Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kako se idejom o BiH kao ‘Jugoslaviji u malom’ rušila ideja hrvatske države

Objavljeno

na

Hitci što su odjeknuli Sarajevom i Europom 28. lipnja 1914. najavili su rat koji je iz temelja mijenjao sudbine pojedinaca, položaje naroda i statuse država.

Procesi koje je taj rat izazvao potaknuli su političke strukture poslati izaslanstva u Beč i od cara Karla tražiti bolji položaj za svoju zajednicu.

U kolovozu 1917. muslimanski predstavnici izrazili su “najenergičniji prosvjed” protiv bilo kakvog južnoslavenskoga ujedinjenja i tražili “autonomiju Bosne i Hercegovine”.

Istovremeno, hrvatski su predstavnici od cara zatražili stvaranje jedinstvenog upravnog područja koji bi obuhvatio teritorij Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Hercegovine i Bosne uz poželjno pripajanje Istre i Kranjske.

Srbi su očekivali svršetak rata i nadali se pripajanju Srbiji. Političku strategiju srbijanskih vlasti slikovito prikazuje izjava koja je u to doba kružila njihovom diplomacijom: “Sva mudrost je privezati čamac za pravi brod i gledati da se čamac ne odveže.”

Razvojem situacije na ratištu, a kasnije i stvaranjem nove države, mijenjao se i odnos hrvatske političke elite prema Monarhiji, mijenjale su se ambicije, a u skladu s njima i identiteti, piše Ivo Lučić / Globus

Dotadašnje “rješenje državnog pitanja na jugu Monarhije u hrvatskom smislu” zamijenjeno je podrškom politici stvaranja posebne jugoslavenske države. Poraz u Velikom ratu i strah od boljševičke revolucije u Rusiji uvjetovali su raspad Monarhije.

Ispunilo se proročanstvo biskupa Jurja Strossmayera, koji je još prigodom zauzeća Bosne i Hercegovine tvrdio da će Austro-Ugarska Monarhija doživjeti istu sudbinu kao i Osmansko Carstvo te će propasti i nestati s historijske scene. I to najviše, pisao je Strossmayer, “zbog samoljublja i ambicija dviju dominantnih nacija, koje su izazvale animozitet kod slavenskih naroda čiji su zahtjevi i interesi potpuno ignorirani”.

Strossmayer je nagovijestio i da će “Istočno pitanje” u budućnosti sadržavati “hiljadu novih nesloga, novih ratova i novih jada”. U ratnom kaosu svi su imali planove i ambicije, dok su Mađari u svoje karte ucrtavali dijelove BiH, ostali su bez dvije trećine teritorija kojim su do tada upravljali, a izvan granica novonastale nacionalne države ostao je veliki broj njihovih sunarodnjaka.

Teritorijalne gubitke i poniženja doživjela je i do tada velika i moćna Austrija. Nastupilo je vrijeme obilježeno nepravdom, nasiljem i diktaturom. Srbijanski unitarizam i centralizam, kao i jugoslavenstvo zaprijetili su opstanku hrvatskoga identiteta i dovršenju procesa nacionalnog konstituiranja.

Nekolicina hrvatskih političara (iz BiH) olako i brzo zamijenilo je hrvatstvo jugoslavenstvom. Tako je na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS u studenome 1918. u Zagrebu Stjepan Radić upozoravao hrvatske političare da ne idu u Beograd “ko guske u maglu”.

Zastupnike iz BiH prozvao je riječima: “Vaš jedan prvak, dr. Alaupović, govori čak ‘Vi Hrvati’, kao da želi time pokazati da on nije više Hrvat.”

Naime, članovi i dužnosnici Hrvatske narodne zajednice: Tugomir Alaupović, Stjepan Kukrić, Đuro Džamonja, Stanko Pavičić i Vladimir Čaldarević pristupili su Jugoslavenskoj demokratskoj stranci te su u travnju 1919. javno istakli da “ne žele biti tretirani kao predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata”, nego kao “predstavnici cijelog troimenog jednog naroda”.

Takvo ponašanje karakteristično je za dio hrvatske elite koja je nadživjela ne samo Austro-Ugarsku nego i obje jugoslavenske države, a živa je i danas. Ideja američkog predsjednika Woodrowa T. Wilsona o “pravu naroda na samoopredjeljenje”, kojom se vodila američka delegacija na pregovorima, oživjela je i ojačala brojne nacionalne pokrete, pa i one na jugoistoku Europe.

Bila je to još jedna ideja čija je provedba bila vrlo upitna. Ni samome Wilsonu nije bilo jasno što je to predstavljalo narod i tko se sve imao pravo “samoopredijeliti”. Rezignirano je izjavio da nije ni znao da postoje svi ti narodi s kojima se iz dana u dan suočavao.

Ideja “prava naroda” stvorila je niz problema koje njezini tvorci i zagovornici nisu znali riješiti, pa je njihov idealizam ustupio mjesto cinizmu. Jedan američki časnik napisao je da “potonule nacije izlaze na površinu i čim izrone skaču nekome na vrat” te da su one “poput komaraca – opake od rođenja”.

Bosna i Hercegovina je od nekadašnjeg austrougarskog “klina” koji je trebao spriječiti ujedinjenje južnoslavenskih država postala “ognjište” jugoslavenskog pokreta i centar okupljanja južnoslavenskih zemalja.

Srbijanska vojska ušla je 6. studenoga 1918. u Sarajevo, bio je to vrhunac srpske pobjede i nadmoći koja će dugo potrajati. U tom je duhu član Jugoslavenskog odbora Milan Srškić u Narodnoj skupštini zaključio da je “pitanje BiH riješeno ulaskom srpske vojske u te zemlje”.

Početkom veljače 1919. Srškić je na velikom skupu u Sarajevu izjavio da je protiv bilo kakve pokrajinske autonomije, jer “sve mora ići u Beograd”. Govor je završio poklikom “Živjela velika Srbija!”.

Za nagradu je i Srškić otišao u Beograd gdje je postao ministar, a kasnije i predsjednik Vlade. Toliko o jugoslavenstvu Jugoslavenskoga odbora, čiji su članovi Nikola Stojanović, Dušan Vasiljević i Milan Srškić (Srbi iz BiH), provodili naglašenu velikosrpsku i antihrvatsku politiku.

Oni su se zalagali za cjelovitu BiH samo zato što su vjerovali da je to način sprječavanja nastanka bilo kakve hrvatske države. Ostaje otvoreno pitanje kakvu su to Jugoslaviju s njima zamišljali i gradili hrvatski članovi Jugoslavenskog odbora Trumbić, Supilo i ostali.

Analizirajući ulogu i položaj Bosne i Hercegovine u vremenu stvaranja Kraljevstva SHS srpski političar i nekadašnji osobni tajnik Ante Trumbića Pero Slijepčević napisao je da je Bosna i Hercegovina imala “ulogu kopče između Srbije i Hrvata”. Zapravo je BiH bila središte onoga što će postati jugoslavenski prostor koji će onemogućiti bilo kakav sporazuman i miran razlaz Hrvata i Srba.

Mnogi su, a posebno komunisti sve učinili da tu kopču što više zapetljaju vjerujući da će tako osigurati stabilnost i opstanak jugoslavenske države. Muslimanska politička elita povjerovala je u posebnu ulogu i važnost BiH za jugoslavensku državu.

Kada je u veljači 1919. osnovana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) proglašeno je i prihvaćanje “evolutivnog nacionaliziranja”, ali i jugoslavenstva kao najprikladnijeg puta“zbližavanja i jedinstva”. Smatrali su da je hrvatski nacionalizam spojen s katoličanstvom, a srpski s pravoslavljem, pa su i jedan i drugi nepristupačni muslimanima sve dok se ne riješe ovih “primjesa”.

Prihvatili su jugoslavenstvo jer nije bilo “ni sa čim pomiješano”. Međutim, stvaranjem države i uspostavom vlasti BiH je sve manje bila središnje mjesto okupljanja, a sve je više postajala poprištem hrvatsko-srpskoga nacionalnog i političkog sukoba u kojem se elita bosansko-hercegovačkih muslimana opredjeljivala na stranu onoga tko je bio više sklon uvažiti njihove zahtjeve i ostvariti barem dio njihovih interesa.

Dio strategije bilo je i koketiranje s “drugom stranom” ne bi li se na taj način povećala vlastita “cijena”. Pucnji u hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini u lipnju 1928. najavili su propast jugoslavenske ideje i države.

Mehmed Spaho (lijevo), Džafer Kulenović (desno)

Diktatura i represija koja je uslijedila samo su ga ubrzali. Radićev nasljednik Vladko Maček nastavio je borbu za hrvatske nacionalne interese osiguravši za to na svim predstojećim izborima podršku apsolutne većine hrvatskoga naroda.

Muslimani su većinom podržavali Mehmeda Spahu i JMO, dok su Srbi birali između jugoslavenskog unitarističkog ili srpskog nacionalističkog programa, iako je neku bitnu razliku među njima teško uočiti.

Bez obzira na stranačke sukobe, ideja jedinstvene i centralizirane države kojom se upravlja iz Beograda, sa Srbima kao “temeljnim” narodom, bila im je zajednička. Tko zna koliko bi sve to trajalo da nije zaprijetio Drugi svjetski rat i da nije došlo do poremećaja svjetskoga poretka.

Neposredno pred početak rata, svjesni opasnosti koja prijeti nestabilnoj i podijeljenoj državi, srpska je elita pristala na sporazum s Hrvatima. Krajem kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska i izgledalo je da će Kraljevina izdržati iskušenja vremena koje je dolazilo.

Muslimanska elita bila je nezadovoljna novom situacijom. Spaho je nešto ranije umro i naslijedio ga je Džafer Kulenović koji je već u rujnu na političku scenu vratio zahtjev za uspostavom autonomne BiH. Kulenović je tvrdio kako bi takva BiH predstavljala “u minijaturi malu Jugoslaviju, koja bi privlačila sve snage iz svih krajeva naše otadžbine i time Jugoslaviju kao cjelinu ojačala”.

Tako bi, po Kulenoviću, autonomna BiH predstavljala “čvor ove države, privlačila sebi i Srbe i Hrvate i postala stožer Jugoslavenstva i državne misli”. Takvu politiku podržala je i nekolicina srpskih političara, što je izazvalo oštru reakciju većinske srpske politike u BiH koja se protivila i uspostavi Banovine Hrvatske smatrajući da to razbija jedinstvo Jugoslavije, odnosno da su Hrvati dobili previše teritorija.

Bosna i Hercegovina – “klin”, “ognjište pokreta”, “kopča između Hrvata i Srba”, “čvor ove države”, “Jugoslavija u malom” i kako je sve nisu zvali i tretirali kroz njezinu modernu povijest, uvijek je bila dio nekog i nečijeg šireg projekta, sredstvo za postizanje nekog višeg cilja.

Tijekom Drugoga svjetskog rata ušla je u sastav NDH i pod ustašku vlast te je opet postala bojno polje unutar kojeg se rješavala sudbina sva tri njezina naroda. Hrvati su velikom većinom prihvatili NDH vjerujući u konačno oslobođenje od tuđinskih vlasti, ostvarenje davnih težnji i krajnji oblik nacionalne slobode.

Srbi su odmah po njezinu proglašenju podigli ustanak odlučni obnoviti Jugoslaviju ili se izboriti za nacionalnu državu – kolokvijalno zvanu “Veliku Srbiju”.

Muslimani su od ustaških vlasti tretirani kao “Hrvati islamske vjeroispovijesti”, “krv naše krvi” i “cviet naše hrvatske narodnosti”. Veći dio njihove elite prihvatio je NDH, očekujući da će tako izboriti bolju poziciju nego što su je imali u bivšoj Kraljevini.

Kako je vrijeme prolazilo, došlo je do razočaranja, a nakon prvih godina borbi i nasilja uslijedilo je otrežnjenje. U ratnoj oluji svi su tražili brod za koji će vezati svoj čamac. Hrvati u BiH nisu imali izbora, a ni čamca; ukrcali su se na njemačku splav koja se uz strahovite žrtve nasukala na obronke austrijskih i slovenskih planina.

Srbi su se ukrcali na tri čamca, jedan su vezali uz njemački, drugi uz britanski, a treći uz ruski odnosno sovjetski brod. Uz to su se često hvatali i za talijanski sve dok se nije prevrnuo. Kada je postalo jasno tko pobjeđuje, došlo je do masovnog prekrcavanja.

Muslimani su također izabrali taktiku ukrcavanja na više čamaca. Početkom listopada 1942. delegacija muslimana iz Mostara predvođena muftijom Omerom Džabićem otputovala je u Rim gdje se uz posredovanje jeruzalemskog muftije Muhameda El Huseinija sastala s Mussolinijem. Tražili su izdvajanje Hercegovine iz NDH i pripajanje Italiji.

Osnovali su i pročetničku miliciju koja je bila pod talijanskom kontrolom. U studenome iste godine skupina utjecajnih dužnosnika JMO poslala je u ime prethodno osnovanog Narodnog odbora “memorandum” Adolfu Hitleru tražeći autonomnu “Župu Bosna”, koja bi bila izdvojena iz NDH i stavljena pod izravnu upravu Reicha.

Početkom travnja 1943. u Sarajevu je uz sve počasti dočekan muftija El Huseini. Njegova poruka tamošnjim muslimanima može se sažeti u sljedeću rečenicu: “Imajte uvijek na umu, da su najveći neprijatelji čitava islama i nas muslimana na svijetu Engleska i Amerika udruženi sa Židovima”.

Nakon toga počelo je masovnije novačenje muslimana u 13. SS dobrovoljačku bosansko-hercegovačku diviziju, poznatu kao Handžar divizija, koja je imala i do 21.000 pripadnika. Istovremeno, muslimani su na terenu osnivali svoje milicije koje su uglavnom branile njihova naselja koketirajući s vlastima NDH, ali i s partizanima.

U jesen 1944. kada je ishod rata već svima bio jasan, dolazi do masovne “preorijentacije” muslimana i njihova prelaska u partizanske redove. Tamo su ih čekali malobrojni ali utjecajni (projugoslavenski i prosrpski) muslimanski kadrovi, koji su već ranije stupili u komunističke redove.

Na Trećoj sjednici ZAVNOBiH-a održanoj u Sarajevu u travnju 1945. govorio je i potpukovnik Hamdija Omanović, narodni poslanik iz Cazina: “Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu pošli sa ustaškim pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da se ogromna većina Muslimana našla na frontu okupatora.” To priznanje, kao i povijesne činjenice, brzo je zaboravljeno, a muslimanska politička elita velikim je dijelom prihvatila obnovljenu jugoslavensku državu i komunističku vlast.

Poseban motiv bila im je Narodna Republike Bosna i Hercegovina kao jedna od šest republike Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Svi “pomoćni čamci” potopljeni su u dubine zaborava, a mnogi njihovi putnici, čak i oni poginuli u neprijateljskim vojskama, u skladu s potrebama nacionalne “preorijentacije” rehabilitirani su i proglašeni “antifašistima” i patriotima.

Ivo Lučić / Globus

 

Ivo Lučić: BiH OD 1878. DO DANAS Isti politički akteri, isti interesi, isti problemi za Hrvate

 

 

Ivo Lučić: Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja

Objavljeno

na

Objavio

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja

Današnji svijet definiran je geopolitičkom i ekonomskom neizvjesnošću, migrantskim krizama i sve žešćim prirodnim katastrofama (požari, poplave, zemljotresi). U zadnje vrijeme tome se pridružila i epidemija koronavirusa koja trenutno predstavlja ozbiljan izazov i prijetnju cijelom čovječanstvu.

Živimo, dakle, u jedinstvenom i povijesnom vremenu u kojem je pandemija tog virusa dovela do rijetko viđenog globalnog straha i neizvjesnosti. Nitko ne zna što nam budućnost nosi. Vidite kako se sve mijenja nevjerojatno brzo i teško je predvidjeti kako će izgledati sljedeći dan, a kamoli mjesec ili godina. Sve nas to pravi zbunjenim, nesigurnim i uplašenim.

Ako slušate vijesti ili čitate naslove, teško je ne biti pesimist. Ali se treba nadati da ćemo uz pomoć udruženog napora znanstvenika cijelog svijeta i našeg odgovornog ponašanja uskoro ipak izići iz ovog korona kaosa.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja koje su uvedene kako bi se svelo na minimum brzo širenje virusa među pučanstvom i postiglo da se broj zaraženih postupno smanjuje, a ne povećava. To je, dok se ne pronađe vakcina, jedini način da se spriječi golemi pritisak na bolnice i zdravstvene ustanove koje jednostavno nemaju kapacitete prihvatiti i zbrinuti golemi broj zaraženih u isto vrijeme.

Izbjeći talijanski i španjolski scenarij

Iz dosadašnjeg razvitka situacije očito se vidi da države u kojima je dobro organizirana preventivna zaštita i čije se stanovništvo pridržava propisanih pravila ponašanja, prave pozitivne iskorake na bolje. Najbolje je dakle slijediti upute zdravstvenih stručnjaka i provoditi mjere koje nam savjetuje nacionalni stožer za obranu od koronavirusa. U njih treba imati povjerenja jednostavno zato što su u pitanju vrhunski stručnjaci i realistični ljudi koji se danonoćno žrtvuju za naše dobro i spas. Vodeći bitku protiv nekontroliranog širenja zaraze kako bi se izbjegao talijanski i španjolski scenarij.

Svako vrijeme ima svoje heroje. U ratu su to hrabri vojnici i branitelji. U miru razni sportaši, izumitelji, dobročinitelji. U nepredvidljivim prirodnim katastrofama to su spasitelji i oni koji skrbe o žrtvama. Današnji heroji su zdravstveni radnici – liječnici, medicinske sestre, bolničari, pomoćno osoblje u bolnicama i vozači žurne pomoći, koji ulažu goleme napore kako bi nas spasili od stihijskog širenja zaraze s velikim smrtonosnim posljedicama.

Divovski posao

Ti ljudi zaista rade divovski dio posla kako bi nas zaštitili i liječili od posljedica zaraze. Oni su 24 sata dnevno na prvoj crti bojišnice vodeći bitku protiv napada nevidljivog neprijatelja, unatoč neprekidnom riziku da sami budu zaraženi. Iako se ne bore protiv pušaka, granata i tenkova neki od njih će umrijeti da bi spasili živote drugih ljudi. Zbog čega im treba odati priznanje i slaviti ih kao heroje.

Kao primarno sredstvo zaštite pučanstva oni nedvojbeno zaslužuju svu našu potporu i poštovanje. Stoga je na nama da im svojim odgovornim ponašanjem olakšavamo voditi tu bitku i time im omogućimo nastaviti raditi svoj vitalni dio posla na što sigurniji i učinkovitiji način.

Ako oni mogu raditi svoj tako stresan i rizičan posao svaki dan kako bi spašavali nas, zašto je onda nama tako teško ostajati kod kuće i držati se njihovih preporuka kako bi im u tome pomogli? Obeshrabrujuće je vidjeti kako neki ‘heroji’ ulice i pametnjakovići željni medijske pozornosti obezvređuju njihov napor i žrtvu.

Teoretičari zavjere

Posebice treba upozoriti na razne teoretičare zavjere koje uvijek u vrijeme neizvjesnosti i prijetnje u populističkim medijima rastu kao gljive poslije kiše. Tako i za ovaj virus mnogi od njih tvrde da je zapravo biološko oružje, a ne prirodna pojava. Kako bilo, među njima su najgori oni koji umanjuju ozbiljnost situacije i javno sabotiraju propisana pravila ponašanja. Što može nanijeti puno štete društvu. To su oni koji imaju negativan odnos prema mjerama zaštite te time bitno pridonose povećanju širenja zaraze. Ti mudrijaši širenjem nepovjerenja u zdravstvene stručnjake i njihove savjete mogu biti isto toliko opasni kao i sam virus. Nije čudo što ih je doktorica Alemka Markotić iz Stožera za zaštitu nazvala biološkim teroristima koji umjesto puškama i bombama ljude ubijaju poticanjem širenja virusa.

Oni ne samo da imaju loš utjecaj na volju drugih ljudi da zaštite sami sebe čime ugrožavaju svoje obitelji, okolinu i prijatelje, nego još usput potpiruju prijepore i podjele među ljudima te povećavaju neprijateljstvo i nasilje prema onima koje prikazuju kao krivce ili metu.

Ponovimo još jednom. Povjerenje u preporuke vrhunskih medicinskih stručnjaka, poput gospođe Markotić, i odlučna primjena mjera kriznog nacionalnog stožera najvažniji je dio borbe protiv nekontroliranog širenja virusa.

Dakle, umjesto traženja dlake u jajetu i zluradog pametovanja po mainstream medijima i društvenim mrežama, šaljimo im poruke potpore, razumijevanja i zahvalnosti. Njihovoj borbi protiv širenja koronavirusa za sada se ne nazire kraj i videći da se njihov napor i žrtva cijene sigurno će im pomoći da tu iscrpljujuću bitku lakše podnose.

Zaštititi sebe i druge

Ono što im sada najviše treba je zapravo da ostajanjem kod kuće i pridržavanjem pravila o negrupiranju i držanju potrebnog razmaka zaštitimo sami sebe i druge oko sebe, kako bi se izbjegla masovna zaraza koja bi zdravstveni sustav dovela do kolapsa.

Ako su Vukovarci mogli izdržati tri mjeseca pod kišom bombi i granata natiskani u svoje mrzle podrume, najčešće bez struje i grijanja, valjda će sada, u osvit proljeća, i svi drugi Hrvati u udobnosti svojih domova, naoružani svim silnim mobilnim telefonima, tabletima i televizorima, moći to isto.

U ovom kaotičnom vremenu jedino rješenje je ujediniti snage i raditi složno svi skupa kako bi zajedničkim naporom i potrebnim odricanjem što prije izišli iz ove nevolje. Moramo biti iznimno pribrani, odgovorni i strpljivi. Naravno, sada imamo puno razloga za brigu, ali je dobro vidjeti svijetlo na kraju tunela. Dobro je biti optimist i imati hrabrosti raditi ono što je ispravno, radije nego ‘hrabro’ praviti probleme sebi i drugima.

Važno je ne paničariti jer ljudi u panici nikada ne donose razumne odluke. Mirni i razumni ljudi ohrabruju nadu. Oni su sposobni pronaći riešenja za najveće i najsloženije probleme. Strah i panika nas čine da se povlačimo u sebe, izazivaju gnjevne, nestrpljive i kratkovidne reakcije. Ljudi skloni panici obično se previše usredotočuju na sebe, na ono što je trenutno i kratkotrajno, bez da gledaju širu sliku. Kako ćemo izići iz ovog stanja ako se budemo ponašali tako?

Naučili smo živjeti s ugrozama

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Sada ćemo opet morati pokazati čvrstinu koja obilježava naš rod i još jednom, uz Božju pomoć, sačuvati naš dom i domovinu.

Ovdje je vrlo važno istaknuti kako smo u svim tim teškim situacijama pokazali iznimnu međusobnu solidarnost. Tu našu tradicionalnu solidarnost trebamo sada podići na još višu razinu. Međusobnim pomaganjem, suradnjom i poštovanjem lakše ćemo prevladali ovu pošast. Ohrabrujuće je čitati i gledati te divne mlade ljude koji idu obavljati kupovinu i na druge načine pomažu stare i nemoćne koji su ostali sami. To jasno ukazuje da naši potomci nisu izgubili dušu ni naslijeđenu kršćansku i ljudsku sućut.

Narod i država koja ima takvu mladež ima i budućnost.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović: Krenuo je hrvatski jal protiv Markotić, Capaka i Beroša

Objavljeno

na

Objavio

Ne događa se to često nama Hrvatima, sjajnim improvizatorima, briljantnim kampanjcima, naciji bez sustavnosti i uvriježenosti spoznaje o nužnosti reda i rada kao preduvjetima uspjeha.

Nemamo te vrednote iz stotinu razloga, jedan od njih je što državu nismo imali stoljećima pa je tako svaka sustavnost koju je vlast pokušavala ugraditi primana s destrukcijom. No, nismo se u ovim relacijama proslavili ni od kad imamo državu, jer nam je kolektivni mentalitet i dalje najbliži Kumrovcu. I sad kad smo se suočili s neviđenim zlom, ubojicom koji već sada širom svijeta broji više od 80 tisuća žrtava, pokazali smo se fantastičnima! Brojne velike i slavne nacije sa sto puta više novca i boljeg sustava nisu položile ovaj test života i smrti. Hrvatska jest!

Zašto na glas ne izgovaramo tu istinu? Sveli smo užas na minimum, reagirali nevjerojatno organizirano, pokazali vitalnost za koju nismo ni znali da postoji. Kriza je izbacila tri imena kojima se danas i s lijeva i s desna pincetom traže greške, a zapravo je na scenu izašao stari jezivi hrvatski jal! Sve ćemo vam oprostiti, samo ne uspjeh! I zato sad traje natjecanje u tome kako obezvrijediti što su Capak, Markotić i Beroš napravili. Po jednima su pretjerali s mjerama i medijskom pedagogijom, po drugima su u tome upravo zakasnili, na toj streljani puca se svaki dan, jer sve će vam Hrvati oprostiti, ali uspjeh i uspješnost – nikada! I nikome! Dobro došli u zemlju jala, piše Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Je li svijet stvarno bio slijep?

Goranko Fižulić će ovih dana reći da je čitav svijet bio gluh i slijep kada je 30. siječnja Amerika prodala 200 milijuna zaštitnih maski Kini. Da smo tada i mi morali reagirati. Ta pokroviteljska pedagogija je smiješna, jer u to vrijeme Švedska isto tako milijune zaštitnih maski prodaje Kini. Dakle, cijeli svijet je spavao! Hrvatska je reagirala definitivno na vrijeme. Nema dvojbe da je bilo grešaka, da smo zacijelo s kojim danom zakašnjenja zatvorili granice i da smo jedno vrijeme mirno gledali kako brojni Talijani i Slovenci stižu na našu obalu u spasu od korona stampeda, a da ih nitko ništa nije pitao. Dakle, grešaka u koracima je bilo, ali minimalnih, no danas nema dvojbe da smo se za sada izvukli. Sada nas čeka drugo poluvrijeme.

Premda kao i svi jedva čekam da ovaj kućni pritvor završi, bojim se da kapital i njegov interes, a ne temeljito rješena zdravstvena situacija, zazivaju prerani povratak u normalu. Austrija i Danska već najavljuju normalizaciju života, tako da će Danska prva u Europi otvoriti škole i dječje vrtiće. Austrija će pak za sedam dana otvoriti trgovine površine do 400 kvadrata, od 1. svibnja otvorit će sve trgovine i šoping centre, uključujući uslužne djelatnosti poput frizera i kozmetičkih salona. A u drugoj polovici svibnja u Austriji se planiraju otvoriti kafići, restorani i hoteli! A bilježe oko 300 novih slučajeva svaki dan!

Naime, pali su s ranijih 800 na 300 dnevno novozaraženih i već kreću s otvaranjem trgovina, sutra i šoping centara.Nije li ovakva liberalizacija preuranjena? Bojim se da sada tamošnji tajkuni, a ne liječnici, diktiraju taj trempo! To je prva klopka koja se i nama sprema. Singapur primjerice upravo plaća cijenu prerane normalizacije. Oni su prvi slučaj korone zabilježili 24. siječnja, no zbog izvrsnih mjera koje su odmah propisali u prvih pet tjedana imali su samo 110 slučajeva zaraze. Nakon liberalizacije, ovu nedjelju je Singapur zabilježio 120 novih slučajeva! Više nego ikada. Dakle, mi sad nikako ne bi smjeli napraviti tu pogrešku! Nikako! I dok će i ovaj problem primarno rješavati liječnici i struka, politiku čekaju puno teži zadaci.

Ispred nas je najvažniji zadatak

Mislim da je vrijeme da se počne dešifrirati fraza “kako ništa neće biti kao prije” jer će nas ona odvesti do toga što nam je činiti. Prvo treba uzeti k znanju da se međudržavne granice neće otvoriti, barem dok se ne pronađe cjepivo i ne procijepi kompletno svjetsko stanovništvo. Po znamenitom doktoru Radmanu za cjepivo u širokoj uporabi treba najmanje jedna, do dvije, možda i tri godine. Za to vrijeme treba živjeti u ovim uvjetima koji će formirati jednu drugu svijest. I to je ključno doba i za nas. Točno toliko vremena imamo za velike promjene. Jer, kad ponovno krene stari buldožder globalizacije i moćnog svjetskog kapitala protiv kojeg se oni koji su gladni ne mogu boriti, mi bi morali imati u rukama neke posve druge karte.

Mi, naime, sada ispred sebe imamo najvažniji zadatak. Shvatiti da se moramo sami na sebe osloniti i krenuti svojim putem. A ne vidim da te svijesti još uvijek ima. Kao da ne vidimo kako se Unija raspala pred našim očima. Njemačka i Češka su još prije mjesec dana zabranile izvoz maski u ostatak Unije. Italija je na popis zabrana izvoza stavila kompletnu zaštitnu opremu. Francuska je neki dan bez puno biranja riječi, žestoko, gotovo balkanski, napala SAD da je Amerika u tipičnoj mafijaškoj akciji usred aerodroma u Šangaju preotela već utovarene maske za Francusku i utovarila ih u svoj zrakoplov! Pri tome je Amerika zabranila izvoz svih sadasnjih i budućih rezervi zaštitne opreme! Takvo ponašanje primjerice u Uniji onemogućava bilo kakvu zajedničku europsku politiku, čak niti oko elementarnih stvari! Zaštitnih maski!

Svađa oko euroobveznica još nije završila i Njemačka je tu u otvorenom ratu s Italijom i Španjolskom, sad već i s Francuskom! Maratonski sastanci koji traju po deset sati na razini ministara financija zemalja članica uporno ne daju rezultata. Nizozemska stoji čvrsto protiv talijanskih prijedloga koji traži kolektivizaciju svih dugova i njihovo kolektivno rješavanje putem Europskog stabilizacijskog mehanizma. Nizozemska uopće ne želi o tome razgovarati! Kompromis velikih, do kojeg će sigurno doći, zakonomjerno će ići na račun malih. To smo valjda iz povijesti naučili.

Uostalom, Zagreb je nakon potresa dobio par utješnih poruka iz Unije, ali na vidiku realne pomoći nema. Sve procjene govore da se Zagreb realno bez pomoći novcem izvana ne može oporaviti. Jer se radi o enormnim sredstvima. Vi možete  financirati obnovu pročelja, ali statički ojačavati zgrade u centru metropole traži milijarde i milijarde. Albanija je svojedobno nakon velikog potresa od 5 stupnjeva ušminkala urbana mjesta, ali nije imala novca za statička pojačanja koja bi izdržala novi potres. Došao je novi potres od 6 stupnjeva i zgrade nisu izdržale. Zagreb je sad pred istom dilemom, a vidjet ćemo po novom zakonu u kojem smjeru će ići obnova. No ni Zagreb ni Hrvatska nemaju milijarde eura koje takav ozbiljan statički zahvat traži na tisućama zgrada i stanova. Najmanje taj novac imaju stanari. Već ćemo na ovoj temi najbolje vidjeti kako izgleda solidarnost i nova Europska unija.

Neće biti milosti

Svjetski poredak se, dakle, raspada pred našim očima i u vremenu koje dolazi neće biti milosti, ponavljam, pogotovo velikih prema malima.  Paralelno s tim, svjetski mediji pišu da se velike sile spremaju na međunarodnim sudovima podignuti teške tužbe protiv Kine, tužbe s astronomskim iznosima zbog toga jer je zarazila čitav svijet! Ni to neće proći bez odgovora i bez reakcije druge strane. Dakle, već sada je jasno: kako se danas zemlje ponašaju u epizodi s maskama i zaštitnom opremom, sutra će po potrebi ista stajališta zauzimati i s hranom! Njemačka primjerice već najavljuje povratak jednog dijela tvornica iz Kine, u prvom redu automobilske industrije, što će na tržištu radne snage izazvati dodatni kaos.

U međuvremenu, prve procjene govore da će se zbog otkaza koje će dobiti zbog gospodarske krize najmanje 50 tisuća Hrvata vratiti u domovinu. Pripremamo li ispraviti pogreške u gospodarstvu  i društvu uopće, pogreške koje su ih i otjerale van? Spremamo li zakone koji će im omogućiti posao, lakša ulaganja i sretan povratak? Pripremamo li se, dakle, za budućnost koja je evidentna? Hoćemo li uzorati stotine i stotine neobrađenih hektara Slavonije i Ravnih kotara? Hoćemo li prilagoditi zakone toj tako čekanoj revoluciji u poljoprivredi koja bi sve izmijenila? I ovisnost o uvoznoj hrani i bijeg našeg stanovnistva. I tako dala punu smislenost turizmu u kojem sada jedemo talijansku rikolu i poljske jabuke! Ne bih rekao.

Trgovački lanci i dalje ne otkupljuju domaćih proizvoda koliko im je naloženo, a tržnice koje se ovih dana otvaraju radit će po zadnjim informacijama (mimo blagdanskog rasporeda) vjerojatno do 13 sati. Trgovački centri do 17 sati. Kao da netko i sad namjerno skreće narod uvoznoj hrani! Sramota koja se događa s Dolcem je zastrašujuća. Ribarima su najavili da će u utorak moći otvoriti ribarnice pod dogovorenim preduvjetima koje su ribari ispunili. Na dan kad je sve trebalo krenuti pojavio se inspektor koji je sve stornirao. Ribari su ribu donijeli, nisu je smijeli prodavati pa su je neki dijelili besplatno, a dobar dio je propao! U ovom trenutku to je zločin za koji bi netko trebao odgovarati. Kad pogledate hrvatske OPG-ove, kad vidite kakvu skromnu ponudu imaju, a pogotovo kad vidite koliko skromnih količina robe imaju, onda vam je jasno da smo tu na dnu.

Ako se iz političkih razloga nije išlo na formiranje gospodarskog stožera koji bi davao dojam neke vrste gospodarske vlade nacionalnog spasa u kojoj bi bilo gotovo nemoguće donositi odluke, a odgovornost bi naravno isključivo bila na Vladi, bojim se da očekivane poljoprivredne revolucije neće biti bez nacionalnog stožera za poljoprivredu. On mora snimiti stanje do zadnje krave i jabuke, predložiti zakonske hitne promjene (pogledajte samo koje smeće od vina i maslinovog ulja uvozimo usred ljeta!), trgovačkim centrima podignuti postotak obavezne kupovine domaćih proizvoda te formirati agro banku koja bi pratila razvoj poljoprivrede. Kako točno upozoravaju poljoprivrednici iz Osijeka: ne mogu ljudi (misleći na sve te stare stručne službe, zavode, razne komisije i sva nemoguća državna tijela koja godinama šute!) koji su poljoprivredu doveli na ove grane, aktivno ili pasivno podupirali uvoz hrane, biti lučonoše novog razvoja! Zato je nužan stručni stožer za poljorivredu. Bez toga preporoda neće biti. Mi ćemo, naime, nekako dočekati cjepivo, ali i nastaviti po starom. Za budućnost ove nacije takav je razvoj gori od korone.

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari