Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: ‘Proeuropski’ Vučić pokazao je da nije ništa drukčiji od četnika Šešelja

Objavljeno

na

Izaslanstvo Hrvatskoga sabora prošli je tjedan grubo napadnuto i primitivno izvrijeđano na ulazu u Narodnu skupštinu u Beogradu. Jesmo li iznenađeni?

Za manje od dva mjeseca navršit će se punih devedeset godina kako su u istoj toj Skupštini, ali u drukčijim državno-pravnim odnosima, ustrijeljena petorica hrvatskih zastupnika, a među njima i Stjepan Radić.

Taj zločin iz 1928. godine na poseban je način obilježio hrvatsko-srpske odnose, ali i upozorio da više ništa nije nemoguće, da su svi obziri nestali, a sva pravila prestala vrijediti.

Nakon što je pokopan Radić činilo se da je pokopana i hrvatska naivnost a zajedno s njom i jugoslavenska država.

Međutim, parola “nikada više u Beograd” koja je bila odgovor na zločin u beogradskoj Skupštini nije zaživjela. Prošao je gotovo cijeli ljudski vijek dok je Hrvatska postala neovisna o Srbiji i Beogradu.

Ipak, poslije kraljevske diktature, Drugoga svjetskog rata, pola stoljeća komunističke vlasti i Domovinskog rata, poslije svih zala koja su (mu) se kroz to vrijeme dogodila, jedan dio hrvatske političke javnosti ne uspijeva se emancipirati od Beograda.

Pri tome ne mislim na grad izgrađen na ušću Save u Dunav, njegove stanovnike, restorane ili splavi, nego na ono što on predstavlja u političkom smislu. Što je to što Hrvate drži zarobljene u čudnom mazohističkom odnosu?

Možda bi bilo banalno spominjati “Stockholmski sindrom”, možda nije mudro govoriti o vanjskim pritiscima i tuđim interesima, ali je činjenica da ima nešto što neke ljude i neke političare u Hrvatskoj čvrsto veže za Beograd.

Da to nije neka tajanstvena “čizma koja nas sve može zgaziti” a koju je ovih dana spominjao vođa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i, ako jest, čija je to čizma? Posljednja od mnogih čizama čijeg se gaženja u Hrvatskoj sjećamo bila je ona Jugoslavenske narodne armije.

Ako je zločin radikalskog poslanika Puniše Račića iz 1928. i bio iznenađenje, ispad radikalskog vođe i četničkog vojvode Vojislava Šešelja devedeset godina kasnije, poslije svega doživljenog, to ne bi smio biti.

Ono što bi trebalo biti iznenađenje, a ni to nije, reakcija je službenih vlasti, pa i javnosti u Srbiji. Izjave nekolicine oporbenih zastupnika i aktivista te predstavnika hrvatske nacionalne manjine u Srbiji ne mogu prikriti neodgovarajuću reakciju vladajućih.

Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić, i sam iz radikalskih redova, izjavio je kako je “sve što se danas dogodilo bilo štetno za Srbiju”. Načelno je osudio “svaku vrstu nasilja, prijetnji, gaženja i paljenja hrvatske, odnosno bilo čije zastave”.

Odmah zatim našao je i opravdanje te je napao Republiku Hrvatsku, odnosno navodnu namjeru građana Zrina da podignu spomenik “ustaškom vikaru Alojziju Stepincu”. Nastavio je u poznatom tonu iznositi mantre o ustaštvu, zločinima nad Srbima i slično, potiskujući time u drugi plan događaj iz predvorja Narodne skupštine.

Vučić je tipičan primjer srpskog političara koji nije u stanju sagledati hrvatsko-srpske odnose u realnom vremenu. On nije u stanju promotriti događaj iz travnja 2018. godine neovisno o Drugom svjetskom ratu, njegovim žrtvama i žrtvoslovnoj mitologiji izgrađenoj nakon njega.

Njemu su ustaše mjera svega i opravdanje za sve loše što su Srbi napravili u posljednjih skoro osamdeset godina. Taj infantilni i kukavički bijeg u “moralnu superiornost” i samoproglašeno mučeništvo zapravo je bijeg je od stvarnosti i odgovornosti te je dokaz nezrelosti.

Onaj tko u duhu četničke i komunističke propagande nastavlja blatiti i vrijeđati blaženika Katoličke Crkve kardinala Alojzija Stepinca nije ništa drukčiji od Vojislava Šešelja.

Gaženje hrvatske zastave predstavlja negiranje i nepoštovanje hrvatske države, dok je vrijeđanje Stepinca negiranje i krivotvorenje hrvatske duhovnosti, hrvatske povijesti i tradicije te najgrublje vrijeđanje hrvatskoga naroda do razine njegove potpune dehumanizacije.

Kamo sreće da su oni koji kardinalu Stepincu spočitavaju to što navodno “nije učinio više dobra” učinili manje zla. Hrvatski političar koji drži do svog dostojanstva, do svoga naroda i svoje države ne bi smio olako prelaziti preko takvih uvreda i ne bi se trebao dovesti u situaciju da ga uopće uspoređuju i stavljaju u kontekst sa Šešeljem ili Vučićem.

Ako smo već protjerali ruskog diplomata zbog navodnog ruskog trovanja ruskih državljana u Velikoj Britaniji, morali smo na odgovarajući način reagirati i na otrovne uvrede i objede usmjerene na samu bit našega identiteta. Inače se stječe dojam da mi puno bolje i odlučnije štitimo tuđe interese od svojih.

Možda je uskraćivanje gostoprimstva ministru huliganu Aleksandru Vulinu prvi korak u pravom smjeru. Neprestani i ničim izazvani napadi onih koji navodno žele postati članovi Europske unije pokazuje da doslovno shvaćaju poruku da se tamo ide “preko Hrvatske”.

Očito misle kako će tamo doći ako pregaze Hrvatsku. Svakako bi bilo dobro kada bismo sa Srbijom bili dobri susjedi i surađivali na čitavom nizu pitanja, pa i onih sigurnosnih kakvih će u budućnosti biti sve više. Ali, to nije moguće sve dok se srbijansko društvo ne suoči s prošlošću i sa stvarnošću te se odredi spram budućnosti.

Pascal Bruckner napisao je esej Napast nedužnosti koja se zasniva na htijenju da se izbjegne posljedicama svojih djela. To je namjera uživanja plodova i prednosti slobode, a nepodnošenje nijedne njezine poteškoće ni neprilike. Ta “bolest nedužnosti” grana se u dva smjera, u infantilnost i viktimizaciju, odnosno u dva načina bijega od teškoće bitka i dvije strategije “blažene neodgovornosti”.

Poseban slučaj političke infantilnosti i bijega u neodgovornost predstavlja Bosna i Hercegovina, a u njoj bošnjačko-muslimansko političko i društveno vodstvo. Svjedoci smo da nacionalno pitanje, odnosno pitanje kolektivnih prava, teško opterećuju tamošnju političku zbilju.

Provedba odluke Ustavnoga suda BiH, odnosno promjena izbornog zakona koja bi omogućila legitimno zastupanje svih konstitutivnih naroda pretvorila se u prvorazredno političko pitanje o kojem ovisi politička budućnost mnogih aktera, a dugoročno i budućnost same države.

Naime, ta se odluka prvenstveno odnosi na ustavno pravo i praktičnu mogućnost Hrvata da sami biraju svoje zastupnike u tijelima vlasti.

Veći dio bošnjačkih političara ali i javnosti to doživljava kao napad na sebe, što nije ništa drugo nego gubljenje uzurpiranog prava/mogućnosti da oni biraju hrvatske zastupnike.

Temeljem staroga neustavnog izbornog zakona Bošnjaci su utjecali na odabir “podobnih” Hrvata u tijela vlasti koji su zatim štitili bošnjačke, a ne hrvatske nacionalne interese.

Do sada nije bilo želje niti ozbiljnoga pokušaja da se na postavljenim ustavnim temeljima izgrade trajni mehanizmi koji bi partikularne nacionalne interese usklađivali i usmjeravali u pravcu zajedničkih državnih interesa. Umjesto toga sve se činilo kako bi se one druge kompromitiralo i oslabilo te im se nametnula “naša volja”.

Posljednji pokušaj kompromitacije političkog protivnika i isticanje blažene nedužnosti svoga naroda dogodio se prošloga tjedna, i to u više navrata. Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović govorio je u Ahmićima gdje je opetovano prijetio ratom, odnosno ni manje ni više nego vojnom namjenskom industrijom u bošnjačkim rukama.

Izetbegović je sudjelovao i u radu Okrugloga stola na temu “Agresija na istinu o odbrani Republike Bosne i Hercegovine” u organizaciji više bošnjačkih institucija i udruga.

Tamo je “priznao” da je bilo zločina i na “našoj strani”, ali to su za njega “pojedinačni incidenti koji su sustavno zaustavljeni i sankcionirani”. To je objasnio moralnom superiornošću bošnjačkog naroda koji je “bolji, plemenitiji i tolerantniji” od drugih.

Tako je ipak lakše nego, naprimjer, pokušati objasniti ubojstva 1051 hrvatskog civila među kojima i 121 djeteta, zatočenje 14.444 Hrvata u 331 logoru i zatvoru ili protjerivanje 170.000 Hrvata s prostora pod kontrolom Armije BiH.

Incident je prometna nesreća ili kavanska tučnjava a ne sustavno uništenje čitavih hrvatskih sela i pokolj cjelokupnog stanovništva kao što je to bilo u Grabovici, ili zločini u Uzdolu, Dusini, Maljinama, Bugojnu, Varešu i u brojnim drugim mjestima.

Izetbegović je kao primjer navodno odlučne borbe bošnjačke politike protiv zločina naveo slučaj “pobunjenih komandanata za čije se brigade govorilo da odvode Srbe na strijeljanje” i zaključio: “Mi smo to zaustavili.”

Doista, komandant 10. brdske brigade Armije BiH Mušan Topalović Caco ubijen je u akciji izvedenoj u listopadu 1993. Topalovićevi vojnici/ubojice ubili su tada i devet mladih policajaca koji su sudjelovali u pokušaju njegova uhićenja.

O stvarnom karakteru te akcije, ali i odnosa prema zločinu, možda najbolje govori podatak da je neposredno po završetku rata, krajem 1996., Topaloviću organiziran spektakularan ispraćaj i pokop na “Šehidskom mezarju Kovači”. Na ispraćaju Mušana Topalovića Cace bio je i Bakir Izetbegović.

Ivo Lučić / Globus

Vučić i Šešelj koordinirano rade o glavi hrvatskoj manjini u RS

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Nije Bujanec rušio Tuđmana, rušili su ga i ruše ga crvi u njegovim povijesnim cipelama

Objavljeno

na

Objavio

Na različite načine čovjeku se ponude teme i vrlo ozbiljna pitanja, makar povodi bili banalni, pa čak sadržajno i s pozicije cilja, propagandistički i poprilično perverzni. Kao većina, npr. Macanovih otvorenih ili podmuklih poruka, pri čemu opet nije toliko bitan taj Macan i „macani“, koliko paradoksalnost njegove pozicije i simbolike, koja u ovome trenutku na najvišoj državnoj razini definira pravce hrvatske državne politike.

Kolega mi je poslao tekst s portala net.hr, s naslovom „UPS: Naletjeli smo na tekst Velimira Bujanca iz 90-ih u kojem strastveno napada Tuđmana, baš mu je jako zamjerio jedan njegov potez“.

Autor je nebitan, kao što je u ostalom nebitan i portal na kojemu su ovaj tekst i naslov objavljeni. Ovdje je bitno, nakon čitavoga niza političkih događaja u Hrvatskoj tijekom zadnjih dvadesetak godina, usmjeriti pozornost na žestoke pokušaje i otvorenu javnu i političku bitku za najvažnije simbole, sintagme, pojmove i terminologiju u javnom prostoru, s kojih se pozicija onda definiraju razdjelnice i vrjednote, a na temelju toga i službene politike i ključni društveni pravci usmjerenja Hrvatske.

Samo nazad mjesec dana protagonisti Istanbulske konvencije, odnosno rodne ideologije da se posve precizno izjasnimo, su se svim sredstvima trudili javno nametnuti tezu da je Istanbulska konvencija duboko kršćanska po svojoj esenciji i namjerama, da su Šuica, Reiner i Jandroković suvremeni biskupi, Plenković očito nadbiskup ili neka vrsta novouspostavljenoga kardinala, a jedino što je izostalo je – kome je namijenjena uloga pape. U to svrhu, dok se tražio novi lijevoliberalni i antifašistički „papa“, poslužilo je i otvoreno laganje o porukama pape Franje, računajući na intelektualnu lijenost i egzistencijalnu spriječenost većinske javnosti, te na mogućnosti javne mainstream manipulacije. Čak su i vrlo ugledni kolumnisti sa snažnom intelektualnom percepcijom u javnosti pokušavali odgonetnuti kako bi se pokojni kardinal Franjo Kuharić postavio u raspravi o Istanbulskoj konvenciji, zagovarajući – njegovu potporu esencijalnom zlu.

To je već vrlo uočljiv pravac djelovanja silnica kojima je konačni cilj preusmjerenje kršćanskih, nacionalnih, time i ljudskih temeljnih vrjednota, pa tako i osnovnih personaliziranih simbola i njihovih zagovornika. Pa da vidimo u ovome kontekstu što je to: UPS, kad je Bujanec u pitanju?

Pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale

TuđmanPrvo, „ups“ je u samome naslovu teksta i trebao bi vrijediti za redaktora, jer koliko me pamet služi „naletjeti“ na nešto može zrakoplov, ptica, letač ovoga ili onoga tipa, pa mi nekako nije lako zamisliti letače novinare, a pogotovo odgovor na pitanje, gdje su baš u svim tim medijskim prostranstvima „naletjeli“ na nešto što je mladi Velimir Bujanec izrekao ili zagovarao nazad dvadeset godina. Da sam na njegovom mjestu razmislio bih o čašćenju, makar se radi o banalnom mediju i vjerojatno još banalnijem novinaru, jer „nalijetanja“ u aktualnim okolnosima teško da je bilo bez navigacije, pa viski ne bi bio uludo potrošena nagrada.

S druge strane, „ups“ se jedino primjereno može koristiti suočavajući se s pokušajima, koji nisu od jučer, da se posve antifašizira pokojnog predsjednika Tuđmana, pri čemu se u javnome i političkom diskursu veličaju njegove greške, njegove političke poruke, koje nisu izdržale test vremena, a pogotovo sve ono čega se on kao intelektualac, čovjek i državnik jasno odrekao. Jer izvlačiti danas Tuđmana antifašista, Titova generala i mladog komunističkog romantičara zanesenog velikim idejama u ranoj mladosti i životnoj dobi, te na taj način osporavati njegovo epohalno politološko, povijesno, akademsko i državničko djelo je – pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale. Zato što je Tuđman hrvatski državnik potpuna simbolička suprotnost Tuđmanu Titovu generalu. I to je Tuđmanova životna odluka, potvrđena neupitnim činjenicama, a ne stvar nečije interpretacije.

Više je nego očito da ni kao Titov general i mladi komunist Tuđman nije bio zarobljenik „velike ideje“, nego ponajprije potrage, gdje smjestiti i kako, svoju Hrvatsku u kontekstu velikih ideja i europskih naroda.

Opasan trend

Gotovo svakodnevno svjedočimo, pogotovo na HRT-u, od dežurnih akademskih aktivista, Klasića, Jakovine, Goldsteina, a nerijetko i od aktivnih političara tzv. ljevice ili s pozicija tzv. antifašizma, pokušajima da se upravo najvažnija Tuđmanova polazišta, njegova suverenistička i državnička ostavština, svakako i po svemu izvanvremenska za hrvatski narod, ospori pozivajući se na Tuđmana. Po istom obrascu kako se pokušava razoriti obitelj pozivajući se na ljubav, ravnopravnost ljudi pozivajući se na slobodu, hrvatstvo pozivajući se na europejstvo, prava pozivajući se na ograničavanje do eliminacije prava, mišljenje pozivajući se na kriminalizaciju mišljenja i da ne nabrajam dalje.

Točno kao što se kršćanstvo pokušava osporiti pozivom na kršćanstvo i kršćanske svetinje i autoritete, pokušavajući javno zagospodariti interpretativnim ekskluzivitetom i monopolom na tumačenje. Figurativno, što ima govoriti biskup Košić, kad imamo Plenkovića. Ili Macana. Ili Reinera.

Mnogi će reći da je to banalan pokušaj, neinteligentan, da je tome nepotrebno pridavati važnost, ali to je – teška pogreška.

Jer, to je vrlo, vrlo opasan trend, vrlo opasno, upravo proporcionalno opasnije ukoliko je razina banalizacije i otvorenih laži veća, a namjera i izvedba perverznija i – frekventnija.

Zašto bi bilo danas relevantna informacija što je mladi Velimir Bujanec tijekom devedesetih godina izrekao, je li to bilo iz današnje prizme pogrešno ili nije?

Tuđmanizam

Niti je Tuđman Bog, niti svetac, niti je bio nepogrešiv, a nije to ni Velimir Bujanec, niti bilo tko od današnjih tuđmanista. Njihova ili da budem neskroman – naša, vjerodostojnost počiva i na našoj mogućoj grešnosti iz cijelog tog razdoblja, koja počiva na pitanjima – kamo ide Hrvatska i što će biti s njom, a to znači da je svima, koji su kroz cijelo razdoblje Tuđmanove državničke misije propitkivali sa suverenisitčkih pozicija njegove odluke, upravo Tuđmanova paradigma – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što, bila načelo. Jedino su u cijelom tom razdoblju bili i ostali javno nepogrešivi – crvi u njegovim povijesnim cipelama. Rekao bih crvi u kori – hrasta. To, upravo to i jedino to, čak kad se promišljaju, i onda i tada, Tuđmanove državničke odluke i ponajprije zbog toga, je – izvorni tuđmanizam, kojemu se Hrvatska treba nakloniti i vječno ga slijediti.

Smisao afirmacije Tuđmana i svojevrsnoga tuđmanizma u hrvatskoj politici i nacionalnoj memoriji nije politička kanonizacija i neupitnost svega što je Franjo Tuđman bio u životu, ili radio uživotu, nego isticanje i afirmacija njegovih epohalnih i najvažnijih svenacionalnih ostavština, na kojima počiva misao i prije svega nada današnjih hrvatskih generacija, te što je najvažnije – temelj za konačni politički obračun sa silnicama i njihovim nositeljima, koji ugrožavaju i nastoje poništiti upravo Tuđmanove temeljne ostavštine. Tuđmanizam je zavjet političkog oca utemeljitelja, političkoj djeci, da istrijebe crve ispod kore zbog nacionalnog zdravlja i opće društvene higijene. Jer da je Tuđman bio apologet, nikada ne bi postao hrvatski državnik, niti bi izašao ispod skuta partizanskog, komunističkog i u konačnici Titovog antihrvatskog pokreta. Zato je pozivanje na apologetiku prema Tuđmanu – antituđmanizam.

I zato je Velimir Bujanec i 1996. godine svojim kritikama zapravo samo slijedio izvornu simboliku Franje Tuđmana, a današnje vrijeme na žalost potvrđuje koliko je imao pravo. Jer, ako uđemo u navode antifa portala vidjet ćemo da se iz Bujančevih stavova jasno zrcali duboko razlikovanje jugoslavenske i hrvatske političke paradigme, s čime i danas pod različitim krinkama Hrvatska ima presudne probleme. Jer je legalizacija jugoslavenstva kao demokratskog stava u nacionalnoj politici legalizacija zloćudne i smrtonosne bolesti u hrvatskom organizmu.

Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Dakle, bilo je nužno, potrebno i u konačnici iz današnje suverenističke prizme, tuđmanovski kritizirati Tuđmana tijekom njegove političke karijere i njegove državotvorne misije. Neke stvari, neke njegove odluke su se pokaze lošima, neke dobrima, ali najvažnije njegove poruke će postati trajnim političkim uzorom hrvatskome narodu. Uz državu, samosvijest, uspostavljanje pobjedničke paradigme, apsolutno najvažnija sintagma koju valja pamtiti uz ime Franje Tuđmana je ona ispod koje vječno počiva – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Zato, baš zato, je kritika Tuđmanovih političkih odluka, kako nekada, tako i danas – izvorno tuđmanovska vrijednost, jer prije svega ostavlja svojevrsni testament suvremenicima i budućim generacijama da nitko, baš nitko, ne smije biti – iznad Hrvatske. A upravo to je smrtonosna opasnost za službene državne tumače današnjih hrvatskih politika, propagandiste, te nositelje najviših državnih funkcija, kojima je propitkivanje smrtonosno. Upravo to ne prihvaća Bujanec i – propitkuje svakoga.

I zato je tuđmanist.

Zato su „naletjeli“ na njegov tekst, zato piše: „ups“.

A ne zato što im je stalo do Tuđmana i Hrvatske.

Upravo suprotno.

Treba kritizirati

Činjenica je da je Tuđman s uveliko izraženim olakšavajućim okolnostima za razumijevanje njegovih političkih poruka pogrješio s politikom pomirbe, kao što je tragom toga pogriješio i s vladom nacionalnog jedinstva, koju danas mnogi njegovi veliki zagovornici i nesumnjivi promotori nacionalnih vrjednota ističu kao veliku političku odluku, te uz to s čitavim nizom propusta, prije svega počevši od medijskih politika, do kulture, obrazovanja i u konačnici propuštanja poslijeratnoga obračuna s infrastrukturom bivšega režima, koja je, danas se to zorno vidi, već tada gospodarila svim najvažnijim društvenim i javnim podsustavima, odnosno – svim centrima moći ispod razine vrha državne politike.

Tuđmana zbog toga treba, trebalo je i onda – kritizirati. Napadajući Bujanca zbog njegovih riječi i izjava iz 1996. godine, kad je utemeljeno otvorio raspravu i ukazao na potpunu neodrživost i golemu opasnost izjedanačavanja simbolike Mačeka, Tita i Pavelića, antife zapravo – zloupotrebljavaju Tuđmana i stvaraju njegovu lažnu pojmovnu simboliku, a prikriveno i objavljuju inkluzivistički i centristički udar na Bujanca, koji je postao pogolema zaprijeka histeričnom preustroju Hrvatske po svim dubinama i širinama.

Zato je važno reagirati na ovaj pokušaj kompromitacije, s analitičkoga stajališta u širemu kontekstu, a ne zbog eventualne obrane kolege Velimira, koji je već brendirao ubitačnu sposobnost otpora, obrane, ali i napada, ohrabrujući svojim stilom, porukama i nepopustljivošću stotine tisuća i milijune ljudi na – nepokornost prolaznicima.

Nekoliko je stvari ovdje važno izreći.

Trajno propitivanje

Prvo, istinski tuđmanisti jedino su istinski – hrvatski suverenisti, a ne ljudi koji su ispod Tuđmanovih skuta i njegove epohalne i u konačnici povijesne državničke veličine, zapravo grickali njegovu simboliku do mjere perverzije. Tko je god pročitao Tuđmanovu političku raspravu „Velike ideje i mali narodi“, jasno mu je o čemu govorim, a jasno je upravo iz te politološke rasprave i za hrvatsku političku misao uz „Južnoslavensko pitanje“ Ive Pilara, temeljca suvremene hrvatske državnosti, da je tuđmanizam trajno propitkivanje s pozicija suverenističkog, svehrvatskog i kršćanskoga spektra, jer Tuđman, kao i Pilar, budućnost hrvatskoga naroda vidi isključivo na polazištu njegove identitetske europske afirmacije. Prvo hrvatske, pa tek na tome – europske. Da ne bi bilo zabune, upravo to je uporište svih relevantnih teoretičara suvremene tranzitologije. Tuđman je vjerovao u narodni genij, samosvijest, kulturu, vrjednosti, vjerovao je u nacionalni identitet i povjesnost hrvatskog naroda.

Iako se ne ubija od želje ili ciljanoga ostavljanja takvoga javnoga dojma, upravo Velimir Bujanec svojom kultnom „Bujicom“ vjernije i snažnije nego bilo tko u Hrvatskoj u već poduljem razdoblju – vjerno svjedoči taj pravac.

Ljudi su Tuđmanu vjerovali, čak i kad je griješio. Zato su ga beštimali, bili ogorčeni nekim odlukama, ali mu nisu otkazivali vjernost, stiskali su zube kad je zaustavljao vojne oslobodilačke akcije, kad je taktizirao, kad je taktički popuštao, čak i kad je po ocjeni nakon vremenskoga odmaka griješio, jer mu je temeljna državnička sintagma bila – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.

A s tim načelom se ne – riskira.

I zato se griješi na marginama, nikada u načelima.

Izvorni tuđmanizam

Tuđmanisti su danas, istinski tuđmanisti, oni kojima je Hrvatska važnije od Franje Tuđmana i nema nikakve sumnje da bi sam Franjo Tuđman to potpisao usprkos ljudskim slabostima i realnim greškama. Nitko se ne bi toliko dugo odupro tolikim pritiscima, tolikim udarcima, tolikim ugrozama kao on, da nije istinski slijedio geslo pod kojim počiva. Ravnanja radi, knjiga „Velike ideje i mali narodi“ izašla je u nakladi Matice Hrvatske 1969. godine, a iz nje je svakom prosječno inteligentnom čovjeku bilo jasno da govori o – samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Zato je Velimir Bujanec isitnski tuđmanist, a zato su nasrtaji na njega danas, upravo pod lažnom deklaracijom zaštite Tuđmana od Bujanca, perverzni, neutemeljeni i podmukli, jer upravo ti nasrtaji na Bujanca simboliziraju i označuju strategiju razaranje izvornog tuđmanizma.

Nitko u zadnjih nekoliko godina, pogotovo u vrijeme kukuriku mraka, ali i nakanom navodnoga oslobođenje Hrvatske od kukuriku mraka nije toliko naudio antituđmanistima i antifašizmu kao Velimir Bujanec i Marko Perković Thompson.

Baš nitko.

Nitko danas ne predstavlja toliku zaprjeku suvremenoj hadezeovskoj perverziji uništenja tuđmanizma pod Tuđmanovim slovima i sloganima kao Velimir Bujanec, koji se drži crte suverenizma. To je izvorni tuđmanizam, uvjerljivo najvažnija medijska pozicija istinske Tuđmanove ostavštine, zato s antife stiže „ups“, iako ispod toga „ups“ u biti pristižu jauci.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Divide et impera uništava ovu zemlju

Objavljeno

na

Objavio

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada.

Referendumske inicijative, prosvjedi, kontra prosvjedi, podjele na naše i vaše, na MI ili Oni, na partizane i ustaše, na crvene, plave, žute, crne, zelene ili jednostavnije na RGB samo troše energiju hrvatskog naroda, a najvažniji onaj krucijalni problem prolazi pokraj nas i kao karcinom uništava hrvatsko društvo, narod, naciju, državu.

Dokle se zastupnici, izaslanici naroda u hrvatskom parlamentu – Saboru, budu bavili trivijalnim problemima. Dokle se god predsjednici najvećih hrvatskih političkih stranaka budu bavili pitanjima koji je kupus najbolji ili čiji je odraz u ogledalu najljepši, dokle se budu dijeli na partizane i ustaše, na Jugoslavene, europejce, katolibane, socijaliste, marksiste, lenjiniste, titoiste, Zagorce, Dalmatince, Hercegovce, proruske, prosrpske, proameričke, probritanske lobiste i špijune, lopove i poštene, dokle god Sabor bude više ličio na kokošinjac s nadobudnim pjetlićima i nezrelim kokama bez jasne vizije i cilja dotada će Hrvatska tonuti u živo blato.

Dokad god manjina bude željela biti nadređena većini, a većina ne uvažavala manjinu, dokle god i jedna i druga strana tumačila demokraciju onako kako njima odgovara, dokle god iz glava hrvatskog naroda ne izađe viđenje demokracije iz sedamdesetih i osamdesetih u ovoj državi ništa se promijeniti neće.

Dok god se referendumska inicijativa, bez obzira od koga i radi čega pokrenuta bude shvaćena kao udar na nešto i nekoga i dokle god udare na to budu predvodili ,organizirali i opstruirali Bogom dani političari upitnih moralnih i političkih kvaliteta, upitnih intelektualnih kapaciteta, ova država tražit će slamku sijena da se držeći za nju izvuče iz živog blata.

Političari koji umjesto da u duhu tolerancije, širenja demokracije bez obzira sviđa im li se ili ne, javno ne podrže referendumsku inicijativu jer ona nije referendum na kojem ti isti političari mogu glasati za ili protiv, mogu potpuno legalno lobirati za ili protiv, ona je samo volja naroda da omoguće tom istom narodu da iskažu svoje osnovno demokratsko pravo- samoorganizirano odlučivanje.

Dokle god u Hrvatskoj ne bude jedna povijest, dokle god u hrvatskoj istina ne prestane biti tabu tema i dokle god oni koji žele istinu budu revizionisti do tada će hrvatsko društvo biti podijeljeno.

Istina oslobađa, kome ova izreka smeta. Onima koji imaju hipoteku povijesti ili onima koji imaju viziju budućnosti.

Do kada će sve ovo do sada napisano, a ima toga još, biti tema koja zaokuplja hrvatsku javnost. Agrokor, mailove, potpredsjednicu i predsjednika vlade nisam spominjao, nemam ni namjeru ali nešto imam.

Sve ovo su mali, nebitni, zanemarivi i izlječivi, da izlječivi problem jer ovo su simptomi bolest, istina ozbiljne ali izlječive. Ona druga bolest, opasna kancerogena, koja uništava narod, društvo, državu, zove se – Demografija.

Sve ono što nam se nudi, ignorirajući i tjerajući stručnjake iz krucijalne domene, a gurajući mjere koje sliče na jeftine predizborne populističke metode koje nemaju veze niti s mjerama niti s voljom rješavanja problema.

Sve to izgleda kao pokušaj da se požar gasi plahtom natopljenom u benzin.

Opravdanje da je iseljavanje rezultat otvaranja granica i tržišta radne snage priča je za naivne jer onaj tko to plasira u javnost nema dodira sa stvarnošću.

Glavni razlog je dublje prirode i prije svega je povezan s nestručnosti i stvarnom željom da problem riješe oni koji problem trebaju i moraju rješavati, a za to su i dobili mandat.

Možda bi hrvatske političare, one na vlasti i one u opoziciji, trebalo pitati zašto taj problem nisu imali niti će ga imati Slovenci. Zašto su Slovenski političari konsenzualno riješili problem. Istina, Slovenci nisu imali rat, ali rat više ne smije biti opravdanje.

U osnovi postoji samo nekoliko činjenica koje treba riješiti, odstraniti žarište i uliti nadu narodu. Omogućiti im da uhvate zraka, da oči širom otvore i da pokrenu državu iz apatije, da više nitko ne spominje navode u prvom dijelu teksta, da Hrvatska postane ono za što je predodređena i ono što piše u naslovu i tekstu njene himne.

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada. Jednostavno im omogućiti ono što piše u Ustavu. Vrijeme je da hrvatski političari shvate, oni u poziciji i oni u opoziciji da se mora podvući crta i reći- dosta je.

Vrijeme je za reforme, a reforma svih reformi leži u državnoj administraciji, u državnim i javnim tvrtkama gdje se godinama, ovisno tko je na vlasti gomilaju uhljebi gušeći državu i porezne obveznike. Vrijeme je da se prestane s praksom uhljebljivanja stranačke vojske bez obzira bila ona žutih, crvenih, plavih ili crnih.

Treba presjeći i reći- Gospodo vi ste teret naroda i države i idete na tržište, najmanje njih 30 000. Bez brige, neće biti na ulici niti na teret onih koji rade jer reforma svih reformi povlači druge za sobom i oni će vrlo brzo postati poželjna radna snaga.

Vrijeme je da država kaže poduzetnicima: Ako vi ne želite i kažete da ne možete, mi možemo i hoćemo dići minimalnu zaradu u netto iznosu na 6 000 kuna ali da ne bi uništili poduzetnike – država se mora odreći parafiskalnih nameta i zahvaljujući rasterećenju proračuna smanjenjem zaposlenih na jaslama istog pomoći subvencijama onima kojima treba pomoći. Oni koji to nisu u stanju pratiti, reći da tvrtke presele tamo gdje ima jeftine radne snage. Bez brige, neće se seliti već prilagoditi tržištu radne snage.

Povećanje nadnice u kombinaciji s rasterećenjem porezne presije rezultira povećanjem produktivnosti, a povećanje produktivnosti rezultira konkurentnosti, novim zapošljavanjima, povećanom potrošnjom, većim i boljim punjenjem proračuna, sanacijom zdravstvenog i mirovinskog sustava.

Onaj tko ima 6000 kuna plaće neće ići tražiti kruha preko pogače u Irskoj ili Njemačkoj, a povećana potrošnja uvijek je indikator rasta zapošljavanja, rasta BDP-a i standarda. Uostalom nije li upravo Irska najbolji primjer.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati