Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas

Objavljeno

na

AP
Bodljikavu žicu mađarska komunistička vlast držala je do 1989., kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva DDR-a, pa se raspao komunistički istočni blok, ujedinila Njemačka, a zatim i Europa…

Prije skoro sedamdeset godina mađarski pravnik, sociolog i političar Istvan Bibo napisao je da je egzistencijalni strah za zajednicu najznakovitija crta istočnoeuropske i srednjoeuropske političke duhovnosti. Da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno ju je samo zanijekati, osporiti, dovesti u pitanje njezine korijene, povijest ili čak njezine mitove. Ta bi konstatacija mogla pomoći onima koji žele razumjeti današnju društvenu stvarnost i politička kretanja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. Naravno, ako netko uopće želi razumjeti tu stvarnost i te procese. Onaj tko to doista želi mogao bi poći od činjenice da su Mađari ponovno postavili bodljikavu žicu na granice. Ponovno, zato što je tu žicu mađarska komunistička vlast držala sve do svibnja 1989. kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva Njemačke Demokratske Republike u Austriju i Saveznu Republiku Njemačku.

Mađari su uklonili žicu, raspao se komunistički istočni blok, ujedinila se Njemačka, zatim se ujedinila i Europa. Što će se dogoditi sada kada su Mađari vratili žicu, vidjet ćemo. Svakako treba imati na umu da je ona prva žica sprečavala Mađare (i druge Srednjo/istočnoeuropljane) da pobjegnu iz zemalja “s pravednom, plemenitom vlašću i idealnim uređenjem”, dok ova danas sprečava strance ilegalno ući u Mađarsku (i druge zemlje Europske Unije) koja navodno ima “korumpiranu i lošu vlast”. No, od onih koji razumiju samu stvarnost puno su jači i utjecajniji oni koji imaju moć nametnuti svoju sliku stvarnosti. Sva društvena i humanistička istraživanja, svi znanstveni časopisi, monografije i skupovi, koliko god znanstveno, savjesno i pošteno rađeni, u sjeni su političkih tribina.

Veći odjek u javnosti ima jedan Trumpov tweet nego sve što tijekom godine objavi Američka akademija umjetnosti i znanosti. Potpuno je nevažno koliko se izneseno slaže ili ne slaže jedno s drugim, odnosno koliko je izrečeno točno ili netočno, pa čak i kolika je dugoročna vrijednost jednoga ili drugoga. To ne bi bilo tako da se sama znanost u velikom dijelu nije dala ispolitizirati, a time posljedično i korumpirati odnosno obezvrijediti. Već spomenuti I. Bibo piše da takvo postupanja i takav odnos (društvenih i humanističkih) znanosti dovode nacionalne odnosno političke elite u “radikalno lažan odnos sa stvarnošću”. Naviknuti su “da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, umjesto na učinke usredotočuju se na težnje i, što je najgore, razmišljaju i zaključuju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica”. To je pisano u vrijeme kada je informacija bila povlastica moćnih, dok se danas moć temelji na nametanju dezinformacije, odnosno laži kao istine. Posljednjih godina populariziran je izraz “fake news”, koji označava lažnu vijest plasiranu putem medija radi postizanja određenog propagandnog učinka. Nitko neće reći da se služi takvim sredstvima. To rade isključivo “oni drugi”, čiji je tisak “žuti tisak” a čije su ideje i ciljevi “opasni”, “nelegitimni”, “ekstremistički” i “pogrešni”. Naravno, po istoj logici, takvim se metodama nikako ne služe “ugledni” mediji. A “ugledni” su oni koji imaju moć i čiju “istinu” brane diplomacija, vojska, policija i tužiteljstva. Dio medija u Hrvatskoj s posebnim respektom prenosi vijesti iz “uglednog The Guardiana”, kao i iz “uglednog Foreign Policyja” i “uglednog Financial Timesa”. Najugledniji su onda kada pišu o Hrvatskoj kao “fašističkoj zemlji”, osvrćući se na marginalce i pozivajući se na neugledne pojedince i “ugledne” medije u Hrvatskoj, čiji je ugled toliki da bi bez vladinih ili “nevladinih” subvencija (čije “istine” propagiraju) propali u vrlo kratkom roku.

Na početku spomenuti pojam “egzistencijalni strah za zajednicu” nameće potrebu definicije te zajednice, danas, u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. U vrijeme kada je Bibo pisao o njima, zajednice su bile jasno određene – državnim granicama, nacionalnim identitetima, jezikom, kulturom, poviješću. U širem smislu bile su podijeljene u vojno političke blokove ili su bile labavo povezane idejom nesvrstavanja. Što je to danas “zajednica” u Europi “bez granica” čije granice ilegalno prelaze stotine tisuća ljudi bez dokumenata, ali s vrlo čvrstim i teško promjenjivim identitetom? Tradicionalne europske vrijednosti, definicije pa i zajednice dovedene su u pitanje. Svakodnevno gledamo kako se nacionalni i kulturni identiteti sustavno razaraju u ime ideologije internacionalizma i multikulturalizma. Temelji “staroga” društva – složna obitelj i krepostan pojedinac relativizirani su do neprepoznatljivosti. Dezorijentacija je proglašena orijentacijom.

Tradicionalne vjerske zajednice, političke stranke i veliki dio institucija su se kompromitirali, izgubili vjerodostojnost, utjecaj i podršku. Navodna “rasna superiornost” i “nacionalna čistoća” s pravom su postali sinonimi zla i opačine. Ideja “klasne jednakosti” i “socijalne pravde” izdahnula je u komunističkim gulazima, dodatno osramoćena masovnim zločinima i još masovnijim manifestacijama totalitarizma i jednoumlja odnosno kolektivističkog bezumlja. Liberalizam se pogubio u svojim antinomijama, elitizmu i relativizmu, odustao je od racionalizma, osilio se i okomio na demokraciju, a “demokracija” se udaljila od demosa i skliznula u “populizam” podajući se onima koji nude brza i jednostavna rješenja, bez osjećaja za stvarnost i stvarne veze s njom. Komunisti nisu uspjeli zavladati svijetom i dokinuti privatnu svojinu, ali su zato moderne tehnologije i s njima povezane društvene norme gotovo potpuno ukinule privatnost i ljudsku intimu, podredivši ih istoj privatnoj svojini. Što je svojina u odnosu na ljudske duše? U ime intime, tog skrovitog, unutarnjeg dijela duševnog života pojedinca, organiziraju se parade. U ime duhovnosti, Boga, metafizičkog i vječnog, planiraju se teroristički napadi. Istovremeno, milijuni ljudi povezani u virtualne zajednice oglašavaju “urbi et orbi” gdje su i s kim su bili, kamo će ići, što su jeli, o čemu razmišljaju, što rade i planiraju. Osim takvog izlaganja, trajno se obilježavaju tetovažama, čime dodatno olakšavaju (zlu ne trebalo) identifikaciju i kontrolu nad sobom. Samo naprijed, to je “in” i “cool”, već su pripremljeni dragovoljci za ugradnju biočipova. Žigosanje je počelo, slobodu smo žrtvovali na oltar “sigurnosti” i komfora.

Nakon svega, pitajmo se ponovno kojoj zajednici pripadamo i koje to vrijednosti štitimo. Jesmo li slobodni odgovoriti na to pitanje, je li to uopće pametno i politički korektno? Odgovor dijelom možemo očitati i iz rezultata izbora na koje izlazimo i na kojima sudjelujemo. Krajem svibnja iduće godine održat će se izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj ćemo birati 12 (od ukupno 705) zastupnika i pokazat ćemo kakvu Europu želimo i želimo li je uopće. Naime, u radu tog Parlamenta sudjeluju i zastupnici koji tvrde da Europska unija uopće ne treba postojati. Na drugoj su pak strani oni koji srčano brane Uniju, ali su im Europljani premalo “Europljani”, pa se zalažu za prihvat (što većeg broja) emigranata iz Azije i Afrike. Dobra je elita (vlast) samo ne valja narod. Iako se rado predstavljaju legalistima i zagovornicima “pravne države”, ne smetaju im ilegalni (nezakoniti i protuzakoniti) prelasci granice. To je valjda neki vid zakasnjele osvete društvu, revolucije kojoj su u mladosti težili, ali nisu imali hrabrosti ni snage otići dalje od one seksualne, u kojoj se mogla izgubiti pamet, ali ne i glava. Kojoj onda zajednici pripadamo i koje vrijednosti štitimo? Nacionalnoj, religijskoj, europskoj? Ili je možda važnija pripadnost nekoj regionalnoj ili lokalnoj zajednici, nogometnom klubu, LGBT ili nekoj drugoj skupini. Svejedno, etablirani mediji, koji se uglavnom određuju kao ljevičarski, sugeriraju da je važno ne biti radikal, ne biti ekstremist, a posebno ne biti desničar. To je, navodno, samo korak od fašizma ili neonacizma!? Tko su, zapravo, radikali: oni koji beskompromisno i dosljedno brane postojeće vrijednosti ili oni koji ih jednako tako beskompromisno i dosljedno žele razoriti odnosno promijeniti? Nisu li oni koji radikalno mijenjaju europska društva radikali i ekstremisti? Zar nije društveno opasnije iskapati mrtve iz njihovih grobova nego tražiti pravo ukopa davno ubijenih, a tek pronađenih?

Nama susjedna Mađarska, velikim dijelom i zbog one već spomenute žice, nametnula se kao glavna tema budućih europskih izbora. Odnos prema njezinu predsjedniku Viktoru Orbánu određuje vrijednosti za koje se zalažemo, a dijelom karakterizira i zajednicu kojoj pripadamo. Na svojevrsnom “suđenju” koje mu je upriličeno prošloga tjedna u Bruxellesu odlučivalo se o oduzimanju prava glasa mađarskoj državi u europskim institucijama. Orbán je odbacio optužbe protiv sebe i svoje vlade te je izjavio: “Jasno vam poručujem: Mađarska će i ubuduće samostalno braniti svoje granice i samo ćemo mi odlučivati kome ćemo dopustiti da u našoj zemlji živi zajedno s nama… Mađarska nikada neće pokleknuti pred bilo čijim ucjenama. Mađarska će nastaviti braniti svoje granice, onemogućavati ilegalnim migrantima stupanje na mađarsku zemlju i afirmirati svoje državno pravo, ako bude potrebno, i protiv svih vas koji ovdje sjedite.” Ima li jasnijeg svjedočenja i odlučnije obrane identiteta, odnosno odgovora na pitanje pripadnosti zajednici? Jedan od brojnih mađarskih disidenata, sudionik (kontra)revolucije iz 1956. György Konrád nešto drukčije je 1980. godine opisao Mađare odnosno narode Srednje Europe: “Mi – Srednjoeuropljani, ni zapadnjaci ni Rusi – nismo nikada bili doista građani, a nećemo to nikada ni biti. Pitanje što smo zapelo nam je u grlu. Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan: bili dolje ili gore – na nas se stropoštava država. Na nas se uvijek stropoštava neka vlast. Na nama je uvijek bio višak pritiska, teret je toliki da nam se noga naučila na posrtanje. Mi smo uvijek pišali uz vjetar, a nedaće smo jedva preživjeli. S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacijskih planova i mirovnih konferencija.

Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas.” Treba li doista “paziti na nas” ili barem na Mađare koji pokazuju začudnu žilavost i odlučnost u obrani svoje države i svoga (možda i našega?) identiteta, ili zapravo treba uložiti truda i razumjeti taj svijet? Jer, da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno joj je zaprijetiti milijunima ilegalnih emigranata ili doktrinom “ograničenog suvereniteta” koja ne znači ništa drugo nego svrgavanje nepoćudne domaće vlasti uz pomoć “uglednih” medija, političke većine, a po potrebi možda i tenkova. U ime socijalizma ili europskih vrijednosti – svejedno.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK; Evo jedne ‘dobre’ ideje na fejsu: Hrvatska bi odmah trebala napasti Srbiju da jednom i mi Hrvati budemo žrtve!

Objavljeno

na

Objavio

Evo jedne ”dobre” ideje na fejsu: Hrvatska bi odmah trebala napasti Srbiju da jednom i mi Hrvati budemo žrtve! Uz to, trebali bi platiti neku Pejčinović-Burić iz Beograda da nam otvori oči koje sve dobro nosi status vječne žrtve u očima slijepaca iz Buxellesa.

Koliko puta je došlo do legendarnih sukoba Torcide, BBB-a, Grobara, Delija, Armade…? U tim sukobima deblji su kraj izvukli, naravno, maloljetnici. Stara i već izlizana priča. E, sad više nije. Sad imamo ”lex autobusni kolodvor Vukovar”.

Potukli su se navodno BBB i naši hrvatski Delije ili Grobari. Jedan grobar je skoro završio u grobu od lakših tjelesnih ozljeda. I sad je iskočio na površinu gen Dobrice Ćosića, oca nacije, koji je govorio: ”Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga, lažemo iz stida…” itd. Jutarnji donosi vijest: “Penava starim videom potiče sukobe“.

Večernji pak sekundira: “Je li Penava nacrtao metu na licu dječaka”. Bez upitnika. Naravno, Penava nije trebao spominjati jednu “naivnu“ dječju reakciju kad djeca sjede u trenutku dok se svira Lijepa naša u Lijevoj našoj. Što se to njega tiče. O tome vodi brigu naša Vlada na Markovom trgu.

Što se Penave tiče što su roditelji te djece iste naučili da ne poštuju hrvatske institucije. Oni uče jednu malo suptilniju, skoro pa relaksirajuću povijest: bio je tu nekada nekakav građanski rat, a Tuđman i političari nas bre zavadiše!

Takvi valjda i trideset godina nakon što je njihova Juga otišla na “đubrište istorije“ i dalje slave Dan republike, peku prasce, evociraju se dani “ponosa i slave“, bacanja cvijeća na tenkove koji odlaze sravniti Vukovar sa zemljom, i dalje se slavi njihov heroj Tito… Što se sve to tiče Penave? K’o to njega gura “na dizanje tenzija“.

Čim prije Penava shvati da mirna reintegracija u prijevodu znači – mirno pristajanje na četnikovanje – to bolje

To će sada morati istražiti još jedna od već legendarnih pravobraniteljica Lijeve naše.

Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu, zatražila je policijsko izvješće o nasilju nad srednjoškolcem koji u vukovarskoj školi “Nikola Tesla“ pohađa nastavu na srpskom jeziku. Helenca ne čita novine koje su prenijele stav policije da se radilo o sukobu navijača.

Ona traži da neka se istraži je li sad već nepoželjni Penava počinio neko kazneno djelo. Na konferenciji za novinare osudio je učenike te škole jer nisu ustali prilikom intoniranja državne himne, a kasnije je čak i videosnimku, koja to dokazuje, objavio na službenim internetskim stranicama grada Vukovara.

Prilično zamorno i pomalo utopistički od jedne lijeve pravobraniteljice. Od sada kad se naše opjevane navijačke skupine odluče “igrati“ nasred zemlje Hrvatske i to s “fantomkama“ na glavama treba najprije riješiti tzv. prejudicijelno pitanje je li se pod fantomkom krije neki maloljetni učenik koji nastavu pohađa na srpskom jeziku ili netko drugi.

Pred par dana je maloljetnik dobio pet godina zatvora jer je ubio maloljetnika. Objavljeno mu je bilo ime i prezime, čak i slika ubojice. Gdje je tada bila naša Helenca? Ona se baš napalila na Penavu. A on oženjen, tvrd, preživio opsadu, preživio agresorske logore, a sad će mu glave doći Helence.

Čim prije Penava shvati da mirna reintegracija u prijevodu znači – mirno pristajanje na četnikovanje – to bolje za njega, Josića i ostale koji još uvijek vjeruju da su 5. kolovoza 1995. napokon dobili svoju državu. Državu u kojoj je 1998. oslobođena istočna Slavonija s gradom Vukovarom.

Naučit će njih Lora, Helence, Višnja… i ostale pravobraniteljice da nije gotovo kad je gotovo nego da je gotovo kad one, i oni koji su ih izabrali, kažu da je gotovo. Mi bismo napokon trebali postati imuni na njihove gluposti, prestati s etiketiranjem o tobožnjoj izdaji i veleizdaji. Malo strpljenja drugovi!

Ako se jednog lijepog dana opet neka (možda baš najbrojnija) manjina odluči pobuniti protiv hrvatske države i pripojiti, recimo, Republici Srpskoj, onda će opet hitno svi k Anti Lediću u vikendicu na Plješivici kako bi našli rješenje za nastalu krizu. Tajno, naravno, da slučajno za to ne doznaju naše “pravobraniteljice“.

Naime, dana 19. siječnja 1990. Tuđman, Ledić, Vlado Marić, braća Veselica, Šošić, Ladan, Stipac i još neki intelektualci uspjeli su bili umaknuti konfidentima UDB-e i sastati se na Plješivici u Ledićevoj kleti te osmisliti tko će nas voditi do samostalnosti i slobode.

Danas živimo u Lijevoj njihovoj, agresori imaju svoje škole, svoju povijest, svoje “pravobraniteljice“, svoje konstruktore aviona u Saboru, svoje lijeve i ljevije medije, svoje ministre kao što je bio Željko Jovanović koji šalje na cenzuru hrvatske udžbenike povijesti srpskom predsjedniku Nikoliću da mu dokaže da Srbija u njima nije prikazana kao okupator i agresor. I kako bi napisao Matoš: “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno…“.

Izjava Gordana Marasa o našem ”jadnom zrakoplovstvu”, dobro će doći njihovom snažnom vazduhoplovstvu.

Je li ikada itko čuo da su se među Tigrovima, Pumama, Gromovima, Paucima, Kunama, Vukovima… borili partizani s, recimo, pjesmama Bajage, Lepe Brene, Bore Čorbe, Ilića, Balaševića…?

Gripa hara Hrvatskom. Pernar je razapet jer misli da je C vitamin zakon. Pupovac pak misli da je zakon jer je za ”CCCC”. Što misli Penava kazat će nam Helenca. A novu progresivnu istinu o Domovinskom ratu dao nam je nedavno antifašistički borac Kaštelan. On je komandant udruge koja okuplja veterane Domovinskog rata i antifašiste!?

Partijski sveti zadatak mu je “približavanje branitelja i partizana“. Još jedan tip koji se bavi znanstvenom fantastikom. Kaže komandant: “Imali smo u ratu i ove što su se u ratu oblačili u crnu boju, ti su bili štetočine broj jedan…“.

Nakon ove Ćosićevske “istine“ možete zamisliti sjaj u očima Ante Tomića, Jurice Pavičića, Dragana Markovine, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Nenada Stazića, Robia Bajrušija i ostalih antifa. Drug Kaštelan je napokon otkrio ”istinu”.

Dok su crni HOS-ovci radili na Srđu “štetu“ njihovim partizanima, naši partizani su pjevali “po šumama i gorama naše zemlje ponosne”… i tako sve do Oluje.

Je li drug komandant ikada čuo jednu staru antičku mudrost: nedostatak stida prvi je korak prema idiotizmu. Je li ikada itko čuo da su se među Tigrovima, Pumama, Gromovima, Paucima, Kunama, Vukovima… borili partizani s, recimo, pjesmama Bajage, Lepe Brene, Bore Čorbe, Ilića, Balaševića…?

Takvi slučajevi mogli bi se na prste nabrojati. I to na prste čovjeka bez ruku. To je još sirova neobrađena tema za sinopsis Ante Tomića u režiji Frljića, možda pod naslovom ”Partizanski general u Domovinskom ratu”.

Fragmente je prilično lako zamisliti. Ratko Mladić je glumac, a snimatelj Zoran Erceg. Uloge HOS-ovaca treba podijeliti migrantima jer imaju crne uniforme, a i oni sami su nekako crni. I samo rade štetu…našima Mladiću i Ercegu.

Nakon što su nas ljevičarske propagandne “brigade“ uvjeravale da je RH nastala na tvorevinama AVNOJ-a i ZAVNOH-a, sad nadire malo suptilnija ekipa humorista tipa News Bara. U Bljesku i Oluji borili su se naši branitelji i partizani zajedno. Donekle je to je i točno. Borili su se na istom teritoriju, ali jedni protiv drugih.

I kao što su Srbi u Drugom svjetskom ratu odlazili u četnike, a 1945. se vraćali iz partizana, tako i sada razni Ercegi, Kaštelani i slični vode svoje mentalne “neprijateljske ofanzive“ protiv stvarnih pobjednika. Oni pak svoje pobjede evociraju svakodnevnim samoubojstvima.

I dok se branitelji ubijaju dotle Sabor RH postaje sve uzbudljivije mjesto za TV pretplatnike. Tako oni “polupismeni“, kako ih naziva Šokre Beljak, mogu naučiti da “odjebi“ nije psovka nego samo fin način da političkom protivniku poručiš da od…. Uglavnom, Hrvateki su zgroženi. Kaj je sad to? Pa buju se pošorali! Jezušek, pa to je tak strašno!!! Neka samo pogledaju engleski parlament zadnjih dana.

Jadna Theresa May izgleda kao da je završila petu rundu u UFC. U Japanu, Južnoj Koreji, na Filipinima, u Rumunjskoj, Makedoniji… zastupnici se muški dohvate šakama. I idemo dalje. Od kad je Joža Gržinić pred 134 godine opalio “šimecki“ u tur Khuena Hedervariya, popularnog bana, od tada do danas u Saboru se skupljala paučina. Saborom je lelujao samo humor i duhovitost News Bara ili Ante Tomića.

Pupovac je došao u Sabor sa žutom trakom na ruci u stilu ”evo me, fašisti”. Da su mu dali još staru pušku iz predvojničke pričuve izgledao bi kao Žikica Jovanović Španac kad je 25. lipnja 1941. u Valjevu formirao 1. partizanski odred u Srbiji. A zastupnici su taj performans Pupovca hrabro i ponosno progutali. Pogodite zašto?

Kad je legendarni i opjevani partizan Neno Stazić napisao da su njegovi 1945. šlampavo odradili svoj posao žaleći što su neki nakon rata onako nenaoružani uopće preživjeli, je li netko od uvaženih zastupnika rekao Neni blago i smirujuće “odjebi“?

Svojedobno nismo bili ni svjesni kako je dobro poentirao Zlatko Vitez kad je nazvao Hrvatski sabor ”kokošinjcem”. Nakon što je Plenković negdje žurno krenuo, a Grmoja iznenada nestao, ostade gorak okus nas ljubitelja “slobodnih borbi“ da je meč bez razloga otkazan.

Sve ostalo sličilo je na plastičnu izložbu likova Mate Granića. Tihi, pastoralni, ne bi se štel mešati, kaj je je, odnija đava prišu, tihe koalicije u stilu “pola meni pola tebi, pola Bagi“ i slično.

Lijepo se jednom prilikom zapitao Mark Twain: “Katkad se pitam vode li ovaj svijet vrlo pametni ljudi koji nas zezaju ili hrpa idiota koji misle ozbiljno”.

Kad je već ova kolumna posvećena Beljakovom “bratstvu i jedinstvu“, onda treba i nastaviti u tom tonu. Čuli ste vjerojatno za bivšeg srpskog ministra Spoljnih poslova Vuka Draškovića? Njegova čuvena izjava prije “građanskog“ rata glasila je otprilike ovako: tamo gdje se nalaze srpski grobovi tamo je i Srbija. Pošteno.

Vuku je netko od obrazovanijih iz Beljakove stranke javio veselu vijest da u Zagrebu postoji njegova Draškovićeva ulica. Što je u načelu i točno. Jedino mu nisu javili da se u toj ulici nalazi i Traumatološka bolnica. Opreza radi. I tako je Vuk u vrijeme Adventa 22. prosinca došao u bivše kino “Balkan“ promovirati povijesnu istinu u knjizi ”Kralj Aleksandar Karađorđević je srpski Bonaparte i jugoslavenski Garibaldi“.

Denis Derk pomalo cvili:“…to je književno zagrebačko predstavljanje izvedeno gotovo u ilegali“. Prevedeno, purgeri su radije krkali kobasice i germknedle nego se dali uvjeravati kakve su istorijske veličine bili Aleksandar Karađorđević i Draža Mihajlović. Draža je u knjizi vjerojatno proglašen srpskim Churchillom.

S obzirom na obrazovnu reformu naše Blaže Divjak teško da će mladi ikada skužiti tko su to Draža, Karađorđe, Garibaldi. Ako im kažeš da je Bonaparte u stvari Napoleon reći će ”a, ha!”. Zašto našu zlatnu mladež opterećivati s onim što je k’o bajagi bilo. Dr. Ante Birin iz Hrvatskog instituta za povijest smatra kako je u novoj nastavi hrvatske povijesti izbrisano oko 700 godina.

Pa kako onda stručno i znanstveno objasniti omladini tko je kralj Aca Karađorđević? Hrvatski i makedonski “klerofašisti“ izvršili su na njega atentat 9. listopada 1934. u Marseju, u Francuskoj.

Kralj je navodno svom vjernom ađutantu na samrti rekao “Čuvajte mi Jugoslaviju…“ I mi smo svi, a naročito dalmatinski orjunaši, bili nekako tronuti tom brigom našeg kralja za ondašnje “bratstvo i jedinstvo“. Međutim, puno godina kasnije došao je poziv odozgor i za ađutanta.

Prekrstivši se prošaptao je, kažu, sveštenom licu: “Znate, neću grešit’ dušu, ali kralj nije izrekao, znate ono, čuvajte mi Jugu… već je u stvari rekao “upucaše me bre p…. im majčina“. E, sad je li to točno ili ne nećemo nikada doznati.

Kako piše dr. Birin “povijesti Hrvatske u razdoblju od 1918. do 1990. nije u obrazovnoj reformi posvećena ni jedna tema koja bi izravno obrađivala povijesne događaje iz tog razdoblja“. Amen. Baš me zanima što je u stvari Napoleon rekao kad su ga upucali u Francuskoj.

Lijepo je rekao W. Churchill: “Balkanci proizvode više povijesti nego što je mogu potrošiti“.

Progresivni antifa Filip Drača, pripadnik Građanske akcije i Radničke fronte, u času kad se sjetio Save Kovačevića i Sutjeske nacrtao je sprejom srp i čekić na spomenik Franje Tuđmana. Filip je antifa od rođenja. Na maturalnu zabavu došao je u partizanskoj uniformi.

Inače je, kao i svi antife, miroljubiv. Navodno je ispred katedrale u Zagrebu svojedobno pjevao “ubij popove, pasje skotove“. Sad ga je ufatilo i predalo pritvorskom nadzorniku. Eto, na što se svela klasna borba progonjenih i potlačenih proletera. Čim izađe iz pritvora, evo njega u Amsterdamskoj koaliciji koja će, po mišljenju Kreše Beljaka, premoćno pobijediti na izborima.

Kako je nedavno rekao jedan psihijatar: “Nema zdravih, ima samo nepregledanih“.

Piše na fejsu jedna majka: “Mom djetetu od 16 godina je, zbog slušanja Thompsona, izrečena opomena, pozvani smo na razgovor i rečeno nam je da je mali ustaški orijentiran”.

Neću navesti ime učeničkog doma da ne bi imao problema još jednu godinu koliko mu još ostaje biti tamo. Samo mogu reći da na ulazu u dom stoji bista partizana s zvijezdom petokrakom. Eto, ima i toga kod nas. Evo posla za našeg Filipa kad ga puste van.

U revoluciji postoje dvije vrste ljudi: oni koji ih dižu i oni koji se njima okoriste.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Na vašu veliku žalost, druže Tomiću, narod gleda HBO-Go, Netflix, Amazon, a ne naše loše filmove

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nema promjena dok narod i politički predstavnici ne sazriju

Objavljeno

na

Objavio

Sudeći po dosadašnjim rezultatima izbora i opakom medijskom zaglupljivanju naroda, proći će još puno mjeseci i godina, možda još cijela dva naraštaja, dok u Hrvatskoj sve sjedne na svoje mjesto…

Kroz svoju burnu povijest hrvatski narod znao se često puta u pristupu politici zalijetati u međusobna trvenja i borbe, ni ne primjećujući kako na taj način prepušta drugima da mu kroje sudbinu. To naše notorno političko ludilo, izazvano uglavnom hrvatskim jalom i lukavim podmetanjima naših neprijatelja, funkcioniralo je perfektno do pojave Tuđmana. Nakon njegove smrti, ono se ponovno sve više vraća i dolazi do izražaja. I ponovno postaje tradicionalno, gotovo kao rakija, sarma i srbijanski turbofolk, na svadbama i kojekakvim zabavama po Hrvatskoj, piše Željko Dogan/HKV

Način na koji se u zadnje vrijeme s lijeva i desna napada i blati trenutnu hrvatsku predsjednicu tipičan je primjer povratka tog našeg ‘bivšeg’ političkog ludila. Tragično je što jedna i druga strana očito pokazuju kako ne djeluju u najboljem interesu hrvatskog naroda.

Ako se jedna tako sposobna i u narodu popularna predsjednica koja uporno gradi međuhrvatske mostove i koja je u priličnoj mjeri uspjela popraviti odnose i ugled Hrvatske u svijetu tako perfidno ruši, onda je to siguran znak da nismo ništa naučili ni razumjeli iz dosadašnjeg povijesnog iskustva. Teško je predvidjeti kako će ova balkanski divlja hajka na hrvatsku predsjednicu na kraju završiti ali nije teško predvidjeti da bi se mogla završiti vrlo loše po Hrvatsku.

Kolateralna žrtva u i ovome najnovijem metežu, opet je zbunjeni obični čovjek. Kod kojeg će se još više povećati razočaranje (‘svi su oni isti’) i nezainteresiranost za izlazak na izbore. Na sreću, (za sada) ankete pokazuju da se običan narod, kojem se sve više otvaraju oči, malo obazire na dirigirani lavež dobro uhljebljenih i vražje dresiranih jugonostalgičnih pudlica s lijeva. Ali i žučne kritike medijskih perjanica s desna, onih kojima je izgleda jedina politika njihov veliki ego.

Zahvaljujući dakle takvom ponašanju i utjecaju medijski najeksponiranijih jastrebova desnice, Hrvatska bi mogla biti veliki gubitnik na nadolazećim predsjedničkim izborima. Sjetite se kako je zbog slične egomanije i jala na predsjedničkim izborima prošao časni domoljub Andrija Hebrang. No, svijetlo na kraju tunela, uz običan narod su i mladi, ničim bivšim opterećeni birači, među kojima je gospođa predsjednica jako popularna.

Bizarno

U cijelom tom rušilačkom pohodu na gospođu Grabar- Kitarović bilo bi vrlo važno pohvatati niti isprepletene paučine veza i obveza koje su dovele do zajedničke hajke jugoudbaške ljevice i turbodomoljubne desnice. Taj njihov savez nema nikakvu logiku i toliko je neprirodan da s razlogom navodi na mnoge sumnje.

Zar nije bizarno kada se na istom zadatku nađu Ante Tomić, Velimir Bujanec, Tomislav Klauški, Ivo Goldstein, Matija Babić, Ivica Marijačić, Drago Pilsel, Robert Bajruši… Pupovčeve Novosti, Hrvatski tjednik, Indeks i Bujica?

S desnog političkog spektra gledano, ovo je iznenađujuće iz najmanje dva razloga: prvo, jer se jako dobro zna zbog čega jugoudbaška ljevica vodi protupredsjedničinu kampanju i drugo, koliko je njihova vlast donijela ‘dobrog’ hrvatskom narodu, odnosno koje je posljedice ostavila za sobom. Je li ova njihova zajednička hajka na predsjednicu zaista slučajna? Možda. Ali ako nije u čijem je onda interesu? U hrvatskom sigurno nije.

Bilo bi dakle vrlo interesantno otkriti što je to potaklo medijske jastrebova s desna da se tako strasno zalete na crvenu krpu iznuđene smjene jednog predsjedničinog savjetnika (za kojeg se po njegovom ponašanju nakon toga očito vidjelo da on to nije ni trebao biti) i njenog pristanka da se u Bruxelles ipak na kraju pošalje veleposlanika upitnih moralnih i nacionalnih vrijednosti.

Što je drugo predsjednica mogla uraditi? Poslati počasnu gardu Trenkovih pandura da osvoje Banske dvore? Tjerati mak na konac? Otvoreno zaratiti s vladajućom strankom koja ju je dovela na vlast? Dati ostavku i time sebe eliminirati iz sudjelovanja u kritičnim političkim procesima kada se očekuju tektonski poremećaji u ‘Našoj Regiji’, Europi i svijetu?

Mudra politika ne bere nezrelo voće. Ako je ona umijeće mogućeg onda se pravila političke realnosti svaki ozbiljan i odgovoran političar mora pridržavati.

Koliko li se puta samo Bogomdani prvi hrvatski predsjednik na sličan način vizionarski prilagođavao danom političkom trenutku i odgađao važne odluke? Imajući u vidu kako je bolje u određenom trenutku ‘progutati žabu nego izgubiti kravu’.

Zar nije gospođa Grabar – Kitarović bezbroj puta do sada pokazala koliko veliko srce i odanost za hrvatski narod i državu ima? Kada su nešto slično pokazali Mesić, Josipović, Milanović? Nažalost, njoj razjareni turbodomoljubi ne opraštaju ni minimalni stupanj prilagodljivosti trenutnom političkom okruženju. Kao da je njoj danas na raspolaganju predsjednička moć jednog Franje Tuđmana ili Donalda Trumpa. U trenutnom okruženju ona na svojoj funkciji može nastaviti raditi dobre stvari za Hrvatsku jedino mudrošću i strpljenjem. I umjesto da joj u tome pomažu medijske perjanice s desna u svojim TV emisijama i s naslovnica vrište i prijete joj otvorenim ratom, dok je ne skinu s Pantovčaka (By, by Kolinda). Pa makar nakon toga na njeno mjesto ponovno ‘neočekivano’ zasjedne neki novi Mesić. U liku legendarnog Zorana Milanovića.

Takvo ponašanje ne vodi nigdje

Takvo ponašanje ne vodi hrvatski narod nigdje. Osim što mu povećava jad i nezadovoljstvo. Složeni politički problemi ne mogu se rješavati vratolomnim skakanjem s konja na magarca s magarca na plot. Niti mijenjanjem boljeg za lošije. Ima puno toga što treba promijeniti u Hrvatskoj. Ali to sigurno nije iznimno sposobna i popularna predsjednica.

Isto kao što je sigurno da su medijski najeksponiraniji hrvatski domoljubi mogli izići s boljim, manje žučnim i prijetećim pristupom u njenom kritiziranju. Vidite li samo s kakvim je oduševljenjem ta (ne)očekivana potpora naporu pete kolone da balkanski prljavom kampanjom sruši predsjednicu dočekana u njihovom taboru? Vidite li kako su vodeći hrvatsko-srpski mediji i portali u ‘Našoj Regiji’ čak jednog Velimira Bujanca, kojeg su prije toga ismijavali kao ‘našmrkanog crnokošuljaša’, sada prihvatili kao uvaženog kolegu, čijim žestokim kritikama i denunciranju predsjednice daju širok prostor i publicitet.

Poznat je Bujančev pubertetski živahan i populistički površan pristup kompleksnim političkim problemima, ali provale bujice bijesa i njegovo neuljuđeno iznošenje u javnost detalja s privatne večere s predsjednicom samo pokazuje kako su takvi ljudi u dnu duše (u nedostatku boljeg opisa) ipak Balkanci. Naravno, njima se ne može poreći gorljivo domoljublje, ali (ako nije nešto malignije) od te ljubavi jača je osvetoljubiva ljubomora i želja za osobnim isticanjem. Izgleda kako je njima ipak najvažnije privući pozornost na sebe, da oni budu u prvom planu. Pa ako zatreba hraniti svoj ego oni će to raditi ne samo javnim pričama o bliskosti s predsjednicom nego čak i o njenim gastronomskim pikanterijama.

Takvi sebeljubivi turbodomoljubi ne shvaćaju da hrvatska predsjednica nije njihovo privatno vlasništvo, kojim mogu upravljati kao sa svojim automobilom. I odnositi se prema njoj kao prema kumici na placu. Ako ništa drugo onda bi barem morali znati da ona nije samo njihova predsjednica, već je po definiciji predsjednica svih hrvatskih građana. I ako se svaki put ne ponaša baš onako kako bi oni htjeli, zar nije suludo pridruživati se onima koji je medijski najviše pljuju i ruše – upravo zbog njenog neupitnog domoljublja. Zbog koristi velike većine naroda i zdravomislećih domoljuba, koje ovakva situacija vrijeđa i nanosi štetu, nadajmo se da će neki na hrvatskoj desnici progutati svoj ego i shvatiti kuda ovakvo ponašanje vodi.

Uljuđena i dobronamjerna kritika je dobrodošla

Naravno, uljuđena i dobronamjerna kritika nekih predsjedničinih poteza svakako je dobrodošla, no ne smije se odmah bijesno hvatati za vrat i time davati vjetar u leđa profesionalnim antihrvatskim aktivistima koji to jedva dočekaju. Pa onda preuveličavaju i zlorabe za promociju međuhrvatskih podjela i mržnje.

Za zlonamjerna podmetanja svađa i afera, medijsko nametanje ozračja prevarenosti i bespomoćnosti, širenje glasina kako u Hrvatskoj ništa ne valja, kako se loše živi, za poticanje mladih na iseljavanje i slične pakosti.

Nitko nije savršen pa ni gospođa Grabar-Kitarović, ali u kakvom političkom i javnom okruženju djeluje, dobro je još i normalna. Postoje naime međusobne političke borbe i kritika vladajućih u svakoj civiliziranoj zemlji, ali ono što se radi u Hrvatskoj, a poglavito predsjednici, daleko je ispod toga. To je notorno balkanski prljava i ratoborna kampanja zabijanja noža u leđa, prizemnog vrijeđanja i omalovažavanja punog površnog senzacionalizma.

Dobro je ipak što kod sve većeg broja ljudi to izaziva prijezir i kontraefekt od onog kojeg bi nositelji takve kampanje s lijeva i desna željeli postići.

Pokušajmo sada baciti malo više svijetla na razloge koji su doveli do toga da se predsjednica s jasnom vizijom budućnosti ali i golemim teretom mračne jugobalkanske prošlosti u zaleđu, našla na meti usred neraskrčene političke šikare u mladoj hrvatskoj državi.

Glede povijesnih okolnosti i naslijeđa iz bivšeg sustava teško je naći zemlju sličnu Hrvatskoj po odnarođenosti, korumpiranosti i inertnosti njenog upravljačkog kadra. Mora nam biti jasno da su izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni, koji trenutno dominiraju hrvatskim institucijama i vodećim medijima, sebe od 2000-te godine postavili u najbolju poziciju s koje mogu sabotirati svaku promjenu ovakvog stanja te marginalizirati i svetiti se onima koji se s njima ne slažu. To je jedna svemoćna klika s kojom, za sada, ni predsjednica i niti jedna državna institucija ne mogu izići na kraj.

Malo je onih koji još ne vidi da se na ključnim mjestima u vitalnim institucijama i na svim razinama društva nalaze pojedinci ili umrežene ‘bivše’ interesne strukture preko kojih se, iznutra i izvana, Hrvatska sustavno pljačka i bojkotira. I omalovažava svaka predsjedničina inicijativa. Treba li navoditi primjere za to?

Demokratska lustracija

Čitav taj ponovo nametnuti ‘bivši’ zagušujući teret trebalo bi raščišćavati ne velikom bukom (‘sad ćemo mi njih bum pa tras’) kako to zagovaraju turbodomoljubi. Razumnim ljudima je jasno da se tako dramatične promijene u administrativno-upravljačkom aparatu Hrvatske ne mogu izvesti preko noći, bez revolucije ili državnog udara. To ne znači da Hrvatska mora ostati talac nametnute pete kolone zauvijek. Ali je važno da se u trenutnom odnosu snaga stvari ne lome preko koljena i riskira građanski rat na ulicama. Umjesto toga izbornom lustracijom i demokratskim putem treba osvajati i preuzimati instituciju po instituciju. Motivirajući pri tom mlade i sposobne ljude u Domovini i iseljeništvu da sudjeluju u rekonstrukciji trenutnog stanja.

Osim toga, Hrvatska mora obuzdati golemu moć utjecaja ‘bivših’ Jugoslavena, kvaziantifašista i nevladinih aktivista, na mainstream medije i javni život ako želi spriječiti rast desnog populizma tipa Bujanec. I slijepcu je vidljivo kako horde izvana ucijenjenih ili bogato sponzoriranih ‘bivših’ udbaša, kvaziantifa i nevladinih aktivista svakodnevno provociraju i pale vatru sukoba i podjela u Hrvatskoj. U takvim uvjetima, zbog njihovog još uvijek prevelikog utjecaja, teško je graditi svehrvatsku slogu i zajedništvo. A bez toga nema iskoraka naprijed. Ukoliko želi spriječiti još veću dezintegraciju i nerede u zemlji službena vlast morala bi im jasno dati do znanja da se to dalje neće tolerirati. Hrvatska je dovoljno dugo bila žrtva njihovih manipulacija i subverzivnih aktivnosti i vrijeme je nedvosmisleno im dati do znanja kako im više neće osiguravati utočište ni potporu.

Ako se to ne uradi Hrvatska će još dugo ostati država slučaj i poprište permanentnog društveno-političkog kaosa. Postoje, dakle, neke vrlo važne činjenice s kojima mi, kao narod, konačno trebamo biti na čisto:

Prvo: svima nam mora biti jasno da zbog nedostatka ovlasti, današnja predsjednica ne može donijeti Hrvatskoj toliko željene promjene i potrebite reforme. Netko bi narodu trebao objasniti da se, kresanjem predsjedničkih ovlasti, veliki meštar svega hrvatskog nereda, Stipe Mesić, nakon Tuđmanove smrti pobrinuo da Hrvatska nikada više na čelu ne može imati tako moćnog državnika. Koji bi snagom svog autoriteta bio u stanju srediti nefunkcioniranje institucija i nezadovoljstvo naroda koje se time stvara.

Poticati na rješavanje problema

Današnja predsjednica nije dakle izabrana da rješava probleme u društvu već da ih uočava, adresira i potiče njihovo rješavanje. Odnosno daje smjernice i budi nadu da bi se oni mogli riješiti. Može ona biti koliko hoćeš pametna i sposobna, ali ne može biti učinkovita u rješavanju nagomilanih problema ako Vlada i državne institucije, zagušene bivšim kadrom, ne surađuju s njome smisleno. Drugim riječima, ne rade svoj posao onako kako to rade Vlade i institucije u uređenim državama. Korijeni današnjeg stanja i problema u Hrvatskoj leže dakle u nedovršenoj tranzicijskoj izgradnji lustriranih državnih i javnih institucija koja je prekinuta Tuđmanovom smrću. I nakon toga njihovim vraćanjem u stanje prije 90-tih.

Drugo – Nikakve relevantne promjene u hrvatskom društvu neće se dogoditi dok hrvatski narod i njegovi politički predstavnici ne budu sazreli za te promijene. A svako sazrijevanje zahtijeva određeni period vremena. Sudeći po dosadašnjim rezultatima izbora i opakom medijskom zaglupljivanju naroda, proći će još puno mjeseci i godina, možda još cijela dva naraštaja, dok u Hrvatskoj sve sjedne na svoje mjesto. Ako se taj proces želi ubrzati potrebno je na vlasti imati (birati) sposobne i ozbiljne političare. Ali istovremeno graditi stručne i učinkovite državne institucije, koji će ih oboružati pravim informacijama kako bi se na pravi način mogli suočiti sa izazovima. Sve drugo je jalovo nadmudrivanje, lajanje na mjesec i gubljenje dragocjenog vremena.

Udba i KOS

Treće – Ne smije se zanemariti nazočnost ostataka UDBE i KOS-a u Hrvatskoj, koji još uvijek snažno i nažalost vrlo uspješno ispod žita djeluju na zaprječavanju procvata novostvorene hrvatske države. Bivši glavni operativac UDBE zadužen za likvidacije, Boža Spasić, u emisijama na YOU TUBE i vodećim srpskim TV stanicama (gdje je uz Šešelja gotovo svakodnevni gost) nadmeno tvrdi da UDBA i KOS u Hrvatskoj nikada neće biti uništeni. Očito, on čuva kartone svojih ljudi u dubokoj državi i vladajućoj administraciji u Hrvatskoj. Jer se čak hvali da mu jedan ‘ugledni’ hrvatski odvjetnik i prijatelj, koji se ‘proslavio’ obranom Perkovića i Mustača u Njemačkoj, šalje svaku svoju napisanu knjigu mjesec dana prije objave, na pregled i recenziju. Kako bi sve bilo pod kontrolom. Nema dakle nikakve sumnje da ucijenjeni i dobro umreženi ostaci UDBE i KOSA iz podzemnih kuhinja za svoje bivše šefove i vanjske sponzore još uvijek odrađuju zadane poslove. Cilj tih poslova je jasan – destabilizirati novostvorenu hrvatsku državu blateći i rušeći svaku njenu uspješnu priču.

Očito je da ih krticama penetrirane hrvatske obavještajne i kontraobavještajne službe u tome ne mogu spriječiti. Jednostavno im nisu dorasle, a ni adekvatno ekipirane kako bi detektirale, pratile i neutralizirale njihovo djelovanje. Kao potvrdu inferiornosti hrvatskih službi, monstruozni zločinac Spasić, koji se javno hvali da je samostalno organizirao likvidaciju preko 60 ‘ustaša’ i ‘šiptarskih terorista’u inozemstvu, (zbog čega je osuđen na doživotni zatvor u Belgiji) navodi kako su srpske službe uspjele otkriti i uhititi sedam hrvatskih agenata u Srbiji, a hrvatske nisu niti jednog srpskog u Hrvatskoj.

Vrlo je važno da velika većina Hrvata ima jasnu sliku o temeljnim unutarnjim problemima i regionalno-globalnim odnosima kako bi se znalo što je za nas korisno, a što ne. No, današnji moderan, užurban život, malom broju ljudi ostavlja dovoljno vremena, prigode i mogućnosti, analizirati širu sliku koja oblikuje i usmjerava naše živote. Osim toga treba znati čitati između redova i gledati ispod žita jer se sve vješto miješa, iskrivljuje i zamagljuje. Nažalost, kod velikog broja hrvatskih političara, javnih radnika i običnog naroda zaista se osjeća poguban nedostatak razumijevanja ‘nevidljivih’ utjecaja Hrvatskoj nesklonih čimbenika, izvana i iznutra. Zbog toga imamo tako kaotičnu situaciju u Saboru, u Vladi, u državnim institucijama, medijima i općenito u društvu.

U teško sagledivom vrtlogu današnje hrvatske zbilje, bez uzimanja u obzir utjecaja i razumijevanja gore spomenutih ključnih čimbenika, svi drugi problemi u Hrvatskoj ostaju nam nejasni i nerazumljivi.

Čuvajmo se dakle, mi Hrvati, da nam se zbog toga povijest ne ponovi.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari