Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kako se idejom o BiH kao ‘Jugoslaviji u malom’ rušila ideja hrvatske države

Objavljeno

na

Hitci što su odjeknuli Sarajevom i Europom 28. lipnja 1914. najavili su rat koji je iz temelja mijenjao sudbine pojedinaca, položaje naroda i statuse država.

Procesi koje je taj rat izazvao potaknuli su političke strukture poslati izaslanstva u Beč i od cara Karla tražiti bolji položaj za svoju zajednicu.

U kolovozu 1917. muslimanski predstavnici izrazili su “najenergičniji prosvjed” protiv bilo kakvog južnoslavenskoga ujedinjenja i tražili “autonomiju Bosne i Hercegovine”.

Istovremeno, hrvatski su predstavnici od cara zatražili stvaranje jedinstvenog upravnog područja koji bi obuhvatio teritorij Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Hercegovine i Bosne uz poželjno pripajanje Istre i Kranjske.

Srbi su očekivali svršetak rata i nadali se pripajanju Srbiji. Političku strategiju srbijanskih vlasti slikovito prikazuje izjava koja je u to doba kružila njihovom diplomacijom: “Sva mudrost je privezati čamac za pravi brod i gledati da se čamac ne odveže.”

Razvojem situacije na ratištu, a kasnije i stvaranjem nove države, mijenjao se i odnos hrvatske političke elite prema Monarhiji, mijenjale su se ambicije, a u skladu s njima i identiteti, piše Ivo Lučić / Globus

Dotadašnje “rješenje državnog pitanja na jugu Monarhije u hrvatskom smislu” zamijenjeno je podrškom politici stvaranja posebne jugoslavenske države. Poraz u Velikom ratu i strah od boljševičke revolucije u Rusiji uvjetovali su raspad Monarhije.

Ispunilo se proročanstvo biskupa Jurja Strossmayera, koji je još prigodom zauzeća Bosne i Hercegovine tvrdio da će Austro-Ugarska Monarhija doživjeti istu sudbinu kao i Osmansko Carstvo te će propasti i nestati s historijske scene. I to najviše, pisao je Strossmayer, “zbog samoljublja i ambicija dviju dominantnih nacija, koje su izazvale animozitet kod slavenskih naroda čiji su zahtjevi i interesi potpuno ignorirani”.

Strossmayer je nagovijestio i da će “Istočno pitanje” u budućnosti sadržavati “hiljadu novih nesloga, novih ratova i novih jada”. U ratnom kaosu svi su imali planove i ambicije, dok su Mađari u svoje karte ucrtavali dijelove BiH, ostali su bez dvije trećine teritorija kojim su do tada upravljali, a izvan granica novonastale nacionalne države ostao je veliki broj njihovih sunarodnjaka.

Teritorijalne gubitke i poniženja doživjela je i do tada velika i moćna Austrija. Nastupilo je vrijeme obilježeno nepravdom, nasiljem i diktaturom. Srbijanski unitarizam i centralizam, kao i jugoslavenstvo zaprijetili su opstanku hrvatskoga identiteta i dovršenju procesa nacionalnog konstituiranja.

Nekolicina hrvatskih političara (iz BiH) olako i brzo zamijenilo je hrvatstvo jugoslavenstvom. Tako je na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS u studenome 1918. u Zagrebu Stjepan Radić upozoravao hrvatske političare da ne idu u Beograd “ko guske u maglu”.

Zastupnike iz BiH prozvao je riječima: “Vaš jedan prvak, dr. Alaupović, govori čak ‘Vi Hrvati’, kao da želi time pokazati da on nije više Hrvat.”

Naime, članovi i dužnosnici Hrvatske narodne zajednice: Tugomir Alaupović, Stjepan Kukrić, Đuro Džamonja, Stanko Pavičić i Vladimir Čaldarević pristupili su Jugoslavenskoj demokratskoj stranci te su u travnju 1919. javno istakli da “ne žele biti tretirani kao predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata”, nego kao “predstavnici cijelog troimenog jednog naroda”.

Takvo ponašanje karakteristično je za dio hrvatske elite koja je nadživjela ne samo Austro-Ugarsku nego i obje jugoslavenske države, a živa je i danas. Ideja američkog predsjednika Woodrowa T. Wilsona o “pravu naroda na samoopredjeljenje”, kojom se vodila američka delegacija na pregovorima, oživjela je i ojačala brojne nacionalne pokrete, pa i one na jugoistoku Europe.

Bila je to još jedna ideja čija je provedba bila vrlo upitna. Ni samome Wilsonu nije bilo jasno što je to predstavljalo narod i tko se sve imao pravo “samoopredijeliti”. Rezignirano je izjavio da nije ni znao da postoje svi ti narodi s kojima se iz dana u dan suočavao.

Ideja “prava naroda” stvorila je niz problema koje njezini tvorci i zagovornici nisu znali riješiti, pa je njihov idealizam ustupio mjesto cinizmu. Jedan američki časnik napisao je da “potonule nacije izlaze na površinu i čim izrone skaču nekome na vrat” te da su one “poput komaraca – opake od rođenja”.

Bosna i Hercegovina je od nekadašnjeg austrougarskog “klina” koji je trebao spriječiti ujedinjenje južnoslavenskih država postala “ognjište” jugoslavenskog pokreta i centar okupljanja južnoslavenskih zemalja.

Srbijanska vojska ušla je 6. studenoga 1918. u Sarajevo, bio je to vrhunac srpske pobjede i nadmoći koja će dugo potrajati. U tom je duhu član Jugoslavenskog odbora Milan Srškić u Narodnoj skupštini zaključio da je “pitanje BiH riješeno ulaskom srpske vojske u te zemlje”.

Početkom veljače 1919. Srškić je na velikom skupu u Sarajevu izjavio da je protiv bilo kakve pokrajinske autonomije, jer “sve mora ići u Beograd”. Govor je završio poklikom “Živjela velika Srbija!”.

Za nagradu je i Srškić otišao u Beograd gdje je postao ministar, a kasnije i predsjednik Vlade. Toliko o jugoslavenstvu Jugoslavenskoga odbora, čiji su članovi Nikola Stojanović, Dušan Vasiljević i Milan Srškić (Srbi iz BiH), provodili naglašenu velikosrpsku i antihrvatsku politiku.

Oni su se zalagali za cjelovitu BiH samo zato što su vjerovali da je to način sprječavanja nastanka bilo kakve hrvatske države. Ostaje otvoreno pitanje kakvu su to Jugoslaviju s njima zamišljali i gradili hrvatski članovi Jugoslavenskog odbora Trumbić, Supilo i ostali.

Analizirajući ulogu i položaj Bosne i Hercegovine u vremenu stvaranja Kraljevstva SHS srpski političar i nekadašnji osobni tajnik Ante Trumbića Pero Slijepčević napisao je da je Bosna i Hercegovina imala “ulogu kopče između Srbije i Hrvata”. Zapravo je BiH bila središte onoga što će postati jugoslavenski prostor koji će onemogućiti bilo kakav sporazuman i miran razlaz Hrvata i Srba.

Mnogi su, a posebno komunisti sve učinili da tu kopču što više zapetljaju vjerujući da će tako osigurati stabilnost i opstanak jugoslavenske države. Muslimanska politička elita povjerovala je u posebnu ulogu i važnost BiH za jugoslavensku državu.

Kada je u veljači 1919. osnovana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) proglašeno je i prihvaćanje “evolutivnog nacionaliziranja”, ali i jugoslavenstva kao najprikladnijeg puta“zbližavanja i jedinstva”. Smatrali su da je hrvatski nacionalizam spojen s katoličanstvom, a srpski s pravoslavljem, pa su i jedan i drugi nepristupačni muslimanima sve dok se ne riješe ovih “primjesa”.

Prihvatili su jugoslavenstvo jer nije bilo “ni sa čim pomiješano”. Međutim, stvaranjem države i uspostavom vlasti BiH je sve manje bila središnje mjesto okupljanja, a sve je više postajala poprištem hrvatsko-srpskoga nacionalnog i političkog sukoba u kojem se elita bosansko-hercegovačkih muslimana opredjeljivala na stranu onoga tko je bio više sklon uvažiti njihove zahtjeve i ostvariti barem dio njihovih interesa.

Dio strategije bilo je i koketiranje s “drugom stranom” ne bi li se na taj način povećala vlastita “cijena”. Pucnji u hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini u lipnju 1928. najavili su propast jugoslavenske ideje i države.

Mehmed Spaho (lijevo), Džafer Kulenović (desno)

Diktatura i represija koja je uslijedila samo su ga ubrzali. Radićev nasljednik Vladko Maček nastavio je borbu za hrvatske nacionalne interese osiguravši za to na svim predstojećim izborima podršku apsolutne većine hrvatskoga naroda.

Muslimani su većinom podržavali Mehmeda Spahu i JMO, dok su Srbi birali između jugoslavenskog unitarističkog ili srpskog nacionalističkog programa, iako je neku bitnu razliku među njima teško uočiti.

Bez obzira na stranačke sukobe, ideja jedinstvene i centralizirane države kojom se upravlja iz Beograda, sa Srbima kao “temeljnim” narodom, bila im je zajednička. Tko zna koliko bi sve to trajalo da nije zaprijetio Drugi svjetski rat i da nije došlo do poremećaja svjetskoga poretka.

Neposredno pred početak rata, svjesni opasnosti koja prijeti nestabilnoj i podijeljenoj državi, srpska je elita pristala na sporazum s Hrvatima. Krajem kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska i izgledalo je da će Kraljevina izdržati iskušenja vremena koje je dolazilo.

Muslimanska elita bila je nezadovoljna novom situacijom. Spaho je nešto ranije umro i naslijedio ga je Džafer Kulenović koji je već u rujnu na političku scenu vratio zahtjev za uspostavom autonomne BiH. Kulenović je tvrdio kako bi takva BiH predstavljala “u minijaturi malu Jugoslaviju, koja bi privlačila sve snage iz svih krajeva naše otadžbine i time Jugoslaviju kao cjelinu ojačala”.

Tako bi, po Kulenoviću, autonomna BiH predstavljala “čvor ove države, privlačila sebi i Srbe i Hrvate i postala stožer Jugoslavenstva i državne misli”. Takvu politiku podržala je i nekolicina srpskih političara, što je izazvalo oštru reakciju većinske srpske politike u BiH koja se protivila i uspostavi Banovine Hrvatske smatrajući da to razbija jedinstvo Jugoslavije, odnosno da su Hrvati dobili previše teritorija.

Bosna i Hercegovina – “klin”, “ognjište pokreta”, “kopča između Hrvata i Srba”, “čvor ove države”, “Jugoslavija u malom” i kako je sve nisu zvali i tretirali kroz njezinu modernu povijest, uvijek je bila dio nekog i nečijeg šireg projekta, sredstvo za postizanje nekog višeg cilja.

Tijekom Drugoga svjetskog rata ušla je u sastav NDH i pod ustašku vlast te je opet postala bojno polje unutar kojeg se rješavala sudbina sva tri njezina naroda. Hrvati su velikom većinom prihvatili NDH vjerujući u konačno oslobođenje od tuđinskih vlasti, ostvarenje davnih težnji i krajnji oblik nacionalne slobode.

Srbi su odmah po njezinu proglašenju podigli ustanak odlučni obnoviti Jugoslaviju ili se izboriti za nacionalnu državu – kolokvijalno zvanu “Veliku Srbiju”.

Muslimani su od ustaških vlasti tretirani kao “Hrvati islamske vjeroispovijesti”, “krv naše krvi” i “cviet naše hrvatske narodnosti”. Veći dio njihove elite prihvatio je NDH, očekujući da će tako izboriti bolju poziciju nego što su je imali u bivšoj Kraljevini.

Kako je vrijeme prolazilo, došlo je do razočaranja, a nakon prvih godina borbi i nasilja uslijedilo je otrežnjenje. U ratnoj oluji svi su tražili brod za koji će vezati svoj čamac. Hrvati u BiH nisu imali izbora, a ni čamca; ukrcali su se na njemačku splav koja se uz strahovite žrtve nasukala na obronke austrijskih i slovenskih planina.

Srbi su se ukrcali na tri čamca, jedan su vezali uz njemački, drugi uz britanski, a treći uz ruski odnosno sovjetski brod. Uz to su se često hvatali i za talijanski sve dok se nije prevrnuo. Kada je postalo jasno tko pobjeđuje, došlo je do masovnog prekrcavanja.

Muslimani su također izabrali taktiku ukrcavanja na više čamaca. Početkom listopada 1942. delegacija muslimana iz Mostara predvođena muftijom Omerom Džabićem otputovala je u Rim gdje se uz posredovanje jeruzalemskog muftije Muhameda El Huseinija sastala s Mussolinijem. Tražili su izdvajanje Hercegovine iz NDH i pripajanje Italiji.

Osnovali su i pročetničku miliciju koja je bila pod talijanskom kontrolom. U studenome iste godine skupina utjecajnih dužnosnika JMO poslala je u ime prethodno osnovanog Narodnog odbora “memorandum” Adolfu Hitleru tražeći autonomnu “Župu Bosna”, koja bi bila izdvojena iz NDH i stavljena pod izravnu upravu Reicha.

Početkom travnja 1943. u Sarajevu je uz sve počasti dočekan muftija El Huseini. Njegova poruka tamošnjim muslimanima može se sažeti u sljedeću rečenicu: “Imajte uvijek na umu, da su najveći neprijatelji čitava islama i nas muslimana na svijetu Engleska i Amerika udruženi sa Židovima”.

Nakon toga počelo je masovnije novačenje muslimana u 13. SS dobrovoljačku bosansko-hercegovačku diviziju, poznatu kao Handžar divizija, koja je imala i do 21.000 pripadnika. Istovremeno, muslimani su na terenu osnivali svoje milicije koje su uglavnom branile njihova naselja koketirajući s vlastima NDH, ali i s partizanima.

U jesen 1944. kada je ishod rata već svima bio jasan, dolazi do masovne “preorijentacije” muslimana i njihova prelaska u partizanske redove. Tamo su ih čekali malobrojni ali utjecajni (projugoslavenski i prosrpski) muslimanski kadrovi, koji su već ranije stupili u komunističke redove.

Na Trećoj sjednici ZAVNOBiH-a održanoj u Sarajevu u travnju 1945. govorio je i potpukovnik Hamdija Omanović, narodni poslanik iz Cazina: “Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu pošli sa ustaškim pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da se ogromna većina Muslimana našla na frontu okupatora.” To priznanje, kao i povijesne činjenice, brzo je zaboravljeno, a muslimanska politička elita velikim je dijelom prihvatila obnovljenu jugoslavensku državu i komunističku vlast.

Poseban motiv bila im je Narodna Republike Bosna i Hercegovina kao jedna od šest republike Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Svi “pomoćni čamci” potopljeni su u dubine zaborava, a mnogi njihovi putnici, čak i oni poginuli u neprijateljskim vojskama, u skladu s potrebama nacionalne “preorijentacije” rehabilitirani su i proglašeni “antifašistima” i patriotima.

Ivo Lučić / Globus

 

Ivo Lučić: BiH OD 1878. DO DANAS Isti politički akteri, isti interesi, isti problemi za Hrvate

 

 

Ivo Lučić: Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani.

Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja.

U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo!

Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu.

Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima.

Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.

Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala.

Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S. / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari