Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Ni Hrvati ni Srbi u BiH nisu i neće biti Bosanci po nacionalnosti

Objavljeno

na

Tri etnokonfesionalne skupine, tri naroda odnosno tri nacije koje danas utemeljuju Bosnu i Hercegovinu i u njoj žive imaju dugu i duboku tradiciju života u razdijeljenim zajednicama i iz toga proizašle ekskluzivnosti.

Vjerska i politička vodstva dugo su, još od predmodernih vremena, propovijedala, pisala i govorila o Bosni i Hercegovini odnosno o “Bosni” kao “našoj” zemlji. U tim pričama, kao i u toj “Bosni”, nije bilo mjesta za druge. Oni su bili došljaci koji će otići, kao što su i došli.

Svejedno, pozivali se na slavna kraljevstva, još slavnija carstva, povijesno pravo, prirodno pravo ili na popis stanovništva (čije ovce toga i planina), Bosna, a s njom i Hercegovina, uvijek je bila i bit će “naša”. Kako nekada, tako i danas.

Ni moderni mediji, ni ustavi i zakoni, ništa nije u potpunosti zatrlo tradiciju ekskluzivnosti ni praksu negiranja identiteta “drugih”. To negiranje dolazi u manje ili više agresivnim oblicima, od onih po kojima smo jedino “mi” autohtoni, pa do onih “dobronamjernih” kako bismo se svi trebali odreći (dijela) svoga identiteta i prihvatiti “zajednički” bosanski (nad)identitet, piše Ivo Lučić / Globus

Uporišta za takva stajališta tražena su u “historiografiji” a u novije vrijeme sve više u politologiji i pravnoj znanosti. Spoznaja da je za svako političko stajalište moguće pronaći odgovarajuću političku teoriju rezultirala je ironičnim sloganom “U svojoj teoriji na svojoj zemlji”.

Od nekadašnjih pripadnika “tri plemena jednoga naroda” preko epizoda s “hrvatskim cvijećem”, “neopredijeljenima” i “jugoslavenstvom”, što sve stane u “kratko 20. stoljeće”, došlo se do ustavnih definicija naroda i države, kojima su manje-više svi nezadovoljni.

Rezultat je to kompromisa koji tamošnji narodi/građani nisu sami postigli nego im je nametnut izvana, bez osjetljivosti za tradiciju. Zato ne iznenađuje to što se ponovno i sve glasnije javljaju zahtjevi za “ukidanjem konstitutivnosti”, “ukidanjem nacija” i “proglašenjem bosanske nacije”.

Takvi zahtjevi imaju čvrste (bošnjačke) nacionalističke i unitarističke temelje, obično ih prati izblijedjela komunistička ikonografija, a uračunati su i određeni oblici nasilja.

Traži se i iščekuje sila koja bi bila u stanju na kraju drugoga desetljeća 21. stoljeća “ukinuti postojeće nacije” i “proglasiti” jednu, jedinstvenu bosansku naciju, s temeljem u “najbrojnijem narodu”.

Do tada, dok se takva sila ne pronađe ili dok ne se ne pojavi, sitnim se subverzijama pokušava rasklimati postojeće nacionalne identitete Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini.

Sa Srbima to teže ide jer imaju institucionalnu zaštitu, a i broj etničkih Srba koji su prihvatili političko odnosno nacionalno bosanstvo je zanemariv, sveden na nepun autobus “marksističkih intelektualaca”, komunističkih aktivista, dobrih zetova i sitnih šićardžija.

Kod Hrvata je situacija bitno drukčija, institucionalna zaštita je do te mjere nedostatna da pretendent na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željko Komšić kao glavnu točku svoga programa ističe “ukidanje konstitutivnosti naroda”, što ne znači ništa drugo nego pokušaj dokidanja hrvatskoga političkog subjektiviteta i uništenja nacionalnog identiteta.

Takvih kao on moglo bi se naći i za nekoliko autobusa. Komšić u svojim planovima ne računa na hrvatske glasove, iako pretendira na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva, a očito vjeruje da će radikalnim zahtjevima i protuhrvatskom retorikom dobiti dovoljan broj bošnjačkih glasova kojima će (i treći put) biti izabran na željenu funkciju. Indikativno je da takva njegova retorika nije potakla međunarodne protektore na bilo kakvu reakciju.

Nekada su bili vrlo ažurni kada je u pitanju bilo “antidaytonsko djelovanje”, a ovo je svakako jedno od najgrubljih takvih djelovanja, barem posljednjih godina. Komšićeve provokacije nisu izuzetak, u političkom i javnom prostoru puno je pokušaja negacije postojećih identiteta i ustavnih rješenja.

Oni naravno dolaze gotovo isključivo iz bošnjačkog društvenog i političkog miljea, pa i sam Komšić pripada tome miljeu, koji sve više tone u iracionalnost i sve je dalji od realnosti.

Prošloga tjedna muslimani diljem svijeta slavili su Kurban bajram. Središnja svečanost Islamske zajednice u BiH održana je u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović održao je i tradicionalnu bajramsku hutbu koja se temeljila na islamskim odnosno općeljudskim vrijednostima i s njima povezanim plemenitim porukama.

Međutim, dotakao se i politike, što je također legitimno, kao što je legitimno političke poruke analizirati i podvrgnuti kritici. Ono što svakako zaslužuje osvrt to su određeni pojmovi koje je uvaženi reis koristio, a koji zbog svoje višeznačnosti mogu izazvati nerazumijevanje i nesporazume.

Važno je znati da kada govori o “našem narodu”, “našoj zajednici” i “našoj zemlji” on govori o bošnjačkom narodu, muslimanskoj zajednici i Bosni i Hercegovini.

Kada govori o “našoj bosanskoj tradiciji” opet govori o bošnjačkoj tradiciji što se jasno vidi iz navedenih “primjera” te tradicije i objašnjenja koje uz nju ide: “Od bosanskih kraljeva, preko rahmetli Gazi Husrev-bega, Gradaščevića, Spahe i predsjednika Izetbegovića čuvali smo njenu državnost i posebnost, i borili se za nju.”

Osim “bosanskih kraljeva” koji su tu ubačeni da utemelje “tradiciju”, a do kojih je prvi sljedeći spomenuti rahmetli Husrev-beg držao koliko i Lenjin do Romanovih odnosno Josip Broz do kralja Petra Karađorđevića, svi su ostali, zaključno s Izetbegovićem, dio isključivo bošnjačko-muslimanske političke tradicije.

Bošnjacima je Izetbegović politički vođa i “otac nacije”, muslimanima je on vjerski vođa i reformator, dok je Hrvatima i Srbima u najneutralnijoj verziji član i predsjednik Predsjedništva BiH te vrhovni zapovjednik vojske protiv koje su ratovali.

Reis Kavazović zaključuje politički dio hutbe pozivom vjernicima da iziđu na izbore jer će u suprotnom biti ugrožen “demokratski potencijal naše zemlje”, a oni trebaju izabrati one koji će se brinuti “o vrijednostima našeg naroda i domovine Bosne i Hercegovine, i da rade za dobrobit svih ljudi koji u njoj žive.”

Dobre želje “svim ljudima” koji žive u BiH ne mogu prikriti činjenicu da je Bosna i Hercegovina u njegovoj perspektivi “naša” što znači bošnjačka i muslimanska zemlja i domovina, a da su Hrvati i Srbi samo “ljudi koji u njoj žive” bez svojih identiteta, političkih subjektiviteta, ali i bez dovoljnih demokratskih potencijala.

To je ta tradicija ekskluzivnosti u novoj formi bošnjačkog nacionalizma udruženog s bosanskim unitarizmom, na isti način kao što je svojevremeno srpski nacionalizam bio povezan s jugoslavenskim unitarizmom. Naravno da ni Hrvati nisu (bili) imuni na takvu vrstu ponašanja, pokušaj pohrvaćenja drugih u prošlosti ih je skupo koštao.

Ipak, među najambicioznije i najdugotrajnije pokušaje “nacionalizacije” drugih i nadilaženja identitetskih razlika u BiH spada propagiranje, pa i nametanje političkog odnosno nacionalnog bosanstva svim građanima BiH, pa i Hrvatima i Srbima.

Prvi takav pokušaj nastao je i propao krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća unutar austrougarske politike prema BiH. Pokazalo se već tada da je proces nacionalnog konstituiranja kod hrvatske i srpske elite bio dovršen, a da muslimanska nije prihvatila nacionalno bosanstvo/bošnjaštvo jer je smatrala da će ono ugroziti njezin primarni islamski identitet.

Nastankom Jugoslavije, unutar višestranačja i stranačkih agitacija, ali i crkvenih manifestacija, proces nacionalnog konstituiranja Hrvata i Srba dovršen je i na pučkoj razini. Katolici u BiH ostali su ili su postali Hrvati, pravoslavni su se identificirali sa srpstvom, dok su muslimani odbili identifikaciju s prethodnim identitetima, opet u strahu za svoj primarni islamski identitet te su se poistovjetili s jugoslavenstvom.

Ono nije bilo povezano ni s jednom konfesijom, ali ni s nekim specifičnim i definiranim teritorijem, te im je omogućavalo očuvanje posebnosti, ali i osjećaj povezanosti kako između muslimanskih zajednica unutar Jugoslavije, tako i s drugim “jugoslavenskim” narodima.

Izuzetak su činili pojedini pripadnici muslimanske elite koji su se (povremeno/privremeno) opredjeljivali kao Hrvati ili Srbi. To je bilo posebno naglašeno za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, za velikih prevrata. Stvaranjem Narodne Republike Bosne i Hercegovine kao jugoslavenske federalne jedinice otvorio se prostor za redefiniranje postojećih identiteta.

Suvremena državnost BiH utemeljena je u studenome 1943., na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Tada je nastala formulacija prema kojoj BiH nije “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska”.

Prema svim ustavima BiH dok je bila jugoslavenska republika (1946., 1963. i 1974.) ona je definirana kao država tri naroda, Hrvata, Srba i Muslimana (kasnije Bošnjaka). U preambuli važećega Ustava BiH piše: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…” Logično, svaki Hrvat, Srbin ili Bošnjak, osim što je pripadnik svoje nacije, ujedno je i građanin Bosne i Hercegovine.

Neki građani BiH nisu pripadnici “konstitutivnih naroda” nego su pripadnici nacionalnih manjina koje nisu posebno navedene u Ustavu BiH pa su oni (oko 4%) svrstani među “ostale” narode.

Ta ustavna odredba vrlo precizno pokazuje da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci suvereni narodi i ravnopravni građani koji konstituiraju Bosnu i Hercegovinu odnosno “utvrđuju” njezin Ustav.

Zato je BiH i “njihova” zemlja, i “njihova” domovina, jednako koliko je i “naša”, a “naš” je narod samo jedan od tri konstitutivna naroda/nacije s jednakim pravima i obvezama i s jednakim manjkom ili viškom demokratskog potencijala.

Onoga pak tko misli da je njegov narod superioran ostalima u europskim demokratskim zemljama obično nazivaju fašistom.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Ideološke izmišljotine o ‘džamiji u Neumu’ i ‘bosanskom primorju’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari