Pratite nas

Kolumne

Ivo Lučić: Petokraka je neprihvatljiva kao i ustaško ‘U’

Objavljeno

na

Nacistički, fašistički i ustaški, ali ni komunistički simboli ne mogu imati pravo javnosti.

Suočavanje s nasljeđem totalitarnih režima prvorazredno je političko, etičko i pravno pitanje, kao i pitanje nacionalnog identiteta. Suočiti se s prošlošću prije svega znači izvući iz te prošlosti pouke za budućnost…

Prije godinu dana prihvatio sam poziv Zdravka Milinovića i počeo pisati kolumnu za Globus čiji je on glavni urednik. Jedan od motiva za pisanje kolumne bio je i moj rad u Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koji se tih dana bližio kraju. Htio sam svoja stajališta o rezultatima tog rada i drugim relevantnim temama iznijeti u ozbiljnom tjedniku otvorenom za različite poglede, svjetonazore i političke preferencije.

Naime, Vlada Republike Hrvatske osnovala je početkom ožujka 2017. Vijeće s namjerom okupljanja ljudi s različitih područja humanističkih i društvenih znanosti, različitih svjetonazora i političkih preferencija. Bilo je nužno otvorili dijalog i pokušati izraditi materijal koji bi mogao poslužiti kao temelj za daljnje rasprave, ali i kao preporuka Vladi za reguliranje odnosa prema totalitarnom nasljeđu – koje je prepoznato kao ozbiljan društveni problem.

Suočavanje s nasljeđem totalitarnih režima prvorazredno je političko, etičko i pravno pitanje, kao i pitanje nacionalnog identiteta. Suočiti se s prošlošću prije svega znači izvući iz te prošlosti pouke za budućnost. Smatrali smo potrebnim pozvati javnost, što prije svega uključuje politička tijela, da razvijaju rekoncilijantne, a osuđuju retorzijske i provokativne forme javnoga ponašanja koje proistječu iz davnih, ali još uvijek prenosivih dubokih unutrašnjih konflikata.

Suočavanje i razumijevanje prošlosti u cjelini, a ne upotreba njezinih određenih (biranih) isječaka, društveno je korisno i odgovorno, kao i moralno prihvatljivo; te vodi na put društvenog mira i stabilnosti. Nasuprot tome stoji želja za nastavkom ideološko/političkog rata s ciljem diskreditacije protivnika i izgradnje moralno superiornog položaja (sebe kao) žrtve, koja nema odgovornosti, koja nikome ne polaže računa i nema se nikome potrebu pravdati. Za takve planove/ratove koriste se i naglašavaju isječci iz prošlosti kao i njihove problematične ideološki i interesno određene interpretacije.

Tipičan primjer zloupotrebe traume iz povijesti i očit pokušaj da se grubom etiketom diskreditira “protivnike” dogodio se posljednjih dana javne rasprave oko nove verzije uputnika (kurikula/kurikuluma) povijesti. Ministrica znanosti optužila je članove ekspertne radne skupine a posredno i sve pristaše popravljene verzije uputnika povijesti za “relativizaciju holokausta” dodavši da to “narušava međunarodni ugled Hrvatske”. S “druge strane” ministrici su odgovorili kako “međunarodnom ugledu Hrvatske” daleko više šteti “izbacivanje iz lektire” knjige Dnevnik Ane Frank, za što očito nju drže odgovornom. Time je krug optužbi zatvoren, a međunarodni ugled Hrvatske još jedanput je narušen, kao i ugled čitavog niza društveno visokorangiranih osoba u Hrvatskoj.

Osim međunarodnog ugleda tu je i pitanje minimuma društvene i političke kohezije. “Odnos prema prešućivanju, umanjivanju ili preuveličavanju, trivijalizaciji žrtava svih nedemokratskih režima, ali i državnih tvorbi, trebao bi biti odlučan i jedinstven.” Ova je rečenica, kao i neke druge iz gornjeg dijela teksta, doslovno preuzeta iz materijala nazvanog Polazne osnove, prvoga dijela ukupnog Dokumenta dijaloga koji je nastao kao rezultat rada Vijeća. Taj je dio Dokumenta jednoglasno usvojen, dok je oko drugog dijela (vezanog za normativno uređenje obilježja totalitarnih režima) došlo do razilaženja i podjele. Razlog je bio nespremnost devet članova Vijeća (nasuprot osam s druge strane) da simbole komunističkog režima (crvenu zvijezdu petokraku) ocijene spornima, kao i one nacističke/fašističke. Time je taj dio Vijeća odstupio od prethodno prihvaćenih Polaznih osnova odnosno od onoga što je u njima utvrđeno.

Naime, Vijeće je u Polaznim osnovama istaknulo da “odnos suočavanja s prošlošću treba voditi rekoncilijaciji u sadašnjosti”. Upozoreno je na zloupotrebe antifašizma i antikomunizma kao ideologema u pokušajima diskreditacije političkih protivnika a u nekim slučajevima i kao negacije odnosno kriminalizacije hrvatske državnosti i neovisnosti izborenih u Domovinskom ratu. Takvi ideologemi, kao i njihovi simboli, odnosno simboli režima koji su iza sebe ostavili stotine tisuća mrtvih i masovna kršenja ljudskih prava, ne mogu imati pravo javnosti. To se odnosi na nacističke, fašističke i ustaške simbole, ali i komunističke simbole, posebno one koje su Jugoslavenska narodna armija i razne srpske vojne i paravojne postrojbe koristile tijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Utoliko je javno isticanje jugoslavenske trobojnice sa zvijezdom petokrakom ili portreta Josipa Broza Tita neprihvatljivo kao i upotreba ustaških insig­nija odnosno portreta Ante Pavelića.

Navedene optužbe za “relativizaciju holokausta” ili “izbacivanje Ane Frank iz školske lektire” ružne su koliko i neutemeljene. One su s druge strane i jasan pokazatelj široko ukorijenjene spoznaje da je takvo nešto danas u Hrvatskoj krajnje neprimjereno i društveno neprihvatljivo. Problem je što u dijelu javnosti (još uvijek) ne postoji svijest da je isto tako neprihvatljivo ignorirati i relativizirati hrvatsku nacionalnu povijest, a posebno one njezine dijelove koji tvore temelje hrvatske države i za znatan dio društva su traumatični. To se prije svega odnosi na Domovinski rat. Vjerojatno ne postoji ni jedna država na svijetu s minimumom dostojanstva, suvereniteta i slobode koja bi dopustila da u njezinu školskom programu nema nacionalne povijesti.

Teško je zamisliti da se u nedavno oslobođenoj zemlji umjesto nacionalne povijesti uči povijest bivšeg kolonijalnog gospodara. Sviđalo se to nekome ili ne, nacionalna povijest bila je i još dugo će ostati okosnica nastave povijesti koja će obrazovati i odgajati funkcionalne članove društvene zajednice unutar Republike Hrvatske. Nacionalni kurikul(um) nastavnog predmeta povijest piše se za učenike koji pohađaju škole u Republici Hrvatskoj, kako bi bili njezini funkcionalni i odgovorni građani, a ne porezni obveznici neke nedefinirane političke zajednice lišene identiteta i ispražnjene svakog sadržaja.

Temeljito proučavanje i poučavanje nacionalne povijesti otklonit će dvojbe o stvarnom karakteru “starog” ustaškog pozdrava “Za dom spremni” pa neće “kojekakvi savjetnici” zbunjivati državne čelnike. Znat će se istina i o vrijednostima izborenim u Domovinskom ratu – o slobodi, neovisnosti, demokraciji i sustavnoj zaštiti ljudskih prava. Za njih su mnogi naši sugrađani, hrvatski branitelji žrtvovali svoje živote ili su dokazali spremnost za žrtvu. Zato je krajnje netočno, nekorektno, neodgovorno i neprihvatljivo napisati da su “branitelji postali problem Hrvatske” – kao što je u prošlom broju Globusa napisao Ivo Goldstein profesor povijesti s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Glavni problem navedene teze je generalizacija i svrstavanje svih branitelja u kategoriju “problematičnih”. Pisati (u istom tekstu) o “mržnji branitelja koja se može nazvati eshatološkom” doista je bešćutno.

Tvrditi kako je mržnja smisao njihova života može samo netko tko nije imun od mržnje, a Goldstein to dokazuje nizom tekstova o vrhovnom zapovjedniku istih tih branitelja Franji Tuđmanu (Globus, br. 1450, 1461, 1465…). Dio njegovih primjedbi na neke braniteljske udruge odnosno njihove čelnike svakako stoje. Nije braniteljska populacija lišena “solunaštva” i “subnorovštine” i o tome je legitimno raspravljati, ali svoditi sve branitelje pod te nazivnike uz primjedbu da su “užasno skupi” užasno je pogrešno i nedopustivo.

Goldstein piše: “Dobar dio braniteljskih udruga, barem onih koje su prisutne u javnosti, radikalno je desno. Mnogi se njihovi članovi, očito, nisu borili za istu Hrvatsku kakvu smo mi građanski orijentirani krugovi, željeli – mi za Hrvatsku otvorenu, tolerantnu, liberalnodemokratsku, kooperativnu, oni za konzervativnu i klijentelističku.” Ovo puno govori o nerazumijevanju demokracije i neshvaćanju ideje liberalizma. Moguće je da prozvani branitelji nisu ni znali kakvu Hrvatsku žele Goldsteinovi “građansko orijentirani krugovi” – da su znali možda bi ciljeve svoje borbe prilagodili njihovim željama.

Trebalo ih je upozoriti da su “građanski orijentirani krugovi” kooperativni i da nemaju nikakve veze s klijentelizmom. Konačno, mogli su se ti krugovi i sami uključiti u borbu za Hrvatsku – pod uvjetom da su je stvarno htjeli, a ne čekati da netko ispuni njihove skrivene želje. Ovako ispada da su branitelji koji su riskirali živote za Hrvatsku danas problem onim krugovima čije želje pri tom nisu ispunili.

Goldstein navodi i dva izuzetka koji očito nisu problem, valjda su postupali po njegovim željama. Oni, po njegovu sudu, imaju “veće braniteljske zasluge nego svi HDZ-ovi ministri zajedno”, a to su “Predrag Matić i njegov pomoćnik Bojan Glavašević (barem preko legendarnog oca Siniše)”. O očevima sve najbolje, ali kada su “braniteljske zasluge” u pitanju odmah sam se sjetio pokojnih ministara Jurja Njavre i Gojka Šuška, bivših ministara Andrije Hebranga i Ante Kotromanovića, a potom sadašnjih ministara Damira Krstičevića i Tome Medveda – svaka usporedba navedenih s Matićem i njegovim pomoćnikom krajnje je neprimjerena.

To tvrdim i kao branitelj. Sam sebi ne pripisujem nikakve zasluge, ne tražim nikakve privilegije, ali ne dopuštam ni da me bilo tko u bilo kakvu kontekstu naziva “problemom Hrvatske”. Kolumnu u Globusu pisao sam u dobroj vjeri, u duhu društvene rekoncilijacije i u skladu sa svojim uvjerenjima. Bez obzira na vjerojatna neslaganja s određenim stajalištima iznesenim u mojim tekstovima, nikada nitko nije utjecao na teme i sadržaj moga pisanja, niti je promijenio ijednu moju rečenicu. Dogovoreno razdoblje je prošlo. Zahvaljujem glavnom uredniku, redakciji Globusa i upravi Hanza Medije na povjerenju i suradnji, a čitateljima na prihvaćanju i čitanju.

prof. dr. Ivo Lučić/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Objavio

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Biste li za milijun dolara postali Amerikanci?

Objavljeno

na

Objavio

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom.

U ove sparne ljetne dane, kada se sve topi i gori, kao dobrodošlo osvježenje dođe priča o ledom okovanom Grenlandu. Grenland je uglavnom poznat kao velika bijela mrlja na karti svijeta, ucrtana na samom sjeveru Atlantskog oceana. Kada se pogleda na tu kartu, odmah se vidi kako je jako udaljen od Amerike i predstavlja prirodni produžetak danskog teritorija.

Grenland je arktički otok pod vlašću danske krune, nekada kao kolonija, a danas autonomna oblast u okviru Kraljevine Danske. Na njemu živi oko 56 tisuća stanovnika, mahom starosjedelaca Inuita, koji nastanjuju prostor koji zauzima površinu otprilike 38 teritorija Hrvatske.

Inuitima je draga danska kruna, ali ih muče i hamletovske dvojbe i vjerojatno se pitaju ima li što trulo u državi Danskoj? Htjeli bi biti neovisni, ali je problem tko bi to sve platio. Njihov bruto domaći proizvod je nešto preko 2 milijarde dolara.

Tekuće troškove im trenutno pokriva Danska, koja izdvaja 700 milijuna dolara godišnje, što je preko polovice njihovog proračuna. Sam Grenland, osim nešto ribarenja, u biti nema ekonomiju. Izvan glavnog grada Nuuka nema puteva i infrastrukture, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ono, pak, čega bi na Grenlandu moglo biti su minerali i rijetki metali, a procjene govore i o mogućim nalazištima nafte i plina. Trenutno je nemoguće dati bližu procjenu punog potencijala tog otoka jer se samo mali dio njegovog rudnog bogatstva eksploatira.

Grenland je zanimljiv i kao potencijalno novo čvorište morskih puteva, koji bi s topljenjem arktičkog leda u budućnosti mogli postati novi Suez ili Panamski kanal.

Uzimajući sve u obzir, financijski stručnjaci s Wall Streeta iznijeli su kalkulaciju kako bi najviša procjena Grenlanda mogla dostići cifru od 500 milijardi dolara, što je veličina godišnjeg američkog vojnog proračuna. To su sve razlozi zbog kojih Grenland sve više postaje interesantan susjednim zemljama, od Norveške, Kanade, Rusije i SAD, pa sve do Kine.

I tako, od kocke leda u čašici svijetskih zbivanja do potencijalnog El Dorada modernih tehnologija i novog pomorskog sjecišta, između fantazije i zbilje, Grenland sve više pobuđuje pažnju. A ovih je dana taj arktički otok doveo čitav planet do usijanja nakon što je u medije procurila vijest o tome kako je američki predsjednik Trump sa svojim savjetnicima razmatrao mogućnost kupovine Grenlanda od Danske.

Na tu je vijest promptno reagirala nova danska premijerka, Mette Frederiksen, koja je odbila uopće razmatriti takvu ponudu, pritom ju nazvavši “apsurdnom”. Takvu njezinu reakciju Trump je ocijenio neprimjerenom od strane dužnosnika države s kojom SAD imaju saveznički i prijateljski odnos. Zbog toga je odgodio svoj najavljeni službeni posjet Danskoj, do koga je trebalo doći početkom rujna, za “doglednu budućnost”.

Kako je to često slučaj u Trumpovom pristupu problemima, i ovo diplomatsko zatezanje odnosa s Danskom oko Grenlanda moglo bi biti u funkciji ostvarenja nekog drugog cilja. Grenland je priča otvorena za budućnost, ali postoje ciljevi koje treba ostvariti u ovom trenutku. A koje trenutno ciljeve ima Amerika vezano za Dansku?

U tom svjetlu, moglo bi biti zanimljivo podsjetiti se stupanja na dužnost aktualne američke veleposlanice u Kopenhagenu, koja je tom prilikom pred Kongresom saslušana zajedno s Robertom Kohorstom. Objašnjavajući ciljeve i zadatke koje je dobila, na tom je saslušanju posebna pažnja bila posvećena blokadi izgradnje Sjevernog toka 2.

Kako Danska još uvijek nije dala dozvolu za izgradnju tog projekta, nekako se čini da će, nakon odbijanja razgovora oko prodaje Grenlanda, sada teško biti u poziciji ići u direktan sukob sa SAD, i odbiti suradnju i oko blokade ovog projekta.

A što bi se moglo dogoditi kada se jednom otopi diplomatski led s Grenlanda, pa Danci ipak odluče saslušati američku ponudu? Ako pođemo od njegove procijenjene vrijednosti na 500 milijardi dolara, to je vrijednost četiri danska godišnja proračuna.

Već samom prodajom bi Danci mogli relaksirati svoj proračun, a prodajom bi mogli i jako dobro zaraditi, pa bi dobijeni novac mogli, poput Norvežana, recimo, uložiti u mirovinski fond, tako da buduće generacije nemaju za čim žaliti. Sami Grenlanđani su sada, također, protiv prodaje. Oni su ponosni i suvereni, ali imaju problem što ne mogu opstati bez pomoći drugih. Danas Danci, sutra, možda, Amerikanci?

Tako dolazimo do pitanja što ako bi se u cijenu prodaje Grenlanda ukalkulirala i isplata od, recimo, milijun dolara svakom od 56 tisuća građana Grenlanda – bi li to promijenilo njihov stav?

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom. Što, dakle, ako bi pitanje za milijun dolara Grenlanđanima glasilo – biste li postali Amerikanci?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari