Pratite nas

Komentar

IVO LUČIĆ: Vučić opet sije sjeme zla koje u budućnosti ponovno može ‘dati ploda’.

Objavljeno

na

Pitanje je samo tko će te plodove požeti!?

Vučić je, baš onako palanački, usporedio predsjednika Tuđmana s Hitlerom, no zapravo bismo mogli s punim pravom usporediti Vučića s Hitlerom. Politika nasilnog stvaranja etnički čiste Velike Srbije u osnovi je bliska politici Trećega Reicha

Nije rat fudbalska utakmica pa da završi neriješeno – izjavio je svojevremeno ratni trebinjski gradonačelnik, reagirajući na jedan od brojnih mirovnih sporazuma koji su se u to vrijeme nudili i sklapali. Doista nije. Domovinski rat završen je ostvarenjem svih, ili gotovo svih, političkih i ratnih ciljeva koje je imala Republika Hrvatska i porazom politike koju je vodila Republika Srbija zajedno sa Srbima u Hrvatskoj i BiH. Njihovi ratni ciljevi neslavno su propali, izuzev stvaranja, preživljavanja i diplomatskog očuvanja Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.

Zato ovoga 5. kolovoza, kao i svake godine u protekla više od dva desetljeća, pobjednici slave Dan pobjede, a poraženi tuguju i žale zbog poraza. Slavlje ponekad može prijeći i u euforiju, ali to je uglavnom sporadično i kratkotrajno, djelomično pokvari atmosferu, ali ne ostavlja ozbiljnije posljedice na slavljenike. Istovremeno, na drugoj strani, tuga, ako potraje, može prijeći u frustraciju i depresiju koja često ima ozbiljne posljedice. Ona najozbiljnija manifestira se kao gubljenje veze s realnošću i bijeg u imaginarni svijet. Pacijent, u ovom slučaju srpska politička elita, bježi od stvarnosti, potiče samosažaljenje i osjećaj nedužnosti, potiskuje poraz i pozicionira se odnosno fiksira u neko drugo vrijeme, u neki drugi rat, u kojem su, barem tako vjeruju, oni pobijedili. U tom nadrealnom košmaru pomiješaju se pobjede i porazi, žrtve i zločinci, vojvode i komesari, kokarde i zvijezde, događaji, godine i osobe. Na pitanje o srpskim zločinima u Vukovaru, Srebrenici ili Vučitrnu oni odgovaraju pričom o ustaškim zločinima i srpskim stradanjima u Jasenovcu, kao da pitanja nije ni bilo i kao da se tamo negdje nikada ništa nije ni dogodilo, piše Ivo Lučić za novi Globus.

‘Hitler je htio svijet bez Židova’, Vučić je htio, i učinio, Srbiju bez Hrvata, bez Albanaca, bez Muslimana

Jednako tako, kao u bunilu, izvan vremena i konteksta, srpski političari, aktivisti i novinari govore o “progonu Srba iz Hrvatske” u kolovozu 1995. i “srpskim nevinim žrtvama”, a da ni jednom riječju, ni slučajno, ne kažu zašto su ti ljudi “prognani”, odnosno stradali. Samo se rijetki usude usporediti kolonu izbjeglica koji su na traktorima u ljeto 1995. napuštali Hrvatsku s kolonom vojnika JNA i srpskih dragovoljaca što su na tenkovima u ljeto i jesen 1991. uz svečani ispraćaj u Hrvatsku dolazili. Čak ni oni koji u kontekstu uzročno-posljedičnih veza vole reći kako ne bi bilo 1945. da nije bilo 1941. izbjegavaju po istoj toj logici zaključiti kako ne bi bilo ni 1995. da nije bilo 1991. Zato je za svaku racionalnu i suvislu analizu neophodno uzeti u obzir temeljne činjenice. Nakon tko zna kojeg ustanka u Srbu i “balvan” revolucije, s četvrtine teritorija Republike Hrvatske, okupiranog od JNA i srpske paravojske, prognano je oko 200.000 Hrvata i pripadnika nacionalnih manjina. Progonu je prethodio niz zločina nad Hrvatima: u Borovu Selu, Dalju, Tovarniku, Škabrnji, Voćinu, Vukovaru, Dubrovniku, Zadru, Slavonskom Brodu (u kojem je ubijeno 29 od preko 300 hrvatske djece) i u drugim mjestima diljem Hrvatske. U Domovinskom ratu poginulo je oko 14.000 Hrvata odnosno građana Republike Hrvatske na hrvatskoj strani i oko 6000 uglavnom Srba na srpskoj strani. Ranjeno je više od 30.000 hrvatskih građana od čega preko 1000 djece. Do sada su otkrivene 143 masovne grobnice, a Republika Hrvatska još traga za oko 1000 nestalih svojih građana. Srpski pobunjenici podržani od Srbije i JNA prouzročili su osim masovnih ljudskih stradanja i izravnu materijalnu štetu koju državni zavod za statistiku procjenjuje u desecima milijardi dolara.

Kakva je bila politika koja je dovela do tih stradanja i kako sve te žrtve racionalno objasniti i razumjeti!? Nema sumnje da je znatan dio Hrvata želio svoju nacionalnu državu, dio ih je bio i protujugoslavenski i protusrpski raspoložen, o političkoj emigraciji i nekim vanjskim utjecajima ne treba puno ni govoriti. Ipak, sve bi to ostalo na razini pustih želja da srpska politička elita, odmah poslije smrti Josipa Broza Tita nije krenula u “jačanje federacije” odnosno rušenje Jugoslavije. Ili će federacija postati “funkcionalna” i biti pod čvrstim i zagarantiranim srpskim utjecajem ili će se za Srbe u Jugoslaviji tražiti drugo rješenje, a ono ne isključuje bitke, pa ni one oružane, govorio je Slobodan Milošević. Upravo se on nametnuo kao “izvođač radova”, kao osoba koja će povesti srpski nacionalni pokret i ostvariti već odavno postavljene ciljeve. Ustav SFRJ iz 1974. nije dopuštao nametanje rješenja. Promjene su se mogle postići samo konsenzusom, a njega nije bilo. Kakva god bila, republička komunistička vodstva nisu bila spremna kapitulirati pred srbijanskim zahtjevima, svakako ne ono slovensko, pa ni hrvatsko. Svejedno je li to bilo zbog njihova čvrstog jugoslavenstva koje se dokazivalo obranom Ustava i tekovina AVNOJ-a, zbog kakvog takvog nacionalnog osjećaja ili straha od gubitka legitimiteta i vlasti. Tamo gdje je to bilo moguće, na Kosovu, u Vojvodini i Crnoj Gori uslijedila su rušenja vodstava. Balvan revoluciji prethodila je “jogurt revolucija” koju su predvodili profesionalni mitingaši, opskrbljeni topčiderskim dinarima, transparantima i parolama te burekom i jogurtom koji je često završavao na zidovima “omraženih” institucija koje su opsjedali. Miloševićeva izjava kako će se sistem mijenjati “institucionalno ili vaninstitucionalno”, što je, zapravo, značilo milom ili silom, bila je prava najava rata prije svih onih puno poznatijih prijetnji.

Usporedo sa službenom politikom SK Srbije jačala je i tamošnja tzv. građanska, a u stvari nacionalistička struktura. Mitinge “ugroženih Srba s Kosova” i “gladnih radnika” iz Rakovice i drugih socijalističkomastodontskih tvornica pratile su manifestacije u organizaciji Srpske pravoslavne crkve, od karavane s “moštima kneza Lazara” do otvaranja jama i iskapanja kostiju “srpskih mučenika” iz rata za koji se već mislilo da je završio. Pjevalo se kako će Srbija, koja je tri puta ratovala, opet u rat, “ako bude sreće”, i eto posrećilo im se. Komunizam je bio u krizi, tražila se alternativa, oživjele su uspomene na “drugi antifašistički pokret”, “prve gerilce u Europi” ili, jednostavnije rečeno, na četnički pokret i “čiča Dražu”. Brzo se i taj pokret raskolio na skupine okupljene oko dvojice vojvoda, Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja. Ovaj drugi izgledao je i nastupao luđe, valjda je zato okupio više pristaša i pobijedio u četničkom nadmetanju. Usred rata pristupio mu je i tada mlađahni Aleksandar Vučić, koji je nakon sljedećeg stranačkog raskola otišao s vojvodom Tomom Nikolićem. Po svemu sudeći, Vučić nije omirisao baruta. Nema slika sa šubarom i redenicima preko junačkih prsiju. Ostalo je zabilježeno tek da je druge huškao u rat, hrabrio ih i obećavao im Veliku Srbiju. Tako je govorio i 20. ožujka 1995. u Glini, kamo je došao kao pratnja Vojislavu Šešelju. Obećao je “braći Srbima i sestrama Srpkinjama, junačkom narodu srpske Banije, srpske Gline” da “nikada više ovde ustaška vlast odnosno zločinački režim Franje Tuđmana neće da dođe”. “Nikada Glina, Banija i Republika Srpska Krajina neće biti Hrvatska, te će (ako pobede srpski radikali) živeti u Velikoj Srbiji.” Junačio se i zaklinjao Vučić prepunoj dvorani oduševljenih posjetitelja. Četiri i po mjeseca kasnije, u kolovozu, u Glini se predao čitav srpski korpus. Republike Srpske Krajine više nije bilo, kao ni Srba u Glini i na Baniji. Umjesto Velike Srbije nastupila je velika nevolja, poraz i izbjeglištvo.

Vučić je “zaboravio” na dano obećanje, javno se odriče tog govora i tvrdi da nikada nije govorio o Velikoj Srbiji te da nikada nije bio četnik, ni on ni itko njegov. To mu mogu posvjedočiti i vojvode Šešelj i Nikolić. Nastavio je u istom šovinističkom stilu i s istom mržnjom govoriti o hrvatskoj državi, narodu i vlasti te se u istom stilu razmetati obećanjima. Posljednjih godina, obično početkom kolovoza, redovito obećava “braći Srbima i sestrama Srpkinjama, da nikada više neće biti Oluje”. Kako će je biti kada u Hrvatskoj među Srbima više nema ni volje ni snage za novu pobunu, a za to i on ima barem dio zasluga. Istina, Vučić ovakvim nastupima sije sjeme zla koje u budućnosti, u promijenjenim okolnostima, ponovno može dati ploda, pitanje je samo tko će te plodove požeti. Tvrdnja i “zakletva” da će “svi Srbi živjeti u jednoj državi” u velikoj se mjeri ostvarila, osim što žive u dvije Republici Srbiji i Republici Srpskoj. Vučić, Vulin, Dačić, i brojni drugi srbijanski dužnosnici ne dopuštaju, nakon svega, Srbima u Hrvatskoj živjeti u miru, raditi i graditi život i suživot. Njih žrtvuju za unutarnje dnevnopolitičke interese u Srbiji, gdje antihrvatska histerija i radikalna radikalska retorika donosi glasove i osigurava vlast. Vučić je prošli tjedan u Bačkoj Palanci baš onako palanački usporedio Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, a prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana s Hitlerom. Kada bismo uzvraćali na isti način, mogli bismo, zapravo, s punim pravom usporediti Vučića s Hitlerom. Politika mržnje, provokacije i sotoniziranja cijelih naroda, kao i nasilnog stvaranja etnički čiste Velike Srbije u osnovi je bliska politici Trećega Reicha. Za razliku od Hitlera i Vučića, Tuđman je Srbima nudio široku autonomiju i sva manjinska i ljudska prava, ali su njihovi politički lideri, među koje svakako spada i Vučić, odbijali svaku pomisao o opstanku hrvatske države i životu Srba u njoj. Što li o životu u Hrvatskoj danas misle predstavnici Srba u Hrvatskoj dok stoje tik uz Vučića i slušaju monstruozne uvrede upućene “svojoj državi”?

Vučić i njegova huliganska družina ne propuštaju priliku uvrijediti Hrvatsku, za što uglavnom koriste ofucane propagandne fraze o “ustaštvu” iz agitpropovskog arsenala propalog režima. Jedino je način upotrebe nešto drukčiji. Nekada su srbijanski propagandisti o tome govorili ozbiljnim tonom, mješavinom osude i prijetnje, svjesni da govore laži, ali s jasnim političkim ciljem. Ovi danas govore kao u transu, bez smisla i bez cilja, kao da moraju, kao da vjeruju i druge žele uvjeriti u ono što govore, a ne znaju što će s tim. Frustriran ratnim porazom, a možda i spoznajom da u Glini, gdje je on nekada guslio o Velikoj Srbiji, danas Marko Perković Thompson pjeva o Čavoglavama, izbljuvao je Vučić nove uvrede. Usporedio je Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, a Srbe u Hrvatskoj sa Židovima. Zloupotreba Židova i njihovo beskrupulozno uvlačenje u hrvatsko-srpske sukobe i prijepore stara je srpska taktika. U ljeto 1991. njihova je agentura minirala židovsko groblje i općinu u Zagrebu ne bi li kompromitirala hrvatske vlasti i prikazala ih antisemitima i fašistima. Hrvatska policija ih je otkrila i plan je propao. Ali, to je bila 1991., kada Hrvatska nije imala diplomaciju, dok ju je ona jugoslavenska tada, kao i desetljećima ranije, klevetala.

Pokušavati danas podvaliti Hrvatskoj antisemitizam može još samo Aleksandar Vučić ili netko njemu sličan, netko tko nema puno veze sa stvarnošću. Pogotovu na dan kada izraelski ratni zrakoplovi, izraelski piloti i časnici, zajedno s hrvatskima i američkima, sudjeluju u proslavi 23-godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja. Ne, rat doista nije nogometna utakmica, nije završio neriješeno. Hrvatska je pobijedila i nema pravo na iracionalnost, jer pobjeda obvezuje.

Ivo Lučić/GLOBUS

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Thompson: ‘Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo koristili u Domovinskom ratu’

Objavljeno

na

Objavio

Management pjevača Marka Perkovića Thompsona na službenoj je Facebook stranici objavio post koji završava pokličem ‘Za dom spremni’.

“Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo s ponosom koristili u Domovinskom ratu – ZA DOM SPREMNI!”, stoji u objavi na facebook profilu Marka Perkovića Thompsona uz koju je objavljen i video s koncerta gdje izvodi pjesmu ‘Bojna Čavoglave’.

Navodno je riječ o snimci snimljenoj tijekom koncerta na Dan pobjede 5. kolovoza u Kninu prije nekoliko godina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Andrija Hebrang: Budimir Lončar i Ivica Račan najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar u utorak je priopćenjem izvijestio kako niti može niti želi primiti Medalju grada Zagreba jer ne želi, kako navodi, ni na koji način sudjelovati u žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku, nakon što je, ističe, postao predmetom “kampanje koja poprima sve odlike javnog linča” te neutemeljenih i bespredmetnih optužbi na koje institucije države “znakovito šute”. Za Andriju Hebranga, ovakav je rasplet događaja sramota hrvatske Države.

-Sramota je hrvatske države da je medalju odbio Budimir Lončar, a da dodjelu medalje prethodno nije spriječila Vlada Republike Hrvatske, Hrvatski sabor i institucije koje po ustavu moraju štititi Domovinski rat. Zašto Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju, dapače samo duboku i oštru osudu – rekao je Andrija Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi Hrsvijet

Hebrang nadalje navodi kako je nekadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova odgovoran za smrt 7.263 civila.

– Ulogu Budimira Lončara dobro sam istražio kad sam radio svoju knjigu ‘Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’. Tada sam analizirao Ivicu Račana koji je predao oružje Beogradu, odnosno, KOS-u i analizirao sam Lončara koji je glasao u ime Jugoslavije za embargo. Ustvrdio sam u svojoj knjizi da su njih dvojica najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj jer čim smo se naoružali, nažalost ilegalno pa je dulje trajalo, onda se zaustavilo ubijanje civila jer smo ih mogli braniti – kaže Hebrang.

Ocijenio je kako ulogu Budimira Lončara iz 1991. godine možemo pobliže vidjeti iz knjige Carole Hodge ‘Britain and the Balkans (Routledge Advances in European Politics)’, Britanke koja je bila u službi u Ujedinjenim narodima.

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

-Kroz to što je ona napisala, čemu je tada svjedočila i ono što sam ja tada svjedočio, imamo cijelu priču o tome što se dogodilo, tvrdi ratni ministar zdravstva.

Smatra kako postoje najmanje dva razloga zbog kojih Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju već samo duboku i oštru osudu.

-Jedan razlog je što je poput Josipa Manolića 1945. godine bio načelnik OZN-e i to je nešto što će povijest jednog dana istražiti i reći svoju konačnu prosudbu i oko toga nam Lončar i njegovi istomišljenici mogu lagati koliko hoće. Ali u vremenu u kojem smo mi svjedoci, nama koji smo se borili za ovu državu, ne može lagati. Kad sam istraživao zločine nad civilima koje je počinio srpsko-crnogorski agresor onda sam osim evidencije i identifikacije svih ubijenih u svojoj knjizi opisao razloge i zašto je došlo do toga. Jedan razlog je Ivica Račan koji je predao oružje Teritorijalne obrane KOS-u između dva kruga prvih demokratskih izbora 1990. godine. Kad su u prvom krugu komunisti vidjeli da gube onda su brzo predali oružje ne dočekavši drugi krug jer bi onda hrvatski narod bio naoružan i onda bi se rezultati tih izbora mogli i obraniti. Drugi je Budimir Lončar koji je 1991. godine bio ministar vanjskih poslova Jugoslavije. Prijedlog nekih zainteresiranih zemalja uključujući i službeni Beograd bio je da se proglasi embargo za kupovinu oružja bivšim zemljama Jugoslavije. Zašto? Zato da bi se razlika u naoružanju između Srbije s jedne strane, u čijim rukama je bilo upravljanje s JNA i sa svim oružjem, i ostalih zemalja, uključujući i Hrvatsku, zabetonirala. To je značilo omjer tisuće i tisuće artiljerijskih jedinica i kratkog oružja s jedne strane naprama nula, odnosno lovačkom oružju s druge strane”, rekao je Hebrang i dodao kako se jedino zabranom kupovine oružja to moglo zabetonirati i osigurati brza pobjeda Beograda.

Podsjetio je kako je Hrvatska već tada dobro lobirala u New Yorku te kako smo održavali, u tihoj diplomaciji, pregovore s Narodnom Republikom Kinom koja je kao velika sila imala pravo veta na odluke Vijeća sigurnosti.

-Kina je prihvatila uložiti veto, ali je imala jedan uvjet. Naime, rekli su, ako vaš ministar vanjskih poslova odbije embargo, onda ćemo mi uložiti veto u slučaju izglasavanja. Taj ministar je bio Budimir Lončar i isključivo o njemu je ovisilo hoće li Kina uložiti veto ili neće. Kako se Lončar jasno opredijelio za embargo, Kina nije mogla ići protiv matične države koja prihvaća taj embargo, a to je onda bila Jugoslavija – podsjetio je Hebrang.

Uvjeren je kako je upravo tu napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama.

-I tu je Budimir Lončar zabetonirao naoružavanje Hrvatske i napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama. Prvo, da su nam pobili 7.263 civila jer nismo imali oružja za braniti ih, zaustavili smo to ubijanje tek kad smo se ilegalno naoružali. Drugo uveli smo mladu hrvatsku državu u sustav međunarodnog šverca oružja kako bi se obranili temelji države. Dakle, natjerao nas je na protuzakonito poslovanje koje se ukorijenilo u nekim elementima države i vuklo je dugo godina tragove. To su njegovi grijesi za koje je trebao biti procesuiran da je Hrvatska bila normalna država – kaže Andrija Hebrang

Smatra kako su od kaznenog progona Lončara spasile prvo priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani, a kasnije i savjetnička fotelja predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću.

-Lako je demantirati priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani jer se može pogledati izjava predsjednika Tuđmana koji je vrlo jasno rekao kako Budimir Lončar zagovara agresorsku stranu. Njega je spasio i njegov istomišljenik u svemu Stjepan Mesić koji ga je 2000. izvukao iz naftalina i dao mu prvu funkciju nakon toliko godina i stavio ga za svog savjetnika. Naravno, isto je nastavio i Ivo Josipović i tako umjesto kazne stigla ga je nagrada – smatra Hebrang.

Na koncu, ponavlja kako je ovo s medaljom grada Zagreba svojevrsna sramota.

-Ponavljam sramota je da ju je odbio on. Mislim kako su se svi odgovorni za čuvanje istine i ugleda Domovinskog rata trebali oglasiti i to osuditi – zaključio je za Direktno Andrija Hebrang, prenosi Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari