Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Oni se ne bi dali iz sedla

Objavljeno

na

Objavio

U Sarajevu ponovno nije mirno. Prođe sv. misa zadušnica za hrvatske žrtve pa stigoše zabašureni računi na naplatu. Tko je i kako nabavljao neuporabljive respiratore za vrijeme pošasti zvane koronavirus?

Uhitiše tamo neke, a Bakir se Izetbegović prope na zadnje noge da ih spasi. Poče neviđeni pritisak na tužiteljstvo, sud. Rasplet se još očekuje. Rekoše da trag vodi do Sebije Izetbegović, Bakirove supruge. Ali po svemu sudeći ima tu i unutarbošnjačkog razračunavanja. Kamo žele krenuti? Na Zapad ili na Istok, dublji od onog Bliskog?

Može to biti i prema Erdoganovoj Turskoj gdje ovih dana ponovno pokušavaju da negdašnja najveća crkva kršćanskog svijeta Sveta mudrost (Aja Sofija) postane ponovno džamija kao nakon njezina zauzimanja 1453. U međuvremenu se javilo i veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Stava su da policija i tužiteljstvo trebaju djelovati profesionalno, bez političkog utjecaja. Neki u bošnjačkom svijetu to protumačiše kao neizravnu poruku Hrvatima.

Hrvati, pak, s druge strane zgradu Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače u Mostaru obasjaše bojama američke zastave, uz natpis »Zajedno protiv korupcije«. Očito oni to sve drukčije shvaćaju, prisjećajući se ujedno da su Bošnjaci znali i prečesto Stari most obasjavati bojama turske zastave. To je ta Bosna o kojoj određeni pričaju, dok Hercegovinu izostavljaju. Po Tvrtku Miloviću pridružuje im se i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Sabolić. Nazočio je obljetnici HVO Sarajevo koju je organizirao Marinko Pejić, član HNV-a. Ali je dotični i član »notorne asocijacije intelektualaca Krug 99«, poznate po tomu što redovno ugošćuje izlagače koji tumače da je Hrvatska agresor na BiH. I to će se morati pročistiti kao i nabavka respiratora pa kamo god trag odvede.

Pejić nije u P.E.N. centru BiH, ali nije Krug 99 daleko od toga. Dotični pozvaše na otpor fašizmu i revizionizmu, imajući pred očima kardinala Puljića i spomenutu sv. misu zadušnicu u katedrali. Nisu zaboravili ni razne ulice i ustanove po Sarajevu koji nose imena istaknutih ličnosti iz NDH, muslimanskog ishodišta. Sve bi oni to poravnali po kratkom postupku. Onako kako su ravnali »oslobodioci« 1945. kad uđoše u to Sarajevo. Dotični su njih zaboravili, a ubijali su danima dok im se nije učinilo da je grad dostatno »oslobođen«. U svemu ovome pridružuju im se i neki koji govore da je »Sarajevska misa za Bleiburg subverzivna provokacija čije posljedice tek dolaze«. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom nije imao kad na to čekati nego je odmah prekinuo sve odnose s Vrhbosanskom nadbiskupijom i zalupio vrata ekumenizmu. Ta njegova budnost pokazala se i dok su kokarde i zvijezde petokrake nastojale ovladati Bihaćem. Podupirao ih je svom snagom, kako govore dostupni medijski zapisi. Nekako i razumljivo za njega u svjetlu svetosavlja, ali što je s nekima u redovima Katoličke crkve u Hrvata (usput, oni ne vole ovaj naziv)?

Kako ne prepoznaju žrtve svoje pobijene braće i sestara? Od svega neka samo uzmu obljetnicu maceljskih događaja i sve će im biti jasno. U toj predivnoj gori, Maceljskoj, jugokomunisti su pogubili oko 15.000 Hrvata. Među njima 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Do sada je njih nešto preko 1.200 otkopano i dostojno pokopano. Zar tu išta treba reći ljudskom srcu, ne samo hrvatskom?

Ništa čudno da je jugokomunizam tako djelovao. Staljin mu je davno pokazao put. Nažalost određenima pokazuje i danas. Prozvali su se antifašistima ili antifama te jašući na tom valu taru sve oko sebe. Bilo je tako i u Sarajevu prošlih dana, a u SAD-u je još uvijek. Ne trpe drukčiju sliku svijeta, silom nameću svoju. No, američki predsjednik Trump ih se ne boji i ne ulaguje im se. Spreman ih je spriječiti po svaku cijenu, iako neki razvikani mediji u hrvatskom društvu kažu da Amerika gori dok Trump twita. Koja drskost i podvala! Takvima je neizravno odgovorio kardinal Bozanić u povodu sv. mise za Domovinu 30. svibnja. Opomenuo ih je da je nerazborito politički se poigravati kalendarom zajedničkog nacionalnog spomena. Treba se s tim složiti, iako 25. lipnja također nije bilo kakav nadnevak.

No, vratili smo se na 30. svibnja i neka tako ostane. Ali zaboravismo Trumpa. Osim što se bori protiv antifa, bori se i protiv progona vjere u suvremenom društvu. Potpisao je ukaz o vjerskoj slobodi u svijetu, nakon što je posjetio crkvu Sv. Ivana Pavla II. i tamo se, naravno, pomolio. Dotle su antife urlale po ulicama, razbijale i palile, također i crkve. Sve u ime borbe protiv rasizma, jer je bijeli policajac proteklih dana skrivio smrt crnca Georgea Floyda. Koliko je njima stalo do toga u povodu čega navodno prosvjeduju kazuje i podatak da su vandalizirali kip poljsko-američkog junaka Kościuszka koji se zalagao za slobodu i obrazovanje robova. Ozbiljni promatrači kažu da samo provode naloge totalitarne globalističke elite iz sjene vođene demonima. Taj mrski Trump ne samo da je dopustio služenje katoličke sv. mise u Bijeloj kući, nego je dopustio i unošenje kipa Gospe Fatimske. A taman se sve lijepo počelo privoditi kraju nakon što je ubijen Kennedy, nakon što su Bijelom kućom gospodarili Clinton i Obama. Sve to nažalost nije uspio prepoznati washingtonski nadbiskup Wilton Gregory. Napao je Trumpa zbog njegove molitve u spomenutoj crkvi i zbog rastjerivanja prosvjednika. Oni su za njega izgleda nevina dječica. Poput antifa u hrvatskom narodu ili poput onoga seljaka koji je, nadajući se bogatom daru, izdao posljednjeg hrvatskog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića čiju smo smrt po turskim rukama nedavno obilježili.

Uhvatit nam je se zaista u koštac s antifama oko nas i u nama. Zlo je to. Neka nam u tomu pomogne rečenica: »Ne može se biti antifašist, ako u isto vrijeme nisi i antikomunist«. Prestat će tada razne hajke, zavladat će mir. Učinimo to što prije.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari