Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Nismo mi mali niti smo nemoćni

Objavljeno

na

Hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je veliki rezultat, mnogi kažu usprkos Hrvatskom nogometnom savezu, politici i društvu u cjelini.

Sve je učinjeno što se dalo učiniti da ne uspiju, a oni su igrali u finalu Svjetskoga prvenstva i osvojili srebrenu medalju. Vrijeđani su, ponižavani, bojkotirani, napadani, saslušavani, optuživani i suđeni, i nakon svega oni su se pokazali drukčijim i dokazali boljim od onih koji su ih osporavali i negirali.

Jer nije naša politika, naše gospodarstvo, niti je naše pravosuđe među najboljima u svijetu, a oni to jesu, kao što su to i neki drugi momci i djevojke koji su sve postigli sami, svojim trudom i svojom mukom. Po povratku iz Moskve organiziran im je spektakularan doček u Zagrebu.

Pola milijuna ljudi satima je čekalo na suncu i kiši da ih pozdravi, čestita im, zahvali, podijeli s njima emocije i sudjeluje u njihovu uspjehu i njihovu slavlju, našem uspjehu i našem slavlju.

Stajali su u kolonama, penjali su se po krovovima, padali u nesvijest i ustajali, žrtvovali se, trpjeli, pjevali, veselili se, mahali i pozdravljali. Ni to nije bilo dosta, organizirani su im i pojedinačni dočeci u Splitu, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Varaždinu, Imotskom, Donjem Miholjcu, Sesvetskim Selima, Omišu, gotovo svagdje kamo su dolazili. Svagdje se pjevalo “Mojoj domovini”, orilo se “Lijepa li si”, “Samo je jedno u mom životu vrijedno”, “Neopisivo”.

Doista neopisivo, a mnogima i neshvatljivo. Mladost se možda povela za spektaklom, ali što je sa starijima, što je s onima koji pamte i polufinale iz 1998. godine? Kako objasniti njihovu euforiju, ushićenje, radost koja se teško može usporediti i s onom od prije dvadeset godina?

Tada nam je taj uspjeh, koliko god bio golem i kako god djelovao nestvarno, bio nekako očekivan, razumljiv, “normalan”. Tri godine nakon velike pobjede u ratu ni nogometne pobjede nisu bile čudo. Tadašnji predsjednik Tuđman uvjeravao nas je da smo vrijedni poštovanja, “jedan od najstarijih naroda u Europi”, “regionalna sila”.

Izbornik Blažević tvrdio je da smo najbolji na svijetu i da možemo svakoga pobijediti, a kasnije i da je samo on kriv što nismo postali svjetski prvaci.

Dvije godine poslije došlo je do promjene vlasti, ali ne onako kako je to uobičajeno u demokratskim zemljama. Došlo je do radikalnih smjena, pravih čistki u pobjedničkoj vojsci, policiji, obavještajnoj zajednici, državnoj upravi. Branitelji su tretirani kao zločinci, poduzetnici kao kriminalci, domoljubi kao ekstremni nacionalisti.

Promijenjen je i Dan državnosti, nastupilo je razdoblje “detuđmanizacije”. Politika ulaska u Europsku uniju bila je “bez alternative”, ratni zapovjednici izručeni su haaškom Tribunalu, a osamostaljenje i obrana Hrvatske okvalificirani su “udruženim zločinačkim pothvatom”.

Uslijedilo je svakodnevno posipanje pepelom zbog toga što uopće postojimo. Učestali su obredi ispričavanja svima koji su to tražili i onima koji nisu. Legitimitet vlasti nije više počivao na volji naroda i tekovinama Domovinskog rata, nego na volji stranih ambasada i komisija te jugoslavenskoj mitologiji Drugoga svjetskog rata.

Ispunjavale su se “domaće zadaće”, razvijala suradnja “u regionu”, prodavalo sve što se može prodati jer je, navodno, naša država za razliku od drugih “loš gospodar”.

Dizali su se novi krediti kojima su vraćani prethodni, uvijek uz sve veće kamate. Uzimane su provizije, vozilo se “u petoj brzini”, nitko se više nije brinuo o “grijesima struktura” i malo tko je primijetio da smo se, “proklinjući” devedesete, kao društvo vratili usred sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Dijelio se i trošio tuđi novac u zamjenu za političku lojalnost ili barem “korektnost”. Tragalo se za “topničkim dnevnicima” kao za Svetim gralom što nudi, ako ne vječnu mladost, onda barem političku dugovječnost.

Blagoglagoljivi političari, predsjednik građanin, premijeri i ministri, složno su nas uvjeravali u svoje veličine i našu neznatnost. Govorilo se i pisalo kako smo mali i siromašni te da nipošto ne možemo “sami odlučivati o svojoj sudbini”.

Tražili su zahvalnost, jer oni nas vode u Europsku uniju, baš kao nekada u komunizam, a tamo nas čeka pravo blagostanje, radit ćemo prema mogućnostima, a dobivat ćemo prema potrebama odnosno prema projektima. Ugurali smo se u Europsku uniju, s (obnovljenim) mentalitetom socijalističkih samoupravljača, nenaviklih na rad i ovisnih o državnim davanjima. Resursi su se trošili a apetiti su rasli.

Kada je nestalo novca, odnosno kada su uspostavljena kakva-takva pravila i minimum reda, nastala je dreka i kuknjava očajnika ovisnih o proračunskim davanjima.

Državna birokracija velikim je dijelom bila i ostala svrha samoj sebi, prožeta obilježjima mentaliteta propaloga režima i raznim oblicima korupcije. Često je obuzima nikada dokraja potisnuta želja za “hapšenjem” političkih protivnika.

Jedan je ministar znanosti, obrazovanja i sporta prijetio “sportskoj močvari” te je osnovao i “sportsku inspekciju” opremljenu značkama istovjetnim onim policijskim. Ministar financija usred ljetne turističke sezone zatvarao je ugostiteljske objekte zbog pet kuna viška u blagajni.

Trebalo je kazniti “kulake”, poduzetnike, “privatnike” koji zarađuju i “bogate se”. Veliki dio društvene elite, političke, kulturne, znanstvene i svake druge, stvarao je i širio beznađe i malodušnost. Stvorena je čitava armija nezadovoljnika.

Državna pravobraniteljica za djecu, nakon što joj nije obnovljen mandat, bezobzirno je poručila svojim dojučerašnjim štićenicima da uče jezike i bježe iz Hrvatske “glavom bez obzira”. Naravno, ona nije pobjegla.

Prije gotovo četrdeset godina Vlado Gotovac opisao je pogubnu samodopadnost dijela hrvatske elite, onu što u sebi nosi i klicu malodušnosti, odnosno samouništenja: “Svaki samodopadni Hrvat za sve svoje nedostatke, za sve svoje neuspjehe, za svu svoju bijedu optužuje Hrvatsku. Ona je kriva što je njegov talent beznačajan, što je on kukavica, što je sve u njemu sićušno, mračno i bespomoćno, što ga svijet ne opaža, što su njegova djela zavrijedila jedino najbrži mogući zaborav”. Teško je i danas naći bolju formulaciju za suvremene mrzitelje i tužitelje Hrvatske.

Za razliku od njih, kojima je Hrvatska dala sve što je imala, odnosno koji su od nje uzeli sve što su mogli, tu su veliki hrvatski sportaši koji su Hrvatskoj dali sve što su imali odnosno sve što su mogli. Nikakav sustav nije stvorio Gorana Ivaniševića ili Kosteliće, jednako tako ni Modrića, Rakitića, Perišića, Lovrena ili Mandžukića.

Većina roditelja hrvatskih sportskih zvijezda nisu imali mogućnosti slati svoju djecu na sate plesa i klavira, tečajeve jezika ili na turističko-edukativna putovanja po svijetu. Silom prilika poslali su ih u gladijatorske arene, gdje su mukotrpnim radom uz velike žrtve potvrdili svoje talente.

Oni su vremenom obišli svijet, naučili jezike, pa i izgradili svoj glazbeni ukus. Fizička udaljenost od vučljivih padina Velebita do luksuznog nogometnog stadiona u Moskvi neznatna je u odnosnu na simboličku i statusnu razliku između pastirskoga štapa i pehara najboljega igrača Svjetskoga prvenstva.

Naravno, govorimo o Luki Modriću, čiji životni put i sportski uspjeh ima elemente antičke drame. O njemu već pišu najbolji svjetski novinari i izvješćuju najutjecajnije agencije. Njega i njegove suigrače slavi čitav (nogometni) svijet. Utoliko je bilo smiješno čuti novinara koji je Luku pitao “je li mu hendikep visina, odnosno nedostatak centimetara”.

Luka je viši od Pelea, Maradone i Mesija, po ocjenama znalaca najboljih igrača svih vremena. Jednako je smiješno pratiti svakodnevna iščuđavanja kako je jedna “mala država” postala viceprvak svijeta u nogometu. Je li Hrvatskoj hendikep nedostatak četvornih kilometara ili broja stanovnika?

Hrvatska je površinom veća od Danske, Nizozemske, Belgije, Švicarske, Izraela i Luksemburga. Hrvatska ima više (ili podjednako) stanovnika od Irske, Novoga Zelanda, Urugvaja, Kostarike, Armenije, Estonije, Litve i Latvije. Broj Hrvata u svijetu veći je od broja nekih nacija koje ni u kojem slučaju ne smatramo malima. Nismo mi mali niti smo nemoćni, osim ako se počnemo takvima osjećati i doživljavati, ako nas u to uvjere oni koji bi željeli da smo mali.

Svjetska (sportska) javnost divi se hrvatskom uspjehu ističući snagu duha, hrabrost, ustrajnost, strast i borbenost naših nogometaša. Dobar dio medija u Hrvatskoj to ne razumije pa nastavljaju tupiti o “čudu”, o uspjehu “male zemlje” i “male nacije”.

Ponekad se čini da im je važnije od rezultata utvrditi tko nas “voli” i tko “navija za nas”, a posebno “na ovim prostorima” u Beogradu, u nikad prežaljenoj Jugoslaviji. Brojni društveni “analitičari” i “komentatori” traže zamjerke uspjehu kao što i inače traže mane svakoj hrvatskoj pobjedi. Ne navijaju za Hrvatsku! Možda bi i navijali da je neuspješna poput njih. Smeta im boja hrvatskoga dresa, ruka na srcu, pjesme koje se pjevaju na stadionima, a posebno nepodobni pjevači. Nekada je to bio Vice Vukov, a danas Marko Perković.

Smetaju im svi koji ne igraju onako kako oni sviraju, čak bi i stihove tuđih pjesama prepravljali. Oni koji su stasali uz “zakletve Titu” i refrene tipa “računajte na nas”, a nikada nisu “čuvali koze na Velebitu” niti su u ratu izgubili člana obitelji teško mogu razumjeti pjesmu “o vukovima koji se kriju i piju vodu” ili o “didu” koji poručuje da je teško ići poštenim putem, ali se samo tako stiže tamo “gdje je vječni sjaj”.

Samo poštenim i teškim radom stiže se i na Svjetsko prvenstvo, do medalje srebrnog sjaja. Hrvatska reprezentacija pobijedila je malodušnost i dokazala da možemo.

Nakon toga naši “mali ljudi” pokazali su koliko su ustvari veći od onih koji ih smatraju malima. Pola milijuna oduševljenih ljudi na ulicama, i još toliko idućih dana, bez i najmanjeg incidenta. Neopisivo!

Ivo Lučić / Globus

 

NEK’ BLAGOSLOV BOŽJI GA PRATI

 

 

HRVATI SE, S’ VAMA DIČE!

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Nino Raspudić: Beljak – Ilija Čvorović opasan za koaliciju koja hoće na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Beljakova stupidna teza na liniji je onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno

Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubijao dovoljno – sukus je gledanja na politiku Ilije Čvorovića. Udba vas je ubijala ali očito nedovoljno, u bitnome je ista poruka Kreše Beljaka.

Dok je Ilija Čvorović, lik iz Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, progonio svog podstanara u kojem je vidio zapadnog agenta, Beljak lovi reakciju po internetu gdje se na Twitteru svađa na engleskom.

“Preko 100? Očito nedovoljno” tvita ovog tjedna predsjednik HSS-a o Udbinim ubojstvima hrvatskih političkih emigranata na Zapadu.

Piše kako smo “vidjeli tko je napravio sranje i tko je izazvao sve ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj YU i drugim zemljama koji su nažalost izbjegli Udbi”.

Beljakijada ne svjedoči samo o stanju pojedinačne svijesti, već o dominantnom diskursu ljevice u Hrvatskoj u kojem je granica ljudskosti, dozvoljenog i nedozvoljenog oduvijek zamagljena, jer je onima koji su tobože na “pravoj strani povijesti” dozvoljeno biti i monstruozni ubojice, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zašto se predsjednik HSS-a u demokratskoj Hrvatskoj svrstava na stranu jugoslavenske komunističke službe, hvali njene zločine i žali što ih nije bilo više? Čega je bilo nedovoljno? Jesu li trebali pobiti još žena i djece, poput devetogodišnje Rosemarie, koja je ubijena s roditeljima, Tatjanom i Ivanom Ševo u Italiji 1972.? Je li fašist bio i Stjepan Đureković, partizan i bivši komunist kojeg su Beljakovi novi idoli smaknuli u Njemačkoj 1983?

Jesu li fašisti bili i HSS-ovci koji su otišli u emigraciju spašavajući glavu pred “osloboditeljima” na Staljinovi daljinski upravljač i njihovom službom? Zašto je Beljak na strani Rankovića i Arkana, a nije na strani Mačeka i Brune Bušića? Je li zamislivo da, primjerice, predsjednik neke centrističke stranke u Rumunjskoj javno piše kako Securitate nije pobio dovoljno ljudi?

Drugi dio Beljakove objave još je problematičniji. Po njemu su za ratove, kako piše 1991-99., krivi fašisti iz emigracije. Beljak time amnestira od odgovornosti Miloševića, vrh JNA, Karadžića, Martića, Mladića. On čak nije ni na razini onih koji perfidno dijele odgovornost podjednako na sve zaraćene strane.

No ni u toj nebuloznoj varijanti mu teza o krivici emigracije ne stoji, jer nisu došli iz emigracije ni Tuđman, ni Izetbegović, ni golema većina političara i vojnih zapovjednika zaraćenih stranama.

Primjerice, među osuđenom hrvatskom “šestorkom” iz BiH naći ćemo i potpredsjednike socijalističke republičke vlade i predsjednike općinskih partijskih komiteta, ali nikoga iz emigracije.

Beljakova stupidna teza je na liniji onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno.

Od, moguće rastrojenog, Beljaka još više su krivi oni koji mu i nakon ove zločinačke izjave drže ljestve. Svi u HSS-u koji se nisu ogradili od njega i svi oni koji će ga sutra držati u koaliciji.

Bernardić, predsjednik stranke sljednice partije koja upravljala Udbom sramotno se poluogradio od kaže “nepromišljenog” istupa. Istaknuo je da se Beljak za to ispričao, kao da mu se u par sati nakon monstruozne objave čudesno promijenila pamet pa je valjda sad opet poželjan koalicijski partner, i dodao kako “Beljak ima osebujan stil”, te demagoški zaključio kako je vrijeme da se okrenemo budućnosti.

Pa surađuj onda s ljudima okrenutim budućnosti a ne s onima koji javno veličaju ubojstva jugoslavenske tajne službe! Milanović još vuče repove slučaja Perković, što su mu nakon pobjede ponovo izvukli njemački mediji. Sada njegov blizak politički saveznik Beljak javno zamjera perkovićima što nisu posmicali još više đurekovića.

Otvoreno pismo Krešimiru Beljaku – Sramota za Hrvatsku

Pred Milanovićevu predsjedničku inauguraciju kroz medije se provlači pitanje hoće li na nju pozvati Vučića i Komšića. Puno veće pitanje nakon svega je hoće li se na inauguraciji pojaviti Beljak.

Ilija Čvorović je na prvi pogled komičan, ali u biti tragičan lik, koji bi u normalnim okolnostima bio samo dobar suprug, otac i građanin, ali mu je komunistički totalitarizam potpuno iskrivio i um i pretvorio ga u karikaturu.

Uspjeh Kovačevićevog djela leži upravo u toj tragičnoj noti, dubinskoj tuzi ispod površne komike, što je po Pirandellu i oznaka pravog humorizma. Beljak je dvostruko tragičan lik. Da ovakve monstruoznosti govori u seoskoj birtiji već bi bilo ogavno. Iz pozicije člana koalicije koja pretendira na vlast, to već postaje opasno.

Znajući moralno stanje naše ljevice, veća je vjerojatnost da će nakon ovakvog drugarskog outanja biti proglašen počasnim građaninom Obersnelove Rijeke nego da će biti odstranjen s političke scene.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Tomasović poručio šefu HSS-a Beljaku: ‘Nisam siguran da Ti ne bih opalio šamarčinu da naletim na Tebe!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

DUJMOVIĆ: Milanovićeva pobjeda izravna je posljedica nesloge na desnici

Objavljeno

na

Objavio

S jedne strane, u Rijeci se spremaju kranovi koji će podignuti višetonsku zvijezdu petokraku na kultni riječki neboder u samom centru grada, s druge strane čelnik povijesnog HSS-a Krešo Beljak najavljuje mogućnost novih likvidacija hrvatskih iseljenika! Dobro došli u Hrvatsku u kojoj je Zoran Milanović predsjednik države, piše Tihomir Dujmović u kolumni za direktno.hr.

Naime, ovo bildanje mišića jugoslavenske komunističke ljevice izravni je ceh pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, jer je kako vidimo jugoslavenska ljevica počela dizati glavu, a još se nije obavila niti predsjednička inauguracija!

Zbog toga je poraz domoljubnih kandidata na predsjedničkim izborima povijesno fatalan, tim prije jer su u prvom krugu pokazali da ukupno gledajući drže većinu. Još ćemo tisuću puta prokleti neslogu na desnici, jer je Milanovićeva pobjeda izravna posljedica te nesloge, a tek ćemo vidjeti kakvu krvavu cijenu će cijela nacija platiti zagovorom poništenja listića!

Tako već prvi dani nakon pobjede Zorana Milanovića pokazuju unutarnji ideološki politički smjer u kojem će zemlju voditi. Vanjskopolitički pak smjer se može nazrijeti u ekspresnom pozivu koji je za posjet Moskvi već dobio od Putina! Mjesec dana prije službene inauguracije!

Osim toga, prvi dani nakon pobjede ljevice osobito pokazuju atmosferu u kojoj ćemo živjeti idućih pet godina, atmosferu koja će zacrvenjeti Hrvatsku do usijavanja, pobijedi li SDP na parlamentarnim izborima! Ima li toliko razuma, pameti i svijesti na domoljubnoj političkoj sceni da se ovaj scenarij nakon zadnjeg poraza zauzda?

Zlatko Hasanbegović je širu javnost nedavno upoznao u Saboru s postojanjem nevjerojatne ideje i već zgotovljenog plana, koja je s onu stranu pameti, da se u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, na kultni riječki neboder u centru grada instalira višetonska zvijezda petokraka napravljena od armiranog betona!

Posljednji put je to palo na pamet krajem Drugog svjetskog rata partizanima kad su netom što su ušli u grad likvidirali oko 700 Riječana, stavili na isti neboder mamutsku zvijezdu petokraku! Ako je ono bio izraz ludila ratnih pobjednika, kako je moguće shvatiti da se posve ista akcija planira 75 godina kasnije?

Potoci nevine krvi tekle su pod petokrakom

Nakon spoznaje o potocima nevine krvi koja je tekla pod tom petokrakom, nakon svih Hudih jama, nakon svih gračanskih stratišta, nakon nepobitne činjenice da je ista petokraka poklala Vukovar i preorala pola Hrvatske, nema nikakve dvojbe da se ovdje radi o prvoklasnoj političkoj provokaciji koju je “savezna” vlast dužna zauzdati! Jer, višetonska petokraka će se u jednoj zemlji članici Unije, instalirati na vrh riječkog nebodera i nakon svih rezolucija europskog parlamenta i Vijeća Europe na temu komunizma!

Osim toga kran će podignuti višetonsku petokraku na vrh nebodera točno u trenutku dok Hrvatska predsjedava istom tom Europskom unijom! Dvoji li netko, ako se taj performans dogodi, da će u najmanju ruku predstavnici Mađarske, Poljske i Slovačke izraziti javno zgražavanje nad tom činjenicom, što se jasno može iščitati njihovim držanjem spram komunističke povijesti?

Hasanbegovićevo precizno pitanje hoće li Ministarstvo kulture zaustaviti taj plan, nije dobilo odgovor aktualne ministrice kulture koja se pozvala na umjetničku slobodu izražavanja, ali ovdje se ne radi ni o umjetnosti ni o slobodi. Kao što se ni nakon 1945. ta petokraka tamo nije stavila u ime umjetničke slobode!

Radi se o goloj političkoj provokaciji koja traži nedvosmislen odgovor aktualne Vlade koja ima rekvizite kojima može spriječiti tu sramotu. Riječka histerija za titoizmom, komunizmom i petokrakama nadilazi granice zdravog razuma pa s obzirom na to da se ne čuje revolt i bunt Riječana čovjek ima dojam da tamošnji gradonačelnik dijeli po kućama buniku jer samo uz pomoć halucinogenih pripravaka je moguće šutke gledati, pače, pozdravljati to neokomunističko ludilo koje je zahvatilo grad.

Sve je počelo planom o obnovi Titovog broda “Galeb” za što je Obersnel natjerao gradske vijećnike da podignu ruku za kredit od 44 milijuna kuna (obnova Galeba i palače Šećerane)! Za tu svotu, kako je izračunao jedan vijećnik riječkog vijeća, mogao bi se sagraditi dovoljno veliki vrtić u koji bi se mogla upisati sva djeca koja nisu uspjela dobiti vrtić u Rijeci! Ali, ne! Komunistički šaman Vojko Obersnel ne misli tako! Osim toga samo godišnje održavanje broda se procjenjuje na više od pet milijuna kuna i u ovom trenutku nitko ne zna tko će i taj trošak plaćati! Za afirmaciju ovog ludila potrebno je vrijeme tako da obnovljeni Titov brod neće biti obnovljen u vrijeme dok će Rijeka biti europski grad kulture!

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike. Titov “Galeb” ima naime zanimljivu prošlost. Brod nisu gradile marljive ruke Titovih komunista, riječ je o brodu izgrađenom u Genovi davne 1936. godine i bio je namijenjen prijevozu južnog voća.

U libijskoj luci Bengazi brod je 1941. pogođen torpedom i dotegljen je u Trst. Nakon kapitulacije Italije preuzimaju ga Nijemci. Hitlerova mornarica ga je prenamijenila u polagača mina i, da perverzija bude veća, taj je brod širom Kvarnera i sjevernog Jadrana postavio više od pet tisuća mina! Potom su ga saveznici pred Rijekom potopili 1944. godine.

Takav, potopljen, brod je kao svojevrsni ratni plijen izvađen i preuređen 1948. najprije kao mornarički školski brod, potom u Titovu jahtu kojom je on putovao ravno 14 puta.

Za potrebe upotpunjavanja legendi o drugu Titu tvrdilo se da se tim brodom poznate goste vodilo na Brijune, naročito se isticalo da su tim brodom prevezeni Elizabeth Taylor, Richard Burton i Sofia Loren, no čak je i HRT ustvrdio da je to laž. Političari i medijske zvijezde su redovito na Brijune stizali brodom Podgorka.

“Galeb” je funkcionirao 27 godina, Tito se njime koristio godinu i pol. Od njegove smrti, Galeb je bio običan školski brod za pitomce jugoslavenske mornarice. Početkom 1991. odvezen je u Crnu Goru gdje ga potom kupuje jedan grčki brodovlasnik koji je htio od njega napraviti jahtu (brod je duži od stotinu metara). Tako je dotegljen u brodogradilište Viktor Lenac. Kako Grk nije plaćao troškove obnove, brodogradilište ga je prodalo gradu Rijeci za 150.000 dolara.

Inače, da bi se ovaj bezumni spektakl mogao izvesti bila je potrebna pomoć garniture Vlade iz vremena Ive Sanadera, jer je ministarstvo kulture dok je njime rukovodio Božo Biškupić povuklo prvi, ali zlatni potez u tom smislu.

Naime, da Ministarstvo kulture 2006. godine nije “Galeb” proglasilo kulturnim dobrom, ne bi se moglo povući niti jedna kuna europskog novca za njegovu obnovu, a povučen je ogroman novac! Tom odlukom Biškupićeva ministarstva, Galeb je faktički “legaliziran” za buduće akcije riječkog gradonačelnika!

Nakon, dakle, ovakvog bezumnog bacanja novca za obnovu ovog broda, Rijeka je u povodu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, pripremila i sebi i nama, novi jugoslavensko-komunistički spektakl planom o instaliranju višetonske petokrake od armiranog betona na vrh znamenitog riječkog nebodera. Riječani fakat imaju mašte! No, niti to nije sve! U sklopu te manifestacije, očekuje se remek djelo znamenitog sadržaja redatelja Frljića, a poseban spektakl se očekuje kroz zasebnu manifestaciju nazvanu “Jugo-joga”.

Dakle, u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture” pripremljen je i performans “Jugo-joga”. Riječ je, kako stoji u dokumentaciji koja predstavlja cijeli projekt, o “tjelovježbi prisjećanja političkih iskustava i vizualnog nasljeđa kolektivne prošlosti”.

U daljnjem obrazloženju se navodi da: “Performans ‘Jugo-joga’ poziva građane i prolaznike da se priključe izvođenju koreografije u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi poput joga-položaja i sličnih vježbi…svakodnevne prakse usmjerene na tijelo i duh pojedinca uklapaju se u grupnu vježbu, vježbu u kojoj se tijelo prisjeća političkih iskustava i vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…uz zvukove revolucionarnih pjesama i političkih slogana, publika i izvođači postupno se sjedinjuju u kolektivno tijelo u fizičkom obračunu s prošlošću i sadašnjošću”. Dakle, “tijelo se prisjeća vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…”.

Da netko ovako nešto može i zamisliti već je teško povjerovati. Da postoje ljudi koji stoje iza ovog projekta, to je pak na rubu pameti. Ali da postoji hrvatska država i hrvatska državna vlast, uključujući i Ministarstvo kulture koje financijski i programski stoji iza ovakvih programa, to je apsolutno neshvatljivo! Da po Rijeci slučajni prolaznici izvode “jogu u koreografiji u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi iz joga položaja” to je ideja koja u prvom redu traži adekvatnu medicinsku skrb! Tako da bi, osim što bi na odgovornost valjalo pozvati Ministarstvo kulture i aktualnu ministricu, trebalo zamoliti da se u pomoć uključi Ministarstvo zdravstva.

Jer “Jugo-joga” najprije traži temeljitu medicinsku pomoć, detaljne pretrage i pomno promatranje! I dok se u Rijeci sprema spektakl u slavu Tita, komunizma i Jugoslavije kakav nije viđen od Titove smrti, Krešo Beljak je izjavio na informaciju da je UDB-a likvidirala više od stotinu hrvatskih političkih emigranata sljedeće: “Više od sto? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od 1991. do 1999. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDB-i”.

Dakle, “nažalost”… Beljakove isprike djeluju smiješno, kao i stavovi koje su o ovome iznijeli Bernardić i Bauk. Bauk je primjerice ustvrdio da se “Beljak pokušao napraviti pametnim, ali očito nije uspio”. Bernardić je, pak, govorio između ostaloga i o tome kako “Beljak ima osebujan stil…kako je dosta povijesnih podjela, dosta je vraćanja u prošlost…”. Gore dakle od Beljaka jedino su ova bulažnjenja Davora Bernardića. No, ponavljam, nakon pobjede Zorana Milanovića jugoslavenska zmija diže glavu.

Od Rijeke do (za sada) Beljakovog Samobora! Pa nema tome dugo da je Stazić izjavio kako “izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito”. Osvoji li na jesen SDP, s ovakvim Stazićem na istaknutom mjestu, vlast, osvoji li tu vlast s moćnim Rankom Ostojićem čija policija nikada nije otkrila tko je stavio svastiku na Poljud, ali je dopustila političku histeriju, tako da danas sve skupa izgleda kao jasna podmetaljka, osvoji li takav SDP vlast u koaliciji s Beljakovim HSS-om i uznapreduje li ovaj lijevi fašizam na ovim temeljima na vjetru koji donosi opijenost vlašću, Hrvatska će se naći na pragu građanskog rata.

Sve se to još može zauzdati, sve se to još može zaustaviti, samo pod uvjetom povijesnog dogovora na domoljubnoj desnici. Ima li na desnici pameti? Ima li na desnici odgovornosti? Ima li na desnici svijesti? Ako nema, teško ćemo se othrvati tome da će malo pomalo cijela nacija vježbati “jugo-jogu” skačući po parkovima u pozama partizanskih junaka i uz prateće revolucionarne pjesme… Dok će višetonske armirano betonske petokrake preplaviti Hrvatsku…

Tihomir Dujmović / direktno.hr

Ivkošić: ‘Mesić, Josipović, Škoro… na istom zadatku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari