Pratite nas

Feljton

Ivo Lučić: Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?

Hum je u povijesnim vrelima spomenut 24 godine prije Bosne. Prvi humski knez Mihovil spomenut je 225 godina prije prvog bosanskog vladara bana Borića. Srednjovjekovni Hum (Hercegovina) kao država (politički entitet) postoji 557 godina (od 925. do 1482.), a Bosna 514 godina (od 949. do 1463.).

Objavljeno

na

I. Uvod

U listopadu 2005. predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine Ivo Miro Jović obratio se ministru vanjskih poslova BiH Mladenu Ivaniću dopisom kojim ga je upozorio da veleposlanik u Misiji BiH pri NATO-u Sven Alkalaj neodgovorno predstavlja svoju državu, jer na telefaks adresi Misije koju vodi piše Ambasade de Bosnie, što ne odgovara nazivu države. Jović je zatražio od Ivanića žurno ispravljanje ove pogreške i utvrđivanje okolnosti koje su dovele do «ovakvog apsurda».
Sarajevski dnevni list Oslobođenje dao je ovome slučaju pola svoje treće stranice. Veleposlanik Alkalaj branio se tehničkim mogućnostima telefaks aparata, koji dopušta upisivanje samo 20 znakova, pa Hercegovina jednostavno nije mogla stati.
Veleposlanik je pojasnio kako nije mogao staviti niti skraćenicu BiH, jer se ona koristi samo interno u kontaktima s predstavnicima domaćih institucija, dok se skraćenica B-H u francuskom jeziku ne koristi?
Novinarka (urednica) Oslobođenja pita: «U kojoj (kakvoj) zemlji mi živimo?»
I odgovara: «U kojoj se predsjedavajući Predsjedništva brine o formi. A suština?»
Radi li se ovdje samo o formi, o formalnosti ili je to bitno pitanje?
Odgovor nije jednostavan, a cijelu problematiku valja sagledati iz različitih rakursa. Najmanje je vjerojatno kako se Hercegovina izgubila u prijevodu na francuski jezik. Naime, primjetno je da se već duže vrijeme u određenim medijima, političkim krugovima i uopće u javnom diskursu izbjegava Bosnu i Hercegovinu nazvati njezinim punim i pravim imenom, nego je zovu samo Bosnom.
O ovome postoji niz potvrda i reakcija u bosansko-hercegovačkim medijima, pa se ne može govoriti o slučajnosti ili o nepoznavanju problema.
Je li u pitanju jezična ekonomija, intelektualna lijenost, malograđanska ignorancija, osmišljeni politički projekt, ili je možda od svega toga pomalo? To ćemo pokušati utvrditi u ovom tekstu.

II. Od Humske zemlje i zemljice Bosne do Bosne i Hercegovine

Papa Ivan X. pisao je u dva navrata tijekom 925. pisma hrvatskom kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu (Michaeli excellentissimo duci Chulmorum).

Prvim pismom pozvao ih je na crkveni sabor u Split, a drugim ih savjetovao da svoju mladež uče latinskom, a ne barbarskom jeziku.

Nešto kasnije, bizantski car Konstantin Porfirogenet (905-959.) napisao je, odnosno priredio svome sinu nasljedniku, djelo poučne naravi poznato pod nazivom O upravljanju carstvom.

U njemu možemo pronaći podatke o Dalmaciji i narodima koji su je nastanjivali. Posebna poglavlja posvećena su: Hrvatima, Srbljima i Zahumljanima, zatim Trebinjanima, Konavljanima, Dukljanima i Paganima, odnosno Neretvanima, te njihovim zemljama.

Porfirogenet posvećuje XXXIII. poglavlje Zahumljanima i «zemlji koju sada nastanjuju», te spominje gradove: Bunu, Hum, Ston, Mokrsko, Jošlje, Galumenik i Dobriščik, te rijeku Bunu.

Nabrajajući gradove krštene Srbije spominje i zemljicu Bosnu (to horion Bosona) s gradovima: Kotor i Desnik.

U desetom stoljeću knez Humljana (dux Chulmorum) sudjelovao je u političkom životu i bio je poznat Rimu i Bizantu.

U isto vrijeme zemljica Bosna tek uzgred je spomenuta. Neka Porfirogenetova određenja granica između spomenutih naroda i regija su dvojbena, kao i njihov status, ali ostaje činjenica da je Bizantsko carstvo u to vrijeme imalo takvu sliku prostora na istočnoj obali Jadrana.

Pop Dukljanin u svom ljetopisu iz XII. stoljeća spominje Hum sa župama: Ston, Popovo, Zažablje, Luku, Veliku, Imotski, Večenike, Dubravu i Dabar.

Nakon kneza Humljana Mihovila Viševića zabilježeni su i njegovi nasljednici knezovi: Miroslav (1186-1190.), Rastko, Petar, Toljen i Andrija, te župan Radoslav, Filip Nozdronja, Ivan Nelipčić (1365-1372.).

Hum u vrijeme prvog spominjanja 925. godine

Prvi bosanski vladar ban Borić spomenut je prvi put u povijesnim vrelima oko 1150., više od dva stoljeća (225 godina) iza humskog kneza.

Dok neki autori drže kako su Zahumlje i Hum sinonimi, drugi tvrde da je Zahumlje iza Huma i da se zapravo radi o dva različita prostora. Kako bilo, Humom su vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo Humljanima.

Važno obilježje njihovog društvenog života i identiteta bio je Zemaljski Shod, neka vrsta sabora što je okupljao uglednike koji su polagali pravo na sudjelovanje u procesima donošenja odluka i rješavanja sporova.

Postojao je i Sudbeni stol Humskog kneštva, čije je sjedište bilo kod Bijele crkve svetoga Jurja u Brotnju. Pravna procedura poznata kao Humsko pitanje, koja je podrazumijevala sudjelovanje humskih velikaša, a ticala se utvrđivanja krivnje u odnosu na gospodara, održala se sve do polovice XV. stoljeća.

Hum je početkom XIV. stoljeća potpao pod vlast hrvatskog bana Pavla Šubića, zatim od 1326. pod vlast bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.

Takvo stanje nije dugo potrajalo, Stjepanov sinovac i nasljednik Tvrtko predao je već 1357. najveći dio Humske zemlje, odnosno kraj između Cetine i Neretve sa Završjem i Imotskim u vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I., koji je oženio njegovu rođaku, Stjepanovu kći Elizabetu.

Pet godina nakon Ludovikove smrti, tijekom 1387., sada već kralj Tvrtko (okrunjen 1377.) zauzeo je uz pomoć hrvatskih ustanika Klis, Omiš, Vranu i Ostrovicu, te su ga kancelarije dalmatinskih gradova nazivale još i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Kralj Tvrtko umro je 1391., a mirom između njegovog nasljednika bosanskog kralja Dabiše i ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda iz 1394., Hum je opet (nakratko) vraćen u vlast sada već znatno oslabljenog bosanskog kralja.

U XV. stoljeću Hum je bio izložen čestim napadima Turaka. U borbama protiv njih posebno se istakao vojvoda Vlatko Vuković, čiji je sinovac i nasljednik Sandalj Hranić Kosača (1392-1435.) od svibnja 1405. vladao Humom.

Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali je vladao samostalno. U to vrijeme bosansko kraljevstvo bilo je podijeljeno na četiri oblasti, kojima su potpuno samostalno vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, herceg Hrvoje, Pavlovići i Kosače.

Sandalja je u ožujku 1435. naslijedio sinovac Stjepan Vukčić Kosača, koji se u listopadu 1448. proglasio Hercegom Humskim i Primorskim, čime je iskazao svoju potpunu neovisnost.

Herceg je zaratio s bosanskim kraljem Tomašem (Stjepan Tomaš Kotromanić)a rat je potrajao nekoliko godina. Herceg Stipan htio je svoju vlast proširiti i na oblast Cetine, pa je u srpnju 1459. zauzeo grad Čačvinu.

To je izazvalo nove sukobe s bosanskim kraljem Tomašem, koji je i sam imao ambicija u tom pravcu, pa je od Hercega tražio da mu ustupi osvojeni grad. Herceg je izjavljivao da bi Čačvinu radije dao Turcima nego bosanskom kralju.

Turci su 1463. zauzeli najveći dio bosanskog kraljevstva i ubili kralja Stjepana Tomaševića. (Nasljednik Stjepana Tomaša od 1461)

Hercegovina se žestoko branila. Sinovi hercega Stipana Vukčića Kosače – Vladislav i Vlatko u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašem Korvinom navaljivali su na Turke i oslobađali dijelove bosanskog kraljevstva.

Vladislav i hercegovska vojska posebno su se istaknuli u borbama za oslobađanje Jajca početkom listopada 1463.

Kralj Matijaš uvrstio je Vladislava među svoje velikaše i dao je njemu i njegovom sinu Balši gradove: Veselu Stražu i Prozor sa župama: Uskoplje i Rama. Snaga turskog oružja i nesloga zapadnog svijeta uvjetovali su skori pad Hercegovine pod tursku vlast.

Zadnji hercegovski grad Novi (Herceg Novi) pao je početkom 1482., a zadnje otpore Turcima su uz vojsku Hercega Vlatka pružali Ugari i Hrvati pristigli iz Senja.

Tako je nepuna dva desetljeća iza Bosne, nakon žestokog otpora i najveći dio Hercegovine pao u turske ruke.

Izvan turske vlasti ostalo je tek nekoliko manjih gradova u dolini Neretve i Primorju, koje su zauzeli Mlečani.

Hercegovska i bosanska država potpuno su ugašene.

Herceg Stipan Vukčić Kosača umro je u Novom 22. svibnja 1466.

Njegova kći Katarina, bosanska kraljica, žena kralja Tomaša i pomajka kralja Stjepana Tomaševića, uspjela je izbjeći preko Dubrovnika u Rim, gdje je umrla 25. listopada 1478.

Hercegov najstariji sin Vladislav sklonio se u Slavoniju u Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo, gdje je za sebe i svoje potomke, od kralja Matijaša dobio posjede u Križevačkoj i Vukovarskoj županiji.

Umro je početkom 1489.

Vladislavov sin Petar Balša dobivao je tijekom 1497. od Dubrovčana novce na ime prihoda s imanja na dubrovačkom teritoriju.

Njegov potpis nalazi se sedmi po redu u ispravi koju je plemstvo (63 plemića) Dalmacije Hrvatske i Slavonije izdalo u ožujku 1492.

Tri godine kasnije Balša je kraljevim nalogom upućen opskrbiti namirnicama hrvatsko-ugarsku posadu u Jajcu, a početkom XVI. stoljeća zabilježeni su njegovi vojni pothvati protiv Turaka kod Kamengrada i Knina.

Balša je 1498. dobio i mletačko plemstvo.

Umro je oko 1515., a iza njega ostali su sinovi: Matija i Vladislav. Matija je imao sina Nikolu, koji je napustio Slavoniju i preselio na imanja svojih ujaka Jakšića u Čanadskoj županiji.

Nikola je imao sinove: Juru, Stipana i Pavla.

Dubrovčani su 1605. isplatili Vladislavovim potomcima prihode s njihovih imanja, nakon čega se više ne spominju u povijesnim vrelima.

Hercegov mlađi sin Vlatko sklonio se nakon pada Novog 1482. na otok Rab, gdje je ubrzo, nekako kada i stariji brat malo prije ožujka 1489. i umro.

Vlatko je imao tri sina, ali se u vrelima imenom spominje samo Ivan, koji je 1505. uvršten u mletačko plemstvo. Ivan je umro 1538., a iza njega ostala su tri sina: Vlatko, Stipan i Feranta.

U ljeto 1551. Vlatko je boravio u Carigradu, odakle je preko Bugarske i Srbije došao u Dubrovnik. U Carigradu je pokušao raščistiti nesuglasice sa svojom rođakom kćerkom Ahmed-paše Hercegovića.

Spor se vodio zbog vinograda i kuće na dubrovačkoj teritoriji. Ona je obavijestila sultana da je iz Mletaka došao «sin sinovca njezinog oca, nevjernik po imenu Vlatko».

Vlatko je 1570. došao u Kotor s namjerom osloboditi Hercegovinu od Turaka. Sudjelovao je u nekoliko bitaka, ali nije dobio dostatnu podršku za ostvarenje svog nauma. Vlatko je zadnji put spomenut u povijesnim izvorima 1591., a već 1596. Dubrovčani su isplatili prihode na imanja njegovim sinovima: Ivanu, Alfonsu i Horaciju.

Ivan je 1598., došao u sukob s mletačkim vlastima, a koliki je bio ugled Kosača u kršćanskom svijetu pokazuje i činjenica da se za njega tada zauzeo i sam Papa. Ivan je umro oko 1602.

Kosačama su 1624. isplaćene zadnji novci na ime prihoda od njihovih imanja iz Dubrovnika, a Ivanov sin Vlatko umro je između 1637. i 1646.

Najmlađi sin Hercega Stipana, istoga imena Stipan, prešao je kao turski talac 1474., na islam.

Prozvali su ga Ahmed Hercegzade (hercegov sin).

Dubrovčani su mu 1495. isplatili 10.000 dukata na ime očeve zaostavštine i prihoda. Nastavili su plaćati dohodak «s imanja u Hercegovini» barem do 1513., o čemu su sačuvani dokumenti.

U ožujku 1497. Ahmed je po prvi put postao veliki vezir Otomanskog carstva, što je bio još pet puta. Nakon više uspona i padova u karijeri ubijen je u ljeto 1517. u Kairu, gdje je bio na funkciji Kair-bega. Imao je tri sina i tri kćeri.

Ostala su sačuvana imena dvojice sinova: Alija i Mustafe i kćerke, kojoj je otac dao znakovito ime Huma. Jedna Ahmedova kćer, kojoj nije ostalo upamćeno ime, živjela je neko vrijeme u Mostaru, kao sandžak-begovica Hercegovine. Dubrovčani su nastavili isplaćivati prihode Ahmedovim nasljednicima do 1585., kada su umrli njegovi zadnji potomci, koji nisu ostavili nasljednika.

II. 1. Osmanlijska vlast nad Hercegovinom i Bosnom

Turci su odmah po okupaciji Bosne 1463., osnovali Bosanski sandžak. Nakon što su osvojili dio Hercegovine osnovali su 1470. i Hercegovački sandžak, koji je bio u sastavu Rumelijskog ajaleta, a 1580. nakon osnivanja Bosanskog pašaluka postao je njegov sastavni dio. Povjesničari Bašagić, Skarić i Kreševljaković napisali su da je Hercegovina kao sandžak bila neovisna od Bosne, što su dokazivali činjenicom da su hercegovački sandžakbezi u XV., XVI., a posebno u XVII. stoljeću imali titulu paša, kao i bosanski beglerbezi, te su nazivani i valijama. Šabanović to smatra pogrešnim, tumačeći da niti jedan sandžak nije bio neovisan od nekog beglerbega, pa ni hercegovački.

Bez obzira na organizaciju okupacijske osmanlijske vlasti i njezinu hijerarhiju, činjenica je da je Hercegovina i tada zadržala svoje ime i svoju posebnost. To se pokazalo i u danima slabljenja carstva, kada je Ali-paša Rizvanbegović u siječnju 1833. dobio vezirsku titulu, osamostalio Hercegovinu i potpuno je odvojio od Bosne. Ali-paša je naglašavao važnost hercegovačke samostalnosti u odnosu na Bosnu, «da nam ne smetaju bosanski šljivari!»

Jedan od prvih modernih bosansko-hercegovačkih povjesničara Safvet beg Bašagić u svojoj romantično intoniranoj Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine, napisao je: «Kad se to gradivo malo po malo obradi i tačno ispitaju sva istočna i zapadna vrela, a to će više radnih sila stajati dosta truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednome povjesničaru od zanata, da sastavi potpunu povijest ponosne Bosne i junačke Hercegovine, koje su kao države u državi sve do Omer pašinih vremena 1850., sačuvale svoju narodnu i povjesničarsku individualnost u formi aristokratske zadruge prkoseći istoku i zapadu.»

Za razumijevanje odnosa Bosne i Hercegovine treba uzeti u obzir i ustroj Katoličke crkve u tim zemljama. Bosanski franjevci s pravom se smatraju čuvarima tradicije srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i društva. Ponosno ističu kako je franjevačka zajednica Bosna Srebrena jedina institucija u Bosni i Hercegovini koja ima kontinuitet od srednjeg vijeka, odnosno od osnutka do danas.

Bosanska franjevačka vikarija pravno je uspostavljena 1340. U njezin sastav ušla je i Humska zemlja, koja je sa samostanima u: Stonu, Novom (Čapljina), Imotskom, Cetini, Bistrici (Livno) i Glamoču potpadala pod Duvanjsku kustodiju. Kasnije se podijelila na Stonsku i Cetinsku kustodiju. Franjevačka zajednica, zahvaljujući ahd-nami, koju su dobili od Mehmeda II. i prilikama koje su vladale u čitavoj regiji, širila se zajedno s turskim osvajanjima na Prekosavlje, Potisje i Podunavlje, pa je u jednom vremenu osim Bosne obuhvaćala i prostore Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Ugarske, Rumunjske, Bugarske, Srbije i Albanije.

Tako je nastala uzrečica: Kuda Turčin s ćordom, tuda fratar s torbom. U isto vrijeme franjevci koji su ostali na slobodnim kršćanskim prostorima tražili su neovisnost od bosanske kustodije, koja je bila neslobodna. Tako su već u prosincu 1482. bivši kraljevski kapelan fra Marin iz Stona i fra Franjo Zlatarić dobili dopuštenje pape Siksta IV. ustrojiti neovisnu Krajinsku i Humsku kustodiju. Iz dopuštenja je primjetno da Papa koristi tradicionalno ime zemlje, dok Turci novoosvojene krajeve nazivaju imenom izvedenim iz hercegove titule herceg-oglu. Dugim vremenom turske vlasti ustaljeno je za Humsku zemlju ime Hercegovina, i možemo zaključiti kako su ga upravo Turci afirmirali i očuvali.

Veličina bosanske franjevačke vikarije, odnosno provincije nije značila i njezinu snagu i sigurnost. Turci su u Bosanskom sandžakatu 1516. donijeli zakon (kanun-namu) kojim je zapovjeđeno srušiti sve crkve i križeve sagrađene nakon njihovog dolaska. Sličan, ali nešto blaži zakon donesen je 1539. za Bosanski, Hercegovački i Zvornički sandžakat.  Temeljem tih zakona Turci su 1524. srušili samostan u Konjicu, Visokom, Sutjesci i Fojnici, a ubrzo 1540. i crkvu u Mostaru, Gabeli, te više crkava u Popovu.

Turci su nešto kasnije 1563. srušili samostane u Ljubuškom i Mostaru, a fratri su s dijelom naroda izbjegli u Dalmaciju. One koji su ostali, ili su se vratili, pastorizirali su iz samostana u Zaostogu i Živogošću. Turci su trpjeli samostane u Bosni da bi zadržali katolike u rudnicima i kovačnicama. Kako su granice bosanske vikarije ovisile o ratnim prilikama i turskim osvajanjima, ona je 1514. podijeljena na Bosnu Srebrenu, koja je bila pod turskom vlašću i Bosnu Hrvatsku, koja je bila pod vlašću katoličkih vladara (pod tim imenom ostala je sve do 1688). Bulom pape Leona X. iz svibnja 1517. sve četiri postojeće franjevačke vikarije na teritoriju hrvatskog jezičnog područja: Dalmatinska, Dubrovačka, Bosna Srebrena i Bosna Hrvatska proglašene su provincijama.

U kasnijim podjelama provincije, bosanski fratri nastojali su zadržati i one teritorije koje su osmanlije izgubili, iznoseći pri tome različite argumente. Između bosanske i dalmatinske provincije, izbio je 1735., sukob oko nadležnosti nad teritorijem Huma (vojvodstva sv. Sabe) i susjednih mjesta Livna i Duvna. U dekretu generalnog komisara pisalo je da Bosanska provincija može zadržati vlast nad tim prostorom, koji su pod osmanlijskom vlašću, sve dok se sretnim razvojem prilika dogodi da tim područjem zavlada kršćanski vladar.

Tada su granice provincija bile obale rijeke Rame, «koja dijeli bosansku državu od dalmatinske, odvaja i Provinciju Bosnu Srebrenu od nove Provincije sv. Kaja, pape i mučenika». Hercegovinu su od 1700. opsluživali franjevci iz bosanskih samostana Kreševa i Fojnice i to pod jurisdikcijom biskupa iz Makarske, sve do 1735. kada je uspostavljen Apostolski vikarijat u Bosni i Hercegovini. Franjevci rodom iz Hercegovine su 1844. započeli graditi nove samostane u svojoj zemlji, koji su dekretom iz 1852. ušli u novoosnovanu Hercegovačku franjevačku kustodiju.

Osmanlije su poslije dva desetljeća ratovanja zauzeli najveći dio Hercegovine. Oko 1477. napravili su popis stanovništva mjesta iz kojih su ostvarivali prihode. U popisu je navedena i nahija Humska zemlja, u kojoj su zabilježena mjesta koja se nalaze u današnjim općinama: Mostar, Ljubuški, Široki Brijeg, Grude, Čapljina, Drvenik, Metković, Ploče i Makarska. Hercegovina je za najduže razdoblje osmanlijske vlasti bila poprište ratnih sukoba. Turski putopisac Evlija Čelebija 1607., navodi kako nije išao u Ljubuški, jer «neprijatelj je jako buntovan», iako je bio u blizini Ljubuškog, čije stanovništvo je «i sada u odmetništvu».

Nešto kasnije dok je boravio u Mostaru opisao je bitku s «ljubuškim nevjernicima».

Muslimansko stanovništvo imalo je obvezu ratovati za sultana. Hercegovački i bosanski muslimani sudjelovali su u 241 bitci protiv kršćana, ratovali su protiv 16 različitih naroda. Na teritoriju Hercegovine i Bosne bilo je 85 bitaka, a ostale su vođene na teritoriju drugih država. Muslimani iz Hercegovine i Bosne vodili su 129 bitaka sa susjednim narodima i to 29 sa Srbima i Crnogorcima, a 67 s Hrvatima. U bitci na Mohaču 1526. sudjelovalo je oko 20.000 muslimana iz Hercegovine i Bosne, dok je iduće godine isti broj sudjelovao u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku. U sličnom pohodu na Hrvatsku 1531. sudjelovalo ih je oko 50.000.

Hercegovački i bosanski muslimani vodili su od XV. do XVIII. stoljeća uglavnom napadačke ratove, dok su u XVIII. i XIX. stoljeću, u vrijeme slabljenja osmanskog carstva vodili uglavnom obrambene ratove. Većinu napadačkih ratova protiv Hrvata vodili su od XV. do XVIII. stoljeća, dok su bitke sa Srbima i Crnogorcima, nakon Kosova, uglavnom vodili u XVIII. i XIX. stoljeću, te je sjećanje na njih puno svježije. To je pospješilo hrvatsku propagandu iz XIX. stoljeća kako su hercegovački i bosanski muslimani «cvijeće hrvatskog naroda», te kako oni nisu nikada ratovali protiv Hrvata. S druge strane Srbi su tobože u «vjekovnom neprijateljstvu s Turcima», odnosno, konstantno su vršili «genocid nad nedužnim muslimanskim stanovništvom».

II. 2. (Dis)kontinuitet Bosne i Hercegovine u postosmanskom razdoblju

U Hercegovini, nedaleko od Gabele izbio je 1875. pod vodstvom don Ivana Musića zadnji ustanak kršćanskog stanovništva protiv turske vlasti. Ustanak se ubrzo proširio na sjevernu i jugozapadnu Bosnu. Samo tri godine kasnije u ljeto 1878. Austro-Ugarska monarhija zauzela je obje zemlje. General Josip Filipović ušao je s trupama u Bosnu, a general Stevan Jovanović u Hercegovinu. Ratovalo se u Hercegovini i 1882., ovaj put iz revolta prema austro-ugarskim vlastima i pod utjecajem srpskog nacionalnog programa, kada su Srbi zajedno s muslimanima pokušali zaustaviti austro-ugarski prodor na istok i pripojiti Hercegovinu i Bosnu Srbiji.

Austro-Ugarska monarhija definirala je zakonom od 22. veljače 1880. poziciju Hercegovine i Bosne na sljedeći način: «Bosna i Hercegovina jesu jedno jedinstveno zasebno upravno područje». Ova odredba, koja je unesena i u Zemaljski ustav (štatut) iz 1910. za Bosnu i Hercegovinu, pokazuje da su austro-ugarski činovnici bili potpuno svjesni posebnosti ovih zemalja, ali njihov interes bio je povezati ih u jedno upravno područje.

Ta svijest posebno je izražena u četvrtom stavku prvom članka Ustava, koji glasi: «U svim poslovima, koji ne pripadaju u vlastiti opseg rada zemaljske vlade, ali kojih se zakonski domašaj proteže na Bosnu i Hercegovinu, valja o zasebnim interesima ovih obiju zemalja saslušati zastupnike zemaljske uprave.» Austro-ugarska vlast zatekla je u Bosni i Hercegovini osmanlijski feudalni sustav, koji iz političkih razloga sve do 1912. nisu htjeli mijenjati. Donijeli su zakone po kojima je kmet mogao otkupiti zemljište koje obrađuje (čifluk) u sporazumu s agom. Za tu vrstu otkupa davali su i hipotekarne kredite.

Austro-ugarska uprava u Bosni i Hercegovini htjela je po svaku cijenu prekinuti kulturne veze BiH sa susjednim zemljama i onemogućiti buđenje i jačanje hrvatske i srpske nacionalne svijesti. Kao protutežu suprotstavila je «bosansku posebnost» i «bošnjačku nacionalnost» u kojoj je Benjamin Kálay vidio rješenje nacionalnog pitanja. Zbog pritiska policijskog okupacijskog režima koji je nametao «bošnjaštvo», nosilac društvenog života i buđenja hrvatske i srpske nacionalne svijesti bila je Hercegovina.

U Mostaru je pokrenut i prvi neslužbeni list u Bosni i Hercegovini Hercegovački bosiljak, koji je nakon zabrane od strane režima preimenovan u Glas Hercegovca. Konac austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini obilježen je i djelovanjem srpske prevratničke organizacije Mlada Bosna. Ona vuče korijene od srbijanske oficirske zavjereničke organizacije Crna ruka, a temelj joj je udario Hercegovac iz Bileće Vladimir Gaćinović. Njegova vizija Bosne bila je znatno drugačija od austro-ugarskog režimskog bošnjaštva.

Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije, novoosnovana Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavija, stvorena borbom i Mlade Bosne, nije priznavala posebnost Bosne i Hercegovine. Obje povijesne zemlje u ime «jugoslavenskog jedinstva» prešućene su i podijeljene između oblasti, a kasnije banovina: Primorske, Vrbaske i Drinske, do 1939. kada je stvorena i Banovina Hrvatska.

Tijekom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina su ušle u sastav Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila podijeljena na njemačku i talijansku okupacijsku zonu. Hercegovina je bila u talijanskoj okupacijskoj zoni, a vlasti NDH vratili su joj povijesno ime uspostavivši veliku župu Hum sa sjedištem u Mostaru.

Hercegovina, kao i Bosna bile su podijeljene u više upravnih jedinica (velikih župa) s povijesnim nazivima. Bosansko ime sačuvano je samo u nazivu velike župe Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu. Hercegovina je od  samog početka rata bila poprište međunacionalnih sukoba. Hrvati su uglavnom branili novostvorenu državu, većina Srba je nije priznavala, a dio muslimanske elite tražio je načina kako izboriti autonomiju.

Komunistička partija Jugoslavije koja je izišla iz rata kao pobjednik, bila je svjesna posebnosti Hercegovine. Komisija za teritorijalnu podjelu BiH u svome izvješću izrađenom prema primjedbama predsjedništva ZAVNOBiH-a utvrdila je u siječnju 1945. posebnost Hercegovine kao povijesne pokrajine. U izvješću piše: «U našoj narodno-oslobodilačkoj borbi uspostavljena je Bosna i Hercegovina, pa treba uspostaviti i teritorijalnu podjelu, ukoliko ona ima istorijskog korijena. Tu na prvom mjestu dolazi u obzir položaj Hercegovine.

Iako su Bosna i Hercegovina srodne i bliske, ipak među njima ima nekih malih istorijskih razlika, koje dolaze do izražaja i u imenu naše federalne jedinice. Stoga Hercegovina treba da ostane jedna teritorijalna cjelina, ne samo po tome da se novom teritorijalnom podjelom pojedini njezini dijelovi ne pripoje Bosni, nego i po tome, što će i sama kao cjelina imati jedno svoje predstavništvo.

Drugim riječima Hercegovina kao istorijska oblast treba da zadrži svoje ime i teritorijalnu cjelokupnost te da ima svoju oblasnu narodno-oslobodilačku skupštinu, ma da inače može imati istu nadležnost kao i okruzi Bosne. To bi zadovoljilo narod Hercegovine, koji je privržen svojoj oblasti, i odgovaralo bi imenu naše federalne jedinice.» Ovo je potvrđeno i Odlukom o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine donesenoj 7. veljače 1945.

U ratnom vremenu vojnim postrojbama daju se imena koja podižu moral vojsci, te se iz njih mogu iščitati i vrijednosti za koje su se borili njihovi vojnici. Vlasti NDH nisu niti jednu vojnu postrojbu nazvali imenom Hercegovine, dok su partizani ustrojili 29. Hercegovačku diviziju. Bošnjaci-muslimani su organizirali miliciju, koju su zvali Bosanskom legijom.

U zadnjem ratu Hrvati su osnovali Hrvatsko vijeće obrane (HVO) u kojem su bile dvije operativne zone s hercegovačkim imenom: Jugoistočna Hercegovina i Sjeverozapadna Hercegovina. Unutar njih ustrojene su: Prva hercegovačka brigada i brigada Herceg Stjepan. Srbi su unutar Vojske Republike Srpske (VRS) imali Hercegovački korpus, dok su Bošnjaci-muslimani kraće vrijeme imali 49. istočnohercegovačku brigadu Armije BiH, kojoj je u listopadu 1993. promijenjeno ime, neposredno nakon što je donesena odluka o promjeni imena muslimanske nacije u bošnjačku.

Nakon propasti komunističkog sustava i Jugoslavije, Republika Bosna i Hercegovina je temeljem rezultata referenduma o neovisnosti tijekom 1992., proglašena neovisnom republikom i dobila međunarodno priznanje. S tim se nisu slagali pripadnici srpske političke elite i većina srpskog naroda, koji su htjeli ostati u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom. Oni su nakon niza srpskih autonomnih oblasti (SAO) osnovali Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Na 19. zasjedanju Skupštine Srpske Republike BiH u Banjoj Luci 11. i 12. kolovoza 1992., njezini zastupnici promijenili su joj ime u Srpska Republika, a već u rujnu na slijedećem zasjedanju u Republika Srpska. Na taj način srpska elita se odrekla hercegovačkog i bosanskog političkog nazivlja.

Pripadnici hrvatske političke elite podržali su  referendum i neovisnost Bosne i Hercegovine. Ali, nakon što su pripadnici srpske vojske napali neka hrvatska naselja u Hercegovini, a središnja, dominantno muslimanska, vlast nije reagirala, predstavnici hrvatske političke elite osnovali su u sklopu Republike Bosne i Hercegovine Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu, kao privremeno tijelo vlasti. U kolovozu 1993. Zajednica je pretvorena u Republiku s istim imenom. Sporazumom u američkom gradu Daytonu postignut je dogovor o prestanku rata i novom ustroju nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Ona je podijeljena na Republiku Srpsku, kao srpski nacionalni entitet i Federaciju Bosne i Hercegovine u kojoj suverenitet i vlast dijele Hrvati i Bošnjaci. Federacija BiH podijeljena je na deset županija (kantona).

Prema Ustavu FBiH imena kantona dana su prema «gradovima sjedištima kantonalnih vlasti ili po regionalno-zemljopisnim karakteristikama». Tri županije (kantona) imaju u nazivu ime Hercegovine. Od toga dvije samo Hercegovine bez Bosne  (Zapadnohercegovačka i Hercegovačko-neretvanska), te jedna i Hercegovine i Bosne (Herceg-bosanska). Dok dvije imaju ime Bosne bez Hercegovine (Središnja Bosna i Bosansko-podrinjska). Ostale županije (kantoni) nose imena po gradovima ili rijekama. Hrvati čine većinsko stanovništvo u sve tri županije koje nose ili sadrže ime Hercegovine i ono je sačuvano njihovom političkom voljom.

II. 3. Vladavina Komunističke partije Jugoslavije u Hercegovini

U Bosni i Hercegovini tijekom Drugog svjetskog rata i poraća Komunistička partija Jugoslavije nije bila jaka politička i društvena snaga. Pred rat je imala samo 196 članova od kojih je njih 46 bilo u Sarajevu, a 37 u Mostaru. Nacionalni interesi i ciljevi, a ne velike ideje dali su snagu komunističkom pokretu u Bosni i Hercegovini, a njegova nacionalna značajka bila je dominantno srpska.

Socijalna struktura bila je ruralna, a svaki stoti član KPJ iz BiH u to vrijeme studirao je ili je imao završeni fakultet. Za ocjenu strukture tobožnjih nositelja velike ideje ili njezinih protivnika valja navesti i podatak o približno 900.000 nepismenih odraslih stanovnika Bosne i Hercegovine.

Nakon što je HSS-ovska vlast kapitulirala Ustaše su iskoristile želju naroda za svojom državom i uspostavili svoju vlast u Hercegovini, ne tražeći naravno ni od koga dopuštenje za to. Dovoljna je bila njihova uloga emigranata i boraca za nacionalnu stvar i žandarska vladavina Kraljevine Jugoslavije nad većinom hrvatskog naroda. Katastrofalno socijalno i gospodarsko stanje uvjetovalo je da se unutar svih naroda u BiH, pa tako i unutar hrvatskog, našlo dovoljno onih koji su zaluđeni velikim idejama povukli oružje na svoje susjede.

Od samog početka rata različiti komunistički-partizanski bilteni s Biokova i s Mosora, te propagandisti iz splitske četničke centrale Dobroslava Jevđevića, koji su se borili za obnovu Jugoslavije, napadali su i prozivali sve Hrvate iz Hercegovine kao ustaše i zlikovce. Posebno su udarali na uglednije i istaknutije ljude. Time su htjeli potaći procese diferencijacije i pridobiti stanovništvo za svoju ideju i pokret. Ono je pak bilo pod jakim utjecajem tradicije i Katoličke crkve, te nije moglo u većem broju prihvatiti komunističku ideju. Većinom je pasivno čekalo razvoj događaja.

Želja za nacionalnom državom, nedoraslost političke elite, i s tim vezano nesnalaženje u teškim vremenima Drugog svjetskog rata koštali su Hrvate u Hercegovini, s Livnom i Tomislavgradom oko 23.000 mrtvih. Ubijen je, uglavnom od komunističkih partizana, svaki treći muškarac u prosjeku star 23 godine. Hercegovina je uz to i temeljito opljačkana. Čak je i ZAVNOBiH u siječnju 1945. reagirao na otimačinu hrane, koju su provodile dalmatinske partizanske brigade u Ljubuškom i Posušju.

Na taj način, nakon Drugog svjetskog rata vrlo efikasno je provedena «deustašizacija» Hercegovine. Osim ustaša komunistički partizani poubijali su u Hercegovini gotovo sve intelektualce, fratre-profesore širokobriješke gimnazije, bivše HSS-ovce, te imućnije seljake. Hercegovci su stradavali i izvan Hercegovine.

Slikovit je primjer hrvatskog intelektualca iz Mostara Ilije Jakovljevića, kojega je kraljevska Jugoslavija zatvarala kao hrvatskog nacionalistu, Pavelićeva vlast držala ga je u koncentracijskom logoru kao nedovoljno dobrog Hrvata, a skončao je u jugoslavenskom komunističkom zatvoru kao čovjek građanske političke orijentacije i kršćanskog svjetonazora. Gledano iz hrvatskog rakursa ustaštvo je Hercegovinu osramotilo, a komunizam joj je poubijao mladost, te uništio njezinu društvenu elitu. Nije ostao nitko tko bi s hrvatske strane, na vjerodostojan način, predstavljao Hercegovinu i Hercegovce.

Komunistička partija Jugoslavije uspostavila je Bosnu i Hercegovinu iz pragmatičnih političkih interesa i uredila je kao jugoslavensku federalnu jedinicu, nemajući uvijek jasnu viziju njezinog društvenog i političkog razvoja.

U vrijeme stvaranja BiH i u poratnim godinama, ta republika je zamišljena kao svojevrsna tampon zona između Hrvatske i Srbije. Politička realnost postojanja Banovine Hrvatske, NDH, te utjecaja Komunističke partije Hrvatske na prostore Posavine, Cetinske krajine i dijela Hercegovine onemogućavao je pripajanje BiH Srbiji.

S druge strane srpska komunistička elita nije se mogla zadovoljiti njezinom podjelom. Jedan od lidera komunističkog pokreta iz BiH, Rodoljub Čolaković, tvrdio je da je osnutak BiH uvjetovan potrebom veće stabilnosti Jugoslavije, jer je stara Jugoslavija «bila rovita i zbog toga, što je svi njeni narodi nisu smatrali svojom domovinom».

Na osnivačkom kongresu KPJ BiH održanom u studenom 1948. član Politbiroa CK KPJ Moša Pijade je rekao:

«Bosna i Hercegovina zauzima posebno mjesto među ostalim našim narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska republika u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija.

Njeno stvaranje kao posebne narodne republike nije bilo diktovano istorijskim državnopravnim razlozima, ma da obje pokrajine pretstavljaju određenu istorijsku jedinicu, koja je imala svoj posebni istorijski razvitak, jer je u srednjem vijeku, stojeći između Srbije i Hrvatske, imala svoju posebnu državnu organizaciju, i jer je ne samo dugo ostala pod osmanskom vlašću nego je i pod vlašću aneksionističke sile Austro – ugarske ostala u svojoj izolovanosti pod turskim feudalnim sistemom, koji je u postepenom likvidiranju tek poslije prvog svjetskog rata, a konačno tek u novoj Jugoslaviji.

Historijski moment igra ulogu samo ukoliko je u istoriskom razvitku ovih zemalja u njima stvoren naročiti odnos u njihovom nacionalnom sastavu, tako da u njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hrvatskog naroda, dok treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slovenskog porijekla, koji su primili islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredjeljeni. Ova činjenica da se danas može u Evropi naći stanovništvo bez nacionalnog obilježja plod je one teške zaostalosti i vjekovnog stagniranja koji karakteriše skučenost turskog feudalizma. Prema tome, Bosna i Hercegovina nisu, kao ostale naše narodne republike država ove ili one jugoslavenske nacije, tj. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nema obilježja nacionalne republike kao ostale. Ali baš u toj posebnosti karaktera Narodne Republike Bosne i Hercegovine i leži njen pravi i veliki značaj.»

Pijade je dodao:

«Ne smijemo se uspavljivati time što je nacionalno pitanje riješeno i ne smijemo zbog zaoštravanja klasne borbe u periodu socijalističke izgradnje zaboravljati na nacionalno pitanje, zauzimati stav kao da ga više nema ili padati u pogrešno shvatanje da proces razvitka vodi stvaranju neke nove, bosanske nacije. To je zabluda opasna, zabluda koja ne znači nikakav napredak, već naprotiv nazadak prema postignutom rješenju nacionalnog pitanja u ovim oblastima.» Predsjednik najšireg komunističkog fronta Saveza socijalističkog radnog naroda SR BiH Todo Kurtović, u Mostaru 1971. govoreći o državnosti republika rekao je kako je Bosna i Hercegovina kao država «rezultat današnjih okolnosti i potreba, a ne historijskog prava».

Odnos KPJ/SKJ prema BiH, kao i odnosi u BiH počinju se mijenjati šezdesetih godina u skladu s ukupnim promjenama u tadašnjoj Jugoslaviji. Društvena i politička kriza uvjetovali su određenu liberalizaciju i decentralizaciju. U takvim okolnostima došlo je i do jačanja bosansko-hercegovačke državnosti. Tito je s ciljem stvaranja antihegemonističke koalicije forsirao jačanje tzv. jugoslavenske političke periferije, pa tako i jačanje suverenosti i autonomnosti BiH, kako bi dostigao određenu ravnotežu i simetriju naspram Srbije, Hrvatske i Slovenije. Tražio je da se BiH ponaša što suverenije kao tampon republika između Srbije i Hrvatske.

Od sredine šezdesetih BiH je krenula prema emancipaciji od savezne administracije i to u tri važna aspekta: proglašenje Muslimana nacijom, smanjivanje represije nad Hrvatima i obuzdavanje velikosrpskih snaga. Tito je koristio bosansko-hercegovačke muslimane kao oruđe svoje nesvrstane politike.

Muslimanske prvake koristio je pri susretima s liderima islamskih zemalja. Zauzvrat, muslimani su na popisu stanovništva 1971., a u skladu s odlukom iz veljače 1968. donesenoj na XVII. sjednici CK SK BiH, dobili mogućnost izjašnjavati se Muslimanima u nacionalnom smislu.

Pod utjecajem povoljnije političke klime, u Zagrebu je u ožujku 1967. donesena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u kojoj je naglašena opasnost unitarističke koncepcije o stvaranju jedinstvenog državnog (srpskog) jezika. Srpski književnici reagirali su dokumentom nazvanim Predlog pitanja za razmišljanje, tražeći da Televizija Beograd izbaci latinicu iz programa i služi se samo ćiriličnim pismom. Zalagali su se i za veću uporabu ćirilice u Srbiji, da književni jezik bude srpski jezik i da se on upotrebljava u srpskim školama i ustanovama u Hrvatskoj.

U isto vrijeme, u ožujku 1967. Muhamed Filipović objavio je tekst pod naslovom Bosanski duh u književnosti – šta je to? Naglasio je kako je narodni duh uvijek povijesni duh. Filipović je naveo da se do sada pojam «bosanska književnost» primjenjivao uglavnom na djela srpske literature, a po njemu to su djela muslimanskih pisaca. Filipović je bosanski duh najprije definirao kao univerzalno, općeljudsko, izvan nacionalno, izvan konfesionalno trajanje, pa ga sveo na bošnjačko-muslimansko kulturno, odnosno književno nasljeđe. Sve ovo događalo se u specifičnim političkim okolnostima.

Enver Redžić se među prvima u socijalističkoj Jugoslaviji zalagao za bosansku nacionalnost bosanskih i hercegovačkih muslimana. Njegove stavove iznesene u časopisu Pregled u travnju 1970., osporavala je službena politika CK SK BiH, a s njim su polemizirali Kasim Suljević i Salim Ćerić. Kasnije su ti tekstovi objavljeni i kao knjiga. Salim Ćerić je osporavao Redžićevu tezu o bosanskoj nacionalnosti muslimana, argumentima da je veliki dio prostora koji danas čini BiH dugo vremena bio izvan srednjovjekovne bosanske države, što je negativno utjecalo na formiranje bosanskog etniciteta kao cjeline. Stjepan Vukčić Kosača u XIV. stoljeću, odcijepio je Hercegovinu i stvorio posebnu državu, konačno, piše Ćerić: «Ni naziv bosanski (bošnjački) jezik ne uvjerava u postojanje jedinstvenog bosanskog naroda», i dodaje: «Uzalud E. R., u nastojanju da dadu veću uvjerljivost svojoj tezi svuda pominju samo «Bosna», «Bosanci», «bosanski», a izbjegava «Hercegovina», «Hercegovci», «hercegovački», on nije mogao da dokaže postojanje bosanske nacionalnosti.»

Ćerić piše kako pristalice bosanske nacionalnosti vjeruju da će država Bosna i Hercegovina morati logikom postojanja, pripomoći stvaranje nove, šire bosanske nacionalnosti i nastavlja: «Zato, po njima, treba planirati budućnost na dugi rok, na stotinu, možda dvjesta godina unaprijed, kada će u državi Bosni konačno postojati kao njena osnovna snaga, bosanska nacionalnost. Na tome treba raditi obazrivo, polako i strpljivo. Ići od malog: na primjer, ukinuti ime Hercegovina, napraviti taj «bezazleni» potez, tek iz razloga praktičnosti, da je naziv republike kraći; onda, umanjivati «grijehe» muslimanskih predaka, umanjivati njihova razmimoilaženja sa Srbima i Hrvatima, da bi se kod ovih stvarala povoljnija klima prema Muslimanima; prikupljati prošle manifestacije bosanske svijesti, uveličavati njihovo koheziono značenje i popularizirati ih; uveličavati značenje svih kohezionih događaja uopće, specijalno narodnooslobodilačke borbe; budući sporovi sa Socijalističkom Republikom Srbijom i Socijalističkom Republikom Hrvatskom oko materijalnih i drugih pitanja, kojih će svakako biti, odvajaće automatski bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate od sunarodnika u maticama, i razvijati osjećaj među njima da su bliži Muslimanima u BiH nego sunarodnicima u drugim republikama, što će praktično stvarati povoljnu klimu za novu bosansku nacionalnost; raditi na unifikaciji bosanskog jezika kao još jednog elementa budućeg razlikovanja Srba i Hrvata sa sunarodnicima van Bosne i Hercegovine. A pošto će i inače sve veća industralizacija smanjivati selo i izolacije a povećavati grad i miješanja, na radnom mjestu, u privatnim i društvenim kontaktima, brakovima, ujednačavati jezik, kulturu i mentalitet, eto, jednog lijepog dana, nove bosanske nacionalnosti. Tek tada će bosanskohercegovački Muslimani definitivno odahnuti!»

Ćerić je pišući o neprihvatljivosti ideje o bosanskoj nacionalnosti za sve narode SR BiH i SFRJ naveo: «Sugerisanjem ideje o bosanskoj nacionalnosti jedna relativna manjina, muslimanska, želi da se nametne kao osnovni historijski, najpouzdaniji faktor državnosti SR BiH. To izaziva nezadovoljstvo kod Srba i Hrvata u SR BiH. To aktivira protiv SR BiH velikonacionalističke srpske i hrvatske snage izvan SR BiH, a sve skupa otežava njen politički položaj (…) Ta teza ne vodi računa ni o već ustaljenoj tradiciji dviju pokrajina, Bosne i Hercegovine, koja ne trpi unifikaciju.» I već spominjani Todo Kurtović osvrnuo se na prijedloge da se Muslimani izjasne kao Bosanci. Zaključio je kako bi to neminovno konfrontiralo Srbe i Hrvate u Bosni prema Muslimanima, jer bi značilo kako oni nisu Bosanci, nego pripadnici svojih nacija.» Zbog jasnog stava i čvrstoće vlasti KPJ muslimani su postali Muslimani, a ne Bosanci i konfrontacija naroda u BiH oko imena i prava na državu je odgođena za neko drugo vrijeme. Da je problem samo odgođen, a ne riješen pokazuje upravo fascinantna preciznost kojom je Salim Ćerić predvidio događaje vezane za stvaranje bosanske nacije.

III. Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?

Jedno od grubljih nasilja nad nekom zajednicom je njezino negiranje. Za negiranje Hercegovine postojali su praktični razlozi. Prvi koji su takve razloge imali, bili su bosanski franjevci. Negirajući Hercegovinu, odnosno njezinu posebnost, oni su u teškim vremenima štitili prava i granice svoje redodržave. Fra Filip Lastrić branio je 1735. interese bosanskih franjevaca u sporu s dalmatinskom franjevačkom provincijom oko nadležnosti nad teritorijem Hercegovine i susjednih mjesta Livna i Duvna, tvrdnjom kako je Humska kneževina još od bana Borića bila dio Bosanske banovine i kraljevine. Za bosanske fratre svakako je bilo bolno i odcjepljenje njihove hercegovačke braće polovicom devetnaestog stoljeća. Fra Jako Baltić napisao je u Gučoj Gori kako je kreševskom samostanu načinjena velika šteta, jer je izgubio sve prihode iz hercegovačkih župa, zbog čega su se Kreševljaci bunili. Baltić je dodao kako i nije pravo da je onoliki narod lišen crkava.

Dio fratara Bosne Srebrene često pod pojmom Bosna podrazumijeva čitav prostor BiH. To uglavnom čine sa sviješću o davnim granicama svoje redodržave, a manje s namjerom konstruiranja političke zbilje. Istina, jedan dio politički angažiranih fratara često (ne)opravdano iznose primjedbe na ponašanje dijela hrvatskih političara iz Hercegovine. Neki čak upadaju u zamku generaliziranja. Tako je fra Luka Markešić, jedan od politički angažiranih svećenika i nesuđeni kandidat na izbornoj listi HSS-a na izborima 1996., u jednom intervjuu izjavio kako «bosanski Hrvati zamjeraju Hercegovcima egoizam, jer hercegovačka politika na iritirajući način otpisuje dvije trećine sunarodnjaka u ostatku države». Nešto ranije u polemici sa svojim subratom fra Miroslavom Mandićem oko Hrvatskog narodnog sabora održanog u Novom Travniku, Markešić je napisao da HDZ «ustanči» po Bosni, kako bi sačuvao svoje nepravedne stečevine u Hercegovini, te da će sve to tutnjanje završiti u «hercegovačkom pašaluku, točnije u Grudama, odakle je i počelo.» Kritike prema Hercegovini dolaze i od dijecezanskog svećenstva. Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, dr. Franjo Topić iz Sarajeva, ustvrdio je kako sav politički život u BiH vode Hercegovci, te kako je puno ljudi u Hercegovini za politiku priključenja Hrvatskoj. Izvan političkog konteksta Hercegovina u krugovima Katoličke crkve izgleda drugačije. Veliki Švicarski teolog Hans Küng napisao je kako mu je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, prilikom privatne audijencije, u svezi s istragom oko nekih njegovih spornih teoloških stavova, kardinal Franjo Šeper, koji se nalazio na čelu Kongregacije za nauk vjere, rekao: «Kada bi se moglo, najradije bih vas poslao u najzabačenije selo u Hercegovini, tamo biste, sine moj, naučili što je prava vjera.»

Zanemarimo fratarske prijepore iz daleke prošlosti i pokušajmo se podsjetiti kada je priča o nepoželjnim Hercegovcima započela? Navodno je Marija Pavelićeva, bila prva zagrebačka građanka kojoj su oni smetali. Prema legendi, poglavnikova supruga nije mogla spavati jer su Hercegovci, koji su osiguravali njezinu kuću znali zapjevati gangu, od koje se i sada mnogim hercegomrscima okreće utroba. Ali rat nije završio onako kako je Marija priželjkivala, pa se ona, prema istoj legendi, jedne noći u krevetu nevelike sobe u Buenos Airesu, požalila svome mužu kako bi slatko zaspala samo da joj je čuti gangu. Ali ova priča ima i svoj politički nastavak! Marijina i Antina kćerka Višnja u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu negirala je bilo kakvu odgovornost svoga oca za zločine koje su ustaše počinile u Drugom svjetskom ratu tvrdnjom kako se njezin otac «uvijek zalagao za puno poštivanje ratnih običaja i svih međunarodnih konvencija». A onda je Višnja Pavelić otkrila i krivce na koje njezin otac nije mogao utjecati: «Bio je to hercegovački lobi koji je činio zločine, a posebno Maks Luburić». Da gospođica Pavelić nije spomenula Luburića mogli smo pomisliti da je pobrkala ratove. Naime, u hrvatskoj javnosti je poprilično raširena tvrdnja da je za zločine i u «ovom» ratu kriv «hercegovački lobi».

III. 1. Jugoslavensko obavještajno podzemlje

Za jugoslavensku komunističku elitu etabliranu iza Drugog svjetskog rata zapadni dio Hercegovine, ili Zapadna Hercegovina, kako se najčešće govorilo, stekla je status svojevrsne Vendėe, reakcionarne-kontrarevolucionarne pokrajine. Hercegovci su pak u toj percepciji uglavnom bili ostaci poraženih snaga, preživjele ustaše, o kojima brigu trebaju voditi tijela sigurnosti. Takav stav opravdavao je represiju nad Hrvatima iz Hercegovine i potpuno zapostavljanje tog kraja u procesu izgradnje i modernizacije. Nakon što je Tito 1966. srušio Rankovića, a sekretar CK SK BiH Cvijetin Mijatović tijekom Mostarskog savjetovanja održanog u jesen 1966., istakao kako je bilo teško biti Hrvat u Hercegovini, izgledalo je da će se stanje popraviti. Tada je došlo do eskalacije nacionalnog pokreta u SR Hrvatskoj, u kojem je nakon četvrt stoljeća prisilne šutnje sudjelovalo i nešto Hercegovaca. Koliko je njihov značaj u tom vremenu bio neznatan govori i činjenica da je najeksponiraniji bio Ante Paradžik, predsjednik Kluba studenata Hercegovine, koji je brojao oko 300 članova. On je upozorio na «tendenciozno etiketiranje Hercegovaca kao ekstremnih nacionalista, što među njima izaziva revolt». U tom kontekstu zanimljivo je spominjanje pojma «hercegovački zid», koji je upotrijebio Ivan Šibl, objašnjavajući situaciju unutar studentskog pokreta. Taj zid po Šiblu je predstavljao bazu na kojoj su desni ekstremisti zasnivali svoju snagu i na kojoj je desna rukovodeća garnitura zapravo gradila svoje pozicije. Savka Dabčević Kučar tražila je objašnjenje što je to «hercegovački zid» i nije ga dobila? Gušenjem nacionalnog pokreta koncem 1971. Paradžik je zatvoren, a dijelu političara koji su potom došli na vlast Hercegovci su poslužili kao glavna meta napada. Jedan od njih, Jure Bilić, napisao je kako ih je lako prepoznavao na skupovima po «kvadratnim glavama». Prvo pojavljivanje Hrvata iz Hercegovine u političkom životu (u hrvatskom kontekstu) učvrstilo im je stigmu nacionalista, desničara!

Kada je komunistički režim Jure Bilića, Milke Planinc i Ivice Račana propao, beogradska čaršija pokrenula je Jugoslavensku narodnu armiju, koja je bila militarizirani dio Saveza komunista Jugoslavije, u rat protiv Republike Hrvatske. Nakon prvih sukoba sa hrvatskim braniteljima Novosadska televizija je objavila prilog iz Vukovara i istočne Slavonije. U tom prilogu, lokalni Srbi izjavljivali su kako njima nisu problem Hrvati starosjedioci, nego doseljeni Hercegovci. Nešto kasnije, u Zagrebu su se pojavili letci u kojima je pisalo kako Zagrepčani skijaju, dok Hercegovci brane Hrvatsku. Nakon što je pala zagrebačka špijunska mreža Organa bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS-a), otkriveno je da su priče o Hercegovcima bile dio KOS-ove akcije protiv Hrvatske, kao i jačanje regionalizama u cilju stvaranje jaza između hrvatskih područja. Akciju je vodila tajna grupa Opera, formirana od pripadnika KOS-a i nekih službenika CK SK Hrvatske.

Grupa je osnovana pri zapovjedništvu ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (RV i PVO) JNA. Izvela je niz terorističkih akcija, a između ostaloga: raketiranje Banskih dvora radi ubojstva hrvatskog Predsjednika, miniranje židovske općine i groblja radi kompromitacije Republike Hrvatske i dezavuiranja njezine vlasti. Pripadnici ove grupe suđeni su u Beogradu i Zagrebu, s različitim motivima i optužbama. Pored terorističkih akcija, oni su unutar informacijskog rata koji je tada vođen protiv hrvatske vlasti, osmislili i izveli brojne propagandno-psihološke akcije. Pored ostalog, ova grupa je vodila kampanju protiv Hercegovaca, i uopće Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Također su prvi postavili tezu o dvostrukoj crti funkcioniranja vlasti u Republici Hrvatskoj, na što se kasnije nadovezala teza o dvostrukoj crti zapovijedanja u hrvatskoj vojsci, u Hrvatskom vijeću obrane i sl. Za ovu vrstu akcija korišteni su različiti mediji, bilo na način da su vrbovani novinari, ili su formirani novi mediji, kao što je to bio slučaj sa televizijskim programom YUTEL.

Jugoslavenska vojna kontraobavještajna služba (KOS) imala je značajnu ulogu u pripremi agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Gotovo svi čelnici pobune u Hrvatskoj bili su suradnici te službe, koja ih je usmjeravala, naoružavala, obučavala i štitila od policijskih snaga. Pored opremanja paravojnih postrojbi, protuobavještajna služba planirala je i terorističke akcije, koje su opet bile dio šireg plana političke kompromitacije i blokade novoformiranih republičkih vlasti. U isto vrijeme obavještajno-sigurnosne službe JNA u BiH, uz pomoć većeg dijela srpskih kadrova u MUP-u i drugim institucijama provodile su različite akcije, pa i one terorističke. Po sličnom obrascu, kao i Židovska općina u Zagrebu, minirano je Partizansko groblje u Mostaru. Bila je to jedna u nizu eksplozija izazvanih temeljem plana o «kontroliranom izazivanju panike», odnosno kontroliranom teroru. Cilj ove akcije bio je uplašiti lokalno stanovništvo, te ga usmjeriti na promjenu vlasti prosvjedima i natjerati na kapitulaciju pred «jugoslavenskim snagama», ali i tobožnjom fašizacijom kompromitirati novu demokratski izabranu vlast.

Iz propagandne radionice KOS-a stiglo je i objašnjenje što je to bio famozni «Hercegovački zid». U knjizi Jugoslovenska kriza i rat 1991-1995. objavljenoj u Beogradu 2000. piše: «Mas-pok je 1970. pripremao secesionistički udar u stilu “noć dugih noževa”». Autor je zatim citirao general-pukovnika JNA Pavla Jakšića koji je napisao: «Tada je u Zagrebu bio obrazovan hercegovački zid. Oko 300 ustaša iz zapadne Hercegovine, obučenih u policijska odela, bili su snabdeveni kombi-automobilima Zastava i lažnim policijskim legitimacijama i nalozima da, na Badnju noć, svirepo pobiju na Sljemenu oko 1.000 boraca NOR-a, protivnika Mas-poka i da uspostave ustašku NDHrvatsku». Kada ovako nešto tvrdi general-pukovnik JNA i to se citira 2000. godine u Beogradu kao vjerodostojan podatak, onda je jasno kolika je u tim krugovima mržnja prema hrvatskom stanovništvu u Hercegovini. Nakon poznatog zaustavljanja tenkovske kolone u selu Polog nedaleko od Mostara početkom svibnja 1991., koja je krenula prema Splitu kako bi presjekla Hrvatsku, tenzije prema Hercegovini su još više porasle. Stare ideološke podjele i antagonizmi iz Drugog svjetskog rata i poraća, animoziteti stvoreni u vrijeme hrvatskog nacionalnog pokreta, jasno opredjeljenje Hercegovaca protiv svake Jugoslavije, zaustavljanje tenkova JNA koji su trebali «osloboditi Split», masovno sudjelovanje u postrojbama Hrvatske vojske, temelj su mržnje kod srbijanske i jednog dijela hrvatske javnosti koji je formiran i djeluje unutar komunističkog i jugoslavenskog okvira.

Propaganda nastala u tom okviru djelovala je na brojne diplomate i strane novinare. Jedan od dobrih primjera je prosrpski nastrojen bivši švedski premijer i upravitelj Bosne i Hercegovine Carl Bildt, koji u memoarima, kada piše o Hrvatima, razlikuje i uspoređuje «pitome političare iz plodne Posavine» i «izražene nacionaliste koji potiču sa škrtih hercegovačkih brda». Dugotrajna društvena izoliranost, obespravljenost i marginalizacija,  rezultirali su nesnalaženjem, ali i bahatošću, uzurpacijom vlasti i prava, te uopće asocijalnom ponašanju nekih Hercegovaca u društvenom i političkom životu. To je njihovim protivnicima poslužilo za širenje stereotipa i mržnje na sve Hercegovce.

Informacijski rat vođen je uglavnom unutar političkog konteksta. Predsjedništvo Hrvatske stranke prava (HSP) objavilo je 13. lipnja 1991. u Ljubuškom Lipanjsku povelju o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru sa istočnim granicama Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska. Jugoslavenska i srpska politika dobile su time potvrdu za svoje tvrdnje o Hercegovcima kao ekstremnim nacionalistima profašističke orijentacije. Srbijanski povjesničar akademik SANU-a Milorad Ekmečić ustvrdio je kako je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga sakupio 10.000 dobrovoljaca i s fašističkim insignijama svečano proglasio NDH u Ljubuškom. Povjesničarka Smilja Avramov dodala je kako je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na BiH, najprije stacioniranjem 16.000 svojih vojnika u zapadnoj Hercegovini, sa glavnim stožerom u Ljubuškom, radi «uspostave Hrvatske do Drine» i čišćenja Bosne i Hercegovine od Srba. Činjenica jeste da je Dobroslav Paraga, zajedno s grupom svojih pristaša, članova i simpatizera HSP-a izveo spomenutu predstavu proglašenja NDH, ali to je od lokalnih vlasti i naroda shvaćeno kao provokacija i protuhrvatsko nastojanje, te se ne može dovesti u vezu s Hercegovcima, niti s hrvatskom državnom politikom.

Možda je cijela predstava trebala poslužiti kao povod (alibi) jugoslavenskim snagama za obračun s «fašistima»? Jer, samo stotinjak dana kasnije Jugoslavenska komunistička vojska, ojačana srpskim paravojnim postrojbama, spalila je sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, napala Dubrovnik i uništila Vukovar. Muslimanski lider i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović izjavio kako to nije njihov-muslimanski rat. Bila je to jasna poruka da su Hrvati prepušteni samima sebi. Reagirali su osnivanjem obrambene zajednice Herceg-Bosna, koja je u prvo vrijeme bila zajednica općina s hrvatskom većinom, ili znatnim udjelom hrvatskog stanovništva, koje je tražilo načina kako se organizirati i obraniti. Kasnije je Zajednica dobila nešto čvršću formu privremenog tijela vlasti. Pošto Hrvati nisu imali u potpunosti u svojoj vlasti niti jedan veći grad, sjedište Zajednice bile su Grude, naselje u Hercegovini, nedaleko od granice s Republikom Hrvatskom i prilično sigurno od mogućih napada.

U siječnju 1992. jenjavao je rat u Hrvatskoj, i sve više prijetio Bosni i Hercegovini. Unatoč tome što su odbili Paraginu neoustašku politiku i što nisu prihvatili fantomsku NDH, Hrvati iz Hercegovine su samom činjenicom što su odlučili iskoristiti svoju ustavnu konstitutivnost i postati politički subjekt dobili etiketu fašista. Kolumnist Slobodne Dalmacije i zadnji urednik partijskog lista Komunist za SR Hrvatsku Danko Plevnik u članku «Atentat na Hrvatsku» iz srpnja 1992. proglasio je Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu «hercegovačkom NDH», tvrdeći kako budućnost Hrvatske ovisi o «hercegovačkim Hrvatima», kojima zbog međunarodne političke zajednice i pozicije Hrvatske «mora biti dovoljna demokracija».

Ovakvu (dis)kvalifikaciju Herceg-Bosne i Hrvata u BiH potpomogli su i lokalni političari koji su u svojoj nezrelosti koketirali s ustaštvom, dajući ustaška imena ulicama i nekim vojnim postrojbama. Osim političke nezrelosti, bilo je u tome i podilaženje dijelu javnosti onih koji su radni vijek proveli u strukturama komunističke vlasti. Bivši članovi komiteta i režimskih svećeničkih udruga nastojali su time «popraviti» svoju prošlost. Aktivnu hrvatsku politiku i ne mirenje s divljanjem JNA neki su opet ocijenili politikom «podjele Bosne». Tako je Ivan Zvonimir Čičak u sarajevskom tjedniku Slobodna Bosna u siječnju 1992. izjavio kako je «podjela Bosne ustupak hercegovačkom lobiju» i dodao: «Želi se žrtvovati 700 tisuća Hrvata za račun 100 tisuća Hercegovaca».

III. 2. Hrvatsko intelektualno i političko prizemlje

Nakon što je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) dobila izbore u Hrvatskoj apsolutna većina Hrvata u Bosni i Hercegovini pristala je uz tu političku stranku, bolje reći pokret, koga je vodio dr. Franjo Tuđman. Hrvatska demokratska zajednica za BiH dobila je većinu glasova Hrvata iz te republike na izborima u studenom 1990. Zbog tereta prošlosti jedina alternativa Tuđmanu i HDZ-u u Hercegovini je bila Hrvatska stranka prava (HSP) i njezin predsjednik Dobroslav Paraga. Politički protivnici HDZ-a i Franje Tuđmana koristili su Hercegovinu i Hercegovce u borbi protiv Tuđmana i HDZ. U tome im je jedan dio Hercegovaca pomagao svojim apolitičnim, a ponekad i asocijalnim ponašanjem. Novinarka Aleksa Crnjaković napisala je u veljači 1992.u Vjesniku članak pod nazivom Fenomen Hercegovci. U sklopu tog članka obavila je i razgovor sa sociologom dr. Ivanom Lučevim, gdje je otvoreno pitanje «funkcioniranja dinarskih emotivaca», ali i «hercegovačkog lobija», koji naime osvaja Tuškanac poput Jakova Blaževića, ili Jure Bilića nekada. Na istoj stranici Sanja Kapetanović je nabrojila najutjecajnije «urbane» Hercegovce u Zagrebu.

Fama o Hercegovcima proširila se nakon neuspjelog puča Mesića i Manolića u HDZ-u. Čuvar jugoslavenskih tajni u Hrvatskoj, Josip Manolić, za sve loše u HDZ-u optužio je «hercegovački lobi», «mafijaško-švercerske klanove u Herceg-Bosni», «hrvatsku neprijateljsku emigraciju podrijetlom iz Hercegovine», s kojom je cijelu svoju mladost ratovao. Za njih je Manolić govorio da su pripadnici ili sljedbenici «snaga poraženih 1945. koje su hrvatski politički preporod doživjele kao svoju političku pobjedu. Te snage  Hercegovce smatraju izabranim Hrvatima, a Herceg-Bosnu štitom Hrvatske». Vidljiva je sva dubina ideoloških podjela i animoziteta kojeg su komunisti imali prema svojim idejnim i političkim protivnicima. Oni nisu nestali u novoj hrvatskoj političkoj konstelaciji, dapače, stari animoziteti još više su produbljeni. Herceg-Bosanci, odnosno Hercegovci, su u njihovim očima obrnutom logikom postali «nepoželjnim Hrvatima-ustašama, a Herceg-Bosna smetnjom Hrvatskoj-nekom vrstom NDH»! S druge strane dr. Franjo Tuđman tumačio je HDZ-ovu politiku u BiH kao jedinu moguću alternativu ekstremizmu.

Pitanje i «problem» Hercegovaca u Republici Hrvatskoj aktualizira se pred svake izbore. Prisjećamo se onih iz 2000., što ih je dobio Stjepan Mesić, koristeći se i manipulirajući, između ostalog, i mržnjom prema Hercegovcima, koja je stvorena u znatnom dijelu hrvatske javnosti. Do tada nepoznati režiser Dalibor Matanić snimio je krajnje neukusan i politički nekorektan spot za Hrvatsku seljačku stranku (HSS), u kojem zagovara čišćenje Zagreba od bijeločarapaša. Isti režiser, nakon izborne pobjede 2000. dobio je sredstva i snimio film Blagajnica hoće ići na more, u kome je glavni lik negativac–Hercegovac, šef nekakvog dućana. Dio malograđanskih, tobože ljevičarskih, kritičara, u čijem okrilju je i razvijen najnoviji oblik šovinizma u Hrvatskoj, brani Matanićevu «slobodu umjetničkog izražaja». Tako Juraj Kukoč brani Matanića od optužbi kako mu je film rasistički, fašistički i sl. S druge strane Dragan Antulov piše kako su ovim filmom po prvi put Hercegovci istisnuli Srbe s mjesta dežurnih tlačitelja Hrvatske. Te zaključuje da je Matanićev film mnogo bliži ostvarenjima koje su na temu Židova 30-tih i 40-tih godina radili Goebbelsovi filmaši. Antulov je napisao da će većina Hrvata s odobravanjem gledati prikaz Hercegovaca, ali će gledatelji sa savješću u ovom filmu prepoznati «nepatvoreni rasizam». Pobjednička euforija koalicijske vlasti osnovane nakon trećesiječanjskih izbora bila je u revolucionarnom zanosu ispunjena antihercegovačkim raspoloženjem. Ono se očitovalo u medijskim napisima, (ne)opravdanim kadrovskim čistkama, produkciji viceva tipa: «Hercegovce treba zakapati u kovčezima s rupama, da crvi mogu izići i povraćati».

Udarnu snagu hrvatskog intelektualnog prizemlja u demoniziranju Hercegovaca čine ostrašćeni novinari formirani u komunističkom miljeu. Urednik Playboya Denis Kuljiš pisao je o rasnim karakteristikama Hercegovaca, o dlakama koje im rastu iz ušiju, te objavljivao popise tih «dlakavih barbara» u ministarstvima i službama državnih institucija, kao i popise hercegovačkih firmi. Pri tome je koristio različite atribute kao npr. «hercegovačka klatež». Slično je pisao i novinar-režiser Srećko Jurdana, tvorac konstrukcije o «Tuđmanovoj lojalnosti koteriji hercegovačkih profitera, koja nadmašuje lojalnost hrvatskom narodu.» Naročito istaknutu ulogu u šovinističkoj propagandi protiv Hercegovaca imao je Denis Latin, koji na HTV vodi emisiju Latinica, a koju su u Hercegovini prozvali Ćirilicom. I ako je poneki Hercegovac okrenuo antenu prema odašiljačima sarajevske federalne TV, onda je Latin tome uveliko pridonio. U emisiji emitiranoj 16. svibnja 2005., odnosno prilogu «Pomozimo rodijacima» iznio je niz laži i podvala o Novoj bolnici u Mostaru. Latinove laži ovaj put nisu prešućene. Grupa novinara iz Hercegovine uputila je pismo Latinu i ravnatelju HTV Mirku Galiću, u kojem demantiraju Latinove laži i ukazuju na činjenicu da taj novinar neprofesionalno i tendenciozno vrijeđa i blati Hercegovce. Naravno, nisu dobili odgovor.

Književnik i publicist Ivan Lovrenović je na pitanje novinara Darka Hudelista o genezi pejorativnog pojma «hercegovački sindrom», koji se sve češće mogao čuti u javnosti Republike Hrvatske, odgovorio: »Što se zapadne Hercegovine u našoj novijoj političkoj povijesti tiče, stvar je paradigmatski jasna. Od 1918. naovamo to je regija prema kojoj se svaki državni sustav i svaka politička vlast odnosi ne samo maćehinski nego i neprijateljski. Takav odnos gotovo da i ne postoji u cjelokupnoj evropskoj političkoj praksi…Ekonomski gledano (to je čak anegdotalno poznato), zapadna je Hercegovina zemlja vina i duhana, ali i emigracije. U toj muci i patnji, u kojoj se generacije skrbe oko svakodnevne egzistencije pod budnim okom neprijateljske vlasti oličene u žandaru i financu, a pod crkvenim zvonikom kao svojom jedinom duhovnom utjehom, oblikovao se mentalitet i način doživljavanja države i političke vlasti koji svaku vlast, osim one koju bi izravno osjećao kao svoju, osjeća neprijateljskom. Na to se nadovezala i tragična epizoda iz Drugog svjetskog rata, pa zatim iz 1945. i kasnije, kada je gotovo čitav zapadnohercegovački svijet bio a priori imenovan kao ustaški u najcrnjem značenju toga pojma, što je dakako poticalo nove i nove valove emigracije. Tako se formirao mentalitet koji je s jedne strane razvio izuzetnu sposobnost preživljavanja, i to u svim aspektima toga pojma, a s druge izrazito negativistički refleks prema državi «s istoka» i njezinim institucijama. Lako je zato razumjeti otkuda u zapadnih Hercegovaca, koji su svi mahom Hrvati i katolici, tako naglašena inklinacija prema Zagrebu kao središtu te države».

Lovrenovićeva analiza mogla bi biti dostatan odgovor Plevniku na njegovu tvrdnju kako se Hrvati u BiH «moraju zadovoljiti demokracijom». Kako, kada u svojoj povijesti nisu nikada osjetili slasti demokracije. Hrvatima u Hercegovini sve vlasti spočitavale su i separatizam, koristeći njihov težak položaj i želju za slobodom koju su vidjeli samo u «svojoj državi». Još je Todo Kurtović upozoravao na štetnost nekih pojava, koje pokušavaju odvojiti zapadnu Hercegovinu od Čapljine i Mostara, jer bi to unazadilo te krajeve. Istovremeno je upozorio kako se neki funkcionari u Čapljini ljute kada se kaže da je Čapljina u zapadnoj Hercegovini. Moglo bi se reći kako su prije neki htjeli amputirati zapadni dio Hercegovine i odvojiti ga od većih gradova. Nekadašnji predsjednik HDZ Stjepan Kljuić svjedočio je da mu je Slobodan Milošević nudio zapadnu Hercegovinu. Kao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Mate Granić je početkom 1994., bio nazočan na dva sastanka gdje je Izetbegović nudio Tuđmanu Hercegovinu, odnosno sve južno od Prozora. Tuđman je obje ponude odbio. Izgleda kako Hercegovinu nitko i nije baš previše htio, a vjerojatno je ni danas neće, osim njezinih stanovnika-Hercegovaca. Oni pak postaju problem uvijek kada pokušavaju postati politički subjekt, aktivnije se uključiti u politiku i sudjelovati u kreiranju političke stvarnosti. Tada smetaju i u Sarajevu i u Zagrebu. Ali jedino tamo mogu riješiti svoje probleme.  Postoje i jasni politički, ili drugi, interesi za negiranje Hercegovine. To su prije svega bili, ili su još uvijek interesi jugoslavenskog obavještajnog podzemlja, hrvatskog intelektualnog prizemlja ili bošnjačko-muslimanskog nacionalizma. Njima možemo dodati i različite kategorije neznalica i ignoranata.

Primjetno je da u hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj javnosti vlada prava zbrka pri korištenju pojmova: državljanstvo, domovina, nacionalnost, regionalna pripadnost i slično. Kada se mladi tenisač Marin Čilić, Hercegovac iz Međugorja, plasirao u juniorsko finale Roland Garrosa, to je naravno izazvalo interes medija i javnosti. Pisalo se danima o Čiliću, njegovim počecima, ambicijama, servisu i sponzorima. Međutim najzanimljiviji su bili napisi o njegovom podrijetlu, zavičaju, domovini…Novinar Slobodne Dalmacije napisao je sljedeću rečenicu: «Ulazak Marina Čilića u finale juniorskog Roland Garossa odjednom je unio nemir među dežurne dušobrižnike, “kako on može biti Hrvat, ako je iz Međugorja”.» Novinar nudi i začuđujući odgovor: «Vrlo jednostavno momak je izabrao Hrvatsku kao zemlju za koju će igrati i već je u “njenom dresu” osvojio momčadsko prvenstvo Europe do 16 godina (zajedno s Juricom Grubišićem), kao i pojedinačnu titulu europskog prvaka. Osim toga, od ljeta 2002. godine stanovnik je Zagreba, dok su mu roditelji ostali živjeti u Međugorju. I u čemu je onda problem? Zbog čega toliko uzbuđenja? Možda su ljudi pomislili da smo pomahnitali, pa ga prisvojili. Nismo, kao ni Ivana Ljubičića. Je li tako? Ljubičić je rođen u Banja Luci, a izabrao je Hrvatsku kad je kao izbjeglica stigao u Rijeku u ratnom vihoru 1993. godine.»

Nakon citirane obrane Čilića slijedi novo poglavlje naslovljeno: «Tko kaže da Čilić nije naš?». U njemu isti novinar koristi  nogometne argumente, pa nabraja nogometaše koji su rođeni u BiH, a igraju ili su igrali za reprezentaciju Republike Hrvatske: braća Kovač, Šimić, Didulica, Šerić, Živković, Neretljak…i zaključuje da «domovina nije uvijek tamo gdje si se rodio»!!! Novinar zatim kao dodatnu argumentaciju za svoju teoriju navodi slučaj dizača utega Nikolaja Pešalova, te rodoslovlja brojnih francuskih nogometaša, koji nisu rođeni u Francuskoj već diljem Afrike, ali im to ne smeta igrati za reprezentaciju Francuske, niti pak Francuzima umanjuje slast titule svjetskog prvaka. Navedene nedoumice oko Marina Čilića pokazuju obim nepoznavanja problema nacionalnosti, državljanstva i zavičajnosti u javnom diskursu Republike Hrvatske, te količinu predrasuda koje iz neznanja proizlaze.
III. 3. «Znanstveni» okvir mržnje

U procesu nacionalnog konstituiranja i promicanja velikih ideologija na prostoru bivše Jugoslavije posebno su se istakli nacionalni ili partijski «znanstvenici». Oni su svojim intelektualnim angažmanom stvarali konstrukcije kojima su održavali i jačali postojeći sustav vlasti, ili stvarali nove, ne mareći što su pri tome čitave regije i narode dovodili na rub egzistencije. Pišući predgovor za knjigu Jefte Dedijera Hercegovina, njegov sin Vladimir napisao je: «Hercegovac po rođenju, Dedijer je u Mostaru učio gimnaziju, i još kao gimnazista došao pod uticaj Cvijićev. Prema Cvijićevim “Uputstvima” počeo je proučavati sela svog rodnog kraja s mladićkim ubeđenjem da će time doprineti oslobođenju svoje domovine. Sa tom osnovnom težnjom da naučno koristi nacionalnoj stvari, došao je Dedijer 1902. u Geografski Zavod Velike Škole i odao se studiranju geografije pod neposrednim Cvijićevim uputstvom.» Navedena (zlo)upotreba znanosti, a kasnije i medija u korist nacionalne odnosno klasne stvari, rezultirala je u Bosni i Hercegovini nevjerojatnim društvenim konstruktima i fantazmama tijekom XIX. i XX. stoljeća. Svaki nacionalizam ima potrebu prikazati svoju naciju što starijom i tako joj priskrbiti povijesno pravo na određeni teritorij. Teritoriju daje ime nacije, ili naciji ime teritorija. Srbi su imali čuvenog Simu Lukina Lazića, koji je vidio Srbe pod Trojom, za koga su Srbi bili i neki rimski carevi, a i sam Isus Krist prema Siminim teorijama bio je Srbin. U vrijeme buđenja hrvatske nacionalne svijesti, lideri narodnog preporoda preuzeli su ilirsko ime, pod koje su htjeli okupiti sve južne Slavene. Možemo pretpostaviti kako su vjerovali da se svi oni «osjećaju» Ilirima. Bošnjački nacionalni znanstvenici povezuju Ilire s Bogumilima, manihejstvo s Islamom, a posebnu kategoriju čine «energetske kugle» iz «bosanske piramide Sunca», koju su navodno gradili «prabosanci» još u «rimsko ledeno doba». Iskopavanje «piramide», uz sva potrebna službena federalna i kantonalna dopuštenja, počelo je ove jeseni nedaleko od Visokog, baš na mjestu gdje je Konstantin Porfirogenet locirao «zemljicu Bosnu».

Za politički obračun s Hercegovcima i «znanstveno objašnjenje njihove asocijalnosti», nakon spomenute «ekspertize» dr. Ivana Lučeva naglo su popularizirani tekstovi Dinka Tomašića o takozvanoj «plemenskoj stočarsko-ratarskoj, odnosno pljačkaško-ratničkoj-hajdučko-uskočkoj kulturi». Oni su pisani tridesetih godina prošlog stoljeća, a ponovno su objavljeni u nakladi izdavačke kuće Jesenski i Turk. Kako god je Jovan Cvijić nekada nekritično slavio dinarski rasni tip, dokazujući kako su u njegovom selu najpametniji ljudi na svijetu, tako su sada isto tako nekritički razni nadri-intelektualci pljuvali Dinarce, otkrivajući genetske oblike nasilnika i pljačkaša, koji su opet najizraženiji kod Hercegovaca, a koji pak pljačkaju i tlače Hrvatsku. Tako je šovinistička propaganda dobila i (pseudo)znanstveni okvir. U njegovoj izgradnji posebno se istakao filozof prakse Milan Kangrga, koji je u svom degutantnom šovinističkom eseju «Hercegovci i “rasizam”» najprije napisao kako su Hercegovci «rasno inferiorna turska i srpska kopilad, lopovi, hadezeovi pljačkaši, švercerski drparoši po profesiji», a zatim «etički» dodao kako se to ne odnosi na «hercegovački narod». Nije Kangrga jedini filozof koji se okomio na Hercegovce, on je u tome najniže pao.

U tjedniku Obzor, u srpnju 1996. objavljen je intervju koji je Marija Bašić vodila s Alainom Finkielkrautom, francuskim filozofom i navodnim velikim prijateljem Hrvatske. Njegova poruka svela se na upozorenje hrvatskoj javnosti «Kontrolirajte Hercegovce da oni ne bi kontrolirali vas». U splitskom tjedniku Feral Tribunu, koji je jedan od promotora i izdavača Kangrginih fašističkih umotvorina objavljivani su tekstovi o Hercegovcima, kao npr. Kremenko protiv Glembaya,  Ero, go home, Dugi marš bijelih čarapa i slično. Koliko god su Feralovi novinari (s pravom) ustrajavali u obrani prava Srba u Hrvatskoj, još više su ocrnjivali Hercegovce i to ne samo one u Republici Hrvatskoj, nego i u samoj Hercegovini. Indikativni su tekstovi: naziva Rodijačka republika, Hrvatsko vijeće obmane, ili Široki zbjeg. U tekstovima su nabrajani Hercegovci koji bilo što znače u Hrvatskoj, od ugostitelja, doktora, do generala, s jasnom porukom: «Ero go home»!

U nečasnom poslu diskreditacije Hercegovaca istakla se i skupina Yale-ovih političara-intelektualaca. Sveučilišni profesor i kolumnista tjednika Feral Tribune dr. Ivo Banac, nekritično i nedopustivo za povjesničara, prihvatio je podvalu srbijanske propagande kako je oružje namijenjeno Vukovaru i Dubrovniku završilo u Hercegovini. Tu tvrdnju, koja je imputirala i dio odgovornosti Hercegovaca za pad Vukovara, i teškoće u obrani Dubrovnika, ozbiljna historiografija je opovrgnula. Dio hrvatske javnosti povjerovao je kako su Hercegovci krivi za sve njihove nedaće. Javnim šovinističkim, a ako ćemo prihvatiti Bilićevu teoriju o «kvadratnim glavama» i rasističkim napadima koji su uglavnom dolazili iz komunističkih i(li) (malo)građanskih političkih i javnih krugova suprotstavljali su se rijetki. Najmanje Hercegovci, oni su zašutjeli. Većina nije imala niti prilike nešto reći, drugi su se povukli u svoje sinekure, koje su na vrijeme osigurali, tek su rijetki govorili, ali njihov glas nije se čuo od buke klevetnika.

Ipak nisu svi ušutjeli. Novinar i književnik Petar Miloš ironično je pisao kako razumije Zagrepčane kojima su problem onih nekoliko postotaka Hercegovaca, ali neka zamisle kako je tek njemu u Mostaru, gdje su sami Hercegovci. Na principijelan način Hercegovce su branili (ili bar napadali malograđanštinu) ljudi koji su se istovremeno suprotstavljali politici dijela hercegovačkih političara. Tako je Boris Buden napisao kako su Hercegovci odbačeni upravo po istom rasističkom ključu koji ih je doveo na tron hrvatske državnosti. Na mjesto šiljoglavih Srba, došli su kockoglavi Hercegovci. Kao potvrda njegovih stavova napisan je grafit «Vratite nam naše Srbe eto vam vaši Hercegovci». Miljenko Jergović napisao je da je u viziji one «malograđanske rasističke Hrvatske» Hercegovina puno šira od same sebe. Prostire se preko Imotskog, Hrvaca i Drniša sve do Gospića. Hercegovci su za njih i Hrvati iz Bosne, ukoliko nisu muslimani ili iz Sarajeva. Pojam Hercegovci sve češće je sinonim za Hrvate iz Bosne i Hercegovine.

III. 4. Bošnjačko – bosanski nacionalisti protiv Hercegovine

Nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine i rata koji je osamostaljenje pratio, muslimanka politička elita donijela je odluku o preimenovanju nacionalnog imena u bošnjačko. Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca donio je 22. prosinca 1992. u Sarajevu Rezoluciju u kojoj su svoj narod nazvali bosanski Muslimani (Bošnjaci). Taj naziv potvrdili su Odlukom Drugog bošnjačkog sabora u Sarajevu 28. rujna 1993. Svoj jezik nisu nazvali svojim imenom, nego imenom zemlje – Bosanski jezik.  Bio je to prvi formalni korak svođenja bosanske kulture i tradicije na bošnjačko-muslimanski okvir. Bosanski duh iz šezdesetih stvorio je širi okvir od muslimanske nacije: bošnjačku naciju i bosanski jezik, s očitom težnjom stvaranja bosanske nacije. Prvi službeni potez u tom pravcu povukla je Stranka demokratske akcije (SDA), inače najveća i najutjecajnija bošnjačko-muslimanska stranka u BiH. Njezin predsjednik i lider bošnjačkog naroda, Alija Izetbegović, iznio je na Trećem kongresu stranke održanom 13. listopada 2001. ideju bosanske nacije. Prema njegovim riječima dvije trećine građana BiH izjasnilo bi se Bosancima. On je to i obrazložio: «Prije svega, to će uraditi svi Bošnjaci i tzv. ostali. Posljednji će vrlo rado dočekati tu mogućnost kako bi se oslobodili ponižavajuće kategorije ostalih. Oni bi to i sada učinili, ali ih sprječavaju činovnički formulari. Učinit će to i pripadnici mješovitih brakova, a zatim i jedan broj uglednih Srba i Hrvata koji danas ističu da su Bosanci.» Izetbegovićevu ideju kritizirali su brojni intelektualci u BiH različite nacionalnosti smatrajući tu ideju «opasnom igrom», «dezintegrirajućom idejom», tvrdeći kako su samo komunisti imali iluziju da se «nacija može ustanovljavati».

Ideja državnog bosanstva imala je svoje pobornike, najviše među Izetbegovićevim poklonicima. Tako je čitatelj sarajevskog dnevnika Oslobođenje Mirza Ibričević poslao pismo uredništvu, u kojem se kao «glas naroda» poziva na povjesničarku slovenskog podrijetla Veru Križišnik-Bukić i njezinog muža Envera Bukića, te podržava ideju afirmacije bosanske nacije. Ta ideja bi se prema navedenim mogla afirmirati kao «osjećaj domovinske pripadnosti BiH», koji bi trebao postupno potiskivati etnonacionalni osjećaj i transformirati ga u osjećaj pripadnosti državnoj naciji. Ibričević završava pismo sljedećim argumentom: «I rahmetli Alija Izetbegović, koji je itekako osjećao prirodno bilo Bosne, svojom porukom da pored toga što smo Bošnjaci, Srbi i Hrvati trebamo sve više biti Bosanci, ostavio nam je amanet da razvijamo taj osjećaj.» Alijin amanet (zavjet) najpozvaniji je čuvati njegov sin Bakir. Pa nije ni čudno što je u lipnju 2005. na jednom od brojnih sijela koje organiziraju stranci po Bosni (ovaj put Fondacija Konrad Adenauer), pa i po Hercegovini, izjavio kako treba promijeniti ime državi, koja bi se trebala zvati samo Bosna, «jer Hercegovina je samo jedna od bosanskih regija, kao Krajina ili Semberija». To je mlađi Izetbegović potkrijepio «mišljenjem» kako između 80 i 90% stanovništva BiH osjeća bosanski identitet. Striktno prema Izetbegovićevom «amanetu» postupila je i utjecajna dužnosnica SDA, kontroverzna veleposlanica Bosne i Hercegovine u Washingtonu, Bisera Turković. Ona je u raspravi o Daytonskom sporazumu na sveučilištu George Washington izjavila «kako će se sva tri naroda u Bosni i Hercegovini asimilirati i svi skupa osjećati Bosancima».

U sarajevskom Oslobođenju, postoji rubrika «Tribina», što je bosanska inačica nekadašnjih «Odjeka i reagovanja» beogradske Politike. Tamo možemo čitati nevjerojatne fantazme o bosanskoj i hercegovačkoj povijesti ili političkoj situaciji, te se upoznati sa različitim oblicima zasužnjene svijesti i društvenih frustracija. U studenom 2004. jedna čitateljica tog lista javila se pismom u kojem žestoko napada članove predsjedništva BiH «četničkog sina» Boru Paravca te «izdanka hercegovačkih škripara» Dragana Čovića, što nisu dostojno obilježili dan ZAVNOBiH-a. Gospođa elaborira: «Čoviću, borcu za hrvatsku samoupravu, ne smetaju hrvatske zastave istaknute po bosanskim gradovima Stocu, Čitluku, Livnu…». Nastranu što se Čović i nije istakao u radu samouprave i što njegovi preci nemaju nikakve veze sa škriparima, zanimljivo je kako u imaginariju Mustedanagićke, a i mnogih drugih Bošnjaka-Bosanaca izdanci hercegovačkih škripara postavljaju hrvatske zastave po bosanskim gradovima Čitluku, Stocu itd. Škripari hercegovački a gradovi bosanski. Hercegovci u škripovima, a Bosanci u gradovima! Tko onda kaže da prošli rat nije bio sukob urbane i ruralno-škriparske kulture? Bosanci i Hercegovci nisu regionalne nego vrijednosne kategorije? Prema Izetbegovićevom amanetu i Hercegovci bi izgleda morali biti Bosanci? Kolika je pak zbunjenost u jednom dijelu stanovništva Bosne i Hercegovine kada su u pitanju kolektivni identiteti pokazuje i navod čitatelja bošnjačkog tjednika Ljiljan, nekadašnjeg neslužbenog glasila SDA, koji piše: «Bosanci pravoslavci kao i katolici nas muslimane nazivaju Turcima. Mi smo Turci onoliko koliko su oni Srbi i Hrvati. Čak i manje».

Možemo i razumjeti zbunjenost, po svemu sudeći skromno obrazovanih čitatelja nacionalnih(ističkih) tiskovina, ali pokušajmo razumjeti objašnjenja akademika Muhameda Filipovića, koji je osmislio sadržaj «bosanskog duha». Naime, osim «Tribine», dnevni list Oslobođenje subotom donosi i poseban prilog pod imenom Pogled, u kojem objavljuje i posebne-začuđujuće priloge u formi feljtona, eseja i slično na temu povijesti, politike itd. Jedan od redovitih suradnika tog priloga je i akademik Filipović. U Pogledu od 5. lipnja 2004. Filipović je objavio esej Narod koji ne rezervira zemlju. Zadnji dio eseja označen podnaslovom Vraćanje imena Filipović je započeo: «Vraćanje imena Bošnjak u opticaj, kao nacionalnog imena njenih stanovnika, a ime je otvoreno za svakog ko se smatra vezanim za zemlju i njenu tradiciju, ima mnogostruko značenje. Prvo, zemlja Bosna je konačno dobila svoj narod, kao što Hrvatska ima Hrvate, Srbija Srbe itd. koji olakšava identifikaciju zemlje. I Bosna sada ima svoj narod Bošnjake (historijsko ime) što ne ostavlja sumnje u njen identitet.» Iako je cijeli tekst indikativan i zanimljiv jer ponavlja nacionalističku tezu o temeljnom narodu, koji od drugih naroda traži lojalnost «svojoj» državi…navesti ćemo samo njegov završetak: «Prema tome, Bošnjaci su svojim imenom i smislom svog identiteta obavezni da postupaju tako da Bosna ne može biti i ništo(a) drugo nego onakva i ona zemlja kakvu je njena historija proizvela, a to je zajednička zemlja svih ljudi koji u njoj žive, dakle, da ne može da bude zemlja ni jedne posebne nacije i uopće da ne može biti nacionalno definirana zemlja.»

Osam godina ranije Filipović je u knjizi Bošnjačka politika napisao: «Otuđenje države Bosne i Hercegovine od njenog naroda, koji je bio istog povijesnog imena kakvo ima i zemlja i država, bilo je, u stvari, odvajanje nacionalnog od državnopravnog razvoja bošnjačkog naroda i uopće identiteta stanovništva Bosne i Hercegovine. Tome je, naravno, najviše doprinijelo i samo ime zemlje, koje je već austrougarska promijenila, od povijesnog imena Bosna u subpovijesno ime Bosna i Hercegovina. Bosna je time, u izvjesnom, a prije svega u državnopravnom i nacionalnom smislu bila definirana da bude prazan prostor, da bude prostor bez specifičnog nacionalnog i državnopravnog identiteta, tj, nacionalnog nosioca tog državnopravnog identiteta. Bila je to sada zemlja bez svog sopstvenog bosanskog naroda.» Filipović je u kontekstu osmišljavanja muslimanske nacije odnos entiteta krajnje pojednostavio. Zemlja s jednim imenom Bosna i njezin narod Bošnjaci, s tim da Bosna nije nacionalno definirana? Što s Hrvatima i Srbima? Oni, piše Filipović imaju svoje nacionalne centre, koji se kroz cijelu povijest nisu prema Bosni prijateljski odnosili, ali naravno oni mogu i dalje u Bosni živjeti, s tim što Bošnjaci kao narod Bosne, narod koji ima obvezu biti čuvar njezinog povijesnog bića, od njih  (Hrvata i Srba) traži da vole Bosnu, da su joj lojalni i da ne stavljaju interese bilo koje druge zemlje ispred interesa Bosne.

Bez dubljeg ulaženja u Filipovićeve tjeskobe teško možemo otkriti sve razloge ovakvog bahatog, ali i nesuvislog pisanja. Za usporedbu i pojašnjenje fenomena o kojem Filipović piše, i sam sebe višestruko demantira, valja navesti mišljenje jednog drugog bošnjačkog autora Kasima Suljevića. On je u knjizi Nacionalnost Muslimana napisao: «I dok ostale jugoslavenske republike nose “nacionalno” ime, a time i “historijsko”, Bosna i Hercegovina jedina nosi svoje “historijsko” ime». Zatim dodaje: «Pristup osmišljavanju muslimanske nacije i razrješavanju njenog nacionaliteta iziskuje “određeni historijski okvir” da se ova problematika dovede u korelaciju dva entiteta – Bosnu i Hercegovinu kao geopolitički subjektivitet i Muslimane kao jedan od njenih nacionaliteta, odnosno jedan od nacionaliteta unutar jugoslavenske države.»

Izetbegović je ideju o bosanskoj naciji iznio na koncu svoje političke karijere i na koncu života. Ona je kako smo vidjeli u analizi Salima Ćerića znatno starija i samo je «dostignuta budućnost planirana na dugi rok», ali eto «bezazleni potez» ukidanja imena Hercegovine nije uspješno izveden ranije pa ga je trebalo ukinuti naknadno. Za taj «potez» našlo se dragovoljaca. Bošnjačko-muslimanski političar i publicista dr. Rusmir Mahmutćehajić, rođen u Stocu u Hercegovini, napisao je u uvodu knjige tiskane 2002. u Zagrebu sljedeće: «Bosna je ime zemlje, povijesti i kulture koji neprekinuto traju dulje od tisuću godina. Od srednjevjekovne banovine i kraljevine, preko administrativne posebnosti u Osmanskom i Austro-Ugarskom carstvu, federalne republike u Jugoslaviji do obnovljene državne neovisnosti sačuvan je integristički smisao tog imena, iako mu je u novije doba u zamjenskom i zvaničnom obliku dodijeljena inačica “Bosna i Hercegovina”.»

Dr. Hakija Đozić, jedan od nekolicine pripadnika muslimanko-bošnjačke inteligencije, koji je 1994. sudjelovao u raspravi Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca  (VeKaBI-ja) na temu «Tko su vlasnici zemlje u BiH», i dokazivao kako su Muslimani većinski vlasnici te države, napisao je u Oslobođenju od 2. kolovoza 2003. tekst pod naslovom Humska zemlja, fitilj pod državom!? Đozić ne koristi argumente iz historijskih radova, već iz književnih tekstova, pa nakon niza izmaštanih situacija zaključuje kako su «u povijesnim radovima objavljene mnoge (polu)istine o toponimu Hercegovina», te on daje «Moguća rezonovanja» i piše: «Spomenuta objašnjenja za termin Hercegovina su nastala, objektivno gledano, kao proizvod nemorala, separatizma i novogovora. Uostalom o tome nema adekvatnih objašnjenja u meritornim povijesnim tekstovima. Izbjegavaju se, dakle, davati realna objašnjenja, moguće, zato što je termin Hercegovina oduvijek predstavljao lako upaljiv separatistički «fitilj», koji se «puši» u svakoj kriznoj situaciji u našoj državi. Da je prethodna procjena tačna govori i činjenica što je, 1878. godine, našoj državi nasilno određeno dvočlano ime: Bosna i Hercegovina. Ali, svako nasilje ima neslavan kraj, što će se, valjda uskoro desiti i sa široko rasprostranjenim jezičnim barbarizmom u bosanskom jeziku uopće, pa i kada je u pitanju dvočlani naziv naše države. Dalji zaključci se nameću sami od sebe, pa ih nije potrebno ovdje navoditi.» Zanimljiva je i Đozićeva teza po kojoj su «Bosnu osnovali žitelji, a ne nacije», jer u vrijeme bana Stjepana Kotromanića (u XIV. stoljeću) «nije bilo današnjih nacija», a Stjepan je svoje stanovnike nazivao «Bošnjanima». Sve ovo umovanje Đoziću služi da bi dokazao kako je «našoj državi» više puta nasilno mijenjano ime i «službena povijest», pa on zaključuje: «Posebno je bitno što je po (Kardeljevom) Ustavu SFRJ iz 1974., zapisano je da je čine tzv. tri konstitutivna naroda i ostali. I sad se neki trude da naknadno nađu opravdanje za spomenuti boljševički izraz». Apsurd je što će se isti, već sutra, na nekom drugom skupu, pozivati na Ustav iz 1974. i državnost BiH, tražit će progon onih koji svojim izjavama dovode u pitanje ustavni poredak BiH (koji je zasnovan na ravnopravnosti konstitutivnih naroda) itd. Ali nije Đozić jedini koji želi «napisati službenu povijest» i odrediti «službeni naziv» države. Povijest i ime koji  bi po nekadašnjem modelu bili verificirani u nekom komitetu, ili na sastanku VeKaBIja.

Tako je prof. dr. Meho Bašić u tjedniku Ljiljan, u ožujku 2004., napisao: »Došlo je vrijeme da se, prema mom mišljenju, iz službenog naziva u teritorijalnom kontekstu odstrani ono Hercegovina, i premjesti u historijski arhiv. Dakle da ostane samo BOSNA; ponosna, prkosna, postojana, jedna i jedina.» Kao ilustracija Bašićevom tekstu, u kojem on obrazlaže «svoje mišljenje», služi poznati falsifikat «grba Bosne» sa saracenskim glavama, te mjesecom i zvijezdom u štitu. Književnik Abdulah Sidran, napisao je još 1993., nakon proglašenja bošnjačke nacije, tekst o potrebi brisanja imena Hercegovine, a više od deset godina kasnije ustvrdio je kako su Bošnjaci za Alijina života uspjeli vratiti ime «svome» narodu, pa bi trebalo vratiti ime i «svojoj» državi Bosni. Naime, po njemu Hercegovina je samo jedna od bosanskih pokrajinica i treba je izbrisati iz ustava i pamćenja. Slično je mislio i Alija Isaković koji je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u časopisu Odjek predlagao brisanje imena Hercegovine.

Već spominjani novinar i publicist Darko Hudelist pokazao je puno nepoznavanja povijesti Hercegovine i Bosne, te geneze imena države Bosne i Hercegovine, kada je u već spomenutom intervjuu, Ivanu Lovrenoviću postavio pitanje: «Kada se, povijesno gledajući, Bosna prvi put zove Bosnom i Hercegovinom? Ispravno pitanje bilo bi: «Kada se Bosna i Hercegovina prvi put zovu Bosnom i zašto?» Ivan Lovrenović je pišući o «bosanskim Hrvatima» naveo: «Novi gospodar, Austro-Ugarska, dat će zemlji nespretni dodatak, duplo ime: …i Hercegovina, ali prvi začetnik toga dualiteta bio je nekoliko decenija ranije, još za turske vlasti, Ali-paša Stočević Rizvanbegović, čeznući pošto poto za vlastitim pašalukom, pa makar i uz cijenu podjele Bosne.» Iz hercegovačke perspektive nije jasno kako bi to Ali-paša «dijelio Bosnu», time što bi od nje odvojio Hercegovinu?

Rezultati intelektualnih, političkih i propagandnih napora brisanja imena Hercegovine, radi unitarizacije BiH, te njezine pripreme za završnu fazu konstituiranja bosanske nacije, mogu se najlakše iščitati s bosansko-bošnjačkih nacionalističkih internetskih portala. U jednom takvom tekstu na portalu Zemlja Bosna piše kako je Austro-Ugarska izvršila brojne društvene promjene unutar bosanskog društva, koje su imale nesagledive negativne posljedice po Bošnjake. Od uvođenje «nepostojećeg tzv. srpsko-hrvatskog jezika», tako što je ukinut «dotadašnji zvanični bosanski jezik», zatim odvajanja Sandžaka od Bosne i konačno do mijenjanja «zvaničnog imena naše zemlje» u Bosna i Hercegovina, «kao da je Hercegovina nešto odvojeno od Bosne, a ne njen sastavni dio, kao što su to i Krajina, Posavina, Semberija, itd, a sve u cilju razbijanja bosanskog patriotizma, uvodeći pomutnju i podjele unutar Bosne». Autor ovog nadahnutog teksta naglašava: «Mnogi Hercegovci vole za sebe reći “Hercegovci su Bosanci de lux”, odnosno “Hercegovci su savršeni Bosanci”, ali nipošto ne treba izgubiti iz vida činjenicu da postoji mnogo antibosanskih snaga koje žele i dalje iskorištavati ovu nasilnu promjenu zvaničnog imena naše domovine i propagirati podjele, tako da se u mnogim Bosanskim medijima, skoro pa nevjerojatno, mogu čuti sintagme poput “Bosanci i Hercegovci” i sl. što je u prvom redu totalni nonsens i apsolutni negativitet koji može koristiti jedino okorjelim neprijateljima Bosne i Bošnjaštva.

Zamislite da neko ode u Njemačku i promjeni joj ime u “Njemačka i Bavarska”, ili još par primjera: “SAD i Texas”, “Italija i Sicilija”, “Srbija i Šumadija”, “Hrvatska i Zagorje”, itd….A upravo to je učinjeno Bosni od strane njenih najcrnjih neprijatelja!! Vraćanje jedinstvenog povijesnog imena Zemlji Bosni je samo jedan od prvih koraka, koje Bošnjaci moraju poduzeti u cilju ponovnog ujedinjenja Bosne i definitivnog poražavanja okupacionih i drugih antibosanskih snaga, koje od 1878. godine pustoše i pljačkaju našu domovinu i zatiru joj ime.»

Ovdje nije teško iščitati nacionalistički i osmanofilski kontekst, koji usput rečeno nema puno veze s činjenicama, ali zasljepljenost i ostrašćenost, koji su česti pratitelji šovinističkog nacionalizma, ionako ne mare za činjenice. Da nisu baš svi Hercegovci «savršeni Bosanci» pokazuje Alija Kebo u tekstu Hercegovina-zemlja uzvjetar. Kebo navodi brojne slučajeve brisanja imena Hercegovine i upozorava na Sabor Hercegovaca koji je održan 1998., a u čijoj platformi piše kako se uz ostalo zalažu za obnavljanje zajedničkog života naroda Hercegovine u jedinstvenoj i cjelovitoj BiH. Kebo dodaje: «Ali otimači zemlje i dalje pametuju – kao nema Hercegovine, ima samo Bosna, ili Hercegovina je – južna Bosna! Ovaj slovopisac nije nikada zadrti Hercegovac bio, nego, podjednako, i Bosanac, i Jugoslaven, i Evropejac – ali ako Bosna može bez Hercegovine, zašto ne bi mogla Hercegovina bez Bosne! Ma, to su koještarije. Be i Ha mogu samo zajedno, nikako drukčije. Tako je i u Bihaću utemeljena.» Možemo se složiti s Kebom, i dodati kako oni koji zatiru Hercegovinu Bosni ne pomažu, a izravno rade protiv države Bosne i Hercegovine. Uz to što  negiraju Hercegovinu, bošnjački nacionalni znanstvenici negiraju i Hercegovce. Dr. Enver Imamović autor brojnih nesuvislih nacionalističkih tekstova o starosti, snazi…bošnjačke nacije napisao je kako je Hercegovina «vlaška magistrala», te kako je većina stanovništva u zapadnoj Hercegovini doseljeničko. Naravno starosjedioci su svugdje muslimani-Bošnjaci.

Ovakve tvrdnje naravno ne mogu izdržati znanstvenu provjeru, zato je iz te pozicije važno takvu provjeru onemogućiti. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Ivo Miro Jović ustvrdio je kako nekima iz državne administracije ne odgovara da on ode 11. listopada 2005., na skupštinu UNESCO-a, u Pariz, jer želi predložiti pod zaštitu te organizacije neke spomenike iz Hercegovine. Nije razriješeno tko su ti koji su opstruirali Jovićev put u Pariz, ali je sigurno da je broj spomenika kulture iz zapadnog dijela Hercegovine, koji su registrirani od strane Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, vrlo malen. Međutim oni koji brišu Hercegovinu «iz ustava i sjećanja», ne različite načine brišu i Hercegovce iz nje. Razbojnički upadi policije i međunarodnih snaga u poduzeća i banke, iscrpljivanje sudskim procesima i opća kriminalizacija, uskraćivanje prihoda lokalnoj vlasti i županijama…To su samo neki od načina kojima središnja vlast onemogućava gospodarski i društveni razvoj Hercegovine, a time i život u njoj, te potiče iseljavanje.

Povijesne činjenice ukazuju na posebne društvene i političke tradicije Huma i Bosne. Hum je stariji, a Bosna je stjecajem povijesnih okolnosti uspjela postići veći stupanj političke organizacije postavši kraljevinom. U njoj je bilo sjedište osmanlijske, austrougarske, jugoslavenske, endehazijske i jugoslavensko-komunističke vlasti. U Bosni je bilo i sjedište crkvenih institucija.  Što se pak veze između Hercegovine i Bosne tiče, nju je na zanimljiv način uspostavio Mladen-Ante Molinar, koji je napisao: «Naime, na Milodražu je 26. svibnja 1446. godine, na Uzašašće, održan ZAVNOBIH vjenčanjem bosanskog kralja Stjepana Tomaša, člana vladarske obitelji Kotromanića s Katarinom Kosačom, kćeri hercega Stjepana Vukčića Kosače, najmoćnijeg velikaša Podrinja, Zahumlja i Neretve, stvorena je država Bosna i Hercegovina.» Veze nastale iz ljubavi ili interesa, čvršće su od onih koje su uspostavljene snagom oružja ili nekom drugom prisilom.

IV. Hercegovina rediviva

Hercegovina danas obuhvaća veći dio povijesnog prostora nekadašnje Humske zemlje, čini oko petine teritorija države Bosne i Hercegovine. Spada u mediteranski klimatski pojas, a presijeca je rijeka Neretva. Prema zadnjem popisu u njoj živi oko 400.000 stanovnika. Nešto više od polovine su Hrvati, a ostalo su Srbi i Bošnjaci-muslimani. Južne i zapadne granice su joj uglavnom određivane različitim Tursko-Mletačkim sporazumima, postizanim nakon brojnih ratova u kojima je redovito rušena i spaljivana. Naglašena je tradicionalnost društva. Niti jedna vlast nakon propasti srednjovjekovne države nije doživljavala Hercegovinu svojom, niti je ona ijednoj u cjelini bila vjerna. Muslimansko stanovništvo gledalo je u Bosnu, istočni dio Hercegovine bio je oslonjen na Crnu Goru, zapadni na Hrvatsku. Tamo su se sklanjali, ali i otuda vraćali i iznova osjećali Hercegovinu svojom. Iako osvajana, nije pokorena. Hercegovina se bunila borila, a buni se i danas: protiv tuđinske vlasti, siromaštva, nepravde, otimačine, pljačke, ignoriranja, kleveta, negiranja i brisanja iz pamćenja.

Kao reakcija na negiranje hercegovačke posebnosti i identiteta, izneseni su i prvi politički prijedlozi za konstituiranje Republike Hercegovine. Podloga za ovu ideju je i Sporazum o ustroju regije Hercegovine, koji su potpisali načelnici dvadeset šest hercegovačkih općina. Takvu ideju će zasigurno, uz već opisani bošnjačko-bosanski, osporavati i hrvatski, te srpski nacionalizam. Iz perspektive integralnog hrvatstva čelnik jedne od frakcija Hrvatske stranke prava u BiH o ideji Republike Hercegovine rekao je: «O tome držimo da je to jedna od najopasnijih ideja koje su se pojavile u zadnjih tisuću godina među hrvatskim narodom u BiH.» S pozicije srpskog nacionaliste, episkop Zahumsko-hercegovački dr. Atanasije Jevtić tvrdi: «Uostalom primorje Dubrovnika Konavala, Pelješac i Ploče, donji tok Neretve oduvek je bilo hercegovačko primorje (u ovom slučaju srpsko o.a.), kao što je to govorio i Dučić u onoj poznatoj prepirci s Meštrovićem.»

Dosta je pisano o karakterologiji Hercegovaca i Bosanaca, uglavnom kroz ideološku prizmu. Sve ono što Hercegovinu i Hercegovce diskreditira i sramoti već je puno puta napisano, pa se time u ovom tekstu uglavnom nećemo baviti. U jedinom katoličkom časopisu (Kalendaru) koji je izlazio u NR Bosni i Hercegovini neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a koji je izdavalo spomenuto  Udruženje katoličkih svećenika, objavljen je 1952. tekst pod naslovom Naši ljudi i krajevi. Jedno poglavlje teksta naslovljeno je Bosna i Bosanci, a ono započinje na sljedeći način: «Bosanac je kao i njegova Bosna sastavljen od onoga što se inače nigdje ne može sastaviti. U Bosni možete na pet metara od moderne električne centrale naći seosko gumno, po kojem konji trče uokrug, i tako se vrše žito. U Sarajevu postoji nekoliko fakulteta, a do nedavno postojao je i veliki broj analfabeta. To je zemlja, koju još nitko nije mogao razumjeti osim rođenog Bosanca. To je bogata zemlja, ali puna siromaha.»

U poglavlju Hercegovina i Hercegovci piše kako su Hercegovci najsiromašniji dio našega naroda, ali u tom kraju ima i najviše srca za siromaha. Autor navodi kako se Hercegovci stalno iseljavaju i piše: «Bosanci se pitaju, da li ima Hercegovaca još u Hercegovini, kad su toliki u Bosnu doselili. Tako se pitaju i u Slavoniji, tako i u Americi. Ali na Hercegovini se ne zapaža, da itko iz nje odlazi: ona sav svijet naseli, a sebe ne raseli.» Autor tvrdi kako su Hercegovci poštenjačine starog kova, ali imaju manu što se vole potući, te dodaje kako to vrijedi samo kod kuće, jer čim pređu granice Hercegovine, paze se kao da su iz jedne kuće. Autor to ilustrira i primjerom: «Priča se, da je negdje daleko naišla jedna čitava brigada sastavljena od vojnika Hercegovaca, i kad je ugledala kraj puta magarca, raspršila se u času. Svi su Hercegovci poletili k magarcu, grlili ga i ljubili: “Zdravo zemljače!”. Možda je to tko i izmislio, ali istina je da Hercegovac voli vidjeti i mačku, ako je došla iz njegove Hercegovine.»

O Hercegovini je do konca 20. stoljeća napisano puno više od 3.434 monografske bibliografske jedinice, koliko ih je registrirano u samo jednoj knjizi. U Hercegovini se pravi Humsko vino, izlazi Humski zbornik, od nekada jednog, u Mostaru sada izlaze dva časopisa za kulturu i povijeno nasljeđe, s istim imenom Hercegovina. Tiskane su brojne monografije, od kojih vrijedi podsjetiti na monografiju Hercegovina iz 1981., te na spomenik Hercegovini koji je svjetlom svoga objektiva izgradio fotograf Ćiro Raič. Izrađena je antologija hrvatske lirike Hercegovina u koju je uvršteno 111 hrvatskih pjesnika koji su pjevali o Hercegovini. Napisane su i mnoge knjige o Hercegovini, a zadnja je ona dr. Jusufa Mulića iz 2004.  Sve te pjesme, knjige i fotografije, svi ti ljudi koji su u njih uložili trud i ljubav, svjedoče o ljepoti i snazi zemlje Hercegovine. Upotreba, ili izbjegavanje upotrebe, političkih i zemljopisnih pojmova jedan je od načina konstrukcije društvene stvarnosti s implicitnim političkim sadržajem. Uz to obično idu i pokušaji dokazivanja historijskog prava, po načelu zna se da je…ili svima je poznato…! Drevna Humska zemlja, odnosno Hercegovina, imala je kroz svoju povijest politički subjektivitet i sačuvala je samosvijest. Tradicija političkog identiteta Huma (Hercegovine) nije se utopila u bosansku političku tradiciju.

V. Zaključak

Hum je u povijesnim vrelima spomenut 24 godine prije Bosne. Prvi humski knez Mihovil spomenut je 225 godina prije prvog bosanskog vladara bana Borića. Srednjovjekovni Hum (Hercegovina) kao država (politički entitet) postoji 557 godina (od 925. do 1482.), a Bosna 514 godina (od 949. do 1463.). Srednjovjekovni Hum (Hercegovina) je bio (bila) pod nekim oblikom bosanske vlasti u trajanju između 42 i 92 godine. Hercegovina se branila od Turaka još dvadesetak godina nakon pada Bosne. Osmanski osvajači naravno nisu marili za posebnost Hercegovine, ali je nisu imali razloga niti negirati, pa su joj sačuvali i afirmirali ime. U razdoblju njihove vlasti egzistirala su oba imena Hercegovina i Bosna, ravnopravno do 1580. i od 1833. do 1850. U ostalom razdoblju osmanlijske vlasti Hercegovina je bila sandžak unutar Bosanskog pašaluka. Austro-Ugarska je unijela u BiH nešto europskog duha. Prepoznala je i priznala oba politička subjektiviteta Hercegovinu i Bosnu, ali je i osmislila projekt državne bošnjačke nacije, kojem bi da je potrajao zasigurno zasmetala Hercegovina. Upravo je Austro-Ugarska povezala obje zemlje u jedinstvenu upravnu cjelinu Bosnu i Hercegovinu. Kraljevina Jugoslavija zbog svoje hegemonističke, unitarističke politike, sve do pred sami kraj nije dopuštala nikakvo izražavanje nacionalnih niti povijesnih tradicija ili posebnosti. NDH je uvela stare predosmanlijske povijesne nazive, ali je i ona priječila afirmaciju bosanskog ili hercegovačkog identiteta. Komunistička partija Jugoslavije oživjela je austro-ugarski model Bosne i Hercegovine kao jugoslavensku federalnu jedinicu, uz uvažavanje posebnosti Hercegovine.

Za komuniste je BiH bila trenutna potreba-datost, a ne povijesna zemlja. Hercegovina je u Jugoslaviji neformalno podijeljena na srpski dio, koji je dobio sve privilegije pobjednika iz rata, muslimanski koji je dijelio pobjedničku slavu sa Srbima, i hrvatski, koji je poražen trpio osvetničke udarce i ostao obezglavljen i marginaliziran. U tom vremenu Hrvati iz Hercegovine označeni su nacionalistima i ekstremistima. Njihova takva karakteristika pojačana je u vremenu raspada Jugoslavije iz projugoslavenskih i srbijanskih, političkih, obavještajnih i pseudoznanstvenih centara. Propašću komunističkog sustava, u Bosni i Hercegovini je nastupilo različito raspoloženje. Srpska elita bila je uplašena mogućnošću raspada Jugoslavije i gubitka dominacije. Hrvati su bili oduševljeni mogućnošću sudjelovanja u političkom životu i slobodom koja im se činila izvjesnom, dok je muslimanska elita bila rastrzana između dovršetka nacionalnog konstituiranja i etabliranja unutar Jugoslavije i mogućnosti izgradnje svoje nacionalne države. Sudjelovanje Hrvata podrijetlom iz Hercegovine u stvaranju i političkom životu Republike Hrvatske dodatno je među njihovim političkim protivnicima, a i u većem dijelu hrvatske javnosti učvrstilo sliku o njima kao desničarima i nacionalistima. Takva slika naglašavana je tijekom izbornih procesa.

Demokratske promjene u Bosni i Hercegovini otvorile su neriješena pitanja iz prošlosti. Najteže je bilo nacionalno pitanje, koje je najviše i opterećivalo tu jugoslavensku republiku. Ono je bilo potisnuto interesima imperija koje su vladale tim prostorom. Osmanlijski feudalni sustav ukinut je tek 1912., a i tada je oko 86% stanovništva živjelo od poljoprivrede. Modernizacijski procesi koje je pokrenula austro-ugarska vlast odvijali su se različitim tempom unutar triju konfesijskih i narodnosnih skupina. Hrvati i Srbi, pripadnici katoličke i pravoslavne vjere tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća završili su proces nacionalnog konstituiranja pod utjecajem dvaju jakih kulturnih i političkih središta Zagreba i Beograda. Proces nacionalnog konstituiranja islamiziranog stanovništva BiH ozbiljnije je započeo tek šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u vrijeme vlasti KPJ, kada su postali Muslimani u nacionalnom smislu. Proces je nastavljen  tijekom devedesetih, kada su prisvojili bošnjačko i bosansko ime.

Dio bošnjačke političke elite nastoji taj proces dovršiti stvaranjem svoje nacionalne države, odnosno pretvaranjem Bosne i Hercegovine u bošnjačko-bosansku državu. Smeta im ustavna odredba o konstitutivnosti Hrvata i Srba. Zato je unutar bošnjačkog nacionalističkog diskursa oživljena ideja o bosanskoj naciji, koja bi trebala poništiti postojeća ustavna rješenja. Druga smetnja bošnjačko-bosanskim nacionalistima je dvočlano ime države Bosne i Hercegovine, koje im onemogućava potpuno poistovjećenje s njom i preuzimanje uloge državnog – bosanskog naroda, u svojoj zemlji – Bosni. Radi toga pokušavaju izbrisati Hercegovinu iz ustava i pamćenja. Reakcije na ovakve političke koncepte su različite – od uvjerljivih znanstvenih pobijanja «svebosanske mitologije» do ideje o Republici Hercegovini.

Sažetak

Srednjovjekovni Hum, kasnije Hercegovina je u povijesnim izvorima spomenuta 24 godine prije Bosne, a prvi humski vladar spomenut je 225 godina prije prvog bosanskog vladara. Hercegovina je kroz povijest bila u sastavu bosanskog kraljevstava, a u razdoblju turske vlasti u sastavu bosanskog pašaluka. Ipak je sačuvala svoju posebnost i svoj identitet. Hercegovinu negiraju bošnjački nacionalisti kojima smeta i samo dvočlano ime države Bosne i Hercegovine, jer im priječi puno poistovjećenje s njom i poziciju temeljnog državnog naroda. Poseban problem predstavlja im činjenica da u Hercegovini živi većinsko hrvatsko stanovništvo. Pojam Hercegovac postao je gotovo sinonim za Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Zbog jakog nacionalnog naboja Hercegovci su postali problem i neprijatelj svakoj jugoslavenskoj i protuhrvatskoj politici. Istovremeno zbog velikih stradanja u Drugom svjetskom ratu i šikaniranja u komunističkom razdoblju Hercegovci su ostali bez izgrađene društvene elite, koja je mogla na pravi način odgovoriti na izazove demokratskih procesa. Hercegovina je podijeljena na tri županije u Federaciji BiH i Republiku Srpsku u kojoj se nalazi njezin istočni dio. Sve više jača ideja o Hercegovini kao republici ili europskoj regiji.

Autor: prof.dr. Ivo Lučić /poskok.info

Članak objavljen u časopisu Status, broj 8, Mostar, zima 2005./2006., str. 99.-121.

Što vi mislite o ovoj temi?

Feljton

Komunistički zločini u Jugoslaviji najkrvaviji u jugoistočnoj Europi

Objavljeno

na

Objavio

Poslijeratni pogrom Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj/Jugoslaviji

Iz niza zanimljivih, vrijednih i za širu javnost novih dokumenata i podataka objavljenih u nedavno tiskanoj knjizi dr. Andrije Bognara, dr. Laszla Horvatha i dr. Vladimira Geigera »Stradanje Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj i Bačkoj 1944./45. i u poraću« objavljujemo povijesne dokumente koji su bili priprema za zločine i njihovo opravdanje.

Krajem prošle godine objavljena je knjiga »Stradanje Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj i Bačkoj 1944./45. i u poraću« u izdanju Društva mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj iz Zagreba, te izdavačkih kuća »Nova stvarnost« iz Zagreba i »Croatica« iz Budimpešte. Autori dvojezične knjige na hrvatskom i mađarskom jeziku su dr. Andrija Bognar, dr. Laszlo Horvath i dr. Vladimir Geiger. Naime, zahvaljujući znanstvenim istraživanjima i naporima dr. Geigera, o stradanju njemačke manjine na području bivše Jugoslavije pri završetku Drugoga svjetskoga rata i u poraću objavljeno je nekoliko vrlo vrijednih knjiga i studija, no spomenuta je knjiga »prvi pokušaj da se prikažu poimenične žrtve Mađara s područja današnje Republike Hrvatske u tijeku i nakon završetka Drugoga svjetskoga rata«, kako je to doslovce istaknuto u predgovoru.
Odgovornost »najvećega sina svih naroda i narodnosti«

Pozornost će čitatelja svakako privući ne samo statistički podatci o pripadnicima i jedne i druge manjine u dostupnim popisima stanovništva tijekom povijesti, približnom broju stradalih, poznatim logorima i mjestima njihova stradanja, nego i brojni novoobjavljeni povijesni dokumenti. Za ilustraciju, u knjizi se spominje procjena britanskoga generala Fredericka Morgana, člana Vojne uprave Ujedinjenoga Kraljevstva, da je među izbjeglicama u južnoj Austriji s područja Jugoslavije, dakle dijelom i iz Hrvatske, na kraju Drugoga svjetskoga rata bilo i oko 15 000 Mađara. Također vrijedi spomenuti i podatke War Officea (odjela britanske vlade zadužena za vojsku Ujedinjenoga Kraljevstva) koji u dokumentu od 19. svibnja 1945. spominje oko 24 000 izbjeglih Mađara, vojnika i civila, koji su predani Titovim partizanima, od kojih je nepoznat broj pogubljen bez suda i presude na križnom putu. Nisu, nažalost, puno bolje prošli ni oni pripadnici mađarske manjine koji su dočekali partizanske »osloboditelje« na svojim ognjištima, smatrajući da im se ništa ne će dogoditi jer se nisu smatrali krivima, među kojima su posebice na udaru bili imućniji ljudi, intelektualci, svećenici i drugi ugledni i utjecajni ljudi.

Broj pogubljenih u poraću u europskim zemljama prema podatcima obznanjenim na međunarodnoj izložbi »Totalitarizmi u Europi: fašizam – nacizam – komunizam«, organiziranoj uz potporu Vijeća Europe, u Rumunjskoj je pogubljeno od 50 000 do 100 000 osoba, Litvi 75 000, u Poljskoj 33 600 osoba, uključujući i sovjetske žrtve u Katinskoj šumi, u Istočnoj Njemačkoj 43 045, Čehoslovačkoj nekoliko desetaka tisuća, Estoniji 15 000 i Latviji 11 600.

Pripadnici njemačke manjine, Donaušvabe ili Podunavski Švabe, nakon završetka rata proglašeni su kolektivnim krivcima te su gotovo potpuno »etnički očišćeni«, tj. bez milosti svih uzrasta protjerani, zatvoreni u logore, gdje su masovno umirali zbog neljudskih uvjeta ili su jednostavno pogubljeni bez suda i presude te naknadno sastavljenih optužaba. Računa se da se broj stvarnih gubitaka Nijemaca, u najvećem postotku civila, na prostoru tadašnje Jugoslavije kreće oko 100 000, pretežito u Vojvodini i istočnoj Hrvatskoj (južnoj Baranji, istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu). Od navedenoga broja oko 60 000 odnosi se na civile, uglavnom žene i djece, umrle u logorima.

Odmah nakon uspostave vlasti jugoslavenski su komunisti započeli uhićenja i likvidacije »narodnih neprijatelja«, pripadnika mađarske i njemačke manjine. U unaprijed pripremljene logore otjerane su cijele obitelji od najmlađih do najstarijih, nakon čega im je konfiscirana imovina, a pogubljene su uglavnom nevine osobe, o čemu najbolje svjedoči dokument zloglasne Ozne (Odjeljenja za zaštitu naroda) da je između 15. rujna 1944. i 1. siječnja 1945. gotovo svako pogubljenje izvršeno bez zapisnika ili na osnovi naknadno izrečene smrtne presude. Dakako, neopterećenima ideološkim zaglupljivanjima jasno je da tako masovna, sustavna, raširena i dobro organizirana represija i zločini nisu posljedica tek osvetoljubljivih pojedinaca, kako to uporno još i danas ističu okamenjeni komunistički umovi, njihovi nasljednici i sljedbenici, nego državni sustav, u ovom konkretnom slučaju – komunistički, pod izravnim vodstvom »najvećega sina svih naroda i narodnosti Jugoslavije« Josipa Broza Tita.
»Sada znamo da su žrtve bile nevine«!

Posebnu pozornost, pored ostaloga, zaslužuje i podatak da su, u usporedbi broja stradalih u Jugoslaviji u poraću s brojem stradalih u drugim europskim zemljama, jugoslavenski komunistički zločini bili najsuroviji i najkrvaviji u cijeloj jugoistočnoj Europi. Naime, u poraću je prema podatcima obznanjenim na međunarodnoj izložbi »Totalitarizmi u Europi: fašizam – nacizam – komunizam«, koja je organizirana uz potporu Vijeća Europe, u Poljskoj, uključujući i sovjetski pokolj oko 22 000 poljskih časnika, policajaca, intelektualaca i pripadnika ostale društvene elite u svibnju 1940. u Katinskoj šumi, pogubljeno 33 600 osoba, u Istočnoj Njemačkoj 43 045, Rumunjskoj od 50 000 do 100 000, Čehoslovačkoj nekoliko desetaka tisuća, Estoniji 15 000, Latviji 11 600, Litvi 75 000, a iz Mađarske je u sovjetske radne logore odvedeno, ubijeno ili umrlo oko 200 000. Prema istim izvorima, bez presude je u Francuskoj pogubljeno 10 000 osoba, u Italiji 15 000, u Belgiji je likvidirano 256, a u Nizozemskoj 100 osoba.

U kontekstu poratnih likvidacija i krvoprolića nakon završetka borbenih akcija u Europi, u knjizi se podsjeća na izjavu prvoga tajnika Komunističke partije Sovjetskoga Saveza Nikite Hruščova na 20. partijskom kongresu 24. veljače 1956.: »Mi sada znamo da su žrtve represije bile nevine. Imamo nepobitne dokaze da ne samo da nisu bili neprijatelji naroda, već su to bili pošteni muškarci i žene.« Također se navode riječi jednoga od najvažnijih Titovih suradnika Milovana Đilasa, koji je 1979. napisao da »većina hrvatskih vojnika i civila koje su Britanci predali partizanima i koji su kasnije pogubljeni nisu imali nikakav krimen, bili su obični seljaci koji su, međutim, od straha od komunista pokušali pobjeći iz zemlje«. (Tomislav Vuković/Glas-Koncila)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Fra Leonardo Rupčić jedan je od 66 franjevaca koje su ubili partizani

Objavljeno

na

Objavio

Nakon propasti komunizma preživjeli su se đaci širokobriješke gimnazije, sada već starci, okupili i iznijeli svoja sjećanja na gimnazijski način života i osobito na svoje pobijene profesore i odgojitelje…

Fra Leonardo Rupčić jedan je od 66 franjevaca koje su ubili partizani, a u najvećem broju pri završetku Drugoga svjetskog rata i nakon njegova okončanja. K tome, on je jedan od ubijenih profesora Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, koja je sve do svoga uništenja 1945. imala zavidan ugled u onodobnom društvu. I još nešto: fra Leonardo je jedan od tridesetak pobijenih franjevaca za čije se kosti još ne zna, barem se s potpunom sigurnošću ne može ustvrditi gdje je ubijen, iako je prema svim pokazateljima mjesto njegova stradanja okolica Zagvozda kamo su ga partizani s još nekim franjevcima i civilima odveli sa Širokog Brijega i pogubili.

O fra Leonardu još nitko nije napisao opsežan životopis iako neke osnovne podatke o njemu imamo. Tako je fra Andrija Nikić preuzeo podatke iz Imenika hercegovačkih franjevaca koji se čuva u Arhivu Provincije u Mostaru te ih, uz kratke nadopune, objavio 1992., a kasnije je u zborniku Hardomilje (1998.) objavio opsežniji fra Leonardov životopis služeći se ponajviše svjedočanstvima bivših fra Leonardovih đaka.

Dotični je autor isti, samo skraćen, životopis objavio još jednom kasnije (2003.). A najopširnije je izvatke iz navedenih svjedočanstava bivših đaka širokobriješke gimnazije objelodanio Jozo Tomašević Koška, i sam jedan od fra Leonardovih učenika, u svojoj knjizi o širokobriješkoj gimnaziji (1997.), u kojoj donosi i veoma kratak fra Leonardov životopis.

Fra Ante Marić opširno je pisao o ekshumaciji tijela u blizini Zagvozda, među kojima se vjerojatno nalaze i kosti fra Leonarda Rupčića te donio njegov kratak životopis. Osnovne podatke o njemu donosi i don Anto Baković u svome martirologiju. To bi, koliko sam uspio pronaći, bili svi dosad objavljeni članci o fra Leonardu Rupčiću. Međutim, na temelju uvida u građu koja se odnosi na njega, a do sada je korištena malo ili nimalo, može se ustvrditi da o njemu ima priličan broj sačuvanih podataka koji će nam pomoći u rekonstrukciji njegova života i djelovanja.

U kratkim crtama: nakon dovršetka teološkog fakulteta završio je još jedan studij te postao profesorom latinskog i francuskog jezika, koje je predavao tijekom šest posljednjih godina svoga života (1939. – 1945.) u širokobriješkoj gimnaziji. Okrutna smrt u mjesecu veljači 1945. zaustavila ga je u 38. godini života. Nisam uspio pronaći da je sam nešto pisao ili barem objavljivao u onodobnim publikacijama pa tako ni u franjevačkim časopisima i listovima.

Djetinjstvo i školovanje te redovnički zavjeti

U Hardomilju, selu humačke župe, u obitelji Mate Rupčića i Marije, r. Majić, 29. rujna 1907. rodio se sin kojemu su nadjenuli ime Mijo. Krstio ga je fra Dujo Ostojić 4. listopada (na sv. Franju) iste godine. Kum je bio Marijan Rupčić.

Pučku je školu Mijo završio u Ljubuškom, kamo je svakodnevno pješačio više kilometara iz rodnoga sela. Nakon toga se upisao u širokobriješku franjevačku gimnaziju, kao kandidat za redovništvo i svećeništvo. Budući da je tada gimnazija trajala osam godina, Mijo – fra Leonardo je toliko godina pohađao srednju školu (1920. – 1928.), s tim da je jednu godinu proveo u novicijatu u franjevačkom samostanu na Humcu (1925./26.). Ispit zrelosti (veliku maturu) položio je na Širokom Brijegu 14. lipnja 1928. Na temelju objavljenih dokumenata znamo samo toliko da je Mijo Rupčić s Humca bio interni đak (sjemeništarac) 2. razreda šk. g. 1921./22., što znači da je na Široki Brijeg došao godinu dana ranije.

U franjevački je red stupio 29. lipnja 1925. na Humcu. Habit mu je obukao fra Lujo Bubalo, provincijal, a s njim su se obukla još četvorica kandidata: fra Maksimilijan Barbarić, fra Marinko Jelić, fra Vilim Primorac i fra Dobroslav Šimović. Meštar im je bio fra Eugen Tomić st., inače meštar s najdužim stažem u dosadašnjem postojanju Provincije (1921. – 1937.).

Od njegovih novicijatskih kolega jedan je istupio ne završivši ni godinu novicijata (fra Maksimilijan Barbarić), fra Dobroslava Šimovića ubiše partizani u veljači 1945., kao i fra Leonarda, dok su dvojica preživjela 1945.: fra Marinko Jelić ostao je u Hercegovini i preminuo 1973. na Širokom Brijegu, a fra Vilim Primorac je 1945. pobjegao ispred partizana te 1946. dospio u Ameriku gdje je proveo djelatni svećenički život. Nakon što se 1996. vratio, živio je na Čitluku, a umro na Humcu 2000. Pokopan je na čitlučkom groblju Podadvor.

Iako je bilo uobičajeno da se kandidati u novicijat primaju nakon svršenog 6. razreda gimnazije, fra Leonardo, fra Vilim i fra Dobroslav stupili su u novicijat nakon svršenoga 5. razreda. S tim se nije složio učiteljski zbor širokobriješke gimnazije, o čemu je provincijala obavijestio ravnatelj fra Mate Čuturić, ali je provincijal unatoč njihovu stavu odlučio njih trojicu primiti u novicijat. Traži od ravnatelja da ih istodobno »kao privatiste« upiše u 6. razred, što bi značilo da 6. razred ne će redovito pohađati, nego ga polagati nakon okončanja novicijata.

Jednostavne je zavjete fra Leonardo položio 30. lipnja 1926. na Humcu, u ruke gore navedenoga provincijala, a svečane zavjete u Mostaru 2. srpnja 1929. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. S njim su svečane zavjete položila ista ona trojica kolega s kojima je primljen u novicijat: fra Marinko (fra Kerubin) Jelić, fra Dobroslav Šimović i fra Vilim Primorac. Dan prije zavjetovanja, 1. srpnja, mostarska im je samostanska zajednica dala povoljno svjedočanstvo da mogu biti zavjetovani. Ista je četvorka krajem prosinca 1929. primila red subđakonata. Nedvojbeno je da ih je u Mostaru zaredio mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić.

Bogoslovni studij i primanje viših redova (1928. – 1932.)

Odmah po svršetku gimnazije fra Leonardo se upisao na Franjevačku bogosloviju u Mostaru te započeo bogoslovni studij. U Mostaru je ostao dvije godine (1928. – 1930.). Studij je upisao u zimskom semestru 1928. Imao je i filozofske predmete, ali i teološke: apologetiku, povijest Crkve te hebrejski jezik. Prosječna mu je ocjena bila vrlo dobar (laudabilis). U akademskoj godini 1929./30. od filozofskih je predmeta imao etiku, a Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju i povijest Crkve od teoloških.

Nakon te dvije godine poglavari su ga – kako je to bio dobar običaj u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji – uputili na daljnji studij u inozemstvo. Pošao je u Lille u Francusku, a i kasniji će njegov studij biti povezan s francuskim govornim područjem. U rujnu 1930. provincijal fra Dominik Mandić tražio je od generala reda obedijenciju za neke hercegovačke klerike koji su trebali studij nastaviti u inozemstvu, među kojima i za fra Vilima Primorca te fra Leonarda Rupčića, koji su trebali poći u Lille.

Sredinom listopada petorica se hercegovačkih bogoslova javljaju provincijalu iz Pariza: fra Mirko Ćosić, fra Leonardo Rupčić, fra Vilim Primorac, fra Dobroslav Šimović i fra Marinko Kovač, odakle se neki za koji dan upućuju u druga odredišta. U Pariz je skupina doputovala vlakom iz Mostara, preko Sarajeva, Zagreba, Austrije i Švicarske. Fra Leonardo i fra Vilim odlaze u Lille, gdje su imali poteškoća s upisom na fakultet i pohađanjem predavanja, kao uostalom i fra Dobroslav Šimović i fra Marinko Kovač u Parizu. O tome je provincijala obavijestio fra Mirko Ćosić, koji se u Parizu nalazio već otprije.

I fra Leonardo je o tim poteškoćama opširno pisao provincijalu. On i fra Vilim stanovali su u franjevačkom misionarskom sjemeništu Kraljice Mira (Notre-Dame de la Paix, Séminaire des Missions Franciscaines, adresa: 28, Rue Émile-Zola, Mons-en-Barœul, Nord), ali su na predavanja na sveučilište morali svakoga dana putovati tramvajem. I ne bi to, naravno, bilo ništa strašno da tramvajem nisu redovito putovali dvaput dnevno, jednom dopodne, a drugi put popodne, jer su imali čudan raspored predavanja. K tome je karta bila prilično skupa za njihov džeparac pa tako i nisu trošili ni na što drugo nego na tramvajske karte. Pješice je bilo nemoguće ići jer bi izgubili čitav dan hodajući tamo i natrag po dva puta, što bi bilo četiri puta po 45 minuta brza hoda.

Na predavanja su putovali u habitu i plaštu jer je bilo hladno. Poteškoća je bila i prilikom svakoga ulaska i izlaska iz samostana jer su uvijek morali čekati na dvojim vratima i tražiti blagoslov. Upravo je spomenuti raspored predavanja bio druga poteškoća. Oni su, naime, neka predavanja već bili završili u Mostaru, a svejedno su ih opet morali pohađati i potom polagati dok s druge strane nisu mogli stići na neka predavanja, koja su im se poklapala s drugim sadržajima, primjerice pohađanjem tečaja francuskog jezika. K tome, fra Vilim nije bio čvrsta zdravlja, nego je uvijek nešto pobolijevao.

Dekan fakulteta g. Leman ide im na ruku i nastoji im olakšati početničke korake. Uskoro fra Leonardo, tražeći od provincijala »litterae dimissoriales« za đakonsko ređenje, piše provincijalu svojim uistinu prekrasnim rukopisom nov dopis iz Lillea. Kaže da će đakonsko ređenje biti 20. prosinca 1930. pa bi mogla biti zaređena i njih dvojica. Dalje piše: »Na univerzu idemo uvijek u tramvaju. – Sada je ovdje dobro zastudilo. Po čitavi dan slana i mraz ostaju neotopljeni. Zadnja dva dana velika magla. Ne vidi se 20 metara pred sobom. Baš se nijesam nadao da može ovako biti.«

Dalje piše kako ne mogu »hvatati« predavanja, ali to nije ni bitno, jer skripte već postoje, i to pisane strojem, pa se mogu kupiti. Uostalom, profesori citiraju često na francuskom, a oni još ne znaju pisati francuski. Inače su predavanja i ispiti bili na latinskom jeziku. Poteškoće su im s pohađanjem predavanja iz crkvenog prava jer su oba sata subotom pa im se poklapaju s drugim sadržajima. Tako su fra Leonardo i fra Vilim 20. prosinca 1930. bili zaređeni za đakone.

Premještaj u drugi samostan u Lilleu

Upravo su navedene poteškoće s pohađanjem predavanja, kao i sa zdravljem, prisilile dvojicu Hercegovaca da traže premještaj u drugi samostan koji se nalazio u samom Lilleu. Poteškoća je bila u tome što taj samostan nije bio »regularan«, ali pišu da razlozi zdravlja i studija dispenziraju od boravka u takvom samostanu. Takvo su dopuštenje tražili od hercegovačkog provincijala 18. rujna 1931. Pišu: »Mi smo evo navršili treću godinu teologije, a materijal ni do polovice nije dotjeran. Ove godine na Institutu neće nam biti mnogo povoljnije od lanjske. Jedini izlaz jest imati dosta vremena za privatni studij.«

A više vremena mogu imati samo ako ne moraju svakodnevno vrijeme gubiti na putovanje tramvajem i kućne poslove kojih nisu oslobođeni u samostanu. Želja im se ispunila, o čemu je fra Leonardo 18. prosinca 1931. javio provincijalu. U novi su se samostan premjestili početkom školske godine, što je vjerojatno bilo u studenom. U priličnom su zakašnjenju sa studijem, ali se nadaju da će ga u novim boljim uvjetima ipak završiti na vrijeme. Zdravlje im je bolje. Mole da im provincijal dopusti kako bi blagdane (bilo za Božić, poklade, Uskrs ili Duhove) kroz nekoliko dana proveli u Belgiji. Uvjeravaju da nije velik trošak, a ipak bi nešto mogli vidjeti i upoznati nove krajeve.

U međuvremenu je fra Leonardo zaređen za svećenika. Bilo je to u Parizu 30. kolovoza 1931. I oko toga je bilo poteškoća jer fra Leonardo nije bio navršio kanonsku dob propisanu za svećeničko ređenje pa je provincijal morao tražiti dispenzu, a takvu je mogao dati samo Papa. Stoga je provincijal 25. travnja 1931. uputio molbu na latinskom jeziku papi Piju XI. za dispenzu od nedostatka dobi za fra Leonarda Rupčića, a dan ranije i nunciju u Beograd da se zauzme kod Pape za istu dispenzu. Kasnije se provincijal još u dva navrata obraćao na Apostolsku nuncijaturu u Beogradu u istu svrhu, a nuncij je tek nakon dva i pol mjeseca javio da je stigla dispenza za fra Leonarda i za fra Dobroslava Šimovića.

Iako su dvojica iz Lillea, fra Leonardo i fra Vilim, u više navrata javljali o poteškoćama u studiranju, ipak je dekanat Teološkog fakulteta još 28. ožujka 1931. izrekao pohvalu njima dvojici i poslao je provincijalu u Mostar. To je nagovijestilo da će ipak na vrijeme završiti studij, to jest u predviđene četiri godine od kojih su prve dvije završili u Mostaru, a dvije preostale trebali dovršiti u Lilleu. Tako se i dogodilo pa su fra Leonardo i fra Vilim već sredinom svibnja 1932. mogli javiti da uskoro završavaju studij i da se vraćaju u Provinciju.

Predavanja i ispiti završavaju sredinom srpnja pa će onda i oni biti gotovi i doći na određena im dušobrižnička mjesta u Provinciji. Mole provincijala da bi mogli kupiti neke knjige jer sada to mogu učiniti s popustom preko fakulteta. Tako su se fra Leonardo i fra Vilim vratili sredinom srpnja 1932. i pošli na svoja odredišta. Fra Leonardo je još u rasporedu osoblja načinjenom na sjednici uprave Provincije 15. travnja imenovan duhovnim pomoćnikom i katehetom na Širokom Brijegu, a na tome ga mjestu zatječe i sljedeći raspored osoblja, načinjen 20. travnja 1933. Jurisdikcijski je ispit, skupa s još šestoricom franjevaca-svećenika, položio u Mostaru 5. listopada 1932.

Filološki studij u Fribourgu, Parizu i Zagrebu (1933. – 1939.)

Ipak je fra Leonardo u Hercegovini ostao samo godinu dana, 1932./33. Bio je predviđen za profesorsku službu, i to u Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu, pa je već 1933. poslan na studij. O tome je provincijal obavijestio Župni ured na Širokom Brijegu 25. rujna 1933., a 9. listopada tražio obedijenciju od generala reda za one koji su bili predviđeni za studij u inozemstvu, među njima i za fra Leonarda. On je određen za Fribourg u Švicarskoj, dakle na francusko govorno područje. Određen je, kao i fra Marko Dragićević, za filološke studije (studiis philologicis operam dabunt), dok su svi ostali: fra Tadija Kožul, fra Gracijan Raspudić, fra Bonicije Rupčić, fra Rufin Šilić, fra Ljubo Čuvalo i fra Stjepan Naletilić određeni za poslijediplomski studij teologije.

Prije polaska u Švicarsku fra Leonardo je dva tjedna bio na oporavku u Kiseljaku. Imao je zdravstvenih poteškoća sa želucem, ali kako mu je rekao dr. Bilić, koji ga je pregledao u Sarajevu, nije se radilo o nekoj izvanrednoj bolesti, nego o »nervozi stomaka«. Rekao mu je da jede manje mesa, a da »nikako čorbe masne« ne jede. Preporučio mu je Kiseljak »kao nešto što osvježava i odmara«. Prije odlaska na studij fra Leonardo je odslužio i vojni rok, i to u Mostaru, a trajao je kraće od mjesec dana: 1. – 29. kolovoza 1933. Bio je u bolničkoj četi.

Iz razdoblja njegova drugog studija imamo u Arhivu Provincije puno manje podataka nego s prethodnog studija teologije. Tako znamo da je u Fribourgu ostao samo godinu dana (1933./34.) te se otud premjestio u Pariz. Tamo je bio već krajem rujna 1934. Iz sljedećih godina njegova studija imamo samo pokoju vijest: tako mu je provincijal 6. srpnja 1935. poslao dopuštenje da odmor može provesti u Italiji, a 29. lipnja 1936. da to isto može učiniti u južnoj Francuskoj.

Na temelju sačuvanih dokumenata teško je ustvrditi je li fra Leonardo i akademsku godinu 1936./37. proveo u Parizu, ali po svemu sudeći već se u jesen 1936. vratio iz Francuske i studij nastavio u Zagrebu. Tako se u proljeće 1937. javlja iz Zagreba, što bi moralo značiti da je već od jeseni 1936. tu jer je teško zamisliti da je Pariz napustio usred akademske godine. Držim zapravo da mu studij u Parizu nije baš najbolje išao pa se stoga vratio u Hrvatsku. Poslije će i u Zagrebu imati poteškoća s ispitima.

Krajem srpnja 1937. fra Leonardo se javlja iz Fojnice, gdje se, nedvojbeno, opet nalazio zbog svojih želučanih poteškoća. Piše da će se otud vratiti u Zagreb početkom rujna, što bi značilo da je već prije toga bio stalno u Zagrebu. Od jeseni 1937. zacijelo je u Zagrebu. Stanuje u samostanu zagrebačkih franjevaca na Kaptolu, a sobu dijeli s fra Rolandom Zlopašom. Ponovno je polagao neki ispit i ovoga je puta završilo dobro, ali još nije siguran hoće li ipak morati ponovno upisati semestar. Sad nastoji položiti kolokvij iz pedagogije, čime bi mnogo dobio.

Provincijal ga je ovlastio da ga zastupa na sprovodu dr. Antuna Bauera, zagrebačkog nadbiskupa, koji je umro početkom prosinca 1937. Početkom 1938. također je u Zagrebu na Kaptolu, jer je provincijal preko njega poslao opomenu Marku (fra Ljudevitu) Vegi, koji je kasnije isključen iz Reda. I u srpnju 1938. je na Kaptolu, a s njim su i fra Rajko Radišić, fra Radoslav Glavaš i fra Tadija Kožul. Isto je tako u Zagrebu u listopadu iste godine. Javio je provincijalu razočaravajuću vijest da je »polagao ispit i pao na pismenom radu. Hvala Bogu! Vidim i priznajem da nemam pameti, sreće, a prema tome ni uspjeha.« Stavlja se provincijalu na raspolaganje.

Kako vidimo, fra Leonardo je vjerojatno od jeseni 1936., a potpuno sigurno od jeseni 1937. u Zagrebu, na studiju filologije (latinski i francuski jezik) na Filozofskom fakultetu. Stoga je više nego čudno da ga i Tabula od 3. svibnja 1937. ne navodi kao studenta u Zagrebu, nego kao profesora, II. prefekta klerika, ispovjednika i propovjednika na Širokom Brijegu, kao i Tabula od 21. travnja 1938. koja ga bilježi kao profesora na istome mjestu. Takav se nerazmjer između papira i stvarnosti može protumačiti jedino nadom ili željom uprave Provincije da će fra Leonardo završiti studij prije nego se to stvarno zbilo, pa da će već u jesen 1937., odnosno 1938., moći započeti s predavanjima na Širokom Brijegu.

Čini se da je fra Leonardo nakon onoga neuspješnog polaganja neko vrijeme boravio u Hercegovini, jer je zacijelo već bio odslušao sva predavanja, a za ispit se mogao pripremati i u Hercegovini. To zaključujemo na temelju njegova dopisa provincijalu koji je pisao 1. veljače 1939. u Posušju te javlja da polazi u Zagreb na polaganje ispita. Nije siguran kako će proći, ali nastavlja: »Svjestan sam, da sam se spremao što sam mogao više, a jesam li pri tome slijedio najbolji način rada, to ne znam. Ogroman materijal, a profesor jadika, pa tako mora uvijek biti u neizvjesnosti. Pisao sam profesoru. Nije mi po svom običaju odgovarao, a nijesam ni tražio. Sigurno mu neće biti drago, da sam se sad prijavio, jer je njemu uvijek rano i uvijek ponavlja: “Što se žurite!” Eto iđem, pa kako god bude. Ako bi bilo dobro meni bi najviše olakšalo, a siguran sam da bi i drugi to rado dočekali.«

Nekoliko dana kasnije javio je da je položio završni ispit: »Sretan sam da Vam mogu napokon javiti i o uspjehu. Dosta sam Vas nagnjavio s negativnim vijestima. Polagao sam na 3. 7. i 8. ovog mjeseca. Očekujem indeks i mislim se uputiti već u ponedjeljak. Diplomu ću ostaviti za kasnije. Doći ću preko Posušja, jer su mi ondje ostale stvari.« U Zagrebu je tako diplomirao »1) Francuski jezik i književnost sa starim francuskim« te »2) Latinski jezik i književnost (Romanska grupa – XX.)«, kako je zabilježio u svom Osobniku. I tako se fra Leonardo konačno skrasio u Hercegovini, nakon okončanja dva studija i gotovo devetogodišnjeg izbivanja iz Hercegovine (s prekidom 1932./33.). Šest preostalih godina života proveo je u Provinciji, uglavnom na Širokom Brijegu.

Profesor i odgojitelj na Širokom Brijegu i u Veljacima (1939. – 1945.)

Po okončanju studija latinskog i francuskog jezika počinje fra Leonardova profesorsko-odgojiteljska služba u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Vjerojatno bi njegovo službovanje ionako završilo na Širokom Brijegu, samo bi potrajalo godinama, dapače desetljećima duže nego se zbilo u stvarnosti: njegov je život prekinut nasilno u veljači 1945., kada je »ubijena« i slavna širokobriješka gimnazija, a većinu profesora, kao i đaka-klerika okrutno umorila »narodnooslobodilačka« vojska.

Na temelju Arhiva Provincije, koji smo do sada obilato koristili, ne ćemo, na žalost, pronaći previše podataka za ovo razdoblje fra Leonardova života. U Arhivu o njemu postoji praznina od čak četiri i pol godine, odnosno otkako je u veljači 1939. položio završni ispit na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Spomen mu možemo pronaći jedino u Tabulama (rasporedima osoblja) i u gimnazijskim izvješćima. Prema izvješćima Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu fra Leonardo je počeo predavati u drugom polugodištu šk. g. 1938./39., kao suplent. Bio je razrednik I. a razredu, a predavao je francuski jezik I. a, II. a, III. i IV. razredu, u svakom odjelu po 3 sata tjedno – ukupno 12 sati tjedno. Latinski u tom polugodištu nije predavao.

U šk. g. 1939./40. predavao je, pak, samo latinski i to I. a i I. b te II. a i II. b po šest sati, dakle ukupno 12 sati tjedno. Bio je razrednik II. a razreda. Prema Tabuli od 17. travnja 1939. raspoređen je za profesora u širokobriješkoj gimnaziji, a k tome i za I. prefekta vanjskih đaka u konviktu, za vikara rezidencije (konvikta), ispovjednika i propovjednika. Predsjednik rezidencije bio je fra Jerko Mihaljević, a II. prefekt vanjskih đaka fra Krsto Ravlić. Njih trojica nisu, dakle, stanovali u samostanu, nego u konviktu. Na istoj je službi fra Leonardo i prema Tabuli od 17. svibnja 1940. Međutim, prema Tabuli od 29. svibnja 1941. on više nije u konviktu, nego u samostanu i ima službe profesora, ispovjednika i propovjednika. Tako je bilo i prema Tabulama od 8. svibnja 1942. i 3. srpnja 1943. To znači da je od svibnja 1941. bio oslobođen odgojiteljske službe i zadržao samo profesorsku. Odgojitelj će opet postati krajem 1943.

Naime, provincijal fra Leo Petrović uputio je 9. listopada 1943. dopis ravnateljstvu širokobriješke gimnazije o nekim izmjenama u profesorskom zboru. Tim dopisom je po odredbi uprave Provincije fra Leonardo imenovan, uz dužnosti koje je već obavljao, i drugim prefektom klerika, umjesto fra Rajka Radišića koji je »usljed bolesti dosta oslabio«. Provincijal dodaje kako zna da je fra Leonardo već prezaposlen, »ali je malo klerika, pa će prema tome imati veoma malo posla«. Klerici o kojima je ovdje riječ boravili su na Širokom Brijegu i završavali 7. i 8. razred gimnazije. Nosili su habit nakon što su po završetku 6. razreda stupili u novicijat te se po završetku godine novicijata s Humca vratili na Široki Brijeg kako bi dovršili školovanje (danas bi to bio 3. i 4. razred gimnazije).

Sljedeće je godine provincijal fra Leo Petrović najavio fra Leonardu premještaj u Veljake. Ipak, taj premještaj u Veljake nije bio dušobrižničke naravi, nego ga je provincijal odredio opet za prefekta klerika, ali ovaj put bogoslova III. i IV. tečaja. Naime, zbog bombardiranja Mostara i teškog stanja u gradu na Neretvi, provincijal je namjeravao premjestiti bogoslove i njihove profesore u mirnija mjesta kako bi mogli nastaviti s predavanjima i polaganjem ispita. Tako su bogoslovi III. i IV. tečaja trebali biti premješteni u Veljake, a s njima i fra Jerko Mihaljević, rektor mostarske Franjevačke bogoslovije. Ipak, čini se da je taj premještaj za fra Leonarda trebao biti samo privremen, to jest »za vrieme dok ne bude škole na Š. Briegu«, vjerojatno preko ljetnih odmora, ili možda za vrijeme dok je nastava na Širokom Brijegu bila prekinuta zbog ratnih nevolja, a primarno zbog nedostatka hrane.

Provincijal dodaje: »U Vas polažemo veliku nadu, da ćete savjestno i zdušno taj posao preuzeti i voditi naše bogoslove putem savršenstva. U tomu će Vas pomagati milost Božja i suradnja braće u Veljacima. Nije još odlučeno, kada će bogoslovi poći, ali Vi budite za put pripravni, da mognete poći kada budete pozvani.«

Nije trebalo dugo čekati: samo desetak dana nakon prvoga pisma stiglo je i drugo, veoma kratko, u kojem provincijal obavješćuje fra Leonarda da su bogoslovi na putu za Veljake, pa da se i on uputi na isto odredište. Nije jasno koliko je dugo fra Leonardo obnašao ovu službu, ali vjerojatno ne dulje od početka nove školske godine na Širokom Brijegu. U Veljacima je svakako bio početkom kolovoza 1944., kada preporučuje molbu veljačkoga župnika fra Julijana Kožula da u Veljacima do daljnjega ostane i fra Krešo Jukić, koji župniku pomaže oko pisanja stanja duša.

Svakako, u posljednjem preostalom pismu koje mu je uputio gore navedeni provincijal, napisanom 13. siječnja 1945., fra Leonardo se oslovljava kao »profesor, Široki Brieg«, što znači da nije u Veljacima nego na Širokom Brijegu. U tom ga dopisu provincijal imenuje prvim prefektom đaka klerika na Širokom Brijegu (istih onih kojima je do ožujka 1944., a vjerojatno i kasnije, bio drugi prefekt). Razlog tom »promaknuću« je narušeno zdravlje dotadašnjeg prvog prefekta fra Tadije Kožula. Njegovo imenovanje nije konačno, nego privremeno rješenje, kako piše i sam provincijal: »Znamo, da i Vi imate razloge i dužnosti, koje Vas sprečavaju i čine težkim preuzimanje prefektske službe. Uza sve to – pro interim – nemamo komu drugomu da predamo naše djake-klerike nego Vama.«

Nešto više o fra Leonardovu djelovanju na širokobriješkoj gimnaziji nastojao sam doznati iz sačuvanih gimnazijskih spisa, poglavito iz kronike gimnazije i godišnjih izvješća o radu Gimnazije. Fra Leonardo je državno odobrenje za rad u školi dobio 20. svibnja 1939. Rješenje kojim je »postavljen za suplenta privatne franjevačke kl. gimnazije na Š. Briegu« izdalo je Ministarstvo prosvjete u Beogradu pod br. 11727. Nije jasno je li možda, barem povremeno, nešto predavao i prije toga odobrenja, dakle od polaganja završnog ispita u veljači 1939. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a možda i prije tog diplomskog ispita, ili je predavati počeo tek u školskoj godini 1939./40. Svakako, u gimnazijskom izvješću za 1938./39. i njegovo se ime nalazi među predavačima: predaje francuski jezik I. a, II. a, III. i IV. razredu te je prefekt u konviktu. Vjerujem da se to ipak odnosi samo na drugo polugodište 1938./39.

Na temelju godišnjih izvješća Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu vidljivo je da je fra Leonardo predavao upravo one predmete koje je diplomirao. Tako je u šk. g. 1940./41. predavao latinski jezik I. razredu (u dva odjeljenja), tjedno ukupno 10 sati, te II. razredu, tjedno 5 sati, dok je francuski jezik predavao IV. razredu, tjedno 4 sata. Tako je tjedno imao ukupno 19 sati. K tome je bio donadstojnik konvikta za vanjske đake koji su se također, uz sjemeništarce, školovali kod franjevaca (nadstojnik konvikta bio je fra Fabijan Paponja).

Te je godine ukupan broj đaka – sjemeništaraca, vanjskih đaka (koji su stanovali u svojim kućama i odatle pohađali gimnaziju) i konviktoraca – bio ogroman: ukupno je bilo upisano čak 425 đaka, a na kraju godine ostalo ih je 412. Sljedećih godina, očito zbog početka rata i osiromašenja puka, kao i zbog sve veće nesigurnosti, broj se đaka smanjivao: tako ih je u šk. g. 1941./42. bilo 374, u šk. g. 1942./43. 324, a u šk. g. 1943./44. 313. Fra Leonardo je šk. g. 1943./44. predavao samo latinski jezik: u II. razredu imao je 4 sata tjedno, u IV. razredu (u dva odjela) 6 sati i u V. razredu 5 sati, što znači ukupno 15 sati tjedno. Francuski se jezik u toj školskoj godini uopće nije učio. Nadomjestio ga je njemački.

Fra Leonardov karakter

Nakon propasti komunizma preživjeli su se đaci širokobriješke gimnazije, sada već starci, okupili i iznijeli svoja sjećanja na gimnazijski način života i osobito na svoje pobijene profesore i odgojitelje. Progovorili su tako i o fra Leonardu Rupčiću, koji im je (barem nekima od njih) bio i profesor i razrednik i odgojitelj (prefekt u konviktu). Većina ga se sjeća kao asketskog tipa, povučena u sebe, neki su ga, štoviše, doživljavali kao da je bio bolestan.

»Ako se ikome od naših fratara mogla pripisati askeza, onda je to on, jer takvu je sliku pružao: hodao bi k’o na smrt bolestan, pokretima, jedva tihi hod, a držanje kao da ima grčeve. Čak smo mislili da od nečega pati.« Možda je to držanje i stvarno imalo veze s njegovim želučanim teškoćama o kojima je prethodno bilo riječi? »Hodao je pobožno kao da ide na pričest. Red, rad, sveta poslušnost, to su bili njegovi vrhovni zakoni.« Kolege profesori i đaci zvali su ga zbog njegove poniznosti i uzornosti »ovčicom Božjom«. Zanimljiva je svakako napomena da je bio »napredan«, »demokrat«, pa tako u odgoju nije primjenjivao tjelesne mjere, kao i ona da je bio »bez političke obojenosti«. Ipak mu to nije pomoglo da ga partizani ne ubiju isto kao i one koji su bili politički »obojeni«.

U ulozi profesora nastojao je naučiti đake gradivo, a ponavljao je i više puta ako je bilo potrebno. »Kao profesor bio je odlučan u tumačenju, čak se činilo malo spor, no tako je znanje lakše sjelo. I ispitivanje nije bilo temperamentno no predmetno i povezano. Svi bi se osjećali neugodno kada našem fra Leonardu ne bi znali. Ako si “progutao” tu jedinicu žurio bi se brže bolje to ispraviti maltene zbog njega.« U nastavi je bio točan, »redovno bi ispitivao a onima koji su slabiji bi zdušno pomagao dok ne nauče. Trudio se oko svakog đaka za što bolji uspjeh.« Konviktorcima je kao odgojitelj ostao u lijepu sjećanju: »Zadatak od nadstojnika konvikta da se što više druži s đacima on je ostvarivao uzorom i redom dnevnim i kućnim navikama, a sve je to postizao nenametljivim uzorom, nježno kao pravi otac.«

Na kraju donosim dva svjedočanstva koja na neki način zaokružuju sliku o fra Leonardu: »Osjećao sam ga kao silno privrženog svome pozivu i svećeničkom i profesorskom. Učio nas je uzorom korektnosti, ljudskosti, poštenju, jer je on takav bio na visini svog zadatka.« Drugo ga određuje između povučenosti i dobrote: »Nije se smijao, no uvijek je bio dobronamjeran, raspoložen, miran, tih i nenametljiv, neobične dobrote.«

Posljednji dani i smrt

Kakav je bio za djelatnog života, povučen i šutljiv, takav je bio i u posljednjim danima života, dakle kad su partizani osvojili Široki Brijeg, u veljači 1945. Nije se nadalo dobru, ali ipak nitko nije mogao ni slutiti da će se partizani tako okrutno obračunati sa svojim neistomišljenicima i ideološkim protivnicima, da će ih, naime, pobiti po kratkom postupku, bez ikakva suđenja. Odmah po zauzimanju samostana (7. veljače 1945. u 10 sati) u zbornici su sabrali sve fratre, svećenike i klerike, kao i đake i sve druge koji su se tu zatekli, a potom sve one koji su nosili habit odveli u samostansko dvorište, ubili, ubacili u protuzrakoplovno sklonište, polili benzinom te zapalili.

Fra Leonardo se nije nalazio u toj skupini franjevaca koji su ubijeni prvi dan. On se s drugom skupinom fratara i civila sklonio u fratarsku mlinicu i hidrocentralu na rijeci Lištici. Nakon završetka borbi partizani su ih 8. veljače pozvali u samostan. Od fratara su tu bili: fra Andrija Jelčić, gvardijan, fra Bonifacije Majić, profesor u mirovini, fra Radoslav Vukšić, ravnatelj Gimnazije, fra Fabijan Paponja, ravnatelj konvikta za vanjske đake, fra Leonardo Rupčić, profesor, fra Miljenko Ivanković, klerik, te braća laici fra Melhior Prlić i fra Fabijan Kordić. Sve su ih, skupa s tamo pronađenim đacima i civilima, smjestili u fratarsku zbornicu. Potom su civile pustili svojim kućama, đake su poslali u Ljubuški i Trebinje u partizansku vojsku, a svećenike i obučene klerike odveli u nepoznato. Kasnije su, prema svemu sudeći, svi završili život u podbiokovskim vrtačama, u blizini Zagvozda.

Fra Leonardo se, prema kasnijim svjedočanstvima, u tim teškim trenutcima pokazao prisebnim s vjerom u Božju providnost. O tome svjedoče preživjeli đaci koji su s njim i s drugima bili u mlinici: »Davao je odrješenje u mlinici, kada se sve činilo izgubljenim, pa i život, makar su tu bili gvardijan i direktori gimnazije i konvikta. Tu je bio tih, kao i uvijek šutio i ni s kim nije komunicirao, bio je samo jako zamišljen. Uvukao se u jedan uvučeni dio zgrade za koji je vjerovao da je nešto sigurniji od granata. Dakako da je prirodno sklanjanje u vrijeme kada je sve bilo neizvjesno« (Ivan Žan Bubalo). »U mlinici bio je stalno naslonjen na lakat, zamišljen, ili je neprestano ispovijedao« (Karlo Kutle).

Kad su se sutradan (8. veljače), nakon što je prestala pucnjava, fratri popeli na Široki Brijeg, ne znajući još uvijek što je snašlo one koji su tu bili zatečeni jučer, partizani su ih sproveli u profesorsku zbornicu: »U zbornici nakon prijetnje partizana “da svi predaju oružje, a profesori puške”, on je vidjevši kuda sve to ide, ponovno dao grupno odrješenje svima vjernicima. Doimao se tada još ozbiljnijim« (fra Dobroslav Begić).

Istoga su ih dana (8. veljače) partizani potrpali u kamion i nekamo odvezli sa Širokog Brijega. Posljednji put je fra Leonardo viđen na prolazu kroz Zadvarje: na kamionu punom ljudi kroz škure ga je prepoznao njegov đak Tomo Čizmić. Što je bilo nakon toga, nitko ne zna sa sigurnošću. Ipak se s najvećom vjerojatnošću može zaključiti da je fra Leonardo svoj život završio s partizanskim nabojem u zatiljak negdje u gudurama u blizini Zagvozda. O tome je kružila priča od početka, još tamo od 1945., ali se uglavnom nitko nije javno smio o tome očitovati, jer su ljudi živjeli u silnom strahu.

Svakako, u vrijeme onog daška slobode koja se navijestila početkom 70-ih godina 20. stoljeća, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, preživjeli su franjevci već imali pouzdane dojave da su njihova braća pobijena negdje u blizini Zagvozda, a to je bila upravo ona skupina koja je odvedena sa Širokog Brijega 8. veljače – među njima i fra Leonardo Rupčić. S propašću komunizma javili su se svjedoci, a u lipnju 1990. Glas Koncila objavio je nekoliko članaka o skupini franjevaca i civila koji su bili okrutno mučeni i nakon toga poubijani u blizini Zagvozda. Štoviše, 29. prosinca 1990. splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić slavio je u Zagvozdu svetu misu za pobijene partizanske žrtve na tome području, a među njima na osobiti način za hercegovačke franjevce.

Međutim, rat koji je uslijedio 1991., kao i inercija franjevačke zajednice, učinili su da su i ta sigurna saznanja o mjestu pogubljenja skupine hercegovačkih franjevaca pomalo pala u zaborav. Trebalo je opet čekati gotovo 15 godina da bi započela stvarna i terenska istraživanja koja bi konačno riješila sudbine osmorice, a možda i više, hercegovačkih franjevaca pred kraj Drugoga svjetskog rata.

Nakon što je Uprava provincije hercegovačkih franjevaca 4. studenoga 2004. osnovala Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, pročelnik Povjerenstva fra Ante Marić pokrenuo je akciju za pronalaženje posmrtnih ostataka navedene skupine franjevaca ubijene u blizini Zagvozda. Potraga je donijela plodove: nakon dojave nekih svjedoka iz Zagvozda započelo je otkopavanje na Đoginoj ledini, gotovo nepristupačnom terenu kod Zagvozda, zapravo u jednoj vrtači u bespuću u kojoj – za razliku od okolnoga zemljišta – nije bilo nikakva raslinja, niti su u njoj od 1945. koze htjele pasti travu.

Iskapanja na Đoginoj ledini trajala su 14 dana, od 6. do 19. travnja 2005. Iskopani su ostatci 18 kostura i preneseni na DNK analizu na patologiju u KBC Firule u Splitu. Do danas su – u najvećoj mjeri zalaganjem dr. Marije Definis-Gojanović i njezinog stručnog tima – identificirani ostatci trojice franjevaca: fra Melhiora Prlića, brata laika, fra Zdenka Zupca, župnika u Ružićima (1943. – 1945.) i fra Julijana Kožula, župnika u Veljacima (1944. – 1945.). To, pak, znači da su bile netočne vijesti da bi posljednja dvojica bila ubijena negdje u okolici Ljubuškog. Oni su priključeni onoj skupini franjevaca koji su se sklonili u mlinicu i hidrocentralu te 8. veljače 1945. odvedeni sa Širokoga Brijega u nepoznatu pravcu, a sada je jasno: u pravcu Zagvozda te tamo bili pogubljeni. Među njima zasada nije identificirano i tijelo fra Leonarda Rupčića, ali je nedvojbeno da je jedno od 18 iskopanih tijela na Đoginoj ledini upravo njegovo.

Okrutno ubijanje fratara kod Zagvozda

Svjedoci koji su se usudili progovoriti tek 1990. ili pak 2004. kazuju o velikoj okrutnosti kojom su partizanski krvnici pogubili skupinu u Zagvozdu, a o tome nedvosmisleno svjedoče i pronađeni ostatci kostura prilikom iskopavanja 2005.: bili su svezani žicom za zapešća i za vrat, kao i međusobno, s drugom žrtvom. Ako se može dati nekakva rekonstrukcija, žrtve su u kamionu prevezene sa Širokog Brijega, a usput su im ubačeni i još neki franjevci u Ljubuškom, s jasnom nakanom da ih se pogubi na tajnu i nepristupačnu mjestu. Tako su, vjerojatno već sutradan, 9. veljače, dovezeni u Zagvozd, u zaselak Lovrinčiće, a potom u jednu kuću na osami, na lokalitet zvan Sudišće. Tu su kuću još 1941. Talijani spalili zbog dojave da je vlasnik bio partizanski doušnik pa je izvana izgledala očuvana, ali unutra nije bilo podova.

Zatim su partizani skupinu od 18 zatočenika, među kojima je najviše bilo hercegovačkih franjevaca, vanjskim stubama popeli na prvi kat, a onda ih s vrata pustili ili gurnuli unutra. Kako unutra nije bilo poda, svi su oni propali u podrum, niz liticu visoku 7-8 metara. Ne nadajući se padu, u mraku i međusobno povezani žicom već su se tada morali polomiti, a neki su možda i smrtno stradali. Čuli su se strašni jauci. Uslijedili su pucnji iz vatrenoga oružja, da slučajno tkogod ne bi preživio. Na kraju su sve okončali bombama koje su ubacili u tu izbu tako da je nakon završetka operacije sve uokolo bilo krvavo.

Sutradan su ih pokopali u vrtu nedaleko od kuće u kojoj su ih pobili. Međutim, kako je vlasnik kuće Jure Radić i sam bio partizanski odbornik, on se protiv toga pobunio i tražio da se tijela uklone iz njegova vrta. Tako su prisilili neke domaće ljude da pobijene iskopaju iz zemlje, u kojoj su bili tako plitko ukopani da su nekima još noge virile, te da ih prenesu u drugi vrt kojih stotinu metara udaljen od Radićeve kuće i tu ih pokopaju. Ta se vrtača zove Đogina ledina, gdje su 60 godina kasnije (1945. – 2005.) i iskopane kosti onih koji su nevini pobijeni i tu pokopani. Vođa operacije ubijanja bio je, prema pričanju, domaći partizan Marijan Lubina.

O fra Leonardovoj je smrti zabilježio dr. fra Častimir Majić sljedeće: »Njegov život pretočen je u žrtvu koja obvezuje i potiče na razmišljanje. U hladnom mjesecu veljači potekla je i njegova topla krv i izlila se u bespuća dalmatinske ilovače dok se njegovi ubojice raspršiše po tajnim skrovištima, opsjednuti okrutnošću nekontrolirane savjesti.«

Tako je fra Leonardo, povučen i tih franjevac, profesor latinskoga i francuskog jezika na čuvenoj širokobriješkoj franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, k tome odgojitelj đaka, čovjek koji zacijelo nikome u životu nije učinio nikakva zla, završio na jednome od bezbrojnih stratišta, bez suđenja i krivice, sa skupinom svoje braće franjevaca. Život je izgubio doslovce samo zato što je nosio habit i što je od novih vlastodržaca, ljudi bez ikakva karaktera i ikakvih ćudorednih ograda, bio smatran ideološkim protivnikom. Daj, Bože, da makar i njegovi posmrtni ostatci budu identificirani te i on konačno bude pokopan u središnjem žrtvoslovnom mjestu hercegovačkih franjevaca, u bazilici na Širokom Brijegu, kao i trojica gore spomenutih koji su u međuvremenu identificirani. No, bez obzira na identifikaciju, nedvojbeno je da je mučenik »in odium fidei« (iz mržnje na vjeru) i kao takav naš zagovornik na nebu.

Piše fra Robert Jolić/misija.slobodnadalmacija.hr

 

Bože, nek’ se nikad ne zaboravi

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari