimirao za raspravu, on piše sljedeće:

“Gospodin Lučić ‘predviđa’, a ja bih rekao i zaziva, raspad BiH. Da se razumijemo, ‘raspad’ predstavlja eufemizam za rat koji u tekstu nije naglašen, ali je u emisiji eksplicitno spomenut i čak uspoređen s potencijalnim sirijskim ratištem.” U te dvije rečenice sadržana su sva bitna obilježja metodologije manipulatora odnosno načina rada “isljednika misli”.

Hodžić zaključuje da ja svojim tekstom povezanim s nastupom u televizijskoj emisiji “predviđam” raspad Bosne i Hercegovine, a onda dodaje – “a ja bih rekao i zaziva, raspad BiH”! On, Hodžić bi to rekao, a ne ja! Ja takvo nešto nisam napisao niti sam u emisiji rekao. Tamo sam tko zna koji put ponovio kako bi, po mom mišljenju, “Bosna i Hercegovina mogla biti nekom vrstom Švicarske, ali čini mi se da je sve bliže libanonskom ili, ne daj Bože, sirijskom scenariju.”

Međutim, on nastavlja pisati na način kao da sam ja to rekao, a ne on umetnuo odnosno podmetnuo. Hodžić dakle ne polemizira s onim što sam ja rekao i napisao, nego s onim što sam ja “mislio” (a on dodao), jer on dobro zna što ja mislim.

Hodžić je kao glavni tajnik SDA ovlašten čitati misli, za to je dobio certifikat iz Sarajeva, od Bakira Izetbegovića. On ima pravo čitati misli i pisati zapise koji štite Bosnu i Hercegovinu od uroka, predviđanja, zazivanja rata i zla svakoga. Uzalud sam rekao i ono “ne daj Bože” kada sam spomenuo Libanon i Siriju.

Nije bilo dovoljno, trebao sam se okrenuti oko sebe, dva puta kucnuti o drvo, tri puta pljunuti na pod, glasno nazvati Republiku Srpsku genocidnom tvorevinom i spomenuti Tuđmana i Miloševića. Logika te optužbe slična je onoj po kojoj bi spasilačku službu na plaži optužili da samim svojim postojanjem “priziva” smrt utapanjem.

Za razliku od takvih podmetanja, nerijetko su iz vrha SDA odnosno bošnjačke politike dolazile i još uvijek dolaze otvorene prijetnje ratom onima koji se suprotstavljaju njihovoj politici i političkim odnosno nacionalnim ciljevima.

Prijetnje koje je nedavno izgovorio Bakir Izetbegović na HTV-u nisu zaboravljene, kao ni vehabijski “kampovi” po BiH. Višekratne prijetnje bošnjačkih generala Halilovića, Dudakovića i brojnih drugih lako se mogu pronaći na internetu, neke sam već navodio pa ih neću ponavljati.

Uglavnom, takve prijetnje sastavni su dio bošnjačko-bosanske političke retorike, i to od 1990. do danas. Osvrnut ću se na nekoliko njih izrečenih prije desetak godina, tek da se vidi kako to nije od jučer. Bivši urednik tjednika Dani Senad Pećanin u rujnu 2008. u otvorenom je pismu Miroslavu Lajčaku napisao:

“Gospodine Lajčak, molim Vas da ne živite u iluziji da je državu Bosnu i Hercegovinu moguće pokušati rasparčati bez strašnih masovnih zločina i uz krajnje neizvjestan ishod i posljedice. Koliko god Vam se bosanskohercegovački patrioti činili nijemim i neorganiziranim, nemojte misliti da će dozvoliti ono što nije uspjelo ni mnogo snažnijim agresorima iz susjedstva kojima je, žmirenjem pred njihovim zločinima i kršenjem međunarodnog prava, duže od tri i po godine, asistirao Zapad.”

Naime, Lajčak je prethodno usporedio atmosferu u odnosima između Sarajeva i Banje Luke s onom kakva je svojevremeno vladala između Praga i Bratislave odnosno Beograda i Podgorice uz opasku “i svi znamo kako se to završilo”. U listopadu 2009. tadašnji predsjednika SDA Sulejman Tihić zatražio je jačanje državne razine, uz sljedeću argumentaciju:

“Ostane li ovako, nije pitanje hoće li doći do sukoba, nego kada će doći.” Slične procjene o stanju u BiH čule su se i na Konferenciji o budućnosti BiH održanoj u Washingtonu u siječnju 2009. U zaključcima je navedeno kako je riječ rat možda pretjerana, ali vjeruju da je u situaciji kakva je u BiH gotovo nemoguće izbjeći javne nemire i pobunu.

Prema njihovu mišljenju, “situacija u Bosni danas je nestabilnija nego prije 10 godina”. James Lyon iz Vijeća za politiku demokratizacije naveo je da u BiH postoje “znaci upozorenja da bi neka vrsta sukoba mogla biti bliža nego što neki misle”.

Što uopće znači “zazivati” raspad BiH odnosno “zazivati” rat i kako se to radi? Zaziva li se rat nekim obrednim plesom uz lupanjem po bubnjevima i kantama, ili možda orijentalnim vradžbinama kao što je “salijevanje strave”? Ili se rat zaziva u “pet do ponoć, za stolom na tri noge i bez ijednog čavla”? Kako se štititi od tog “zazivanja” – hodžinim zapisima ili Hodžićevim priopćenjima? Da nije termin “zazivanje rata” uveden u javni diskurs kako bi se prikrilo i zaštitilo one koji otvoreno prijete ratom?

Trebalo bi zaboraviti što tko govori i radi, a umjesto toga istraživati što tko misli, a “mi” smo ti koji će interpretirati tuđa mišljenja. No, teoriju i tehnike zazivanja rata ostavit ću svijetu gatanja i čitanja misli, svijetu glavnoga tajnika SDA Hrvatske. Vratit ću se logici i racionalnoj prosudbi. Naime, Hodžić je uočio “zanimljivu koordiniranost izjave Ive Lučića i Bože Ljubića, koji su praktički u isto vrijeme dali izjavu o raspadu BiH.”

To bi se nekada zvalo udruživanjem zbog neprijateljske djelatnosti, a sada valjda “udruženim medijskim poduhvatom”. Nije mu palo na pamet da smo Ljubić i ja, analizirajući situaciju u i oko BiH, temeljem poznatih činjenica i iskustava, logično došli do istoga zaključka. Umjesto takve jednostavne logike Hodžić “logicira” na jedan potpuno drukčiji način.

On piše da sam ja u emisiji “izjavio dvije nelogičnosti, blago rečeno”. Prvo sam “ustvrdio kako, ako sutra Hrvata bude i jedan posto, oni moraju imati 33 posto vlasti”, a onda sam, suprotno tome, navodno rekao da “političke predstavnike Hrvata u BiH ne zanima vlast”.

Hodžić se onda pita: “Kada pogledamo te dvije izjave, s pravom se možemo zapitati kako to onda da BiH prijeti raspad?” Opet učitavanja! Rekao sam da Hrvate u BiH, a ne njihove “političke predstavnike” ne zanima koliko je ministara hrvatske nacionalnosti u Vladi BiH ili FBiH, nego žele kao konstitutivan narod imati svoje legitimne zastupnike, one koje su oni izabrali na slobodnim i demokratskim izborima, a ne one koje su im (poput Sejde Bajramovića) nametnuli, imenovali ili postavili Hodžić i njegova stranka u Sarajevu.

Navođenje pak imena nekih ministrica, njihov postupaka i politike stranke koja ih je kandidirala, idu u prilog mojoj tezi, a ne protiv nje. Jer ni u jednom trenutku nisam ekskulpirao HDZ BiH i njegove dužnosnike za dio odgovornosti koji ima u svim navedenim procesima.

Ustavni sud BiH naglasio je obvezu poštovanja načela legitimiteta vlasti, po kojem onda političkom Sarajevu ili ispostavi SDA u Zagrebu “podobni” Hrvati ne bi imali upotrebnu vrijednost, osim ako ih oni ne žele imenovati na položaje koji su predviđeni za Bošnjake. To bi čak bilo u skladu s dirljivom brigom koju bošnjački nacionalisti gaje prema Hrvatima u BiH koji su u manjinskom položaju.

Pokazao ju je i Hodžić kada je zavapio nad sudbinom Hrvata u Sarajevu koji bi primjenom odluke Ustavnog suda BiH ostali “bez svoga zastupnika”. Ta bi “briga” i mogla biti dirljiva da nije licemjerna i da prvenstveno, ali i neuspješno, ne služi za stvaranje sukoba i animoziteta među Hrvatima.

Postotak Hrvata koji glasaju za stranke Hrvatskog narodnog sabora podjednak je u svim krajevima BiH gdje Hrvati žive. Ali zato Hrvati u većinskim bošnjačkim krajevima, županijama i gradovima kao što su Sarajevo i Tuzla već odavno nisu prisutni u vlasti, osim rijetkih “pripadnika” koji su u pravilu veći Bošnjaci od Bošnjaka. Sve to tobože nema nikakve veze s bošnjačkim nacionalizmom i bosanskim unitarizmom jer njih po Hodžiću “nikada nije ni bilo”. Nakon što mi je “pročitao misli” i učitao ratne planove i namjere, upozorava Hodžić u svome zapisu i na posljedice:

“Šokantno mi je da uopće postoje ljudi, bez obzira kako se oni zvali i što oni bili koji se usuđuju zazivati raspad (a time i rat) u zemlji u kojoj silovane žene još uvijek na ulicama susreću svoje silovatelje. Zazivati rat u zemlji u kojoj su djeca rađana kao plod silovanja. Zazivati rat u zemlji u kojoj rane od prošlog rata još uvijek krvare. Od kuda takva hrabrost (ili ludost)? Od kud ljudi koji iznose takve teze crpe svoj legitimitet i kredibilitet?

I Hrvati i Bošnjaci i Srbi ne žele rat, već žele mir i stabilnost te kvalitetnije uvjete života. A svima onima koji zazivaju ratove, raspade i podjele treba objaviti intelektualni i moralni rat kojim će se dokazati da su takvi manjina u društvu, ali nažalost, glasna manjina.”

Upao je i Hodžić u napast sveprisutne bošnjačke nedužnosti, sakrio se poput ilegalnih migranata iza (silovanih?) žena i djece te mi je kao “društvenoj manjini” u ime bošnjačke nacionalne manjine, ali i poštenih Hrvata, Bošnjaka i Srba najavio “intelektualni i moralni rat”.

Svojevremeno je i Alija Izetbegović kategorički tvrdio “građanska država ili građanski rat!” što se čita samo na jedan način – bošnjačka nacionalna država ili građanski rat – ne moralni i intelektualni, nego onaj pravi iza kojeg ostaju mrtvi i ranjeni.

Njemu uvijek prethodi osjećaj moralne i intelektualne superiornosti, a stvaraju ga oni s najmanje morala i u pravilu skromnih intelektualnih sposobnosti.

Ivo Lučić / Globus

 

LUČIĆ: Bosna i Hercegovina neće se podijeliti, nego, po svemu sudeći, raspasti

 

 

Ivo Lučić: BiH je u političkoj i ustavnoj krizi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari