Pratite nas

Herceg Bosna

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

Objavljeno

na

foto: REUTERS - Za muslimansko-hrvatskog rata Alija Izetbegović uspostavio je snažnu vojnu vezu Armije BiH i sa sunitskim i sa šijitskim akterima

Tijekom noći s nedjelje na ponedjeljak, posljednjega vikenda u kolovozu 2018. godine, zapaljena je hrvatska zastava u Žepču, postavljena uz spomenik poginulim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane. Sarajevski dnevni list Oslobođenje dotakao se tog događaja, ali se usput pozabavio i drugim slučajevima isticanja hrvatskih nacionalnih obilježja u BiH. Objavljen je članak koji je naslovljen “U Orašju zastave Hrvatske u čast tzv. Herceg Bosne, jedna navodno zapaljena u Žepču”.

U podnaslovu teksta piše: “Tokom jutra brojni portali u Hrvatskoj prenijeli su informaciju Mjesne zajednice Selišta kod Žepča u kojoj se navodi da je na spomen-obilježju poginulih pripadnika HVO zapaljena hrvatska zastava.” Sami tekst počinje sljedećom tvrdnjom: “Uz glavne saobraćajnice na području općine Orašje tokom proteklih nekoliko dana postavljeno je nekoliko zastava Republike Hrvatske.” Tekstu je priložena i fotografija na kojoj se vidi šest zastava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ni jedna zastava Republike Hrvatske. Nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost društveno političkih radnika u BiH (kao ni onih u Hrvatskoj), ali oni bi ipak morali znati kako izgleda zastava Republike Hrvatske. Trebali bi također znati i koja je i čija je zastava što je ovih dana, u nešto većem broju nego inače, izvješena na prostorima gdje u većem broju žive Hrvati.

Napomenimo još jednom da su Hrvati konstitutivan narod odnosno ustavotvorna nacija u BiH, a zastava o kojoj se piše danas je zastava hrvatskog naroda u BiH, a prije toga zastava Hrvatske Republike Herceg Bosne (Hrvatske zajednice Herceg Bosne), koja je u proljeće 1994. mirovnim Washingtonskim sporazumom integrirana u Federaciju BiH. Tim sporazumom priznati su svi njezini “pravni i administrativni aranžmani”, HVO je integriran u Vojsku Federacije, zadržao je svoju komponentu i svoje ratne zastave. Priznati su činovi i odličja, mirovine i po svemu je jasno, a najprije po ustavnim odredbama, da su Hrvati bili i ostali jednakopravan, konstitutivan narod u toj Federaciji, kao i u cijeloj BiH.

Ako je to tako, a jest, logično se nameće pitanje tko to i zašto četvrt stoljeća nakon rata ne prepoznaje hrvatska nacionalna obilježja u BiH i njihovim paljenjem skrnavi mir i uspomenu na poginule hrvatske vojnike. Kako to da uredništvo nekada “uglednih” dnevnih novina ne razlikuje zastavu Republike Hrvatske od zastave Hrvata u BiH, a hrvatske portale u BiH (od Posavine, preko Žepča do Mostara) od portala u Hrvatskoj. Ponavljam da nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost, ali se ovdje radi o nečemu drugome. Društveno politički radnici, odnosno nacionalni/istički djelatnici u medijima koji su od nekada državnih bosansko-hercegovačkih postali bošnjačko-bosanski nacionalni/istički mediji, ne priznaju postojanje Hrvata u BiH.

Ne priznaju i ne poznaju njihova nacionalna obilježja niti njihove medije. Oni ne priznaju stvarnost i Ustav, nego žive u ideološkim projekcijama i iluzijama koje permanentno održavaju, uvjereni da je, kao nekada u “dobra stara (diktatorska) vremena” stvarnost ono što oni, po nalozima i uputama iz komiteta, napišu na stranicama svojih novina. Pri tome zaboravljaju da su nekada takvu nametnutu “stvarnost” branili milicija i tužiteljstvo, a po potrebi i vojska, dok je danas ona tek otužno karikaturalno podsjećanje na nekadašnju moć i “slavu” i nekada koliko-toliko relevantne novine. Način pisanja novinara Oslobođenja nije izuzetak, već je pravilo kojega se drže gotovo svi bošnjačko-bosanski mediji i skoro svi njihovi novinari. Tako se i čitaniji Dnevni avaz osvrće na spomenute hrvatske zastave člankom “Po posavskim selima vihore se zastave zloglasne Herceg Bosne”. Naglasak je na “zloglasnoj” društvenopolitičkoj zajednici (kako se to nekada imenovalo). Hrvatska zajednica Herceg Bosna očito je na zlu glasu u bošnjačko-bosanskim medijima i među njihovim konzumentima, kao što je “zloglasna” i Republika Srpska. Konačno Hrvati i Srbi su također “zloglasni” osim one nekolicine koja se odrekla nacionalnog identiteta i u ime “građanstva” služi bošnjačkom nacionalizmu i bosanskom unitarizmu. Oni nisu “zloglasni” među Bošnjacima, ali su zato i te kako “zloglasni” među Hrvatima odnosno Srbima do te mjere da uz njihova imena obično ide pridjev “kmet”, “slugan”, “otpadnik”, “izdajnik” i slično.

Osim njih, među Hrvatima (a i Srbima) “zloglasni” su gotovo svi bošnjačko-bosanski “heroji”, “gazije”, “šehidi”, vojni i politički dužnosnici, od Gazi Husrev bega i Alije Izetbegovića do Rasima Delića, Nihada Bojadžića, obojice Ćela i Mušana Topalovića. Neki su živi neki nisu, neki su osuđeni, neki nisu, ali su svi u hrvatskoj javnosti na zlu glasu odnosno “zloglasni”. Jednako tako, “zloglasne” su i gotovo sve ”slavne” i “viteške” postrojbe Armije BiH, od Sedme muslimanske brigade, El Mudžahida, Handžar divizije pa do Četvrtog korpusa, Crnih labudova, 44. brdske brigade i da ne nabrajamo dalje. Neke su počinile manje, neke više zločina, ali su sve na zlu glasu odnosno “zloglasne”. Na posebno “zlu glasu” među Hrvatima u BiH je Treći korpus Armije BiH koji je osnovan za rat protiv Hrvata i čiji je zapovjednik čak osuđen za ratne zločine pred Haškim tribunalom. Sjedište korpusa, a jedno vrijeme i muslimanskog političkog vodstva, bilo je u Zenici. Odatle je protjerano oko 14 tisuća Hrvata, sva hrvatska sela su spaljena, oko 2000 Hrvata zatvoreno je u logore, počinjeno je više masovnih zločina; u selima Šušnju, Dusini, Čajdrašu i drugima ubijena su 74 civila među kojima i troje djece. Zeničke vlasti neće taj “zao glas” popraviti time što će bivšega predsjednika Republike Hrvatske Stipu Mesića proglasiti svojim počasnim građaninom. On i onako među Hrvatima u BiH kotira kao i bilo koji “zloglasni” bošnjački političar protuhrvatske orijentacije, na primjer Sefer Halilović.

Isto tako, Hrvatima su srpske “herojske” postrojbe “zloglasne”, kao što su i Srbima hrvatske. Puno je toga u našoj povijesti “zloglasno” da bi sve to navodili i na to trošili prostor i vrijeme. Zato kvalifikacija Hrvatske Republike Herceg Bosne kao “zloglasne” u bošnjačko-bosanskim medijima, ne znači ništa. Isto tako, svođenje Hrvatske Republike Herceg Bosne na zločine koji su se u njoj u ratnom razdoblju dogodili jednako je svođenju Republike Bosne i Hercegovine na još masovnije i još okrutnije zločine koji su se dogodili na teritoriju pod bošnjačko-muslimanskom vlašću i pod njihovom zastavom. Republika Bosna i Hercegovina ipak nije bila samo zločin na Kazanima, u Grabovici, Doljanima ili Uzdolu.

Ona je bila puno više od koncentracijskog logora na stadionu u Bugojnu, u muzeju u Jablanici, na Musali u Konjicu ili u Muzičkoj školi u Zenici. Republika Bosna i Hercegovina bila je i legitimna želja bošnjačkog naroda (pa i dijela ostalih) za slobodom i neovisnošću, za svojom nacionalnom (odnosno građanskom) državom. S druge strane Hrvatska Republika Herceg Bosna nastala je tijekom mirovnog procesa na temeljima Hrvatske zajednice Herceg Bosne osnovane 18. studenoga 1991. na inicijativu Hrvata iz središnje Bosne i Posavine. U nju su uključeni i HZ Soli iz Tuzle, te HZ Sarajevo. HZ HB je zamišljena kao koordinacija općina koja se odmah u osnivačkom aktu obvezala “poštivati demokratsku vlast BiH dok postoji državna neovisnost u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju”. Čuvari i obnovitelji Jugoslavije, te konstruktori raznih “historijskih sporazuma” žestoko su zamjerili bosansko-hercegovačkim Hrvatima deklarirano antijugoslavenstvo i značajan doprinos u rušenju jugoslavenske federacije što je bio preduvjet stvaranja neovisne Republike Hrvatske. Tu treba tražiti i na prvi pogled čudnu i nelogičnu političko-medijsku spregu bošnjačkih nacionalista, bosanskih unitarista, islamista, jugoslavenskih utopista, europskih “liberala” i “socijalista” s raznim “nevladinim udrugama” a zapravo eksponentima raznih “stranih vlada”. Svi su oni barem u jednom vremenu računali ili koketirali s opstankom ili obnovom kakve-takve jugoslavenske zajednice (eventualno bez Slovenije, ali zato s Albanijom). HZHB je osnovana nakon što je agresija na Hrvatsku dosegla vrhunac, nakon što je razoren i okupiran Vukovar, nakon što su postrojbe JNA napale Dubrovnik i popalile sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, nakon što je Alija Izetbegović rekao da rat u Hrvatskoj “nije naš rat” i nakon što se Vlada SR BiH na to nije htjela (smjela) ni oglasiti. Nastala je u stanju nužne obrane kao prirodno pravo jednoga naroda na obranu i očuvanje identiteta i političkog subjektiviteta. Važno je napomenuti kako to hrvatstvo nije bilo usmjereno protiv Bosne i Hercegovine. Isti ljudi koji su osnovali i vodili HZHB podržali su raspisivanje referenduma o neovisnosti BiH u njezinoj Skupštini, sudjelovali su u organizaciji i pridonijeli uspjehu tog referenduma koji je bio temelj državne neovisnosti BiH. U svakom službenom aktu iznad imena HZHB stavljali su ime države Bosne i Hercegovine. U intervjuu Slobodnoj Bosni, deset dana nakon proglašenja HZHB njezin predsjednik Mate Boban je izjavio kako “Bosna više nije ponosna”, jer njezinim cestama, željeznicom i zrakom “kruži zlo, ona je okupirana”. Dodao je kako je hrvatski narod morao nešto učiniti i dati do znanja da to ne prihvaća i tako sačuvati svoj ponos. Boban je kao zastup­nik sudjelovao u radu Skupštine BiH i 25. siječnja 1992. glasovao je za “Odluku o raspisivanja referenduma o nezavisnosti BiH”.

Treba znati i da HZ HB zapravo nije ni funkcionirala sve do travnja 1992. i otvorenog rata s JNA i srpskim dobrovoljačkim postrojbama odnosno “zlom” koje je Boban spominjao. Tek tada je ona aktivirana i osnovano je Hrvatsko vijeće obrane u kojem je bilo Muslimana gotovo koliko i Hrvata. Iz današnje perspektive legitimno je postaviti pitanje zašto je ta zajednica nazvana hrvatskim a ne nekim nacionalno neutralnim imenom. One koji bi takvo pitanje eventualno postavili podsjetio bih na tekst Izetbegovićeve Islamske deklaracije u kojoj je napisao: “Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili bježati s bojnog polja.” Naravno, to je njegovo stajalište, no ne treba smetnuti s uma da je na tim idejama 1990. osvojio vlast i da je, štoviše, upravo iz tih riječi izvirala praksa islamizacije Armije BiH koja je trebala ojačati moral i učvrstiti identitet odnosno povezanost među njezinim pripadnicima. O tome koliki je uspjeh toga pothvata bio može se raspravljati. U takvim okolnostima i vremenima, kad je u susjedstvu buktio rat za samostalnu Hrvatsku, bilo bi više no naivno zamišljati da se Hrvate u BiH moglo mobilizirati u organizaciju pod kakvim ocvalim i kompromitiranim socijalističkom nazivom. To tim prije što su se socijalistički mitovi možda i najpliće u bivšoj Jugoslaviji ukorijenili upravo u toj populaciji. Svakome tko bilo što zna o društvenim gibanjima jasno je da su ginuti tada mogli samo s hrvatskim imenom i pod hrvatskom zastavom koju su ipak razvili unutar bosansko-hercegovačkog državnog konteksta.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Zločinom nad Ivicom Stojakom započela je muslimanska agresija na Hrvate u Herceg Bosni

Objavljeno

na

Objavio

Prije 27 godina (dana 20. listopada 1992.), nakon niza pojedinačnih provokacija i ubojstava Hrvata na travničkom području, muslimani su podmuklo, iz zasjede ubili zapovjednika travničke brigade HVO-a, Ivicu Stojaka čime je označen početak otvorene agresije na hrvatske prostore u Lašvanskoj dolini i srednjoj Bosni. Ovaj podmukli zločinački čin izvršen je planski i organizirano s ciljem izazivanja oružanog sukoba s Hrvatima i snagama HVO-a s kojima su muslimani tada bili još uvijek u formalnom savezništvu protiv srpskog agresora.

Stojak je ubijen s leđa, kroz vjetrobransko staklo vozila u kojemu se nalazio, na nadzornoj točki na istočnom ulazu u Travnik, hicima u leđa što su ih iz automatskog oružja ispalili Enes Aličić, Semir Terzić zvani Tara i njihovi vojnici.

Terzić je bio jedan od zapovjednika u 7. muslimanskoj brigadi i utemeljitelj specijalne postrojbe MOS-a (Muslimanske oružane snage) u Travniku koja je imala za cilj etničko čišćenje travničkog područja od hrvatskog življa i uništenje HVO-a, a Aličić, pripadnik sedme muslimanske brigade.

Vozilo je na nadzornom punktu zaustavio Enes Aličić. Po iskazu svjedoka, poslije kraćeg razgovora sa Stojakom, on, Semir Terzić i nekolicina njihovih ljudi pucali su iz automatskog pješačkog naoružanja u automobil kojom su prilikom njega usmrtili, a teže ranili načelnika stožera travničke brigade Zvonka Gašu.

Osim ovog zločina, Terzić je odgovoran i za napad na selo Maljine-Bikoši i strijeljanje zarobljenih vojnika HVO-a i civila Hrvata (u rujnu 1993. godine), u vrijeme kada je u 306. brdskoj brigadi obnašao dužnost pomoćnika za moral i vjerska pitanja.

Poslije rata ovaj je zločinac postavljen za „sekretara Sekretarijata za obranu općine Travnik“ s činom majora tzv. Armiji BiH, a kasnije se zaposlio kao  profesor filozofije u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku. Njegovi najbliži suradnici (među ostalima i Safet Durguti) dovođeni su u vezu s međunarodnim terorizmom, islamskim terorističkim organizacijama i istaknutim teroristima kojima je bio zabranjen ulazak u SAD.

Prema kasnije utvrđenim činjenicama i iskazima brojnih svjedoka, o ubojstvu Ivice Stojaka i svemu što se događalo vezano za taj slučaj, 30 minuta poslije zločina obaviješteni su kapetan Hasan Ribo, zapovjednik štaba Armije BiH u Travniku, Fikret Ćuskić, zapovjednik 17. krajiške brigade u Travniku kao i general Jasmin Jaganjac.

Ovaj je zločin rasplamsao do tada tinjajući oružani sukob između HVO-a i „Armije BiH“ u Travniku – jednoj od najvažnijih strateških točaka u srednjoj Bosni na koju su muslimani prebacili značajne snage.

Podsjetimo što je prethodilo tom sukobu.

Vojno-obavještajna služba Glavnog stožera HVO-a, već je 6. listopada te 1992. godine izvijestila svoju uspravnicu kako je u rajonu Travnika prije više od mjesec dana formirana posebna postrojba mudžahedina koja je u sastavu imala oko 250 ljudi. Ona je bila popunjena s naoružanjem oko 50% i sudjelovala je u borbenim djelovanjima, pa i masakru nad Hrvatima (pripadnicima HVO-a) u selu Lješće – koji je (8. listopada) na TV Sarajevo, u emisiji „Dokumenti“ prikazan kao zločin nad pripadnicima „Teritorijalne obrane Liješće“.

Pripadnici „Armije BiH“ u selu Karauli, 13. listopada su pucali na vozilo zapovjednika HVO Jajce, Stjepana Blaževića, a zabilježen je i niz pojedinačnih ubojstava čije su žrtve bili Hrvati koji su ipak nastojali održati kakvo-takvo savezništvo s muslimanima, svjesni da ovi raspolažu mnogo jačim vojnim snagama.

Padom Bosanske Posavine (početkom listopada 1992. godine) i izbjegom desetaka tisuća muslimana iz ovih područja ali i istočne Bosne koju su njihove snage gotovo bez obrane prepustile srpskom agresoru, situacija u Lašvanskoj dolini pa i cijeloj srednjoj Bosni počela se usložnjavati, ponajprije zbog masovnog priljeva muslimanskih izbjeglica koje su u hrvatskim enklavama potpuno promijenile etničku strukturu stanovništva.

U danima prije srpske okupacije Jajca – pri čemu je već polovicom listopada 1992. godine bilo posve jasno kako su se muslimani okrenuli protiv HVO-a, jer su izravno pomogli srpskom agresoru („JNA“ i „Vojska Republike Srpske“) u osvajanju ovoga grada (time što su blokirali pristup hrvatskim snagama i dostavu ratnog materijala i hrane), situacija se dalje komplicirala.

Kad je konkretno u pitanju Lašvanska dolina (pa i Travnik), treba imati u vidu da su Hrvati bili spremni na otpor daleko prije nego muslimani (koji su zahvaljujući svome političkom i vojnom vodstvu kalkulirali izbjegavajući sukobe sa Srbima), te su prvi osvojili brojna skladišta i proizvodne pogone bivše „JNA“, pa i goleme količine oružja, streljiva i zaliha goriva (nafte i benzina) što muslimanima nikako nije išlo u prilog. Oni su, naime, ultimativno tražili podjelu ratnog plijena iako u tim operacijama nisu sudjelovali, što je bio samo povod za napade. Te su jeseni 1992. godine muslimani krenuli u otvorenu agresiju na hrvatska područja, računajući da će s postrojbama HVO-a (koje su bile znatno slabije od njihovih snaga – po pitanju broja naoružanih vojnika) lakše izaći na kraj nego sa Srbima i stvoriti etnički čisto područje za svoju buduću državu.

Uvjereni kako su upravo oni „temeljni narod“ u BiH, a njihova „Armija BiH“ jedina „legalna“ i „legitimna“ oružana sila, muslimani su po potrebi mijenjali saveznike, pa čak i ratovali međusobno, da bi na kraju ispali jedine žrtve u ratu u BiH, što je gruba povijesna krivotvorina koja je producirala brojne nepravde (prije svega nekažnjavanje njihovih zločina) i posijala klice daljnjih nesporazuma čije se posljedice osjećaju i danas.

Posve je jasno i zna se kako je njihovo političko vodstvo na čelu s Alijom Izetbegovićem reagiralo na velikosrpsku agresiju prigodom napada na selo Ravno (u općini Trebinje) i njegovog razaranja i etničkog čišćenja (1. listopada 1991. godine) proglašavajući „neutralnost“ i izjavljujući: „To nije naš rat“.

Što se osvajanja hrvatskih područja tiče, oni su svoje namjere otvoreno objelodanili i na „Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima „Armije BiH“ s terena koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“ (čisto hrvatskih gradova).

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?time_continue=17&v=Fox-AiKtGyA)

Prave nakane muslimanskog vodstva (kako političkog, tako i vojnog), došle su do punog izražaja u vrijeme njihove operacije „Neretva ’93“ (započela je 9. rujna 1993. godine – dakle, gotovo tri tjedna prije održavanja „Prvog bošnjačkog sabora“ u Sarajevu) kojom se nastojalo potpuno poraziti HVO, etnički očistiti domicilna hrvatska područja u dolini Neretve i izbiti na Jadransko more. Oni su pri tomu stupili i u savezništvo sa srpskim agresorom (snagama iz okupiranih podričja BiH i Republike Hrvatske) i tako pokušali ostvariti svoje ciljeve.

Nakon što je ovaj plan propao (jer su Hrvati svoje prostore uz velike žrtve obranili), Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i opet otpočeti suradnju s Hrvatima (pa su u jednoj fazi čak pristali i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom), da bi se poslije rata (ne prvi put) opet okrenuli protiv njih – jedine snage koja je od početka sve činila kako bi se obranila BiH.

Naime, da se Hrvati iz Bosne i Hercegovine uz pomoć Republike Hrvatske nisu organizirali za obranu već u jesen 1991. godine, da nisu stvorili svoju Herceg Bosnu i HVO i grčevito se borili, ova bi zemlja za kratko vrijeme bila okupirana od Srba. Da Republika Hrvatska nije podržavala cjelovitu BiH, prva je priznala, pomagala vojno, humanitarno i na sve druge načine, zbrinjavala i hranila desetke tisuća muslimanskih izbjeglica, da nije utjecala na to da hrvatski narod izađe na referendum i glasuje za neovisnu BiH, Bosne i Hercegovine ne bi bilo. Da Hrvati iz BiH i Hrvatske nisu ponovno ginuli u završnim operacijama protiv srpskih snaga (nakon potpisanog Washingtonskog sprazuma u ožujku 1994. godine), Bosne i Hercegovine ne bi bilo.

Kad danas slušamo kako se u Sarajevu grubo izvrće istina i konstruira neka nova povijest ratova 90-ih, a Hrvati proglašavaju „agresorima“ i „faktorom destabilizacije“, postavlja se pitanje kako s takvim ljudima uopće graditi zajedničku državu i ima li ona budućnost.

Muslimanski agresor ubio je u srednjoj Bosni 1.606 Hrvata, od toga 121 dijete, a protjerali su oko 150.000 pripadnika ovog naroda (dok je njih barem 3 puta manje napustilo svoja ognjišta). I sve se to, pogotovu uloga „Armije BiH“ i mudžahedina u agresiji na hrvatska područja kao i njihovi masovni i krvoločni zločini, prešućuje.

Pored ostaloga, ne smiju se zanemariti činjenice kako se ratni sukob između muslimana i Hrvata odvijao na 95% područja gdje je u većini hrvatski narod, dakle, na prostorima koji su prema svim dotadašnjim mirovnim planovima međunarodne zajednice spadali u hrvatske provincije, a niti to da su Hrvati jedina strana u sukobu u BiH koja je svaki mirovni plan prihvatila – što nije bio slučaj sa Srbima i muslimanima.

Ima oni koji uporno dokazuju kako su za hrvatsko-muslimanski sukob podjednako krive i jedna i druga strana, iako argumenti govore nešto posve drugo.

Ubijanja jeste bilo na svim stranama – kao uostalom u svakom ratu na svijetu – i potpuno je jasno kako ni Hrvati u cijeloj priči nisu bez ikakve krivnje (jer su i neki od njih činili pojedinačne ekscese i zločine), ali dokazivati tezu kako su oni izazvali sukob s daleko nadmoćnijim oružanim snagama i to isključivo na svojim područjima (!) gdje su bili u potpunom okruženju (što od muslimanskih snaga što od srpskog agresora), ravno je apsurdu.

Sama tvrdnja da je najmalobrojniji (hrvatski) narod u BiH planirao i organizirao etničko čišćenje nad dva i pol puta brojnijim muslimanima (prema popisu iz 1991. godine Hrvata u BiH je bilo 17,38%, muslimana 43,47%) već je sama po sebi toliko nevjerojatna da tu nikakav komentar nije potreban, a pogledamo li tijek događaja u srednjoj Bosni i posljedice tog ratnog sukoba, istina o svemu još je očitija.

Hrvatska „šestorka“ Herceg Bosne u Den Haagu je optužena i osuđena za „udruženi zločinački pothvat“ (!?) i to usprkos svim dokazima koji to negiraju i bez ijedne činjenice koja bi takvu tezu mogla potvrditi i opravdati.

Koliki je cinizam „velikog zapadnog demokratskog svijeta“ i kakvo je njihovo shvaćanje pravde, pokazuje upravo drugostupanjska presuda u predmetu „Prlić i ostali“, kada su zadnjeg dana funkcioniranja ICTY-a (29. studenoga 2017. godine) izrečene kazne dugogodišnje robije nepravedno optuženima, pri čemu je general Slobodan Praljak pred očima cijelog svijeta oduzeo sebi život zbog nametnute stigme ratnog zločinca. Da ironija bude potpuna, u obrazloženju odluke Žalbenog vijeća oslobođen je krivnje za rušenje Staroga mosta u Mostaru, dok su Ahmići okarakterizirani kao „legitiman vojni cilj“ (iako su upravo ovi slučajevi čitava dva desetljeća bili stupovi muslimanske propagande kojom su dokazivani „agresija Hrvata“ i njihove „zločinačke namjere“ prema muslimanima).

Za zločin nad Ivicom Stojakom i 1.605 preostalih hrvatskih žrtava (većinom civila kojih je ubijeno ukupno 1.088), gotovo nitko na muslimanskoj strani nije odgovarao.

O kakvim se zločincima i zločinima radilo, dokaza je i više nego dovoljno.

Treba samo pogledati na Internetu ono što su oni i njihovi mudžahedini zabilježili kamerama u agresiji na Hrvate, pa i vezano za unutarnji muslimansko-muslimanski oružani sukob u zapadnom dijelu BiH, u kojemu, primjerice, Atif Dudaković  bez ikakve zadrške i grižnje savjesti hladnokrvno zapovijeda likvidacije svojih sunarodnjaka i paljenje njihovih kuća. (Vidi: https://kamenjar.com/alijin-vitez-krvavih-ruku-ubijao-hrvate-srbe-ali-i-svoj-narod/)

O ritualnim odsijecanjima glava, surovim masovnim masakrima, paljenjima, razaranjima i pljačkama čitavih sela, silovanjima i zvjerskim iživljavanjima Alijinih bojovnika i njihovih saveznika radikalnih islamista (mudžahedina) nad Hrvatima postoji čitava arhiva nepobitnih i autentičnih dokaza – od dokumenata do video snimaka, pa i zapisnika sa suđenja, ali pravde još uvijek nema.

Bez pune istine o prošlosti i bez pravde nema povjerenja, harmoničnih odnosa i u konačnici normalnog života među narodima u Bosni i Hercegovini.

Činjenica je to koju konačno u ovoj zemlji svi oni kojima je do nje stalo moraju shvatiti.

Video: muslimanski zločini u Lašvanskoj dolini

(https://www.youtube.com/watch?v=wf2bK9Nxink)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

HNS: Presuda ratnom zločincu Enveru Buzi zabrinjavajuće je negiranje opsega okrutnih zločina protiv Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Prvostupanjska presuda Suda Bosne i Hercegovine ratnom zločincu Enveru Buzi, bivšem zapovjedniku bataljuna Prozor Armije BiH, pod čijim se vodstvom počinio masakr u Uzdolu nad hrvatskim civilima i pripadnicima HVO-a, zabrinjavajuće je negiranje opsega okrutnih zločina protiv Hrvata u BiH, priopćeno je iz Odjela za branitelje HVO-a i Domovinski rat GV HNS-a, javlja Hrvatski Medijski Servis.

U nizu nepravdi koje osporavaju raspone ratnih zločina, pokolja i ugnjetavanja pripadnika hrvatske nacionalnosti, Odjel za branitelje HVO-a i Domovinski rat GV HNS-a BiH apelira na postizanje pravde za žrtve i mira za obitelji ubijenih.

“Devaloriziranje žrtava i okrutnosti zločina putevi su koji Bosnu i Hercegovinu vraćaju u bolnu prošlost i oni za koje se BiH ne smije opredijeliti”, stoji u priopćenju.

Iz Odjela za branitelje GV HNS-a ističu kako je jaka i funkcionirajuća pravna država prioritet razvoja Bosne i Hercegovine, koja će u sukladnosti s ovlastima i djelovanjem pružiti okvir za mirnu i stabilnu budućnost zajedničke domovine.

“Put stabilnosti, pravičnosti, suživota i zajedništva neophodni su za mir i razvoj Bosne i Hercegovine, te naša odgovornost prema žiteljima BiH”, priopćeno je iz Odjela za branitelje HVO-a i Domovinski rat Glavnog vijeća HNS-a./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari