Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kako se idejom o BiH kao ‘Jugoslaviji u malom’ rušila ideja hrvatske države

Objavljeno

na

Hitci što su odjeknuli Sarajevom i Europom 28. lipnja 1914. najavili su rat koji je iz temelja mijenjao sudbine pojedinaca, položaje naroda i statuse država.

Procesi koje je taj rat izazvao potaknuli su političke strukture poslati izaslanstva u Beč i od cara Karla tražiti bolji položaj za svoju zajednicu.

U kolovozu 1917. muslimanski predstavnici izrazili su “najenergičniji prosvjed” protiv bilo kakvog južnoslavenskoga ujedinjenja i tražili “autonomiju Bosne i Hercegovine”.

Istovremeno, hrvatski su predstavnici od cara zatražili stvaranje jedinstvenog upravnog područja koji bi obuhvatio teritorij Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Hercegovine i Bosne uz poželjno pripajanje Istre i Kranjske.

Srbi su očekivali svršetak rata i nadali se pripajanju Srbiji. Političku strategiju srbijanskih vlasti slikovito prikazuje izjava koja je u to doba kružila njihovom diplomacijom: “Sva mudrost je privezati čamac za pravi brod i gledati da se čamac ne odveže.”

Razvojem situacije na ratištu, a kasnije i stvaranjem nove države, mijenjao se i odnos hrvatske političke elite prema Monarhiji, mijenjale su se ambicije, a u skladu s njima i identiteti, piše Ivo Lučić / Globus

Dotadašnje “rješenje državnog pitanja na jugu Monarhije u hrvatskom smislu” zamijenjeno je podrškom politici stvaranja posebne jugoslavenske države. Poraz u Velikom ratu i strah od boljševičke revolucije u Rusiji uvjetovali su raspad Monarhije.

Ispunilo se proročanstvo biskupa Jurja Strossmayera, koji je još prigodom zauzeća Bosne i Hercegovine tvrdio da će Austro-Ugarska Monarhija doživjeti istu sudbinu kao i Osmansko Carstvo te će propasti i nestati s historijske scene. I to najviše, pisao je Strossmayer, “zbog samoljublja i ambicija dviju dominantnih nacija, koje su izazvale animozitet kod slavenskih naroda čiji su zahtjevi i interesi potpuno ignorirani”.

Strossmayer je nagovijestio i da će “Istočno pitanje” u budućnosti sadržavati “hiljadu novih nesloga, novih ratova i novih jada”. U ratnom kaosu svi su imali planove i ambicije, dok su Mađari u svoje karte ucrtavali dijelove BiH, ostali su bez dvije trećine teritorija kojim su do tada upravljali, a izvan granica novonastale nacionalne države ostao je veliki broj njihovih sunarodnjaka.

Teritorijalne gubitke i poniženja doživjela je i do tada velika i moćna Austrija. Nastupilo je vrijeme obilježeno nepravdom, nasiljem i diktaturom. Srbijanski unitarizam i centralizam, kao i jugoslavenstvo zaprijetili su opstanku hrvatskoga identiteta i dovršenju procesa nacionalnog konstituiranja.

Nekolicina hrvatskih političara (iz BiH) olako i brzo zamijenilo je hrvatstvo jugoslavenstvom. Tako je na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS u studenome 1918. u Zagrebu Stjepan Radić upozoravao hrvatske političare da ne idu u Beograd “ko guske u maglu”.

Zastupnike iz BiH prozvao je riječima: “Vaš jedan prvak, dr. Alaupović, govori čak ‘Vi Hrvati’, kao da želi time pokazati da on nije više Hrvat.”

Naime, članovi i dužnosnici Hrvatske narodne zajednice: Tugomir Alaupović, Stjepan Kukrić, Đuro Džamonja, Stanko Pavičić i Vladimir Čaldarević pristupili su Jugoslavenskoj demokratskoj stranci te su u travnju 1919. javno istakli da “ne žele biti tretirani kao predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata”, nego kao “predstavnici cijelog troimenog jednog naroda”.

Takvo ponašanje karakteristično je za dio hrvatske elite koja je nadživjela ne samo Austro-Ugarsku nego i obje jugoslavenske države, a živa je i danas. Ideja američkog predsjednika Woodrowa T. Wilsona o “pravu naroda na samoopredjeljenje”, kojom se vodila američka delegacija na pregovorima, oživjela je i ojačala brojne nacionalne pokrete, pa i one na jugoistoku Europe.

Bila je to još jedna ideja čija je provedba bila vrlo upitna. Ni samome Wilsonu nije bilo jasno što je to predstavljalo narod i tko se sve imao pravo “samoopredijeliti”. Rezignirano je izjavio da nije ni znao da postoje svi ti narodi s kojima se iz dana u dan suočavao.

Ideja “prava naroda” stvorila je niz problema koje njezini tvorci i zagovornici nisu znali riješiti, pa je njihov idealizam ustupio mjesto cinizmu. Jedan američki časnik napisao je da “potonule nacije izlaze na površinu i čim izrone skaču nekome na vrat” te da su one “poput komaraca – opake od rođenja”.

Bosna i Hercegovina je od nekadašnjeg austrougarskog “klina” koji je trebao spriječiti ujedinjenje južnoslavenskih država postala “ognjište” jugoslavenskog pokreta i centar okupljanja južnoslavenskih zemalja.

Srbijanska vojska ušla je 6. studenoga 1918. u Sarajevo, bio je to vrhunac srpske pobjede i nadmoći koja će dugo potrajati. U tom je duhu član Jugoslavenskog odbora Milan Srškić u Narodnoj skupštini zaključio da je “pitanje BiH riješeno ulaskom srpske vojske u te zemlje”.

Početkom veljače 1919. Srškić je na velikom skupu u Sarajevu izjavio da je protiv bilo kakve pokrajinske autonomije, jer “sve mora ići u Beograd”. Govor je završio poklikom “Živjela velika Srbija!”.

Za nagradu je i Srškić otišao u Beograd gdje je postao ministar, a kasnije i predsjednik Vlade. Toliko o jugoslavenstvu Jugoslavenskoga odbora, čiji su članovi Nikola Stojanović, Dušan Vasiljević i Milan Srškić (Srbi iz BiH), provodili naglašenu velikosrpsku i antihrvatsku politiku.

Oni su se zalagali za cjelovitu BiH samo zato što su vjerovali da je to način sprječavanja nastanka bilo kakve hrvatske države. Ostaje otvoreno pitanje kakvu su to Jugoslaviju s njima zamišljali i gradili hrvatski članovi Jugoslavenskog odbora Trumbić, Supilo i ostali.

Analizirajući ulogu i položaj Bosne i Hercegovine u vremenu stvaranja Kraljevstva SHS srpski političar i nekadašnji osobni tajnik Ante Trumbića Pero Slijepčević napisao je da je Bosna i Hercegovina imala “ulogu kopče između Srbije i Hrvata”. Zapravo je BiH bila središte onoga što će postati jugoslavenski prostor koji će onemogućiti bilo kakav sporazuman i miran razlaz Hrvata i Srba.

Mnogi su, a posebno komunisti sve učinili da tu kopču što više zapetljaju vjerujući da će tako osigurati stabilnost i opstanak jugoslavenske države. Muslimanska politička elita povjerovala je u posebnu ulogu i važnost BiH za jugoslavensku državu.

Kada je u veljači 1919. osnovana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) proglašeno je i prihvaćanje “evolutivnog nacionaliziranja”, ali i jugoslavenstva kao najprikladnijeg puta“zbližavanja i jedinstva”. Smatrali su da je hrvatski nacionalizam spojen s katoličanstvom, a srpski s pravoslavljem, pa su i jedan i drugi nepristupačni muslimanima sve dok se ne riješe ovih “primjesa”.

Prihvatili su jugoslavenstvo jer nije bilo “ni sa čim pomiješano”. Međutim, stvaranjem države i uspostavom vlasti BiH je sve manje bila središnje mjesto okupljanja, a sve je više postajala poprištem hrvatsko-srpskoga nacionalnog i političkog sukoba u kojem se elita bosansko-hercegovačkih muslimana opredjeljivala na stranu onoga tko je bio više sklon uvažiti njihove zahtjeve i ostvariti barem dio njihovih interesa.

Dio strategije bilo je i koketiranje s “drugom stranom” ne bi li se na taj način povećala vlastita “cijena”. Pucnji u hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini u lipnju 1928. najavili su propast jugoslavenske ideje i države.

Mehmed Spaho (lijevo), Džafer Kulenović (desno)

Diktatura i represija koja je uslijedila samo su ga ubrzali. Radićev nasljednik Vladko Maček nastavio je borbu za hrvatske nacionalne interese osiguravši za to na svim predstojećim izborima podršku apsolutne većine hrvatskoga naroda.

Muslimani su većinom podržavali Mehmeda Spahu i JMO, dok su Srbi birali između jugoslavenskog unitarističkog ili srpskog nacionalističkog programa, iako je neku bitnu razliku među njima teško uočiti.

Bez obzira na stranačke sukobe, ideja jedinstvene i centralizirane države kojom se upravlja iz Beograda, sa Srbima kao “temeljnim” narodom, bila im je zajednička. Tko zna koliko bi sve to trajalo da nije zaprijetio Drugi svjetski rat i da nije došlo do poremećaja svjetskoga poretka.

Neposredno pred početak rata, svjesni opasnosti koja prijeti nestabilnoj i podijeljenoj državi, srpska je elita pristala na sporazum s Hrvatima. Krajem kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska i izgledalo je da će Kraljevina izdržati iskušenja vremena koje je dolazilo.

Muslimanska elita bila je nezadovoljna novom situacijom. Spaho je nešto ranije umro i naslijedio ga je Džafer Kulenović koji je već u rujnu na političku scenu vratio zahtjev za uspostavom autonomne BiH. Kulenović je tvrdio kako bi takva BiH predstavljala “u minijaturi malu Jugoslaviju, koja bi privlačila sve snage iz svih krajeva naše otadžbine i time Jugoslaviju kao cjelinu ojačala”.

Tako bi, po Kulenoviću, autonomna BiH predstavljala “čvor ove države, privlačila sebi i Srbe i Hrvate i postala stožer Jugoslavenstva i državne misli”. Takvu politiku podržala je i nekolicina srpskih političara, što je izazvalo oštru reakciju većinske srpske politike u BiH koja se protivila i uspostavi Banovine Hrvatske smatrajući da to razbija jedinstvo Jugoslavije, odnosno da su Hrvati dobili previše teritorija.

Bosna i Hercegovina – “klin”, “ognjište pokreta”, “kopča između Hrvata i Srba”, “čvor ove države”, “Jugoslavija u malom” i kako je sve nisu zvali i tretirali kroz njezinu modernu povijest, uvijek je bila dio nekog i nečijeg šireg projekta, sredstvo za postizanje nekog višeg cilja.

Tijekom Drugoga svjetskog rata ušla je u sastav NDH i pod ustašku vlast te je opet postala bojno polje unutar kojeg se rješavala sudbina sva tri njezina naroda. Hrvati su velikom većinom prihvatili NDH vjerujući u konačno oslobođenje od tuđinskih vlasti, ostvarenje davnih težnji i krajnji oblik nacionalne slobode.

Srbi su odmah po njezinu proglašenju podigli ustanak odlučni obnoviti Jugoslaviju ili se izboriti za nacionalnu državu – kolokvijalno zvanu “Veliku Srbiju”.

Muslimani su od ustaških vlasti tretirani kao “Hrvati islamske vjeroispovijesti”, “krv naše krvi” i “cviet naše hrvatske narodnosti”. Veći dio njihove elite prihvatio je NDH, očekujući da će tako izboriti bolju poziciju nego što su je imali u bivšoj Kraljevini.

Kako je vrijeme prolazilo, došlo je do razočaranja, a nakon prvih godina borbi i nasilja uslijedilo je otrežnjenje. U ratnoj oluji svi su tražili brod za koji će vezati svoj čamac. Hrvati u BiH nisu imali izbora, a ni čamca; ukrcali su se na njemačku splav koja se uz strahovite žrtve nasukala na obronke austrijskih i slovenskih planina.

Srbi su se ukrcali na tri čamca, jedan su vezali uz njemački, drugi uz britanski, a treći uz ruski odnosno sovjetski brod. Uz to su se često hvatali i za talijanski sve dok se nije prevrnuo. Kada je postalo jasno tko pobjeđuje, došlo je do masovnog prekrcavanja.

Muslimani su također izabrali taktiku ukrcavanja na više čamaca. Početkom listopada 1942. delegacija muslimana iz Mostara predvođena muftijom Omerom Džabićem otputovala je u Rim gdje se uz posredovanje jeruzalemskog muftije Muhameda El Huseinija sastala s Mussolinijem. Tražili su izdvajanje Hercegovine iz NDH i pripajanje Italiji.

Osnovali su i pročetničku miliciju koja je bila pod talijanskom kontrolom. U studenome iste godine skupina utjecajnih dužnosnika JMO poslala je u ime prethodno osnovanog Narodnog odbora “memorandum” Adolfu Hitleru tražeći autonomnu “Župu Bosna”, koja bi bila izdvojena iz NDH i stavljena pod izravnu upravu Reicha.

Početkom travnja 1943. u Sarajevu je uz sve počasti dočekan muftija El Huseini. Njegova poruka tamošnjim muslimanima može se sažeti u sljedeću rečenicu: “Imajte uvijek na umu, da su najveći neprijatelji čitava islama i nas muslimana na svijetu Engleska i Amerika udruženi sa Židovima”.

Nakon toga počelo je masovnije novačenje muslimana u 13. SS dobrovoljačku bosansko-hercegovačku diviziju, poznatu kao Handžar divizija, koja je imala i do 21.000 pripadnika. Istovremeno, muslimani su na terenu osnivali svoje milicije koje su uglavnom branile njihova naselja koketirajući s vlastima NDH, ali i s partizanima.

U jesen 1944. kada je ishod rata već svima bio jasan, dolazi do masovne “preorijentacije” muslimana i njihova prelaska u partizanske redove. Tamo su ih čekali malobrojni ali utjecajni (projugoslavenski i prosrpski) muslimanski kadrovi, koji su već ranije stupili u komunističke redove.

Na Trećoj sjednici ZAVNOBiH-a održanoj u Sarajevu u travnju 1945. govorio je i potpukovnik Hamdija Omanović, narodni poslanik iz Cazina: “Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu pošli sa ustaškim pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da se ogromna većina Muslimana našla na frontu okupatora.” To priznanje, kao i povijesne činjenice, brzo je zaboravljeno, a muslimanska politička elita velikim je dijelom prihvatila obnovljenu jugoslavensku državu i komunističku vlast.

Poseban motiv bila im je Narodna Republike Bosna i Hercegovina kao jedna od šest republike Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Svi “pomoćni čamci” potopljeni su u dubine zaborava, a mnogi njihovi putnici, čak i oni poginuli u neprijateljskim vojskama, u skladu s potrebama nacionalne “preorijentacije” rehabilitirani su i proglašeni “antifašistima” i patriotima.

Ivo Lučić / Globus

 

Ivo Lučić: BiH OD 1878. DO DANAS Isti politički akteri, isti interesi, isti problemi za Hrvate

 

 

Ivo Lučić: Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolektivno ludilo i hrvatska nesloga

Objavljeno

na

Objavio

 Epidemija psihijatrijskih problema u 5. vojnoj oblasti

Nastavlja se ćirilizacija Vukovara. Nastavlja se mrvljenje desnice, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s politikom šutnje i čekanja, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s uhljebljivanjem podobnih. Nastavlja se „predsjednička utrka“ neformalnih kandidata koji pune turističku rupu i sezonu kiselih krastavaca. Sudeći po dobivenom medijskom prostoru ne bi me začudilo da se za predsjednika Hrvatske u utrku uključe medijski miljenici Novak Đoković i Severina, više ne znam kak se preziva.

Nastavlja se i s praksom epohalnih vanjskopolitičkih uspjeha – poslije uspješnog „projekta“ instaliranja Marije Pejčinović-Burić, na red dolazi novi „projekt“ instaliranja Dubravke Šuice. Nastavlja se i pad turističke sezone. A film General prošao je u Puli bos po trnju. Ne trebaju Hrvatima generali, dovoljan je bio onaj partizanski i vidi što sve iza njega moramo popravljati…

Favorizirana ljevica i nesložna desnica

Ne znam je li zbog svih tih i drugih loših nastavaka očajne hrvatske sapunice, ali čini mi se da je nastupilo kolektivno ludilo osobito u političko-kulturno-medijskom prostoru, odnosno u onome što je od „zdravog društva“ ostalo. Ludilo je i pomisliti, primjera radi, da je za smjenu ministrice B. Divjak samo 2 posto ispitanika stanovite agencije za izazivanje kolektivnoga ludila. Nitko se u toj ha, ha, ha agenciji nije dosjetio pitanja o tome jesu li ispitanici za otkaz SDSS-a iz vladajuće koalicije. Šteta. Rezultati bi bili ispod 2 posto. Sto posto! Tako se tretira i tetoši povlaštena režimska ljevica, unatoč činjenici da SDSS samo po „sili zakona“ ima tri povlaštena zastupnika, a HNS na izborima samostalno ne može dosegnuti ni izborni prag. Plenkoviću je i svjetonazorski nedefiniran Most bio previše desno orijentiran, pa ga je srušio kao Tito most na Neretvi, da zavara mrskog neprijatelja zdesna i prebaci na vladajuću stranu lijeve ranjenike HNS-a i SDSS-a.

A stanje na teniskom laktu desnice je i dalje tužno i neizvjesno. Raspao se mješoviti par Esih – Hasanbegović. Možda je i bolje tako, budući da otkad igraju u paru nisu uspjeli stvoriti ni elementarnu infrastrukturu, pa nijednu lopticu nisu prebacili preko mreže. A da im je do šire sloge hrvatske desnice stalo kao do lanjskoga snijega, znam od ranije. Esihova je poslije izbornoga debakla na europarlamentarnim izborima trebala dati ostavku zbog krive procjene da će sa samostalnom listom preći izborni prag. Nije prošla i nije dala uljudnu ostavku. Nije li ludo istodobno organizirati dva sabora iste stranke koja ovako i onako ne prelazi prag? Ludilo je očekivati izborne uspjehe nacionalnih snaga sve dok u sebi i međusobno demonstriraju režimu dragu hrvatsku neslogu.

Dojam o kolektivnom ludilitetu pojačao je i intervju Pupovca na N1, koji sam, nažalost, pratio uživo. I on, poput Esihove, nije preuzeo odgovornost za izborni debakl na euroizborima. Zapitao se: Zašto se u Hrvatskoj na Srbe primjenjuje politika izvanrednog stanja? Pitanje je na mjestu, ali subjekt je u rečenici potpuno promašen. Hrvati žive u izvanrednom stanju. Poražene snage u Domovinskom ratu u povlaštenom.

Izvanredno je postalo redovno stanje

Kad se spomene Srbe odmah se prisjetim onih skoro 10.000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Umjesto za veliku Srbiju bili su za dom. Jesu li svojedobno krivo procijenili!? I sad krivo procjenjuju. Ne traže, primjerice, ćirilicu tamo gdje joj nije mjesto. K tome bili su na pravoj strani kad je velikosrpska agresija u Hrvatsku uvela „izvanredno stanje“. Založili su se i izborili za uvođenje mirnodopskoga stanja. Proglasiti mirnodopsko izvanrednim stanjem izraz je, po mojem laičkom uvjerenju, kolektivnoga politludila, kao posljedice nezdravoga, zatrovanoga, društva.

Zbog toga odoh po pomoć ravno u Komandu 5. vojne oblasti JNA. Ona je 1991. godine uočila zabrinjavajuću pojavu u svojim redovima. U dokumentu od 18. srpnja 1991. „Komanda“ je redovnim praćenjem „stanja i pojava koje utiču na stanje morala u poslednje vreme registrujemo sve veći broj starešina i vojnika koji se iz raznih razloga obraćaju lekarima sa psihijatrijskim problemima. Broj ovakvih bolesnika svakim danom je sve veći, što može poprimiti oblike epidemije sa nesagledivim posljedicama. Kroz psihijatrijske kabinete poliklinike prošlo je 627 vojnika i 178 starešina psihijatrijskih slučajeva u periodu 25.06. do 15.07. 1991.“. Skoro trideset godina kasnije „epidemija“ se po vojnoj oblasti proširila i lijevo i desno. Toliko o psihijatrijskim problemima, „lekarima“ i stanju morala.

A sad na izvornom dokumentu pretresimo pitanje „izvanrednog stanja“. Recimo, u Glini. Stanoviti „kapetan Dragan“ (Dragan Vasiljković, još nije dokraja pomilovan) dan poslije otkrivene „epidemije“ u 5. vojnoj oblasti, dne. 19. srpnja 1991., (dokument se sigurno izučava na četničkim studijima), piše „Sekretaru SUP-a SAO Krajine“, „komandantu TO SAO Krajine“, „Frenkiju“, „majoru Fići“ i „oficiru bezbjednosti“ da, unatoč izvanrednom stanju i ratnom stanju koji proglasiše pobunjeni Srbi u Hrvatskoj – „Trenutna situacija u Glini je zadovoljavajuća tj. pod kontrolom. Predhodnih noći je došlo do pucanja i par eksplozija (minirane par hrvatskih kuća i trgovina), medjutim što se tiče tih problema red je uveden“.

Naime: „Od večeras bi trebalo da sve funkcioniše. Svi oni koji su sebe nazivali četnicima sada se ponašaju drugačije tj. disciplinovanije. Što se tiče redovne milicije i rezervnog sastava, svi znaju svoje zadatke. Milicija obavlja zadatke kao i do sada, a rezervni sastav se bavi uvježbavanjem. Što je veoma važno, dobro smo prihvaćeni sa strane mještana Gline tj. do sada od kako smo uveli – preuzeli kontrolu teritorije, nije došlo do nikakvih ekscesa, već je uveden red i disciplina. U toku je sredjivanje štaba i upisivanje vojnika na obuku“. Ovaj je dokument sigurno tretiran kao olakotna okolnost na suđenju Vasiljkoviću, jer je 1991. u Glini uveo red i „zadovoljavajuće“ stanje.

Velim, izvanredno stanje u nas je postalo redovnim, „zadovoljavajućim“ stanjem. Normalno stanje i zdravo društvo tek treba izboriti hrvatskom slogom na ključnim pitanjima opstanka, sigurnosti i prosperiteta. I na latiničnom pismu, dakako.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Okupacija u 5 slika

Objavljeno

na

Objavio

I ne odveć pažljivom promatraču dnevno-političkih zbivanja jasno je kako mediji srednje struje danas u Hrvatskoj igraju istu ulogu kao Titova JNA nekad, samo što se služe nešto mekšim sredstvima kako bi Hrvatima držali glavu dolje, a ruke na leđima. Ne pokazuje to samo njihov odnos prema dosezima spomenute vojske – od krajnje nekritičkog slavljenja njezine krvave pobjede ’45 do umanjivanja ključne joj uloge u agresiji na Hrvatsku ’91 – nego i sustavno prigušivanje svakog hrvatskog uspjeha, ma u kojem području bio, skretanjem pozornosti na navodno prijeporne sitnice. Tomu zacijelo kumuje činjenica što dobar dio utjecajnih novinara vuče biološke korijene od negdašnjih oficira i podoficira JNA. A u medije su, nimalo slučajno, raspoređeni već za bivše države da bi ih mlada Hrvatska naslijedila u paketu s ostalim kosturima iz komunističkog ormara. Kako se njihova podmetanja olako zaboravljaju, ako ništa drugo, barem radi ilustracije osvijetlimo pet svježih manifestacija medijske okupacije Hrvatske, koje se na ovaj ili onaj način uvijek iznova ponavljaju.

U Areni ništa nova

I prije početka ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli dalo se naslutiti kako su šanse “Generala”, biografskog filma o Anti Gotovini u režiji Antuna Vrdoljaka, da se okiti nekom prestižnijom nagradom manje od onih Vice Vukova u srazu s Đorđem Marjanovićem na splitskom festivalu zabavne glazbe prije kojih pedesetak godina. Uz iznimku dviju nagrada za tumače sporednih uloga, dodijeljenih glumcima pravih antifašističkih imena (Borko i Olga), “General” je očekivano ostao praznih ruku. Na hladan prijem naišao je i kod probirljive pulske publike (ocjena 3,83), kojoj je, čini se, posebno teško palo što je 20 milijuna kuna utrošeno na film koji neugodno podsjeća na ostvarenje ustaških snova umjesto da ih se iskoristi za nešto pametnije – recimo, da se, povrh onih skoro 5 milijardi kuna, ubace u Uljanik. A kako li je tek onda morao proći među mentalnim, funkcionalnim, a nerijetko i biološkim slijednicima onih čiji su glasovi donosili prevagu Đorđu Marjanoviću u odnosu na Vicu Vukova – pripadnicima novinarske čete? Kako drukčije, nego kao bačen lavovima u Arenu! Velikodušno su mu udijelili slabašnu dvojku (ocjena 1,83), što će reći da je na jednu jedinicu palo pet dvojki. Time su ujedno ostavili prostor da ubuduće, u slučaju neke nove filmske provokacije u kojoj ustaše pobjeđuju, budu još žešći. Poput oficira JNA koji je u osvit rata naredio ispaljivanje plotuna iz višecjevnih raketnih bacača s područja Bačke na spavaonice Tigrova u Erdutu, mučki ubivši 6 mladih hrvatskih gardista uz popratnu izjavu – “Ovo je bilo samo upozorenje. Idući put bit ćemo još žešći!”
Ne manje očekivano, suglasjem publike, novinara i stručnoga žirija lovorike je pobrao film “Dnevnik Diane Budisavljević”, o gospođi koju djeca oficira JNA i njihovi kolaboracionisti prikazuju spasiteljicom 10 tisuća kozaračke djece iz ustaških logora, koje sad već nazivaju nacističkima. Dotičnu heroinu silom uspoređuju sa spasiteljem Židova u nacističkoj Njemačkoj čije je djelo nadahnulo Stevena Spielberga da snimi Oskarima ovjenčan film “Schindlerova lista”. Pritom se ne daju smesti ni time što je g. Schindler pothvat provodio u strogoj konspiraciji, ne surađujući s vlastima izuzme li se poneki potkupljeni pojedinac, dok je gđa Budisavljević, kao dama iz visokog društvenog sloja, uslijed ratnih prilika neimaštinom mőreno pučanstvo animirala da prihvati tisuće napuštenih, gladnih dječjih usta. Sve to u suradnji s institucijama NDH i Katoličkom crkvom, koje su prethodno provele liječenje teško oboljele djece sukladno ondašnjim mogućnostima. Nažalost, ne uvijek sa sretnim krajem.

Kako je uopće došlo do humanitarne katastrofe takvih razmjera, novinski izvjestitelji ne spominju. Stoga nije zgoreg podsjetiti. Jedan, mjereno tada važećim međunarodnim ratnim pravom, bandit, ili kako pjeva suvremeni antifašistički bend – “gad željan krvi i rata” (jedini takav u ono vrijeme na ovim prostorima, jer drugi su se nakon početnih iskrenja ubrzo primirili, shvativši kako će veliki, a ne mali odrediti ishod rata), pune je tri godine bez ikakvog vojnog efekta podmuklo poticao narod na bunu gdjegod bi stigao, samo kako bi sebe pokazao većim u očima svog šefa, komunističkog boga Staljina. U vojničkom smislu posve besmisleno tumaranje šumama i gorama okončano je intervencijom izvana Staljinove Crvene armije, a ne djelovanjem njegovog posilnog, čime je ujedno odlučen rat na prostoru bivše države. Iza suludog, višegodišnjeg ustaničkog pohoda, bez primjera u ondašnjoj Europi, ostalo je tek mnoštvo prerano ostavljenih kostiju na svim stranama kao trajni spomenik vlastohleplju Maršala-Moloha. Među njima vidno mjesto zauzimaju bolesna i izgladnjela kozaračka djeca koju su u općoj strci, panici i histeriji napustili roditelji. No, ne će to biti jedina djeca čije će se krvi taj napiti. Tek kad su topovi umuknuli, orgijanje će doživjeti vrhunac. Za tu djecu nije se našlo neke Diane Budisavljević da ih spašava, a ni vlasti spremne pridružiti joj se u tom pothvatu.

Kad reketari zaplaču

Združenom medijskom ofanzivom nedavno srušeni ministar Goran Marić u jeku je napada neoprezno izjavio kako državnu imovinu, imanje u blizini Samobora, protupravno uživa sin “najzaslužnijeg” za okrutnu sudbinu kozaračke djece, zvanog i našim najvećim sinom. Unatoč gotovo dva desetljeća staroj sudskoj odluci, sina najvećeg sina se s posjeda u državnom vlasništvu ne može se baš nikako deložirati. Taj vapaj sigurno nije utjecao na splašnjavanje intenziteta napada na Marića. Naprotiv, samo su još eskalirali!

Zanimljivo je kako nakon Marićeva rušenja neki koji su u nesmiljenoj medijskoj harangi i sami sudjelovali, djelujući poput lajbek-milicionara iz ’45, za njim sada rone krokodilske suze. Te im je krivo što ministar nije precizno odgovorio na neka pitanja vezana uz poslove koje je obavljao davno prije nego što je ministrom postao, te se nadaju da će se njegov nasljednik prema upravljanju državnom imovinom nastaviti jednako odlučno i odgovorno ponašati kao on, odajući tako Mariću svojevrsno priznanje na obavljenom poslu. Honoriraju mu što se nije ustručavao uhvatiti u koštac s onima koji protuzakonito uživaju u posjedu državne imovine, nerijetko još i zarađuju na njoj, a nije riječ o nimalo bezazlenim tipovima. No, kako to da su “istraživački” novinari došli u posjed papira koji se uopće ne tiču Marićevog ministarskog rada i objavili ih, a nikako ne uspijevaju otkriti tko to uzurpira državnu imovinu i protivno zakonu na njoj dobro zarađuje? Nego su od Marića tražili, kao da je službenik u DORH-u, da im dokumente o tome sâm podastre, neuvijeno otkrivši na što se njihov istraživački rad zapravo svodi – objavu onoga što im netko podastre uz neizbježno popratno preuveličavanje.
Pa ne kaže se uzalud – reketar reketaru ne kopa oči! Pritom nema iznimke ni u slučaju kad je prvi tek moralni reketar, zakriven velom brige za javnost, a drugi, ipak nešto moralniji mu kolega, reketar u uobičajenom smislu te riječi. Kako god, princip je isti, sve su ostalo nijanse!

Turizam propada, zarada raste!

Vrijedi priznati kako se u zadnje vrijeme jutarnjem medijskom korpusu katkad potkrade i poneka istinita vijest, češće nego večernjem mu pobratimu, da ne spominjemo baš 11. dalmatinsku i 6. ličku brigadu, onu koja ordinira 24 sata. Pored silnih, gromoglasnih napisa o propasti turističke sezone i traženja krivca negdje u “fusnoti” probila se vijest kako su zaključno s desetim danom srpnja turistički prihodi porasli zamjetno brže od broja turista i noćenja, u hotelskom smještaju za dojmljivih 12%, a u ugostiteljstvu osjetnih 9%, i to unatoč nesmanjenom PDV-u. I sad bi trebalo sniziti PDV na ugostiteljstvo, tog čisto kolateralnog turističkog dobitnika?

Navedeno upućuje kako su ulaganja u turizam, ali i primjetno podizanje ugleda Hrvatske zadnjih godina, pozitivno djelovali na sadržaj ponude i percepciju Hrvatske u svijetu, što se odrazilo u većoj potrošnji, mada mediji, držeći se kao pijani plota starih socijalističkih mjerila, baziranih na volumenima, i dalje zaradi pretpostavljaju broj gostiju i noćenja. Znaju oni da je prosječnom čitatelju, zabrinutom kako netko drugi ne bi zaradio previše, moralno prihvatljiv samo smještaj s ne više od 3 zvjezdice, kao u vremenima kad je sjala samo jedna zvijezda – crvena petokraka. Sve iznad toga smrdi na prljavi kapitalizam i sumnjivo bogaćenje. I onda uslijedi čuđenje kad rast zastane, dok se američki veleposlanik Kohorst, čovjek s istančanim osjećajem za biznis, čudi Hrvatskoj i sprda sa strukturom turističke ponude koju obilježava izrazito visok udjel niskoprofitabilnih kampova i kućne radinosti. No, Hrvatima i dalje pada mrak na oči čim gdjegod iskrsne vila s bazenom ili neki drugi luksuzni sadržaj koji donosi veću dobit, na korist svih proračuna – od lokalnih do državnog. Ma, bolje je da sve to bude i dalje pašnjak, kako, uostalom, u knjigama već stoljeće i po’ stoji upisano, taman njime stoka sitnog zuba ne pasla desetljećima. Ali zato uredno pase s medijskih pašnjaka.
Prije desetak godina mediji su proveli histerični pritisak na hotelijere kako bi snizili cijene zbog pada cijena turističkih usluga u zemljama koje Hrvatskoj uopće nisu konkurencija. Iako za to nije bilo racionalnog razloga, mnogi su nažalost tomu popustili, a dijelom i kao posljedica hajke, Hrvatska je od turizma uprihodila 500 milijuna eura manje. Još lani su mediji rigali baražnu vatru protiv posve logičnog, sezonskog povećanja cestarina i benzina u vrijeme kad mnoštvo stranaca boravi u Hrvatskoj. Koji, igrom slučaja, dolaze poglavito iz zemalja iz kojih su i vlasnici glavnine medija. Za sve te subverzije, naravno, nitko nije odgovarao. Pa tko je još vidio da reketari nekome odgovaraju? Ako bi i odgovarali, teško da bi loše prošli, budući, poznato je to, imaju najbolje odvjetnike. No, ovoj sorti odvjetnici ni ne trebaju jer su se sami prozvali sudom – sudom javnosti.

Nije žvaka za specijalca

Hrvatska košarka proživljava vrlo teške trenutke. Do jučer nezamislivo, reprezentacija gubi čak i od Poljske, Mađarske, Rumunjske… Neki vide problem u tome što se, za razliku od ostalih hrvatskih reprezentativnih vrsta, ovdje ne poštuje svetost reprezentativnog dresa, nego se odaziv svodi na kako se komu prohtije. Zanimljivo, do takvog odnosa prema reprezentaciji ne dolazi u sportu u kojem glavnu riječ vodi Zdravko Mamić, nego tamo gdje je najmoćniji Emil Tedeschi. Drugim riječima, stvar štima u sportu u kojem caruju netransparentnost i nepravda, tamo gdje se krade naveliko, a šteka tamo gdje je sve čisto, gdje je čovjek uložio vlastiti krvavo zarađeni novac, zbog čega ga novinari iznimno poštuju i cijene. Puni su riječi hvale i razumijevanja za Tedeschijevo preseljenje financijski najstabilnijeg hrvatskog kluba u Sloveniju. Jednodušno ističu razboritost tog poteza objašnjavajući kako ovdje jednostavno nema navijača ni za lijeka, mada su ih ne tako davno uspjeli stvoriti čak i u opet ugaslom ledenom sportu sa skoro nikakvom tradicijom u Hrvatskoj. Samo, bi li istim žarom hvalili preseljenje Dinama, recimo, u Međugorje? Ne bi li i on tamo imao više navijača? Barem onih istinskih?

I dok vele-prekupac svjetskih robnih marki u biznisu žanje same uspjehe, u sportu nije te sreće. Zadnji veći klupski uspjeh hrvatska košarka pamti otprije nekoliko sezona kad je u finalu Regionalne lige Cibona pobijedila Cedevitu usred Beograda. To se zacijelo ne bi dogodilo da Josip Klemm tada nije uložio vlastitih 500 tisuća dolara u ostanak Darija Šarića u Ciboni. Zanimljivo, Klemm je nedavno pravomoćno osuđen zbog poslovnih nepravilnosti u približno tom iznosu, negdje baš u to vrijeme. Oštetio je, kažu, vlastitu tvrtku. Valjda koliko i hrvatsku košarku. A što drugo nego osuđenik može biti istaknuti policijski specijalac iz Domovinskog rata koji se usudio baciti u poduzetničke vode, usput pruživši ruku i hrvatskoj košarci? Uostalom, tko mu je kriv što u ono vrijeme nije stjecao prvi milijunčić uvozeći žvake? I nije ovdje riječ samo o Klemmu, Tedeschiju i hrvatskoj košarci, nego i o Hrvatskoj šire. Jer gdje nema hrvatskog duha, ne može biti ni hrvatskog uspjeha. Samo potonuće!

Hajdukov “Topčider”

A novo potonuće pogodilo je klub, nekad znan pod nadimkom koji već dulje vrijeme zvuči ironično – “majstor s mora”! Malteški sokolovi izili bile tiće za večeru. Debakl se zbio unatoč tome što je opće stanje u narodnom klubu idealno, jer njime upravlja narod – direktno, demokratski i transparentno. Kao jamstvo da od klijentelizma i korupcije ne će ostati ni jedno ‘k’, a kamoli oba, narod je u Nadzorni odbor kluba mudro izabrao tri čestita znanstvenika, sociologa, dok četvrti im kolega, svojevrsna siva eminencija, u svojstvu kontra-obavještajca u večernjem medijskom korpusu subotom piskara izrazito kritičke tekstove o stanju u hrvatskom nogometu, toj najplodonosnijoj močvari na svijetu,… pardon, drugoj na svijetu. Uvjeren kako tamo ama baš ništa ne valja, u čemu ga prekomjerno podržava teška medijska artiljerija, znanstvenik kao lijek nudi oprobani hajdučki, samoupravljački model.

Jer u Hajduka je sve na svom mistu. K tome i u neposrednom okruženju raste prvoklasna sirovina, ponajbolji genetski materijal za sport na svijetu… Samo fale rezultati! Pa kako to? Da nije neko prokletstvo? Možda ljetno prokletstvo? Naime, lanjskog je ljeta hajdučki narodni elektorat svesrdno klicao – dabogda sve izgubili! Pa su im se redom izjalovile nade – u Argentince, u Dance, u Ruse, u Engleze – da bi tek u finalu doživjeli određenu satisfakciju, tako da i dalje mogu biti ponosni što im ulica usred Splita nosi naziv po Napoleonovu generalu. Par dana kasnije čak i od Zvone Bobana, ipak su smogli snage čestitati Nogometnom savezu uopćenom čestitkom koja bi se posve neizmijenjena mogla koristiti i povodom uspjeha neke folklorne družine ili sekcije ritmičke gimnastike.

A možda to prokletstvo datira iz davnijih vremena, onih kad su “hajduci” napustili svoj Split, onda već u hrvatskoj državi, i, stavivši crvenu zvijezdu petokraku na prsa, zaputili se brodom znakovitog naziva “Topčider” na otok Vis, tada pod britanskom okupacijom. Topčider je, inače, dio Beograda u kojem je sjedište našao najveći gospodarski gigant bivše socijalističke državne zajednice, div koji je gotovo sve vrijeme postojanja te države neumorno radio u četiri smjene – tiskara novca. No, uslijed udarničkim radom nastale prekomjerne ponude, novac je sve manje i manje vrijedio, a novčanice se dičile repom sa sve više nula. Pomalo paradoksalno, što je rep postajao kićeniji, to je rastao svežanj novčanica potreban kako bi se kupila ista stvar. Možda upravo na Topčideru leže korijeni devalvacije Hajduka?
Jer ako nije to, nema što drugo biti nego sociološki fenomen znan i kao sitnozubo prokletstvo, kojeg je tako lucidno uočio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari