Pratite nas

Komentar

‘Svaka rasprava o Bleiburgu dobiva oblik sukoba’

Objavljeno

na

Bleiburški događaji odnose se na predaju oružanih snaga NDH i drugih kolaboracionističkih postrojbi u Jugoslaviji kao što su četnici, slovenski belogardejci, kozaci i drugi u svibnju 1945. na Bleiburškom polju u Južnoj Koruškoj u Austriji….

Najposjećenija komemoracija žrtava Drugog svjetskog rata, Bleiburg, u javnosti se ocjenjuje ovisno o političkom spektru, ali joj je sa svim komemoracijama zajedničko da se ne koristi samo za suočavanje s prošlošću već i kao sredstvo za političke obračune.

To je jedan od zaključaka knjige u kojoj hrvatski stručnjaci predstavljaju rezultate četverogodišnjeg praćenja i analiziranja svake od sedam najmasovnijih komemoracija ratnim žrtvama u Hrvatskoj, koja bi se trebala pojaviti iz tiska 21. svibnja kod Routledgea, jednog od najvećih nakladnika znanstvene literature u svijetu, piše Ivo Lučić/Hina.

Za zbornik „Politički rituali i kulturno pamćenje trauma dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj“ koji su uredili Vjeran Pavlaković i Davor Pauković, urednik serijala u Routledgeu Henri Lustiger-Thaler kaže da nudi inovativne pristupe istraživanju komemorativnih praksi i predstavlja jedinstvenu studiju slučaja za znanstvenike koji se bave kulturnim memorijama i politikama identiteta na području bivše Jugoslavije.

Pod pritiskom austrijskih vlasti

Za najviše sljedbenika, Bleiburg je simbol partizanskih i komunističkih zločina počinjenih krajem Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, i takav je korišten u procesu delegitimizacije komunističkog razdoblja u Hrvatskoj, ističe povjesničar na Sveučilištu u Dubrovniku Davor Pauković.

On podsjeća na rezultate istraživanja javnog mnijenja provedenih u okviru projekta Strategije simboličke izgradnje nacije u jugoistočnoj Europi u 2011., u kojem je 50 posto ispitanika smatralo da su Hrvati bile najveće žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, dok je 54,6 posto mislilo da je Bleiburg prikladan simbol za obilježavanje tih žrtava.

Bleiburg je jedan od najutjecajnijih kanala za oblikovanje pripovijesti o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti, koje političke elite rado koriste, ističe se i dodaje da s druge strane ta manifestacija trpi kritike za politizaciju žrtava i za revizionizam povijesnih zbivanja.

Posljednjih godina ljevičarski političari i nevladine organizacije iz Austrije poticali su zabranu toga događaja, tvrdeći da se radi o okupljanju neofašista. Policija je pooštrila mjere, pa je lani uhićeno šestoro “hodočasnika” od kojih su neki dobili uvjetne zatvorske kazne.

Mediji su isticali da je jedan od njih viđeniji član dugopoljskog HDZ-a, bivši lokalni dužnosnik i u tri mandata županijski vijećnik koji je u Bleiburg navodno došao na trošak općine, ali je boravak u Koruškoj prisilno produžio za mjesec i pol dana koliko je proveo u tamošnjem zatvoru.

Austrijske civilne i crkvene vlasti ove su godine zaprijetile zabranom skupa zbog promocije povijesnog revizionizma i afirmacije fašizma, pod kojim prijetnjama su se odvijale pripreme za dolazeću komemoraciju.

Britanci inzistirali da se predaju partizanima

Bleiburški događaji odnose se na predaju oružanih snaga NDH i drugih kolaboracionističkih postrojbi u Jugoslaviji kao što su četnici, slovenski belogardejci, kozaci i drugi u svibnju 1945. na Bleiburškom polju u Južnoj Koruškoj u Austriji.

Iako je Njemačka kapitulirala 8. svibnja, te su se snage nastavile boriti do 15. svibnja, kada se glavna skupina vojnika i službenika pokušala predati Britancima u Bleiburgu, objašnjavaju Pauković i Pavlaković.

Britanci su, međutim, inzistirali da se predaju partizanima, prema sporazumima između savezničkog vodstva, ističu oni.

Povlačenje tih snaga pratio je veliki broj civila, od kojih su mnogi zarobljeni u Sloveniji i nikada nisu stigli do Bleiburga. Nakon predaje, zarobljenici su vraćeni u Jugoslaviju u marševima smrti „Križnim putem“, na kojim su ih pratile masovne likvidacije vojnika i civila bez suđenja.

Komemoracije bleiburškog masakra i Križnog puta pokrenuli su preživjeli pripadnici oružanih snaga NDH. Jedina je to komemoracija koja se događa izvan Hrvatske i organizira je privatna udruga registrirana u Austriji Počasni bleiburški vod (PBV), na privatnom zemljištu, što bitno smanjuje mogućnost hrvatskih zakonodavaca i političara da utječu na njezino održavanje, ističu.

Od zavjereničkih skupova do pokroviteljstva Sabora

Prva organizirana komemoracija u Bleiburgu održana je na Dan svih svetih 1952. godine. Dok su komemoracije tijekom socijalističke Jugoslavije imale zavjereničke prizvuke, a emigrante su pratile austrijske i jugoslavenske obavještajne službe, nakon 1990. godine službena izaslanstva i političari otvoreno su počeli sudjelovati u danu sjećanja sredinom svibnja, kaže Pauković.

Godine 1995. godine Sabor je preuzeo organizaciju komemoracije, koju je vlada SDP-a otkazala 2012., a koalicija HDZ-a obnovila 2016..

Komemoracija započinje u crkvi i na groblju u Unter-Loibachu, a zatim procesija koju vodi svećenik kreće prema polju Bleiburg, gdje je PBV 2007. godine izgradio kapelicu i pozornicu. U prošlosti su politički govori bili na prvom mjestu, a potom bi se održala misa, ali od 2015. godine govori dolaze nakon vjerske ceremonije, što ukazuje na središnju ulogu Katoličke crkve, ističe.

Unatoč nekim potezima prema uspostavi konsenzusa između glavnih političkih aktera od 2000. godine, na primjer, posjeta bivšeg premijera Ivice Račana i njegove isprike u Bleiburgu 2002., sporovi oko komemoracije su se nastavili.

Masovna ubojstva bez suđenja o kojim se nije smjelo govoriti

Središnje mjesto u komemoraciji predstavljaju govori crkvenih predstavnika tijekom propovijedi, političara i organizatora koji svojim porukama „uokviruju“ značenje Bleiburga, ističe Pauković.

Prisutnost crkvenog vodstva u Bleiburgu, kao i njihova razmišljanja o povijesti i politici, garnirana religijskim porukama, te njihova odsutnost u Jasenovcu, jasno ukazuje na naraciju Drugog svjetskog rata koju ta moćna institucija u hrvatskom društvu favorizira, kaže on i  napominje da to nije jedini razlog zbog kojeg crkva nije prisutna na komemoraciji u Jasenovcu.

Dominantna teme u govorima su hrvatske žrtve i tragični događaji iz 1945. godine. Događaji su tragični jer su na Bleiburgu i u kasnijim marševima smrti ubijeni nedužni ljudi, bez suđenja i protivno ratnim pravilima, a niti jedan od tih zločina nije procesuiran. Naglašava se činjenica da o tim zločinima nije bilo moguće govoriti, pa čak i danas na ljevici postoje oni koji nastoje ušutkati sjećanje na njih.

Bleiburška tragedija često je povezana s Domovinskim ratom, što označava kontinuitet borbe za neovisnost i slobodu hrvatskog naroda, pa su žrtve iz Bleiburga i žrtve iz Domovinskog rata umrle za istu slobodu, ističe se u političkim govorima.

Svaka rasprava dobiva oblik sukoba

U bleiburškim govorima čuju se pozivi na prevladavanje ideoloških podjela u društvu, za utvrđivanje istine i postizanje pomirenja.  Uz to, prisutno je prozivanje onih koji još uvijek nastoje opravdati ili umanjiti zločine koje simbolizira Bleiburg.

Rasprava o komunističkom nasljeđu, koja se potiče na bleiburškoj komemoraciji, služi ne samo za oblikovanje kulture sjećanja i suočavanje s tim razdobljem , već i za diskreditiranje političkih i ideoloških protivnika te reproduciranje podjela u društvu, kaže se u zaključku i dodaje: “čini se da je njihov glavni cilj suočavanje s komunizmom, a ne s Drugim svjetskim ratom kao takvim”.

Prema tome rasprava o Bleiburgu je prvorazredna rasprava i o nacionalnoj izgradnji i identitetu suvremenog hrvatskog društva. Jedan od problema je u tome što pobornici i kritičari Bleiburga zagušuju prostor rasprave isključivo sukobljavanjima. Time se društvo održava u stalnoj reprodukciji sukoba, koji odobrava samo ono što vam odgovara u dokazivanju vaše pozicije, zaključuje Pauković.

Piše: Ivo Lučić/Hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ponosan sam što sam Hrvat/Hrvatica

Objavljeno

na

Objavio

Pripadam narodu koji uspijeva opstati na povijesnoj pozornici unatoč svim nevoljama. Ima kulturnu i političku baštinu, povijest koja se može pratiti od 852. godine i domišljati i rekonstruirati i stoljećima prije toga.

Dužnost je svakog Hrvata/Hrvatice gajiti vlastitu nacionalnu, domoljubnu i rodoljubnu svijest. Ponos na hrvatstvo je prirodan osjećaj pogotovo što je on utemeljen na divljenja vrijednim ostvarenjima hrvatskih ljudi i naroda.

Neznanje je najveći neprijatelj domoljublja. Hrvatski jezik i umjetnost na njemu ostvarena, hrvatska kulturna tradicija i umjetnost, politička borba i nastojanja, njegova su dična povijest. Svijest o hrvatskom kulturnom i političkom identitetu temelj je opstojnosti hrvatskoga naroda, uspostava, održavanje i očuvanje potrebnih nacionalnih institucija obveza.

Svakodnevna skrb za hrvatski jezik sveta je dužnost, jer, kao što pjesnik kaže, Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi. Jedino kroz očuvanje jezika, kulture i političkog okvira (države i državotvornosti) narod može očuvati vlastito ime i opstojnost.

U svjetonazornom i vrijednosnom smislu (u skladu s tradicijom) važno je očuvanje i njegovanje pripadnosti katoličkoj crkvi. U krilu crkve trajali smo i postojali. Odgajali se i uzrastali. A da bi to i dalje mogli potrebno je jačati obitelj (i obiteljske vrijednosti).

Očuvanje i zaštita obitelji je imperativ. Ona rađa i odgaja. Pravo na život i pravo na rad kao temeljna ljudska prava ostvarivati u svojoj zemlji.

Pomagati vlastite ljude. Opstati na hrvatskom tlu obveza je i odgovornost. Oni koji su u svijetu u tome su dužni pomagati one koji su ostali. Pomagati svekoliki napredak Hrvatske i Hrvata u BiH kako bi se jednom imali gdje i mogli vratiti. I oni sami trebaju promišljati vlastiti povratak. Život u tuđini bit će mnogo lakši ukoliko se neprestano dotiču vlastiti korijeni i osnažuju konopci ljubavi.

Zanimanje za naše u tuđini, ostvarivanje pretpostavki za njihovo uključivanje u narodni život, neprestana i živa komunikacija: institucionalna, obiteljska i pojedinačna treba činiti jedinstveni hrvatski kulturni i politički prostor.

Zadaća je svakog hrvatskog čovjeka raditi sve da se ostvari što je moguće veći povratak hrvatskih ljudi.
Jer, ipak, samo je ovdje Dom i Domovina.

prof. dr. sc. Marko Tokić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Predrag Peđa Mišić: Što u biti znači biti dosljedan, što su uopće ideali?

Objavljeno

na

Objavio

FENIX

Što u biti znači biti dosljedan, što su uopće ideali.
Te 91′ bilo je nekako najlakše, koliko god to zvučalo čudno.
Imao si neprijatelja, znao si cilj, svrhu, sad je to sve upitno.

Ako mi danas raspravljamo o domovinskom ratu, o HOS-u, jesmo li ili nismo za “Dom spremni” čemu onda sve.
Sve se svelo na neke domjenke, lampaše, svijeće, vijence.
Imali i jedan političar jasan stav oko svega gore nabrojanog.

Iskreno, ne zamjerajući, mislim da niti ili mali broj od njih nije bio na prvoj crti, osjetio miris krvi, raskomadana ljudska tjela.
Oni me i ne čude, čudi me da roditelji, braća, sestre, djeca još uvijek takve podržavaju, daju im glas, pravdaju ih.
Neću tupit, pitam se što ja tu radim,

Moji stavovi su jasni i javni, nikad se nisam krio iza nikoga. Bio sam za Škoru, drugi krug za Kolindu, to su moji stavovi, ja nisam podložan tuđim. NE HVATAJTE ME NA EMOCIJE, NE DAM VIŠE

Mnogi su mi pisali, javno izgovorili, oni te samo iskorištavaju, kad im ne bude trebalo otpisat će te.
Analizirajući sve do sada, shvatio sam, ja zbog svojih poginulih prijatelja neću odustati.
Jesu li to ideali ili ne, ne znam.

Znam
HOS da
ZDS da
NESTALI da
SRBIJA NE

Jesam li u krivu to će narod reći. Putujem diljem lijepe naše, vlakovima, autobusima, bez putnih naloga o svom trošku uz pomoć dobrih ljudi.
Ja ću sebi dati za pravo mali odmor i razmisliti hoću li dalje ili ne.

Nisam se umorio ali ako nešto ne ide onda ne ide
Kasno je da se mijenjam
HVALA VAM

Predrag Peđa Mišić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari