Pratite nas

Komentar

IVO LUČIĆ: Vučić opet sije sjeme zla koje u budućnosti ponovno može ‘dati ploda’.

Objavljeno

na

Pitanje je samo tko će te plodove požeti!?

Vučić je, baš onako palanački, usporedio predsjednika Tuđmana s Hitlerom, no zapravo bismo mogli s punim pravom usporediti Vučića s Hitlerom. Politika nasilnog stvaranja etnički čiste Velike Srbije u osnovi je bliska politici Trećega Reicha

Nije rat fudbalska utakmica pa da završi neriješeno – izjavio je svojevremeno ratni trebinjski gradonačelnik, reagirajući na jedan od brojnih mirovnih sporazuma koji su se u to vrijeme nudili i sklapali. Doista nije. Domovinski rat završen je ostvarenjem svih, ili gotovo svih, političkih i ratnih ciljeva koje je imala Republika Hrvatska i porazom politike koju je vodila Republika Srbija zajedno sa Srbima u Hrvatskoj i BiH. Njihovi ratni ciljevi neslavno su propali, izuzev stvaranja, preživljavanja i diplomatskog očuvanja Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.

Zato ovoga 5. kolovoza, kao i svake godine u protekla više od dva desetljeća, pobjednici slave Dan pobjede, a poraženi tuguju i žale zbog poraza. Slavlje ponekad može prijeći i u euforiju, ali to je uglavnom sporadično i kratkotrajno, djelomično pokvari atmosferu, ali ne ostavlja ozbiljnije posljedice na slavljenike. Istovremeno, na drugoj strani, tuga, ako potraje, može prijeći u frustraciju i depresiju koja često ima ozbiljne posljedice. Ona najozbiljnija manifestira se kao gubljenje veze s realnošću i bijeg u imaginarni svijet. Pacijent, u ovom slučaju srpska politička elita, bježi od stvarnosti, potiče samosažaljenje i osjećaj nedužnosti, potiskuje poraz i pozicionira se odnosno fiksira u neko drugo vrijeme, u neki drugi rat, u kojem su, barem tako vjeruju, oni pobijedili. U tom nadrealnom košmaru pomiješaju se pobjede i porazi, žrtve i zločinci, vojvode i komesari, kokarde i zvijezde, događaji, godine i osobe. Na pitanje o srpskim zločinima u Vukovaru, Srebrenici ili Vučitrnu oni odgovaraju pričom o ustaškim zločinima i srpskim stradanjima u Jasenovcu, kao da pitanja nije ni bilo i kao da se tamo negdje nikada ništa nije ni dogodilo, piše Ivo Lučić za novi Globus.

‘Hitler je htio svijet bez Židova’, Vučić je htio, i učinio, Srbiju bez Hrvata, bez Albanaca, bez Muslimana

Jednako tako, kao u bunilu, izvan vremena i konteksta, srpski političari, aktivisti i novinari govore o “progonu Srba iz Hrvatske” u kolovozu 1995. i “srpskim nevinim žrtvama”, a da ni jednom riječju, ni slučajno, ne kažu zašto su ti ljudi “prognani”, odnosno stradali. Samo se rijetki usude usporediti kolonu izbjeglica koji su na traktorima u ljeto 1995. napuštali Hrvatsku s kolonom vojnika JNA i srpskih dragovoljaca što su na tenkovima u ljeto i jesen 1991. uz svečani ispraćaj u Hrvatsku dolazili. Čak ni oni koji u kontekstu uzročno-posljedičnih veza vole reći kako ne bi bilo 1945. da nije bilo 1941. izbjegavaju po istoj toj logici zaključiti kako ne bi bilo ni 1995. da nije bilo 1991. Zato je za svaku racionalnu i suvislu analizu neophodno uzeti u obzir temeljne činjenice. Nakon tko zna kojeg ustanka u Srbu i “balvan” revolucije, s četvrtine teritorija Republike Hrvatske, okupiranog od JNA i srpske paravojske, prognano je oko 200.000 Hrvata i pripadnika nacionalnih manjina. Progonu je prethodio niz zločina nad Hrvatima: u Borovu Selu, Dalju, Tovarniku, Škabrnji, Voćinu, Vukovaru, Dubrovniku, Zadru, Slavonskom Brodu (u kojem je ubijeno 29 od preko 300 hrvatske djece) i u drugim mjestima diljem Hrvatske. U Domovinskom ratu poginulo je oko 14.000 Hrvata odnosno građana Republike Hrvatske na hrvatskoj strani i oko 6000 uglavnom Srba na srpskoj strani. Ranjeno je više od 30.000 hrvatskih građana od čega preko 1000 djece. Do sada su otkrivene 143 masovne grobnice, a Republika Hrvatska još traga za oko 1000 nestalih svojih građana. Srpski pobunjenici podržani od Srbije i JNA prouzročili su osim masovnih ljudskih stradanja i izravnu materijalnu štetu koju državni zavod za statistiku procjenjuje u desecima milijardi dolara.

Kakva je bila politika koja je dovela do tih stradanja i kako sve te žrtve racionalno objasniti i razumjeti!? Nema sumnje da je znatan dio Hrvata želio svoju nacionalnu državu, dio ih je bio i protujugoslavenski i protusrpski raspoložen, o političkoj emigraciji i nekim vanjskim utjecajima ne treba puno ni govoriti. Ipak, sve bi to ostalo na razini pustih želja da srpska politička elita, odmah poslije smrti Josipa Broza Tita nije krenula u “jačanje federacije” odnosno rušenje Jugoslavije. Ili će federacija postati “funkcionalna” i biti pod čvrstim i zagarantiranim srpskim utjecajem ili će se za Srbe u Jugoslaviji tražiti drugo rješenje, a ono ne isključuje bitke, pa ni one oružane, govorio je Slobodan Milošević. Upravo se on nametnuo kao “izvođač radova”, kao osoba koja će povesti srpski nacionalni pokret i ostvariti već odavno postavljene ciljeve. Ustav SFRJ iz 1974. nije dopuštao nametanje rješenja. Promjene su se mogle postići samo konsenzusom, a njega nije bilo. Kakva god bila, republička komunistička vodstva nisu bila spremna kapitulirati pred srbijanskim zahtjevima, svakako ne ono slovensko, pa ni hrvatsko. Svejedno je li to bilo zbog njihova čvrstog jugoslavenstva koje se dokazivalo obranom Ustava i tekovina AVNOJ-a, zbog kakvog takvog nacionalnog osjećaja ili straha od gubitka legitimiteta i vlasti. Tamo gdje je to bilo moguće, na Kosovu, u Vojvodini i Crnoj Gori uslijedila su rušenja vodstava. Balvan revoluciji prethodila je “jogurt revolucija” koju su predvodili profesionalni mitingaši, opskrbljeni topčiderskim dinarima, transparantima i parolama te burekom i jogurtom koji je često završavao na zidovima “omraženih” institucija koje su opsjedali. Miloševićeva izjava kako će se sistem mijenjati “institucionalno ili vaninstitucionalno”, što je, zapravo, značilo milom ili silom, bila je prava najava rata prije svih onih puno poznatijih prijetnji.

Usporedo sa službenom politikom SK Srbije jačala je i tamošnja tzv. građanska, a u stvari nacionalistička struktura. Mitinge “ugroženih Srba s Kosova” i “gladnih radnika” iz Rakovice i drugih socijalističkomastodontskih tvornica pratile su manifestacije u organizaciji Srpske pravoslavne crkve, od karavane s “moštima kneza Lazara” do otvaranja jama i iskapanja kostiju “srpskih mučenika” iz rata za koji se već mislilo da je završio. Pjevalo se kako će Srbija, koja je tri puta ratovala, opet u rat, “ako bude sreće”, i eto posrećilo im se. Komunizam je bio u krizi, tražila se alternativa, oživjele su uspomene na “drugi antifašistički pokret”, “prve gerilce u Europi” ili, jednostavnije rečeno, na četnički pokret i “čiča Dražu”. Brzo se i taj pokret raskolio na skupine okupljene oko dvojice vojvoda, Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja. Ovaj drugi izgledao je i nastupao luđe, valjda je zato okupio više pristaša i pobijedio u četničkom nadmetanju. Usred rata pristupio mu je i tada mlađahni Aleksandar Vučić, koji je nakon sljedećeg stranačkog raskola otišao s vojvodom Tomom Nikolićem. Po svemu sudeći, Vučić nije omirisao baruta. Nema slika sa šubarom i redenicima preko junačkih prsiju. Ostalo je zabilježeno tek da je druge huškao u rat, hrabrio ih i obećavao im Veliku Srbiju. Tako je govorio i 20. ožujka 1995. u Glini, kamo je došao kao pratnja Vojislavu Šešelju. Obećao je “braći Srbima i sestrama Srpkinjama, junačkom narodu srpske Banije, srpske Gline” da “nikada više ovde ustaška vlast odnosno zločinački režim Franje Tuđmana neće da dođe”. “Nikada Glina, Banija i Republika Srpska Krajina neće biti Hrvatska, te će (ako pobede srpski radikali) živeti u Velikoj Srbiji.” Junačio se i zaklinjao Vučić prepunoj dvorani oduševljenih posjetitelja. Četiri i po mjeseca kasnije, u kolovozu, u Glini se predao čitav srpski korpus. Republike Srpske Krajine više nije bilo, kao ni Srba u Glini i na Baniji. Umjesto Velike Srbije nastupila je velika nevolja, poraz i izbjeglištvo.

Vučić je “zaboravio” na dano obećanje, javno se odriče tog govora i tvrdi da nikada nije govorio o Velikoj Srbiji te da nikada nije bio četnik, ni on ni itko njegov. To mu mogu posvjedočiti i vojvode Šešelj i Nikolić. Nastavio je u istom šovinističkom stilu i s istom mržnjom govoriti o hrvatskoj državi, narodu i vlasti te se u istom stilu razmetati obećanjima. Posljednjih godina, obično početkom kolovoza, redovito obećava “braći Srbima i sestrama Srpkinjama, da nikada više neće biti Oluje”. Kako će je biti kada u Hrvatskoj među Srbima više nema ni volje ni snage za novu pobunu, a za to i on ima barem dio zasluga. Istina, Vučić ovakvim nastupima sije sjeme zla koje u budućnosti, u promijenjenim okolnostima, ponovno može dati ploda, pitanje je samo tko će te plodove požeti. Tvrdnja i “zakletva” da će “svi Srbi živjeti u jednoj državi” u velikoj se mjeri ostvarila, osim što žive u dvije Republici Srbiji i Republici Srpskoj. Vučić, Vulin, Dačić, i brojni drugi srbijanski dužnosnici ne dopuštaju, nakon svega, Srbima u Hrvatskoj živjeti u miru, raditi i graditi život i suživot. Njih žrtvuju za unutarnje dnevnopolitičke interese u Srbiji, gdje antihrvatska histerija i radikalna radikalska retorika donosi glasove i osigurava vlast. Vučić je prošli tjedan u Bačkoj Palanci baš onako palanački usporedio Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, a prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana s Hitlerom. Kada bismo uzvraćali na isti način, mogli bismo, zapravo, s punim pravom usporediti Vučića s Hitlerom. Politika mržnje, provokacije i sotoniziranja cijelih naroda, kao i nasilnog stvaranja etnički čiste Velike Srbije u osnovi je bliska politici Trećega Reicha. Za razliku od Hitlera i Vučića, Tuđman je Srbima nudio široku autonomiju i sva manjinska i ljudska prava, ali su njihovi politički lideri, među koje svakako spada i Vučić, odbijali svaku pomisao o opstanku hrvatske države i životu Srba u njoj. Što li o životu u Hrvatskoj danas misle predstavnici Srba u Hrvatskoj dok stoje tik uz Vučića i slušaju monstruozne uvrede upućene “svojoj državi”?

Vučić i njegova huliganska družina ne propuštaju priliku uvrijediti Hrvatsku, za što uglavnom koriste ofucane propagandne fraze o “ustaštvu” iz agitpropovskog arsenala propalog režima. Jedino je način upotrebe nešto drukčiji. Nekada su srbijanski propagandisti o tome govorili ozbiljnim tonom, mješavinom osude i prijetnje, svjesni da govore laži, ali s jasnim političkim ciljem. Ovi danas govore kao u transu, bez smisla i bez cilja, kao da moraju, kao da vjeruju i druge žele uvjeriti u ono što govore, a ne znaju što će s tim. Frustriran ratnim porazom, a možda i spoznajom da u Glini, gdje je on nekada guslio o Velikoj Srbiji, danas Marko Perković Thompson pjeva o Čavoglavama, izbljuvao je Vučić nove uvrede. Usporedio je Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, a Srbe u Hrvatskoj sa Židovima. Zloupotreba Židova i njihovo beskrupulozno uvlačenje u hrvatsko-srpske sukobe i prijepore stara je srpska taktika. U ljeto 1991. njihova je agentura minirala židovsko groblje i općinu u Zagrebu ne bi li kompromitirala hrvatske vlasti i prikazala ih antisemitima i fašistima. Hrvatska policija ih je otkrila i plan je propao. Ali, to je bila 1991., kada Hrvatska nije imala diplomaciju, dok ju je ona jugoslavenska tada, kao i desetljećima ranije, klevetala.

Pokušavati danas podvaliti Hrvatskoj antisemitizam može još samo Aleksandar Vučić ili netko njemu sličan, netko tko nema puno veze sa stvarnošću. Pogotovu na dan kada izraelski ratni zrakoplovi, izraelski piloti i časnici, zajedno s hrvatskima i američkima, sudjeluju u proslavi 23-godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja. Ne, rat doista nije nogometna utakmica, nije završio neriješeno. Hrvatska je pobijedila i nema pravo na iracionalnost, jer pobjeda obvezuje.

Ivo Lučić/GLOBUS

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Velimir Bujanec: PARTIJA IMA NOVI SLOGAN: SDP – Samo Dva Promila!

Objavljeno

na

Objavio

Vojkova Vera mrtva pijana ubila je čovjeka. Crveni gradonačelnik kaže da “čeka činjenice” i da je do daljnjega njegova pročelnica suspendirana. I to je kao neka kazna…

Druže Vojko, evo ti tri činjenice i nemoj misliti da je narod glup:

1. LUĐAKINJA NA CESTI – Vera BB je vozila čak 3 km u suprotnome smjeru, zbog čega je Bina-Istra zatvorila sve ulaze na Ipsilon i tako pokušala spriječiti zlo koje se na kraju ipak dogodilo.

2. DVA PROMILA – Vojkova Vera napuhala je čak 1,81 promila, čega se ne bi posramio čak niti njezin stariji partijski drug Neđa Stazić! Ali, uz bitnu razliku – Neđa, kada malo više popije, vozi bicikl pa je opasnost uglavnom veća za njega samoga, nego za okolinu.

3. MRTAV ČOVJEK – Pijana pročelnica ubila je, vozeći u suprotnome smjeru, 41-godišnjeg Hrvata i ozlijedila dijete koje je završilo u riječkoj bolnici.

Unatoč ovim činjenicama, Vojko Obersnel nije imao snage otići u bolnicu i pogledati u oči tom djetetu i toj obitelji, nego je sućut izrazio iz udobnosti svoje fotelje, čuvajući pritom onu pročelničku za drugaricu Veru.

Inače, Vojkova Vera već je vozila pijana i izazvala prometnu – u svibnju prošle godine! Pobjegla je s mjesta nesreće i tek kasnije, nakon nekoliko sati, napuhala 0,4 promila. Rekla je da je “bila pod stresom i popila dvije da dođe k sebi”! Vojko ju je i tada štitio, a riječki ‘Novi list’ zajedno s većinom “neovisnih” medija priču je prvo zataškao, a potom je “otkrio” – tek nakon mjesec dana, jer su bili lokalni izbori i nije se smjelo ugroziti SDP i Vojka.

I sada zamislite da je u suprotnome smjeru autocestom mrtav pijan vozio neki HDZ-ovac ili još tvrđi “desničar” – i da je ubio čovjeka, ugrozio život djeteta i jedne cijele obitelji… DORH bi promptno podnio zahtjev za njegovo pritvaranje “radi opasnosti od ponavljanja djela”, a imbexovski mediji mjesecima bi ga razapinjali i gazili, ne bi silazio s naslovnica… “Velike” televizije iz dana u dan bi vrtile snimku nadzornih kamera sa autoceste… Naravno, pljuštale bi i ostavke, na koju crveni gradonačelnik niti ne pomišlja, a da je prije godinu dana smijenio svoju Veru, možda se ovaj zločin ne bi dogodio. Možda bi čovjek danas bio živ, a dijete ne bi završilo u bolnici?!

Da se razumijemo, nitko od nas nije anđeo i mnogi koji puta popiju previše, ali nismo svi toliko glupi i bahati da pijani sjedamo za volan i ugrožavamo tuđe, pa i svoj vlastiti život. No, ovi što su crveni u duši misle da smiju biti crveni i za volanom – od alkohola! Jer, crveni od srama i onako nikada nisu bili…

I na kraju, nemojte me tjerati da nabrojim koliko je SDP-ovaca vozilo pijano i koliko je toga ‘milicija’ Ostoje Rankovića zataškala, kada su bili na vlasti. Popis je dugačak, a po alkoholu smrde od glave… U Rijeci su samo malo bahatiji, jer sa vlasti nisu silazili od ‘45.

P.S. Čekamo komentar grbavog Peđe ili Aleksandra (Momčile) Đujića – pa kada se oglase, objavit ćemo u kakvim su sve situacijama oni vozili. I koga… komentirao je Velimir Bujanec.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

DUJMOVIĆ: Bajaga je ili glup ili pokvaren!

Objavljeno

na

Objavio

Neki dan na tri stranice intervju Ivana Jakovčića u Večernjem, a da mu se nije postavilo jedno jedino pitanje koji bi mu svaki hrvatski građanin postavio “ kako gleda na činjenicu da je Bajaga koju noć prije Oluje pjevao Martićevcima u Kninu bodreći ih uoči Oluje u kojoj su nota bene sudjelovali i istarski Hrvati”? I po čemu je ta cinjenica irelevantna moralno i ljudski i danas i sutra? I kako u tom kontekstu sučeliti odluku da Bajaga u Arenu može, a Thompson ne može? Piše Tihomir Dujmović

Onda pak tekst u Jutarnjem gdje Bajagin menager detaljno raspreda gdje će sve Bajaga pjevati po Hrvatskoj ali opet, kao po nečijoj komandi, nema pitanja o sramnom Bajaginom koncertu u Kninu! Niti jednoj jedinog pitanja o meritumu! Kao da čitamo Borbu, komunistički Vjesnik ili beogradsku Politiku osamdesetih! Čisti agitprop! Branimo Bajagu pod svaku cijenu i prešutimo sve što ga kompromitira! No i brojni drugi mediji se prave blesavi!

Tko je bio u ovom ratu, tko je osjetio rat, tko je ikada doživio jednu granatu makar na sto metara od sebe, tko je ikada bio na prvoj crti bojišnice dok mu je žena u podrumu u samrtnom strahu privila dijete k sebi moleći se Bogu da grad ili selo ne padne znajući da će u tom slučaju biti zaklana, taj nikada neće zaboraviti da je topnike na drugoj strani koju noć prije Oluje pjesmom hrabrio i bodrio Momčilo Bajagic Bajaga!

On je sam u jednom intervjuu priznao da je pjevao i u Banja Luci i u Kninu 1994 godine dakle o toj činjenici nema dileme. Bajaga jedino tvrdi da je drzao humanitarni koncert za djecu bez roditelja, ali mi uvjjek u toj analizi protivničke strane cujemo da su tamo bili kuhari, bolnicari, eventualno strazari kad god nekoga iz tzv.. Krajjne pitate sto je radio u ratu. Svi su bili kuhari, kuriri, eventualno radio vezisti! Pa je onda i Bajaga pjevao humanitarno !!!Bajaga o tome na jednom mjestu kaze:” Zamislite, da li ima problema što sam u Banja Luci i Kninu pjevao humanitarno? Što bi onda bio pandan tome da se ljutim ako neki hrvatski bend svira za djecu Zrenjanina ili Niša! Pa za vrijeme rata su pjevali i hrvatski muzičari”.

‘Kreće armija srpska, i jednom zauvek, sve će da vas smrska’

Bajaga je ili glup ili pokvaren! Jer on je pjevao u okupiranom Kninu a njemu je to irelevantno! A to je srce problema!
Pjevali su i hrvatski glazbenici u ratu, veli Bajaga. Da, ali nije hrvatska vojska okupirala dio Srbije nego obratno! Nisu hrvatski glazbenici pjevali na okupiranom srbijanskom tlu! Ali je on pjevao u okupiranom Kninu. I njemu to ni onda ni danas nije problematično. Jeste li glupi gospodine ili ste pokvareni?

Bajaga bi htio biti američki liberal i demokrat i u isto vrijeme pjevati američkim vojnicima u Vijetnamu! Perverznije od toga je jedino činjenica da su se ovdje pojavila dva vijetnamca, Gibboni i Mile Kekin, koji brane agresorsko glazbalo!

Dujmović: Hrvati Istre, dok Vama u Areni pjeva Bajaga mom prijatelju Ivanu previjaju rane od tog “smrskanja”

Pjevati 1994 u Banja Luci i Kninu se nije moglo bez odobrenja Karađića i Martića, ali niti bez stanovitog Bajaginog političkog slaganja sa tim likovima! Vidite, Bajaga je na Martićev poziv pristao! Pristati pjevati u okupiranom Kninu, pristati pjevati u Karadžićevoj Banja Luci, to bez stanovitog razumijevanja tih politika nije moguće! A pjevati četnicima uoči Oluje, to ne može svatko I nije to ni napravio svatko! Ali, Bajaga jest!

Pjevati četnicima u Banja Luci i Kninu uoči Oluje znači poslati jasnu poruku: ja sam Vaš! Ja sam s Vama! Iz Beograda sam povukao da bih vam to dokazao! Kao što Mile Kekin pjeva Hrvatima “ ja nisam vaš! Moji su pobjedili 1945”!

Da ga je 1994 godine Gojko Šušak pozvao da svira za ne znam kakav humanitarni koncert Mile Kekin bi to odbio! Jer, je tadašnja hrvatska borba suprotna intimnim Kekinim uvjerenjima! “Ja nisam vas! Moji su pobijedili 1945”! Sve razumijemo: 1995 je nastala hrvatska, a 1945 jugoslavenska država! Ti dakle nisi za hrvatsku, Mili Kekinu fali jugoslavenska država.
Odnos dakle prema tom Bajaginom koncertu je odnos prema Domovinskom ratu. I stoga se Gibboni svojim držanjem prema Bajagi ušetao u minsko polje.

Gibonni je sjajan glazbenik, Gibboni je iznimno talentiran, no obzirom da se sada na Bajaginom koncertu u Puli pojavio sa superlativima o samom Bajagi, postavlja se pitanje zbog čega preko gore navedenih činjenica prelazi sa takvom lakoćom? Ako je ova tema borba za drustvenu moralnu normu, a jest,onda se moramo dogovoriti sto je moralno. Drzanje Olivera Dragojevic koji kao goli moralni ekstrakt kaze” nikad necu svirati u Beogradu” ili je moralna norma Tereza Kesovija koja je i nakon sto su joj cetnici srusili kucu i pred tv kamerama pokazivali sadrzaj njenog ormara kako bi je ponizili na svaki nacin, otisla u Beograd za bolji honorar i drzala koncert pod nazivom “ prijatelji stari gdje ste”?

Mi se moramo dogovoriti tko je tu moralan, a tko zasluzuje prijezir. Neka Gibonni obiđe hrvatske ratne vojne invalide, neka ih pogleda u oči i neka njima kaze da je covjek kojj je pjesmom stajao iza srpskog nišanđije sto je iduce jutro raznio ruku ili nogu hrvatskom branitelju “ jedan jako dobar covjek” kako je rekao za Bajagu u pulskoj areni!

Jer na dugom frontu pokušaja izjednačavanja krivnje za zadnji rat, na širokom frontu manipulacija na temu kako je to bio građanski rat nalazi se i nagazna mina pod nazivom Momčilo Bajagić Bajaga! Ako on ne treba snositi nikakvu moralnu odgovornost za svoj četnicki pjevački staž, onda je u određivanju moralnih kriterija vojnički receno, palo važno uporište i otvara se široko polje koje će popuniti vojska sličnih Martićevih i Karadžićevih pristalica! Jer, znate, nisu baš svi pjevali u Kninu! Niti su svi bili pozvani u Knin!

Nećemo dakle jednako tretirati nekog Balaševića i Bajagu! Nisu isto Tereza i Oliver! Ta ambicija da se sve gurne u isto blato, taj naglašeni moralni relativizam, ta koordinirana sutnja o Bajaginom koncertu u Kninu , to medijsko prešućivanje Oliverovog moralnog stava, sve je to jedna te ista melodija!

A ona se pjeva u isto vrijeme dok se Thompsonu zabranjuje pjevati.

“Bajaga je dobar čovjek”, imao je potrebu u sred pulske arene reći Gibboni, a je li Thompson dobar čovjek? Pogledajte tu solidarnost Gibonija i Mile Kekina prema nekome tko je pjevao četnicima uoči povijesne bitke i paralelni odijum prema bivšem branitelju koji se ne odriče pozdrava ZDS. Taj stav, taj gard, to uvjerenje da kad moraš birati izmedu ZDS i nekoga tko je nedvosmisleno bio na drugoj strani, ti podmetneš leđa za onoga tko je u ratu pjevao i Karadžiću i Martiću u korist, to je definicija hrvatskog jugoslavenstva i samo srce mentalnog gradanskog rata koji traje u ovoj zemlji. Nismo li taj film vec gledali?

Osim toga, činjenica da hrvatska glazbena scena cehovski ako nikako drugačije nije stala iza Thompsona a Gibboni i Hladno pivo tako srdačno i iskreno opraštaju Bajagi nešto neoprostivo, skandalozno je samo po sebi.

Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari