Pratite nas

Feljton

Ivo Lučić: Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?

Hum je u povijesnim vrelima spomenut 24 godine prije Bosne. Prvi humski knez Mihovil spomenut je 225 godina prije prvog bosanskog vladara bana Borića. Srednjovjekovni Hum (Hercegovina) kao država (politički entitet) postoji 557 godina (od 925. do 1482.), a Bosna 514 godina (od 949. do 1463.).

Objavljeno

na

I. Uvod

U listopadu 2005. predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine Ivo Miro Jović obratio se ministru vanjskih poslova BiH Mladenu Ivaniću dopisom kojim ga je upozorio da veleposlanik u Misiji BiH pri NATO-u Sven Alkalaj neodgovorno predstavlja svoju državu, jer na telefaks adresi Misije koju vodi piše Ambasade de Bosnie, što ne odgovara nazivu države. Jović je zatražio od Ivanića žurno ispravljanje ove pogreške i utvrđivanje okolnosti koje su dovele do «ovakvog apsurda».
Sarajevski dnevni list Oslobođenje dao je ovome slučaju pola svoje treće stranice. Veleposlanik Alkalaj branio se tehničkim mogućnostima telefaks aparata, koji dopušta upisivanje samo 20 znakova, pa Hercegovina jednostavno nije mogla stati.
Veleposlanik je pojasnio kako nije mogao staviti niti skraćenicu BiH, jer se ona koristi samo interno u kontaktima s predstavnicima domaćih institucija, dok se skraćenica B-H u francuskom jeziku ne koristi?
Novinarka (urednica) Oslobođenja pita: «U kojoj (kakvoj) zemlji mi živimo?»
I odgovara: «U kojoj se predsjedavajući Predsjedništva brine o formi. A suština?»
Radi li se ovdje samo o formi, o formalnosti ili je to bitno pitanje?
Odgovor nije jednostavan, a cijelu problematiku valja sagledati iz različitih rakursa. Najmanje je vjerojatno kako se Hercegovina izgubila u prijevodu na francuski jezik. Naime, primjetno je da se već duže vrijeme u određenim medijima, političkim krugovima i uopće u javnom diskursu izbjegava Bosnu i Hercegovinu nazvati njezinim punim i pravim imenom, nego je zovu samo Bosnom.
O ovome postoji niz potvrda i reakcija u bosansko-hercegovačkim medijima, pa se ne može govoriti o slučajnosti ili o nepoznavanju problema.
Je li u pitanju jezična ekonomija, intelektualna lijenost, malograđanska ignorancija, osmišljeni politički projekt, ili je možda od svega toga pomalo? To ćemo pokušati utvrditi u ovom tekstu.

II. Od Humske zemlje i zemljice Bosne do Bosne i Hercegovine

Papa Ivan X. pisao je u dva navrata tijekom 925. pisma hrvatskom kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu (Michaeli excellentissimo duci Chulmorum).

Prvim pismom pozvao ih je na crkveni sabor u Split, a drugim ih savjetovao da svoju mladež uče latinskom, a ne barbarskom jeziku.

Nešto kasnije, bizantski car Konstantin Porfirogenet (905-959.) napisao je, odnosno priredio svome sinu nasljedniku, djelo poučne naravi poznato pod nazivom O upravljanju carstvom.

U njemu možemo pronaći podatke o Dalmaciji i narodima koji su je nastanjivali. Posebna poglavlja posvećena su: Hrvatima, Srbljima i Zahumljanima, zatim Trebinjanima, Konavljanima, Dukljanima i Paganima, odnosno Neretvanima, te njihovim zemljama.

Porfirogenet posvećuje XXXIII. poglavlje Zahumljanima i «zemlji koju sada nastanjuju», te spominje gradove: Bunu, Hum, Ston, Mokrsko, Jošlje, Galumenik i Dobriščik, te rijeku Bunu.

Nabrajajući gradove krštene Srbije spominje i zemljicu Bosnu (to horion Bosona) s gradovima: Kotor i Desnik.

U desetom stoljeću knez Humljana (dux Chulmorum) sudjelovao je u političkom životu i bio je poznat Rimu i Bizantu.

U isto vrijeme zemljica Bosna tek uzgred je spomenuta. Neka Porfirogenetova određenja granica između spomenutih naroda i regija su dvojbena, kao i njihov status, ali ostaje činjenica da je Bizantsko carstvo u to vrijeme imalo takvu sliku prostora na istočnoj obali Jadrana.

Pop Dukljanin u svom ljetopisu iz XII. stoljeća spominje Hum sa župama: Ston, Popovo, Zažablje, Luku, Veliku, Imotski, Večenike, Dubravu i Dabar.

Nakon kneza Humljana Mihovila Viševića zabilježeni su i njegovi nasljednici knezovi: Miroslav (1186-1190.), Rastko, Petar, Toljen i Andrija, te župan Radoslav, Filip Nozdronja, Ivan Nelipčić (1365-1372.).

Hum u vrijeme prvog spominjanja 925. godine

Prvi bosanski vladar ban Borić spomenut je prvi put u povijesnim vrelima oko 1150., više od dva stoljeća (225 godina) iza humskog kneza.

Dok neki autori drže kako su Zahumlje i Hum sinonimi, drugi tvrde da je Zahumlje iza Huma i da se zapravo radi o dva različita prostora. Kako bilo, Humom su vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo Humljanima.

Važno obilježje njihovog društvenog života i identiteta bio je Zemaljski Shod, neka vrsta sabora što je okupljao uglednike koji su polagali pravo na sudjelovanje u procesima donošenja odluka i rješavanja sporova.

Postojao je i Sudbeni stol Humskog kneštva, čije je sjedište bilo kod Bijele crkve svetoga Jurja u Brotnju. Pravna procedura poznata kao Humsko pitanje, koja je podrazumijevala sudjelovanje humskih velikaša, a ticala se utvrđivanja krivnje u odnosu na gospodara, održala se sve do polovice XV. stoljeća.

Hum je početkom XIV. stoljeća potpao pod vlast hrvatskog bana Pavla Šubića, zatim od 1326. pod vlast bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.

Takvo stanje nije dugo potrajalo, Stjepanov sinovac i nasljednik Tvrtko predao je već 1357. najveći dio Humske zemlje, odnosno kraj između Cetine i Neretve sa Završjem i Imotskim u vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I., koji je oženio njegovu rođaku, Stjepanovu kći Elizabetu.

Pet godina nakon Ludovikove smrti, tijekom 1387., sada već kralj Tvrtko (okrunjen 1377.) zauzeo je uz pomoć hrvatskih ustanika Klis, Omiš, Vranu i Ostrovicu, te su ga kancelarije dalmatinskih gradova nazivale još i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Kralj Tvrtko umro je 1391., a mirom između njegovog nasljednika bosanskog kralja Dabiše i ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda iz 1394., Hum je opet (nakratko) vraćen u vlast sada već znatno oslabljenog bosanskog kralja.

U XV. stoljeću Hum je bio izložen čestim napadima Turaka. U borbama protiv njih posebno se istakao vojvoda Vlatko Vuković, čiji je sinovac i nasljednik Sandalj Hranić Kosača (1392-1435.) od svibnja 1405. vladao Humom.

Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali je vladao samostalno. U to vrijeme bosansko kraljevstvo bilo je podijeljeno na četiri oblasti, kojima su potpuno samostalno vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, herceg Hrvoje, Pavlovići i Kosače.

Sandalja je u ožujku 1435. naslijedio sinovac Stjepan Vukčić Kosača, koji se u listopadu 1448. proglasio Hercegom Humskim i Primorskim, čime je iskazao svoju potpunu neovisnost.

Herceg je zaratio s bosanskim kraljem Tomašem (Stjepan Tomaš Kotromanić)a rat je potrajao nekoliko godina. Herceg Stipan htio je svoju vlast proširiti i na oblast Cetine, pa je u srpnju 1459. zauzeo grad Čačvinu.

To je izazvalo nove sukobe s bosanskim kraljem Tomašem, koji je i sam imao ambicija u tom pravcu, pa je od Hercega tražio da mu ustupi osvojeni grad. Herceg je izjavljivao da bi Čačvinu radije dao Turcima nego bosanskom kralju.

Turci su 1463. zauzeli najveći dio bosanskog kraljevstva i ubili kralja Stjepana Tomaševića. (Nasljednik Stjepana Tomaša od 1461)

Hercegovina se žestoko branila. Sinovi hercega Stipana Vukčića Kosače – Vladislav i Vlatko u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašem Korvinom navaljivali su na Turke i oslobađali dijelove bosanskog kraljevstva.

Vladislav i hercegovska vojska posebno su se istaknuli u borbama za oslobađanje Jajca početkom listopada 1463.

Kralj Matijaš uvrstio je Vladislava među svoje velikaše i dao je njemu i njegovom sinu Balši gradove: Veselu Stražu i Prozor sa župama: Uskoplje i Rama. Snaga turskog oružja i nesloga zapadnog svijeta uvjetovali su skori pad Hercegovine pod tursku vlast.

Zadnji hercegovski grad Novi (Herceg Novi) pao je početkom 1482., a zadnje otpore Turcima su uz vojsku Hercega Vlatka pružali Ugari i Hrvati pristigli iz Senja.

Tako je nepuna dva desetljeća iza Bosne, nakon žestokog otpora i najveći dio Hercegovine pao u turske ruke.

Izvan turske vlasti ostalo je tek nekoliko manjih gradova u dolini Neretve i Primorju, koje su zauzeli Mlečani.

Hercegovska i bosanska država potpuno su ugašene.

Herceg Stipan Vukčić Kosača umro je u Novom 22. svibnja 1466.

Njegova kći Katarina, bosanska kraljica, žena kralja Tomaša i pomajka kralja Stjepana Tomaševića, uspjela je izbjeći preko Dubrovnika u Rim, gdje je umrla 25. listopada 1478.

Hercegov najstariji sin Vladislav sklonio se u Slavoniju u Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo, gdje je za sebe i svoje potomke, od kralja Matijaša dobio posjede u Križevačkoj i Vukovarskoj županiji.

Umro je početkom 1489.

Vladislavov sin Petar Balša dobivao je tijekom 1497. od Dubrovčana novce na ime prihoda s imanja na dubrovačkom teritoriju.

Njegov potpis nalazi se sedmi po redu u ispravi koju je plemstvo (63 plemića) Dalmacije Hrvatske i Slavonije izdalo u ožujku 1492.

Tri godine kasnije Balša je kraljevim nalogom upućen opskrbiti namirnicama hrvatsko-ugarsku posadu u Jajcu, a početkom XVI. stoljeća zabilježeni su njegovi vojni pothvati protiv Turaka kod Kamengrada i Knina.

Balša je 1498. dobio i mletačko plemstvo.

Umro je oko 1515., a iza njega ostali su sinovi: Matija i Vladislav. Matija je imao sina Nikolu, koji je napustio Slavoniju i preselio na imanja svojih ujaka Jakšića u Čanadskoj županiji.

Nikola je imao sinove: Juru, Stipana i Pavla.

Dubrovčani su 1605. isplatili Vladislavovim potomcima prihode s njihovih imanja, nakon čega se više ne spominju u povijesnim vrelima.

Hercegov mlađi sin Vlatko sklonio se nakon pada Novog 1482. na otok Rab, gdje je ubrzo, nekako kada i stariji brat malo prije ožujka 1489. i umro.

Vlatko je imao tri sina, ali se u vrelima imenom spominje samo Ivan, koji je 1505. uvršten u mletačko plemstvo. Ivan je umro 1538., a iza njega ostala su tri sina: Vlatko, Stipan i Feranta.

U ljeto 1551. Vlatko je boravio u Carigradu, odakle je preko Bugarske i Srbije došao u Dubrovnik. U Carigradu je pokušao raščistiti nesuglasice sa svojom rođakom kćerkom Ahmed-paše Hercegovića.

Spor se vodio zbog vinograda i kuće na dubrovačkoj teritoriji. Ona je obavijestila sultana da je iz Mletaka došao «sin sinovca njezinog oca, nevjernik po imenu Vlatko».

Vlatko je 1570. došao u Kotor s namjerom osloboditi Hercegovinu od Turaka. Sudjelovao je u nekoliko bitaka, ali nije dobio dostatnu podršku za ostvarenje svog nauma. Vlatko je zadnji put spomenut u povijesnim izvorima 1591., a već 1596. Dubrovčani su isplatili prihode na imanja njegovim sinovima: Ivanu, Alfonsu i Horaciju.

Ivan je 1598., došao u sukob s mletačkim vlastima, a koliki je bio ugled Kosača u kršćanskom svijetu pokazuje i činjenica da se za njega tada zauzeo i sam Papa. Ivan je umro oko 1602.

Kosačama su 1624. isplaćene zadnji novci na ime prihoda od njihovih imanja iz Dubrovnika, a Ivanov sin Vlatko umro je između 1637. i 1646.

Najmlađi sin Hercega Stipana, istoga imena Stipan, prešao je kao turski talac 1474., na islam.

Prozvali su ga Ahmed Hercegzade (hercegov sin).

Dubrovčani su mu 1495. isplatili 10.000 dukata na ime očeve zaostavštine i prihoda. Nastavili su plaćati dohodak «s imanja u Hercegovini» barem do 1513., o čemu su sačuvani dokumenti.

U ožujku 1497. Ahmed je po prvi put postao veliki vezir Otomanskog carstva, što je bio još pet puta. Nakon više uspona i padova u karijeri ubijen je u ljeto 1517. u Kairu, gdje je bio na funkciji Kair-bega. Imao je tri sina i tri kćeri.

Ostala su sačuvana imena dvojice sinova: Alija i Mustafe i kćerke, kojoj je otac dao znakovito ime Huma. Jedna Ahmedova kćer, kojoj nije ostalo upamćeno ime, živjela je neko vrijeme u Mostaru, kao sandžak-begovica Hercegovine. Dubrovčani su nastavili isplaćivati prihode Ahmedovim nasljednicima do 1585., kada su umrli njegovi zadnji potomci, koji nisu ostavili nasljednika.

II. 1. Osmanlijska vlast nad Hercegovinom i Bosnom

Turci su odmah po okupaciji Bosne 1463., osnovali Bosanski sandžak. Nakon što su osvojili dio Hercegovine osnovali su 1470. i Hercegovački sandžak, koji je bio u sastavu Rumelijskog ajaleta, a 1580. nakon osnivanja Bosanskog pašaluka postao je njegov sastavni dio. Povjesničari Bašagić, Skarić i Kreševljaković napisali su da je Hercegovina kao sandžak bila neovisna od Bosne, što su dokazivali činjenicom da su hercegovački sandžakbezi u XV., XVI., a posebno u XVII. stoljeću imali titulu paša, kao i bosanski beglerbezi, te su nazivani i valijama. Šabanović to smatra pogrešnim, tumačeći da niti jedan sandžak nije bio neovisan od nekog beglerbega, pa ni hercegovački.

Bez obzira na organizaciju okupacijske osmanlijske vlasti i njezinu hijerarhiju, činjenica je da je Hercegovina i tada zadržala svoje ime i svoju posebnost. To se pokazalo i u danima slabljenja carstva, kada je Ali-paša Rizvanbegović u siječnju 1833. dobio vezirsku titulu, osamostalio Hercegovinu i potpuno je odvojio od Bosne. Ali-paša je naglašavao važnost hercegovačke samostalnosti u odnosu na Bosnu, «da nam ne smetaju bosanski šljivari!»

Jedan od prvih modernih bosansko-hercegovačkih povjesničara Safvet beg Bašagić u svojoj romantično intoniranoj Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine, napisao je: «Kad se to gradivo malo po malo obradi i tačno ispitaju sva istočna i zapadna vrela, a to će više radnih sila stajati dosta truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednome povjesničaru od zanata, da sastavi potpunu povijest ponosne Bosne i junačke Hercegovine, koje su kao države u državi sve do Omer pašinih vremena 1850., sačuvale svoju narodnu i povjesničarsku individualnost u formi aristokratske zadruge prkoseći istoku i zapadu.»

Za razumijevanje odnosa Bosne i Hercegovine treba uzeti u obzir i ustroj Katoličke crkve u tim zemljama. Bosanski franjevci s pravom se smatraju čuvarima tradicije srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i društva. Ponosno ističu kako je franjevačka zajednica Bosna Srebrena jedina institucija u Bosni i Hercegovini koja ima kontinuitet od srednjeg vijeka, odnosno od osnutka do danas.

Bosanska franjevačka vikarija pravno je uspostavljena 1340. U njezin sastav ušla je i Humska zemlja, koja je sa samostanima u: Stonu, Novom (Čapljina), Imotskom, Cetini, Bistrici (Livno) i Glamoču potpadala pod Duvanjsku kustodiju. Kasnije se podijelila na Stonsku i Cetinsku kustodiju. Franjevačka zajednica, zahvaljujući ahd-nami, koju su dobili od Mehmeda II. i prilikama koje su vladale u čitavoj regiji, širila se zajedno s turskim osvajanjima na Prekosavlje, Potisje i Podunavlje, pa je u jednom vremenu osim Bosne obuhvaćala i prostore Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Ugarske, Rumunjske, Bugarske, Srbije i Albanije.

Tako je nastala uzrečica: Kuda Turčin s ćordom, tuda fratar s torbom. U isto vrijeme franjevci koji su ostali na slobodnim kršćanskim prostorima tražili su neovisnost od bosanske kustodije, koja je bila neslobodna. Tako su već u prosincu 1482. bivši kraljevski kapelan fra Marin iz Stona i fra Franjo Zlatarić dobili dopuštenje pape Siksta IV. ustrojiti neovisnu Krajinsku i Humsku kustodiju. Iz dopuštenja je primjetno da Papa koristi tradicionalno ime zemlje, dok Turci novoosvojene krajeve nazivaju imenom izvedenim iz hercegove titule herceg-oglu. Dugim vremenom turske vlasti ustaljeno je za Humsku zemlju ime Hercegovina, i možemo zaključiti kako su ga upravo Turci afirmirali i očuvali.

Veličina bosanske franjevačke vikarije, odnosno provincije nije značila i njezinu snagu i sigurnost. Turci su u Bosanskom sandžakatu 1516. donijeli zakon (kanun-namu) kojim je zapovjeđeno srušiti sve crkve i križeve sagrađene nakon njihovog dolaska. Sličan, ali nešto blaži zakon donesen je 1539. za Bosanski, Hercegovački i Zvornički sandžakat.  Temeljem tih zakona Turci su 1524. srušili samostan u Konjicu, Visokom, Sutjesci i Fojnici, a ubrzo 1540. i crkvu u Mostaru, Gabeli, te više crkava u Popovu.

Turci su nešto kasnije 1563. srušili samostane u Ljubuškom i Mostaru, a fratri su s dijelom naroda izbjegli u Dalmaciju. One koji su ostali, ili su se vratili, pastorizirali su iz samostana u Zaostogu i Živogošću. Turci su trpjeli samostane u Bosni da bi zadržali katolike u rudnicima i kovačnicama. Kako su granice bosanske vikarije ovisile o ratnim prilikama i turskim osvajanjima, ona je 1514. podijeljena na Bosnu Srebrenu, koja je bila pod turskom vlašću i Bosnu Hrvatsku, koja je bila pod vlašću katoličkih vladara (pod tim imenom ostala je sve do 1688). Bulom pape Leona X. iz svibnja 1517. sve četiri postojeće franjevačke vikarije na teritoriju hrvatskog jezičnog područja: Dalmatinska, Dubrovačka, Bosna Srebrena i Bosna Hrvatska proglašene su provincijama.

U kasnijim podjelama provincije, bosanski fratri nastojali su zadržati i one teritorije koje su osmanlije izgubili, iznoseći pri tome različite argumente. Između bosanske i dalmatinske provincije, izbio je 1735., sukob oko nadležnosti nad teritorijem Huma (vojvodstva sv. Sabe) i susjednih mjesta Livna i Duvna. U dekretu generalnog komisara pisalo je da Bosanska provincija može zadržati vlast nad tim prostorom, koji su pod osmanlijskom vlašću, sve dok se sretnim razvojem prilika dogodi da tim područjem zavlada kršćanski vladar.

Tada su granice provincija bile obale rijeke Rame, «koja dijeli bosansku državu od dalmatinske, odvaja i Provinciju Bosnu Srebrenu od nove Provincije sv. Kaja, pape i mučenika». Hercegovinu su od 1700. opsluživali franjevci iz bosanskih samostana Kreševa i Fojnice i to pod jurisdikcijom biskupa iz Makarske, sve do 1735. kada je uspostavljen Apostolski vikarijat u Bosni i Hercegovini. Franjevci rodom iz Hercegovine su 1844. započeli graditi nove samostane u svojoj zemlji, koji su dekretom iz 1852. ušli u novoosnovanu Hercegovačku franjevačku kustodiju.

Osmanlije su poslije dva desetljeća ratovanja zauzeli najveći dio Hercegovine. Oko 1477. napravili su popis stanovništva mjesta iz kojih su ostvarivali prihode. U popisu je navedena i nahija Humska zemlja, u kojoj su zabilježena mjesta koja se nalaze u današnjim općinama: Mostar, Ljubuški, Široki Brijeg, Grude, Čapljina, Drvenik, Metković, Ploče i Makarska. Hercegovina je za najduže razdoblje osmanlijske vlasti bila poprište ratnih sukoba. Turski putopisac Evlija Čelebija 1607., navodi kako nije išao u Ljubuški, jer «neprijatelj je jako buntovan», iako je bio u blizini Ljubuškog, čije stanovništvo je «i sada u odmetništvu».

Nešto kasnije dok je boravio u Mostaru opisao je bitku s «ljubuškim nevjernicima».

Muslimansko stanovništvo imalo je obvezu ratovati za sultana. Hercegovački i bosanski muslimani sudjelovali su u 241 bitci protiv kršćana, ratovali su protiv 16 različitih naroda. Na teritoriju Hercegovine i Bosne bilo je 85 bitaka, a ostale su vođene na teritoriju drugih država. Muslimani iz Hercegovine i Bosne vodili su 129 bitaka sa susjednim narodima i to 29 sa Srbima i Crnogorcima, a 67 s Hrvatima. U bitci na Mohaču 1526. sudjelovalo je oko 20.000 muslimana iz Hercegovine i Bosne, dok je iduće godine isti broj sudjelovao u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku. U sličnom pohodu na Hrvatsku 1531. sudjelovalo ih je oko 50.000.

Hercegovački i bosanski muslimani vodili su od XV. do XVIII. stoljeća uglavnom napadačke ratove, dok su u XVIII. i XIX. stoljeću, u vrijeme slabljenja osmanskog carstva vodili uglavnom obrambene ratove. Većinu napadačkih ratova protiv Hrvata vodili su od XV. do XVIII. stoljeća, dok su bitke sa Srbima i Crnogorcima, nakon Kosova, uglavnom vodili u XVIII. i XIX. stoljeću, te je sjećanje na njih puno svježije. To je pospješilo hrvatsku propagandu iz XIX. stoljeća kako su hercegovački i bosanski muslimani «cvijeće hrvatskog naroda», te kako oni nisu nikada ratovali protiv Hrvata. S druge strane Srbi su tobože u «vjekovnom neprijateljstvu s Turcima», odnosno, konstantno su vršili «genocid nad nedužnim muslimanskim stanovništvom».

II. 2. (Dis)kontinuitet Bosne i Hercegovine u postosmanskom razdoblju

U Hercegovini, nedaleko od Gabele izbio je 1875. pod vodstvom don Ivana Musića zadnji ustanak kršćanskog stanovništva protiv turske vlasti. Ustanak se ubrzo proširio na sjevernu i jugozapadnu Bosnu. Samo tri godine kasnije u ljeto 1878. Austro-Ugarska monarhija zauzela je obje zemlje. General Josip Filipović ušao je s trupama u Bosnu, a general Stevan Jovanović u Hercegovinu. Ratovalo se u Hercegovini i 1882., ovaj put iz revolta prema austro-ugarskim vlastima i pod utjecajem srpskog nacionalnog programa, kada su Srbi zajedno s muslimanima pokušali zaustaviti austro-ugarski prodor na istok i pripojiti Hercegovinu i Bosnu Srbiji.

Austro-Ugarska monarhija definirala je zakonom od 22. veljače 1880. poziciju Hercegovine i Bosne na sljedeći način: «Bosna i Hercegovina jesu jedno jedinstveno zasebno upravno područje». Ova odredba, koja je unesena i u Zemaljski ustav (štatut) iz 1910. za Bosnu i Hercegovinu, pokazuje da su austro-ugarski činovnici bili potpuno svjesni posebnosti ovih zemalja, ali njihov interes bio je povezati ih u jedno upravno područje.

Ta svijest posebno je izražena u četvrtom stavku prvom članka Ustava, koji glasi: «U svim poslovima, koji ne pripadaju u vlastiti opseg rada zemaljske vlade, ali kojih se zakonski domašaj proteže na Bosnu i Hercegovinu, valja o zasebnim interesima ovih obiju zemalja saslušati zastupnike zemaljske uprave.» Austro-ugarska vlast zatekla je u Bosni i Hercegovini osmanlijski feudalni sustav, koji iz političkih razloga sve do 1912. nisu htjeli mijenjati. Donijeli su zakone po kojima je kmet mogao otkupiti zemljište koje obrađuje (čifluk) u sporazumu s agom. Za tu vrstu otkupa davali su i hipotekarne kredite.

Austro-ugarska uprava u Bosni i Hercegovini htjela je po svaku cijenu prekinuti kulturne veze BiH sa susjednim zemljama i onemogućiti buđenje i jačanje hrvatske i srpske nacionalne svijesti. Kao protutežu suprotstavila je «bosansku posebnost» i «bošnjačku nacionalnost» u kojoj je Benjamin Kálay vidio rješenje nacionalnog pitanja. Zbog pritiska policijskog okupacijskog režima koji je nametao «bošnjaštvo», nosilac društvenog života i buđenja hrvatske i srpske nacionalne svijesti bila je Hercegovina.

U Mostaru je pokrenut i prvi neslužbeni list u Bosni i Hercegovini Hercegovački bosiljak, koji je nakon zabrane od strane režima preimenovan u Glas Hercegovca. Konac austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini obilježen je i djelovanjem srpske prevratničke organizacije Mlada Bosna. Ona vuče korijene od srbijanske oficirske zavjereničke organizacije Crna ruka, a temelj joj je udario Hercegovac iz Bileće Vladimir Gaćinović. Njegova vizija Bosne bila je znatno drugačija od austro-ugarskog režimskog bošnjaštva.

Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije, novoosnovana Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavija, stvorena borbom i Mlade Bosne, nije priznavala posebnost Bosne i Hercegovine. Obje povijesne zemlje u ime «jugoslavenskog jedinstva» prešućene su i podijeljene između oblasti, a kasnije banovina: Primorske, Vrbaske i Drinske, do 1939. kada je stvorena i Banovina Hrvatska.

Tijekom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina su ušle u sastav Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila podijeljena na njemačku i talijansku okupacijsku zonu. Hercegovina je bila u talijanskoj okupacijskoj zoni, a vlasti NDH vratili su joj povijesno ime uspostavivši veliku župu Hum sa sjedištem u Mostaru.

Hercegovina, kao i Bosna bile su podijeljene u više upravnih jedinica (velikih župa) s povijesnim nazivima. Bosansko ime sačuvano je samo u nazivu velike župe Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu. Hercegovina je od  samog početka rata bila poprište međunacionalnih sukoba. Hrvati su uglavnom branili novostvorenu državu, većina Srba je nije priznavala, a dio muslimanske elite tražio je načina kako izboriti autonomiju.

Komunistička partija Jugoslavije koja je izišla iz rata kao pobjednik, bila je svjesna posebnosti Hercegovine. Komisija za teritorijalnu podjelu BiH u svome izvješću izrađenom prema primjedbama predsjedništva ZAVNOBiH-a utvrdila je u siječnju 1945. posebnost Hercegovine kao povijesne pokrajine. U izvješću piše: «U našoj narodno-oslobodilačkoj borbi uspostavljena je Bosna i Hercegovina, pa treba uspostaviti i teritorijalnu podjelu, ukoliko ona ima istorijskog korijena. Tu na prvom mjestu dolazi u obzir položaj Hercegovine.

Iako su Bosna i Hercegovina srodne i bliske, ipak među njima ima nekih malih istorijskih razlika, koje dolaze do izražaja i u imenu naše federalne jedinice. Stoga Hercegovina treba da ostane jedna teritorijalna cjelina, ne samo po tome da se novom teritorijalnom podjelom pojedini njezini dijelovi ne pripoje Bosni, nego i po tome, što će i sama kao cjelina imati jedno svoje predstavništvo.

Drugim riječima Hercegovina kao istorijska oblast treba da zadrži svoje ime i teritorijalnu cjelokupnost te da ima svoju oblasnu narodno-oslobodilačku skupštinu, ma da inače može imati istu nadležnost kao i okruzi Bosne. To bi zadovoljilo narod Hercegovine, koji je privržen svojoj oblasti, i odgovaralo bi imenu naše federalne jedinice.» Ovo je potvrđeno i Odlukom o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine donesenoj 7. veljače 1945.

U ratnom vremenu vojnim postrojbama daju se imena koja podižu moral vojsci, te se iz njih mogu iščitati i vrijednosti za koje su se borili njihovi vojnici. Vlasti NDH nisu niti jednu vojnu postrojbu nazvali imenom Hercegovine, dok su partizani ustrojili 29. Hercegovačku diviziju. Bošnjaci-muslimani su organizirali miliciju, koju su zvali Bosanskom legijom.

U zadnjem ratu Hrvati su osnovali Hrvatsko vijeće obrane (HVO) u kojem su bile dvije operativne zone s hercegovačkim imenom: Jugoistočna Hercegovina i Sjeverozapadna Hercegovina. Unutar njih ustrojene su: Prva hercegovačka brigada i brigada Herceg Stjepan. Srbi su unutar Vojske Republike Srpske (VRS) imali Hercegovački korpus, dok su Bošnjaci-muslimani kraće vrijeme imali 49. istočnohercegovačku brigadu Armije BiH, kojoj je u listopadu 1993. promijenjeno ime, neposredno nakon što je donesena odluka o promjeni imena muslimanske nacije u bošnjačku.

Nakon propasti komunističkog sustava i Jugoslavije, Republika Bosna i Hercegovina je temeljem rezultata referenduma o neovisnosti tijekom 1992., proglašena neovisnom republikom i dobila međunarodno priznanje. S tim se nisu slagali pripadnici srpske političke elite i većina srpskog naroda, koji su htjeli ostati u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom. Oni su nakon niza srpskih autonomnih oblasti (SAO) osnovali Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Na 19. zasjedanju Skupštine Srpske Republike BiH u Banjoj Luci 11. i 12. kolovoza 1992., njezini zastupnici promijenili su joj ime u Srpska Republika, a već u rujnu na slijedećem zasjedanju u Republika Srpska. Na taj način srpska elita se odrekla hercegovačkog i bosanskog političkog nazivlja.

Pripadnici hrvatske političke elite podržali su  referendum i neovisnost Bosne i Hercegovine. Ali, nakon što su pripadnici srpske vojske napali neka hrvatska naselja u Hercegovini, a središnja, dominantno muslimanska, vlast nije reagirala, predstavnici hrvatske političke elite osnovali su u sklopu Republike Bosne i Hercegovine Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu, kao privremeno tijelo vlasti. U kolovozu 1993. Zajednica je pretvorena u Republiku s istim imenom. Sporazumom u američkom gradu Daytonu postignut je dogovor o prestanku rata i novom ustroju nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Ona je podijeljena na Republiku Srpsku, kao srpski nacionalni entitet i Federaciju Bosne i Hercegovine u kojoj suverenitet i vlast dijele Hrvati i Bošnjaci. Federacija BiH podijeljena je na deset županija (kantona).

Prema Ustavu FBiH imena kantona dana su prema «gradovima sjedištima kantonalnih vlasti ili po regionalno-zemljopisnim karakteristikama». Tri županije (kantona) imaju u nazivu ime Hercegovine. Od toga dvije samo Hercegovine bez Bosne  (Zapadnohercegovačka i Hercegovačko-neretvanska), te jedna i Hercegovine i Bosne (Herceg-bosanska). Dok dvije imaju ime Bosne bez Hercegovine (Središnja Bosna i Bosansko-podrinjska). Ostale županije (kantoni) nose imena po gradovima ili rijekama. Hrvati čine većinsko stanovništvo u sve tri županije koje nose ili sadrže ime Hercegovine i ono je sačuvano njihovom političkom voljom.

II. 3. Vladavina Komunističke partije Jugoslavije u Hercegovini

U Bosni i Hercegovini tijekom Drugog svjetskog rata i poraća Komunistička partija Jugoslavije nije bila jaka politička i društvena snaga. Pred rat je imala samo 196 članova od kojih je njih 46 bilo u Sarajevu, a 37 u Mostaru. Nacionalni interesi i ciljevi, a ne velike ideje dali su snagu komunističkom pokretu u Bosni i Hercegovini, a njegova nacionalna značajka bila je dominantno srpska.

Socijalna struktura bila je ruralna, a svaki stoti član KPJ iz BiH u to vrijeme studirao je ili je imao završeni fakultet. Za ocjenu strukture tobožnjih nositelja velike ideje ili njezinih protivnika valja navesti i podatak o približno 900.000 nepismenih odraslih stanovnika Bosne i Hercegovine.

Nakon što je HSS-ovska vlast kapitulirala Ustaše su iskoristile želju naroda za svojom državom i uspostavili svoju vlast u Hercegovini, ne tražeći naravno ni od koga dopuštenje za to. Dovoljna je bila njihova uloga emigranata i boraca za nacionalnu stvar i žandarska vladavina Kraljevine Jugoslavije nad većinom hrvatskog naroda. Katastrofalno socijalno i gospodarsko stanje uvjetovalo je da se unutar svih naroda u BiH, pa tako i unutar hrvatskog, našlo dovoljno onih koji su zaluđeni velikim idejama povukli oružje na svoje susjede.

Od samog početka rata različiti komunistički-partizanski bilteni s Biokova i s Mosora, te propagandisti iz splitske četničke centrale Dobroslava Jevđevića, koji su se borili za obnovu Jugoslavije, napadali su i prozivali sve Hrvate iz Hercegovine kao ustaše i zlikovce. Posebno su udarali na uglednije i istaknutije ljude. Time su htjeli potaći procese diferencijacije i pridobiti stanovništvo za svoju ideju i pokret. Ono je pak bilo pod jakim utjecajem tradicije i Katoličke crkve, te nije moglo u većem broju prihvatiti komunističku ideju. Većinom je pasivno čekalo razvoj događaja.

Želja za nacionalnom državom, nedoraslost političke elite, i s tim vezano nesnalaženje u teškim vremenima Drugog svjetskog rata koštali su Hrvate u Hercegovini, s Livnom i Tomislavgradom oko 23.000 mrtvih. Ubijen je, uglavnom od komunističkih partizana, svaki treći muškarac u prosjeku star 23 godine. Hercegovina je uz to i temeljito opljačkana. Čak je i ZAVNOBiH u siječnju 1945. reagirao na otimačinu hrane, koju su provodile dalmatinske partizanske brigade u Ljubuškom i Posušju.

Na taj način, nakon Drugog svjetskog rata vrlo efikasno je provedena «deustašizacija» Hercegovine. Osim ustaša komunistički partizani poubijali su u Hercegovini gotovo sve intelektualce, fratre-profesore širokobriješke gimnazije, bivše HSS-ovce, te imućnije seljake. Hercegovci su stradavali i izvan Hercegovine.

Slikovit je primjer hrvatskog intelektualca iz Mostara Ilije Jakovljevića, kojega je kraljevska Jugoslavija zatvarala kao hrvatskog nacionalistu, Pavelićeva vlast držala ga je u koncentracijskom logoru kao nedovoljno dobrog Hrvata, a skončao je u jugoslavenskom komunističkom zatvoru kao čovjek građanske političke orijentacije i kršćanskog svjetonazora. Gledano iz hrvatskog rakursa ustaštvo je Hercegovinu osramotilo, a komunizam joj je poubijao mladost, te uništio njezinu društvenu elitu. Nije ostao nitko tko bi s hrvatske strane, na vjerodostojan način, predstavljao Hercegovinu i Hercegovce.

Komunistička partija Jugoslavije uspostavila je Bosnu i Hercegovinu iz pragmatičnih političkih interesa i uredila je kao jugoslavensku federalnu jedinicu, nemajući uvijek jasnu viziju njezinog društvenog i političkog razvoja.

U vrijeme stvaranja BiH i u poratnim godinama, ta republika je zamišljena kao svojevrsna tampon zona između Hrvatske i Srbije. Politička realnost postojanja Banovine Hrvatske, NDH, te utjecaja Komunističke partije Hrvatske na prostore Posavine, Cetinske krajine i dijela Hercegovine onemogućavao je pripajanje BiH Srbiji.

S druge strane srpska komunistička elita nije se mogla zadovoljiti njezinom podjelom. Jedan od lidera komunističkog pokreta iz BiH, Rodoljub Čolaković, tvrdio je da je osnutak BiH uvjetovan potrebom veće stabilnosti Jugoslavije, jer je stara Jugoslavija «bila rovita i zbog toga, što je svi njeni narodi nisu smatrali svojom domovinom».

Na osnivačkom kongresu KPJ BiH održanom u studenom 1948. član Politbiroa CK KPJ Moša Pijade je rekao:

«Bosna i Hercegovina zauzima posebno mjesto među ostalim našim narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska republika u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija.

Njeno stvaranje kao posebne narodne republike nije bilo diktovano istorijskim državnopravnim razlozima, ma da obje pokrajine pretstavljaju određenu istorijsku jedinicu, koja je imala svoj posebni istorijski razvitak, jer je u srednjem vijeku, stojeći između Srbije i Hrvatske, imala svoju posebnu državnu organizaciju, i jer je ne samo dugo ostala pod osmanskom vlašću nego je i pod vlašću aneksionističke sile Austro – ugarske ostala u svojoj izolovanosti pod turskim feudalnim sistemom, koji je u postepenom likvidiranju tek poslije prvog svjetskog rata, a konačno tek u novoj Jugoslaviji.

Historijski moment igra ulogu samo ukoliko je u istoriskom razvitku ovih zemalja u njima stvoren naročiti odnos u njihovom nacionalnom sastavu, tako da u njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hrvatskog naroda, dok treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slovenskog porijekla, koji su primili islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredjeljeni. Ova činjenica da se danas može u Evropi naći stanovništvo bez nacionalnog obilježja plod je one teške zaostalosti i vjekovnog stagniranja koji karakteriše skučenost turskog feudalizma. Prema tome, Bosna i Hercegovina nisu, kao ostale naše narodne republike država ove ili one jugoslavenske nacije, tj. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nema obilježja nacionalne republike kao ostale. Ali baš u toj posebnosti karaktera Narodne Republike Bosne i Hercegovine i leži njen pravi i veliki značaj.»

Pijade je dodao:

«Ne smijemo se uspavljivati time što je nacionalno pitanje riješeno i ne smijemo zbog zaoštravanja klasne borbe u periodu socijalističke izgradnje zaboravljati na nacionalno pitanje, zauzimati stav kao da ga više nema ili padati u pogrešno shvatanje da proces razvitka vodi stvaranju neke nove, bosanske nacije. To je zabluda opasna, zabluda koja ne znači nikakav napredak, već naprotiv nazadak prema postignutom rješenju nacionalnog pitanja u ovim oblastima.» Predsjednik najšireg komunističkog fronta Saveza socijalističkog radnog naroda SR BiH Todo Kurtović, u Mostaru 1971. govoreći o državnosti republika rekao je kako je Bosna i Hercegovina kao država «rezultat današnjih okolnosti i potreba, a ne historijskog prava».

Odnos KPJ/SKJ prema BiH, kao i odnosi u BiH počinju se mijenjati šezdesetih godina u skladu s ukupnim promjenama u tadašnjoj Jugoslaviji. Društvena i politička kriza uvjetovali su određenu liberalizaciju i decentralizaciju. U takvim okolnostima došlo je i do jačanja bosansko-hercegovačke državnosti. Tito je s ciljem stvaranja antihegemonističke koalicije forsirao jačanje tzv. jugoslavenske političke periferije, pa tako i jačanje suverenosti i autonomnosti BiH, kako bi dostigao određenu ravnotežu i simetriju naspram Srbije, Hrvatske i Slovenije. Tražio je da se BiH ponaša što suverenije kao tampon republika između Srbije i Hrvatske.

Od sredine šezdesetih BiH je krenula prema emancipaciji od savezne administracije i to u tri važna aspekta: proglašenje Muslimana nacijom, smanjivanje represije nad Hrvatima i obuzdavanje velikosrpskih snaga. Tito je koristio bosansko-hercegovačke muslimane kao oruđe svoje nesvrstane politike.

Muslimanske prvake koristio je pri susretima s liderima islamskih zemalja. Zauzvrat, muslimani su na popisu stanovništva 1971., a u skladu s odlukom iz veljače 1968. donesenoj na XVII. sjednici CK SK BiH, dobili mogućnost izjašnjavati se Muslimanima u nacionalnom smislu.

Pod utjecajem povoljnije političke klime, u Zagrebu je u ožujku 1967. donesena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u kojoj je naglašena opasnost unitarističke koncepcije o stvaranju jedinstvenog državnog (srpskog) jezika. Srpski književnici reagirali su dokumentom nazvanim Predlog pitanja za razmišljanje, tražeći da Televizija Beograd izbaci latinicu iz programa i služi se samo ćiriličnim pismom. Zalagali su se i za veću uporabu ćirilice u Srbiji, da književni jezik bude srpski jezik i da se on upotrebljava u srpskim školama i ustanovama u Hrvatskoj.

U isto vrijeme, u ožujku 1967. Muhamed Filipović objavio je tekst pod naslovom Bosanski duh u književnosti – šta je to? Naglasio je kako je narodni duh uvijek povijesni duh. Filipović je naveo da se do sada pojam «bosanska književnost» primjenjivao uglavnom na djela srpske literature, a po njemu to su djela muslimanskih pisaca. Filipović je bosanski duh najprije definirao kao univerzalno, općeljudsko, izvan nacionalno, izvan konfesionalno trajanje, pa ga sveo na bošnjačko-muslimansko kulturno, odnosno književno nasljeđe. Sve ovo događalo se u specifičnim političkim okolnostima.

Enver Redžić se među prvima u socijalističkoj Jugoslaviji zalagao za bosansku nacionalnost bosanskih i hercegovačkih muslimana. Njegove stavove iznesene u časopisu Pregled u travnju 1970., osporavala je službena politika CK SK BiH, a s njim su polemizirali Kasim Suljević i Salim Ćerić. Kasnije su ti tekstovi objavljeni i kao knjiga. Salim Ćerić je osporavao Redžićevu tezu o bosanskoj nacionalnosti muslimana, argumentima da je veliki dio prostora koji danas čini BiH dugo vremena bio izvan srednjovjekovne bosanske države, što je negativno utjecalo na formiranje bosanskog etniciteta kao cjeline. Stjepan Vukčić Kosača u XIV. stoljeću, odcijepio je Hercegovinu i stvorio posebnu državu, konačno, piše Ćerić: «Ni naziv bosanski (bošnjački) jezik ne uvjerava u postojanje jedinstvenog bosanskog naroda», i dodaje: «Uzalud E. R., u nastojanju da dadu veću uvjerljivost svojoj tezi svuda pominju samo «Bosna», «Bosanci», «bosanski», a izbjegava «Hercegovina», «Hercegovci», «hercegovački», on nije mogao da dokaže postojanje bosanske nacionalnosti.»

Ćerić piše kako pristalice bosanske nacionalnosti vjeruju da će država Bosna i Hercegovina morati logikom postojanja, pripomoći stvaranje nove, šire bosanske nacionalnosti i nastavlja: «Zato, po njima, treba planirati budućnost na dugi rok, na stotinu, možda dvjesta godina unaprijed, kada će u državi Bosni konačno postojati kao njena osnovna snaga, bosanska nacionalnost. Na tome treba raditi obazrivo, polako i strpljivo. Ići od malog: na primjer, ukinuti ime Hercegovina, napraviti taj «bezazleni» potez, tek iz razloga praktičnosti, da je naziv republike kraći; onda, umanjivati «grijehe» muslimanskih predaka, umanjivati njihova razmimoilaženja sa Srbima i Hrvatima, da bi se kod ovih stvarala povoljnija klima prema Muslimanima; prikupljati prošle manifestacije bosanske svijesti, uveličavati njihovo koheziono značenje i popularizirati ih; uveličavati značenje svih kohezionih događaja uopće, specijalno narodnooslobodilačke borbe; budući sporovi sa Socijalističkom Republikom Srbijom i Socijalističkom Republikom Hrvatskom oko materijalnih i drugih pitanja, kojih će svakako biti, odvajaće automatski bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate od sunarodnika u maticama, i razvijati osjećaj među njima da su bliži Muslimanima u BiH nego sunarodnicima u drugim republikama, što će praktično stvarati povoljnu klimu za novu bosansku nacionalnost; raditi na unifikaciji bosanskog jezika kao još jednog elementa budućeg razlikovanja Srba i Hrvata sa sunarodnicima van Bosne i Hercegovine. A pošto će i inače sve veća industralizacija smanjivati selo i izolacije a povećavati grad i miješanja, na radnom mjestu, u privatnim i društvenim kontaktima, brakovima, ujednačavati jezik, kulturu i mentalitet, eto, jednog lijepog dana, nove bosanske nacionalnosti. Tek tada će bosanskohercegovački Muslimani definitivno odahnuti!»

Ćerić je pišući o neprihvatljivosti ideje o bosanskoj nacionalnosti za sve narode SR BiH i SFRJ naveo: «Sugerisanjem ideje o bosanskoj nacionalnosti jedna relativna manjina, muslimanska, želi da se nametne kao osnovni historijski, najpouzdaniji faktor državnosti SR BiH. To izaziva nezadovoljstvo kod Srba i Hrvata u SR BiH. To aktivira protiv SR BiH velikonacionalističke srpske i hrvatske snage izvan SR BiH, a sve skupa otežava njen politički položaj (…) Ta teza ne vodi računa ni o već ustaljenoj tradiciji dviju pokrajina, Bosne i Hercegovine, koja ne trpi unifikaciju.» I već spominjani Todo Kurtović osvrnuo se na prijedloge da se Muslimani izjasne kao Bosanci. Zaključio je kako bi to neminovno konfrontiralo Srbe i Hrvate u Bosni prema Muslimanima, jer bi značilo kako oni nisu Bosanci, nego pripadnici svojih nacija.» Zbog jasnog stava i čvrstoće vlasti KPJ muslimani su postali Muslimani, a ne Bosanci i konfrontacija naroda u BiH oko imena i prava na državu je odgođena za neko drugo vrijeme. Da je problem samo odgođen, a ne riješen pokazuje upravo fascinantna preciznost kojom je Salim Ćerić predvidio događaje vezane za stvaranje bosanske nacije.

III. Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?

Jedno od grubljih nasilja nad nekom zajednicom je njezino negiranje. Za negiranje Hercegovine postojali su praktični razlozi. Prvi koji su takve razloge imali, bili su bosanski franjevci. Negirajući Hercegovinu, odnosno njezinu posebnost, oni su u teškim vremenima štitili prava i granice svoje redodržave. Fra Filip Lastrić branio je 1735. interese bosanskih franjevaca u sporu s dalmatinskom franjevačkom provincijom oko nadležnosti nad teritorijem Hercegovine i susjednih mjesta Livna i Duvna, tvrdnjom kako je Humska kneževina još od bana Borića bila dio Bosanske banovine i kraljevine. Za bosanske fratre svakako je bilo bolno i odcjepljenje njihove hercegovačke braće polovicom devetnaestog stoljeća. Fra Jako Baltić napisao je u Gučoj Gori kako je kreševskom samostanu načinjena velika šteta, jer je izgubio sve prihode iz hercegovačkih župa, zbog čega su se Kreševljaci bunili. Baltić je dodao kako i nije pravo da je onoliki narod lišen crkava.

Dio fratara Bosne Srebrene često pod pojmom Bosna podrazumijeva čitav prostor BiH. To uglavnom čine sa sviješću o davnim granicama svoje redodržave, a manje s namjerom konstruiranja političke zbilje. Istina, jedan dio politički angažiranih fratara često (ne)opravdano iznose primjedbe na ponašanje dijela hrvatskih političara iz Hercegovine. Neki čak upadaju u zamku generaliziranja. Tako je fra Luka Markešić, jedan od politički angažiranih svećenika i nesuđeni kandidat na izbornoj listi HSS-a na izborima 1996., u jednom intervjuu izjavio kako «bosanski Hrvati zamjeraju Hercegovcima egoizam, jer hercegovačka politika na iritirajući način otpisuje dvije trećine sunarodnjaka u ostatku države». Nešto ranije u polemici sa svojim subratom fra Miroslavom Mandićem oko Hrvatskog narodnog sabora održanog u Novom Travniku, Markešić je napisao da HDZ «ustanči» po Bosni, kako bi sačuvao svoje nepravedne stečevine u Hercegovini, te da će sve to tutnjanje završiti u «hercegovačkom pašaluku, točnije u Grudama, odakle je i počelo.» Kritike prema Hercegovini dolaze i od dijecezanskog svećenstva. Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, dr. Franjo Topić iz Sarajeva, ustvrdio je kako sav politički život u BiH vode Hercegovci, te kako je puno ljudi u Hercegovini za politiku priključenja Hrvatskoj. Izvan političkog konteksta Hercegovina u krugovima Katoličke crkve izgleda drugačije. Veliki Švicarski teolog Hans Küng napisao je kako mu je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, prilikom privatne audijencije, u svezi s istragom oko nekih njegovih spornih teoloških stavova, kardinal Franjo Šeper, koji se nalazio na čelu Kongregacije za nauk vjere, rekao: «Kada bi se moglo, najradije bih vas poslao u najzabačenije selo u Hercegovini, tamo biste, sine moj, naučili što je prava vjera.»

Zanemarimo fratarske prijepore iz daleke prošlosti i pokušajmo se podsjetiti kada je priča o nepoželjnim Hercegovcima započela? Navodno je Marija Pavelićeva, bila prva zagrebačka građanka kojoj su oni smetali. Prema legendi, poglavnikova supruga nije mogla spavati jer su Hercegovci, koji su osiguravali njezinu kuću znali zapjevati gangu, od koje se i sada mnogim hercegomrscima okreće utroba. Ali rat nije završio onako kako je Marija priželjkivala, pa se ona, prema istoj legendi, jedne noći u krevetu nevelike sobe u Buenos Airesu, požalila svome mužu kako bi slatko zaspala samo da joj je čuti gangu. Ali ova priča ima i svoj politički nastavak! Marijina i Antina kćerka Višnja u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu negirala je bilo kakvu odgovornost svoga oca za zločine koje su ustaše počinile u Drugom svjetskom ratu tvrdnjom kako se njezin otac «uvijek zalagao za puno poštivanje ratnih običaja i svih međunarodnih konvencija». A onda je Višnja Pavelić otkrila i krivce na koje njezin otac nije mogao utjecati: «Bio je to hercegovački lobi koji je činio zločine, a posebno Maks Luburić». Da gospođica Pavelić nije spomenula Luburića mogli smo pomisliti da je pobrkala ratove. Naime, u hrvatskoj javnosti je poprilično raširena tvrdnja da je za zločine i u «ovom» ratu kriv «hercegovački lobi».

III. 1. Jugoslavensko obavještajno podzemlje

Za jugoslavensku komunističku elitu etabliranu iza Drugog svjetskog rata zapadni dio Hercegovine, ili Zapadna Hercegovina, kako se najčešće govorilo, stekla je status svojevrsne Vendėe, reakcionarne-kontrarevolucionarne pokrajine. Hercegovci su pak u toj percepciji uglavnom bili ostaci poraženih snaga, preživjele ustaše, o kojima brigu trebaju voditi tijela sigurnosti. Takav stav opravdavao je represiju nad Hrvatima iz Hercegovine i potpuno zapostavljanje tog kraja u procesu izgradnje i modernizacije. Nakon što je Tito 1966. srušio Rankovića, a sekretar CK SK BiH Cvijetin Mijatović tijekom Mostarskog savjetovanja održanog u jesen 1966., istakao kako je bilo teško biti Hrvat u Hercegovini, izgledalo je da će se stanje popraviti. Tada je došlo do eskalacije nacionalnog pokreta u SR Hrvatskoj, u kojem je nakon četvrt stoljeća prisilne šutnje sudjelovalo i nešto Hercegovaca. Koliko je njihov značaj u tom vremenu bio neznatan govori i činjenica da je najeksponiraniji bio Ante Paradžik, predsjednik Kluba studenata Hercegovine, koji je brojao oko 300 članova. On je upozorio na «tendenciozno etiketiranje Hercegovaca kao ekstremnih nacionalista, što među njima izaziva revolt». U tom kontekstu zanimljivo je spominjanje pojma «hercegovački zid», koji je upotrijebio Ivan Šibl, objašnjavajući situaciju unutar studentskog pokreta. Taj zid po Šiblu je predstavljao bazu na kojoj su desni ekstremisti zasnivali svoju snagu i na kojoj je desna rukovodeća garnitura zapravo gradila svoje pozicije. Savka Dabčević Kučar tražila je objašnjenje što je to «hercegovački zid» i nije ga dobila? Gušenjem nacionalnog pokreta koncem 1971. Paradžik je zatvoren, a dijelu političara koji su potom došli na vlast Hercegovci su poslužili kao glavna meta napada. Jedan od njih, Jure Bilić, napisao je kako ih je lako prepoznavao na skupovima po «kvadratnim glavama». Prvo pojavljivanje Hrvata iz Hercegovine u političkom životu (u hrvatskom kontekstu) učvrstilo im je stigmu nacionalista, desničara!

Kada je komunistički režim Jure Bilića, Milke Planinc i Ivice Račana propao, beogradska čaršija pokrenula je Jugoslavensku narodnu armiju, koja je bila militarizirani dio Saveza komunista Jugoslavije, u rat protiv Republike Hrvatske. Nakon prvih sukoba sa hrvatskim braniteljima Novosadska televizija je objavila prilog iz Vukovara i istočne Slavonije. U tom prilogu, lokalni Srbi izjavljivali su kako njima nisu problem Hrvati starosjedioci, nego doseljeni Hercegovci. Nešto kasnije, u Zagrebu su se pojavili letci u kojima je pisalo kako Zagrepčani skijaju, dok Hercegovci brane Hrvatsku. Nakon što je pala zagrebačka špijunska mreža Organa bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS-a), otkriveno je da su priče o Hercegovcima bile dio KOS-ove akcije protiv Hrvatske, kao i jačanje regionalizama u cilju stvaranje jaza između hrvatskih područja. Akciju je vodila tajna grupa Opera, formirana od pripadnika KOS-a i nekih službenika CK SK Hrvatske.

Grupa je osnovana pri zapovjedništvu ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (RV i PVO) JNA. Izvela je niz terorističkih akcija, a između ostaloga: raketiranje Banskih dvora radi ubojstva hrvatskog Predsjednika, miniranje židovske općine i groblja radi kompromitacije Republike Hrvatske i dezavuiranja njezine vlasti. Pripadnici ove grupe suđeni su u Beogradu i Zagrebu, s različitim motivima i optužbama. Pored terorističkih akcija, oni su unutar informacijskog rata koji je tada vođen protiv hrvatske vlasti, osmislili i izveli brojne propagandno-psihološke akcije. Pored ostalog, ova grupa je vodila kampanju protiv Hercegovaca, i uopće Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Također su prvi postavili tezu o dvostrukoj crti funkcioniranja vlasti u Republici Hrvatskoj, na što se kasnije nadovezala teza o dvostrukoj crti zapovijedanja u hrvatskoj vojsci, u Hrvatskom vijeću obrane i sl. Za ovu vrstu akcija korišteni su različiti mediji, bilo na način da su vrbovani novinari, ili su formirani novi mediji, kao što je to bio slučaj sa televizijskim programom YUTEL.

Jugoslavenska vojna kontraobavještajna služba (KOS) imala je značajnu ulogu u pripremi agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Gotovo svi čelnici pobune u Hrvatskoj bili su suradnici te službe, koja ih je usmjeravala, naoružavala, obučavala i štitila od policijskih snaga. Pored opremanja paravojnih postrojbi, protuobavještajna služba planirala je i terorističke akcije, koje su opet bile dio šireg plana političke kompromitacije i blokade novoformiranih republičkih vlasti. U isto vrijeme obavještajno-sigurnosne službe JNA u BiH, uz pomoć većeg dijela srpskih kadrova u MUP-u i drugim institucijama provodile su različite akcije, pa i one terorističke. Po sličnom obrascu, kao i Židovska općina u Zagrebu, minirano je Partizansko groblje u Mostaru. Bila je to jedna u nizu eksplozija izazvanih temeljem plana o «kontroliranom izazivanju panike», odnosno kontroliranom teroru. Cilj ove akcije bio je uplašiti lokalno stanovništvo, te ga usmjeriti na promjenu vlasti prosvjedima i natjerati na kapitulaciju pred «jugoslavenskim snagama», ali i tobožnjom fašizacijom kompromitirati novu demokratski izabranu vlast.

Iz propagandne radionice KOS-a stiglo je i objašnjenje što je to bio famozni «Hercegovački zid». U knjizi Jugoslovenska kriza i rat 1991-1995. objavljenoj u Beogradu 2000. piše: «Mas-pok je 1970. pripremao secesionistički udar u stilu “noć dugih noževa”». Autor je zatim citirao general-pukovnika JNA Pavla Jakšića koji je napisao: «Tada je u Zagrebu bio obrazovan hercegovački zid. Oko 300 ustaša iz zapadne Hercegovine, obučenih u policijska odela, bili su snabdeveni kombi-automobilima Zastava i lažnim policijskim legitimacijama i nalozima da, na Badnju noć, svirepo pobiju na Sljemenu oko 1.000 boraca NOR-a, protivnika Mas-poka i da uspostave ustašku NDHrvatsku». Kada ovako nešto tvrdi general-pukovnik JNA i to se citira 2000. godine u Beogradu kao vjerodostojan podatak, onda je jasno kolika je u tim krugovima mržnja prema hrvatskom stanovništvu u Hercegovini. Nakon poznatog zaustavljanja tenkovske kolone u selu Polog nedaleko od Mostara početkom svibnja 1991., koja je krenula prema Splitu kako bi presjekla Hrvatsku, tenzije prema Hercegovini su još više porasle. Stare ideološke podjele i antagonizmi iz Drugog svjetskog rata i poraća, animoziteti stvoreni u vrijeme hrvatskog nacionalnog pokreta, jasno opredjeljenje Hercegovaca protiv svake Jugoslavije, zaustavljanje tenkova JNA koji su trebali «osloboditi Split», masovno sudjelovanje u postrojbama Hrvatske vojske, temelj su mržnje kod srbijanske i jednog dijela hrvatske javnosti koji je formiran i djeluje unutar komunističkog i jugoslavenskog okvira.

Propaganda nastala u tom okviru djelovala je na brojne diplomate i strane novinare. Jedan od dobrih primjera je prosrpski nastrojen bivši švedski premijer i upravitelj Bosne i Hercegovine Carl Bildt, koji u memoarima, kada piše o Hrvatima, razlikuje i uspoređuje «pitome političare iz plodne Posavine» i «izražene nacionaliste koji potiču sa škrtih hercegovačkih brda». Dugotrajna društvena izoliranost, obespravljenost i marginalizacija,  rezultirali su nesnalaženjem, ali i bahatošću, uzurpacijom vlasti i prava, te uopće asocijalnom ponašanju nekih Hercegovaca u društvenom i političkom životu. To je njihovim protivnicima poslužilo za širenje stereotipa i mržnje na sve Hercegovce.

Informacijski rat vođen je uglavnom unutar političkog konteksta. Predsjedništvo Hrvatske stranke prava (HSP) objavilo je 13. lipnja 1991. u Ljubuškom Lipanjsku povelju o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru sa istočnim granicama Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska. Jugoslavenska i srpska politika dobile su time potvrdu za svoje tvrdnje o Hercegovcima kao ekstremnim nacionalistima profašističke orijentacije. Srbijanski povjesničar akademik SANU-a Milorad Ekmečić ustvrdio je kako je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga sakupio 10.000 dobrovoljaca i s fašističkim insignijama svečano proglasio NDH u Ljubuškom. Povjesničarka Smilja Avramov dodala je kako je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na BiH, najprije stacioniranjem 16.000 svojih vojnika u zapadnoj Hercegovini, sa glavnim stožerom u Ljubuškom, radi «uspostave Hrvatske do Drine» i čišćenja Bosne i Hercegovine od Srba. Činjenica jeste da je Dobroslav Paraga, zajedno s grupom svojih pristaša, članova i simpatizera HSP-a izveo spomenutu predstavu proglašenja NDH, ali to je od lokalnih vlasti i naroda shvaćeno kao provokacija i protuhrvatsko nastojanje, te se ne može dovesti u vezu s Hercegovcima, niti s hrvatskom državnom politikom.

Možda je cijela predstava trebala poslužiti kao povod (alibi) jugoslavenskim snagama za obračun s «fašistima»? Jer, samo stotinjak dana kasnije Jugoslavenska komunistička vojska, ojačana srpskim paravojnim postrojbama, spalila je sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, napala Dubrovnik i uništila Vukovar. Muslimanski lider i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović izjavio kako to nije njihov-muslimanski rat. Bila je to jasna poruka da su Hrvati prepušteni samima sebi. Reagirali su osnivanjem obrambene zajednice Herceg-Bosna, koja je u prvo vrijeme bila zajednica općina s hrvatskom većinom, ili znatnim udjelom hrvatskog stanovništva, koje je tražilo načina kako se organizirati i obraniti. Kasnije je Zajednica dobila nešto čvršću formu privremenog tijela vlasti. Pošto Hrvati nisu imali u potpunosti u svojoj vlasti niti jedan veći grad, sjedište Zajednice bile su Grude, naselje u Hercegovini, nedaleko od granice s Republikom Hrvatskom i prilično sigurno od mogućih napada.

U siječnju 1992. jenjavao je rat u Hrvatskoj, i sve više prijetio Bosni i Hercegovini. Unatoč tome što su odbili Paraginu neoustašku politiku i što nisu prihvatili fantomsku NDH, Hrvati iz Hercegovine su samom činjenicom što su odlučili iskoristiti svoju ustavnu konstitutivnost i postati politički subjekt dobili etiketu fašista. Kolumnist Slobodne Dalmacije i zadnji urednik partijskog lista Komunist za SR Hrvatsku Danko Plevnik u članku «Atentat na Hrvatsku» iz srpnja 1992. proglasio je Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu «hercegovačkom NDH», tvrdeći kako budućnost Hrvatske ovisi o «hercegovačkim Hrvatima», kojima zbog međunarodne političke zajednice i pozicije Hrvatske «mora biti dovoljna demokracija».

Ovakvu (dis)kvalifikaciju Herceg-Bosne i Hrvata u BiH potpomogli su i lokalni političari koji su u svojoj nezrelosti koketirali s ustaštvom, dajući ustaška imena ulicama i nekim vojnim postrojbama. Osim političke nezrelosti, bilo je u tome i podilaženje dijelu javnosti onih koji su radni vijek proveli u strukturama komunističke vlasti. Bivši članovi komiteta i režimskih svećeničkih udruga nastojali su time «popraviti» svoju prošlost. Aktivnu hrvatsku politiku i ne mirenje s divljanjem JNA neki su opet ocijenili politikom «podjele Bosne». Tako je Ivan Zvonimir Čičak u sarajevskom tjedniku Slobodna Bosna u siječnju 1992. izjavio kako je «podjela Bosne ustupak hercegovačkom lobiju» i dodao: «Želi se žrtvovati 700 tisuća Hrvata za račun 100 tisuća Hercegovaca».

III. 2. Hrvatsko intelektualno i političko prizemlje

Nakon što je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) dobila izbore u Hrvatskoj apsolutna većina Hrvata u Bosni i Hercegovini pristala je uz tu političku stranku, bolje reći pokret, koga je vodio dr. Franjo Tuđman. Hrvatska demokratska zajednica za BiH dobila je većinu glasova Hrvata iz te republike na izborima u studenom 1990. Zbog tereta prošlosti jedina alternativa Tuđmanu i HDZ-u u Hercegovini je bila Hrvatska stranka prava (HSP) i njezin predsjednik Dobroslav Paraga. Politički protivnici HDZ-a i Franje Tuđmana koristili su Hercegovinu i Hercegovce u borbi protiv Tuđmana i HDZ. U tome im je jedan dio Hercegovaca pomagao svojim apolitičnim, a ponekad i asocijalnim ponašanjem. Novinarka Aleksa Crnjaković napisala je u veljači 1992.u Vjesniku članak pod nazivom Fenomen Hercegovci. U sklopu tog članka obavila je i razgovor sa sociologom dr. Ivanom Lučevim, gdje je otvoreno pitanje «funkcioniranja dinarskih emotivaca», ali i «hercegovačkog lobija», koji naime osvaja Tuškanac poput Jakova Blaževića, ili Jure Bilića nekada. Na istoj stranici Sanja Kapetanović je nabrojila najutjecajnije «urbane» Hercegovce u Zagrebu.

Fama o Hercegovcima proširila se nakon neuspjelog puča Mesića i Manolića u HDZ-u. Čuvar jugoslavenskih tajni u Hrvatskoj, Josip Manolić, za sve loše u HDZ-u optužio je «hercegovački lobi», «mafijaško-švercerske klanove u Herceg-Bosni», «hrvatsku neprijateljsku emigraciju podrijetlom iz Hercegovine», s kojom je cijelu svoju mladost ratovao. Za njih je Manolić govorio da su pripadnici ili sljedbenici «snaga poraženih 1945. koje su hrvatski politički preporod doživjele kao svoju političku pobjedu. Te snage  Hercegovce smatraju izabranim Hrvatima, a Herceg-Bosnu štitom Hrvatske». Vidljiva je sva dubina ideoloških podjela i animoziteta kojeg su komunisti imali prema svojim idejnim i političkim protivnicima. Oni nisu nestali u novoj hrvatskoj političkoj konstelaciji, dapače, stari animoziteti još više su produbljeni. Herceg-Bosanci, odnosno Hercegovci, su u njihovim očima obrnutom logikom postali «nepoželjnim Hrvatima-ustašama, a Herceg-Bosna smetnjom Hrvatskoj-nekom vrstom NDH»! S druge strane dr. Franjo Tuđman tumačio je HDZ-ovu politiku u BiH kao jedinu moguću alternativu ekstremizmu.

Pitanje i «problem» Hercegovaca u Republici Hrvatskoj aktualizira se pred svake izbore. Prisjećamo se onih iz 2000., što ih je dobio Stjepan Mesić, koristeći se i manipulirajući, između ostalog, i mržnjom prema Hercegovcima, koja je stvorena u znatnom dijelu hrvatske javnosti. Do tada nepoznati režiser Dalibor Matanić snimio je krajnje neukusan i politički nekorektan spot za Hrvatsku seljačku stranku (HSS), u kojem zagovara čišćenje Zagreba od bijeločarapaša. Isti režiser, nakon izborne pobjede 2000. dobio je sredstva i snimio film Blagajnica hoće ići na more, u kome je glavni lik negativac–Hercegovac, šef nekakvog dućana. Dio malograđanskih, tobože ljevičarskih, kritičara, u čijem okrilju je i razvijen najnoviji oblik šovinizma u Hrvatskoj, brani Matanićevu «slobodu umjetničkog izražaja». Tako Juraj Kukoč brani Matanića od optužbi kako mu je film rasistički, fašistički i sl. S druge strane Dragan Antulov piše kako su ovim filmom po prvi put Hercegovci istisnuli Srbe s mjesta dežurnih tlačitelja Hrvatske. Te zaključuje da je Matanićev film mnogo bliži ostvarenjima koje su na temu Židova 30-tih i 40-tih godina radili Goebbelsovi filmaši. Antulov je napisao da će većina Hrvata s odobravanjem gledati prikaz Hercegovaca, ali će gledatelji sa savješću u ovom filmu prepoznati «nepatvoreni rasizam». Pobjednička euforija koalicijske vlasti osnovane nakon trećesiječanjskih izbora bila je u revolucionarnom zanosu ispunjena antihercegovačkim raspoloženjem. Ono se očitovalo u medijskim napisima, (ne)opravdanim kadrovskim čistkama, produkciji viceva tipa: «Hercegovce treba zakapati u kovčezima s rupama, da crvi mogu izići i povraćati».

Udarnu snagu hrvatskog intelektualnog prizemlja u demoniziranju Hercegovaca čine ostrašćeni novinari formirani u komunističkom miljeu. Urednik Playboya Denis Kuljiš pisao je o rasnim karakteristikama Hercegovaca, o dlakama koje im rastu iz ušiju, te objavljivao popise tih «dlakavih barbara» u ministarstvima i službama državnih institucija, kao i popise hercegovačkih firmi. Pri tome je koristio različite atribute kao npr. «hercegovačka klatež». Slično je pisao i novinar-režiser Srećko Jurdana, tvorac konstrukcije o «Tuđmanovoj lojalnosti koteriji hercegovačkih profitera, koja nadmašuje lojalnost hrvatskom narodu.» Naročito istaknutu ulogu u šovinističkoj propagandi protiv Hercegovaca imao je Denis Latin, koji na HTV vodi emisiju Latinica, a koju su u Hercegovini prozvali Ćirilicom. I ako je poneki Hercegovac okrenuo antenu prema odašiljačima sarajevske federalne TV, onda je Latin tome uveliko pridonio. U emisiji emitiranoj 16. svibnja 2005., odnosno prilogu «Pomozimo rodijacima» iznio je niz laži i podvala o Novoj bolnici u Mostaru. Latinove laži ovaj put nisu prešućene. Grupa novinara iz Hercegovine uputila je pismo Latinu i ravnatelju HTV Mirku Galiću, u kojem demantiraju Latinove laži i ukazuju na činjenicu da taj novinar neprofesionalno i tendenciozno vrijeđa i blati Hercegovce. Naravno, nisu dobili odgovor.

Književnik i publicist Ivan Lovrenović je na pitanje novinara Darka Hudelista o genezi pejorativnog pojma «hercegovački sindrom», koji se sve češće mogao čuti u javnosti Republike Hrvatske, odgovorio: »Što se zapadne Hercegovine u našoj novijoj političkoj povijesti tiče, stvar je paradigmatski jasna. Od 1918. naovamo to je regija prema kojoj se svaki državni sustav i svaka politička vlast odnosi ne samo maćehinski nego i neprijateljski. Takav odnos gotovo da i ne postoji u cjelokupnoj evropskoj političkoj praksi…Ekonomski gledano (to je čak anegdotalno poznato), zapadna je Hercegovina zemlja vina i duhana, ali i emigracije. U toj muci i patnji, u kojoj se generacije skrbe oko svakodnevne egzistencije pod budnim okom neprijateljske vlasti oličene u žandaru i financu, a pod crkvenim zvonikom kao svojom jedinom duhovnom utjehom, oblikovao se mentalitet i način doživljavanja države i političke vlasti koji svaku vlast, osim one koju bi izravno osjećao kao svoju, osjeća neprijateljskom. Na to se nadovezala i tragična epizoda iz Drugog svjetskog rata, pa zatim iz 1945. i kasnije, kada je gotovo čitav zapadnohercegovački svijet bio a priori imenovan kao ustaški u najcrnjem značenju toga pojma, što je dakako poticalo nove i nove valove emigracije. Tako se formirao mentalitet koji je s jedne strane razvio izuzetnu sposobnost preživljavanja, i to u svim aspektima toga pojma, a s druge izrazito negativistički refleks prema državi «s istoka» i njezinim institucijama. Lako je zato razumjeti otkuda u zapadnih Hercegovaca, koji su svi mahom Hrvati i katolici, tako naglašena inklinacija prema Zagrebu kao središtu te države».

Lovrenovićeva analiza mogla bi biti dostatan odgovor Plevniku na njegovu tvrdnju kako se Hrvati u BiH «moraju zadovoljiti demokracijom». Kako, kada u svojoj povijesti nisu nikada osjetili slasti demokracije. Hrvatima u Hercegovini sve vlasti spočitavale su i separatizam, koristeći njihov težak položaj i želju za slobodom koju su vidjeli samo u «svojoj državi». Još je Todo Kurtović upozoravao na štetnost nekih pojava, koje pokušavaju odvojiti zapadnu Hercegovinu od Čapljine i Mostara, jer bi to unazadilo te krajeve. Istovremeno je upozorio kako se neki funkcionari u Čapljini ljute kada se kaže da je Čapljina u zapadnoj Hercegovini. Moglo bi se reći kako su prije neki htjeli amputirati zapadni dio Hercegovine i odvojiti ga od većih gradova. Nekadašnji predsjednik HDZ Stjepan Kljuić svjedočio je da mu je Slobodan Milošević nudio zapadnu Hercegovinu. Kao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Mate Granić je početkom 1994., bio nazočan na dva sastanka gdje je Izetbegović nudio Tuđmanu Hercegovinu, odnosno sve južno od Prozora. Tuđman je obje ponude odbio. Izgleda kako Hercegovinu nitko i nije baš previše htio, a vjerojatno je ni danas neće, osim njezinih stanovnika-Hercegovaca. Oni pak postaju problem uvijek kada pokušavaju postati politički subjekt, aktivnije se uključiti u politiku i sudjelovati u kreiranju političke stvarnosti. Tada smetaju i u Sarajevu i u Zagrebu. Ali jedino tamo mogu riješiti svoje probleme.  Postoje i jasni politički, ili drugi, interesi za negiranje Hercegovine. To su prije svega bili, ili su još uvijek interesi jugoslavenskog obavještajnog podzemlja, hrvatskog intelektualnog prizemlja ili bošnjačko-muslimanskog nacionalizma. Njima možemo dodati i različite kategorije neznalica i ignoranata.

Primjetno je da u hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj javnosti vlada prava zbrka pri korištenju pojmova: državljanstvo, domovina, nacionalnost, regionalna pripadnost i slično. Kada se mladi tenisač Marin Čilić, Hercegovac iz Međugorja, plasirao u juniorsko finale Roland Garrosa, to je naravno izazvalo interes medija i javnosti. Pisalo se danima o Čiliću, njegovim počecima, ambicijama, servisu i sponzorima. Međutim najzanimljiviji su bili napisi o njegovom podrijetlu, zavičaju, domovini…Novinar Slobodne Dalmacije napisao je sljedeću rečenicu: «Ulazak Marina Čilića u finale juniorskog Roland Garossa odjednom je unio nemir među dežurne dušobrižnike, “kako on može biti Hrvat, ako je iz Međugorja”.» Novinar nudi i začuđujući odgovor: «Vrlo jednostavno momak je izabrao Hrvatsku kao zemlju za koju će igrati i već je u “njenom dresu” osvojio momčadsko prvenstvo Europe do 16 godina (zajedno s Juricom Grubišićem), kao i pojedinačnu titulu europskog prvaka. Osim toga, od ljeta 2002. godine stanovnik je Zagreba, dok su mu roditelji ostali živjeti u Međugorju. I u čemu je onda problem? Zbog čega toliko uzbuđenja? Možda su ljudi pomislili da smo pomahnitali, pa ga prisvojili. Nismo, kao ni Ivana Ljubičića. Je li tako? Ljubičić je rođen u Banja Luci, a izabrao je Hrvatsku kad je kao izbjeglica stigao u Rijeku u ratnom vihoru 1993. godine.»

Nakon citirane obrane Čilića slijedi novo poglavlje naslovljeno: «Tko kaže da Čilić nije naš?». U njemu isti novinar koristi  nogometne argumente, pa nabraja nogometaše koji su rođeni u BiH, a igraju ili su igrali za reprezentaciju Republike Hrvatske: braća Kovač, Šimić, Didulica, Šerić, Živković, Neretljak…i zaključuje da «domovina nije uvijek tamo gdje si se rodio»!!! Novinar zatim kao dodatnu argumentaciju za svoju teoriju navodi slučaj dizača utega Nikolaja Pešalova, te rodoslovlja brojnih francuskih nogometaša, koji nisu rođeni u Francuskoj već diljem Afrike, ali im to ne smeta igrati za reprezentaciju Francuske, niti pak Francuzima umanjuje slast titule svjetskog prvaka. Navedene nedoumice oko Marina Čilića pokazuju obim nepoznavanja problema nacionalnosti, državljanstva i zavičajnosti u javnom diskursu Republike Hrvatske, te količinu predrasuda koje iz neznanja proizlaze.
III. 3. «Znanstveni» okvir mržnje

U procesu nacionalnog konstituiranja i promicanja velikih ideologija na prostoru bivše Jugoslavije posebno su se istakli nacionalni ili partijski «znanstvenici». Oni su svojim intelektualnim angažmanom stvarali konstrukcije kojima su održavali i jačali postojeći sustav vlasti, ili stvarali nove, ne mareći što su pri tome čitave regije i narode dovodili na rub egzistencije. Pišući predgovor za knjigu Jefte Dedijera Hercegovina, njegov sin Vladimir napisao je: «Hercegovac po rođenju, Dedijer je u Mostaru učio gimnaziju, i još kao gimnazista došao pod uticaj Cvijićev. Prema Cvijićevim “Uputstvima” počeo je proučavati sela svog rodnog kraja s mladićkim ubeđenjem da će time doprineti oslobođenju svoje domovine. Sa tom osnovnom težnjom da naučno koristi nacionalnoj stvari, došao je Dedijer 1902. u Geografski Zavod Velike Škole i odao se studiranju geografije pod neposrednim Cvijićevim uputstvom.» Navedena (zlo)upotreba znanosti, a kasnije i medija u korist nacionalne odnosno klasne stvari, rezultirala je u Bosni i Hercegovini nevjerojatnim društvenim konstruktima i fantazmama tijekom XIX. i XX. stoljeća. Svaki nacionalizam ima potrebu prikazati svoju naciju što starijom i tako joj priskrbiti povijesno pravo na određeni teritorij. Teritoriju daje ime nacije, ili naciji ime teritorija. Srbi su imali čuvenog Simu Lukina Lazića, koji je vidio Srbe pod Trojom, za koga su Srbi bili i neki rimski carevi, a i sam Isus Krist prema Siminim teorijama bio je Srbin. U vrijeme buđenja hrvatske nacionalne svijesti, lideri narodnog preporoda preuzeli su ilirsko ime, pod koje su htjeli okupiti sve južne Slavene. Možemo pretpostaviti kako su vjerovali da se svi oni «osjećaju» Ilirima. Bošnjački nacionalni znanstvenici povezuju Ilire s Bogumilima, manihejstvo s Islamom, a posebnu kategoriju čine «energetske kugle» iz «bosanske piramide Sunca», koju su navodno gradili «prabosanci» još u «rimsko ledeno doba». Iskopavanje «piramide», uz sva potrebna službena federalna i kantonalna dopuštenja, počelo je ove jeseni nedaleko od Visokog, baš na mjestu gdje je Konstantin Porfirogenet locirao «zemljicu Bosnu».

Za politički obračun s Hercegovcima i «znanstveno objašnjenje njihove asocijalnosti», nakon spomenute «ekspertize» dr. Ivana Lučeva naglo su popularizirani tekstovi Dinka Tomašića o takozvanoj «plemenskoj stočarsko-ratarskoj, odnosno pljačkaško-ratničkoj-hajdučko-uskočkoj kulturi». Oni su pisani tridesetih godina prošlog stoljeća, a ponovno su objavljeni u nakladi izdavačke kuće Jesenski i Turk. Kako god je Jovan Cvijić nekada nekritično slavio dinarski rasni tip, dokazujući kako su u njegovom selu najpametniji ljudi na svijetu, tako su sada isto tako nekritički razni nadri-intelektualci pljuvali Dinarce, otkrivajući genetske oblike nasilnika i pljačkaša, koji su opet najizraženiji kod Hercegovaca, a koji pak pljačkaju i tlače Hrvatsku. Tako je šovinistička propaganda dobila i (pseudo)znanstveni okvir. U njegovoj izgradnji posebno se istakao filozof prakse Milan Kangrga, koji je u svom degutantnom šovinističkom eseju «Hercegovci i “rasizam”» najprije napisao kako su Hercegovci «rasno inferiorna turska i srpska kopilad, lopovi, hadezeovi pljačkaši, švercerski drparoši po profesiji», a zatim «etički» dodao kako se to ne odnosi na «hercegovački narod». Nije Kangrga jedini filozof koji se okomio na Hercegovce, on je u tome najniže pao.

U tjedniku Obzor, u srpnju 1996. objavljen je intervju koji je Marija Bašić vodila s Alainom Finkielkrautom, francuskim filozofom i navodnim velikim prijateljem Hrvatske. Njegova poruka svela se na upozorenje hrvatskoj javnosti «Kontrolirajte Hercegovce da oni ne bi kontrolirali vas». U splitskom tjedniku Feral Tribunu, koji je jedan od promotora i izdavača Kangrginih fašističkih umotvorina objavljivani su tekstovi o Hercegovcima, kao npr. Kremenko protiv Glembaya,  Ero, go home, Dugi marš bijelih čarapa i slično. Koliko god su Feralovi novinari (s pravom) ustrajavali u obrani prava Srba u Hrvatskoj, još više su ocrnjivali Hercegovce i to ne samo one u Republici Hrvatskoj, nego i u samoj Hercegovini. Indikativni su tekstovi: naziva Rodijačka republika, Hrvatsko vijeće obmane, ili Široki zbjeg. U tekstovima su nabrajani Hercegovci koji bilo što znače u Hrvatskoj, od ugostitelja, doktora, do generala, s jasnom porukom: «Ero go home»!

U nečasnom poslu diskreditacije Hercegovaca istakla se i skupina Yale-ovih političara-intelektualaca. Sveučilišni profesor i kolumnista tjednika Feral Tribune dr. Ivo Banac, nekritično i nedopustivo za povjesničara, prihvatio je podvalu srbijanske propagande kako je oružje namijenjeno Vukovaru i Dubrovniku završilo u Hercegovini. Tu tvrdnju, koja je imputirala i dio odgovornosti Hercegovaca za pad Vukovara, i teškoće u obrani Dubrovnika, ozbiljna historiografija je opovrgnula. Dio hrvatske javnosti povjerovao je kako su Hercegovci krivi za sve njihove nedaće. Javnim šovinističkim, a ako ćemo prihvatiti Bilićevu teoriju o «kvadratnim glavama» i rasističkim napadima koji su uglavnom dolazili iz komunističkih i(li) (malo)građanskih političkih i javnih krugova suprotstavljali su se rijetki. Najmanje Hercegovci, oni su zašutjeli. Većina nije imala niti prilike nešto reći, drugi su se povukli u svoje sinekure, koje su na vrijeme osigurali, tek su rijetki govorili, ali njihov glas nije se čuo od buke klevetnika.

Ipak nisu svi ušutjeli. Novinar i književnik Petar Miloš ironično je pisao kako razumije Zagrepčane kojima su problem onih nekoliko postotaka Hercegovaca, ali neka zamisle kako je tek njemu u Mostaru, gdje su sami Hercegovci. Na principijelan način Hercegovce su branili (ili bar napadali malograđanštinu) ljudi koji su se istovremeno suprotstavljali politici dijela hercegovačkih političara. Tako je Boris Buden napisao kako su Hercegovci odbačeni upravo po istom rasističkom ključu koji ih je doveo na tron hrvatske državnosti. Na mjesto šiljoglavih Srba, došli su kockoglavi Hercegovci. Kao potvrda njegovih stavova napisan je grafit «Vratite nam naše Srbe eto vam vaši Hercegovci». Miljenko Jergović napisao je da je u viziji one «malograđanske rasističke Hrvatske» Hercegovina puno šira od same sebe. Prostire se preko Imotskog, Hrvaca i Drniša sve do Gospića. Hercegovci su za njih i Hrvati iz Bosne, ukoliko nisu muslimani ili iz Sarajeva. Pojam Hercegovci sve češće je sinonim za Hrvate iz Bosne i Hercegovine.

III. 4. Bošnjačko – bosanski nacionalisti protiv Hercegovine

Nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine i rata koji je osamostaljenje pratio, muslimanka politička elita donijela je odluku o preimenovanju nacionalnog imena u bošnjačko. Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca donio je 22. prosinca 1992. u Sarajevu Rezoluciju u kojoj su svoj narod nazvali bosanski Muslimani (Bošnjaci). Taj naziv potvrdili su Odlukom Drugog bošnjačkog sabora u Sarajevu 28. rujna 1993. Svoj jezik nisu nazvali svojim imenom, nego imenom zemlje – Bosanski jezik.  Bio je to prvi formalni korak svođenja bosanske kulture i tradicije na bošnjačko-muslimanski okvir. Bosanski duh iz šezdesetih stvorio je širi okvir od muslimanske nacije: bošnjačku naciju i bosanski jezik, s očitom težnjom stvaranja bosanske nacije. Prvi službeni potez u tom pravcu povukla je Stranka demokratske akcije (SDA), inače najveća i najutjecajnija bošnjačko-muslimanska stranka u BiH. Njezin predsjednik i lider bošnjačkog naroda, Alija Izetbegović, iznio je na Trećem kongresu stranke održanom 13. listopada 2001. ideju bosanske nacije. Prema njegovim riječima dvije trećine građana BiH izjasnilo bi se Bosancima. On je to i obrazložio: «Prije svega, to će uraditi svi Bošnjaci i tzv. ostali. Posljednji će vrlo rado dočekati tu mogućnost kako bi se oslobodili ponižavajuće kategorije ostalih. Oni bi to i sada učinili, ali ih sprječavaju činovnički formulari. Učinit će to i pripadnici mješovitih brakova, a zatim i jedan broj uglednih Srba i Hrvata koji danas ističu da su Bosanci.» Izetbegovićevu ideju kritizirali su brojni intelektualci u BiH različite nacionalnosti smatrajući tu ideju «opasnom igrom», «dezintegrirajućom idejom», tvrdeći kako su samo komunisti imali iluziju da se «nacija može ustanovljavati».

Ideja državnog bosanstva imala je svoje pobornike, najviše među Izetbegovićevim poklonicima. Tako je čitatelj sarajevskog dnevnika Oslobođenje Mirza Ibričević poslao pismo uredništvu, u kojem se kao «glas naroda» poziva na povjesničarku slovenskog podrijetla Veru Križišnik-Bukić i njezinog muža Envera Bukića, te podržava ideju afirmacije bosanske nacije. Ta ideja bi se prema navedenim mogla afirmirati kao «osjećaj domovinske pripadnosti BiH», koji bi trebao postupno potiskivati etnonacionalni osjećaj i transformirati ga u osjećaj pripadnosti državnoj naciji. Ibričević završava pismo sljedećim argumentom: «I rahmetli Alija Izetbegović, koji je itekako osjećao prirodno bilo Bosne, svojom porukom da pored toga što smo Bošnjaci, Srbi i Hrvati trebamo sve više biti Bosanci, ostavio nam je amanet da razvijamo taj osjećaj.» Alijin amanet (zavjet) najpozvaniji je čuvati njegov sin Bakir. Pa nije ni čudno što je u lipnju 2005. na jednom od brojnih sijela koje organiziraju stranci po Bosni (ovaj put Fondacija Konrad Adenauer), pa i po Hercegovini, izjavio kako treba promijeniti ime državi, koja bi se trebala zvati samo Bosna, «jer Hercegovina je samo jedna od bosanskih regija, kao Krajina ili Semberija». To je mlađi Izetbegović potkrijepio «mišljenjem» kako između 80 i 90% stanovništva BiH osjeća bosanski identitet. Striktno prema Izetbegovićevom «amanetu» postupila je i utjecajna dužnosnica SDA, kontroverzna veleposlanica Bosne i Hercegovine u Washingtonu, Bisera Turković. Ona je u raspravi o Daytonskom sporazumu na sveučilištu George Washington izjavila «kako će se sva tri naroda u Bosni i Hercegovini asimilirati i svi skupa osjećati Bosancima».

U sarajevskom Oslobođenju, postoji rubrika «Tribina», što je bosanska inačica nekadašnjih «Odjeka i reagovanja» beogradske Politike. Tamo možemo čitati nevjerojatne fantazme o bosanskoj i hercegovačkoj povijesti ili političkoj situaciji, te se upoznati sa različitim oblicima zasužnjene svijesti i društvenih frustracija. U studenom 2004. jedna čitateljica tog lista javila se pismom u kojem žestoko napada članove predsjedništva BiH «četničkog sina» Boru Paravca te «izdanka hercegovačkih škripara» Dragana Čovića, što nisu dostojno obilježili dan ZAVNOBiH-a. Gospođa elaborira: «Čoviću, borcu za hrvatsku samoupravu, ne smetaju hrvatske zastave istaknute po bosanskim gradovima Stocu, Čitluku, Livnu…». Nastranu što se Čović i nije istakao u radu samouprave i što njegovi preci nemaju nikakve veze sa škriparima, zanimljivo je kako u imaginariju Mustedanagićke, a i mnogih drugih Bošnjaka-Bosanaca izdanci hercegovačkih škripara postavljaju hrvatske zastave po bosanskim gradovima Čitluku, Stocu itd. Škripari hercegovački a gradovi bosanski. Hercegovci u škripovima, a Bosanci u gradovima! Tko onda kaže da prošli rat nije bio sukob urbane i ruralno-škriparske kulture? Bosanci i Hercegovci nisu regionalne nego vrijednosne kategorije? Prema Izetbegovićevom amanetu i Hercegovci bi izgleda morali biti Bosanci? Kolika je pak zbunjenost u jednom dijelu stanovništva Bosne i Hercegovine kada su u pitanju kolektivni identiteti pokazuje i navod čitatelja bošnjačkog tjednika Ljiljan, nekadašnjeg neslužbenog glasila SDA, koji piše: «Bosanci pravoslavci kao i katolici nas muslimane nazivaju Turcima. Mi smo Turci onoliko koliko su oni Srbi i Hrvati. Čak i manje».

Možemo i razumjeti zbunjenost, po svemu sudeći skromno obrazovanih čitatelja nacionalnih(ističkih) tiskovina, ali pokušajmo razumjeti objašnjenja akademika Muhameda Filipovića, koji je osmislio sadržaj «bosanskog duha». Naime, osim «Tribine», dnevni list Oslobođenje subotom donosi i poseban prilog pod imenom Pogled, u kojem objavljuje i posebne-začuđujuće priloge u formi feljtona, eseja i slično na temu povijesti, politike itd. Jedan od redovitih suradnika tog priloga je i akademik Filipović. U Pogledu od 5. lipnja 2004. Filipović je objavio esej Narod koji ne rezervira zemlju. Zadnji dio eseja označen podnaslovom Vraćanje imena Filipović je započeo: «Vraćanje imena Bošnjak u opticaj, kao nacionalnog imena njenih stanovnika, a ime je otvoreno za svakog ko se smatra vezanim za zemlju i njenu tradiciju, ima mnogostruko značenje. Prvo, zemlja Bosna je konačno dobila svoj narod, kao što Hrvatska ima Hrvate, Srbija Srbe itd. koji olakšava identifikaciju zemlje. I Bosna sada ima svoj narod Bošnjake (historijsko ime) što ne ostavlja sumnje u njen identitet.» Iako je cijeli tekst indikativan i zanimljiv jer ponavlja nacionalističku tezu o temeljnom narodu, koji od drugih naroda traži lojalnost «svojoj» državi…navesti ćemo samo njegov završetak: «Prema tome, Bošnjaci su svojim imenom i smislom svog identiteta obavezni da postupaju tako da Bosna ne može biti i ništo(a) drugo nego onakva i ona zemlja kakvu je njena historija proizvela, a to je zajednička zemlja svih ljudi koji u njoj žive, dakle, da ne može da bude zemlja ni jedne posebne nacije i uopće da ne može biti nacionalno definirana zemlja.»

Osam godina ranije Filipović je u knjizi Bošnjačka politika napisao: «Otuđenje države Bosne i Hercegovine od njenog naroda, koji je bio istog povijesnog imena kakvo ima i zemlja i država, bilo je, u stvari, odvajanje nacionalnog od državnopravnog razvoja bošnjačkog naroda i uopće identiteta stanovništva Bosne i Hercegovine. Tome je, naravno, najviše doprinijelo i samo ime zemlje, koje je već austrougarska promijenila, od povijesnog imena Bosna u subpovijesno ime Bosna i Hercegovina. Bosna je time, u izvjesnom, a prije svega u državnopravnom i nacionalnom smislu bila definirana da bude prazan prostor, da bude prostor bez specifičnog nacionalnog i državnopravnog identiteta, tj, nacionalnog nosioca tog državnopravnog identiteta. Bila je to sada zemlja bez svog sopstvenog bosanskog naroda.» Filipović je u kontekstu osmišljavanja muslimanske nacije odnos entiteta krajnje pojednostavio. Zemlja s jednim imenom Bosna i njezin narod Bošnjaci, s tim da Bosna nije nacionalno definirana? Što s Hrvatima i Srbima? Oni, piše Filipović imaju svoje nacionalne centre, koji se kroz cijelu povijest nisu prema Bosni prijateljski odnosili, ali naravno oni mogu i dalje u Bosni živjeti, s tim što Bošnjaci kao narod Bosne, narod koji ima obvezu biti čuvar njezinog povijesnog bića, od njih  (Hrvata i Srba) traži da vole Bosnu, da su joj lojalni i da ne stavljaju interese bilo koje druge zemlje ispred interesa Bosne.

Bez dubljeg ulaženja u Filipovićeve tjeskobe teško možemo otkriti sve razloge ovakvog bahatog, ali i nesuvislog pisanja. Za usporedbu i pojašnjenje fenomena o kojem Filipović piše, i sam sebe višestruko demantira, valja navesti mišljenje jednog drugog bošnjačkog autora Kasima Suljevića. On je u knjizi Nacionalnost Muslimana napisao: «I dok ostale jugoslavenske republike nose “nacionalno” ime, a time i “historijsko”, Bosna i Hercegovina jedina nosi svoje “historijsko” ime». Zatim dodaje: «Pristup osmišljavanju muslimanske nacije i razrješavanju njenog nacionaliteta iziskuje “određeni historijski okvir” da se ova problematika dovede u korelaciju dva entiteta – Bosnu i Hercegovinu kao geopolitički subjektivitet i Muslimane kao jedan od njenih nacionaliteta, odnosno jedan od nacionaliteta unutar jugoslavenske države.»

Izetbegović je ideju o bosanskoj naciji iznio na koncu svoje političke karijere i na koncu života. Ona je kako smo vidjeli u analizi Salima Ćerića znatno starija i samo je «dostignuta budućnost planirana na dugi rok», ali eto «bezazleni potez» ukidanja imena Hercegovine nije uspješno izveden ranije pa ga je trebalo ukinuti naknadno. Za taj «potez» našlo se dragovoljaca. Bošnjačko-muslimanski političar i publicista dr. Rusmir Mahmutćehajić, rođen u Stocu u Hercegovini, napisao je u uvodu knjige tiskane 2002. u Zagrebu sljedeće: «Bosna je ime zemlje, povijesti i kulture koji neprekinuto traju dulje od tisuću godina. Od srednjevjekovne banovine i kraljevine, preko administrativne posebnosti u Osmanskom i Austro-Ugarskom carstvu, federalne republike u Jugoslaviji do obnovljene državne neovisnosti sačuvan je integristički smisao tog imena, iako mu je u novije doba u zamjenskom i zvaničnom obliku dodijeljena inačica “Bosna i Hercegovina”.»

Dr. Hakija Đozić, jedan od nekolicine pripadnika muslimanko-bošnjačke inteligencije, koji je 1994. sudjelovao u raspravi Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca  (VeKaBI-ja) na temu «Tko su vlasnici zemlje u BiH», i dokazivao kako su Muslimani većinski vlasnici te države, napisao je u Oslobođenju od 2. kolovoza 2003. tekst pod naslovom Humska zemlja, fitilj pod državom!? Đozić ne koristi argumente iz historijskih radova, već iz književnih tekstova, pa nakon niza izmaštanih situacija zaključuje kako su «u povijesnim radovima objavljene mnoge (polu)istine o toponimu Hercegovina», te on daje «Moguća rezonovanja» i piše: «Spomenuta objašnjenja za termin Hercegovina su nastala, objektivno gledano, kao proizvod nemorala, separatizma i novogovora. Uostalom o tome nema adekvatnih objašnjenja u meritornim povijesnim tekstovima. Izbjegavaju se, dakle, davati realna objašnjenja, moguće, zato što je termin Hercegovina oduvijek predstavljao lako upaljiv separatistički «fitilj», koji se «puši» u svakoj kriznoj situaciji u našoj državi. Da je prethodna procjena tačna govori i činjenica što je, 1878. godine, našoj državi nasilno određeno dvočlano ime: Bosna i Hercegovina. Ali, svako nasilje ima neslavan kraj, što će se, valjda uskoro desiti i sa široko rasprostranjenim jezičnim barbarizmom u bosanskom jeziku uopće, pa i kada je u pitanju dvočlani naziv naše države. Dalji zaključci se nameću sami od sebe, pa ih nije potrebno ovdje navoditi.» Zanimljiva je i Đozićeva teza po kojoj su «Bosnu osnovali žitelji, a ne nacije», jer u vrijeme bana Stjepana Kotromanića (u XIV. stoljeću) «nije bilo današnjih nacija», a Stjepan je svoje stanovnike nazivao «Bošnjanima». Sve ovo umovanje Đoziću služi da bi dokazao kako je «našoj državi» više puta nasilno mijenjano ime i «službena povijest», pa on zaključuje: «Posebno je bitno što je po (Kardeljevom) Ustavu SFRJ iz 1974., zapisano je da je čine tzv. tri konstitutivna naroda i ostali. I sad se neki trude da naknadno nađu opravdanje za spomenuti boljševički izraz». Apsurd je što će se isti, već sutra, na nekom drugom skupu, pozivati na Ustav iz 1974. i državnost BiH, tražit će progon onih koji svojim izjavama dovode u pitanje ustavni poredak BiH (koji je zasnovan na ravnopravnosti konstitutivnih naroda) itd. Ali nije Đozić jedini koji želi «napisati službenu povijest» i odrediti «službeni naziv» države. Povijest i ime koji  bi po nekadašnjem modelu bili verificirani u nekom komitetu, ili na sastanku VeKaBIja.

Tako je prof. dr. Meho Bašić u tjedniku Ljiljan, u ožujku 2004., napisao: »Došlo je vrijeme da se, prema mom mišljenju, iz službenog naziva u teritorijalnom kontekstu odstrani ono Hercegovina, i premjesti u historijski arhiv. Dakle da ostane samo BOSNA; ponosna, prkosna, postojana, jedna i jedina.» Kao ilustracija Bašićevom tekstu, u kojem on obrazlaže «svoje mišljenje», služi poznati falsifikat «grba Bosne» sa saracenskim glavama, te mjesecom i zvijezdom u štitu. Književnik Abdulah Sidran, napisao je još 1993., nakon proglašenja bošnjačke nacije, tekst o potrebi brisanja imena Hercegovine, a više od deset godina kasnije ustvrdio je kako su Bošnjaci za Alijina života uspjeli vratiti ime «svome» narodu, pa bi trebalo vratiti ime i «svojoj» državi Bosni. Naime, po njemu Hercegovina je samo jedna od bosanskih pokrajinica i treba je izbrisati iz ustava i pamćenja. Slično je mislio i Alija Isaković koji je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u časopisu Odjek predlagao brisanje imena Hercegovine.

Već spominjani novinar i publicist Darko Hudelist pokazao je puno nepoznavanja povijesti Hercegovine i Bosne, te geneze imena države Bosne i Hercegovine, kada je u već spomenutom intervjuu, Ivanu Lovrenoviću postavio pitanje: «Kada se, povijesno gledajući, Bosna prvi put zove Bosnom i Hercegovinom? Ispravno pitanje bilo bi: «Kada se Bosna i Hercegovina prvi put zovu Bosnom i zašto?» Ivan Lovrenović je pišući o «bosanskim Hrvatima» naveo: «Novi gospodar, Austro-Ugarska, dat će zemlji nespretni dodatak, duplo ime: …i Hercegovina, ali prvi začetnik toga dualiteta bio je nekoliko decenija ranije, još za turske vlasti, Ali-paša Stočević Rizvanbegović, čeznući pošto poto za vlastitim pašalukom, pa makar i uz cijenu podjele Bosne.» Iz hercegovačke perspektive nije jasno kako bi to Ali-paša «dijelio Bosnu», time što bi od nje odvojio Hercegovinu?

Rezultati intelektualnih, političkih i propagandnih napora brisanja imena Hercegovine, radi unitarizacije BiH, te njezine pripreme za završnu fazu konstituiranja bosanske nacije, mogu se najlakše iščitati s bosansko-bošnjačkih nacionalističkih internetskih portala. U jednom takvom tekstu na portalu Zemlja Bosna piše kako je Austro-Ugarska izvršila brojne društvene promjene unutar bosanskog društva, koje su imale nesagledive negativne posljedice po Bošnjake. Od uvođenje «nepostojećeg tzv. srpsko-hrvatskog jezika», tako što je ukinut «dotadašnji zvanični bosanski jezik», zatim odvajanja Sandžaka od Bosne i konačno do mijenjanja «zvaničnog imena naše zemlje» u Bosna i Hercegovina, «kao da je Hercegovina nešto odvojeno od Bosne, a ne njen sastavni dio, kao što su to i Krajina, Posavina, Semberija, itd, a sve u cilju razbijanja bosanskog patriotizma, uvodeći pomutnju i podjele unutar Bosne». Autor ovog nadahnutog teksta naglašava: «Mnogi Hercegovci vole za sebe reći “Hercegovci su Bosanci de lux”, odnosno “Hercegovci su savršeni Bosanci”, ali nipošto ne treba izgubiti iz vida činjenicu da postoji mnogo antibosanskih snaga koje žele i dalje iskorištavati ovu nasilnu promjenu zvaničnog imena naše domovine i propagirati podjele, tako da se u mnogim Bosanskim medijima, skoro pa nevjerojatno, mogu čuti sintagme poput “Bosanci i Hercegovci” i sl. što je u prvom redu totalni nonsens i apsolutni negativitet koji može koristiti jedino okorjelim neprijateljima Bosne i Bošnjaštva.

Zamislite da neko ode u Njemačku i promjeni joj ime u “Njemačka i Bavarska”, ili još par primjera: “SAD i Texas”, “Italija i Sicilija”, “Srbija i Šumadija”, “Hrvatska i Zagorje”, itd….A upravo to je učinjeno Bosni od strane njenih najcrnjih neprijatelja!! Vraćanje jedinstvenog povijesnog imena Zemlji Bosni je samo jedan od prvih koraka, koje Bošnjaci moraju poduzeti u cilju ponovnog ujedinjenja Bosne i definitivnog poražavanja okupacionih i drugih antibosanskih snaga, koje od 1878. godine pustoše i pljačkaju našu domovinu i zatiru joj ime.»

Ovdje nije teško iščitati nacionalistički i osmanofilski kontekst, koji usput rečeno nema puno veze s činjenicama, ali zasljepljenost i ostrašćenost, koji su česti pratitelji šovinističkog nacionalizma, ionako ne mare za činjenice. Da nisu baš svi Hercegovci «savršeni Bosanci» pokazuje Alija Kebo u tekstu Hercegovina-zemlja uzvjetar. Kebo navodi brojne slučajeve brisanja imena Hercegovine i upozorava na Sabor Hercegovaca koji je održan 1998., a u čijoj platformi piše kako se uz ostalo zalažu za obnavljanje zajedničkog života naroda Hercegovine u jedinstvenoj i cjelovitoj BiH. Kebo dodaje: «Ali otimači zemlje i dalje pametuju – kao nema Hercegovine, ima samo Bosna, ili Hercegovina je – južna Bosna! Ovaj slovopisac nije nikada zadrti Hercegovac bio, nego, podjednako, i Bosanac, i Jugoslaven, i Evropejac – ali ako Bosna može bez Hercegovine, zašto ne bi mogla Hercegovina bez Bosne! Ma, to su koještarije. Be i Ha mogu samo zajedno, nikako drukčije. Tako je i u Bihaću utemeljena.» Možemo se složiti s Kebom, i dodati kako oni koji zatiru Hercegovinu Bosni ne pomažu, a izravno rade protiv države Bosne i Hercegovine. Uz to što  negiraju Hercegovinu, bošnjački nacionalni znanstvenici negiraju i Hercegovce. Dr. Enver Imamović autor brojnih nesuvislih nacionalističkih tekstova o starosti, snazi…bošnjačke nacije napisao je kako je Hercegovina «vlaška magistrala», te kako je većina stanovništva u zapadnoj Hercegovini doseljeničko. Naravno starosjedioci su svugdje muslimani-Bošnjaci.

Ovakve tvrdnje naravno ne mogu izdržati znanstvenu provjeru, zato je iz te pozicije važno takvu provjeru onemogućiti. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Ivo Miro Jović ustvrdio je kako nekima iz državne administracije ne odgovara da on ode 11. listopada 2005., na skupštinu UNESCO-a, u Pariz, jer želi predložiti pod zaštitu te organizacije neke spomenike iz Hercegovine. Nije razriješeno tko su ti koji su opstruirali Jovićev put u Pariz, ali je sigurno da je broj spomenika kulture iz zapadnog dijela Hercegovine, koji su registrirani od strane Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, vrlo malen. Međutim oni koji brišu Hercegovinu «iz ustava i sjećanja», ne različite načine brišu i Hercegovce iz nje. Razbojnički upadi policije i međunarodnih snaga u poduzeća i banke, iscrpljivanje sudskim procesima i opća kriminalizacija, uskraćivanje prihoda lokalnoj vlasti i županijama…To su samo neki od načina kojima središnja vlast onemogućava gospodarski i društveni razvoj Hercegovine, a time i život u njoj, te potiče iseljavanje.

Povijesne činjenice ukazuju na posebne društvene i političke tradicije Huma i Bosne. Hum je stariji, a Bosna je stjecajem povijesnih okolnosti uspjela postići veći stupanj političke organizacije postavši kraljevinom. U njoj je bilo sjedište osmanlijske, austrougarske, jugoslavenske, endehazijske i jugoslavensko-komunističke vlasti. U Bosni je bilo i sjedište crkvenih institucija.  Što se pak veze između Hercegovine i Bosne tiče, nju je na zanimljiv način uspostavio Mladen-Ante Molinar, koji je napisao: «Naime, na Milodražu je 26. svibnja 1446. godine, na Uzašašće, održan ZAVNOBIH vjenčanjem bosanskog kralja Stjepana Tomaša, člana vladarske obitelji Kotromanića s Katarinom Kosačom, kćeri hercega Stjepana Vukčića Kosače, najmoćnijeg velikaša Podrinja, Zahumlja i Neretve, stvorena je država Bosna i Hercegovina.» Veze nastale iz ljubavi ili interesa, čvršće su od onih koje su uspostavljene snagom oružja ili nekom drugom prisilom.

IV. Hercegovina rediviva

Hercegovina danas obuhvaća veći dio povijesnog prostora nekadašnje Humske zemlje, čini oko petine teritorija države Bosne i Hercegovine. Spada u mediteranski klimatski pojas, a presijeca je rijeka Neretva. Prema zadnjem popisu u njoj živi oko 400.000 stanovnika. Nešto više od polovine su Hrvati, a ostalo su Srbi i Bošnjaci-muslimani. Južne i zapadne granice su joj uglavnom određivane različitim Tursko-Mletačkim sporazumima, postizanim nakon brojnih ratova u kojima je redovito rušena i spaljivana. Naglašena je tradicionalnost društva. Niti jedna vlast nakon propasti srednjovjekovne države nije doživljavala Hercegovinu svojom, niti je ona ijednoj u cjelini bila vjerna. Muslimansko stanovništvo gledalo je u Bosnu, istočni dio Hercegovine bio je oslonjen na Crnu Goru, zapadni na Hrvatsku. Tamo su se sklanjali, ali i otuda vraćali i iznova osjećali Hercegovinu svojom. Iako osvajana, nije pokorena. Hercegovina se bunila borila, a buni se i danas: protiv tuđinske vlasti, siromaštva, nepravde, otimačine, pljačke, ignoriranja, kleveta, negiranja i brisanja iz pamćenja.

Kao reakcija na negiranje hercegovačke posebnosti i identiteta, izneseni su i prvi politički prijedlozi za konstituiranje Republike Hercegovine. Podloga za ovu ideju je i Sporazum o ustroju regije Hercegovine, koji su potpisali načelnici dvadeset šest hercegovačkih općina. Takvu ideju će zasigurno, uz već opisani bošnjačko-bosanski, osporavati i hrvatski, te srpski nacionalizam. Iz perspektive integralnog hrvatstva čelnik jedne od frakcija Hrvatske stranke prava u BiH o ideji Republike Hercegovine rekao je: «O tome držimo da je to jedna od najopasnijih ideja koje su se pojavile u zadnjih tisuću godina među hrvatskim narodom u BiH.» S pozicije srpskog nacionaliste, episkop Zahumsko-hercegovački dr. Atanasije Jevtić tvrdi: «Uostalom primorje Dubrovnika Konavala, Pelješac i Ploče, donji tok Neretve oduvek je bilo hercegovačko primorje (u ovom slučaju srpsko o.a.), kao što je to govorio i Dučić u onoj poznatoj prepirci s Meštrovićem.»

Dosta je pisano o karakterologiji Hercegovaca i Bosanaca, uglavnom kroz ideološku prizmu. Sve ono što Hercegovinu i Hercegovce diskreditira i sramoti već je puno puta napisano, pa se time u ovom tekstu uglavnom nećemo baviti. U jedinom katoličkom časopisu (Kalendaru) koji je izlazio u NR Bosni i Hercegovini neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a koji je izdavalo spomenuto  Udruženje katoličkih svećenika, objavljen je 1952. tekst pod naslovom Naši ljudi i krajevi. Jedno poglavlje teksta naslovljeno je Bosna i Bosanci, a ono započinje na sljedeći način: «Bosanac je kao i njegova Bosna sastavljen od onoga što se inače nigdje ne može sastaviti. U Bosni možete na pet metara od moderne električne centrale naći seosko gumno, po kojem konji trče uokrug, i tako se vrše žito. U Sarajevu postoji nekoliko fakulteta, a do nedavno postojao je i veliki broj analfabeta. To je zemlja, koju još nitko nije mogao razumjeti osim rođenog Bosanca. To je bogata zemlja, ali puna siromaha.»

U poglavlju Hercegovina i Hercegovci piše kako su Hercegovci najsiromašniji dio našega naroda, ali u tom kraju ima i najviše srca za siromaha. Autor navodi kako se Hercegovci stalno iseljavaju i piše: «Bosanci se pitaju, da li ima Hercegovaca još u Hercegovini, kad su toliki u Bosnu doselili. Tako se pitaju i u Slavoniji, tako i u Americi. Ali na Hercegovini se ne zapaža, da itko iz nje odlazi: ona sav svijet naseli, a sebe ne raseli.» Autor tvrdi kako su Hercegovci poštenjačine starog kova, ali imaju manu što se vole potući, te dodaje kako to vrijedi samo kod kuće, jer čim pređu granice Hercegovine, paze se kao da su iz jedne kuće. Autor to ilustrira i primjerom: «Priča se, da je negdje daleko naišla jedna čitava brigada sastavljena od vojnika Hercegovaca, i kad je ugledala kraj puta magarca, raspršila se u času. Svi su Hercegovci poletili k magarcu, grlili ga i ljubili: “Zdravo zemljače!”. Možda je to tko i izmislio, ali istina je da Hercegovac voli vidjeti i mačku, ako je došla iz njegove Hercegovine.»

O Hercegovini je do konca 20. stoljeća napisano puno više od 3.434 monografske bibliografske jedinice, koliko ih je registrirano u samo jednoj knjizi. U Hercegovini se pravi Humsko vino, izlazi Humski zbornik, od nekada jednog, u Mostaru sada izlaze dva časopisa za kulturu i povijeno nasljeđe, s istim imenom Hercegovina. Tiskane su brojne monografije, od kojih vrijedi podsjetiti na monografiju Hercegovina iz 1981., te na spomenik Hercegovini koji je svjetlom svoga objektiva izgradio fotograf Ćiro Raič. Izrađena je antologija hrvatske lirike Hercegovina u koju je uvršteno 111 hrvatskih pjesnika koji su pjevali o Hercegovini. Napisane su i mnoge knjige o Hercegovini, a zadnja je ona dr. Jusufa Mulića iz 2004.  Sve te pjesme, knjige i fotografije, svi ti ljudi koji su u njih uložili trud i ljubav, svjedoče o ljepoti i snazi zemlje Hercegovine. Upotreba, ili izbjegavanje upotrebe, političkih i zemljopisnih pojmova jedan je od načina konstrukcije društvene stvarnosti s implicitnim političkim sadržajem. Uz to obično idu i pokušaji dokazivanja historijskog prava, po načelu zna se da je…ili svima je poznato…! Drevna Humska zemlja, odnosno Hercegovina, imala je kroz svoju povijest politički subjektivitet i sačuvala je samosvijest. Tradicija političkog identiteta Huma (Hercegovine) nije se utopila u bosansku političku tradiciju.

V. Zaključak

Hum je u povijesnim vrelima spomenut 24 godine prije Bosne. Prvi humski knez Mihovil spomenut je 225 godina prije prvog bosanskog vladara bana Borića. Srednjovjekovni Hum (Hercegovina) kao država (politički entitet) postoji 557 godina (od 925. do 1482.), a Bosna 514 godina (od 949. do 1463.). Srednjovjekovni Hum (Hercegovina) je bio (bila) pod nekim oblikom bosanske vlasti u trajanju između 42 i 92 godine. Hercegovina se branila od Turaka još dvadesetak godina nakon pada Bosne. Osmanski osvajači naravno nisu marili za posebnost Hercegovine, ali je nisu imali razloga niti negirati, pa su joj sačuvali i afirmirali ime. U razdoblju njihove vlasti egzistirala su oba imena Hercegovina i Bosna, ravnopravno do 1580. i od 1833. do 1850. U ostalom razdoblju osmanlijske vlasti Hercegovina je bila sandžak unutar Bosanskog pašaluka. Austro-Ugarska je unijela u BiH nešto europskog duha. Prepoznala je i priznala oba politička subjektiviteta Hercegovinu i Bosnu, ali je i osmislila projekt državne bošnjačke nacije, kojem bi da je potrajao zasigurno zasmetala Hercegovina. Upravo je Austro-Ugarska povezala obje zemlje u jedinstvenu upravnu cjelinu Bosnu i Hercegovinu. Kraljevina Jugoslavija zbog svoje hegemonističke, unitarističke politike, sve do pred sami kraj nije dopuštala nikakvo izražavanje nacionalnih niti povijesnih tradicija ili posebnosti. NDH je uvela stare predosmanlijske povijesne nazive, ali je i ona priječila afirmaciju bosanskog ili hercegovačkog identiteta. Komunistička partija Jugoslavije oživjela je austro-ugarski model Bosne i Hercegovine kao jugoslavensku federalnu jedinicu, uz uvažavanje posebnosti Hercegovine.

Za komuniste je BiH bila trenutna potreba-datost, a ne povijesna zemlja. Hercegovina je u Jugoslaviji neformalno podijeljena na srpski dio, koji je dobio sve privilegije pobjednika iz rata, muslimanski koji je dijelio pobjedničku slavu sa Srbima, i hrvatski, koji je poražen trpio osvetničke udarce i ostao obezglavljen i marginaliziran. U tom vremenu Hrvati iz Hercegovine označeni su nacionalistima i ekstremistima. Njihova takva karakteristika pojačana je u vremenu raspada Jugoslavije iz projugoslavenskih i srbijanskih, političkih, obavještajnih i pseudoznanstvenih centara. Propašću komunističkog sustava, u Bosni i Hercegovini je nastupilo različito raspoloženje. Srpska elita bila je uplašena mogućnošću raspada Jugoslavije i gubitka dominacije. Hrvati su bili oduševljeni mogućnošću sudjelovanja u političkom životu i slobodom koja im se činila izvjesnom, dok je muslimanska elita bila rastrzana između dovršetka nacionalnog konstituiranja i etabliranja unutar Jugoslavije i mogućnosti izgradnje svoje nacionalne države. Sudjelovanje Hrvata podrijetlom iz Hercegovine u stvaranju i političkom životu Republike Hrvatske dodatno je među njihovim političkim protivnicima, a i u većem dijelu hrvatske javnosti učvrstilo sliku o njima kao desničarima i nacionalistima. Takva slika naglašavana je tijekom izbornih procesa.

Demokratske promjene u Bosni i Hercegovini otvorile su neriješena pitanja iz prošlosti. Najteže je bilo nacionalno pitanje, koje je najviše i opterećivalo tu jugoslavensku republiku. Ono je bilo potisnuto interesima imperija koje su vladale tim prostorom. Osmanlijski feudalni sustav ukinut je tek 1912., a i tada je oko 86% stanovništva živjelo od poljoprivrede. Modernizacijski procesi koje je pokrenula austro-ugarska vlast odvijali su se različitim tempom unutar triju konfesijskih i narodnosnih skupina. Hrvati i Srbi, pripadnici katoličke i pravoslavne vjere tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća završili su proces nacionalnog konstituiranja pod utjecajem dvaju jakih kulturnih i političkih središta Zagreba i Beograda. Proces nacionalnog konstituiranja islamiziranog stanovništva BiH ozbiljnije je započeo tek šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u vrijeme vlasti KPJ, kada su postali Muslimani u nacionalnom smislu. Proces je nastavljen  tijekom devedesetih, kada su prisvojili bošnjačko i bosansko ime.

Dio bošnjačke političke elite nastoji taj proces dovršiti stvaranjem svoje nacionalne države, odnosno pretvaranjem Bosne i Hercegovine u bošnjačko-bosansku državu. Smeta im ustavna odredba o konstitutivnosti Hrvata i Srba. Zato je unutar bošnjačkog nacionalističkog diskursa oživljena ideja o bosanskoj naciji, koja bi trebala poništiti postojeća ustavna rješenja. Druga smetnja bošnjačko-bosanskim nacionalistima je dvočlano ime države Bosne i Hercegovine, koje im onemogućava potpuno poistovjećenje s njom i preuzimanje uloge državnog – bosanskog naroda, u svojoj zemlji – Bosni. Radi toga pokušavaju izbrisati Hercegovinu iz ustava i pamćenja. Reakcije na ovakve političke koncepte su različite – od uvjerljivih znanstvenih pobijanja «svebosanske mitologije» do ideje o Republici Hercegovini.

Sažetak

Srednjovjekovni Hum, kasnije Hercegovina je u povijesnim izvorima spomenuta 24 godine prije Bosne, a prvi humski vladar spomenut je 225 godina prije prvog bosanskog vladara. Hercegovina je kroz povijest bila u sastavu bosanskog kraljevstava, a u razdoblju turske vlasti u sastavu bosanskog pašaluka. Ipak je sačuvala svoju posebnost i svoj identitet. Hercegovinu negiraju bošnjački nacionalisti kojima smeta i samo dvočlano ime države Bosne i Hercegovine, jer im priječi puno poistovjećenje s njom i poziciju temeljnog državnog naroda. Poseban problem predstavlja im činjenica da u Hercegovini živi većinsko hrvatsko stanovništvo. Pojam Hercegovac postao je gotovo sinonim za Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Zbog jakog nacionalnog naboja Hercegovci su postali problem i neprijatelj svakoj jugoslavenskoj i protuhrvatskoj politici. Istovremeno zbog velikih stradanja u Drugom svjetskom ratu i šikaniranja u komunističkom razdoblju Hercegovci su ostali bez izgrađene društvene elite, koja je mogla na pravi način odgovoriti na izazove demokratskih procesa. Hercegovina je podijeljena na tri županije u Federaciji BiH i Republiku Srpsku u kojoj se nalazi njezin istočni dio. Sve više jača ideja o Hercegovini kao republici ili europskoj regiji.

Autor: prof.dr. Ivo Lučić /poskok.info

Članak objavljen u časopisu Status, broj 8, Mostar, zima 2005./2006., str. 99.-121.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Dr. Franjo Tuđman: Moramo razvijati svijest da o nama samima ovisi naša sudbina

Objavljeno

na

Objavio

U vremenu kad se politika u Hrvatskoj pretvorila u poduzetništvo politikanata i manipulatora, a pajser-obijači brava imaju potrebu ocrnjivati utemeljitelja moderne hrvatske države, dr. Franju Tuđmana, vrijedi podsjetiti na Tuđmanove ideje i poglede na različita politička pitanja. Ni danas, nakon 21 godine, većim dijelom njegova stajališta nisu izgubila na aktualnosti. U tome je veličina državnika. (hkv)

Dr. Franjo Tuđman: Intervju za list MI, 1998. godine

Gospodine Predsjedniče, molimo vas da iznesete vaše gledanje na razvoj i značenje državotvorne ideje u Hrvata, osobito u ovom stoljeću, s posebnim osvrtom na ključne događaje u posljednjih desetak godina. Što je zapravo bilo ključno za uspjeh hrvatskoga osamostaljenja – koje smo ostvarili vlastitim snagama, uz Božju pomoć, kako volite reći – kao i za njezine velike vojne pobjede, koje su to potvrdile?

DRŽAVOTVORNA IDEJA

Hrvatski je narod za svih četrnaest stoljeća na ovom području sačuvao svoju nacionalnu i državnu samobitnost. To je bitno. Od VII. do XII. stoljeća imali smo i svoju državu-kneževine i kraljevine i bili smo međunarodni subjekt, s tim da, molim, čak tu i takvu naša povijest službena povijesnica koja je bila nekada pod pritiskom austrougarskim, mađarskim, kasnije beogradskim, nije dovoljno raščistila. Kad bismo sada napravili ankete, nijedan od vas, uključujući i mene, ne bi znao redoslijed hrvatskih vladara, uključujući i kraljeve. Tako smo bili pritisnuti. Hrvatska je bila u takvom položaju, u takvoj situaciji da je, recimo, hrvatski povjesničar Šišić, koji je bio mađarski unionist, u Jugoslaviji, kad je stvorena Jugoslavija, smatran pretjerano hrvatskim. No, bez obzira na to, unatoč okolnostima u kojima smo živjeli, hrvatski je narod sačuvao svoju nacionalnu i državnu samobitnost. Hrvatski su je velikaši čuvali na svoj način bez obzira na to što su se dijelom i zbog rodbinskih i drugih staleških razloga sređivali, pa prema tome, i asimilirali sa strancima. Ipak i ti su hrvatski velikaši, nakon što smo hrvatskom greškom ostali bez vladara nacionalne krvi u XII. stoljeću i nakon što smo izgubili nacionalnu državnost, ipak čuvali ideju hrvatske državnosti, šf je rezultiralo onom izjavom hrvatskog bana Ivan ErdÖdyja g. 1790. u zajedničkom hrvatsko-ugarskoi saboru u Budimu: Regnum regno non praescribit lege. Tako se usprkos svemu u obrani od osmanlijske najezde, najprije u zajednici s Ugarskom pa Habsburškoj Monarhiji pod staleškim vodstvom vlastele održala ta ideja države Hrvatske. U vrijem građanstva, pod utjecajem i Europe, ali i toga što smo sačuvali državotvornu svijest, jača ideja hrvatske nacionalne samostalnosti. Imamo nacionalno pravaštvo sa Starčevićem i Kvaternikom, ali zbog nepogodnih okolnosti Hrvatske ima i nadnacionalni ideja, i u okviru Katoličke crkve, od Križanića d Strossmayera, do Pučke stranke nakon stvaranja Jugoslavije, pa i jugoslavensku ideju. To što se u okvir Katoličke crkve i nadnacionalna ideja na svoj naći njegovala, pa i poticala, rezultat je širih okolnosti, je je Katoličkoj crkvi bilo u interesu da dođe ponovno do sjedinjenja Katoličke crkve i pravoslavnih crkava a Crkva u Hrvatskoj, kao i Hrvatska, kao i hrvatski narod, bila je granična zemlja i izložena mnogim opasnostima i gubicima. Imali smo dakle Jurja Križanića i Strossmayera i nemojmo zaboraviti da i jučer i danas imamo, ali ipak, ne više takvih širih primjera kao što je bilo, recimo, u Strossmayerovo vrijeme, nego pojedinačnih slučajeva. Na sreću, danas su to pojedinačne pojave.

Prema tome, nasuprot te, da tako kažem, samohrvatske državotvorne ideje, koja je najcjelovitije bila sadržana u mislima i djelima Ante Starčevića, Kvaternika, pa onda na publicističkom području Šufflaya i drugih, imali smo i tih nadnacionalnih, sveslavenskih i jugoslavenskih ideja, koje su bile posljedica nelagodnog položaja Hrvatske i nije se čak imalo idejne mogućnosti kako se izbaviti od mađarske, austrijske, venecijanske, odnosno talijanske supremacije, itd.

OD LJEVICE DO DESNICE

Možemo reći da je u ovom stoljeću u hrvatskom narodu osobito bila prisutna radikalna pravaška hrvatska državotvorna ideja, ali daje u isto vrijeme i u hrvatskoj ljevici, što često naši ljudi zaboravljaju, od početka stvaranja monarhističke Jugoslavije postojala hrvatska državotvorna ideja. Naime, revolucionarni su hrvatski komunisti, hrvatski marksisti, nasuprot velikosrpskim i nekim drugim shvaćanjima da je ujedinjenjem u Jugoslaviju stvorena pretpostavka za stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije, smatrali da se ne može ići na stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije, iako su jednim dijelom i hrvatski marksisti i hrvatski intelektualci nakon Prvoga svjetskog rata svi pristali na jedinstveni jezik, čak prihvatili i srpski jezik, uključujući takve kao stoje Tin Ujević, da ne govorim o Krleži, Cesarcu, itd. Ali, ipak znači, imamo sjedne strane nastavak starčevićanstva u radikalnom pravaštvu Šufflaya i Pavelića, imamo i u okviru ljevice shvaćanje da je hrvatski narod samostalan narod, da ima pravo na samoodređenje i daje zadaća komunističkog pokreta da se bori za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i za rušenje Jugoslavije kao tamnice naroda. Tako se na toj bipolarnosti između ljevice i desnice razvija od dvadesetih godina sve do naših dana ta hrvatska državotvorna ideja. No do koje mjere to ipak nije sasvim prevladalo u najširim slojevima govori to da se najveća hrvatska stranka do našeg doba, Radićeva HSS, i nakon Radićeva ubojstva u beogradskoj skupštini, nije odlučno opredijelila za samostalnu Hrvatsku, nego je bila za hrvatstvo, ali najviše do čega je došla bili su konfederalni odnosi u Jugoslaviji. U Drugom svjetskom ratu HSS, kao najveća stranka, nije htjela stati na čelo samostalne Hrvatske, s obrazloženjem da neće suradnju s fašističkim silama, a s druge strane je ostala u okviru izbjegličke jugoslavenske vlade i samo je jednim manjim dijelom surađivala s antifašističkim pokretom, znači s hrvatskom komunističkom partijom, koja je g. 1937. stvorena kao Komunistička stranka Hrvatske – pazite, imenom komunistička “stranka”, a ne pod uobičajenim komunističkim nazivom “partija” i s glavnim odborom . na čelu stranke, a ne sa CK-om, itd. Godine 1937. kad su stvarali tu stranku, to je onaj Titov samoborski kongres u samoborskoj šumi, kao posebnu u okviru jugoslavenske partije, tada su nagovijestili da se ona zapravo bori za samoodređenje i za stvaranje sovjetske Hrvatske, što je rezultiralo onda s jedne strane, time daje u okviru jugoslavenske komunističke partije takva jedna orijentacija hrvatskih marksista i komunista -August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ante Ciliga i dr., za samoodređenje, za samostalnu Hrvatsku bila osuđivana kao nacionalistička, dok je s druge strane bila stalno prisutna i ona internacionalistička ideja. Imate g. 1941. onu skupinu hrvatskih marksista Cesarec, Adžija, Keršovani i drugi, koji su, uhićeni, nakon bijega iz logora u Kerestincu, u ustaškom zatvoru u Ulici Račkoga, prije nego su odvedeni na strijeljanje u Dotrščinu, napisali da umiru za pravednu stvar, za slobodnu, sovjetsku Hrvatsku. To “sovjetska Hrvatska” nije značilo da su oni za neki uzor staljinističke sovjetske Hrvatske, negoli za oslobođenje od Beograda. Znači, u našem su pokretu, sjedne strane radikalni pravaši, jako oslabljeni, ali ta ideja postoji, i, s druge strane, imate je jednim dijelom i u okviru komunističkog pokreta. Kažem “imamo samo jednim dijelom”, jer većim dijelom su ti hrvatski marksisti također bili pod utjecajem jednog internacionalizma, prema kojemu nije važna samostalna Hrvatska, negoli pobjeda komunizma.

VJERA U SAMOSTALNU HRVATSKU

Tako smo ušli u krizu potkraj osamdesetih godina. Treba li vas podsjetiti, ne znam, prije deset godina, neki su od vas možda bili premladi, kad sam 1989. godine pošao s idejom stvaranja HDZ-a, s programom pomirbe i stvaranja samostalne Hrvatske, imali smo nasuprot sebi Račanov SDP – Račanove komuniste, a s druge strane, molim, sve druge stranke koje su bile u Koaliciji formirale su se protiv te ideje. Nitko nije vjerovao, nitko nije bio toliko čvrst u vjeri potrebu i u mogućnost stvaranja samostalne Hrvatske. Znači, ta hrvatska državotvorna ideja nije bila dovoljno prisutna ili ukoliko je bila, bila je toliko prigušena da su mi mnogi tada kada sam ih ja želio pridobiti za HDZ rekli; To bi bilo dobro kad bi bilo moguće, ali nije moguće, nemojte ići s tim jer ćete upropastiti i ono malo hrvatske misli i mogućnosti koja postoji. Molim, reći ću vam da znate, ja sam g. 1989. razgovarao s većinom hrvatski mislećih ljudi, ali mnogi nisu pristupili meni nego su zbog straha otišli u druge stranke. Takva je situacija bila! Ismijavali su me kad sam rekao da će HDZ pobijediti itd., ali i poručivali su mi: Vas će hapsiti, a mi ćemo pobijediti – Koalicija na izborima – pa ćemo vas mi onda pustiti iz zatvora. To je poruka, živi su ljudi.

Znači, sjedne je strane državotvorna ideja bila prisutna od vlastele do u građanskom društvu ođ desnice, znači od frankovaca, pravaša do ljevice, jednim dijelom, ali u cjelini nije prevladavala do naših dana. Ljudi su bili s tom i takvom poviješću kakvu smo preživjeli prigušeni i s izgubljenom vjerom u vlastite snage, osobito zbog neuspjeha NDH i kompromitacije ideje NDH za vrijeme drugoga svjetskog rata, da je to što smo ostvarili ne samo oživljavanje te državne ideje, koja je, kao što sam rekao, bila prisutna ali potisnuta, nego smo evo, ostvarili hrvatsku slobodu, hrvatsku samostalnost i time stvorili, prvi put, osnove da se hrvatska državotvorna ideja u svakom pogledu i političko-filozofski osmisli i u stvarnosti ostvari. Vidite, ako pogledate današnju situaciju, onda i danas ima ljudi koji ne vide kakvo je na svoj način povijesno djelo uspostavom samostalne Hrvatske učinjeno. Nasuprot znači takvu stanju kakvo je bilo u Hrvatskoj podvojenog hrvatstva, nasuprot tome što nismo imali uopće prijatelja niti nekih međunarodnih čimbenika Jcoji bi bili za samostalnu Hrvatsku, stvorili smo samostalnu državu. Treba znati da su i Europa i Amerika bili su za održanje Jugoslavije, uključujući i Njemačku, pa i kancelara Kohla i Genschera. Neki smatraju da nas je Njemačka vodila. Niti u idejno-političkom pristupu, niti kasnije u borbi za uspostavu Hrvatske nikakve pomoći nismo imali ni od koga. Štoviše, budući da je Njemačka pod hipotekom Trećeg Reicha, nismo mogli u Njemačkoj kupiti ni čizme. Ali, u cjelini možemo reći; ako smo imali neki narod koji je imao razumijevanja za nas, ali nije smio to reći, to je bio njemački narod.

Znači, izvojevali smo političke, diplomatske, ratne pobjede, stvorili smo hrvatsku državu. Ali moramo učiniti sve da je sačuvamo. Moramo spriječiti da ne doživimo, nakon svih tih pobjeda, u miru Bleiburg, a to nije nemoguće, jer kao što znate, zbog međunarodnih okolnosti žele Hrvatsku vratiti u neke balkanske okvire ili integracije jugoistočne Europe. Zašto? To su već neki dublji povijesni, ali i suvremeni razlozi. Međunarodni poredak se zasniva na pobjedi antifašističkih sila i na diktatu tobože demokratskih sila, a provode krajnje nedemokratske metode, što se vidi i danas na Hrvatskoj. Francuska, Engleska i Amerika vode takvu politiku da ne dopuštaju jačanje Srednje Europe, Njemačke, zemalja od Baltika do Jadrana, a budući da smatraju daje Hrvatska sastavni dio njemačke politike, automatski žele da ne budemo sastav te i takve srednjoeuropske politike, nego nas bacaju na Balkan. Danas dakle jednim dijelom u Europi te zapadne sile, ne srednjoeuropske nego zapadne i Amerika, žele balkanske i srednjoistočne europske integracije, i to nasuprot ovakve Europe, Europske unije i nasuprot Rusije. Sad imamo u Rusiji pad njezine moći, ali Rusija će kad-tad opet postati euroazijska sila i opet će Zapad biti na svoj način ugrožen, bit će sila o kojoj će se morati voditi računa. Zato je i žele oslabiti, iako su je priznali kao stožernu silu pravoslavnog svijeta, čak i u ovom razdoblju kad je slabila.

Prema tome. Hrvatska se nalazi u veoma delikatnom položaju, rekao bih, gotovo u škripcu. Od XV. do XVIII. stoljeća branili smo zapadno kršćanstvo, katoličanstvo od osmanlijske najezde, a Europa je za to vrijeme međusobno ratovala ili nam je vraćala nezahvalnošću, pogibijom hrvatskih velikaša Zrinskih i Frankopana, itd. Danas opet ne pristaju da nas oslobode od te vezanosti za Balkan iz svojih razloga i sve je do nas hoćemo li sačuvati tu nacionalnu svijest i jedinstvo većine naroda, većine jer ne može se nikad imati stopostotno jedinstvo, jer u svakom narodu ima manji dio lutanja. Znači, budemo li sačuvali to jedinstvo i unutarnju društveno-političku snagu i gospodarsku stabilnost, prema tome, i vojnu snagu koju smo stvorili u ratu, neće nas moći ugroziti. Ali, ako bi uspjeli da nas rastroje, budućnost samostalne i suverene Hrvatske nije sigurna. U tom smislu vi mladi morate voditi računa daje riječ o tome, o budućnosti hrvatske slobode, hrvatske nacionalne samostalnosti, da su mnoge zemlje koje su i u ratu znale pobijediti u miru izgubile itd.

HTJELI SU DA NAS NE BUDE

Hrvatska je pod Vašim vodstvom ostvarila svoju samostalnost i neovisnost, stekavši međunarodno priznanje. Kako biste ocijenili sadašnje političke i opće duhovne prilike u Hrvatskoj? Koji su danas vitalni nacionalni interesi hrvatskoga naroda i kako ih očuvati pred međunarodnim i određenim unutarnjim pritiscima (demokratizacija, regionalizacija, “medijske slobode”) da se oni što više “internacionaliziraju” u skladu s interesima novoga svjetskog poretka, u kojemu, čini se, Ima vrlo malo mjesta za afirmaciju nacija, osobito manje brojnih i gospodarski snažnih?

Vidite, nikad nije dovoljno objašnjavati činjenicu daje čitav današnji međunarodni poredak bio zasnovan na versajskom poretku i da su zapadne sile i europske i Sjedinjene Američke Države htjele pod svaku cijenu sačuvati bivšu Jugoslaviju, spriječiti da dođe uopće do uspostave samostalne Hrvatske. Ali kad smo usprkos tome proglasili Hrvatsku, onda su htjeli i prognozirali i smatrali da je to neizbježno da budemo poraženi. Uopće nisu mislili da se možemo održati u odnosu na silu jugokomunističke armije, Srbije, jer je jugokomunistička armija bila, kažu, četvrta sila po moći u Europi. U rujnu 1991. godine jedan od ljudi koji je bio zadužen za bivšu Jugoslaviju, i uopće za jugoistok rekao je jednom od mojih suradnika: vi ćete vidjeti – Hrvatska će nestati do Božica. Preporučio mu je 1. listopada 1991., a taj čovjek je živ, da uzme obitelj i da seli iz Hrvatske. Taj čovjek je razgovarao s tim predstavnikom zapadne politike 1. listopada 1991. u Beču, a kad se vratio u Zagreb počeo mi je to pričati – on kaže da ga nisam ni saslušao, da sam odmahnuo rukom. Rekao je. Hrvatska neće opstati do Božića. Dana 7. listopada bio je napad na Banske dvore. Za taj napad su znali unaprijed generalni konzulati Amerike i Rusije. Oni su napustili Zagreb. Kao što znate, u napadu na Banske dvore uništili su dvije prostorije – blagovaonicu, gdje sam se za vrijeme ručka nalazio, i sobu gdje sam išao na kratki odmor. Ali nekom Božjom voljom ostao sam živ. Jedan čovjek je poginuo u tom napadu.

Prema tome, htjeli su da nas ne bude, a onda kad smo se usudili, drznuli proglasiti svoju samostalnost, htjeli su da budemo poraženi. Budući da smo se održali, nisu mogli ići protiv takve stvarnosti, onda su nas morali i priznati. Kod toga je veliku i pozitivnu ulogu odigrao Vatikan, pa onda i Njemačka. Usprkos, znači, i međunarodnom priznanju, još je uvijek međunarodna politika bila takva da ne dopusti punu samostalnost i suverenost Hrvatske. Uoči priznanja, 2. siječnja 1992. morali smo pristati na dolazak mirovnih snaga, jer nismo imali snage oduprijeti se jugokomunističkoj armiji pa sam, prema tome, pristao na dolazak mirovnih snaga, dok ne stvorimo pretpostavke za pobjedu.

Kad je riječ o državotvornoj ideji, treba se podsjetiti da smo u Hrvatskom saboru, osobno ja i Hrvatska demokratska zajednica, bili optuživani od gotovo svih tih današnjih oporbenih stranaka u Saboru da stvaramo nekakvu stranačku vojsku. Stvarali smo oružane snage onako kako smo mogli, najprije u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, prije svega od ljudi u koje smo mogli imati povjerenja, da bismo postupno došli do Hrvatske vojske. Svijet je proglasio embargo da nam vani spriječi kupnju oružja i da nas prisili da zapravo budemo razoružani, bespomoćni, no mi smo ipak kojekakvim dovijanjem i pronalaženjem nekih prijatelja, ili pak zbog financijskih i drugih interesa, naoružavali se. Oni su pak, s jedne strane, održavali okupirana područja, podupirali područja koja su bila pod okupacijom najprije jugokomunističke armije, a zatim srpskih pobunjenika. Zapad je napokon izašao s prijedlogom Z-4. A što znači Z-4? To znači 23, 24 kilometara zračne linije od Zagreba srpska republika, srpska vojska, srpski predsjednik, srpska valuta itd. Nisu nam dopuštali bilo kakvu operaciju. No sve smo učinili za oslobađanje okupiranih područja, od čega je najvažnije bilo maslenička operacija, pa gospićka, pa “Bljesak” i “Oluja”. Oni su pak htjeli da budemo vezani tom i takvom situacijom područja pod srpskom upravom. Nije ih brinulo što je 400 tisuća Hrvata bilo prognano iz svojih obitavališta, nego su htjeli osigurati srpski opstanak na tim područjima, očito s težnjom da na taj način budemo prisiljeni vratiti se natrag u Jugoslaviju. Pri tome valja imati na umu i to da je i Beograd i svijet pristao da se Slovenija odcijepi, da ode iz Jugoslavije, ali je zato slovensko vodstvo dalo politički ustupak Beogradu i Srbima izjavama da Srbi imaju pravo živjeti u jedinstvenoj državi. Prema tome, ili da čitava Hrvatska bude u Jugoslaviji ili pak da pristanemo kasnije da se ta srpska republika u Hrvatskoj pripoji Srbiji i Jugoslaviji. To je do te mjere bilo u svijesti, u namjerama međunarodne zajednice, znači, i europskih i američkih čimbenika – a europski su bili pod američkim utjecajem, jer Njemačka nije smjela nekakva svoja stanovišta zastupati s obzirom na hipoteku Trećeg Reicha – da je nakon što smo mi oslobodili najprije “Bljeskom” zapadnu Slavoniju, a onda kasnije “Olujom” Knin i središnju Hrvatsku, ambasador Galhraith, drugi ili treći dan poslije došao s prijedlogom: Predsjedniče, znate, ako se Vi slažete, ja bih otišao u Beograd po Babica, koji bi sada pristao na Z-4. Zamislite koliko su i nakon oslobađanja Knina bili opsjednuti idejom da nas pritisnu!

PRETPOSTAVKE DAYTONA

Treba reći prije svega – i Holbrooke je o tome pisao u svojoj knjizi – da su američke i britanske obavještajne službe procjenjivale, a znate da su imali itekako razvijenu službu i da su sve te zapadne službe međusobno surađivale, i zapadni diplomatski i vojni krugovi govorili da ne smijemo ići u osvajanje, u oslobađanje Knina i tih područja jer bismo onda izazvali angažiranje i Jugoslavije i Rusije, prema tome, i svjetsku katastrofu, a osim toga da ne možemo osloboditi Knin. To je Holbrooke napisao i napisao je da su to i ministar Perry i zapovjednik NATO-a Shailikashvili i američki potpredsjednik Gore rekli Šušku i meni, a kad su doznali da sam ipak dao nalog da idemo u oslobađanje okupiranih područja, onda mi je ambasador Galhraith predao, kako oni to zovu, non paper u ime Kontaktne skupine da ne smijemo ići na oslobađanje. Ipak kad smo išli i uspjeli, na njihovo iznenađenje, kad su se Srbi povukli usprkos toga što smo ih pozivali da ostanu, onda ste vidjeli daje i sam Galhraith ispratio Srbe na traktoru. Da znate, takve su bile međunarodne okolnosti i prosuđivanje tih svjetskih čimbenika sa svim svojim službama.

Mi smo u “Oluju” pošli 4. kolovoza, 5.,6., završili, a tada se međunarodna zajednica već bila pripremala napustiti Bosnu, jer nisu mislili da mogu vojno suzbiti Srbe, bojali su se gubitaka. Postojala je nekakva predodžba o tome da su Srbi nepobjedivi, i to još od prvog svjetskog rata. Prema tome, pripremali su se napustiti Bosnu i vojnički, s tim da im je trebalo dvadeset tisuća vojnika da bi osigurali izlaz. Tek našom su pobjedom došli do zaključka da mogu opstati. Nakon što smo oslobodili najprije zapadni dio Bosne, tako da možemo završiti kninsku operaciju s manje gubitaka i brže, i oslobodili Bihać, koji su okruživale srpske snage i prijetila mu katastrofa Srebrenice, odlučili su da mogu opstati u Bosni i došlo je do Daytona. U Daytonu su opet vodili razgovore, koji su trajali 21 dan. Ja sam se morao vraćati u zemlju zbog izbora itd. Posljednjeg dana, u 6 sati ujutro, Amerikanci su tražili da me se probudi i dali su priopćenje da se Daytonski pregovori prekidaju jer nisu postignuti sporazumi, iako se do jučer govorilo da su u bitnim pitanjima postignuti načelni sporazumi. No nisu se Srbi i Muslimani mogli sporazumijeti oko Brčkog. Rekao sam tada: Sto, znači radi jednog mjesta Brčkog treba nastaviti rat u Bosni između triiu naroda? Žrtava je već dovoljno i prema tome, što da radimo? Dobro, ako smo se o drugome sporazumijeli, evo prijedloga: neka Brčko ostane da taj problem razmotri i predloži rješenje Međunarodna arbitražna komisija u roku od godinu dana. To su prihvatili najprije Amerikanci, zatim Srbi, pa onda i Muslimani. Tako smo mi Hrvati spasili i Daytonski sporazum, omogućili da se povuče to priopćenje o prekidu pregovora i da dođe do potpisivanja sporazuma.

Uloga Hrvatske u omogućavanju Zapadu da ostane u Bosni, i u Daytonu je bila takva da me na sastanku hrvatske i američke delegacije državni tajnik Christopher zapitao: Predsjedniče, što Amerika može učiniti za Hrvatsku? Rekao sam: Izvolite uvažavati hrvatska gledišta, izvolite biti objektivni u odnosu na Haag – jer bilo je jasno da Haaški sud ima zapravo političku ulogu, tj. daje to političko sredstvo pritiska za rješavanje stvari – izvolite pomoći Hrvatskoj za Phare-program, za integracije itd. Od svega toga ništa nisu učinili.

Prije svega dakle, da nismo bili ratni pobjednici teško bi nam bilo postići sve te političke, diplomatske i druge pobjede. Osim toga, uspostavili smo društveno-politički poredak takav daje jedan od najstabilnijih od bivših europskih socijalističkih zemalja, gospodarsku stabilnost usprkos tome što smo imali agresiju, što smo imali trećinu zemlje okupiranu, što smo morali trošiti sredstva i na stvaranje državne uprave, vojske, diplomacije itd. Znači, jednostavno smo se tim uspjesima nametnuli međunarodnim čimbenicima koji nisu htjeli samostalnu Hrvatsku ili koji su je htjeli slabu da bi mogli njome vladati.

HRVATSKA POMIRBA

Ustavna je, a i moralna i politička obveza hrvatske države za Hrvate izvan Hrvatske. Osim težnje da se što veći broj naših iseljenika potakne na povratak, osobitu skrb moramo posvetiti Hrvatima u BiH. Kakav je njihov položaj danas u okolnostima postdaytonskih nejasnoća i aktualnih političkih podjela medu samim Hrvatima? Na čemu će Republika Hrvatska osobito insistirati radi njhova opstanka i očuvanja konstitutivnosti u BiH?

Vidite, treba opet našim ljudima razjašnjavati jer ne znaju i nisu bili nikad upoznati s pravom istinom. Hrvata ima gotovo toliko u svijetu koliko i u domovini. Iseljavali su se za vrijeme Austro-Ugarske, već potkraj prošlog stoljeća i oko prvoga svjetskog rata zbog ekonomskih razloga, ali i zbog političkih razloga. Za vrijeme prve i druge Jugoslavije iseljavali su se zbog nacionalne potlačenosti i velik broj je odlazio u iseljeništvo, osobito nakon drugoga svjetskog rata, kad je hrvatski narod doživio Bleiburšku tragediju. Imali smo veliku emigraciju, brojno iseljeništvo, ali je ono bilo rastrojeno, pa i defetističko, tako da je i dio intelektualaca koji su u NDH bili propovjednici i zagovornici hrvatske samostalnosti, kad su doživjeli katastrofu NDH, Bleiburg itd., u tom i takvom svijetu većim dijelom odustajao od ideje samostalne Hrvatske, nastojao se uključiti u američki, švedski, engleski, njemački život itd., sjedne strane. S druge strane, male skupine radikalnih Hrvata, pravaša ili onih koji su proizašli iz pravaštva, ostali su živjeti s idejom NDH, jer su izgubili roditelje, braću itd., no bili su rascjepkani i dijelom protkani agenturom službi Beograda. Znači, to iseljeništvo je bilo raslojeno i bilo je dezorijentirano sve do naše pojave 1987. godine, kad sam prvi put nakon 1971. godine dobio putovnicu pa sam najprije otišao u Kanadu, zatim u Ameriku, Europu itd. Vidio sam da iseljeništvo tada nije imalo ni ličnosti, ni programa koji bi to hrvatstvo u iseljeništvu objedinio i dao nekakvu moguću državotvornu ideju.

Tu je zanimljiva pojava Brune Bušića. Često sada u oporbenom tisku i svoj polemici protiv HDZ-a, protiv mene, govore kako je Bruno Bušić meni dao ideju za politiku pomirbe itd. Bruno Bušić je bio mlad čovjek, kojeg sam uzeo u Institut u Zagrebu i koji je s tim mojim idejama otišao van i tamo najprije zastupao te moje ideje pomirbe hrvatstva itd., ali onda je jednog momenta pao pod utjecaj ne toliko radikalnih elemenata koliko provokatora, koji su mu htjeli nametnuti ideju da politička borba za samostalnost Hrvatske nema nikakvih izgleda, nego samo bomba, oružje itd., a usput i to da svi ovi Hrvati koji su bili u svijetu, koji su nešto značili, profesori itd., da su to agenti američki, engleski, francuski, švedski itd. Tada sam ja prekršio svoje pravilo da ne dajem nikakvog razloga da me optuže za veze s emigracijom, pa sam po jednom svećeniku javio Bruni Bušiću da je to neracionalna politika, jer sve daje i istina da ti profesori od Radice dalje, da ih ne spominjem, sada ima i nekih živih danas u Hrvatskoj, jesu agenti tih zapadnih država, oni ipak nastupajući i kao nekakvi federalni Hrvati pronose tu ideju da ima hrvatskog naroda, daje potlačen u komunizmu itd., i da i to služi hrvatstvu. Ideja da ne treba nikakve političke borbe, da je nemoguća, da za nju nemamo potpore nego da se treba boriti samo oružjem, bombom, terorom itd. je ono što Beograd želi da nas prikaže kao nastavak ustaštva, kao teroriste, da bi se lakše Beograd i s nama razračunao i da bi nas na taj način, u tom smislu uništio. U tom smislu sam mu najprije javio, a kasnije kad sam g. 1978. otišao s ilegalnom putovnicom u Europu, sastao sam se s njim i to sam mu usmeno objasnio, i on je prihvatio, bio je bistar čovjek. Bio je privremeno, znači pod utjecajem nekih elemenata koji i danas u Hrvatskoj rovare na toj provokatorskoj crti. Zanimljivo je da HSS, kao najveća hrvatska stranka, koja je zatajila već u drugom svjetskom ratu, ali koja se našla s predsjednikom stranke Mačekom, s Krnjevićem i mnogim drugima vani, nije uspjela uopće objediniti hrvatsko iseljeništvo, tako daje tek moj dolazak godine 1987. među iseljenike i moje izlaganje programa potaknulo objedinjavanje i probudilo ponovno vjeru tog rastrganoga dezorijentiranog hrvatskog iseljeništva. Možda je zanimljivo da sam godine 1966. prvi put bio u Americi – bio sam pozvan na Harvardski međunarodni seminar, pa sam onda kasnije putovao Amerikom i došao u Cleveland na seminar Hrvatskog akademskog društva. Tamo je bilo tih profesora koji su se već uključivali u američki život i prali ruke od NDH-a, ali bilo je medu njima i radikalnih Hrvata, koji su ipak težili za očuvanjem hrvatstva itd. Rekli su; To je neki komunistički direktor, general itd. Onda sam ja njima rekao; Gospodo, niti ste ikada bili veći Hrvati od mene niti ćete biti. Proveo sam jedan dan i jednu noć razgovora s njima i dio njih je shvatio i prihvatio moju ideju, osobito pok. prof. Stanko Vujica, bio je kasnije predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća i umro je na jednom sastanku.

Tako sam to rastrojeno iseljeništvo od 1987. dalje na pogodan način, predavajući o općim političkim prilikama, predavajući o Radiću itd., pridobio da su ljudi prihvatili tu ideju i program HDZ-a da do samostalne Hrvatske možemo doći satno pomirbom hrvatstva i ukoliko ujedinimo sve ono što je pametno od desnice do ljevice, a odbacimo što je negativno. To iseljeništvo nije bilo odlučujuće za stvaranje slobodne Hrvatske, ali je njegova pomoć u tome bila od jako velike važnosti. Treba reći da smo, molim, u cjelini uzevši, u gotovo 98 posto katoličkih svećenika i fratara, i od svih časnih sestara, gdje god sam ih sreo, od Kalifornije, Njemačke, do naših ovdje, i ja i HDZ imali veliku potporu. Treba objasniti da smo do hrvatske samostalnosti došli zaista primjernom suradnjom i razumijevanjem Katoličke crkve našeg programa stvaranja hrvatske države.

INTEGRIRANJE I DEZINTEGRIRANJE HRVATSKE

Pobjeda u Domovinskom ratu bila je rezultat stvaranja jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Razumije se, kad kažemo hrvatskog naroda, onda je to većine naroda. Potpunu većinu nismo imali ni tada ni sada. Mi smo i tada imali i sada imamo 10, 15, do 20 posto ljudi koji su bili iz ovih ili onih razloga protiv samostalne Hrvatske, zbog toga što nisu Hrvati, druge su nacionalnosti, bili su Jugoslaveni, bili su i ostali jugoslavenski unitaristi ili jugoslavenski integralisti, koji se nikad nisu pomirili sa samostalnom Hrvatskom, pa i danas se ne mire.

U današnjem unutrašnjem političkom životu je veoma aktualno to što, bez obzira na to što smo u cjelini stvorili političko jedinstvo, ipak do kraja Hrvatska nije duhovno integrirana, a nikada do našeg doba to nije ni bila, ni jezično – štokavci, kajkavci, čakavci – ni regionalno, bili smo Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Beograd je sve činio i u prvoj Jugoslaviji i u drugoj Jugoslaviji da Dalmaciju odvoji od sjeverne Hrvatske. Danas se u ovoj Hrvatskoj na svoj način žele održati ti elementi, pa se ističe zasebnost Dalmacije i suprotnost, a osobito nam nastoje nametnuti kompleks Hercegovaca.

I hrvatski narod u Hrvatskoj i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, osobito u Hercegovini, bio je izvrgnut jugokomunističkoj i srpskoj agresiji. Hercegovci su bili najaktivniji i, da tako kažem, samosvjesniji, što su pokazali kad su u Hercegovini, čini mi se 1991. u svibnju mjesecu, obični ljudi stali na ceste pred jugokomunističke tenkove da im spriječe prolaz prema Splitu. Hercegovci, raseljeni i neraseljeni, sudjelovali su u svim borbama od Dubrovnika do Vukovara ili, ako hoćete, od Vukovara do Dubrovnika. Hercegovci su dali razmjerno najveće žrtve. Mi smo u Hrvatskoj imali 13 tisuća mrtvih, a u Bosni i Hercegovini 9, pretežito u Hercegovini. O tome sam već govorio, to je razmjerno više žrtava negoli su imali drugi hrvatski krajevi. I sada oni koji su protiv hrvatske samostalnosti, protiv hrvatske suverenosti nameću kompleks kako sam ja u rukama Hercegovaca kako Hercegovci vladaju Hrvatskom.

Znači, problem stvaranja duhovnog jedinstva, duhovne homogenosti hrvatskog naroda itekako je aktualan. Kad je u Bosni srpskom agresijom stvorena srpska republika, imala je privremeno pod svojom kontrolom otprilike dvije trećine, oko 65 posto teritorija, mi smo, razumije se, da bismo obranili hrvatstvo, potpomogli stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, jer su i Muslimani težih stvaranju svoje muslimanske republike i muslimanske države.

BOSANSKI SPORAZUMI I NESPORAZUMI

Prema tome, potpomogli srao stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kao što su Hercegovci bili u obrani i Hrvatske i čitavog hrvatstva. Bilo je pokušaja i muslimansko-srpskog dogovaranja, ali Srbi nisu prihvatili tu ideju zbog toga što su imali dovoljno, kako su kazali, problema s Muslimanima u Sandžaku, na Kosovu, itd. Menije 1990. godine Alija Izetbegović kazao: Pa dobro, Slovenci hoće da odu, Srbi im to dopuštaju, vi imajte malo više konfederalnih prava u Jugoslaviji, a mi ćemo se, Bosna i Hercegovina dakle, vezati više za Beograd. To su Izetbegovićeve riječi. Zbog razloga koje sam spomenuo Srbi to nisu prihvatili. Rat između Muslimana i Hrvata godine 1993. nastao je očito zbog povijesnih suprotnosti, vjerskih suprotnosti, ali i zbog toga što su Muslimani težili da stvore ako ne u čitavoj Bosni, a onda u što većem njezinom dijelu svoju muslimansku državu. Kad su Srbi već ovladali s gotovo dvije trećine Bosne, nekim je međunarodnim čimbenicima zapadnoeuropskim – bilo u interesu da dođe do sukoba između Hrvata i Muslimana, čak su ga provocirali, s težnjom da se Hrvate dokrajči, ono malo što ih je ostalo. Taj sukob između Muslimana i Hrvata trebao je poslužiti i u tome da Hrvatska isto tako bude proglašena agresorom, a ne samo Srbija, i da se prema tome, i na Hrvatsku protegnu sankcije kao što su i na Srbiju.

U tim i takvim okolnostima mi smo pristali na američki prijedlog o stvaranju Federacije između Hrvata i Muslimana da na Hrvatsku ne budu protegnute sankcije i da ne bude proglašena agresorom. Nekada smo branili od osmanlijske najezde Europu, a sada smo preuzeli teret na sebe, na svoja leda, da spriječimo da se u Bosni, a to znači u Europi ne stvori islamska muslimanska država koja bi bila oslonac za islamski fundamentalizam, prema tome, i terorizam u Europi. Do kojeg stupnja je Europa bila zaplašena pojavom islama ponovno “u Europi 1968. godine, kad su komunisti lakovjerno prihvatili Kardeljev prijedlog da se Muslimani proglase posebnom nacijom potvrđuje to da je tada jedan od najvećih europskih državnika general De Gaulle rekao: evo ponovne opasnosti od islama za Europu. Tada smo imali takvu situaciju da nam predlažu taj Washingtonski sporazum u Federaciji na koji smo mi pristali i privoljeli bosansko-hercegovačke Hrvate da pristanu na federaciju s Muslimanima. Tada smo na to pristali zbog toga stoje bilo predviđeno da ta federacija bude konfederalno vezana s Hrvatskom. Ja sam Hrvatima govorio od tada pa do danas; Morate se osjećati više nego ravnopravnim u toj Federaciji odnosno čuvati u svojim rukama ove županije koje su granične za Hrvatsku. Prema tome, ako možemo držati Federaciju u tom smislu kako je predviđeno konfederalnim vezama s Hrvatskom, u redu, ako ne, molim, onda moramo održati ona područja u kojima su Hrvati u većini. Pod,sjetit ću na to da je meni koncem godine. 1993, Izetbegović predlagao da mogu proglasiti priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, ali bez srednje Bosne. No u srednjoj Bosni oko Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Hrvati su u većini i u interesu nam je da ostanemo prisutni u tom dijelu.

POSEBNI ODNOSI ILI UNITARNA BOSNA?

Osnove su Washingtonskog sporazuma Federacija s konfederalnim vezama s Hrvatskom, a u Daytonu je to malo primireno, pa se govori o posebnim odnosima: entiteti, i Federacija i Srpska Republika imaju pravo veze sa svojim zemljama. Međutim, u praksi su počeli provoditi politiku i Europa i Amerika održanja unitarne Bosne, ne dopuštajući takve, ni konfederalne ni posebne odnose Federacije s Hrvatskom. To je do te mjere išlo da su pojedini visoki predstavnici Europe i Amerike kazali Zubaku i na taj način ga, čini se i privoljeli na suradnju: ili ćeš biti Bosanac ili pak te ne treba ovdje, možeš tražiti drugo. Očito je i to utjecalo na to da se Zubak prikloni takvoj jednoj sili i toj ideji očuvanja unitarne Bosne. Za ove izbore išli su za tim očito je. Nisam čitao članak, ali sam danas vidio naslov – Garrod kaže da bi Zubakova pobjeda bila rješenje itd. Znači, išli su za tim da osiguraju izbornim inžinjeringom pobjedu upravo te nove Zubakov stranke, da razbiju HDZ Bosne i Hercegovine. Nel su međunarodni čimbenici dali izjave – osim onog što sam spomenuo: ili ćete biti Bosanci ili si tražit drugu zemlju – jedan je od njih kazao, da treba HK Bosne i Hrvatske, prema tome i Hrvatsku, svim sredstvima destabilizirati, da doživi kolaps. Znači, bi su odlučni prema jednom političkom rješenju u jesen prošle godine da zaista idu na razbijanje HDZ-a, ne samo u Bosni, nego i u Hrvatskoj i destabilizacijom Hrvatske. Bili su spremni, nakon što su 18 kandidata HDZ-a izbacili s kandidacijskih lista, ići još dalje, do te mjere da izjave da će zbog Hrvatske radio-televizije svakog dana jednoga izbacivati. Jasno daje bilo logično da onda, nakon što su zaigrali na Zubaka, tog hrvatskog Dodika, da pod kraj izbace i Jelavića kao kandidat za Predsjedništvo. Dragi mladi prijatelji, imao sam sastanak ovdje u nedjelju (6. rujna – prim. ur.) hrvatskoga državnog vodstva i HDZ-eovskog vodstva iz Bosne i Hercegovine. Mogu vam reći, bio je to jedan od najvažnijih sastanaka koje sam imao, a imao sam desetak sastanaka i odluka zaista povijesnih Razmatralo se hoćemo li ostati kod onog priopćenja koje smo dali, da će naime, ukoliko bude dalji protuhrvatskih koraka s takvim odbacivanjem, Hrvati u Bosni i Hercegovini bojkotirati izbore i napustiti tijela vlasti. Išlo se za razbijanjem hrvatstva tamo, htjelo s nametnuti one koji inače ne znače ništa u političkom životu i pokušati stvoriti unitarnu Bosnu da bi preko unitarne Bosne išli dalje s idejom uključivanja Hrvatske u balkanske i srednjoistočne europske integracije.

U razgovoru koji sam nedavno ovdje imao Westendorpom i Kleinom rečeno je, a i gospođa Albright je to ponovila, da bez Hrvata nema Bosne Hercegovine. Ali ne s ovakvom Hrvatskom, s ovakvim Hrvatima kakvi su u vodstvu HDZ-a, s ovakvom Hrvatskom kakvu sad imamo! Stoga sam osobno ocijenio da moramo objaviti priopćenje kakvo smo dali da je to jedino što ih može prisiliti da odustanu od daljeg skidanja hrvatskih kandidata, prema tome uključujući i Jelavića kao kandidata za Predsjedništvo BiH. Čin se da smo usprkos tomu što je to bila teška, riskantna dalekosežna odluka, u tome uspjeli. Ako pogledat pisanje žutog tiska nakon toga, uočavaju se, primjerice kao u naslovu u Nacionalu, takvi tonovi da je Hrvatska izazvala prekid odnosa, izolaciju Hrvatske itd. Međutim, nakon toga veleposlanik Žužul je potpisao ugovor u Washingtonu, dobili smo odmah kredit, danas ću primiti Kleina i Sclara, koji su se angažirali oko sklapanja sporazuma za Ploče i Neum. Razgovarat ćemo o tome, ali nikakvog potpisivanja za Ploče nema prije potpisivanja posebnih odnosa.

Nisam još sto posto siguran, ali čini se da smo opet svojim prosudbama i svojom odlučnošću postigli zaista, rekao bih, također jednu od povijesnih političkih pobjeda. Procjenjivao sam da ne smiju ići u to što si namjeravali jer ne mogu ništa bez nas. Otvoreno san im rekao: Što želite, želite li destabilizirati Hrvatsku? Unitarna Bosna nije moguća. Želite li destabilizirati Hrvatsku, koja je ovom politikom HDZ-a spriječila građanski rat na temelju podjele na ustaše, domobrane i na partizane, komuniste i koja bi čak i danas mogla u Hrvatskoj izazvati kaos? Prema tome, jedino je Hrvatska stabilna na ovom području i s takvom možete računati. Na temelju toga sam zaključio: moramo ići na izbore, jedino oružje nam je bila ta prijetnja i bili smo na to spremni bez obzira na posljedice. Da su nastavili sa skidanjem hrvatskih delegata, osobito Jelavića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, prišli bismo tom koraku, jer nam ništa drugo ne bi preostalo

Od uspostave hrvatske neovisnosti, bili smo, us ratna stradanja izvrgnuti različitim pritiscima Jedan od stalnih bilo je optuživanje hrvatskogs naroda za “ustašoidnost”, “fašistoidnost” i si. I svemu tome osobito se često ističe navodn antisemitizam Hrvata, pa i Vas osobno, iako hrvatski narod nikada nije bio antisemitski raspoložen – dapače, uvijek je razvijao dobre odnose sa Židovima. U tu svrhu rado se aktualizira manipuliranje jasenovačkim mitom, sada osobito nakon izručenja Dinka Šakića. Vi se već desetljećima borite protiv tih manipulacija i spomenute mitomanije, prije kao povjesničar, sada i kao državnik. Odakle i zašto dolaze takva etiketiranja i manipulacije i kako im se suprotstaviti?

Od samoga početka borbe za samostalnu Hrvatsku, u onom smislu kao što sam govorio da su bili protiv takve Hrvatske a za Jugoslaviju, istupali su i domaći i vanjski protivnici da ostvarenje samostalne Hrvatske znači obnavljanje NDH. U tom smislu bili smo suočeni s provokacijama iz domaćih redova od samoga početka 1990,1991. godine. Paraga je obukao svoje, jednim dijelom, mladiće, koji su bili za Hrvatsku u crne odore, a bio je i gospodin Čičak u Hercegovini u crnoj odori, itd. Prema tome, služili su se i provokacijama da bi dokazali: evo vam – stvaranje Tuđmanove Hrvatske je stvaranje, obnavljanje NDH.

Šakić? Pedeset godina su ga imali i nisu ga pozvali na odgovornost, niti su ga prije nama spočitavali, nego to čine sada u okviru ovog općeg pritiska o kojem sam govorio, da treba Hrvatsku svim sredstvima destabilizirati, pa tome ima poslužiti i Šakić, da se podsjeti na NDH. Međutim, mi smo apsolutno, i ja osobno i demokratska Hrvatska, osudili ustaške zločine. Ali smo isto tako kazali da čitav hrvatski narod nije bio ni ustaški, niti je odgovoran za zločine koji su počinjeni. Prihvatili smo suđenje Šakiću i to ćemo suđenje iskoristiti da se dokaže istina koliko je žrtava u Jasenovcu bilo i u cjelini u Hrvatskoj. Ta istina će vjerojatno potvrditi ono što sam pred 40 godina rekao, naime da je Jasenovac bio logor, da su tamo počinjeni užasni zločini, ali da tamo nije pogubljeno ni 600, ni 700 tisuća ljudi, kako su srpski hegemonisti i imperijalisti širili laži da bi hrvatski narod trajno optužili za genocidne zločine. I vjerojatno će se utvrditi daje točan broj koji sam iznio: 30 do 40 tisuća žrtava u Jasenovcu, a 60 tisuća u svim logorima, zatvorima itd. Ako proces bude dobro vođen, potvrdit će se ta istina. No taj pokušaj suđenja Šakiću, osim podsjećanja daje tobože hrvatski narod bio u NDH na strani fašizma i tako počinio zločine, znači i pokušaj kompromitacije sadašnje vlasti kao one koja je za obnavljanje takve NDH, pokušaj kompromitacije Hrvatske, hrvatskog naroda. No to je i pokušaj kompromitacije i Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i katoličanstva u Europi, u cjelini. Mislim da mi s hrvatskog gledišta možemo biti jako zadovoljni kako je Sv. Otac, kako je Vatikan u cjelini reagirao na to, da je shvatio da je to pokušaj ne samo žigosanja hrvatskog naroda i hrvatske Katoličke crkve nego i katoličanstva u cjelini. To što je ubrzana odluka o beatifikaciji kardinala Stepinca, kao i to da nam Papa ponovno dolazi, to je od velike važnosti da afirmiramo istinu.

Budući da živimo u tom i takvom svijetu, osim utvrđivanja činjenica koji su stvarni zločini bili u NDH, u sastavu Hitlerova poretka i provođenja rasnih zakona, u isto vrijeme to je prigoda da u svim našim glasilima bude objavljena Stepinčeva izjava na suđenju: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bi osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.” Znači, ne za ustaštvo, ne za fašizam. Tu Stepinčevu ideju, tu misao ja stalno ističem i u svom programu HDZ-a, kad sam rekao da NDH-a nije bila samo nacistička tvorevina i kad su me napali i Račan i drugi.

Dakle, htjeli su nam sa Šakićem nametnuti problem NDH, kao i sada, potezanjem njegove supruge, koja je onda bila maloljetna. Ali molim, mi smo odmah prihvatili da zatražimo da naše sudstvo utvrdi istinu, a ne da bude izručena Beogradu, pa da Beograd napravi pompu od toga suđenja. A zbog toga što smo dali mogućnost Katoličkoj crkvi, katoličanstvu da u punoj mjeri razvije svoju djelatnost, Vatikan prijateljski reagira, primjereno i na ovaj način, pa smo zbog toga na udaru toga anacionalnog otvorenog društva.

Pitali ste me u o našim odnosima sa Židovima. Prije svega, treba utvrditi istinu. Židovi su u Hrvatskoj od samog početka imali važnu ulogu u gospodarstvu, u hrvatskom kulturnom, znanstvenom i u političkom životu. Bili su medu radikalnim pravašima – ta Josip Frank je onaj koji je radikalizirao i Starčevića! I među ustašama bilo je Židova. Jedan njemački izvještaj od 1942. kaže: Židovsko pitanje na tlu Jugoslavije riješeno je samo u Srbiji, gdje su potpuno eliminirani, ali ne i u Hrvatskoj jer u Hrvatskoj Židove štiti i pučanstvo i Katolička crkva, pa čak i medu samim vladajućim krugovima NDH ima prožidovskih pojedinaca. Zaista u hrvatskom narodu nikad nije bilo takvog antisemitizma kao među mnogim europskim narodima, od Francuske do Poljske. Dokaz: u svibnja 1941. ustaške vlasti sazivaju svu zagrebačku srednjoškolsku mladež na Sveticama. Ne znam tko je govorio i zatražio da svi Židovi istupe iz redova srednjoškolaca i stave žuti znak. Bez ikakve organizacije, kao izraz jednog osjećanja, jednoga političkog stanja, sva hrvatska zagrebačka mladež istupa zajedno sa Židovima. I umjesto da Židovi idu sa žutim znakom, svi beru maslačke, stavljaju ih na rever i idu u grad. Nema takva slučaja u Europi i u svijetu. I sada oni govore o tome daje hrvatski narod bio fašistički, nacistički, itd. Danas u Hrvatskoj mi imamo na raznoraznim službama uključujući i Vladu razmjerno više Židova negoli ijedna zemlja u Europi.

ISTINE I LAŽI O SOCIJALNOJ POLITICI

Gospodine Predsjedniče, Hrvatska je svih ovih godina ostvarila velike uspjehe na mnogim područjima. Jedno od njih je i socijalno. Poznato je kolika sredstva država ulaže u socijalne programe: od redovite isplate nerazmjerno velikog broja mirovina prema broju zaposlenih do gradnje kuća i stanova našim prognanicima i stradalnicima domovinskog rata. Iz oporbenih stranaka redovito dolaze žestoke kritike upravo tog segmenta politike hrvatske Vlade i vladajuće stranke, što je bilo osobito pojačano u povodu donošenja Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika. Premda je velik dio tih kritika u funkciji političke promidžbe i prikrivanja vlastite nesposobnosti za izradu socijalnog programa, teškoća ima. Koji su im glavni uzroci? Sto držite bitnim učiniti na socijalnom području, ne samo glede mirovina, nego i onih segmenata socijalnih pitanja koja su bitno razvojna, pa i strateška, poput adekvatne demografske politike (natalitet i naseljavanje na raspućena područja, kao i stimuliranje povratka iseljenika)?

Glavni razlog tih kritika je težnja da se HDZ po svaku cijenu skine s vlasti. Zaboravljanje svega onog pozitivnog što je sadašnja vladajuća stranka učinila i zadobila znači negiranje svega onog pozitivnog stoje učinjeno, a onda prebacivanje nama odgovornosti za sve teškoće koje imamo. Prije svega, u gospodarskom, socijalnom pogledu ta i takva hrvatska vlast je učinila više negoli bilo koja druga bivša socijalistička zemlja, više nego zemlje koje nisu imale agresiju, koje nisu imale okupaciju. Nama je bila trećina Hrvatske okupirana i razorena, imali smo 400 tisuća prognanika iz hrvatskih područja, plus 300 tisuća iz Bosne. Usprkos svemu tome, mi smo uspjeli gospodarski stabilizirati zemlju, obnoviti proizvodnju, iako je Hrvatska dobrim dijelom izgubila proizvodne kapacitete, ali i tržišta. Mi smo sa svojim mjerama, koliko je god to bilo moguće u takvim okolnostima, postigli i to da su mirovine, bez obzira na to što smo njima nezadovoljni, što su male, ipak veće negoli plaće u bivšim socijalističkim zemljama, osim Slovenije. A naslijedili smo takve probleme koje je teško rješavati. Imamo gotovo milijun umirovljenika, a jedva milijun i pol zaposlenih. Od tih umirovljenika samo 16 posto ima puni mirovinski staž, sve su drugo mlada godišta. Prema tome, ta priča da su umirovljenici bili, kako se kaže, zakinuti ne stoji. To je demagoška politička floskula kojoj je nasjeo, i ne slučajno. Ustavni sud jer je to također bilo traženje i svih ovih oporbenih stranaka. Bili smo svi zakinuti – od vas do mene, a ne samo umirovljenici – jer smo morali stvarati državnu upravu, vojsku, policiju, diplomaciju, uza sve ove neprilike koje smo imali zbog agresije i zbog takve međunarodne politike kakva je vođena. Usprkos tome, mi smo uspjeli poboljšati položaj umirovljenika, uspjeli smo i u socijalnoj politici. Nema primjera kao što je Hrvatska, koja je obnavljala i izgrađivala i besplatno davala na upotrebu kuće i stanove ovim ratnim stradalnicima, a broj takvih objekata danas je već osamdesetak tisuća. Zatim, molim, omogućili smo da oko 300 tisuća ljudi kupi stanove po povoljnim cijenama, da postanu vlasnici stanova koji su bili u društvenom vlasništvu. To je sve znak da je sadašnja hrvatska vlast po programu vladajuće stranke nastojala rješavati i socijalna pitanja. A mi želimo biti i moramo biti ne samo zemlja slobodnog tržišta nego i socijalna država. No to nije lako ostvariti. Imamo problem s nezaposlenošću, koja je međutim stvarno manja nego nekim drugim bivšim socijalističkim državama, a i mnogo je onih koji rade, ali ih poslodavci ne prijavljuju, što treba dovesti u red.

U tim kritikama prema nama ta i takva oporba -koja ne misli o stvarnim društvenim i nacionalno-državnim problemima nego je opsjednuta ambicijama pojedinih političara, ali i instruktažama stranih centara da treba HDZ po svaku cijenu skinuti s vlasti – služi se kojekakvim lažima. Napisali su da i predsjednik Tuđman ima milijarde, da su Brijuni moje vlasništvo, Predsjednički dvori, avioni, automobili, itd. Gospodo, takve laži, to je nešto što je nezamislivo. Predsjednik države je institucija. Prema tome, ne bi se smjelo tako, ali molim, imaju potporu zapadne demokracije pa mogu pisati da ima predsjednik milijarde imovine. Osim obiteljske kuće koju sam kupio kad i svih 300 tisuća drugih, i nešto novca od honorara od sedamdesetak izdanja mojih knjiga u zemlji i inozemstvu, nemam nikakvog duga, nijedne dionice, ništa drugo nemam. Te priče o mom bogatstvu laž su do laži, i to onih ljudi koji bi imali mnogo razloga šutjeti.

Osim toga, digli su buku i hajku oko toga kako ova vlast hoće podići sebi plaće. Sadašnji ministri imaju plaće od 4 do 7 tisuća, uključujući i predsjednika Vlade. Ja sam do početka godine imao plaću 10 tisuća kuna. Snizili su poreze, pa je sada dospjelo do 14 tisuća. Ali u ratu sam ja-osobno spriječio podizanje plaće Vladi, pa i sebi. Ovim zakonom htjelo se regulirati više plače za 360 državnih dužnosnika. U čitavoj Hrvatskoj ima više od 400 tvrtki u kojima je najviša isplaćena pojedinačna neto plaća bila u rasponu od 14 do 141 tisuću kuna mjesečno; od 14 do 20 tisuća isplaćeno je u 361 tvrtki, od 20 do 30 tisuća u 102 tvrtke, od 30 do 40 tisuća u 19 tvrtki, od 40 do 70 tisuća u 14 tvrtki, od 70 do 141 tisuću mjesečne plaće u 4 tvrtke. Prema tome, mjesečne plaće imaju veće negoli ministri i premijer, pa i državni poglavar imaju za godinu. U cjelini međutim, u ovoj demokratskoj Hrvatskoj nema dovoljno promidžbenih najava i obrazloženja različitih koraka, pa prema tome, i u tom smislu nije dovoljno učinjeno, ali je to očito primjer kako se ta i takva oporba, oporbeni prvaci koji nemaju baš mnogo zanimanja i mnogo smisla za zaista nacionalne i društvene, državne probleme, služe svim mogućim lažima i povodima da bi diskreditirali vlast, destabilizirali Hrvatsku i stvorili… koju, kakvu Hrvatsku? Ne mogu u svojim strankama srediti odnose, od krajnjih ljevičara do desničara, manje-više, a upravljali bi državom. To je to.

Zašto su protiv HDZ-a, protiv ove Hrvatske, protiv Tuđmana? Zato što smatraju da je to nacionalistička stranka, iako smo uključili u nju ljude od desnice do ljevice. Zato što smatraju da smo nacionalistička država, jer evo, Srbi su otišli, a ne dopuštamo im da se svi vrate. Otišlo ih je oko 300 tisuća, iako sam ih ja pozvao da ostanu. No vratili smo već 45 do 50 tisuća tih ljudi koji su sudjelovali u pobuni protiv Hrvatske, koji su nam nanijeli žrtve: 13 tisuća mrtvih u Hrvatskoj, 35 tisuća ranjenih, invalida, koji su nam razorili trećinu Hrvatske. Znači, ne vodimo nikakvu ekstremnu nacionalističku politiku. Osim toga, Srba ima 40 tisuća u Zagrebu, u Hrvatskoj do 300 tisuća. Ali za taj i takav soroševski svijet, soroševsko slobodno društvo, za jednostrana socijalistička shvaćanja, za masonska shvaćanja, mi smo zemlja koja je loš primjer drugima, osobito Tuđman, kojeg su pozivali neslobodni narodi na simpozije, i prevode mu i objavljuju knjige. Prema tome, to su razlozi zbog kojih nas jedan dio tog svijeta ne prihvaća, a ni velik dio te i takve oporbe koja zaista nije, da tako kažem, politički, nacionalno dovoljno svjesna. Ali, molim, imamo i priznanja. Recimo, Sveti Otac i Vatikan, Katolička crkva kao moralni autoritet u današnjem svijetu, uzimaju nas čak kao primjer za to kako bi se trebalo suprotstaviti dekadentnim pojavama u današnjoj civilizaciji. Imamo takvih ljudi i u samim Sjedinjenim Američkim Državama, ali su oni nedovoljno prisutni u aktualnoj politici.

ZAJEDNIČKI RAD CRKVE I DRŽAVE

Katolička crkva imala je svakako veliku, a u nekim razdobljima hrvatske povijesti i presudnu ulogu za opstanak hrvatskoga naroda i razvoj državotvorne ideje nakon gubitka samostalne države. Kakvom biste ocijenili povijesnu ulogu Crkve u Hrvata s obzirom na taj momenat te kakva Je njezina uloga u tome smislu u novim povijesnim okolnostima postojanja nacionalne države? Na kojim područjima Crkva i hrvatska država osobito trebaju surađivati?

Dijelom sam već odgovorio na to vaše pitanje, ali mislim da treba ponavljati i ustrajati na tome daje to što je postigla sadašnja većinska stranka, koja je dobila na izborima, postigla i zato što je ta politika programski bila u skladu s osnovnim i bitnim načelima Katoličke crkve. Mislim da na toj osnovi treba i dalje graditi. U cjelini uzevši, bez obzira na ono što je bilo uvjetovano povijesnim okolnostima i u samoj Katoličkoj crkvi, ona je imala golemu, važnu povijesnu ulogu, a ima je i danas. Ova demokratska vlast, koja se zasniva na programu HDZ-a, koja je općenarodna stranka, ali koja svoj program i svoju djelatnost želi osnivati i osniva na načelima kršćanske civilizacije, ova državna vlast i Katolička crkva imaju mogućnost za mnogo zajedničkog rada. Moramo ujediniti snage, prije svega, na odgojnom području, od vrtića do najvišeg obrazovanja, u njegovanju moralnih i etičkih načela, koja su dovedena u pitanje dekadentnim pojavnostima u suvremenoj civilizaciji; u borbi protiv droge, protiv kriminala, protiv utjecaja one kulture, osobito filma, u kojoj se, ako ne veliča, na svoj način propagira zločin, nasilje, itd. Katolička crkva i ova država moraju udružiti napore, kao što rekoh, za moralna, etička načela, za uvažavanje obitelji kao osnovne stanice i društva i nacije, za njegovanje i postizanje duhovnog preporoda hrvatskog naroda. Važna nam je sloboda pojedinca, ali iznad slobode pojedinca postoje i društveni i nacionalni problemi. Ne može u ime slobode pojedinac činiti sve što hoće, od droge do zločina itd. To ne može biti. Znači, osim slobode pojedinca postoji i obveza prema obitelji, prema domovini, prema društvu. U tom smislu mislim da Katolička crkva i ova i ovakva demokratska vlast Hrvatske, koja je stvorila Hrvatsku i koja je znači obvezatna brinuti se o budućnosti hrvatskog naroda, imaju velika područja zajedničke djelatnosti i velike uloge u daljem životu hrvatskog naroda. Da naglasim: znači, moralni preporod, duhovni preporod, demografski preporod – tu su nam istovjetne zadaće. Spomenuo sam demografski preporod jer je hrvatski narod je i demografski ugrožen. Prema tome, važan nam je ne samo povratak iseljenika, nego i to da spriječimo te masovne pobačaje koji su bili raširena praksa u socijalističkom razdoblju, da spriječimo takvu stvarnost u kojoj je do pred neku godinu bilo u Hrvatskoj više mrtvih godišnje negoli novorođenih. Moramo osigurati i demografski preporod hrvatskog naroda jer nismo stvarali Hrvatsku zato da izumiremo, nego, naprotiv, da ta Hrvatska, kad je već opstala, napreduje i u novim okolnostima.

ZNAČENJE POSJETA SVETOG OCA

Sveti Otac nakon četiri godine ponovno dolazi u državni i pastoralni posjet Hrvatskoj. Prvi posjet, u vrijeme rata i okupacije znatnog dijela Hrvatske, imao je golemo vjersko, moralno i političko značenje. Sveti Otac od početka se veoma zauzimao za Hrvatsku. Što očekujete od predstojećeg posjeta?

Ponovni dolazak Svetog Oca od golemog je značenja i rekao bih, u današnjim prilikama, kad je Hrvatska izložena takvim pritiscima, da je i od povijesnog značenja. Beatifikacija kardinala Stepinca je od velike, goleme povijesne važnosti i za hrvatski narod i za “Katoličku crkvu u Hrvata, pa i za katoličanstvo u cjelini, koje se nastoji od onih krugova o kojima smo govorili, zna se kakvih, kompromitirati. Nesumnjivo je Katolička crkva, kao i Sveti Otac jedini moralni autoritet, i to priznati autoritet u današnjem svijetu, u današnjoj civilizaciji.

S tog gledišta je taj posjet od izvanrednog značenja. On nam dopušta afirmirati kao pozitivnu činjenicu ono što sam već spomenuo navodeći izjavu kardinala Stepinca na suđenju, kada je rekao da bi bio ništarija da nije bio sa svojim narodom koji se izjasnio plebiscitarno za svoju državu. To bi trebali saslušati i svi ovi negatori koji današnjoj Hrvatskoj pripisuju i vide samo zlo, a ništa joj dobro ne priznaju; koji ne vide ništa dobro u onome što je ova vlast učinila ne samo u uspostavi hrvatske slobode, hrvatske demokracije, hrvatske državnosti, negoli i na socijalnom području, tako da nam s tog gledišta taj posjet može poslužiti kao potpora i u odnosu na ove pritiske međunarodne zajednice, onih krugova koji nisu skloni ne samo hrvatskoj samostalnosti, nego koji nisu skloni niti onoj Hrvatskoj koja se zauzima, evo, za načela koja sa sobom propovijeda i nosi, za koje se zauzima i Katolička crkva i Vatikan.

STEPINAC – UZOR KRŠĆANSKOG HUMANIZMA

Tijekom predstojećeg posjeta Sveti će Otac blaženim proglasiti kardinala Alojzija Stepinca. Kako biste kao povjesničar i državnik ocijenili Kardinalovu ulogu u teškim godinama hrvatske povijesti od tridesetih do šezdesetih godina? Što biste h njegova života uzeli kao primjer i baštinu na kojoj se imaju nadahnjivati sljedeće generacije Hrvata?

Ja sam o Katoličkoj crkvi i o kardinalu Stepincu pisao posebno u posljednjoj knjizi Bespuća. Kardinal Stepinac jedna je od najistaknutijih hrvatskih ličnosti u razdoblju drugoga svjetskog rata i nakon toga. Stao je na stranu prava hrvatskog naroda na svoju nacionalnu državu, ali se odlučno suprotstavio ustaškim, fašističkim metodama koje su provodili. Suprotstavio se provedbi rasističkih zakona i zločinima, ali isto tako se suprotstavio i komunističkom režimu. I prema tome, takvoj osobi koja je zaista stajala na temeljnim nacionalnim pozicijama svoga naroda, ali i na kršćanskim humanističkim pozicijama, kao stoje kardinal Stepinac stajao, gotovo se ne može naći primjera u Europi. A on je tako odlučno i hrabro zastupao ta svoja gledišta i da je bio spreman trpjeti za njih, ako treba, da bude i žrtva. Prema tome, kardinal Stepinac može biti uzor u obrani svoga vjerskog i nacionalnog uvjerenja, osobito u toj spremnosti da ponese za ta uvjerenja odgovornost. Mislim da je i beatifikacija kardinala Stepinca, dolaskom Svetog Oca, potpora demokratskoj Hrvatskoj, ne samo Katoličkoj crkvi u Hrvata, nego, evo, uspostavi takve demokratske Hrvatske u kojoj Katolička crkva ima punu širinu i puno pravo djelatnosti u duhu svojih načela i u korist naroda u kojem živi.

SAČUVATI NARODNO JEDINSTVO

Na kraju gospodine Predsjedniče, želimo vas zamoliti da makar orišete viziju hrvatske sutrašnjice. Što držite bitnim odrednicama njezina unutarnjeg razvoja, što pak smatrate ključnim u njezinoj međunarodnoj afirmaciji? Kako Hrvatska može i treba ostati svoja, a ujedno se približiti različitim integracijama? Ukratko, čega se treba čuvati, a čemu težiti?

Mislim da sam već spomenuo da za svijet, pa i za golemu većinu hrvatskog naroda nakon začudnih pojava, pobjeda koje smo izvojevali na političkom, diplomatskom, ratnom bojištu, izvojevavši svoju slobodu, svoju demokraciju, svoju državu, da je bitno nakon takvih začudnih pojava ne dopustiti u mirnodopskim uvjetima Bleiburg, ne dopustiti da se ponove sve one pogreške koje je hrvatski narod učinio u svojoj povijesti. Jer, molim, dragi moji prijatelji, nisu za sve nedaće u hrvatskoj povijesti bili krivi samo drugi, nego i mi sami. Prema tome, bitno je sačuvati jedinstvo većine hrvatskog naroda. Potpunoga jedinstva nažalost nikada neće biti – ta nije ga bilo ni medu Dvanaestoricom: jedan gaje izdao, jedan zatajio, ostali se razbježali kad je Krist uhvaćen – ali bitno je u cjelini sačuvati jedinstvo hrvatskog naroda radi očuvanja onoga što smo postigli žrtvama. Treba stalno isticati da ovo što smo sada postigli jedinstvom, pomirbom prije razdijeljenog naroda, da smo to postigli s deseterostruko manjim žrtvama negoli što ih je hrvatski narod dao u drugom svjetskom ratu, a bez konačnoga uspjeha. Znači, ne smijemo dopustiti rastrojstvo tog hrvatstva koje smo jedva okupili ovakvom politikom pomirbe; treba očuvati društveno-političku i gospodarsku stabilnost. Kada je o gospodarskoj stabilnosti riječ, htio bih podsjetiti na to da je bilo nevjerice i da je od mojih užih suradnika bilo postavljeno pitanje smijemo li ići na nacionalnu valutu, na kunu. Ja sam na to rekao; Nije kuna ustaška izmišljotina! Tada kada sam donosio tu odluku, znao sam samo za kunu u XII. stoljeću u Slavoniji, nisam znao da je, evo, bila platno sredstvo i na Osoru. Nisam znao da je u Ženevi na jednom spomeniku kao znak novčane vrijednosti lik kune, da trgovci u srednjem vijeku idu u posjete s kunama u rukama itd., ali sam znao to da je važno prekinuti s imenima stranih valuta, valuta koje su bile znak izrabljivanja Hrvatske, a da uvođenje nacionalne novčane vrijednosti kune znači uvođenje nacionalne svijesti i na to gospodarsko područje. Prema tome, moramo sačuvati jedinstvo, sačuvati i razvijati nacionalnu svijest da o nama samima ovisi naša sudbina. I kao što rekoh, moramo znati da nam za nevolje nisu bili samo drugi krivi. Bitno je razvijati hrvatsku slobodu, razvijati takvo gospodarstvo da sve veći broj Hrvata bude zadovoljan onim što može postići u svojoj zemlji, da ne mora ići u svijet; da sve veći broj Hrvata bude bogat, jer uostalom, bez bogatih Hrvata nema bogate Hrvatske Ali isto tako budimo socijalna država, ne dopustimo divlje bogaćenje na štetu, nauštrb većine pučanstva Budimo prosperitetna zemlja, zemlja blagostanja zemlja koja će dati svim građanima podjednake mogućnosti za napredovanje u poslovnom gospodarskom životu, u znanstvenom i kulturnom životu, u svim službama u kojima Hrvati do naših godina nikad nisu imali mogućnosti napredovati: i vojsci, u diplomaciji, u politici itd. Razumije se, vodeći takvu jednu politiku koja je usmjerena na dobrobit hrvatskog čovjeka, hrvatskog naroda, moramo isto tako voditi računa da smo sastavni dio tog i takvog svijeta kakav jest, da mi ne možemo svijet mijenjati, ali isto tako da možemo pridonijeti da taj svijet bude takav da vodi računa i o nacionalnim interesima pojedinih naroda, a ne samo o nekom slobodnom društvu, što znači uvijek u interesu nekih koji imaju idejne ili političke imperijalističke prohtjeve. Znači, za integracije jesmo, ali onako kao što je jednom generai De Caulle rekao – Europa treba biti domovina naroda i država. Ne dopustimo da nas, a to žele, to su izričiti planovi i nekih europskih i američkih krugova, da nas radi kojekakvih razlog; vrate na Balkan ili i jugoistočnu Europu, jer srne zemlja koja povijesne pripada srednjoj Europi koja je dala velik prilog velik ulog u obrani srednje Europe i zapadne civilizacije. Mi pripadamo to Europi jer jesmo u to Europi između Jadrana Baltika. Za one smo integracije dakle koje su i skladu s hrvatskom po viješću, s hrvatskom kulturom, kao zemlja Sredozemlja i Srednje Europe, al ni pod koju cijenu nečemo natrag na Balkan, gdje smo se našli stjecajem povijesnih okolnosti nakon prvoga svjetskog rata. Znači, od četrnaest stoljeća na ovom tlu samo smo sedamdeset godina bili povezani s Balkanom, a i tada da bismo se oslobodili od one nezahvalne Europe. Prema tome, dali smo svoj prilog Europi. Stoga ne podliježimo floskuli da se Hrvatske treba približiti Europi Hrvatska je po čitavom svom tvarnom i duhovnom biću bila sastavni dio i Sredozemne i Srednje Europe, Hrvatska je po svojoj kulturi, po svojoj arhitekturi sastavni dio te Europe, Hrvatska je imala književnost koja je prevođena na strane jezike od Marulića u XVI stoljeću nadalje, prije Molierea ili Shakespearea Hrvatska je imala svoju pravnu regulativu od poljičkog, dubrovačkog, istarskog, vinodolskog zakonika i sl., od samoupravnih prava gradova itd. Ne samo da smo bili sastavni dio Europe, nego smo dali prilog razvitku europske kulture. Hrvatski humanisti i latinisti bili su sastavni dio hrvatske i europske inteligencije u srednjem i novom vijeku. Prema tome, treba razvijati nacionalnu samosvijest, ali isto tako i biti u skladu sa svijetom. Mi smo sastavni dio i konstitutivan čimbenik takvoga svijeta. Znači, to je nešto što treba ne same braniti i objašnjavati nego i usađivati u svijest, osobito vas mladih, o kojima ovisi budućnost svijeta, prema tome, i budućnost Hrvatske sa svojom slobodom i državnošću.

Gospodine Predsjedniče, od srca hvala na ovom razgovoru .

Razgovarali: Lucija Ljubić, Stanko Gačić, Vladimir Lončarević
MI, 1998.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Julienne Bušić: Zločinačke ikone s kojima sam provodila zatvorske dane u americi

Objavljeno

na

Objavio

Gotovo pola stoljeća prije pojave interneta mađarski književnik Frigyes Karinthy napisao je kratku priču o sve većoj povezanosti ljudskih bića, u kojoj kreće od pretpostavke da nas od ostalih ljudi na svijetu dijeli lanac od pet međusobnih poznanstava, što je bilo veoma pronicavo predviđanje za to doba. Ono se s vremenom razvilo u teoriju „šest stupnjeva razdvojenosti“, prema kojoj se svaka osoba na planetu može povezati s bilo kojim drugim pojedincem, svime živim i neživim, u najviše šest koraka, odnosno preko najviše pet osoba.

Seagalova prijevara

Zato se nisam iznenadila potvrdi te teorije kad sam otkrila svoju blisku povezanost s jednodimenzionalnim, opasnim akcijskim junakom Stevenom Seagalom, jednim od onih tipova koji su me oduvijek iritirali – mačo osvetnika čeličnih očiju, čija su tijela smrtonosno oružje dok kick boxingom i karateom grabe kroz svijet „negativaca“, za sobom ostavljajući krvavi trag. I priznajem da mi je bilo drago kad se u situaciji kao iz Coppolina „Kuma“ pokazalo da je Seagalova persona nepobjedivog akcijskog junaka obična prevara. Evo čime se obrukao: postavši predani budist, Seagal se želio osloboditi ugovora sa svojim dugogodišnjim menadžerom Julesom Nassom, čovjekom s vezama u mafiji. Bojao se da će sva ubojstva koja je počinio na ekranu stvoriti lošu karmu i onemogućiti mu „sretnu reinkarnaciju“. Želio je drukčije uloge, nježnije, „prosvijetljene“. Nasso se, naravno, usprotivio, jer Seagal pacifist koji meditira prekriženih nogu ne bi zaradio novac, pa je zamolio svoje mafijaške prijatelje da „uvjere“ Seagala da se predomisli. Jedan od njih bio je Anthony Sonny Ciccone, capo u mafijaškoj obitelji Carla Gambina. Ciccone je više od dvadeset godina kontrolirao dokove Staten Islanda i Brooklyna, a budući da su mu reketarenje i iznuda bili uže specijalnosti, bio je savršen izbor. Ciccone i njegov suradnik pozvali su skamenjenog Seagala na „čašicu razgovora“ u jedan mesni restoran u Brooklynu, gdje mu je Ciccone, strogo ga upozorivši da ga gleda u oči dok mu govori, objasnio da će, želi li prekinuti suradnju s Nassom, morati platiti tri milijuna dolara odštete i još sto pedeset tisuća za svaki budući film koji snimi. Nedostajala je samo odrezana konjska glava na krevetu.

Seagal je bio dovoljno pametan da ne zatraži pomoć policije; bio je previše poznat za program zaštite svjedoka, a znao je i kako završe cinkaroši. Što da učini? Pravio se da je suglasan s tim „prijedlogom“, ali odlučio se obratiti za pomoć jednom drugom mafijašu, Angelu Priscu poznatom kao The Horn (Rog), i zamoliti ga da se zauzme za njega kod Cicconea.

FBI snimio razgovor

Prisco je u mladosti bio član Purple Ganga, zloglasne poluneovisne bande Amerikanaca talijanskog podrijetla, koji su kao plaćeni ubojice i dileri držali u svojim rukama distribuciju heroina u Harlemu i Bronxu u kasnim 70-ima i ranim 80-ima. Poslije je postao strah i trepet kao capo mafijaške obitelji Genovese. Seagal je bio siguran da mu Prisco, koji je Cicconea poznavao iz svojih zatvorskih dana u sedamdesetima, s takvim vjerodajnicama može pomoći riješiti „problem“. Postojala je samo jedna zapreka. Prisco je tad gulio dvanaest godina zatvora, pa ga je Seagal morao posjetiti u saveznoj kaznionici. Prisco je pristao na pregovore, ali zauzvrat je zatražio od glumca da mu pomogne u ishođenju uvjetnog otpusta. Seagal je angažirao odvjetnika, Prisco je na kraju uvjetno pušten odsluživši samo četiri od dvanaest godina kazne, i Ciccone se povukao. Problem je bio samo u tome što je FBI kradom snimio ucjenjivački razgovor između Seagala i Cicconea, pa je Seagal morao svjedočiti protiv njega kad je sa svojim suradnicima bio optužen za iznudu. U sudnici je Seagal bio neobičan prizor, nimalo sličan mišićavom osvetniku čeličnog pogleda. Morao je staviti dioptrijske naočale da pročita dokaze i pažljivo je raširio dva šala preko krila, navodno da zagrije hladna koljena. Odlučio se za scenarij „sretne reinkarnacije“.

Zahvaljujući Seagalovu iskazu, Ciccone je, zajedno s mnogim drugima među kojima je bio i brat Johna Gottija Peter, 2002. osuđen za iznudu i izrečena mu je kazna od 12 godina u saveznom zatvoru. Ali ni Seagalu cinkarošu nije išlo kao po loju; neki bi to možda nazvali „lošom karmom“. Od početka 90-ih do sredine 2000-ih protiv njega su bile podignute višestruke tužbe zbog seksualnog zlostavljanja, silovanja i uznemiravanja, kao i zbog sudjelovanja u nezakonitoj policijskoj raciji snimljenoj za njegov reality show, a u kojoj je ubijeno 100 pijetlova i medeno jedanaestomjesečno štene obitelji u čiju je kuću policija upala. Ma kako dvojbenu, određenu utjehu dobio je 2016. godine u obliku srpskog državljanstva koje mu je Aleksandar Vučić dao nakon nekoliko njegovih posjeta Srbiji i poziva da specijalne policijske jedinice poučava borilačkim vještinama. Prema člancima u novinama Rusija danas, Seagal je u svojim posjetima hvalio srpsku vladu i obvezao se „učiniti sve što može u promidžbi Srbije“ diljem svijeta, jer je Srbija po njegovu mišljenju „pretrpjela nepravdu u nedavnoj povijesti“, pa Amerikanci gaje predrasude protiv Srba jer je uloga Srbije u sukobima na Balkanu 90-ih „pogrešno shvaćena“. (U neobičnom obratu, Peter Handke, apologet „balkanskog koljača“ Slobodana Miloševića i poricatelj genocida u Srebrenici, nedavno je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Zbog njegove javne podrške Srbiji, kolege književnici već dugo ga ismijavaju. Između ostalih, poznati književnik Salman Rushdie nominirao ga je 1999. u Guardianu za „međunarodnog kretena godine“ zbog „niza strastvenih apologija genocidnog režima Slobodana Miloševića“. I PEN se oglasio: „Zapanjeni smo izborom pisca koji je svojim javnim glasom potkopavao povijesne istine i pružio javnu potporu počiniteljima genocida kakav je bio Slobodan Milošević i čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić“.) Ciccone je 2013. pušten iz zatvora, nakon preinake presude. Sudac je prihvatio argument obrane da je Ciccone „dobar obiteljski čovjek“, na što su tužitelji ironično upitali o kojoj obitelji govore, njegovoj ili Gambinovoj. Smanjenje kazne podržali su i njegova obitelj i prijatelji. Jedan od njegovih nekadašnjih zaposlenika napisao je sucu pismo o svom sinu koji se rodio bez desne ruke, a obitelj nije imala novca za protezu, dok Sonny nije nazvao osiguravajuću tvrtku i riješio problem. Nekoliko tjedana kasnije, dječačić je dobio svoju novu desnu ruku i prvi put u životu mogao se rukovati sa Sonnyjem kako treba. To je Ciccone kakvog on poznaje!

Nedugo nakon puštanja na slobodu, Prisco se na svoju veliku žalost vratio u zatvor na odsluženje doživotne kazne zbog reketarenja i mafijaških osnovnih djelatnosti kao što su ubojstvo, pljačka, iznuda, palež, kockanje i zelenaštvo. Iskreno je govorio FBI-ju o svojim izgledima, priznajući da će sad „umrijeti u zatvoru“. I mada je bio dijabetičar i dotad „pomno pazio na svoje zdravlje“, namjeravao je „prestati paziti na sebe i jesti sve što želi“. Umro je u zatvoru 2017. Pretpostavljam da se ubio hranom. Većina mafijaša ima nadimak prema nekoj osobnoj karakteristici ili sklonosti – Dapper Don, The Chin, Heartless, Iceman, Crazy Joe… – pa ni nadimak Angela Prisca The Horn vjerojatno nije iznimka, iako ne znam njegovo podrijetlo. Meni je bio samo Angie, duhovit, prevrtljiv, bezbrižan Angie. A Anthony Sonny Ciccone bio je samo moj dobar prijatelj Tony. Angie, Tony i ja bili smo tad mnogo mlađi – samo korak odvojeni od Seagala – no ja sam barem bila mnogo nevinija. Upoznali smo se 1976. u istražnom zatvoru Metropolitan (MMC) u Brooklynu, New York. Sa svojim suprugom Zvonkom i trojicom suoptuženika čekala sam suđenje zbog otmice zrakoplova. Angie je ondje bio prema zakonu habeas corpus, a Toni zbog nepoštivanja suda. Zloglasni MMC nalazi se u središtu Brooklyna i hladna je, zagušljiva, odbojna višekatnica s malim prozorima s pogledom na Chinatown, moderni Kiklop s desecima slijepih očiju. Tijekom godina kroz njega su prošli mnogi istaknuti zatvorenici, poput optuženika „francuske veze“, Jamesa Gentleman Jima Burkea (kojeg u filmu „Dobri momci“ glumi Robert de Niro), Johna Dapper Dona Gottija (koji se New York Postu hvalio da će dogovoriti da mu u zatvor dostavljaju odreske, i to je učinio), kralja droge El Chapoa, plaćenog ubojice Sammyja The Bulla Gravana, Johna Ehrlichmana, Nixonova pomoćnika u skandalu Watergate, ISIl-ovih bombaša samoubojica i u novije vrijeme voditelj Trumpove kampanje Paul Manafort i osuđeni pedofil Jeffrey Epstein, koji se navodno ubio u svojoj ćeliji na devetom katu, štićenicima poznatom kao 9-jug.

Taj 9-jug uvijek je bio kat za istaknute zatvorenike koje je trebalo strogo čuvati i nakon uhićenja ondje su završili Zvonko i naši suoptuženici. Zatvorenice su bile na katu 5-jug, a ostali manje istaknuti zatvorenici na 5-sjever ili na drugom katu. Ćelije su bile skučene i jednostavne. Sve od kreveta do pisaćeg stola bilo je zavareno za pod. Nije bilo visećih svjetiljaka, samo ugrađena rasvjeta, a vrata nisu imala kvaku. Prozori se nisu dali otvoriti, stolac je bio od tanke plastike, a plahte od papira, pa se netko sklon samoubojstvu nije imao čime objesiti. I zato je priča o Epsteinovu samoubojstvu veoma sumnjiva. Pedofili i cinkaroši u zatvoru ne traju dugo. Uvijek postoji način da im se dođe glave, pa je i njega netko „sredio“. Iako smo se Zvonko i ja viđali samo nekoliko puta tjedno u nadziranoj prostoriji za posjete, zatvorenicima s drugih katova bilo je dopušteno da svaki dan izađu na krov na rekreaciju. Mafijaši su uvijek bili ondje, a budući da se naš slučaj iz dana u dan nalazio na naslovnicama svih novina, znali su tko smo i kakvi su nam bili ciljevi. Nikakvo čudo, brzo su nas uzeli pod svoje okrilje. Kao prvo, divili su se našoj „srčanosti“; kao drugo, to što smo učinili, učinili smo iz viših ideala i načela, za neovisnost Hrvatske, a ne iz pohlepe; i kao treće, odbili smo nagodbu i odlučili se za suđenje da upoznamo javnost s hrvatskim problemom, umjesto da smo prihvatili blažu kaznu u zamjenu za svjedočenje protiv ostale četvorice suoptuženika ili za uštedu državnog novca. Mogli smo „pregrmjeti“, kako se to kaže u zatvorskom žargonu. Kao vođa koji je preuzeo glavnu odgovornost, Zvonko je uživao njihovo najveće poštovanje i za nas su činili sve što su mogli. Brzo sam naučila da mogu učiniti mnogo toga, jer mafijaši su ondje bili glavni.

Zatvorske gozbe

U vrijeme rekreacije družila sam se i igrala rukomet s raznim capoima i mafijašima, među kojima su bili i Carmine Junior Persico, šef mafijaške obitelji Colombo, Sonny Franzese, njegov zamjenik (danas, u dobi od 102 godine, najstariji živući mafijaški boss) William Bubby Sorenson, Angie i Tony. Tony je bio moj najveći zaštitnik, nešto poput starijeg brata. Bio je 14 godina stariji od mene, prosječne visine i čvrste građe, s grivom prerano posijedjele kose, ali nedvojbeno upečatljiv. Još se uvijek sjećam prvog puta kad mi je pružio plastičnu čašu „narančina soka“ na krovu. Otpila sam velik gutljaj, ne znajući da je u njemu votka. „Ovdje ima votke!“ zaprepašteno sam šapnula. „Što ako čuvar zatraži da kuša?“ „Ne brini“, nasmiješio se. Čuvar nije tražio da kuša, a ja se od tada više nikad nisam brinula. Nitko od čuvara nikad nije tražio da kuša. Od tog prvog dana, Tony i ja bili smo partneri u racketballu. Obično smo igrali protiv Williama Bubbyja Sorensona i Angieja, ali oni bi uvijek izgubili. Nikakvo čudo. Angie je bio nizak i zdepast – da ne kažem debeo – hodao je kao patka i bio sve osim sportski tip. Bubby je bio ljudeskara, spor ali iznenađujuće tih i ljubazan, gotovo samozatajan. Jednog jutra zaprepastila sam se pročitavši u njujorškim medijima da je navodno bio plaćeni ubojica obitelji Gambino. Bubby? Pa on nije Talijan! Ali saznala sam da je mafija za naručena ubojstva koristila mnoge „slobodnjake“; nisu morali biti Talijani, samo su morali biti dobri u svom poslu. Kasnije su Zvonko i Bubby godinama izdržavali kazne u istom zatvoru i Bubby bi se uvijek potrudio poslati mi čestitku za blagdane i napisati nešto o Zvonku; na primjer, „tvoj čovjek je dobro, ali teško je predugo biti u njegovoj blizini, ha-ha… misli da već upravlja svojom državom, ha-ha…“

Jednom mi je poslao fotografiju na kojoj pozira u zatvorskom kombinezonu. Na licu je neprestano imao prepreden osmijeh, kao da uvijek nekom pokušava podvaliti. S druge strane, kad danas gledam Angiejeve fotografije iz policijske arhive i vidim koliko okrutno na njima izgleda, rastužuje me ta preobrazba. Dijabolični, ružni klišej s tih fotografija nije zgodni Angie kojeg sam ja poznavala, Angie koji se uvijek smijao, šalio i izvodio psine. Jedan od njegovih najdražih nestašluka bio je dogovoriti posjet supruge i ljubavnice u isti dan, samo da razbije monotoniju i uživa u njihovoj tučnjavi. Budući da smo Zvonko i ja često bili u sobi za posjete kad se odvijala ta drama, gledali smo je iz prvog reda. Dvije žene znale su biti veoma bučne, naročito kad bi se dograbile za lakom zacementirane, natapirane kose i potezale ih dok se ne bi nakosile kao tektonske ploče. Dečki iz organiziranog kriminala uvijek su imali najbolje poslove, kao što je dostava rublja na velikim kolicima s jednog kata na drugi, pa je Tony svojim prijateljima i miljenicima, među kojima sam bila i ja, mogao poslati vruću teletinu s parmezanom, cannole, čak i viski i druge stvari. Te poslastice u zatvor su donosili podmićeni čuvari ili su se kuhale u ćelijama, od namirnica prošvercanih iz kuhinje dok su čuvari gledali na drugu stranu. Nije bilo neobično osjetiti u zgradi pikantni miris talijanske kobasice i umaka za špagete, iako su na zatvoreničkom jelovniku tog dana bile hrenovke i grah iz limenke. Ali sve je to jednog dana moralo završiti i to se dogodilo nakon otprilike godinu dana. MCC nikad nije bio „krajnje odredište“. Nakon suđenja, Angie se vratio u zatvor u kojem je izdržavao kaznu, Tony je bio pušten kad su federalci shvatili da neće progovoriti, a kad smo Zvonko, ja i naši suoptuženici dobili presude, čekao nas je premještaj u odvojene „prave“ zatvore. Došlo je vrijeme rastanka. Zvonko je išao u Atlantu, Georgia, zatvor nazvan „Klaonica“. Persico Junior obećao mi je da će njegovi ljudi ondje paziti na njega dok se ne navikne, i održao je obećanje. Mene je čekao „privatni klub“ Pleasanton u Kaliforniji, ali Toni i ja smo obećali da ćemo ostati u kontaktu. Dao mi je adresu restorana „Poor Richard’s“ u Brooklynu, vjerojatno mafijaškog sastajališta. Ali kad sam mu pisala, pismo sam trebala nasloviti na „Poor Anthony’s“ da znaju da je za Tonyja.

Godinama smo se dopisivali. U jednom od svojih kasnijih pisama potužio mi se da ga izluđuje tinitus. Često sam se pitala zvoni li mu još uvijek u ušima. Prije povratka u zatvor, nakon čega smo izgubili kontakt, posljednji put mi je pisao kad me je napala Squeaky Fromme, revna pristaša obitelji Manson. „Znam mnogo ljudi s kojima fina djevojka kao ti nikad ne bi došla u kontakt, i zato mi javi ako želiš da nešto učinim u vezi s tim.“ Cijenila sam njegovu zabrinutost i dvosmislenost poruke, ali srećom, nije mi dao „ponudu koja se ne odbija“. „Fina djevojka kao ja“ često je s velikom naklonošću razmišljala o mafijašima koji su bili ljubazni prema njoj i čvrsto se držala biblijske upute prema kojoj samo onaj tko je bez grijeha ima pravo baciti kamen. Savršeno je smislena. Aleksandar Solženjicin, također bivši zatvorenik, s tim se složio svojim jedinstvenim jezikom: „Da barem zli ljudi negdje podmuklo čine zla djela i da je dovoljno samo ih odvojiti od nas ostalih i uništiti. Ali linija koja razdvaja dobro i zlo prolazi kroz srce svakog čovjeka. A tko je spreman uništiti komad vlastita srca?“ U sljedećoj priči: Tko je oprao krv iz moje kose nakon Squeakina napada? Profil urbane gerilke Janine Bertram.

Julienne Bušić/Svijet/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari