Pratite nas

Herceg Bosna

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

Objavljeno

na

foto: REUTERS - Za muslimansko-hrvatskog rata Alija Izetbegović uspostavio je snažnu vojnu vezu Armije BiH i sa sunitskim i sa šijitskim akterima

Tijekom noći s nedjelje na ponedjeljak, posljednjega vikenda u kolovozu 2018. godine, zapaljena je hrvatska zastava u Žepču, postavljena uz spomenik poginulim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane. Sarajevski dnevni list Oslobođenje dotakao se tog događaja, ali se usput pozabavio i drugim slučajevima isticanja hrvatskih nacionalnih obilježja u BiH. Objavljen je članak koji je naslovljen “U Orašju zastave Hrvatske u čast tzv. Herceg Bosne, jedna navodno zapaljena u Žepču”.

U podnaslovu teksta piše: “Tokom jutra brojni portali u Hrvatskoj prenijeli su informaciju Mjesne zajednice Selišta kod Žepča u kojoj se navodi da je na spomen-obilježju poginulih pripadnika HVO zapaljena hrvatska zastava.” Sami tekst počinje sljedećom tvrdnjom: “Uz glavne saobraćajnice na području općine Orašje tokom proteklih nekoliko dana postavljeno je nekoliko zastava Republike Hrvatske.” Tekstu je priložena i fotografija na kojoj se vidi šest zastava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ni jedna zastava Republike Hrvatske. Nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost društveno političkih radnika u BiH (kao ni onih u Hrvatskoj), ali oni bi ipak morali znati kako izgleda zastava Republike Hrvatske. Trebali bi također znati i koja je i čija je zastava što je ovih dana, u nešto većem broju nego inače, izvješena na prostorima gdje u većem broju žive Hrvati.

Napomenimo još jednom da su Hrvati konstitutivan narod odnosno ustavotvorna nacija u BiH, a zastava o kojoj se piše danas je zastava hrvatskog naroda u BiH, a prije toga zastava Hrvatske Republike Herceg Bosne (Hrvatske zajednice Herceg Bosne), koja je u proljeće 1994. mirovnim Washingtonskim sporazumom integrirana u Federaciju BiH. Tim sporazumom priznati su svi njezini “pravni i administrativni aranžmani”, HVO je integriran u Vojsku Federacije, zadržao je svoju komponentu i svoje ratne zastave. Priznati su činovi i odličja, mirovine i po svemu je jasno, a najprije po ustavnim odredbama, da su Hrvati bili i ostali jednakopravan, konstitutivan narod u toj Federaciji, kao i u cijeloj BiH.

Ako je to tako, a jest, logično se nameće pitanje tko to i zašto četvrt stoljeća nakon rata ne prepoznaje hrvatska nacionalna obilježja u BiH i njihovim paljenjem skrnavi mir i uspomenu na poginule hrvatske vojnike. Kako to da uredništvo nekada “uglednih” dnevnih novina ne razlikuje zastavu Republike Hrvatske od zastave Hrvata u BiH, a hrvatske portale u BiH (od Posavine, preko Žepča do Mostara) od portala u Hrvatskoj. Ponavljam da nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost, ali se ovdje radi o nečemu drugome. Društveno politički radnici, odnosno nacionalni/istički djelatnici u medijima koji su od nekada državnih bosansko-hercegovačkih postali bošnjačko-bosanski nacionalni/istički mediji, ne priznaju postojanje Hrvata u BiH.

Ne priznaju i ne poznaju njihova nacionalna obilježja niti njihove medije. Oni ne priznaju stvarnost i Ustav, nego žive u ideološkim projekcijama i iluzijama koje permanentno održavaju, uvjereni da je, kao nekada u “dobra stara (diktatorska) vremena” stvarnost ono što oni, po nalozima i uputama iz komiteta, napišu na stranicama svojih novina. Pri tome zaboravljaju da su nekada takvu nametnutu “stvarnost” branili milicija i tužiteljstvo, a po potrebi i vojska, dok je danas ona tek otužno karikaturalno podsjećanje na nekadašnju moć i “slavu” i nekada koliko-toliko relevantne novine. Način pisanja novinara Oslobođenja nije izuzetak, već je pravilo kojega se drže gotovo svi bošnjačko-bosanski mediji i skoro svi njihovi novinari. Tako se i čitaniji Dnevni avaz osvrće na spomenute hrvatske zastave člankom “Po posavskim selima vihore se zastave zloglasne Herceg Bosne”. Naglasak je na “zloglasnoj” društvenopolitičkoj zajednici (kako se to nekada imenovalo). Hrvatska zajednica Herceg Bosna očito je na zlu glasu u bošnjačko-bosanskim medijima i među njihovim konzumentima, kao što je “zloglasna” i Republika Srpska. Konačno Hrvati i Srbi su također “zloglasni” osim one nekolicine koja se odrekla nacionalnog identiteta i u ime “građanstva” služi bošnjačkom nacionalizmu i bosanskom unitarizmu. Oni nisu “zloglasni” među Bošnjacima, ali su zato i te kako “zloglasni” među Hrvatima odnosno Srbima do te mjere da uz njihova imena obično ide pridjev “kmet”, “slugan”, “otpadnik”, “izdajnik” i slično.

Osim njih, među Hrvatima (a i Srbima) “zloglasni” su gotovo svi bošnjačko-bosanski “heroji”, “gazije”, “šehidi”, vojni i politički dužnosnici, od Gazi Husrev bega i Alije Izetbegovića do Rasima Delića, Nihada Bojadžića, obojice Ćela i Mušana Topalovića. Neki su živi neki nisu, neki su osuđeni, neki nisu, ali su svi u hrvatskoj javnosti na zlu glasu odnosno “zloglasni”. Jednako tako, “zloglasne” su i gotovo sve ”slavne” i “viteške” postrojbe Armije BiH, od Sedme muslimanske brigade, El Mudžahida, Handžar divizije pa do Četvrtog korpusa, Crnih labudova, 44. brdske brigade i da ne nabrajamo dalje. Neke su počinile manje, neke više zločina, ali su sve na zlu glasu odnosno “zloglasne”. Na posebno “zlu glasu” među Hrvatima u BiH je Treći korpus Armije BiH koji je osnovan za rat protiv Hrvata i čiji je zapovjednik čak osuđen za ratne zločine pred Haškim tribunalom. Sjedište korpusa, a jedno vrijeme i muslimanskog političkog vodstva, bilo je u Zenici. Odatle je protjerano oko 14 tisuća Hrvata, sva hrvatska sela su spaljena, oko 2000 Hrvata zatvoreno je u logore, počinjeno je više masovnih zločina; u selima Šušnju, Dusini, Čajdrašu i drugima ubijena su 74 civila među kojima i troje djece. Zeničke vlasti neće taj “zao glas” popraviti time što će bivšega predsjednika Republike Hrvatske Stipu Mesića proglasiti svojim počasnim građaninom. On i onako među Hrvatima u BiH kotira kao i bilo koji “zloglasni” bošnjački političar protuhrvatske orijentacije, na primjer Sefer Halilović.

Isto tako, Hrvatima su srpske “herojske” postrojbe “zloglasne”, kao što su i Srbima hrvatske. Puno je toga u našoj povijesti “zloglasno” da bi sve to navodili i na to trošili prostor i vrijeme. Zato kvalifikacija Hrvatske Republike Herceg Bosne kao “zloglasne” u bošnjačko-bosanskim medijima, ne znači ništa. Isto tako, svođenje Hrvatske Republike Herceg Bosne na zločine koji su se u njoj u ratnom razdoblju dogodili jednako je svođenju Republike Bosne i Hercegovine na još masovnije i još okrutnije zločine koji su se dogodili na teritoriju pod bošnjačko-muslimanskom vlašću i pod njihovom zastavom. Republika Bosna i Hercegovina ipak nije bila samo zločin na Kazanima, u Grabovici, Doljanima ili Uzdolu.

Ona je bila puno više od koncentracijskog logora na stadionu u Bugojnu, u muzeju u Jablanici, na Musali u Konjicu ili u Muzičkoj školi u Zenici. Republika Bosna i Hercegovina bila je i legitimna želja bošnjačkog naroda (pa i dijela ostalih) za slobodom i neovisnošću, za svojom nacionalnom (odnosno građanskom) državom. S druge strane Hrvatska Republika Herceg Bosna nastala je tijekom mirovnog procesa na temeljima Hrvatske zajednice Herceg Bosne osnovane 18. studenoga 1991. na inicijativu Hrvata iz središnje Bosne i Posavine. U nju su uključeni i HZ Soli iz Tuzle, te HZ Sarajevo. HZ HB je zamišljena kao koordinacija općina koja se odmah u osnivačkom aktu obvezala “poštivati demokratsku vlast BiH dok postoji državna neovisnost u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju”. Čuvari i obnovitelji Jugoslavije, te konstruktori raznih “historijskih sporazuma” žestoko su zamjerili bosansko-hercegovačkim Hrvatima deklarirano antijugoslavenstvo i značajan doprinos u rušenju jugoslavenske federacije što je bio preduvjet stvaranja neovisne Republike Hrvatske. Tu treba tražiti i na prvi pogled čudnu i nelogičnu političko-medijsku spregu bošnjačkih nacionalista, bosanskih unitarista, islamista, jugoslavenskih utopista, europskih “liberala” i “socijalista” s raznim “nevladinim udrugama” a zapravo eksponentima raznih “stranih vlada”. Svi su oni barem u jednom vremenu računali ili koketirali s opstankom ili obnovom kakve-takve jugoslavenske zajednice (eventualno bez Slovenije, ali zato s Albanijom). HZHB je osnovana nakon što je agresija na Hrvatsku dosegla vrhunac, nakon što je razoren i okupiran Vukovar, nakon što su postrojbe JNA napale Dubrovnik i popalile sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, nakon što je Alija Izetbegović rekao da rat u Hrvatskoj “nije naš rat” i nakon što se Vlada SR BiH na to nije htjela (smjela) ni oglasiti. Nastala je u stanju nužne obrane kao prirodno pravo jednoga naroda na obranu i očuvanje identiteta i političkog subjektiviteta. Važno je napomenuti kako to hrvatstvo nije bilo usmjereno protiv Bosne i Hercegovine. Isti ljudi koji su osnovali i vodili HZHB podržali su raspisivanje referenduma o neovisnosti BiH u njezinoj Skupštini, sudjelovali su u organizaciji i pridonijeli uspjehu tog referenduma koji je bio temelj državne neovisnosti BiH. U svakom službenom aktu iznad imena HZHB stavljali su ime države Bosne i Hercegovine. U intervjuu Slobodnoj Bosni, deset dana nakon proglašenja HZHB njezin predsjednik Mate Boban je izjavio kako “Bosna više nije ponosna”, jer njezinim cestama, željeznicom i zrakom “kruži zlo, ona je okupirana”. Dodao je kako je hrvatski narod morao nešto učiniti i dati do znanja da to ne prihvaća i tako sačuvati svoj ponos. Boban je kao zastup­nik sudjelovao u radu Skupštine BiH i 25. siječnja 1992. glasovao je za “Odluku o raspisivanja referenduma o nezavisnosti BiH”.

Treba znati i da HZ HB zapravo nije ni funkcionirala sve do travnja 1992. i otvorenog rata s JNA i srpskim dobrovoljačkim postrojbama odnosno “zlom” koje je Boban spominjao. Tek tada je ona aktivirana i osnovano je Hrvatsko vijeće obrane u kojem je bilo Muslimana gotovo koliko i Hrvata. Iz današnje perspektive legitimno je postaviti pitanje zašto je ta zajednica nazvana hrvatskim a ne nekim nacionalno neutralnim imenom. One koji bi takvo pitanje eventualno postavili podsjetio bih na tekst Izetbegovićeve Islamske deklaracije u kojoj je napisao: “Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili bježati s bojnog polja.” Naravno, to je njegovo stajalište, no ne treba smetnuti s uma da je na tim idejama 1990. osvojio vlast i da je, štoviše, upravo iz tih riječi izvirala praksa islamizacije Armije BiH koja je trebala ojačati moral i učvrstiti identitet odnosno povezanost među njezinim pripadnicima. O tome koliki je uspjeh toga pothvata bio može se raspravljati. U takvim okolnostima i vremenima, kad je u susjedstvu buktio rat za samostalnu Hrvatsku, bilo bi više no naivno zamišljati da se Hrvate u BiH moglo mobilizirati u organizaciju pod kakvim ocvalim i kompromitiranim socijalističkom nazivom. To tim prije što su se socijalistički mitovi možda i najpliće u bivšoj Jugoslaviji ukorijenili upravo u toj populaciji. Svakome tko bilo što zna o društvenim gibanjima jasno je da su ginuti tada mogli samo s hrvatskim imenom i pod hrvatskom zastavom koju su ipak razvili unutar bosansko-hercegovačkog državnog konteksta.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Na Bilima obilježen Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

foto: Kamenjar.com

Ukopom posmrtnih ostataka neidentifiranih žrtava iz Drugog svjetskog rata u subotu je u mjestu Bilama kod Mostara obilježen Europski dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma.

Na Groblju mira pokopano je 41 tijelo pronađeno u brojnim masovnim grobnicama nastalim potkraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Na groblju je trenutno 235 podignutih križeva.

Na komemoraciji je kao izaslanik premijera Andreja Plenkovića bio ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman te saborski zastupnik Božo Ljubić, izaslanik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića.

Grlić Radman je novinarima izjavio kako je potrebno njegova kulturu sjećanja na žrtve. “Ovdje smo došli na dan žrtava svih totalitarnih i autoritarnih režima, pokloniti se, odati počast i iskazati pijetet žrtvama. Moramo njegovati tu kulturu sjećanja kako se takve stvari više nikada ne bi dogodile“, rekao je šef hrvatske diplomacije.

Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić istaknuo je da su se brojni vjernici okupili kako bi probudili “svijest i odgovornost te poštovanje prema žrtvi koja je napravljena zbog vjere, naroda i rodne grude”.

Na Groblju mira pokopano je 41 tijelo pronađeno u brojnim masovnim grobnicama nastalim potkraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata – foto: kamenjar.com

Dodao je kako je jedna od takvih žrtava bio i kardinal Alojzije Stepinac koji je javno osuđivao zlo, što njegovi protivnici nisu željeli čuti.

Kardinal Puljić je istaknuo kako će 20. stoljeće ostati najkravije zbog ratova, ali i “vladavine tiranije fašizma, nacizma i komunizma”.

“Jedni su terorizirali u ime naroda i države, u ime nacije, a drugi radničke klase i svete revolucije. Ovdje ne uspoređujem zlo, jer ga ne treba uspoređivati. Tko god brani takve stavove, on je sudionik u zločinima. Nažalost, u brojnima je ostao duh tog mentaliteta“, istaknuo je.

Predsjednik HNS-a BiH Dragan Čović smatra kako se i danas Hrvati u BiH suočavaju sa sličnim iskušenjima kao u vrijeme totalitarizma.

“I danas se želi iz ustava izbrisati nešto što je hrvatsko. To su željeli i 1945. Zaštiti to je zadaća nas u vlasti i politici. To se nikada neće dogoditi”, rekao je Čović.

Zaravan Bile iznad Mostara i Širokog Brijega u veljači 1945. bila je mjesto krvavih okršaja. Danas se tu, na površini od 100.000 m2 uzdiže Groblje mira, spomen-područje za sve pobijene katolike Hrvate.

Na groblju je trenutno 235 podignutih križeva. – foto: kamenjar.com

Po podacima Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat HNS-a BiH, na području Hercegovine je tijekom i potkraj Drugog svjetskog rata poginulo ili ubijeno 20.000 Hrvata.

Europski parlament je posebnom rezolucijom odredio da se 23. kolovoza obilježava Europski dan sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Bile: obilježavanje ‘Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma’

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma, u organizaciji Odjela HNS-a za Drugi svjetski rat i poraće, ove će godine na Groblju mira na Bilima biti 24. kolovoza (subota najbliža 23. kolovozu).

Sv. misu zadušnicu u 12.00 predvodit će uzoriti kardinal Vinko Puljić koji će ujedno i pokopati pronađene neidentificirane žrtve ratnih i poratnih djelovanja Drugoga svjetskoga rata i poraća. Izaslanstva hrvatskog naroda s obje strane granice položit će vijence i zapaliti svijeće za sve pobijene. Kao i prošlih godina, očekuje se više tisuća osoba koji će sv. misu zadušnicu i događanja pratiti ispod prigodno podignutih šatora. Preporučuje se poći na vrijeme zbog gužvi i mogućih zastoja na cesti.

Zaravan Bile iznad Mostara i Širokog Brijega u veljači 1945. bila je mjesto krvavih okršaja. Danas se tu, na površini od 100.000 m2 polako uzdiže Groblje mira, spomen-prostor na sve pobijene katolike Hrvate iz Herceg Bosne, BiH. Ograđeno je, sazidana je i blagoslovljena crkvica posvećena Sv. Josipu, dovršena kosturnica, zasađena stabla, podignuti prvi križevi, asfaltirane staze. Ostali radovi su u tijeku.

Sve je počelo 2013. u povodu »Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma«. Naum je sazrio kroz rad Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće, povjerenstava za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća na području pojedinih općina (do sada njih 9) te njihovih suradnika, što se sve kasnije uobličilo u Odjel HNS-a BiH za Drugi svjetski rat i poraće.

Željelo se na jednom mjestu pokopati sve neidentificirane posmrtne ostatke ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću koje na svom ozemlju pronađu Povjerenstva te postavljanjem prikladnih križeva simbolično pokopati sve one za koje obitelji ne znaju gdje su pokopani tako da bi imali negdje mjesto pomoliti se i zapaliti svijeću za njih.

Spomenimo još da su jugokomunisti za nekoliko dana u veljači 1945., koliko im je trebalo da pregaze Široki Brijeg i odu prema Mostaru, napravili 330 što većih što manjih stratišta i grobišta te da je u Drugom svjetskom ratu i poraću stradao svaki deseti Hercegovac (oko 20.000). Za vrijeme jugokomunizma o tomu se nije smjelo ni govoriti, a kamo li raditi na tomu da ih se dostojno pokopa, što je oduvijek kršćanski a već dugo i civilizacijski doseg.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari