Pratite nas

Reagiranja

Ivo Lučić: Kome vjerovati, nekom ‘M-u’ ili časnom ratnom zapovjedniku?

Objavljeno

na

Ratni zapovjednik 4. gardijske brigade i zamjenik načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske general bojnik Damir Krstičević jedan je od simbola Domovinskog rata.

Njegov ratni put počeo je u srpnju 1991., kada je kao 22-godišnjak nakon tek završene vojne akademije (JNA) stupio u Hrvatsku vojsku/ZNG. Sudjelovao je u brojnim vojnim akcijama i operacijama.

Vodio je 4. gardijsku brigadu u pobjedničkom pohodu na Knin.

Završio je s odličnim uspjehom američku ratnu školu kopnene vojske, a onda je, zajedno s većinom ratnih zapovjednika, naprasno umirovljen odlukom tadašnjeg predsjednika Republike S. M. (podaci poznati široj javnosti), nakon čega je otišao u privatnu tvrtku gdje radi do danas.

Tijekom tog vremena, obnašajući spomenute funkcije, Krstičević je prošao na desetke sigurnosnih i drugih provjera i pokazalo se da je njegov životni i ratni put besprijekoran.

A onda je ušao u politiku i svi su kriteriji pali u vodu. Najprije je potpredsjednik SDP-a i bivši ministar poduzetništva Gordan Maras problematizirao činjenicu da je Krstičević završio akademiju JNA, za razliku od drugog zapovjednika 4. gardijske brigade Ante Kotromanovića (također jednoga od simbola Domovinskog rata) koji je “učio od Gotovine”.

Bio je to podmukao pokušaj stvaranja razdora među ratnim zapovjednicima i braniteljima, što je u najvećem dijelu javnosti, a posebno među braniteljima, naišlo na negodovanje i odbačeno je. Međutim, nedavno je uslijedio “atomski udar zdesna” u obliku bilješke koju je djelatnik V. M. iz Centra SIS-a Split načinio na osnovi informativnog razgovora s izvjesnim “M” (podaci poznati kreatorima kampanje protiv Damira Krstičevića) koji je služio JNA do 10. siječnja 1992. te je sudjelovao i u napadima na Vukovar.

Uglavnom, u prilično konfuznoj bilješci iz siječnja 1993. “M” se dohvatio i Damira Krstičevića problematizirajući njegova politička stajališta, a posebno ističući njegovu navodnu izjavu da “nikada neće napustiti JNA i vratiti se u Ploče, jer će ga ustaše ubiti”. Zanemarimo činjenicu da Krstičević nije iz Ploča nego iz Vrgorca i zadržimo se na tome da se on “usprkos ustašama” (koji u Pločama i Vrgorcu nikada nisu bili snaga od koje je trebalo strahovati) vratio u Hrvatsku i priključio Hrvatskoj vojsci, u kojoj se pokazao kao istinski heroj Domovinskog rata.

Kome ćemo vjerovati? Izvjesnom “M” i njegovim navodnim izjavama ili Damiru Krstičeviću, njegovu djelu i njegovim suborcima koji dobro znaju i nikada neće zaboraviti gdje su i s kim su bili svaki, baš svaki dan Domovinskog rata. Svi oni koji pročitaju ovaj tekst trebali bi razmisliti vrijedi li više dostojanstvo čovjeka, čast ratnog zapovjednika Hrvatske vojske, njegova ukupna karijera i njegov život ili “bilješka” i podmetanje onih koji nemaju ni časti ni dostojanstva. O odgovoru na to pitanje koje ćemo sami sebi postaviti ovisit će i to na koju ćemo se stranu svrstati. A ovdje se ne radi o odabiru političke ili ideološke opcije, ovdje biramo između časti i nečastivosti.

Damira Krstičevića upoznao sam prve godine Domovinskog rata i sretao sam ga na mnogim bojišnicama u različitim situacijama. Tijekom rata upoznao sam i mnoge druge zapovjednike i pripadnike 4. gardijske brigade (jedine koja je udarna – kako je to rekao ministar Šušak) i ponosim se tim poznanstvima i tim ljudima.

Danas posebno generalom Damirom Krstičevićem kojeg pokušavaju oblatiti oni koji nisu dostojni biti s njim spomenuti u istoj rečenici. Oni govore sami o sebi, kao što su o sebi govorili i svi oni koji su svojedobno na sličan način pokušavali oblatiti predsjednika Tuđmana, ministra Šuška, generala Gotovinu i mnoge druge zapovjednike i pripadnike Hrvatske vojske i policije, kao i sve branitelje i sam Domovinski rat.

dr. sc. Ivo Lučić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Dignitet hrvatske žrtve je visoko iznad politike

Objavljeno

na

Objavio

Ne dopustite da se na njihovoj žrtvi sukobljavaju stranačka i ideološka prepucavanja! Dignitet hrvatske žrtve je visoko iznad njih! Čuvajmo ga i branimo!

Ovom hvalevrijednom inicijativom gradonačelnika Ivana Penave konačno grad Vukovar uz veličanstvene mimohode sjećanja na poginule branitelje svakog 18. studenog, obnovu Vodotornja, simbola grada heroja i njegove ponosne zastave, konačno želi obilježiti  datum zadnjeg hrvatskog pokušaja proboja u okupirani, opkoljeni i porušeni Grad 13. listopada 1991. te odati priznanje i živućim hrvatskim žrtvama i stradalnicima koje ova njihova država konačno treba zaštititi od njihovih nekažnjenih mučitelja i ratnih zločinaca. Mi iz ostatka Hrvatske dođemo 18. studenog, a žrtve koje još žive u Vukovaru i okolici proživljavaju svoje traume kroz čitavu godinu – nebrojeno puta susrećući svoje mučitelje podrugljivih pogleda i neslanih dosjetki.  Poznaju ih žrtve, ali ih nisu prepoznale i institucije ove naše države, demokratske i pravne; DORH i glavni državni odvjetnici, MUP, obavještajne službe …? I tako je to u kontinuitetu kroz zadnjih 27 godina, a pogotovo od 2000. godine pa nadalje.

Po pitanju zaštite digniteta preživjelih žrtava ovom prigodom ću navesti svoje iskustvo vezano uz odnos državnih institucija prema vjerodostojnim svjedočanstvima žrtava osobno predanih na kriminalističku policiju u Ilici 335 u Zagrebu 29. studenog te 23. i 29. prosinca 2011. – službenik A.M.  Kopije svjedočanstava su predana i Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata.

Dakle, mnogo prije 2018. imali su ih još od kasnih devedesetih i prije 2011. Radilo se oko stotinu iscrpnih svjedočanstava od kojih je svako zavrjeđivalo barem pokretanje istrage. Koncem 2011., prije primitka Hrvatske u Europsku uniju (glasovanje na referendumu 22. siječnja 2012.), govorilo se mnogo o potrebi procesuiranja ratnih zločina, pa su u Hrvatskoj u medijima bila učestala izvješća o osobama označenim inicijalima i objašnjenja da se ne mogu pokrenuti istrage jer nema “vjerodostojnih svjedoka” ili “počinitelji nisu dostupni hrvatskom pravosuđu”. Pitao sam gospodina A. M. kako to da je toliko takvih slučajeva kad se radi o zločinima agresora, a kad je riječ o nekim osumnjičenima s hrvatske strane, onda ih se uhiti u zoru u krevetu obiteljske kuće i pritvori “da ne bi utjecali na svjedoke”? Odgovor je bio – da oni pisane  iskaze svjedoka s njihovim punim podatcima pošalju u policijske postaje na području počinjenja zločina ili mjesta prebivališta počinitelja, zatim čekaju odgovor nekoliko tjedana a onda ovisno o odgovoru postupaju. Zahvalio sam mu na odgovoru i rekao da ne trebam tražiti dodatnih objašnjenja!

Tko od ovih spomenutih stotinu svjedočanstava pročita samo dva pa poslije pročitanog i dalje ustraje na izjednačavanju veličine ljudske patnje i stradanja s banalnostima dnevnopolitičkih stranačkih prepucavanja, onda  takvi nisu dostojni ni javnog humanitarnog djelovanja niti političkog angažmana.

U prošlotjednom govoru predsjednika Srbije Vučića u Gazivodama na Kosovu (9. rujna) jasno je izrečen njegov stav o Miloševiću i njegovim ratnim pohodima, kao i njegov stav u odnosu na Hrvatsku pa se bojim da se uskoro klizećim pomacima ne želi njegovo uporno tumačenje “bivših Miloševićevih ratova” prikazati kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji, a Oluju “kao zločinačku akciju i najveće etničko čišćenje u poslijeratnoj Europi”.

U novije vrijeme čuje se i to da bi se posljedice prošloga rata trebale tretirati kao humanitarno pitanje! Nadam se da će se to odnositi samo na poginule i nestale.

Čim se prihvati terminologija protivničke strane bitka za istinu je izgubljena.  Na objede Vučića i njegovih propagandista nije dovoljno prešućivanje i odmahivanje rukom, treba žestoki i pravovremeni odgovor istinom – u protivnom će laž postati istinom.  To sljedbenici Dobrice Ćosića dobro znaju!

Konačno i ovogodišnji udžbenici za škole u Srbiji i republici srpskoj imaju poglavlje o ratovima Srbije u 90-im godinama pa će i u njima biti upisana i ta ‘druga istina’ o kojoj Vučić često govori kad su u pitanju prošli ratovi, i proširena svijetom, a nama će ostati za odgovoriti; ako se radilo o agresiji gdje su vam presude za počinitelje zločina?!  Odgovor pravne države ne može biti isprika “da nisu imali  pravovaljanih svjedoka ili da počinitelji nisu bili dostupni”!

Gradonačelniče, čestitka na obrani istine o Domovinskom ratu i obrani dostojanstva žrtava agresije, kako svih poginulih i nestalih tako i ovih živućih.

To je naša zajednička civilizacijska i moralna obveza. Ne dopustite da se na njihovoj žrtvi sukobljavaju stranačka i ideološka prepucavanja! Dignitet hrvatske žrtve je visoko iznad njih! Čuvajmo ga i branimo!

Ante Beljo,

predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i jedan od utemeljitelja HDZ-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

KAJKIĆ: ‘Božinoviću, građani ove zemlje će o zločinima uskoro sve doznati’

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam danas izjavu Božinovića na N1, i ne mogu vjerovati koliko lažu!!!

Nikola Kajkić oglasio se danas, nakon što je čuo medijske izjave ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Davora Božinovića:

“Gledam i slušam danas izjavu Božinovica na N1, i ne mogu vjerovati koliko lažu! Pitam vas Božinoviću-Milina, daj se više dogovorite jeste li me maknuli iz radne skupine ili sam otišao sam, kako ste danas rekli?

Morala bi postojati nekakva vaša pisana odluka o tome, vi bi malo ovako, pa malo onako, kako Vam to ovisno o situacijama i vremenu događanja odgovara… Jedno morate znati, ja Vaše neznanje, nerad i nered nisam i nikada neću prikrivati, a građani ove zemlje, posebno obitelji zrtava zločina, moraju i stoga će vjerujte mi uskoro doznati sve!”, obrušio se Kajkić preko društvene mreže.

Inače, zamjenik glavnog ravnatelja policije Josip Ćelić u ponedjeljak je najavio skori završetak istrage protiv policajca Nikole Kajkića za kojeg je kazao da je “udaljen iz službe zbog sumnje u tešku povredu službene dužnosti, odnosno lažiranja istrage i dokumenata o ratnim zločinima u Vukovaru.”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari