Pratite nas

Herceg Bosna

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

Objavljeno

na

foto: REUTERS - Za muslimansko-hrvatskog rata Alija Izetbegović uspostavio je snažnu vojnu vezu Armije BiH i sa sunitskim i sa šijitskim akterima

Tijekom noći s nedjelje na ponedjeljak, posljednjega vikenda u kolovozu 2018. godine, zapaljena je hrvatska zastava u Žepču, postavljena uz spomenik poginulim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane. Sarajevski dnevni list Oslobođenje dotakao se tog događaja, ali se usput pozabavio i drugim slučajevima isticanja hrvatskih nacionalnih obilježja u BiH. Objavljen je članak koji je naslovljen “U Orašju zastave Hrvatske u čast tzv. Herceg Bosne, jedna navodno zapaljena u Žepču”.

U podnaslovu teksta piše: “Tokom jutra brojni portali u Hrvatskoj prenijeli su informaciju Mjesne zajednice Selišta kod Žepča u kojoj se navodi da je na spomen-obilježju poginulih pripadnika HVO zapaljena hrvatska zastava.” Sami tekst počinje sljedećom tvrdnjom: “Uz glavne saobraćajnice na području općine Orašje tokom proteklih nekoliko dana postavljeno je nekoliko zastava Republike Hrvatske.” Tekstu je priložena i fotografija na kojoj se vidi šest zastava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ni jedna zastava Republike Hrvatske. Nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost društveno političkih radnika u BiH (kao ni onih u Hrvatskoj), ali oni bi ipak morali znati kako izgleda zastava Republike Hrvatske. Trebali bi također znati i koja je i čija je zastava što je ovih dana, u nešto većem broju nego inače, izvješena na prostorima gdje u većem broju žive Hrvati.

Napomenimo još jednom da su Hrvati konstitutivan narod odnosno ustavotvorna nacija u BiH, a zastava o kojoj se piše danas je zastava hrvatskog naroda u BiH, a prije toga zastava Hrvatske Republike Herceg Bosne (Hrvatske zajednice Herceg Bosne), koja je u proljeće 1994. mirovnim Washingtonskim sporazumom integrirana u Federaciju BiH. Tim sporazumom priznati su svi njezini “pravni i administrativni aranžmani”, HVO je integriran u Vojsku Federacije, zadržao je svoju komponentu i svoje ratne zastave. Priznati su činovi i odličja, mirovine i po svemu je jasno, a najprije po ustavnim odredbama, da su Hrvati bili i ostali jednakopravan, konstitutivan narod u toj Federaciji, kao i u cijeloj BiH.

Ako je to tako, a jest, logično se nameće pitanje tko to i zašto četvrt stoljeća nakon rata ne prepoznaje hrvatska nacionalna obilježja u BiH i njihovim paljenjem skrnavi mir i uspomenu na poginule hrvatske vojnike. Kako to da uredništvo nekada “uglednih” dnevnih novina ne razlikuje zastavu Republike Hrvatske od zastave Hrvata u BiH, a hrvatske portale u BiH (od Posavine, preko Žepča do Mostara) od portala u Hrvatskoj. Ponavljam da nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost, ali se ovdje radi o nečemu drugome. Društveno politički radnici, odnosno nacionalni/istički djelatnici u medijima koji su od nekada državnih bosansko-hercegovačkih postali bošnjačko-bosanski nacionalni/istički mediji, ne priznaju postojanje Hrvata u BiH.

Ne priznaju i ne poznaju njihova nacionalna obilježja niti njihove medije. Oni ne priznaju stvarnost i Ustav, nego žive u ideološkim projekcijama i iluzijama koje permanentno održavaju, uvjereni da je, kao nekada u “dobra stara (diktatorska) vremena” stvarnost ono što oni, po nalozima i uputama iz komiteta, napišu na stranicama svojih novina. Pri tome zaboravljaju da su nekada takvu nametnutu “stvarnost” branili milicija i tužiteljstvo, a po potrebi i vojska, dok je danas ona tek otužno karikaturalno podsjećanje na nekadašnju moć i “slavu” i nekada koliko-toliko relevantne novine. Način pisanja novinara Oslobođenja nije izuzetak, već je pravilo kojega se drže gotovo svi bošnjačko-bosanski mediji i skoro svi njihovi novinari. Tako se i čitaniji Dnevni avaz osvrće na spomenute hrvatske zastave člankom “Po posavskim selima vihore se zastave zloglasne Herceg Bosne”. Naglasak je na “zloglasnoj” društvenopolitičkoj zajednici (kako se to nekada imenovalo). Hrvatska zajednica Herceg Bosna očito je na zlu glasu u bošnjačko-bosanskim medijima i među njihovim konzumentima, kao što je “zloglasna” i Republika Srpska. Konačno Hrvati i Srbi su također “zloglasni” osim one nekolicine koja se odrekla nacionalnog identiteta i u ime “građanstva” služi bošnjačkom nacionalizmu i bosanskom unitarizmu. Oni nisu “zloglasni” među Bošnjacima, ali su zato i te kako “zloglasni” među Hrvatima odnosno Srbima do te mjere da uz njihova imena obično ide pridjev “kmet”, “slugan”, “otpadnik”, “izdajnik” i slično.

Osim njih, među Hrvatima (a i Srbima) “zloglasni” su gotovo svi bošnjačko-bosanski “heroji”, “gazije”, “šehidi”, vojni i politički dužnosnici, od Gazi Husrev bega i Alije Izetbegovića do Rasima Delića, Nihada Bojadžića, obojice Ćela i Mušana Topalovića. Neki su živi neki nisu, neki su osuđeni, neki nisu, ali su svi u hrvatskoj javnosti na zlu glasu odnosno “zloglasni”. Jednako tako, “zloglasne” su i gotovo sve ”slavne” i “viteške” postrojbe Armije BiH, od Sedme muslimanske brigade, El Mudžahida, Handžar divizije pa do Četvrtog korpusa, Crnih labudova, 44. brdske brigade i da ne nabrajamo dalje. Neke su počinile manje, neke više zločina, ali su sve na zlu glasu odnosno “zloglasne”. Na posebno “zlu glasu” među Hrvatima u BiH je Treći korpus Armije BiH koji je osnovan za rat protiv Hrvata i čiji je zapovjednik čak osuđen za ratne zločine pred Haškim tribunalom. Sjedište korpusa, a jedno vrijeme i muslimanskog političkog vodstva, bilo je u Zenici. Odatle je protjerano oko 14 tisuća Hrvata, sva hrvatska sela su spaljena, oko 2000 Hrvata zatvoreno je u logore, počinjeno je više masovnih zločina; u selima Šušnju, Dusini, Čajdrašu i drugima ubijena su 74 civila među kojima i troje djece. Zeničke vlasti neće taj “zao glas” popraviti time što će bivšega predsjednika Republike Hrvatske Stipu Mesića proglasiti svojim počasnim građaninom. On i onako među Hrvatima u BiH kotira kao i bilo koji “zloglasni” bošnjački političar protuhrvatske orijentacije, na primjer Sefer Halilović.

Isto tako, Hrvatima su srpske “herojske” postrojbe “zloglasne”, kao što su i Srbima hrvatske. Puno je toga u našoj povijesti “zloglasno” da bi sve to navodili i na to trošili prostor i vrijeme. Zato kvalifikacija Hrvatske Republike Herceg Bosne kao “zloglasne” u bošnjačko-bosanskim medijima, ne znači ništa. Isto tako, svođenje Hrvatske Republike Herceg Bosne na zločine koji su se u njoj u ratnom razdoblju dogodili jednako je svođenju Republike Bosne i Hercegovine na još masovnije i još okrutnije zločine koji su se dogodili na teritoriju pod bošnjačko-muslimanskom vlašću i pod njihovom zastavom. Republika Bosna i Hercegovina ipak nije bila samo zločin na Kazanima, u Grabovici, Doljanima ili Uzdolu.

Ona je bila puno više od koncentracijskog logora na stadionu u Bugojnu, u muzeju u Jablanici, na Musali u Konjicu ili u Muzičkoj školi u Zenici. Republika Bosna i Hercegovina bila je i legitimna želja bošnjačkog naroda (pa i dijela ostalih) za slobodom i neovisnošću, za svojom nacionalnom (odnosno građanskom) državom. S druge strane Hrvatska Republika Herceg Bosna nastala je tijekom mirovnog procesa na temeljima Hrvatske zajednice Herceg Bosne osnovane 18. studenoga 1991. na inicijativu Hrvata iz središnje Bosne i Posavine. U nju su uključeni i HZ Soli iz Tuzle, te HZ Sarajevo. HZ HB je zamišljena kao koordinacija općina koja se odmah u osnivačkom aktu obvezala “poštivati demokratsku vlast BiH dok postoji državna neovisnost u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju”. Čuvari i obnovitelji Jugoslavije, te konstruktori raznih “historijskih sporazuma” žestoko su zamjerili bosansko-hercegovačkim Hrvatima deklarirano antijugoslavenstvo i značajan doprinos u rušenju jugoslavenske federacije što je bio preduvjet stvaranja neovisne Republike Hrvatske. Tu treba tražiti i na prvi pogled čudnu i nelogičnu političko-medijsku spregu bošnjačkih nacionalista, bosanskih unitarista, islamista, jugoslavenskih utopista, europskih “liberala” i “socijalista” s raznim “nevladinim udrugama” a zapravo eksponentima raznih “stranih vlada”. Svi su oni barem u jednom vremenu računali ili koketirali s opstankom ili obnovom kakve-takve jugoslavenske zajednice (eventualno bez Slovenije, ali zato s Albanijom). HZHB je osnovana nakon što je agresija na Hrvatsku dosegla vrhunac, nakon što je razoren i okupiran Vukovar, nakon što su postrojbe JNA napale Dubrovnik i popalile sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, nakon što je Alija Izetbegović rekao da rat u Hrvatskoj “nije naš rat” i nakon što se Vlada SR BiH na to nije htjela (smjela) ni oglasiti. Nastala je u stanju nužne obrane kao prirodno pravo jednoga naroda na obranu i očuvanje identiteta i političkog subjektiviteta. Važno je napomenuti kako to hrvatstvo nije bilo usmjereno protiv Bosne i Hercegovine. Isti ljudi koji su osnovali i vodili HZHB podržali su raspisivanje referenduma o neovisnosti BiH u njezinoj Skupštini, sudjelovali su u organizaciji i pridonijeli uspjehu tog referenduma koji je bio temelj državne neovisnosti BiH. U svakom službenom aktu iznad imena HZHB stavljali su ime države Bosne i Hercegovine. U intervjuu Slobodnoj Bosni, deset dana nakon proglašenja HZHB njezin predsjednik Mate Boban je izjavio kako “Bosna više nije ponosna”, jer njezinim cestama, željeznicom i zrakom “kruži zlo, ona je okupirana”. Dodao je kako je hrvatski narod morao nešto učiniti i dati do znanja da to ne prihvaća i tako sačuvati svoj ponos. Boban je kao zastup­nik sudjelovao u radu Skupštine BiH i 25. siječnja 1992. glasovao je za “Odluku o raspisivanja referenduma o nezavisnosti BiH”.

Treba znati i da HZ HB zapravo nije ni funkcionirala sve do travnja 1992. i otvorenog rata s JNA i srpskim dobrovoljačkim postrojbama odnosno “zlom” koje je Boban spominjao. Tek tada je ona aktivirana i osnovano je Hrvatsko vijeće obrane u kojem je bilo Muslimana gotovo koliko i Hrvata. Iz današnje perspektive legitimno je postaviti pitanje zašto je ta zajednica nazvana hrvatskim a ne nekim nacionalno neutralnim imenom. One koji bi takvo pitanje eventualno postavili podsjetio bih na tekst Izetbegovićeve Islamske deklaracije u kojoj je napisao: “Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili bježati s bojnog polja.” Naravno, to je njegovo stajalište, no ne treba smetnuti s uma da je na tim idejama 1990. osvojio vlast i da je, štoviše, upravo iz tih riječi izvirala praksa islamizacije Armije BiH koja je trebala ojačati moral i učvrstiti identitet odnosno povezanost među njezinim pripadnicima. O tome koliki je uspjeh toga pothvata bio može se raspravljati. U takvim okolnostima i vremenima, kad je u susjedstvu buktio rat za samostalnu Hrvatsku, bilo bi više no naivno zamišljati da se Hrvate u BiH moglo mobilizirati u organizaciju pod kakvim ocvalim i kompromitiranim socijalističkom nazivom. To tim prije što su se socijalistički mitovi možda i najpliće u bivšoj Jugoslaviji ukorijenili upravo u toj populaciji. Svakome tko bilo što zna o društvenim gibanjima jasno je da su ginuti tada mogli samo s hrvatskim imenom i pod hrvatskom zastavom koju su ipak razvili unutar bosansko-hercegovačkog državnog konteksta.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Bugojnom se i dalje šetaju odgovorni za nestanak i likvidaciju 19 Hrvata i mučenja u logoru ‘Stadion’

Objavljeno

na

Objavio

U utorak 19. ožujka preživjeli hrvatski logoraši, zajedno s obiteljima ubijenih i nestalih, obilježit ćemo 25. godišnjicu razmjene 294 logoraša iz zloglasnog koncentracijskog logora takozvane Armije BiH „Stadion“, otvorenog pod tribinama Nogometnog kluba Iskra, piše Hrvatski Medijski Servis.

Logor u kojem su hrvatski logoraši mučeni na najokrutnije načine; tučeni kablovima, palicama, lopatama, kundacima i svime što je pripadnicima tzv. Armije BiH došlo do ruku. Uvjete boravka u logoru „Stadion“ predstavnici Međunarodnog crvenog križa ocijenili su gorim od stanja kojeg su zatekli u zloglasnom srpskom logoru „Manjača“.

„ Mi Hrvati previše smo tihi u priči o zločinima koje su počinili pripadici tzv. Armije BiH, dok nam gase medije, izokreću činjenice, negiraju počinjeno, optužuju naše pobijene, ali i nas koji smo utamničeni, mučeni, pa čak i naše nasilno odvedene o čijoj sudbini ni 25 godina poslije ništa ne zmamo, kažu hrvatski logoraši.

Mi i dalje, vele, šutimo, dok političko Sarajevo svakodnevno u mnoštvo bošnjačkih medija plasira laži o Hrvatima pokušavajući uvjeriti domaću i međunarodnu zajednicu da tzv. Armija BiH nije činila zločine, da je bezgrešna.

-U Bugojnu se bez imalo srama šetaju odgovorni za nestanak i likvidaciju 19 bugojanskih Hrvata, odbijajući sve ove godine otkriti lokaciju s posmrtnim ostatcima naših nasilno odvedenih logoraša. Dok tragamo za lokacijama na kojima su kosti naših nestalih, pripadnici bošnjačkog naroda nam se rugaju, traže novac i lažu. Užasna je činjenica da su se do sada javila 32 Bošnjaka koji su dali lažne informacije o mjestima s posmrtnim ostatcima nestalih bugojanskih Hrvata. Sramotno je i da nitko od lažnih svjedoka nije odgovarao, ističe se u priopćenju preživjeli hrvatski logoraši iz Bugojna.

Navode kako bugojanski koncentracijski logor „Stadion“ čak nema ni ploču s natpisom da je pod tribinama, u neljudskim uvjetima, postojao logor kroz koji je torturu prošlo 550 Hrvata, da su 294 logoraša na tom mjestu mučena punih osam mjeseci i da je iz toga logora odvedeno u nepoznato i likvidirano 19 Hrvata Bugojna.

-Činjenice da je tzv. Armija BiH izvršila agresiju na Hrvate Bugojna, otvorila na desetine logora i ubila preko 200 Hrvata te počinila brojne zločine pod zapovjedništvom Selme Cikotića, ratnog zapovjednika Operativne skupine Zapad i predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna Đevada Mlaće, ne dopiru ni do javnosti ni do pravosuđa, upozoravaju.

Tužiteljstvo BiH više od 10 godina vodi istragu o predmetu Đevad Mlaćo, ali ovaj predmet kojeg vodi tužiteljica Slavica Terzić godinama tapka u mjestu.

-Tužiteljica Terzić očito je i sama pihvatila ulogu zaštitnika zločinaca umjesto da protiv njih, na temelju nepobitnih dokaza, podigne optužnicu. Iz takvog odnosa pravosuđa, zaključujemo da mi Hrvati Bugojna nismo više važni ni Tužiteljstvu ali ni međunarodnoj zajednici. Nažalost, stječemo dojam da ni hrvatskim političarima Hrvati Bugojna više nisu važni, počevši od Srednjobosanske županije do viših razina vlasti, kažu hrvatski logoraši.

Bolna je, navode, istina da nitko od Hrvata Bugojna ne obnaša ni jednu od važnijih dužnosti kako u politici tako i čelništvu Udruga proizašlih iz Domovinskog rata HVO HB.

Bez obzira na odnos svih pobrojanih, mi stradalnici Domovinskog rata Bugojna, logoraši, zajedno s obiteljima nestalih, s vjerom u Boga i nadom u bolje sutra, obilježit ćemo i ovu 25. godišnjicu razmjene hrvatskih logoraša iz zloglasnog logora „Stadion „ u Bugojnu. Učinit ćemo to kao i svake godine, dostojanstveno s porukom i nadom da će i na ovom svijetu konačno biti pravde i istine i za Hrvate Bugojna. Osim u Boga ostaje nam uzdati se u zagovor sv. Josipa, našeg zaštitnika na čiji blagdan smo razmjenjeni“, navode u priopćenju za javnost preživjeli hrvatski logoraši iz Bugojna.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obilježena 27. obljetnica utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez

Objavljeno

na

Objavio

Izaslanstvo HNS-a BiH predvođeno članom Predsjedništva HNS-a BiH, dopredsjednikom HDZ-a BiH i predsjednikom Federacije BiH Marinkom Čavarom nazočilo je svečanom obilježavanju 27. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez.

Program obilježavanja počeo je misom zadušnicom za poginule i umrle pripadnike HVO-a Vitez u crkvi sv. Juraja, a zatim je uslijedilo polaganje vijenaca kod spomen obilježja poginulim pripadnicima HVO-a, te svečana akademija u Hrvatskom domu u Vitezu.

Na svečanoj akademiji, predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara obratio se nazočnima prigodnim riječima. „Poklanjajući se svakom poginulom branitelju i suosjećajući se s bolom članova obitelji poginulih branitelja sve vas srdačno pozdravljam i, u ime predsjednika HDZ-a BiH i HNS-a BiH dr. Dragana Čovića, čestitam svim časnicima, dočasnicima, svim bojovnicima i svim našim braniteljima 27. obljetnicu utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez.

Slaveći naše obljetnice, čini mi se da ponekad „skliznemo“ malo previše u tugu i komemoraciju. Treba odati počast i nikad ne treba zaboravit odati počast svakom branitelju koji je stradao, poginulom branitelju, ali ne smijemo zaboraviti da prvenstveno slavimo utemeljenje organizacije koja je osigurala slobodu na ovim prostorima, da smo je izborili uz svete žrtve i u nemogućim uvjetima.

Obranili smo svoj dom, svoju domovinu, svoj rodni zavičaj, i to trebamo prenositi generacijama, na koji način i kako smo to učinili. Nekad se i samo čudimo kako smo to uspjeli. Organizirali smo HNS BiH, kao krovnu organizaciju hrvatskog naroda u BiH, s ciljem da objedinimo sve legitimno izabrane predstavnike hrvatskog naroda u BiH i da okupimo kroz to sve političke snage hrvatskog naroda u BiH.

Obranili smo slobodu hrvatskog naroda, ali nismo ostvarili onaj zacrtani cilj, da hrvatski narod u BiH živi u punoj slobodi i ravnopravnosti kako je to zapisano u sporazumima koje smo prihvatili nakon slavnih ratnih pobjeda i obrane svog doma. I u toj borbi, svjesni smo da puno puta nemamo ni puno saveznika, ni međunarodnih, ni onih koji žive u BiH i predstavljaju određene političke subjekte, te da imamo niz otegnutih okolnosti kroz koje moramo proći.

Jedino hrvatskim zajedništvom možemo ostvariti punu slobodu i ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH. Na izbore smo izašli s ciljem doći u poziciju kako promijeniti Izborni zakon koji će omogućiti legitimno biranje hrvatskih predstavnika u svim institucijama i na mjestima gdje je to po Ustavima BiH i FBiH predviđeno.

Nitko od nas nema pravo obezvrijediti žrtvu naših poginulih koji su dali svoje živote za našu slobodu niti odustati od borbe za punu ravnopravnost i slobodu hrvatskog naroda u BiH.“, kazao je Predsjednik Federacije BiH.

Nazočnima se obratio i general Ilija Nakić koji je u svom govoru istaknuo kako je obljetnica Zbornog područja HVO-a Vitez prevažna za Središnju Bosnu i da je na razini koja dolikuje žrtvi hrvatskog čovjeka i hrvatskog vojnika na ovim prostorima.

U ime organizatora obilježavanja 27. obljetnice Zbornog područja HVO-a Vitez, Udruge nositelja ratnih odličja HVO-a ŽSB, nazočnima se obratio njen predsjednik Jozo Stojak.

Na svečanoj akademiji, u znak zahvale za doprinos i potporu, uručene su zahvalnice predsjedniku Federacije BiH Marinku Čavari, Lidiji Bradara i ministru branitelja ŽZH Mladenu Begiću.

U čast, trajni spomen i zahvalnost za izniman doprinos životu, slobodi, svome narodu, posthumno su uručene plakete pukovniku Nikoli Jelušiću, bojniku Mirku Sinanoviću i satniku Mili Vincu.

Današnjoj svečanosti nazočili su i izaslanik Predsjednice RH brigadir Marin Gregorević, izaslanik ministra hrvatskih branitelja RH Ivan Vukić, generali: Mario Bradara, Dragan Čurčić, Filip Filipović i Tomo Kolenda, te brigadiri, časnici, dočasnici i vojnici HVO-a, prenosi Večernji list

 

HVO je očuvao BiH, zaustavio rat i dio je bh. oružanih snaga

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari