Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Nismo mi mali niti smo nemoćni

Objavljeno

na

Hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je veliki rezultat, mnogi kažu usprkos Hrvatskom nogometnom savezu, politici i društvu u cjelini.

Sve je učinjeno što se dalo učiniti da ne uspiju, a oni su igrali u finalu Svjetskoga prvenstva i osvojili srebrenu medalju. Vrijeđani su, ponižavani, bojkotirani, napadani, saslušavani, optuživani i suđeni, i nakon svega oni su se pokazali drukčijim i dokazali boljim od onih koji su ih osporavali i negirali.

Jer nije naša politika, naše gospodarstvo, niti je naše pravosuđe među najboljima u svijetu, a oni to jesu, kao što su to i neki drugi momci i djevojke koji su sve postigli sami, svojim trudom i svojom mukom. Po povratku iz Moskve organiziran im je spektakularan doček u Zagrebu.

Pola milijuna ljudi satima je čekalo na suncu i kiši da ih pozdravi, čestita im, zahvali, podijeli s njima emocije i sudjeluje u njihovu uspjehu i njihovu slavlju, našem uspjehu i našem slavlju.

Stajali su u kolonama, penjali su se po krovovima, padali u nesvijest i ustajali, žrtvovali se, trpjeli, pjevali, veselili se, mahali i pozdravljali. Ni to nije bilo dosta, organizirani su im i pojedinačni dočeci u Splitu, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Varaždinu, Imotskom, Donjem Miholjcu, Sesvetskim Selima, Omišu, gotovo svagdje kamo su dolazili. Svagdje se pjevalo “Mojoj domovini”, orilo se “Lijepa li si”, “Samo je jedno u mom životu vrijedno”, “Neopisivo”.

Doista neopisivo, a mnogima i neshvatljivo. Mladost se možda povela za spektaklom, ali što je sa starijima, što je s onima koji pamte i polufinale iz 1998. godine? Kako objasniti njihovu euforiju, ushićenje, radost koja se teško može usporediti i s onom od prije dvadeset godina?

Tada nam je taj uspjeh, koliko god bio golem i kako god djelovao nestvarno, bio nekako očekivan, razumljiv, “normalan”. Tri godine nakon velike pobjede u ratu ni nogometne pobjede nisu bile čudo. Tadašnji predsjednik Tuđman uvjeravao nas je da smo vrijedni poštovanja, “jedan od najstarijih naroda u Europi”, “regionalna sila”.

Izbornik Blažević tvrdio je da smo najbolji na svijetu i da možemo svakoga pobijediti, a kasnije i da je samo on kriv što nismo postali svjetski prvaci.

Dvije godine poslije došlo je do promjene vlasti, ali ne onako kako je to uobičajeno u demokratskim zemljama. Došlo je do radikalnih smjena, pravih čistki u pobjedničkoj vojsci, policiji, obavještajnoj zajednici, državnoj upravi. Branitelji su tretirani kao zločinci, poduzetnici kao kriminalci, domoljubi kao ekstremni nacionalisti.

Promijenjen je i Dan državnosti, nastupilo je razdoblje “detuđmanizacije”. Politika ulaska u Europsku uniju bila je “bez alternative”, ratni zapovjednici izručeni su haaškom Tribunalu, a osamostaljenje i obrana Hrvatske okvalificirani su “udruženim zločinačkim pothvatom”.

Uslijedilo je svakodnevno posipanje pepelom zbog toga što uopće postojimo. Učestali su obredi ispričavanja svima koji su to tražili i onima koji nisu. Legitimitet vlasti nije više počivao na volji naroda i tekovinama Domovinskog rata, nego na volji stranih ambasada i komisija te jugoslavenskoj mitologiji Drugoga svjetskog rata.

Ispunjavale su se “domaće zadaće”, razvijala suradnja “u regionu”, prodavalo sve što se može prodati jer je, navodno, naša država za razliku od drugih “loš gospodar”.

Dizali su se novi krediti kojima su vraćani prethodni, uvijek uz sve veće kamate. Uzimane su provizije, vozilo se “u petoj brzini”, nitko se više nije brinuo o “grijesima struktura” i malo tko je primijetio da smo se, “proklinjući” devedesete, kao društvo vratili usred sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Dijelio se i trošio tuđi novac u zamjenu za političku lojalnost ili barem “korektnost”. Tragalo se za “topničkim dnevnicima” kao za Svetim gralom što nudi, ako ne vječnu mladost, onda barem političku dugovječnost.

Blagoglagoljivi političari, predsjednik građanin, premijeri i ministri, složno su nas uvjeravali u svoje veličine i našu neznatnost. Govorilo se i pisalo kako smo mali i siromašni te da nipošto ne možemo “sami odlučivati o svojoj sudbini”.

Tražili su zahvalnost, jer oni nas vode u Europsku uniju, baš kao nekada u komunizam, a tamo nas čeka pravo blagostanje, radit ćemo prema mogućnostima, a dobivat ćemo prema potrebama odnosno prema projektima. Ugurali smo se u Europsku uniju, s (obnovljenim) mentalitetom socijalističkih samoupravljača, nenaviklih na rad i ovisnih o državnim davanjima. Resursi su se trošili a apetiti su rasli.

Kada je nestalo novca, odnosno kada su uspostavljena kakva-takva pravila i minimum reda, nastala je dreka i kuknjava očajnika ovisnih o proračunskim davanjima.

Državna birokracija velikim je dijelom bila i ostala svrha samoj sebi, prožeta obilježjima mentaliteta propaloga režima i raznim oblicima korupcije. Često je obuzima nikada dokraja potisnuta želja za “hapšenjem” političkih protivnika.

Jedan je ministar znanosti, obrazovanja i sporta prijetio “sportskoj močvari” te je osnovao i “sportsku inspekciju” opremljenu značkama istovjetnim onim policijskim. Ministar financija usred ljetne turističke sezone zatvarao je ugostiteljske objekte zbog pet kuna viška u blagajni.

Trebalo je kazniti “kulake”, poduzetnike, “privatnike” koji zarađuju i “bogate se”. Veliki dio društvene elite, političke, kulturne, znanstvene i svake druge, stvarao je i širio beznađe i malodušnost. Stvorena je čitava armija nezadovoljnika.

Državna pravobraniteljica za djecu, nakon što joj nije obnovljen mandat, bezobzirno je poručila svojim dojučerašnjim štićenicima da uče jezike i bježe iz Hrvatske “glavom bez obzira”. Naravno, ona nije pobjegla.

Prije gotovo četrdeset godina Vlado Gotovac opisao je pogubnu samodopadnost dijela hrvatske elite, onu što u sebi nosi i klicu malodušnosti, odnosno samouništenja: “Svaki samodopadni Hrvat za sve svoje nedostatke, za sve svoje neuspjehe, za svu svoju bijedu optužuje Hrvatsku. Ona je kriva što je njegov talent beznačajan, što je on kukavica, što je sve u njemu sićušno, mračno i bespomoćno, što ga svijet ne opaža, što su njegova djela zavrijedila jedino najbrži mogući zaborav”. Teško je i danas naći bolju formulaciju za suvremene mrzitelje i tužitelje Hrvatske.

Za razliku od njih, kojima je Hrvatska dala sve što je imala, odnosno koji su od nje uzeli sve što su mogli, tu su veliki hrvatski sportaši koji su Hrvatskoj dali sve što su imali odnosno sve što su mogli. Nikakav sustav nije stvorio Gorana Ivaniševića ili Kosteliće, jednako tako ni Modrića, Rakitića, Perišića, Lovrena ili Mandžukića.

Većina roditelja hrvatskih sportskih zvijezda nisu imali mogućnosti slati svoju djecu na sate plesa i klavira, tečajeve jezika ili na turističko-edukativna putovanja po svijetu. Silom prilika poslali su ih u gladijatorske arene, gdje su mukotrpnim radom uz velike žrtve potvrdili svoje talente.

Oni su vremenom obišli svijet, naučili jezike, pa i izgradili svoj glazbeni ukus. Fizička udaljenost od vučljivih padina Velebita do luksuznog nogometnog stadiona u Moskvi neznatna je u odnosnu na simboličku i statusnu razliku između pastirskoga štapa i pehara najboljega igrača Svjetskoga prvenstva.

Naravno, govorimo o Luki Modriću, čiji životni put i sportski uspjeh ima elemente antičke drame. O njemu već pišu najbolji svjetski novinari i izvješćuju najutjecajnije agencije. Njega i njegove suigrače slavi čitav (nogometni) svijet. Utoliko je bilo smiješno čuti novinara koji je Luku pitao “je li mu hendikep visina, odnosno nedostatak centimetara”.

Luka je viši od Pelea, Maradone i Mesija, po ocjenama znalaca najboljih igrača svih vremena. Jednako je smiješno pratiti svakodnevna iščuđavanja kako je jedna “mala država” postala viceprvak svijeta u nogometu. Je li Hrvatskoj hendikep nedostatak četvornih kilometara ili broja stanovnika?

Hrvatska je površinom veća od Danske, Nizozemske, Belgije, Švicarske, Izraela i Luksemburga. Hrvatska ima više (ili podjednako) stanovnika od Irske, Novoga Zelanda, Urugvaja, Kostarike, Armenije, Estonije, Litve i Latvije. Broj Hrvata u svijetu veći je od broja nekih nacija koje ni u kojem slučaju ne smatramo malima. Nismo mi mali niti smo nemoćni, osim ako se počnemo takvima osjećati i doživljavati, ako nas u to uvjere oni koji bi željeli da smo mali.

Svjetska (sportska) javnost divi se hrvatskom uspjehu ističući snagu duha, hrabrost, ustrajnost, strast i borbenost naših nogometaša. Dobar dio medija u Hrvatskoj to ne razumije pa nastavljaju tupiti o “čudu”, o uspjehu “male zemlje” i “male nacije”.

Ponekad se čini da im je važnije od rezultata utvrditi tko nas “voli” i tko “navija za nas”, a posebno “na ovim prostorima” u Beogradu, u nikad prežaljenoj Jugoslaviji. Brojni društveni “analitičari” i “komentatori” traže zamjerke uspjehu kao što i inače traže mane svakoj hrvatskoj pobjedi. Ne navijaju za Hrvatsku! Možda bi i navijali da je neuspješna poput njih. Smeta im boja hrvatskoga dresa, ruka na srcu, pjesme koje se pjevaju na stadionima, a posebno nepodobni pjevači. Nekada je to bio Vice Vukov, a danas Marko Perković.

Smetaju im svi koji ne igraju onako kako oni sviraju, čak bi i stihove tuđih pjesama prepravljali. Oni koji su stasali uz “zakletve Titu” i refrene tipa “računajte na nas”, a nikada nisu “čuvali koze na Velebitu” niti su u ratu izgubili člana obitelji teško mogu razumjeti pjesmu “o vukovima koji se kriju i piju vodu” ili o “didu” koji poručuje da je teško ići poštenim putem, ali se samo tako stiže tamo “gdje je vječni sjaj”.

Samo poštenim i teškim radom stiže se i na Svjetsko prvenstvo, do medalje srebrnog sjaja. Hrvatska reprezentacija pobijedila je malodušnost i dokazala da možemo.

Nakon toga naši “mali ljudi” pokazali su koliko su ustvari veći od onih koji ih smatraju malima. Pola milijuna oduševljenih ljudi na ulicama, i još toliko idućih dana, bez i najmanjeg incidenta. Neopisivo!

Ivo Lučić / Globus

 

NEK’ BLAGOSLOV BOŽJI GA PRATI

 

 

HRVATI SE, S’ VAMA DIČE!

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Njihov se uspjeh mjeri onime što se nije dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Vrijeme dosadnjikavih junaka

Kao što u ratu znoj uložen u kopanje rovova štedi krv, tako i u miru prevencija štedi palijativu. No, svojevrsno prokletstvo službi i struka koje se bave preventivom je što ne mogu zorno predočiti rezultate svoga rada. Njihov se uspjeh, naime, mjeri onime što se nije dogodilo. Oni koji grade nove ili popravljaju dotrajale ceste ne mogu pokazati one koji zbog toga nisu poginuli. Ni oni, koji su zakonski i nadzorom primorali graditelje graditi objekte tako da mogu izdržati udar jačeg potresa, ne mogu pokazati koliko je života zato sačuvano, pa ni koliko je smanjena materijalna šteta.

Jednostavno, ako su napravili dobro svoj posao i spriječili ili umanjili nekad manje, nekad veće zlo, ne gine im zajedljivo spočitavanje – sva ta strka i silan, dodatno utrošen novac nizašto! Ionako se ništa ne bi dogodilo taman i da se ništa nije poduzelo, tad će reći svima oni koji povjeruju tek kad nesreću vide u svom dvorištu. Zato nije fer da rad službi čija je svrha prevencija ocjenjuje baš svaka šuša, bila ona blagoglagoljiva ili napola mutava, bila to klatež najvišeg akademskog zvanja ili tek polupismeni davež.

Postoji li mjerilo uspješnosti prevencije?

Epidemiologija i infektologija zasigurno su među područjima gdje preventiva dolazi ponajviše do maha. Evo, već mjesecima se susreću sa situacijom koju živi ne pamte – novom, nepoznatom bolešću koja se širi brzo i podmuklo, nerijetko i bez simptoma. A kad je mnoštvo nepoznanica u igri, situacija prirodno nalaže pojačan oprez.

Kad nema drugih, primjenjuju se prokušane stare metode iz doba kad se o boleštinama te vrste puno manje znalo, čak i znatno manje nego što se o koronavirusu zna danas. Pribjegava njima sad cijeli svijet, pa i oni koji su isprva stavili ružičaste očale, nadajući se da bi ih mogao mimoići gorki kalež, čak i budu li se ponašali nonšalantno. U svemu tome najbitnijim čimbenikom pokazuje se vrijeme. Ako se na vrijeme nešto ne poduzme, posljedice dramatično rastu. Smrtonosni ples „čudaj malih črvekov“, kako je u Gruntovčanima Cinober Dudeku predstavio svijet mikroorganizama, nemoguće je zaustaviti.

I da su kojim slučajem baš svi njihovi kolege diljem svijeta djelovali pravodobno, odgovorno i ozbiljno poput njih, i da nikome nije nedostajalo potpore politike kao što nije njima, Krunoslav Capak i Alemka Markotić bi danas bili u klasičnom problemu koji mȍri preventivce – ne bi mogli pokazati posljedice svoga rada. Ipak, hrvatski stručnjaci imali su vrašku sreću u, kako to obično bude, tuđoj nesreći. Ne zato što bi joj se radovali, nego da im posluži kao primjer za usporedbu pred sumanutim naletima nevjernih Toma.

Naime, njihovi talijanski kolege su poduzeli baš sve što i oni, samo su, barem u tamošnjim žarištima epidemije, to učinili neka 2-3 tjedna prekasno, prekasno za mnoge. Sad kad su već dostupni podaci talijanskog statističkog zavoda o smrtnosti u prva tri tjedna ožujka to postaje sve jasnije, a najvidljivije je u provinciji Bergamo, koja brojem stanovnika otprilike odgovara Zagrebu i Zagrebačkoj županiji zajedno. Podaci za 97 od 243 tamošnje općine govore o peterostrukom porastu ukupnog broja umrlih (bez obzira na uzrok smrti, bilo to s koronom, od korone ili bez korone) u odnosu na petogodišnji prosjek umrlih u istom razdoblju 2015-2019. Rekorder je pitoreskno mjestašce od 5 tisuća stanovnika San Pellegrino Terme, poznato po glasovitoj mineralnoj vodi, u kojem se broj umrlih u ožujku povećao više nego 20 puta, s 2 na 42. No, vrijedi naglasiti kako bolest u tom razdoblju još ni izbliza nije dosegla vrhunac.

U zadnjoj dekadi ožujka prosječni dnevni broj službeno evidentiranih umrlih od koronavirusa, dotada već dvostruko veći od prosjeka umrlih inače, dodatno se udvostručio, da bi bilanca registriranih umrlih od koronavirusa u provinciji Bergamo na kraju ožujka dosegla brojku 2060 (petogodišnji mjesečni prosjek umrlih od svih uzroka za ožujak je 900). No, lokalno prikupljeni podaci od sve 243 bergameške općine za cijeli ožujak, koje, doduše, državni statistički zavod zbog odmaka u obradi podataka još nije službeno potvrdio, govore kako ukupan broj umrlih u ožujku u provinciji Bergamo prelazi 5400, dakle 6 puta je veći nego u ožujcima prethodnih godina.

Taj broj na tragu je službenih statističkih podataka za prva tri tjedna, uzevši u obzir i spoznaju da se u zadnjoj dekadi ožujka bolest tek zahuktala. No, to znači da je stvarni broj umrlih u ožujku za oko 2500 veći od službeno evidentiranog (2060) uvećanog za standardni broj umrlih u tom razdoblju (900), što ukazuje da je ukupni broj umrlih kojima je presudio koronavirus u Bergamu više nego dvostruko veći od službeno registriranog. Najvjerojatnije zato što nisu registrirani oni kojima zbog zapunjenih bolničkih kapaciteta nije mogla biti pružena adekvatna liječnička pomoć.

Iako drugi talijanski krajevi po svoj prilici ne će po razmjerima kataklizme slijediti Bergamo (mada mu obližnje provincije poput Brescie, Cremone i Piacenze pušu za vratom), provinciju gdje se bolest najbrže proširila, tako da unatoč tome što ne čini ni 2% ukupne talijanske populacije, sudjeluje s više od 16% u ukupnom broju registriranih umrlih od koronavirusa, ona kao najpogođenija pošašću postaje mjerilom što se događa ako se mjere ne poduzmu na vrijeme. S druge strane, mjerila što bi bilo da se mjere uopće nisu poduzele nema (nitko, naime, nije bio toliko lud da to isprobava, a ako je tkogod isprva i imao takvu ideju na pameti, ubrzo je, suočen s posljedicama, odustao).

Cyrus the Virus

Oni koji lakonski omalovažavaju posljedice bolesti tvrdeći kako od nje ionako umiru samo bolesni starci (makar bi dobar dio njih po dobi mogli biti djeca još uvijek živahnima Joži Manoliću ili Budi Lončaru), a moguće im rastu zazubice jer pošast vide i kao dar s neba u kontekstu rasterećenja mirovinskog sustava, neka znaju da je talijanskim liječnicima, među ostalim i zbog poduzetih mjera, zasad „lako“ praviti trijažu isključivanjem starijih iz liječenja.

Međutim, čisti razbor govori kako bi se u uvjetima slobodnog kolanja virusa, što neki zagovaraju, postojeći zdravstveni kapaciteti pokazali nedostatnima i za mlađe (u Hrvatskoj, primjerice, trenutno 15% zaraženih koronavirusom na respiratorima pripada dobnoj skupini 35-45 godina, i to u uvjetima kad nema potrebe za prioritetnim razvrstavanjem bolesnika prema dobi). Stoga bi veća smrtnost i među mlađim ljudima tada bila neminovna. Respiratore je, naime, relativno lako brzo proizvesti, puno lakše i brže nego one koji znaju njima rukovati i reagirati u kritičnim situacijama koje nerijetko prate taj oblik održavanja na životu. Uz to, malotko spominje posljedice koje bolest ostavlja na one koji su preboljeli njezin teži oblik, čega ni mlađi nisu pošteđeni.

Ali zato nekima dokonog mudrovanja koliko se umire od korone a koliko s koronom nikad dosta, pa bi to utvrđivali od slučaja do slučaja, posve zanemarujući zbirne statistike o mortalitetu koje, barem u Bergamu, govore više od tisuću riječi. A i dobro je znano da su svi ti rakovi, visoki tlakovi, dijabetesi, kronične bolesti pojedinih organa, gripe, prehlade… i prije bili s nama, ubijajući u provinciji Bergamo 6 puta manje ljudi nego danas.

Stoga, držimo li se zdrava razuma, nema druge nego taj nagli porast smrtnosti bez presedana u civiliziranom svijetu poslije Drugog svjetskog rata, pripisati jedinom novom, a osim koronavirusa nema ništa nova za što bi znali. Izgleda kao da se sve te opake boleštine dosad nisu mogle dogovoriti koja će ubiti čovjeka, pa im prođe život u jalovu prepiranju. No, iznebuha se pojavi sićušni, oku nevidljivi stvor, sve te nesposobnjakoviće postroji i odjednom više ljude ne mrcvare godinama, nego ih smrt dočeka po hitnom postupku.

Slično kako je u filmu Con Air (u nas preveden kao Opasan let) opaki kriminalac nadimka „Cyrus the Virus“ u maestralnoj izvedbi naše gore lista, Johna Malkovicha, okupio sve najgore američke kriminalce, davši im svojim organizacijskim sposobnostima dodanu zločinačku vrijednost. Bez njega nikako ne bi mogli preoteti zrakoplov i započeti krvavi pir. I ovdje se kolovođa, za kojeg se niti ne zna je li živ ili neživ, tako pritajio da poneki dvoje postoji li on uopće, ili barem misle da za njega ne bismo ni znali da nije otkriven. Samo, bismo li tada znali odakle svi ti mrtvi ljudi? Makar, možda i je neki treći uzrok u igri? Sve i da jest, i na njega poduzete mjere očito djeluju.

Praktičan i pragmatičan um protiv tehnicističko-birokratskog uma

Vrijeme korone iznijelo je na vidjelo sve protimbe između praktičnog i pragmatičnog uma vodećih epidemiologa i infektologa, te tehnicističko-birokratskog uma alternativaca. Potonji traže čvrsto tlo, vođeni logikom kako dok nisu poznate sve činjenice, ne treba donositi nikakve odluke, pa, kako bi donositelje već donesenih odluka diskreditirali, postavljaju pitanja za koja znaju da nitko na svijetu nema odgovora. Ili kako bi rekao Imbra Presvetli iz Gruntovčana – jeden hurmasti more postaviti takovo pitajnje na koje ni sto spametnih odgovora nemre najti.

To je vjerojatno jedna od prvih definicija trolanja, nastala znatno prije nego je taj pojam izmišljen. I dok neki ne bi poduzimali ništa sve dok se sve potrebne činjenice ne razbistre, Hrvati su srećom na vodećim mjestima imali dovoljno smirene, stručne i razborite ljude, spremne pravodobno donijeti primjerene odluke, i prije nego što su porazne talijanske statistike ugledale svjetlo dana. Ti su ljudi bili svjesni kako neznanje o nepoznatom ne može biti izgovor za bijeg od odgovornosti i nehaj, nego tek dodatni motiv za pojačani oprez.

Kako bi oslabili obrambenu moć Hrvatske, formalisti i birokrati šire zarazu ravnodušnosti („ma, bolest uopće nije tako opasna“) na sve načine potkopavajući autoritet vodstva. Čine zapravo isto što je u Hrvatskoj radila KOS-ova grupa Labrador početkom devedesetih. Jedni izmišljaju najfantastičnije priče nepotkrijepljene bilo kakvim argumentima, dokaze da ne spominjemo. Drugi se prave pametnima postavljajući pitanja za koja znaju da odgovora na njih svijet još nema.

Treći zavjeru vide u tome što se za COVID-19 otkriven 2019. godine široko primjenjuju mjere karantene, iako on nije na službenom popisu bolesti iz 1974. za koje se propisuje karantena. Četvrti, oni dovitljiviji, kao svoje glasnogovornike u prvi plan guraju satelite koje su prethodno napumpali (ne nužno samo glave im) – a koji zbunjuju javnost besplodnim filozofiranjem umiru li ljudi doista od korone ili tek s koronom – da bi se istodobno sami šegačili na tu vrlo, vrlo ozbiljnu temu… A da takva doista jest, toliko talijanskog valjda još znaju da se i sami u to mogu lako uvjeriti.

Peti, pak, (ma svi su oni peti barem kad je o rednom broju kolone riječ), ne odustaju od usporedbi korone s gripom, ne uviđajući da baš zbog poduzetih mjera mjerilo za to nipošto ne može biti stanje u zasad uspješno branjenoj Hrvatskoj, nego ono u Bergamu, gdje su spočetka koronu također dočekali kao gripu, da bi se ubrzo predomislili. No, ne kaže se uzalud, ne pada snijeg da prekrije brijeg…

Pritom je posve svejedno guraju li ti i takvi nos u tuđu struku i tuđe znanje iz pukoga neznanja, ne pokazujući pritom da makar i površno poznaju narav i svrhu epidemiologije, ili, pak, to čine iz zle namjere. Jer sablažnjeni maleni, koji im povjerovaše, kažu da su im povjerovali jer su u pitanju ugledni ljudi, doktori, ne prepoznajući da to nisu doktori, nego nadridoktori za ono o čemu govore, a za što su pravi doktori Capak i Markotić.

Uostalom, neka se samo pitaju bi li išli pod nož pedijatru. Ili tako maleni ipak nisu? No, nije to prvi put da sablažnjeni maleni, dočekavši ih kao ozebli sunce, požele povjerovati kojekakvim šarlatanima i prihvatiti sve zlo i naopako kojima ih ovi slatkorječivo nutkaju. Stoga nema druge nego zaključiti kako ima nešto i u namislima njihovih ne tako plemenitih srdaca. Ta, nisu li još do jučer gorljivo urgirali da se državno vodstvo poda komedijašu i lakrdijašu, koji tim poslovima nije vičan i nisu mu pisani na kožu, pa gdje ne će i sad povjerovati jednako naopakim alternativcima.

Njih, zanimljivo, promiču isti mediji koji su ne tako davno svesrdno podržavali i dotičnog politikanta, diletanta političkih kompetencija nalik onima pajaca kojeg su Slovenci smjesta torpedirali čim su se suočili s opasnošću pošasti, te državno kormilo prepustili ozbiljnom i odgovornom čovjeku. Zanimljivo je kako u podrivačkoj promociji alternativaca prednjači portal s prefiksom „tele“ u imenu (a nije telegram.hr), što (baš kao i kod telegrama) vjerojatno označava publiku kojoj je namijenjen. Kao da ima zadanu normu držati na naslovnici barem 5 članaka posvećenih alternativnom viđenju krize, u kojima zatrpava činjenicama samo prividno vezanima uz materiju, istodobno ignorirajući one ključne, već izmjerene statističke pokazatelje.

A gdje si bio 2020.?

Posebno je tužno među onima koji danas ruše hrvatsku obranu vidjeti i neke koji su prije tridesetak godina branili Hrvatsku od takvih kakvima su u međuvremenu sami postali. Moguće i nisu svjesni kako će, kad sve ovo prođe, glavno pitanje biti – gdje si bio i što si radio 2020.? Onima, koji su se ponijeli kao krava koja je najprije dala pa prolila punu kantu mlijeka, od slabe će koristi biti gdje su bili ’91. Jednako kao što francuskom maršalu Petainu ’45 nije bilo od neke vajde gdje je bio ’18 da ne bi ostao upamćen u francuskoj povijesti kako jest. I sve to u vremenima kad čak i Zoran Milanović, ne radeći ništa, radi za Hrvatsku najbolje što zna i može. A da se ugledaju na njega dok je još vrijeme?

Kako će inače lustrirati one koji su zlo činili Hrvatskoj od 45′ do ’90, i one koje su joj ga činili od ’91 do ’95, kad se ovih dana sâmi tako jasno rasvjetljavaju (lustriraju)? Danas, naime, upravo oni rušilačkim propagandnim djelovanjem otupljuju nužan oprez i umnogome doprinose tome da se Hrvatska trenutno ističe u još nečemu osim učinkovitog zauzdavanja epidemije.

Naime, posve suprotno drugim državama, Hrvatska ima znatno više problema s obuzdavanjem širenja zaraze u dijelovima države pretežno sklonim političkoj desnici, u čemu, nažalost, nisu iznimka ni Hrvati izvan Hrvatske, nego u krajevima gdje prevladava politička ljevica, dijelom možda i zato što su tamo navikli pratiti talijanske medije pa sav taj užas vide iz prve ruke. Što reći nego – gdje se sije i prima neposluh, tamo caruju bujice nereda! A usput i ono što se nekad činilo za 30 srebrnjaka.

Imajući u vidu svu podmuklost metoda kojima se služe oni koji danas ruše Hrvatsku, ostaje izvjestan žal što s metodama borbe protiv epidemije, za koje je Krunoslav Capak rekao da spadaju u 19. stoljeće – posve logično, jer s obzirom na nedovoljno znanje o neprijatelju, drugih učinkovitih, poput cjepiva i lijeka, zasad nema – nije usklađeno i sankcioniranje iz tog vremena. Što tek reći za pothvat 150 izletnika koji su sredinom ožujka odlučili turistički posjetiti Tursku, da bi se vratili kao leglo zaraze, a Capak ih ne bez ironije prozva „našim Turcima“?  A što, nego protegnuti žal na izostanak kažnjavanja svojstvenog kojem stoljeću ranije, pa nek „naši Turci“ pjevaju borbene – „Odavno smo janjičari stari,…“. Ovako, u poremećenom svijetu potpuno izvrnutih pravila, vrijednosti i autoriteta sad oni traže Capaka da im se ispriča.

I poslije korizme korizma

I dok se o stručnjacima Krunoslavu Capaku i Alemki Markotić ovih dana uglavnom lijepo priča, a hvali se s pravom i ministra Beroša, jedan čovjek ostaje sve vrijeme u sjeni, čovjek za kojeg Capak reče: „Nisam vidio čovjeka koji s tolikom mirnoćom i promišljenošću donosi odluke, prihvaća prijedloge, diskutira o njima, ali kada donese odluku, onda inzistira da bude po njegovu.“ Doista savršen opis pravog čovjeka na upravljačkom mjestu, a usput i priznanje tko doista donosi odluke.

Riječ je o Davoru Božinoviću, ministru unutarnjih poslova i šefu Stožera civilne zaštite, čovjeku kojeg ovih dana cendravi anarhoidi časte KOS-ovcem, spočitavajući mu usput i upitan politički legitimitet, budući mu je narod, koji najbolje zna (bolje i od Plenkovića), dao na izborima svega 454 preferencijalna glasa. No, to ne pokazuje ništa drugo doli da ti priučeni politički analitičari, očito pobornici krajnje ljevičarskog koncepta direktne demokracije, ne poznaju bit političkog sustava predstavničke demokracije, utemeljene na prijenosu legitimiteta.

Štoviše, slučaj Davora Božinovića (koji je politički sumišljenik predsjednika Vlade Plenkovića protiv kojeg se, apsurdno, morao natjecati na istoj listi) najbolje potvrđuje svu nakaradnost i destruktivnu narav preferencijalnog glasovanja, koje se u konačnici pokazuje samo još jednom lizalicom za sablažnjavanje malenih. A sva je prilika da prije ovih događanja ni drugi nenametljivi, smireni, pristojni i stručni ljudi, poput onih koje se danas drži junacima (Capak, Beroš, Markotić), u očima sveznajućeg naroda ne bi prošli ništa bolje. Štoviše, imali bi šanse k’o rani kršćani u rimskom Koloseju protiv divljih zvijeri.

Ali neka se ne brine narod slijep kraj zdravih očiju, ne će on ni sad progledati. Proći će vrijeme tih iritantnih, dosadnih, sposobnih i stručnih ljudi, vrijeme davora, vilija, alemki i krunoslava (jer kako se prisjećamo ovih dana – put od „Hosana u visini“, do „Raspni ga, raspni!“ i nije tako dalek), i vratiti se ono staro vrijeme, vrijeme bukača i alapača, vrijeme tamburaša, marasa, beljaka, buljeva, grmoja… a bome i onih koji takve rišu kao super-junake, a nisu više u dječjoj dobi, iako počesto tako zvuče.

Ironično, vratit će se zahvaljujući djelima ovih dosadnjikavih, mentalno stabilnih junaka koji povazdan tupe jedno te isto, što tankoćutne pametnjakoviće iznimno iritira i vrijeđa. Pa im i tijekom korizme tako teško pada odreći se za dobro šire zajednice isprazne, hedonističke dokolice koju nazivaju slobodom. Za koju je Zvonko Bušić brzo shvatio da je miljama daleko čak i od one slobode koju je uživao u izolaciji američkih kazamata, izdržavši u njoj poprilično dulje i od najcrnjih scenarija razvoja pošasti koja je zahvatila svijet.

Kako stvari stoje, nakon jedne šokantne i rastresene korizme, vrijeme nam je provesti još jednu. Stoga ju provedimo sabrani s pouzdanjem u Boga, zahvaljujući Mu na ljudima koje nam je dao, s punim povjerenjem u njihovo vodstvo. Jer djelima pokazuju da ga zaslužuju.

Grgur S./Kamenjar.com

‘Hrvatska ima najbolji stožer za obranu od corona virusa u cijelom svijetu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina: Nije više upitno hoće li se EU promijeniti, pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena

Objavljeno

na

Objavio

Pet uvjeta za Plenkovića da od kriznog upravitelja postane lider

1. Ako zaboravi barem osamdeset posto naučenih briselskih političko-diplomatskih tehnika; 2. ako osnuje kompetentan i operativan gospodarski tim; 3. ako nauči svakodnevno odlučivati; 4. ako kritiku shvati kao pomoć; 5. ako prestane ulaziti u Banske dvore kao najpametniji na svijetu

Nije novost da se u velikim krizama potvrđuju, dokazuju ili rađaju vođe. A oni drugi nestaju poraženi. Globalna kriza izazvana pandemijom koronavirusa samo podsjeća na tu spoznaju. Nije više potrebno posebno elaborirati da Europska unija izlazi iz ove krize poražena.

Uostalom, što reći o toj temi nakon što su na mogućnost raspada EU zbog lošeg odgovora na koronakrizu upozorila dvojica izrazitih eurofila različitih generacija – bivši predsjednik Europske komisije, francuski političar Jacques Delors te bivši njemački ministar vanjskih poslova i uvjereni europejac Sigmar Gabriel?

Nije više upitno hoće li se EU promijeniti. Pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena. Aktualna briselska birokracija pretvorena u imaginarne europske dužnosnike sigurno neće biti. ‘Javni poziv‘ otvoren je za predsjednike europskih država i vlada, osobito za one koji pokažu sposobnost vodstva u ovladavanju koronakrizom. A to podrazumijeva primjereno reagiranje na dva ključna segmenta krize.

Razlike između Trumpa i Putina

Prvo, ovladavanje pandemijom. I drugo, očuvanje gospodarskog potencijala i spremnosti za gospodarski oporavak kad epidemija prođe. Danas nam je važnija ova prva faza jer kratkoročno spašava živote. Sutra će nam biti važnija ona druga jer dugoročno određuje razvoj, pa i opstanak. U prvoj se fazi pokazuju sposobnosti nadzora nad društvom. U drugoj, zahtjevnijoj, pokazat će se kreativnost, kompetencija i autentičnost vodstva. Bez uspješne prve faze druga nema temelja, a bez uspješne druge – prva postaje besmislena. Kvalitetno vodstvo ili kvalitetni vođa moraju biti izvrsni u obje.

No dok se EU traži usred krize, zanimljivi postaju neki modeli upravljanja krizom u državama s čvrstim državnim ustrojstvom i prepoznatljivim vođama te razlike među njima koje proizlaze iz zapadnjačkih demokratskih i istočnjačkih autoritarnih modele upravljanja.

Najistaknutiji su primjeri među prvima SAD i UK, odnosno Donald Trump i Boris Johnson. Karakteristično je za obojicu da se ne boje donositi odluke, ne boje se pogriješiti, shvaćaju koliko je nužno u vrijeme pandemije održati živim gospodarstvo i pripremiti ga za vrijeme poslije nje.

Igraju sličnu igru u koronakrizi, kombinirajući socijalnu brigu i represiju kojom nastoje zaustaviti širenje zaraze i istodobno (čak nerealno) optimistično poticati gospodarske aktivnosti. Johnson je čak pokušao steći gospodarsku prednost vrlo rizičnom primjenom tzv. strategije krda potičući širenje zaraze kako bi se stekla imunost stanovništva.

Promijenio je pristup kad je vidio da je socijalna cijena previsoka. Trump je u iznimno složenim okolnostima uspona pandemije u SAD-u pronašao svoj kontrapunkt u najpoznatijemu svjetskom epidemiologu Anthonyju Fauciju koji ulijeva povjerenje u zdravstveni pristup dok američki predsjednik ‘bilda‘ poduzetnički optimizam. Karakteristično je za Trumpa i Johnsona da nikakvu odluku smatraju lošijom od pogrešne odluke.

Nasuprot njima su države autoritarnih istočnjačkih, manje-više postkomunističkih režima. Najistaknutiji su primjeri Kina i Rusija sa svojim vođama Xi Jinpingom i Vladimirom Putinom. One su uvijek bolje u nadzoru od demokratskih sustava i zato izgledaju uspješnije u prvoj fazi koronakrize. Ali i njihovi podaci o širenju i sprečavanju zaraze često su sumnjivi i u pravilu neprovjerljivi. A i u drugoj, gospodarskoj fazi krize uspješnost se ponovno svodi na kontrolu i državno upravljanje, nemaju obvezu truditi se oko aktivacije poduzetništva. Zato uspješnost vodstva nije mjerljiva zapadnim mjerilima. Ali unatoč tome i ti sustavi uspješnije upravljanju krizom od birokratiziranih sustava poput Europske unije.

Kako prerasti činovničko vladanje

Pitate se, dakako, gdje smo tu mi, s Andrejom Plenkovićem koji je preko noći (pandemija i potres) prisiljen pretvoriti se iz europskog rukovoditelja u kriznog upravitelja. U prvoj fazi nadzora nad epidemijom, uz dobro izabran stručni tim, Andrej Plenković ​čak se neočekivano dobro snašao. No ona zahtjevnija, druga faza, faza održavanja i poticanja gospodarstva, zasad je zakasnila, ali još ne nepovratno.

Pa čak ni za Plenkovića još nije kasno da tijekom realne krize iz političara činovnika izraste u upravitelja ili možda čak lidera. Ali samo pod nekim uvjetima: da zaboravi barem osamdeset posto naučenih briselskih političko-diplomatskih tehnika; da uza se ima mali, ali kompetentan i operativan gospodarski tim; da nauči svakodnevno donositi odluke, makar i pogrešne; da kritiku shvati kao pomoć, a ne kao neprijateljski čin. I, općenito, da ne ulazi u Banske dvore kao najpametniji na svijetu, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari