Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kako sam izmislio ‘vjesticu’ koju Oslobođenje nije ali jest objavilo

Objavljeno

na

Početak jeseni u Bosni i Hercegovini obilježen je izborima koji će se održati prvoga vikenda u listopadu, a to je vrijeme kad se mnogima čini da je “sve dopušteno”. Upravo u tome kontekstu valja razumijevati činjenicu da je u prošlom broju Globusa objavljen tekst glavne i odgovorne urednice i direktorice (GOUD) sarajevskog Oslobođenja Vildane Selimbegović.

Reagirala je na moju prethodnu kolumnu u kojoj sam se osvrnuo na neprofesionalnost i neznanje novinara koji ne znaju ili ne žele znati razliku između nacionalnih obilježja Hrvata u BiH i državnih insignija Republike Hrvatske, ali i uređivačku politiku dnevnog lista Oslobođenje koja negira nacionalni identitet i nacionalna obilježja Hrvatima u BiH.

Dva puta sam naglasio kako nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost društveno političkih radnika, odnosno nacionalnih djelatnika angažiranih u novinarstvu.

Međutim, nakon rečenog osvrta Vildane Selimbegović dodajem i da nikada ne treba podcijeniti zloću i iracionalnost pojedinih direktora i urednika. Taj osvrt je beznadno, nerado, ali ipak moram tako reći, glup, nelogičan i nesuvisao, ali zaslužuje komentar jer oslikava medije i aktualnu stvarnost BiH, piše Ivo Lučić / GLOBUS

Naime, gospođa Selimbegović je napisala kako je “apsolutna i potpuna neistina, laž i obmana” da je “sarajevski dnevni list Oslobođenje” objavio tekst pod naslovom “U Orašju zastave Hrvatske u čast tzv. Herceg-Bosne, jedna navodno zapaljena u Žepču”.

Zatim je ustvrdila: “Dalje, apsolutna je neistina da je tekst koji nije objavljen imao podnaslov koji obavještajac/kolumnista citira, naprosto zato što kada nema teksta, onda nema ni naslova ni podnaslova, a bogami ni dijelova teksta…” Uglavnom, odgovor gospođe Selimbegović svodi se na to da Oslobođenje nije objavilo tekst koji sam citirao, pa prema tome, sve moje primjedbe su neutemeljene.

Objašnjenje takvog mog ponašanja, odnosno citiranja nepostojećeg teksta, nalazi u činjenici da sam od 1992. do 2000. bio načelnik Uprave Sigurnosno informativne službe (SIS) HVO-a, a zatim i pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS), jednom riječju “obavještajac”.

Koliko je fiksirana na taj dio moga životopisa pokazuje i time što je u kratkom tekstu 14 puta napisala da sam “obavještajac”. To je valjda objašnjenje zašto sam “izmislio” citirani tekst i “optužio” nedužne novinare Oslobođenja, a s njima i gospođu glavnu urednicu, koja dodaje: “Obavještajac Lučić je posegnuo za vjesticom na našem portalu koja je zaista imala njegov naslov i podnaslov.”

Dakle, nisam ništa izmislio!? Ispravno sam citirao vijest objavljenu na portalu Oslobođenja – koji ima izvršne urednice, ali je gospođa Selimbegović i njima nadređena. Ona objašnjava o čemu se radi:

“Vjestica koja se pojavila na našem portalu 26. augusta/kolovoza i zadržala se jedva sat… Sve se ovo i danas može naći na internetu…” Dakle, gospođa Selimbegović me najprije optužila da sam “izmislio” vijest koju sam citirao, jer takva nikada nije objavljena u Oslobođenju.

Zatim tvrdi da je objavljena, ali na portalu Oslobođenja, i to ne kao vijest, nego kao “vjestica” koja se tamo zadržala “jedva sat”, ali se “još uvijek” može naći na internetu, odnosno na njihovu portalu. Sad postaje jasno zašto sam naprijed govorio o gluposti. Sve sam to, kaže, napravio jer sam obavještajac i smeta mi što je Oslobođenje “ostalo novina svih ljudi u Bosni i Hercegovini, i Srba i Hrvata i Bošnjaka i svih onih Ostalih”.

Vjestica u Oslobođenju je nešto kao bošnjački nacionalizam ili bosanski unitarizam – ima ih ali ne postoje, a ako i postoje, nema ih. Za razliku od njih, hrvatski nacionalizam postoji i kada ga nema. Tada je i najopasniji jer se dobro prikrio, baš kao neprijatelj u socijalizmu.

Da bi do kraja razotkrila razloge moga osvrta na “vjesticu” iz Oslobođenja, gospođa Selimbegović se potrudila napraviti i moj psihosocijalni profil. Pamti me iz rata kao “poglavnika SIS-a” (napominjem da nisam sudjelovao u Drugom svjetskom ratu), smatra me “doživotnim obavještajcem”, a zamjera mi “antijugoslavenstvo” i “zagrebačku adresu” odnosno to što se bavim temama iz BiH a ne živim u njoj. Drži da me Hrvati u BiH uopće ne zanimaju, kao ni istina uopće, nego me zanima “fašizacija hrvatskog društva, na kojoj u svojim komentarima ustrajavam”.

Tako o meni misli i piše Vildana Selimbegović. Ništa novo, ona je već četvrt stoljeća na raznim uredničkim pozicijama, što u sarajevskim Danima, što u Oslobođenju. Cijelo to vrijeme lavira između bošnjačkog nacionalizma i bosanskog unitarizma, ovisno što je korisnije za nju osobno, ali i za “našu stvar”.

Časopis Dani u vlasništvu Senada Pećanina, dok ga je ona uređivala, ili kao vjerna Pećaninova suradnica fingirala urednicu, bio je neka čudna mješavina bošnjačkog paraobavještajnog biltena, političkog propagandnog pamfleta i relativno pristojnog tjednika. Pokazalo se nakon prodaje 2010. godine da je ovo treće služilo samo da bi se prikrile prve dvije funkcije.

Dnevni list Oslobođenje bio je glasilo Narodne fronte, odnosno Socijalističkog saveza radnog naroda SR BiH., a 2006. ga je, s pripadajućim mu portalom istoga imena, kupila Sarajevska pivovara. Par godina kasnije vlasnici su dogovorili prelazak Vildane Selimbegović iz Danu u Pivovaru odnosno u Oslobođenje, a onda su kupili i Dane koji su odlaskom većine novinara postali potpuno irelevantni i nečitljivi pa se prodaju u mizernoj nakladi.

Oslobođenje živi od osmrtnica i oglasa te pokoje reklame, prodaje se također u vrlo skromnoj nakladi, i to samo u nekim dijelovima BiH, pa ni fizički nije dostupno “svim ljudima u Bosni i Hercegovini”. Nemale zasluge za to pripadaju i gospođi Selimbegović, odnosno njezinoj uredničkoj “politici”, jer novine kakve ona pravi gotovo nitko ni ne želi kupiti. U zapadnom dijelu Hercegovine nema ih ni na jednom kiosku, a distribucija u inozemstvo (Zagreb) nikome ni ne pada na pamet. To je jedan od razloga zašto ja povremeno čitam Oslobođenje u elektronskom obliku na zaslonu računala, a ne za stolom s papira. Istina, do sada nisam razlikovao vijesti od “vjestica” i nisam glupost dijelio na internetsku i “papirnatu”.

Nego, kad smo se već dotakli moje prošlosti i dužnosti hrvatskog obavještajca, možda nije naodmet napomenuti da je vlasnik Sarajevske pivovare, Dana i Oslobođenja bivši jugoslavenski milicionar, a neko vrijeme i kadrovik Stranke demokratske akcije (SDA) u MUP-u.

Možda za ukupnu sliku vrijedi i podatak da je i prvi vlasnik Dana, odnosno nekadašnjih Naših dana, privatiziranog tjednika Saveza socijalističke omladine SR BiH, svojevremeno bio angažiran u MUP-u BiH. Bošnjački mediji doslovno su u sigurnim rukama. nameće se pitanje zbog čega su to glavni i odgovorni urednički, a zatim i direktorski poslovi povjeravani baš Vildani Selimbegović.

Odgovor je vrlo jednostavan, ona je odmah poslije rata napisala knjigu “Lukava strategija” koju je potpisao general Armije BiH Sefer Halilović. On je iznio ideje, ispričao priču i prikupio dokumente, a gospođa je sročila tekst koji joj je osigurao status propagandista i različite uredničke pozicije.

Potvrdila ih je i učvrstila brojnim obavještajno-propagandnim akcijama koje su izvedene posredništvom tjednika Dani koji je uređivala ili pomagala uređivati. Samo kao primjer toga čime se gospođa Selimbegović bavila i u kakvom je uredništvu sjedila, navest ću slučaj kada je na naslovnici broja 59. iz rujna 1997. objavljen navodni dokument OSCE-a uz naslov “Dani u posjedu strogo čuvanih dokumenata OSCE-a kojima će nakon republike Srpske međunarodna zajednica objaviti: RAT MAFIJI HDZ-a i Herceg-Bosne”.

Na osamnaest stranica časopisa objavljen je “ekskluzivan” tekst, zapravo paraobavještajna podvala: “Federalna politika i hrvatski elementi odgovorni za subverzivne aktivnosti u jugozapadnoj Hercegovini.” Glasnogovornik OSCE-a u Sarajevu, David Folley, zanijekao je autorstvo dokumenta.

U izjavi medijima od 13. rujna 1997. šef misije OSCE-a za BiH Robert Frowick je ustvrdio: “Dosje objavljen u Danima je lažan. Nikada nisam koristio tu riječ od kada sam u BiH, ali je sada koristim jer se radi o neodgovornom i lažnom dokumentu.”

Bila je to jedna od najopsežnijih i najambicioznijih bošnjačko-muslimanskih akcija usmjerena na Mostar i Hercegovinu. Ono što je u rujnu 1993. pokušao Sefer Halilović s vojskom, četiri godine kasnije pokušala je zapisničarka njegovih ratnih uspomena Vildana Selimbegović novinarskim tekstom. Ni on ni ona nisu uspjeli u svojim zamislima, a ne mogu se oteti dojmu da i tu glupost igra neku ulogu.

Treća sreća, mjesec dana nakon objavljivanja lažnog OSCE-ova dokumenta, 18. rujna 1997., saudijski državljanin Ahmed Zuhair zvani Handala podmetnuo je autobombu u zapadnom Mostaru. U listopadskom broju Dana objavljen je na tri stranice tekst Senada Pećanina pod naslovom “Očit rukopis hrvatske mafije”.

 

Taj tekst, kao i mnogi slični, poslužio je za prikrivanje odgovornih i optuživanje Hrvata, što je rezultiralo i sramotnim montiranim sudskim procesom protiv šestorice nevinih ljudi. U istom broju Dana, odmah iza Pećaninova, objavljen je članak Dženane Karup (Druško) “Divlji zapad”.

Radi se o tipičnoj (po)ratnoj propagandi u kojoj se prikazuje “težak život” Bošnjaka-muslimana u zapadnom dijelu Mostara. Karup u priču uvodi i “Hrvata iz Mostara” koji tvrdi da je u Mostaru ostalo samo deset posto Hrvata a ostalo su sve “došljaci iz zapadne Hercegovine”.

Njegova prijateljica “dama u godinama” dodaje da je “Mostarka a ne Hrvatica” i kaže kako Mostarom trenutno vladaju “zlatari” i “bjeločarapaši” koji su uvijek imali novca, ali što im je korist kada su ih u Mostaru, a i u Zagrebu “svi uvijek šikanirali”, pa su isfrustrirani i iskompleksirani”. Neimenovana “dama” (u stvari Karup) zaključuje: “Zagrepčani ih sad mrze gotovo kao i mi, to znam sigurno, jer sam nedavno bila tamo.”

Vrijedi citirati i rečenicu koja je posebno naglašena u tekstu: Na pitanje za koga je glasao na lokalnim izborima, jedan Hrvat, čovjek praznog pogleda upućenog negdje u daljinu, tiho kaže: “Za HDZ, ionako je svejedno, oni će namjestiti rezultate.” Može li pliće i jadnije? Toliko o bošnjačkoj šovinističkoj propagandi, “svim ljudima u BiH”, “obavještajcima”, Danima, Oslobođenju, Vildani Selimbegović i njezinim “vjesticama”.

Ivo Lučić / GLOBUS

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

 

IVO LUČIĆ: Ideološke izmišljotine o ‘džamiji u Neumu’ i ‘bosanskom primorju’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari