Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kako se idejom o BiH kao ‘Jugoslaviji u malom’ rušila ideja hrvatske države

Objavljeno

na

Hitci što su odjeknuli Sarajevom i Europom 28. lipnja 1914. najavili su rat koji je iz temelja mijenjao sudbine pojedinaca, položaje naroda i statuse država.

Procesi koje je taj rat izazvao potaknuli su političke strukture poslati izaslanstva u Beč i od cara Karla tražiti bolji položaj za svoju zajednicu.

U kolovozu 1917. muslimanski predstavnici izrazili su “najenergičniji prosvjed” protiv bilo kakvog južnoslavenskoga ujedinjenja i tražili “autonomiju Bosne i Hercegovine”.

Istovremeno, hrvatski su predstavnici od cara zatražili stvaranje jedinstvenog upravnog područja koji bi obuhvatio teritorij Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Hercegovine i Bosne uz poželjno pripajanje Istre i Kranjske.

Srbi su očekivali svršetak rata i nadali se pripajanju Srbiji. Političku strategiju srbijanskih vlasti slikovito prikazuje izjava koja je u to doba kružila njihovom diplomacijom: “Sva mudrost je privezati čamac za pravi brod i gledati da se čamac ne odveže.”

Razvojem situacije na ratištu, a kasnije i stvaranjem nove države, mijenjao se i odnos hrvatske političke elite prema Monarhiji, mijenjale su se ambicije, a u skladu s njima i identiteti, piše Ivo Lučić / Globus

Dotadašnje “rješenje državnog pitanja na jugu Monarhije u hrvatskom smislu” zamijenjeno je podrškom politici stvaranja posebne jugoslavenske države. Poraz u Velikom ratu i strah od boljševičke revolucije u Rusiji uvjetovali su raspad Monarhije.

Ispunilo se proročanstvo biskupa Jurja Strossmayera, koji je još prigodom zauzeća Bosne i Hercegovine tvrdio da će Austro-Ugarska Monarhija doživjeti istu sudbinu kao i Osmansko Carstvo te će propasti i nestati s historijske scene. I to najviše, pisao je Strossmayer, “zbog samoljublja i ambicija dviju dominantnih nacija, koje su izazvale animozitet kod slavenskih naroda čiji su zahtjevi i interesi potpuno ignorirani”.

Strossmayer je nagovijestio i da će “Istočno pitanje” u budućnosti sadržavati “hiljadu novih nesloga, novih ratova i novih jada”. U ratnom kaosu svi su imali planove i ambicije, dok su Mađari u svoje karte ucrtavali dijelove BiH, ostali su bez dvije trećine teritorija kojim su do tada upravljali, a izvan granica novonastale nacionalne države ostao je veliki broj njihovih sunarodnjaka.

Teritorijalne gubitke i poniženja doživjela je i do tada velika i moćna Austrija. Nastupilo je vrijeme obilježeno nepravdom, nasiljem i diktaturom. Srbijanski unitarizam i centralizam, kao i jugoslavenstvo zaprijetili su opstanku hrvatskoga identiteta i dovršenju procesa nacionalnog konstituiranja.

Nekolicina hrvatskih političara (iz BiH) olako i brzo zamijenilo je hrvatstvo jugoslavenstvom. Tako je na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS u studenome 1918. u Zagrebu Stjepan Radić upozoravao hrvatske političare da ne idu u Beograd “ko guske u maglu”.

Zastupnike iz BiH prozvao je riječima: “Vaš jedan prvak, dr. Alaupović, govori čak ‘Vi Hrvati’, kao da želi time pokazati da on nije više Hrvat.”

Naime, članovi i dužnosnici Hrvatske narodne zajednice: Tugomir Alaupović, Stjepan Kukrić, Đuro Džamonja, Stanko Pavičić i Vladimir Čaldarević pristupili su Jugoslavenskoj demokratskoj stranci te su u travnju 1919. javno istakli da “ne žele biti tretirani kao predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata”, nego kao “predstavnici cijelog troimenog jednog naroda”.

Takvo ponašanje karakteristično je za dio hrvatske elite koja je nadživjela ne samo Austro-Ugarsku nego i obje jugoslavenske države, a živa je i danas. Ideja američkog predsjednika Woodrowa T. Wilsona o “pravu naroda na samoopredjeljenje”, kojom se vodila američka delegacija na pregovorima, oživjela je i ojačala brojne nacionalne pokrete, pa i one na jugoistoku Europe.

Bila je to još jedna ideja čija je provedba bila vrlo upitna. Ni samome Wilsonu nije bilo jasno što je to predstavljalo narod i tko se sve imao pravo “samoopredijeliti”. Rezignirano je izjavio da nije ni znao da postoje svi ti narodi s kojima se iz dana u dan suočavao.

Ideja “prava naroda” stvorila je niz problema koje njezini tvorci i zagovornici nisu znali riješiti, pa je njihov idealizam ustupio mjesto cinizmu. Jedan američki časnik napisao je da “potonule nacije izlaze na površinu i čim izrone skaču nekome na vrat” te da su one “poput komaraca – opake od rođenja”.

Bosna i Hercegovina je od nekadašnjeg austrougarskog “klina” koji je trebao spriječiti ujedinjenje južnoslavenskih država postala “ognjište” jugoslavenskog pokreta i centar okupljanja južnoslavenskih zemalja.

Srbijanska vojska ušla je 6. studenoga 1918. u Sarajevo, bio je to vrhunac srpske pobjede i nadmoći koja će dugo potrajati. U tom je duhu član Jugoslavenskog odbora Milan Srškić u Narodnoj skupštini zaključio da je “pitanje BiH riješeno ulaskom srpske vojske u te zemlje”.

Početkom veljače 1919. Srškić je na velikom skupu u Sarajevu izjavio da je protiv bilo kakve pokrajinske autonomije, jer “sve mora ići u Beograd”. Govor je završio poklikom “Živjela velika Srbija!”.

Za nagradu je i Srškić otišao u Beograd gdje je postao ministar, a kasnije i predsjednik Vlade. Toliko o jugoslavenstvu Jugoslavenskoga odbora, čiji su članovi Nikola Stojanović, Dušan Vasiljević i Milan Srškić (Srbi iz BiH), provodili naglašenu velikosrpsku i antihrvatsku politiku.

Oni su se zalagali za cjelovitu BiH samo zato što su vjerovali da je to način sprječavanja nastanka bilo kakve hrvatske države. Ostaje otvoreno pitanje kakvu su to Jugoslaviju s njima zamišljali i gradili hrvatski članovi Jugoslavenskog odbora Trumbić, Supilo i ostali.

Analizirajući ulogu i položaj Bosne i Hercegovine u vremenu stvaranja Kraljevstva SHS srpski političar i nekadašnji osobni tajnik Ante Trumbića Pero Slijepčević napisao je da je Bosna i Hercegovina imala “ulogu kopče između Srbije i Hrvata”. Zapravo je BiH bila središte onoga što će postati jugoslavenski prostor koji će onemogućiti bilo kakav sporazuman i miran razlaz Hrvata i Srba.

Mnogi su, a posebno komunisti sve učinili da tu kopču što više zapetljaju vjerujući da će tako osigurati stabilnost i opstanak jugoslavenske države. Muslimanska politička elita povjerovala je u posebnu ulogu i važnost BiH za jugoslavensku državu.

Kada je u veljači 1919. osnovana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) proglašeno je i prihvaćanje “evolutivnog nacionaliziranja”, ali i jugoslavenstva kao najprikladnijeg puta“zbližavanja i jedinstva”. Smatrali su da je hrvatski nacionalizam spojen s katoličanstvom, a srpski s pravoslavljem, pa su i jedan i drugi nepristupačni muslimanima sve dok se ne riješe ovih “primjesa”.

Prihvatili su jugoslavenstvo jer nije bilo “ni sa čim pomiješano”. Međutim, stvaranjem države i uspostavom vlasti BiH je sve manje bila središnje mjesto okupljanja, a sve je više postajala poprištem hrvatsko-srpskoga nacionalnog i političkog sukoba u kojem se elita bosansko-hercegovačkih muslimana opredjeljivala na stranu onoga tko je bio više sklon uvažiti njihove zahtjeve i ostvariti barem dio njihovih interesa.

Dio strategije bilo je i koketiranje s “drugom stranom” ne bi li se na taj način povećala vlastita “cijena”. Pucnji u hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini u lipnju 1928. najavili su propast jugoslavenske ideje i države.

Mehmed Spaho (lijevo), Džafer Kulenović (desno)

Diktatura i represija koja je uslijedila samo su ga ubrzali. Radićev nasljednik Vladko Maček nastavio je borbu za hrvatske nacionalne interese osiguravši za to na svim predstojećim izborima podršku apsolutne većine hrvatskoga naroda.

Muslimani su većinom podržavali Mehmeda Spahu i JMO, dok su Srbi birali između jugoslavenskog unitarističkog ili srpskog nacionalističkog programa, iako je neku bitnu razliku među njima teško uočiti.

Bez obzira na stranačke sukobe, ideja jedinstvene i centralizirane države kojom se upravlja iz Beograda, sa Srbima kao “temeljnim” narodom, bila im je zajednička. Tko zna koliko bi sve to trajalo da nije zaprijetio Drugi svjetski rat i da nije došlo do poremećaja svjetskoga poretka.

Neposredno pred početak rata, svjesni opasnosti koja prijeti nestabilnoj i podijeljenoj državi, srpska je elita pristala na sporazum s Hrvatima. Krajem kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska i izgledalo je da će Kraljevina izdržati iskušenja vremena koje je dolazilo.

Muslimanska elita bila je nezadovoljna novom situacijom. Spaho je nešto ranije umro i naslijedio ga je Džafer Kulenović koji je već u rujnu na političku scenu vratio zahtjev za uspostavom autonomne BiH. Kulenović je tvrdio kako bi takva BiH predstavljala “u minijaturi malu Jugoslaviju, koja bi privlačila sve snage iz svih krajeva naše otadžbine i time Jugoslaviju kao cjelinu ojačala”.

Tako bi, po Kulenoviću, autonomna BiH predstavljala “čvor ove države, privlačila sebi i Srbe i Hrvate i postala stožer Jugoslavenstva i državne misli”. Takvu politiku podržala je i nekolicina srpskih političara, što je izazvalo oštru reakciju većinske srpske politike u BiH koja se protivila i uspostavi Banovine Hrvatske smatrajući da to razbija jedinstvo Jugoslavije, odnosno da su Hrvati dobili previše teritorija.

Bosna i Hercegovina – “klin”, “ognjište pokreta”, “kopča između Hrvata i Srba”, “čvor ove države”, “Jugoslavija u malom” i kako je sve nisu zvali i tretirali kroz njezinu modernu povijest, uvijek je bila dio nekog i nečijeg šireg projekta, sredstvo za postizanje nekog višeg cilja.

Tijekom Drugoga svjetskog rata ušla je u sastav NDH i pod ustašku vlast te je opet postala bojno polje unutar kojeg se rješavala sudbina sva tri njezina naroda. Hrvati su velikom većinom prihvatili NDH vjerujući u konačno oslobođenje od tuđinskih vlasti, ostvarenje davnih težnji i krajnji oblik nacionalne slobode.

Srbi su odmah po njezinu proglašenju podigli ustanak odlučni obnoviti Jugoslaviju ili se izboriti za nacionalnu državu – kolokvijalno zvanu “Veliku Srbiju”.

Muslimani su od ustaških vlasti tretirani kao “Hrvati islamske vjeroispovijesti”, “krv naše krvi” i “cviet naše hrvatske narodnosti”. Veći dio njihove elite prihvatio je NDH, očekujući da će tako izboriti bolju poziciju nego što su je imali u bivšoj Kraljevini.

Kako je vrijeme prolazilo, došlo je do razočaranja, a nakon prvih godina borbi i nasilja uslijedilo je otrežnjenje. U ratnoj oluji svi su tražili brod za koji će vezati svoj čamac. Hrvati u BiH nisu imali izbora, a ni čamca; ukrcali su se na njemačku splav koja se uz strahovite žrtve nasukala na obronke austrijskih i slovenskih planina.

Srbi su se ukrcali na tri čamca, jedan su vezali uz njemački, drugi uz britanski, a treći uz ruski odnosno sovjetski brod. Uz to su se često hvatali i za talijanski sve dok se nije prevrnuo. Kada je postalo jasno tko pobjeđuje, došlo je do masovnog prekrcavanja.

Muslimani su također izabrali taktiku ukrcavanja na više čamaca. Početkom listopada 1942. delegacija muslimana iz Mostara predvođena muftijom Omerom Džabićem otputovala je u Rim gdje se uz posredovanje jeruzalemskog muftije Muhameda El Huseinija sastala s Mussolinijem. Tražili su izdvajanje Hercegovine iz NDH i pripajanje Italiji.

Osnovali su i pročetničku miliciju koja je bila pod talijanskom kontrolom. U studenome iste godine skupina utjecajnih dužnosnika JMO poslala je u ime prethodno osnovanog Narodnog odbora “memorandum” Adolfu Hitleru tražeći autonomnu “Župu Bosna”, koja bi bila izdvojena iz NDH i stavljena pod izravnu upravu Reicha.

Početkom travnja 1943. u Sarajevu je uz sve počasti dočekan muftija El Huseini. Njegova poruka tamošnjim muslimanima može se sažeti u sljedeću rečenicu: “Imajte uvijek na umu, da su najveći neprijatelji čitava islama i nas muslimana na svijetu Engleska i Amerika udruženi sa Židovima”.

Nakon toga počelo je masovnije novačenje muslimana u 13. SS dobrovoljačku bosansko-hercegovačku diviziju, poznatu kao Handžar divizija, koja je imala i do 21.000 pripadnika. Istovremeno, muslimani su na terenu osnivali svoje milicije koje su uglavnom branile njihova naselja koketirajući s vlastima NDH, ali i s partizanima.

U jesen 1944. kada je ishod rata već svima bio jasan, dolazi do masovne “preorijentacije” muslimana i njihova prelaska u partizanske redove. Tamo su ih čekali malobrojni ali utjecajni (projugoslavenski i prosrpski) muslimanski kadrovi, koji su već ranije stupili u komunističke redove.

Na Trećoj sjednici ZAVNOBiH-a održanoj u Sarajevu u travnju 1945. govorio je i potpukovnik Hamdija Omanović, narodni poslanik iz Cazina: “Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu pošli sa ustaškim pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da se ogromna većina Muslimana našla na frontu okupatora.” To priznanje, kao i povijesne činjenice, brzo je zaboravljeno, a muslimanska politička elita velikim je dijelom prihvatila obnovljenu jugoslavensku državu i komunističku vlast.

Poseban motiv bila im je Narodna Republike Bosna i Hercegovina kao jedna od šest republike Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Svi “pomoćni čamci” potopljeni su u dubine zaborava, a mnogi njihovi putnici, čak i oni poginuli u neprijateljskim vojskama, u skladu s potrebama nacionalne “preorijentacije” rehabilitirani su i proglašeni “antifašistima” i patriotima.

Ivo Lučić / Globus

 

Ivo Lučić: BiH OD 1878. DO DANAS Isti politički akteri, isti interesi, isti problemi za Hrvate

 

 

Ivo Lučić: Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Koga (ne) brani pučka pravobraniteljica?

Objavljeno

na

Objavio

Institut pučkog pravobranitelja zamišljen je kao pomoć slabijima i nedovoljno zaštićenima kad se tijela vlasti ogriješe o zakone i proceduru na njihovu štetu. Već sama spoznaja o kvarljivoj naravi vlasti čini ovu službu potrebnom, plemenitom i smislenom. Kako se radi o institutu Republike Hrvatske, on bi po logici stvari trebao biti instrument zaštite prije svega njezinih državljana. Bilo bi apsurdno kad bi pučki pravobranitelj Republike Hrvatske interes neznanca, kršitelja zakona, pretpostavio interesu oštećenog hrvatskog državljanina u slučaju kad su oni suprotstavljeni. No, ova vremena, koja tako tvrdoglavo prkose iskustvu svih prethodnih, svjedoče upravo toj pojavi.

Piše: Grgur S./Kamenjar.com

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović ne mari odveć za elementarno pravo na sigurnost hrvatskih državljana nastanjenih na ionako već rijetko naseljenim područjima kojima dulje vrijeme nezakonito prolaze skupine neznanaca. Pa tko ne bi osjećao nemir – bio djed, baka, ili mlađi par s djecom koji se odvažio ostati u tim sve pustijim krajevima – znajući da im se zavičajem u manjim ili većim skupinama smucaju neznanci kojima je kazneno djelo – ilegalni prijelaz državne granice – bilo prvo što su učinili ušavši u Hrvatsku? Međutim, pučka pravobraniteljica ne proziva državne institucije zato što je hrvatskim državljanima smanjena kakvoća života ugrožavanjem prava na mir i sigurnost. Naprotiv, mršti se na one koji surađuju s policijom i prijavljuju došljake nepoznatog identiteta čiji tranzit preko Hrvatske ugrožava njezin nacionalni interes prvog reda – ulazak u Schengen. U združenom pothvatu s medijskim agitpropom ona građansku budnost i lojalnost državi predstavlja histerijom i širenjem panike, a pošalice lokalnih pijanaca širenjem netrpeljivosti prema kršiteljima zakona. Kao lijek nudi edukaciju i preodgoj domicilnog stanovništva kako bi razvilo ravnodušnost prema vladavini zakona. Neke, eto, pod stare dane čeka škola u kojoj će naučiti kako im se ono što vide vlastitim očima samo pričinja i kako su samo umislili da se osjećaju nelagodno.

S druge strane, zdrav razum govori da došljaci, već i iz iznudice u koju su se kršeći zakon sami doveli, čine kaznena djela u znatno iznadprosječnoj mjeri. No, vijesti o provalama i krađama na područjima kojima prolaze nema ni za lijeka. Možda zato što ti primjeri nisu tek pojedinačni? Točno je, ne čine to svi, ali dovoljno je da to rade samo neki pa da osjećaj sigurnosti domaćih ljudi bude ozbiljno narušen.

Pučku pravobraniteljicu očito ne smeta polovičan uspjeh hrvatske policije u provođenju temeljne joj zadaće – očuvanja sigurnosti hrvatskih državljana i drugih koji borave zakonito na hrvatskom tlu. No, zato policiju uredno proziva kad obavlja svoj posao ne dajući neznancima nasilno ući u Hrvatsku. Čini to pregrubo za njen ukus pa joj u specifičnim, izvanrednim okolnostima traži dlaku u jajetu, oglašavajući se već i u svezi najmanjeg proceduralnog propusta. I kako se onda ne zapitati – prava kojeg to puka brani pučka pravobraniteljica? Onog koji je plaća i drži se zakona? Ili onog koji je ne plaća i krši zakon? Možda se odgovor krije u tome da ju, uz puk koji je plaća, plaća i isti onaj koji plaća putešestvije neznanaca izdaleka i njima upravlja? Doduše, postoji mogućnost i kako vlastitoj državi štetu čini iz ideala. No, u tom slučaju riječ je o teškom oboljenju koje zahtijeva pojačani medicinski tretman i strogu karantenu.

Ako je u pitanju potonje, to je zacijelo vjerodostojniji pokazatelj krize hrvatskog zdravstva od onih kojima saborski zastupnici, navlastito liječnici među njima (Ines Strenja Linić, Željko Jovanović i Božo Petrov), redovito sablažnjavaju javnost. Liječnici su to za kojima pacijenti, otkad im ne stoje više na usluzi, čini se, ne plaču. Primjerice u Metkoviću, otkad psihijatar Petrov tamo ne ordinira, opće duševno zdravlje se, barem ako je suditi prema rezultatima lokalnih izbora, poboljšava. I onda takvi napadaju ministra Kujundžića, koji pored vođenja iznimno osjetljivog ministarstva, kao vrhunski liječnik nalazi vremena obavljati složene operacije koje su pitanje života i smrti. To naravno ne znači nužno i da je dobar ministar. Ipak, nešto znači to što se Kujundžić pokazao prvim hrvatskim ministrom zdravstva u čijem je mandatu zaustavljen rast duga, štoviše smanjen je s 8,3 na 7,5 milijardi kuna. Time se, doduše, morao pohvaliti sam budući za to nitko ne pokazuje interes. Jer čemu razglabati o Hrvatima tako neatraktivnim temama kao što su tamo neke milijarde?

I kako to obično bude, bilo je tek pitanje vremena kad će sabornike liječnike u harangi na hrvatsko zdravstvo slijediti sabornici pacijenti. Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić izabrala je sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Mediji opsjednuti brisanjem granica između intimnog i javnog – sad posebno zainteresirani jer je riječ o zastupnici koja dolazi iz sredine koja figurira kao konzervativna, a preodgoj njezinih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama. U sklopu još jednog priloga produbljivanju hrvatskog demografskog ponora stvorili su dojam kako bolnicama hara sekta liječnika i medicinskih sestara koji se sadistički iživljavaju nad ženama koje su proživjele osobnu i obiteljsku traumu.

Zastupnica Ninčević Lesandrić je iz pozicije političke moći sasula niz neistina i uvreda medicinskoj ekipi iz KBC-a Split – od srednjovjekovnog tretmana do nemarnog odnosa i pomanjkanja ljudskosti. Predstojnik Klinike za ginekologiju i porode KBC-a Split, Deni Karelović prirodno je reagirao kako bi zaštito dignitet svoje radne sredine. Demantirao je zastupnicu, a kako bi drukčije, nego iznijevši istinu. Čim je istina izašla na vidjelo, žurno je proradio na nju alergičan medijski pendrek taksativno navevši što je sve predstojnik prekršio – od Hipokratove zakletve do 5 prijestupa regulative o zaštiti osobnih podataka i prava pacijenata. Dakle, saborskim imunitetom zaštićena k’o lička medvjedica, k tome i medijski vatreno podržana, Ninčević Lesandrić može javno prozivati i blatiti ljude temeljem vlastitog dojma, a oni se, našavši se na stupu srama, ne smiju braniti. Slučaj kao stvoren za intervenciju pučke pravobraniteljice, ali od nje se nije glasa čulo. Možda je i bolje što nije, jer bi se, po svoj prilici, i sama pridružila cipelarenju slabijeg. Uostalom, iz njezina se djelovanja jasno razaznaje kako dijeli isti cilj kao i vlasnici medija u Hrvatskoj, ali i politička opcija Ninčević Lesandrić. Taj cilj je očit – da ovome, iz dana u dan sve manjem broju liječnika i medicinskih sestara koje Hrvatska još ima, život dovoljno zgade pa da odu. Bez brige, ima tko ih hoće. Istodobno, tamo gdje ih tjeraju za umijećima Lore Vidović i Ninčević Lesandrić ne vlada ni približna pomama. Takvih imaju sasvim dovoljno. Samo, osakati li se kadrovski hrvatsko zdravstvo, tko će onda “mučiti” po hrvatskim bolnicama? Pa očito neki drugi – tko zna s kojih sve strana. A nisu li i ovi koji Hrvatskom prolaze, pritom uživajući punu zaštitu i brigu pučke pravobraniteljice, predstavljani liječnicima?

Ipak, u Europi nije sve tako izvitopereno. Postoje još oaze u kojima zdrava logika nije posve zamrla. Ovih je dana pozornost dijela javnosti izazvao zubom vremena načeti Nizozemac zahtijevajući da mu se i službeno smanji dob za nekih dvadesetak godina. Kaže, kako bi povećao izglede u vabljenju žena. Osim toga, osjeća se mlađim pa neka država uskladi svoje evidencije s njegovim osjećajem. Logično! Jer ako je temeljem subjektivnog osjećaja moguće promijeniti spol, zašto ne bi i dob? Ako je dopušteno, štoviše tretira se kao ljudsko pravo, negirati objektivnu stvarnost tamo, što ne bi i ovdje? Ma koliko ta objektivna stvarnost bila neumoljiva. Jer jednako kao što kirurški zahvati i hormonalne terapije ne mogu promijeniti šifru spola zapisanu u DNK, tako ni čudotvorne kremice i nakupine botoksa ne mogu skratiti prošlost. Ipak, pragmatični Nizozemac će se morati još malo strpjeti dok se neka nizozemska Lora Vidović ne izbori za pravo za kojim je zavapio. Dotle će ekskluzivni privilegij administrativne promjene dobi u njegovoj zemlji, a i diljem Europe, moći uživati tek došljaci s početka ove priče. Mogu to zahvaliti, među ostalim, i nesebičnoj pomoći pučke pravobraniteljice RH i jataka joj. Namjerno zametnuvši identifikacijske dokumente iz matičnih zemalja, oni mogu deklarirati dob po volji. Prilično često odlučuju vratiti se u maloljetnost budući to pruža najšire mogućnosti primjene. Orobe li nekog, ukradu li što, istuku li ili siluju nekog, očekuje ih blaža kazna i upućivanje u ustanovu za maloljetnike umjesto u zatvor. Uz to, umjesto deportacije, slijedi im nekakav program rehabilitacije o trošku države čije su državljane oštetili.

Oni se, za razliku od romantičnog Nizozemca, ne zamaraju time da se moraju svidjeti pripadnicama suprotnog spola, a još manje se opterećuju njihovim pristankom. Naime, u njihovoj kulturi on uopće nije potreban. Kad im domaćini već daju sve što im treba, a da to sami nisu ničim zaslužili, jednostavno misle da su u samoposluživanju pa se onda valjda mogu poslužiti i njihovim kćerima i ženama. Logično! Potvrda je to kako koloplet nevidljivom rukom vođenih potpunih nelogičnosti, kojeg je pučka pravobraniteljica RH tek jedan marljivi kotačić, na koncu neumitno vodi ka čistoj logici – kao svjetlu na kraju tunela!… Samo, koji svjetlonoša to svjetlo nosi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari