Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: ‘Proeuropski’ Vučić pokazao je da nije ništa drukčiji od četnika Šešelja

Objavljeno

na

Izaslanstvo Hrvatskoga sabora prošli je tjedan grubo napadnuto i primitivno izvrijeđano na ulazu u Narodnu skupštinu u Beogradu. Jesmo li iznenađeni?

Za manje od dva mjeseca navršit će se punih devedeset godina kako su u istoj toj Skupštini, ali u drukčijim državno-pravnim odnosima, ustrijeljena petorica hrvatskih zastupnika, a među njima i Stjepan Radić.

Taj zločin iz 1928. godine na poseban je način obilježio hrvatsko-srpske odnose, ali i upozorio da više ništa nije nemoguće, da su svi obziri nestali, a sva pravila prestala vrijediti.

Nakon što je pokopan Radić činilo se da je pokopana i hrvatska naivnost a zajedno s njom i jugoslavenska država.

Međutim, parola “nikada više u Beograd” koja je bila odgovor na zločin u beogradskoj Skupštini nije zaživjela. Prošao je gotovo cijeli ljudski vijek dok je Hrvatska postala neovisna o Srbiji i Beogradu.

Ipak, poslije kraljevske diktature, Drugoga svjetskog rata, pola stoljeća komunističke vlasti i Domovinskog rata, poslije svih zala koja su (mu) se kroz to vrijeme dogodila, jedan dio hrvatske političke javnosti ne uspijeva se emancipirati od Beograda.

Pri tome ne mislim na grad izgrađen na ušću Save u Dunav, njegove stanovnike, restorane ili splavi, nego na ono što on predstavlja u političkom smislu. Što je to što Hrvate drži zarobljene u čudnom mazohističkom odnosu?

Možda bi bilo banalno spominjati “Stockholmski sindrom”, možda nije mudro govoriti o vanjskim pritiscima i tuđim interesima, ali je činjenica da ima nešto što neke ljude i neke političare u Hrvatskoj čvrsto veže za Beograd.

Da to nije neka tajanstvena “čizma koja nas sve može zgaziti” a koju je ovih dana spominjao vođa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i, ako jest, čija je to čizma? Posljednja od mnogih čizama čijeg se gaženja u Hrvatskoj sjećamo bila je ona Jugoslavenske narodne armije.

Ako je zločin radikalskog poslanika Puniše Račića iz 1928. i bio iznenađenje, ispad radikalskog vođe i četničkog vojvode Vojislava Šešelja devedeset godina kasnije, poslije svega doživljenog, to ne bi smio biti.

Ono što bi trebalo biti iznenađenje, a ni to nije, reakcija je službenih vlasti, pa i javnosti u Srbiji. Izjave nekolicine oporbenih zastupnika i aktivista te predstavnika hrvatske nacionalne manjine u Srbiji ne mogu prikriti neodgovarajuću reakciju vladajućih.

Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić, i sam iz radikalskih redova, izjavio je kako je “sve što se danas dogodilo bilo štetno za Srbiju”. Načelno je osudio “svaku vrstu nasilja, prijetnji, gaženja i paljenja hrvatske, odnosno bilo čije zastave”.

Odmah zatim našao je i opravdanje te je napao Republiku Hrvatsku, odnosno navodnu namjeru građana Zrina da podignu spomenik “ustaškom vikaru Alojziju Stepincu”. Nastavio je u poznatom tonu iznositi mantre o ustaštvu, zločinima nad Srbima i slično, potiskujući time u drugi plan događaj iz predvorja Narodne skupštine.

Vučić je tipičan primjer srpskog političara koji nije u stanju sagledati hrvatsko-srpske odnose u realnom vremenu. On nije u stanju promotriti događaj iz travnja 2018. godine neovisno o Drugom svjetskom ratu, njegovim žrtvama i žrtvoslovnoj mitologiji izgrađenoj nakon njega.

Njemu su ustaše mjera svega i opravdanje za sve loše što su Srbi napravili u posljednjih skoro osamdeset godina. Taj infantilni i kukavički bijeg u “moralnu superiornost” i samoproglašeno mučeništvo zapravo je bijeg je od stvarnosti i odgovornosti te je dokaz nezrelosti.

Onaj tko u duhu četničke i komunističke propagande nastavlja blatiti i vrijeđati blaženika Katoličke Crkve kardinala Alojzija Stepinca nije ništa drukčiji od Vojislava Šešelja.

Gaženje hrvatske zastave predstavlja negiranje i nepoštovanje hrvatske države, dok je vrijeđanje Stepinca negiranje i krivotvorenje hrvatske duhovnosti, hrvatske povijesti i tradicije te najgrublje vrijeđanje hrvatskoga naroda do razine njegove potpune dehumanizacije.

Kamo sreće da su oni koji kardinalu Stepincu spočitavaju to što navodno “nije učinio više dobra” učinili manje zla. Hrvatski političar koji drži do svog dostojanstva, do svoga naroda i svoje države ne bi smio olako prelaziti preko takvih uvreda i ne bi se trebao dovesti u situaciju da ga uopće uspoređuju i stavljaju u kontekst sa Šešeljem ili Vučićem.

Ako smo već protjerali ruskog diplomata zbog navodnog ruskog trovanja ruskih državljana u Velikoj Britaniji, morali smo na odgovarajući način reagirati i na otrovne uvrede i objede usmjerene na samu bit našega identiteta. Inače se stječe dojam da mi puno bolje i odlučnije štitimo tuđe interese od svojih.

Možda je uskraćivanje gostoprimstva ministru huliganu Aleksandru Vulinu prvi korak u pravom smjeru. Neprestani i ničim izazvani napadi onih koji navodno žele postati članovi Europske unije pokazuje da doslovno shvaćaju poruku da se tamo ide “preko Hrvatske”.

Očito misle kako će tamo doći ako pregaze Hrvatsku. Svakako bi bilo dobro kada bismo sa Srbijom bili dobri susjedi i surađivali na čitavom nizu pitanja, pa i onih sigurnosnih kakvih će u budućnosti biti sve više. Ali, to nije moguće sve dok se srbijansko društvo ne suoči s prošlošću i sa stvarnošću te se odredi spram budućnosti.

Pascal Bruckner napisao je esej Napast nedužnosti koja se zasniva na htijenju da se izbjegne posljedicama svojih djela. To je namjera uživanja plodova i prednosti slobode, a nepodnošenje nijedne njezine poteškoće ni neprilike. Ta “bolest nedužnosti” grana se u dva smjera, u infantilnost i viktimizaciju, odnosno u dva načina bijega od teškoće bitka i dvije strategije “blažene neodgovornosti”.

Poseban slučaj političke infantilnosti i bijega u neodgovornost predstavlja Bosna i Hercegovina, a u njoj bošnjačko-muslimansko političko i društveno vodstvo. Svjedoci smo da nacionalno pitanje, odnosno pitanje kolektivnih prava, teško opterećuju tamošnju političku zbilju.

Provedba odluke Ustavnoga suda BiH, odnosno promjena izbornog zakona koja bi omogućila legitimno zastupanje svih konstitutivnih naroda pretvorila se u prvorazredno političko pitanje o kojem ovisi politička budućnost mnogih aktera, a dugoročno i budućnost same države.

Naime, ta se odluka prvenstveno odnosi na ustavno pravo i praktičnu mogućnost Hrvata da sami biraju svoje zastupnike u tijelima vlasti.

Veći dio bošnjačkih političara ali i javnosti to doživljava kao napad na sebe, što nije ništa drugo nego gubljenje uzurpiranog prava/mogućnosti da oni biraju hrvatske zastupnike.

Temeljem staroga neustavnog izbornog zakona Bošnjaci su utjecali na odabir “podobnih” Hrvata u tijela vlasti koji su zatim štitili bošnjačke, a ne hrvatske nacionalne interese.

Do sada nije bilo želje niti ozbiljnoga pokušaja da se na postavljenim ustavnim temeljima izgrade trajni mehanizmi koji bi partikularne nacionalne interese usklađivali i usmjeravali u pravcu zajedničkih državnih interesa. Umjesto toga sve se činilo kako bi se one druge kompromitiralo i oslabilo te im se nametnula “naša volja”.

Posljednji pokušaj kompromitacije političkog protivnika i isticanje blažene nedužnosti svoga naroda dogodio se prošloga tjedna, i to u više navrata. Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović govorio je u Ahmićima gdje je opetovano prijetio ratom, odnosno ni manje ni više nego vojnom namjenskom industrijom u bošnjačkim rukama.

Izetbegović je sudjelovao i u radu Okrugloga stola na temu “Agresija na istinu o odbrani Republike Bosne i Hercegovine” u organizaciji više bošnjačkih institucija i udruga.

Tamo je “priznao” da je bilo zločina i na “našoj strani”, ali to su za njega “pojedinačni incidenti koji su sustavno zaustavljeni i sankcionirani”. To je objasnio moralnom superiornošću bošnjačkog naroda koji je “bolji, plemenitiji i tolerantniji” od drugih.

Tako je ipak lakše nego, naprimjer, pokušati objasniti ubojstva 1051 hrvatskog civila među kojima i 121 djeteta, zatočenje 14.444 Hrvata u 331 logoru i zatvoru ili protjerivanje 170.000 Hrvata s prostora pod kontrolom Armije BiH.

Incident je prometna nesreća ili kavanska tučnjava a ne sustavno uništenje čitavih hrvatskih sela i pokolj cjelokupnog stanovništva kao što je to bilo u Grabovici, ili zločini u Uzdolu, Dusini, Maljinama, Bugojnu, Varešu i u brojnim drugim mjestima.

Izetbegović je kao primjer navodno odlučne borbe bošnjačke politike protiv zločina naveo slučaj “pobunjenih komandanata za čije se brigade govorilo da odvode Srbe na strijeljanje” i zaključio: “Mi smo to zaustavili.”

Doista, komandant 10. brdske brigade Armije BiH Mušan Topalović Caco ubijen je u akciji izvedenoj u listopadu 1993. Topalovićevi vojnici/ubojice ubili su tada i devet mladih policajaca koji su sudjelovali u pokušaju njegova uhićenja.

O stvarnom karakteru te akcije, ali i odnosa prema zločinu, možda najbolje govori podatak da je neposredno po završetku rata, krajem 1996., Topaloviću organiziran spektakularan ispraćaj i pokop na “Šehidskom mezarju Kovači”. Na ispraćaju Mušana Topalovića Cace bio je i Bakir Izetbegović.

Ivo Lučić / Globus

Vučić i Šešelj koordinirano rade o glavi hrvatskoj manjini u RS

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Utakmica u Moskvi je završena – vrijeme je za šutnju

Objavljeno

na

Objavio

Sve utakmice jednom završe i dođe vrijeme poslije njih. U fokusu je doček hrvatskih nogometaša u Zagrebu. Planira se izražavanje zahvalnosti veličanstvenim mladićima. Ne znam koliko će oni sami odlučivati o tome, je li im preostale snage za to i imaju li volje za to, konačno, oni su ispričali svoju priču, vrijeme je za druge, za one koji imaju moć pokazati to što oni vide i to kako razumiju ispričanu priču.

Ne znam hoće li doček i iskazivanje počasti pobjednicima biti ista priča, na istim valovima i s istim tonovima mladića, koji su milijardama ljudi na Zemlji pričali o svojoj Hrvatskoj. Meni se čini da je nabolja priča, vjerojatno i napribližniji ton onome što su naši momci govorili uoči i nakon utakmica, a ovo je vrijeme nakon utakmice – poniznost i šutnja.

Šutnja svih koji smo svjedočili njihovom govoru na športskom terenu, ali i kroz njihove živote kojima su se probijali na završnu utakmicu u Moskvi. Ima trenutaka kad je šutnja najsnažniji govor.

Pogotovo kad svoju počast trebaju i žele iskazati svi oni kojima je Moskva bila daleko i nedostupna, kojima će i Zagreb biti nedostupan zbog posve zemnih razloga. A duhom su mjesec dana, pa i cijeli život s hrvatskim mladićima, ovim ili nekim prijašnjim.

Ja se sjećam nekoliko takvih trenutaka i želim ih se upravo sad prisjetiti.

Nazad nekoliko godina, kad je papa Benedikt XVI. pohodio Zagreb, fascinantna je bila višeminutna šutnja u molitvi zahvalnosti desetaka tisuća ljudi na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Desetci tisuća ljudi su klečali i molili u tišini. Nije bilo snažnijega i glasnijega govora u novijoj povijesti Zagreba i Hrvatske.

Ja sam siguran da nema prikladnijega načina iskazivanja zahvalnosti, s jedne strane Daliću, Modriću Rakitiću, Mandžukiću, Ćorluki, Kramariću, Lovrenu i njihovim kolegama iz reprezentacije, a s druge strane Onome tko ih je vodio cijelim životom do ovih trenutaka i bdio nad njima, upravo po njihovim riječima u trenutcima najvećega slavlja, od dočeka i višeminutne šutnje s molitvom zahvalnosti. Puno je prikladniji za ispravno iskazivanje zahvalnosti od rukopisa hrvatske države i institucija, eventualni poziv Katoličke Crkve hrvatskom narodu na molitvu zahvalnosti, i to na jednome zbornom mjestu, s prikazom veličine i dubine osjećaja svoga naroda. Da se šutnja udruži u glas do nebesa. Molim se da bude takvoga dočeka i zahvalnosti. To nije ograničeno vremenom, vjerujem da bi takvo iskazivanje zahvalnosti s oduševljenjem prihvatili svi Dalićevi mladići.

Zašutjeti pred veličanstvenim

Pred velikim događajima najrječitija je šutnja.

Najviše govori o stvarnoj poniznosti čovjeka pred veličanstvenim.

Tako dođe u životu kolumnista trenutak kad je najbolja kolumna ona koju se ne usudi napisati. Kad je najbolja riječ ona koju se ne izrekne, jer ne postoji još uvijek, a ipak je živa i tu negdje, kad je najbolji komentar onaj koga ostavi čitateljima na slobodan izbor po svome duhu, jer svi sve vidimo, čujemo i doživljavamo. Zato je vrijeme za šutnju.

Događalo mi se zašutjeti pred veličanstvenim.

Prvi put u lipnju 1992. godine, kad sam zajedno s Ivanom Bagarićem i njegovim kolegom Kolakom, te s pokojnim velikim hrvatskim književnikom i novinarom Petrom Milošom i prijateljem Predragom Barbarićem Gagom jutro nakon završetka borbi za oslobođenje doline Neretve, nakon završetka operacije „Lipanjske zore“ ušao u Mostar s namjerom napisati priču o doživljenom i viđenom.

Zastao sam pred kataklizmom koju sam doživio i odustao od pisanja, jer riječi nisu bile dostojne viđenoga.

Te slike je trebalo ostaviti na miru, prepustiti šutnji.

Davnašnja mostarska priča naizgled nema nikakve veze s ovim trenutkom, trenutkom neposredno poslije utakmice finala svjetskog prvenstva u nogometu, kad naša Hrvatska stoji pred cijelim svijetom, ponosna i velika, istinski nepobjediva i nadmoćna svim silama, silama koje su i gradile ovaj svijet u kojemu živimo, ali ga i razarale, kao one slike iz Mostara toga lipanjskog jutra.

Stoji naša Hrvatska.

Stoji, a ne kleči, jer kleči samo pred Bogom kome je ponizna i kome se jedino klanja. Dvojici se ne može klanjati, zato ti mladići stoje pred svijetom. I mi svi s njima, bez obzira gdje se nalazili.

Stoje ti mladići predočima cijeloga svijeta, pred milijardama ljudi, u najgledanijem televizijskom prijenosu svih vremena. I zato su pobjednici, nema nikakve sumnje, jer su tu došli isključivo svojim radom, mukom, željom, voljom, svojom radošću i izborom, svojom odlučnošću i vjerom i posve sigurno rukopisom Svevišnjega, koji je to sve vidio i odlučio im je pružiti ruku. Nevidljivu kao i riječ, koja ne postoji za ovakvu kolumnu, ali je tu, i živa je. I to svatko tko vjeruje, zna i osjeća tu ruku.

Svijetu i narodima, svome narodu, ti mladići su prenijeli, važnu poruku.

Upravo tu poruku, ja mislim da kolumnist ne smije komentirati.

To je najviši izraz poštovanja.

Svi već znademo kako je završila utakmica.

I svi ćemo tražiti poruku u tome čemu smo svjedočili.

I svačija je ispravna i točna.

Ljepota slike

Kako je god završila rezultatski utkamica, to je s razlogom i to neće utjecati na poruku, niti može umanjiti veličanstvenu ljepotu slike, kojoj smo svjedočili. Tu sliku valja pamtiti, taj trenutak i sve što mu je prethodilo nositi u srcu, o tom nizu događaja, jer ova slika nije nastala u trenutku niti slučajno, slika je to nastajala kroz stoljeća s milijunima nevidljivih poteza kistom. Ovome čudesnom događaju kojemu svjedočimo mjesec dana neprekinuto valja kad se ushit utiša posvetiti najviše domete ljudskoga znanja, istraživanja, promišljanja i konačno – naći u tim događajima razloge i smisao svoga svakodnevnoga djelovanja i ponašanja. Nikada ne ostati ležati, uvijek ustati i uvijek stajati. I samo pred jednom veličinom klečati, a nije od ovoga svijeta, iako je tu i živa, među nama. To je hrvatski narod oduvijek znao pronaći, tu istinu, a kad je lutao u svome traženju, nestajalo ga je. Ali, uvijek je postojalo svjetlo, koje je negdje bliže ili dalje odbijalo nestati u mraku i pred mrakom, i uvijek su ga izabrani u hrvatskom narodu vidjeli i raznosili od čovjeka do čovjeka, od doma do doma. Vatre su uvijek gorjele, baš kao i Lipanjske zore s početka ovoga zapisa ili kao šutnja tisuća na Trgu sa Svetim Ocem.

Ili kao tisuće na kiši s Markom Perkovićem Thompsonom na istom Trgu, satima se ne razilaze i prkose vremenu, koji s njim pjevaju pjesme iz svlačionice naših mladića nakon njihovih športskih pobjeda.

Neće večerašnji športski rezultat trenutno iznaći riječ koju treba reći.

Zato ju se ne smije izmišljati,niti pokušati nuditi, svi ju mi osjećamo.

I upravo tom riječju koje nema, a postoji, klanjajmo se veličini svoga naroda.

Mislim da je to poruka, koju je nevidljivi, a živi izbornik, koji je izabrao Zlatka Dalića i njegove mladiće već davno, te poslao preko njih poruku za sve nas, kad ih je od djetinjstva u različitim okolnostima redom izabrao i obilježio za ovaj trenutak. Naši mladići su svoju priču prenijeli, ispričali su je na veličanstven način, a nama ostaje potraga za njenim razumijevanjem.

I šutnja.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Sinovi Oluje protiv djece komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Stotinjak tisuća populista, mahom marginalaca, doći će u ponedjeljak na Trg bana Jelačića da bi pozdravili svoju momčad s vrha Svijeta. Samo stotinjak tisuća!? Ma četiri milijuna populista, mahom marginalaca, već danima bodri, slavi, podupire uspon hrvatske nogometne momčadi na vrh Svijeta.

Ona šačica elitnih, jedva desetak tisuća njih, ali dobro umreženih, koji u potpunosti kontroliraju cijeli hrvatski sustav, na ozbiljnim su mukama. Kako spriječiti širenje opakog populizma? Jer probuđeni narod je opasan za lažnu elitu. Jer vidi. Jer osjeti da može. I jer je spreman odbaciti okove i izaći iz ropstva.

Samonikli vođa

Što mogu vidjeti ti razbuđeni populisti u uspjehu Dalićeve nogometne momčadi? Iznad svega mogu vidjeti gotovo neiscrpan hrvatski potencijal koji uz pravo vodstvo daje vrhunski rezultat, u svjetskim razmjerima, prema svjetskim mjerilima. Vrhunski nogomet je danas kompleksni spoj talenta, rada, organizacije, vodstva i biznisa.

Nacionalna nogometna reprezentacija u tome je usporediva s nacionalnom vladom, Zlatko Dalić s Andrejem Plenkovićem. I već tu počinju drastične razlike. Zlatko Dalić je rođeni, samonikli vođa, koji je taj svoj talent brusio i u uspjeh pretvarao sam, često nasuprot sustavu, i svaku je svoju višu stepenicu morao zaraditi prethodnim rezultatom. Andrej Plenković je rođeni, nasljedni upravitelj koji nikada nije ni bio u prilici dokazivati se mjerljivim rezultatom i njime se izboriti za svoju šansu. Njega je “mreža” nosila s pozicije na poziciju.
Dalić zna da rezultat ne može postići bez tima, da taj rezultat nije potpun bez potpore naroda, i uspio je stvoriti onu čarobnu formulu zajedništva u višem cilju – između izbornika, igrača i naroda u kojoj jedni druge nose i podupiru. I koja onda eksplodira kroz rezultat. Plenković je izučeni majstor gušenja slobode, kreativnosti i potencijala, koji uvijek nastoji pokazati da je on taj koji je najpametniji, koji je iznad svih, koji zna najbolje, koji upravlja svojim podanicima postavljajući ih i smjenjujući po svojoj volji, koji nas još samo mora naučiti da mislimo njegovom, a ne svojom glavom.

Dalić svoj uspjeh gradi na izvrsnosti svojih igrača, obogaćenoj emocijom i ponovno probuđenim nacionalnim zanosom. A svi su oni slobodni mladi ljudi, neovisni, uspješni, bez obaveza prema lokalnim partijskim komesarima, formirani u zapadnom sustavu vrijednosti, ali i sa snažnim nacionalnim nabojem. To je zapravo generacija sinova Oluje, kojoj je na čvrsti nacionalni korijen usađena europska nadgradnja. Plenković svoj tim slaže, ili mu ga slažu, na načelu ovisnosti o “mreži” i na kriterijima osrednjosti i nesposobnosti, uz prikriveni uvjet – pripadnosti staroj komunističkoj upravljačkoj nomenklaturi.

Oni su generacija sinova i kćeri jugoslavenskog komunizma, zamaskirani europskim floskulama i ugrađeni u hrvatski sustav na svim razinama. Plenković je samo proizvod i paradigma tog sustava, izgrađenog na “plenkovićima”. Dalić je individualac u službi pobjede nacionalne nogometne momčadi. Plenković je dijete sustava, u službi njegova održanja. Dalić svoj uspjeh gradi s narodom, Plenković nasuprot narodu. Dalić tako očito voli svoj narod. Plenković tako očito prezire narod. A i boji ga se.

Umreženi mediokriteti

Zbog svih tih dubinskih razlika, Hrvatska je na vrhu svijeta u nogometu. I na dnu Europe prema gospodarskim pokazateljima. Dakako da odgovornost za to nije samo na Plenkoviću, pa niti najviše na njemu. On je ipak tek privremeni čelni epifenomen trulog klijentelističkog sustava koji drži Hrvatsku gospodarski i društveno zarobljenom u starim okvirima komunističke Jugoslavije.

Vrijednost uspjeha Zlatka Dalića i nogometne reprezentacije je u tome što pokazuje koliko Hrvatska može i gdje bi mogla biti da država, društvo, gospodarstvo, kultura, sport i dalje nisu zarobljenici tih desetak tisuća umreženih mediokriteta, koji mogu zadržati svoje pozicije samo gušenjem slobode, kreativnosti, individualnosti i nadasve – gušenjem nacionalnog identiteta i ponosa. Ta probuđena vjera u sebe i snaga zajedništva su ono od čega strepe trule i lažne elite. Pa u šest tramvaja na Trgu bana Jelačića, u pet poslijepodne radnim danom, ima više hrvatske elite nego s obje strane Markova trga.

Strah od uspješne nogometne reprezentacije lažne elite već godinama nastoje sustavno ugušiti: od Jovanovićeva “isušivanja močvare” do pravog specijalnog rata s ciljem destabilizacije Dalićeve momčadi. U trenutku slavlja specijalci se na trenutak povuku, i nastoje ući u šator pobjednika. Ali jugo-voodoo borci samo mijenjaju metu. Nova meta je narod. Populisti i marginalci. Tako slušam ovih dana vječitog analitičara kako strahuje da bi uspjeh nacionalne nogometne vrste mogao biti opasan zbog mogućeg bujanja populizma. Psihologinja općeg spektra prigovara hrvatskim navijačima da – glasno viču. Umjesto da navijaju šapćući.

Atmosfera tako podsjeća na onu 1989., kada se vidjelo da se jedan poredak ruši jer se potpuno potrošio. I atmosfera uoči dočeka hrvatske nogometne vrste tako podsjeća na onaj koncert Prljavog kazališta sa 100 tisuća ljudi na tadašnjem Trgu Republike. Bila je to poruka da je i narod spreman za promjene. Laganini la pa-pa – kako bi to rekao pjesnik Š. Vrsaljko.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Na današnji dan održan je legendarni koncert Prljavog kazališta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori