Pratite nas

Istaknuto

IVO LUČIĆ: Lijeva kulturna hegemonija traje već punih sedamdeset godina

Objavljeno

na

“Euforično višegodišnje slavlje pobjede nad fašizmom i zanos obnove ratom razrušenih krajeva zakriva činjenicu kako je riječ o jednakoj, ili pak srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (socijalističkog) antifašizma, bez obzira na njihova dijametralna sadržajna određenja.“ Ovu rečenicu nije napisao dr. sc. Zlatko Hasanbegović aktualni HDZ-ov ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske nego prof. dr. sc. Gvozden Flego bivši SDP-ov ministar znanosti i tehnologije u Vladi Republike Hrvatske dok je njome predsjedavao Ivica Račan.

[ad id=”68099″]

Flego u članku „O psihičkoj strukturi antifašizma“ objavljenom 1996. godine u zborniku Antisemitizam holokaust antifašizam, u nakladi Židovske općine u Zagrebu iskazuje slaganje s onima koji govore o neuspjehu antifašizma nakon Drugoga svjetskog rata. On piše da nakon vojne pobjede antifašizma njegova politička forma „doživljava neuspjehe i poraze“. Razlozi za taj poraz leže prije svega u nemogućnosti antifašizma da se emancipira od svoga predloška fašizma te on ostaje zarobljen samim fašizmom. Flego izjednačava psihičku shemu i pragmu fašizma i antifašizma koji „nakon rata smatran civilizacijskom obvezom par exellence, postaje gotovo monopolom poslijeratnih komunista Evrope“. Antifašizam je ostao „pokret manifestacione prirode, bez bitnih samosvojnih određenja i bez elemenata liberalno-političke tradicije“ pa i nije mogao donijeti bitno drugačiji međuljudski ustroj u odnosu na osporavani predložak“.

Citirane teze Gvozdena Flege objavljene prije 20 godina još uvijek su aktualne. Ništa se bitno nije promijenilo osim što su mediji, tijekom petnaestak godina u mandatima lijevih (Račan, Milanović) i tehnokratskih vlada (Sanader, Kosor) te tri mandata lijevih predsjednika (Mesić, Josipović), stvorili dojam (iluziju) kod dijela javnosti kako je (socijalistički i jugoslavenski) antifašizam ugrađen u temelje hrvatske Države pa je time nesporna vrijednost i „civilizacijska obveza“ na koju monopol imaju manje ili više reformirani komunisti u Hrvatskoj i „Regionu“.

Na temelju tog i takvog dojma odnosno te i takve iluzije gradila se teza kako je današnja demokratska Republika Hrvatska nastala kao prirodan i samorazumljiv slijed povijesnog razvoja te kako je potpuno svejedno tko je bio na njezinu čelu i kakvu je taj politiku vodio. Takav skučeni deterministički pogled na nacionalnu povijest posljedica je ozbiljne kontaminacije vulgarnom interpretacijom marksističke teorije, ali je istovremeno i sredstvo za diskreditaciju zaslužnih odnosno zaštitu onih koji su se o tu ideju ogriješili.

Pojednostavljeno rečeno, prema tom tumačenju povijesti, za neovisnost demokratske Republike Hrvatske nisu zaslužni Franjo Tuđman i njegova stranka HDZ, nego Josip Broz Tito i SKJ koji su donijeli Ustav SFRJ iz 1974. odnosno Ivica Račan i SDP jer su „mirno predali vlast“. Za obranu i oslobođenje Republike Hrvatske nisu zaslužni hrvatski branitelji, jer je rat i onako bio „dogovoren“, „nepotreban“ i u svakom pogledu „zločinački“. Rat je bio i „građanski“ što onda u potpunosti amnestira naše istočne susjede i pobunjene (su)građane, a hrvatske branitelje svodi na kategoriju suvišnih „privilegiranih“ pojedinaca i organizacija „sumnjive“, uglavnom „kriminalne“, da ne kažemo „zločinačke“ reputacije.

Kao konačni zaključak, u komunističkom propagandnom laboratoriju razrađena je teza da su Hrvatsku stvorili jugoslavenski komunistički partizani, a da je njezinu samostalnost izborila Udba – tajna komunistička policija na čelu s Manolićem, Boljkovcem i Perkovićem. Takvo tumačenje suvremene hrvatske povijesti spremno su prihvatili i „desni“ sektaši jednake ili srodne psihičke sheme onoj komunističkoj (vrlo često se radi o konvertitima) kojoj se istovremeno žestoko protive. Ni jedni ni drugi ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao demokratsku i pluralnu državu, onakvu kakva ona jest, nego je vuku i razvlače, ne bi li je napravili po svojoj mjeri onakvom kakvom je oni za sebe žele, a kakva ne može biti. Upravo je to jedan od važnih razloga hrvatske društvene i političke krize i stagnacije.
Nerazumijevanje i neprihvaćanje činjenice da u Republici Hrvatskoj žive ljudi različitog podrijetla, svjetonazora i političkih opredjeljenja, s različitim iskustvima te suprotstavljenim legitimnim i legalnim interesima i zahtjevima stvara sve dublje društvene podjele. Nemogućnost ostvarenja radikalnih ciljeva političkim sredstvima kroz demokratsku proceduru unutar institucija hrvatske države, u prvi plan gura radikalne pojedince i skupine koje nude brzo i efikasno „rješenje“. Nedavno održani izbori nisu doveli do stvarne „pobjede“ ni jedne politički zaraćene strane. Vlada je formirana kao rezultat političkog kompromisa i kakve takve svijesti o društvenoj stvarnosti. Lijevima je vlast za malo izmakla, a desni nemaju snage za revanš i konačnu ideološku pobjedu.

Jedan od razloga za to je i lijeva kulturna hegemonija koja traje već punih sedamdeset godina, a nastala je prije svega fizičkim likvidacijama, progonom te marginalizacijom velikog broja hrvatskih intelektualaca raznih struka. Institucionalna kultura hrvatske Države jedva preživljava na kadrovskom i financijskom minimumu, dok je „alternativna“ scena obilno financirana iz državnog proračuna, uz samo jedan kriterij – ispravnu ideološku orijentaciju. Dok su akademski obrazovani umjetnici i znanstvenici stjerani u hladne kutke svojih institucija hranjeni mrvicama i prisiljeni na razne oblike „tezgarenja“, dotle „lijevi alternativci“ – vječita socijalistička mladež bez ikakvih relevantnih kvalifikacija ili vrijednosti zauzimaju govornice, pozornice i medijski prostor.

Ni jedna Vlada nakon 2000. godine, koliko god bila jaka, nije se usudila mijenjati taj odnos, osim ove u kojoj će ministarstvo kulture voditi Zlatko Hasanbegović. Njegov izbor izazvao je konsternaciju i opću mobilizaciju na „ljevici“. Izvukli su mu izjavu s televizije i iz konteksta i proglasila ga „fašistom“, „ustašom“ i „nacistom“ – baš onako kako komunisti tradicionalno etiketiraju sve svoje političke protivnike. Izmislili su da je bio član HOP-a, otkrili su da je rođen u Zagrebu dvjestotinjak metara od HNK, da je doktor znanosti, navijač Dinama, hrvatski nacionalist i musliman. Član je Medžlisa islamske zajednice u Zagrebu i Nadzornog odbora udruge Hrvatski križni put – sve strašnije od strašnijeg. Organizirali su prosvjede i skovali mrtvački kovčeg te su uz izljeve bijesa i mržnje prijetili i suze ronili, pozivali na ustanak ili barem na bojkot.

I dok je njih tridesetak na Gornjem gradu i ispred Ministarstva prosvjedovalo protiv Hasanbegovića, odnosno protiv slutnje ili najave da će se sredstva iz proračuna od sada dijeliti prema jasnim kriterijima, a da će kulturne institucije i tradicionalna kultura imati primat, Savskom ulicom kretala se kolona s tisućama prosvjednika. Njihov je cilj bilo Vijeće za elektroničke medije koje je privremeno (na tri dana) oduzelo koncesiju Televiziji Z1 zato što je u jednoj emisiji registriran „govor mržnje“. Naime, u emisiji je prikazano kako nekolicina svećenika Srpske pravoslavne crkve pjevaju četničke pjesme te su prozvani „četnicima“ i „četničkim vikarima“ što je bila aluzija na izjavu srbijanskog ministra Aleksandra Vulina koji je prošle godine u Hrvatskoj (Jadovno) blaženog Alojzija Stepinca nazvao „ustaškim vikarom“. Voditelj je na kraju uputio „upozorenje“ Zagrepčanima (posebno majkama s malom djecom) koji se šeću Cvjetnim trgom i prolaze pokraj pravoslavne crkve da bi „trebali pripaziti kako ne bi netko s nožem istrčao i obavio svoj krvavi četnički pir“. Prilog u emisiji, kao i odnos prema predsjednici Vijeća za elektroničke medije, bili su krajnje grubi, neprimjereni i neprihvatljivi te su dodatno naglasili težinu društvenih podjela, razinu ideološke netrpeljivosti, ali i nemoć državnih institucija.

Nedostatak takta pokazao je i bivši premijer Zoran Milanović ocijenivši prosvjede i prosvjednike „filofašističkim“, a njihove „vođe“ „filonacistima“. Zaprijetio je izvođenjem na ulicu svojih pristaša „normalnih ljudi“ te je prozvao ministra Hasanbegovića retoričkim pitanjem kako je imao obraza doći u Sabor na komemoraciju žrtvama holokausta, a „negira antifašizam“. Tu se vraćamo na početak i problem monopolizacije antifašizma od strane manje ili više reformiranih komunista. Ne negira ministar Hasanbegović antifašizam nego s punim pravom negira „floskulu“ kako je Republika Hrvatska „nastala na antifašizmu“, odnosno da najveće (i jedine) zasluge za njezino stvaranje i demokratski razvoj imaju „antifašisti“ što u hrvatskoj stvarnosti znači jugoslavenski komunisti. Hrvatska je postojala i prije jugoslavenskih komunista, a postojat će i dalje usprkos njima i to kao suverena, demokratska država, koja se razvijala „nasuprot proglašenju NDH“ i gradila „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava“ te „na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu“. Upravo onako kako to piše u njezinu Ustavu.

Oni koji su u Domovinskom ratu pobijedili ne smiju dopustiti da ih se manipulira i da ih se iz časne pobjedničke pozicije izgura u položaj gubitnika nekog drugog, davnog rata u kojem nisu sudjelovali. Teško je bilo pobijediti u ratu ali nije lako ni nositi se s pobjedom. Još teže je sebe pobijediti i izići iz ideoloških i kulturnih okvira u kojima smo formirani. Treba uložiti veliki intelektualni napor i osloboditi se indoktrinacije uvjetovane podrijetlom te se emancipirati od (svoga) totalitarizma kamufliranog u „antifašizam“ ili „državotvorno hrvatstvo“.

Rijetki su oni koji uspijevaju izdići se iznad osobnih ograničenja i trauma krećući se po vertikali – gore ka univerzalnom, ne odustajući pri tome od temeljnih vrijednosti svojih uvjerenja. Puno je više onih koji su, krećući se po horizontali iz jedne krajnosti (lijeva/desna) otišli u drugu (desna/lijeva), nudeći se i namećući kao „udarna pesnica“ nove krajnosti. Takvi su danas ikone lijevih i desnih sektaša i stupaju na čelu njihovih kolona. Milanović je po svemu sudeći ostao zarobljen unutar zadane „psihološke sheme“ te usprkos četverogodišnjega boravka na jednoj od najvažnijih pozicija u Državi nije uspio (ili ne želi) razumjeti svu složenost hrvatskog društva. Za razliku od njega Flego je napravio taj iskorak što je i glavni uzrok njihova političkog (ideološkog) sukobljavanja. Zlatko Hasanbegović je svojim životopisom također pokazao da je u stanju nadići ograničenja i prihvatiti legitimitet suprotstavljenih pozicija, ne odustajući pri tom od svojih temeljnih uvjerenja. To ga čini osobom dijaloga i jedna je od najvažnijih kvalifikacija za njegovo mjesto ministra u novoj Vladi.

Način na koji je ta Vlada sastavljana istaknula je neke vrijednosti koje do sada nisu bile u prvom planu. Načelo izbora između više kandidata i veta na iznesene prijedloge otvorile su prostor kompetenciji nasuprot stranačkoj podobnosti. Usprkos nekih očitih promašaja i nesnalaženja u kadroviranju, vrijeme svevlašća i apsolutnih istina je nepovratno prošlo. Onaj tko želi biti u pravu mora ponuditi argumente i jasna objašnjenja – nisu dostatne stranačke smjernice i zaštita „svemoćne“ stranke/partije Takva Vlada imat će mogućnost ali i interes zaustaviti ideološki rat i obuzdati jurišnike koji nastupaju u njezino ime. Umjesto najglasnijih, najbrutalnijih i najprimitivnijih treba afirmirati najkompetentnije i najodgovornije. Vlada treba naći načina kako nadići općeprisutni manjak nacionalne samosvijesti i znanja o vlastitom društvu i vanjskom svijetu. Mora u javnosti osvijestiti činjenicu da smo članica Europske Unije i NATO pakta i u skladu s tim se ponašati. Svijet se ne dijeli na „nas“ i „njih“, ne postoje samo „naši“ interesi čiji su protivnici onda neprijatelji, odnosno (klero)fašisti ili (srbo)komunisti. Nama suprotstavljene interese trebamo prihvatiti kao ravnopravne, o njima raspravljati i oko njih se dogovarati. U pluralnom društvu kakvo je hrvatsko moramo otvoriti prostor dijalogu (između ostalih Hasanbegoviću i Flegi) inače će kolone prosvjednika biti sve duže, a njihovi zahtjevi i smjerovi sve teže razumljivi i predvidljivi. Sve dok se jednoga dana kolone „naših“ i „njihovih“ ne susretnu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari