Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Ni Hrvati ni Srbi u BiH nisu i neće biti Bosanci po nacionalnosti

Objavljeno

na

Tri etnokonfesionalne skupine, tri naroda odnosno tri nacije koje danas utemeljuju Bosnu i Hercegovinu i u njoj žive imaju dugu i duboku tradiciju života u razdijeljenim zajednicama i iz toga proizašle ekskluzivnosti.

Vjerska i politička vodstva dugo su, još od predmodernih vremena, propovijedala, pisala i govorila o Bosni i Hercegovini odnosno o “Bosni” kao “našoj” zemlji. U tim pričama, kao i u toj “Bosni”, nije bilo mjesta za druge. Oni su bili došljaci koji će otići, kao što su i došli.

Svejedno, pozivali se na slavna kraljevstva, još slavnija carstva, povijesno pravo, prirodno pravo ili na popis stanovništva (čije ovce toga i planina), Bosna, a s njom i Hercegovina, uvijek je bila i bit će “naša”. Kako nekada, tako i danas.

Ni moderni mediji, ni ustavi i zakoni, ništa nije u potpunosti zatrlo tradiciju ekskluzivnosti ni praksu negiranja identiteta “drugih”. To negiranje dolazi u manje ili više agresivnim oblicima, od onih po kojima smo jedino “mi” autohtoni, pa do onih “dobronamjernih” kako bismo se svi trebali odreći (dijela) svoga identiteta i prihvatiti “zajednički” bosanski (nad)identitet, piše Ivo Lučić / Globus

Uporišta za takva stajališta tražena su u “historiografiji” a u novije vrijeme sve više u politologiji i pravnoj znanosti. Spoznaja da je za svako političko stajalište moguće pronaći odgovarajuću političku teoriju rezultirala je ironičnim sloganom “U svojoj teoriji na svojoj zemlji”.

Od nekadašnjih pripadnika “tri plemena jednoga naroda” preko epizoda s “hrvatskim cvijećem”, “neopredijeljenima” i “jugoslavenstvom”, što sve stane u “kratko 20. stoljeće”, došlo se do ustavnih definicija naroda i države, kojima su manje-više svi nezadovoljni.

Rezultat je to kompromisa koji tamošnji narodi/građani nisu sami postigli nego im je nametnut izvana, bez osjetljivosti za tradiciju. Zato ne iznenađuje to što se ponovno i sve glasnije javljaju zahtjevi za “ukidanjem konstitutivnosti”, “ukidanjem nacija” i “proglašenjem bosanske nacije”.

Takvi zahtjevi imaju čvrste (bošnjačke) nacionalističke i unitarističke temelje, obično ih prati izblijedjela komunistička ikonografija, a uračunati su i određeni oblici nasilja.

Traži se i iščekuje sila koja bi bila u stanju na kraju drugoga desetljeća 21. stoljeća “ukinuti postojeće nacije” i “proglasiti” jednu, jedinstvenu bosansku naciju, s temeljem u “najbrojnijem narodu”.

Do tada, dok se takva sila ne pronađe ili dok ne se ne pojavi, sitnim se subverzijama pokušava rasklimati postojeće nacionalne identitete Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini.

Sa Srbima to teže ide jer imaju institucionalnu zaštitu, a i broj etničkih Srba koji su prihvatili političko odnosno nacionalno bosanstvo je zanemariv, sveden na nepun autobus “marksističkih intelektualaca”, komunističkih aktivista, dobrih zetova i sitnih šićardžija.

Kod Hrvata je situacija bitno drukčija, institucionalna zaštita je do te mjere nedostatna da pretendent na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željko Komšić kao glavnu točku svoga programa ističe “ukidanje konstitutivnosti naroda”, što ne znači ništa drugo nego pokušaj dokidanja hrvatskoga političkog subjektiviteta i uništenja nacionalnog identiteta.

Takvih kao on moglo bi se naći i za nekoliko autobusa. Komšić u svojim planovima ne računa na hrvatske glasove, iako pretendira na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva, a očito vjeruje da će radikalnim zahtjevima i protuhrvatskom retorikom dobiti dovoljan broj bošnjačkih glasova kojima će (i treći put) biti izabran na željenu funkciju. Indikativno je da takva njegova retorika nije potakla međunarodne protektore na bilo kakvu reakciju.

Nekada su bili vrlo ažurni kada je u pitanju bilo “antidaytonsko djelovanje”, a ovo je svakako jedno od najgrubljih takvih djelovanja, barem posljednjih godina. Komšićeve provokacije nisu izuzetak, u političkom i javnom prostoru puno je pokušaja negacije postojećih identiteta i ustavnih rješenja.

Oni naravno dolaze gotovo isključivo iz bošnjačkog društvenog i političkog miljea, pa i sam Komšić pripada tome miljeu, koji sve više tone u iracionalnost i sve je dalji od realnosti.

Prošloga tjedna muslimani diljem svijeta slavili su Kurban bajram. Središnja svečanost Islamske zajednice u BiH održana je u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović održao je i tradicionalnu bajramsku hutbu koja se temeljila na islamskim odnosno općeljudskim vrijednostima i s njima povezanim plemenitim porukama.

Međutim, dotakao se i politike, što je također legitimno, kao što je legitimno političke poruke analizirati i podvrgnuti kritici. Ono što svakako zaslužuje osvrt to su određeni pojmovi koje je uvaženi reis koristio, a koji zbog svoje višeznačnosti mogu izazvati nerazumijevanje i nesporazume.

Važno je znati da kada govori o “našem narodu”, “našoj zajednici” i “našoj zemlji” on govori o bošnjačkom narodu, muslimanskoj zajednici i Bosni i Hercegovini.

Kada govori o “našoj bosanskoj tradiciji” opet govori o bošnjačkoj tradiciji što se jasno vidi iz navedenih “primjera” te tradicije i objašnjenja koje uz nju ide: “Od bosanskih kraljeva, preko rahmetli Gazi Husrev-bega, Gradaščevića, Spahe i predsjednika Izetbegovića čuvali smo njenu državnost i posebnost, i borili se za nju.”

Osim “bosanskih kraljeva” koji su tu ubačeni da utemelje “tradiciju”, a do kojih je prvi sljedeći spomenuti rahmetli Husrev-beg držao koliko i Lenjin do Romanovih odnosno Josip Broz do kralja Petra Karađorđevića, svi su ostali, zaključno s Izetbegovićem, dio isključivo bošnjačko-muslimanske političke tradicije.

Bošnjacima je Izetbegović politički vođa i “otac nacije”, muslimanima je on vjerski vođa i reformator, dok je Hrvatima i Srbima u najneutralnijoj verziji član i predsjednik Predsjedništva BiH te vrhovni zapovjednik vojske protiv koje su ratovali.

Reis Kavazović zaključuje politički dio hutbe pozivom vjernicima da iziđu na izbore jer će u suprotnom biti ugrožen “demokratski potencijal naše zemlje”, a oni trebaju izabrati one koji će se brinuti “o vrijednostima našeg naroda i domovine Bosne i Hercegovine, i da rade za dobrobit svih ljudi koji u njoj žive.”

Dobre želje “svim ljudima” koji žive u BiH ne mogu prikriti činjenicu da je Bosna i Hercegovina u njegovoj perspektivi “naša” što znači bošnjačka i muslimanska zemlja i domovina, a da su Hrvati i Srbi samo “ljudi koji u njoj žive” bez svojih identiteta, političkih subjektiviteta, ali i bez dovoljnih demokratskih potencijala.

To je ta tradicija ekskluzivnosti u novoj formi bošnjačkog nacionalizma udruženog s bosanskim unitarizmom, na isti način kao što je svojevremeno srpski nacionalizam bio povezan s jugoslavenskim unitarizmom. Naravno da ni Hrvati nisu (bili) imuni na takvu vrstu ponašanja, pokušaj pohrvaćenja drugih u prošlosti ih je skupo koštao.

Ipak, među najambicioznije i najdugotrajnije pokušaje “nacionalizacije” drugih i nadilaženja identitetskih razlika u BiH spada propagiranje, pa i nametanje političkog odnosno nacionalnog bosanstva svim građanima BiH, pa i Hrvatima i Srbima.

Prvi takav pokušaj nastao je i propao krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća unutar austrougarske politike prema BiH. Pokazalo se već tada da je proces nacionalnog konstituiranja kod hrvatske i srpske elite bio dovršen, a da muslimanska nije prihvatila nacionalno bosanstvo/bošnjaštvo jer je smatrala da će ono ugroziti njezin primarni islamski identitet.

Nastankom Jugoslavije, unutar višestranačja i stranačkih agitacija, ali i crkvenih manifestacija, proces nacionalnog konstituiranja Hrvata i Srba dovršen je i na pučkoj razini. Katolici u BiH ostali su ili su postali Hrvati, pravoslavni su se identificirali sa srpstvom, dok su muslimani odbili identifikaciju s prethodnim identitetima, opet u strahu za svoj primarni islamski identitet te su se poistovjetili s jugoslavenstvom.

Ono nije bilo povezano ni s jednom konfesijom, ali ni s nekim specifičnim i definiranim teritorijem, te im je omogućavalo očuvanje posebnosti, ali i osjećaj povezanosti kako između muslimanskih zajednica unutar Jugoslavije, tako i s drugim “jugoslavenskim” narodima.

Izuzetak su činili pojedini pripadnici muslimanske elite koji su se (povremeno/privremeno) opredjeljivali kao Hrvati ili Srbi. To je bilo posebno naglašeno za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, za velikih prevrata. Stvaranjem Narodne Republike Bosne i Hercegovine kao jugoslavenske federalne jedinice otvorio se prostor za redefiniranje postojećih identiteta.

Suvremena državnost BiH utemeljena je u studenome 1943., na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Tada je nastala formulacija prema kojoj BiH nije “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska”.

Prema svim ustavima BiH dok je bila jugoslavenska republika (1946., 1963. i 1974.) ona je definirana kao država tri naroda, Hrvata, Srba i Muslimana (kasnije Bošnjaka). U preambuli važećega Ustava BiH piše: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…” Logično, svaki Hrvat, Srbin ili Bošnjak, osim što je pripadnik svoje nacije, ujedno je i građanin Bosne i Hercegovine.

Neki građani BiH nisu pripadnici “konstitutivnih naroda” nego su pripadnici nacionalnih manjina koje nisu posebno navedene u Ustavu BiH pa su oni (oko 4%) svrstani među “ostale” narode.

Ta ustavna odredba vrlo precizno pokazuje da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci suvereni narodi i ravnopravni građani koji konstituiraju Bosnu i Hercegovinu odnosno “utvrđuju” njezin Ustav.

Zato je BiH i “njihova” zemlja, i “njihova” domovina, jednako koliko je i “naša”, a “naš” je narod samo jedan od tri konstitutivna naroda/nacije s jednakim pravima i obvezama i s jednakim manjkom ili viškom demokratskog potencijala.

Onoga pak tko misli da je njegov narod superioran ostalima u europskim demokratskim zemljama obično nazivaju fašistom.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Ideološke izmišljotine o ‘džamiji u Neumu’ i ‘bosanskom primorju’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari