Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas

Objavljeno

na

AP
Bodljikavu žicu mađarska komunistička vlast držala je do 1989., kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva DDR-a, pa se raspao komunistički istočni blok, ujedinila Njemačka, a zatim i Europa…

Prije skoro sedamdeset godina mađarski pravnik, sociolog i političar Istvan Bibo napisao je da je egzistencijalni strah za zajednicu najznakovitija crta istočnoeuropske i srednjoeuropske političke duhovnosti. Da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno ju je samo zanijekati, osporiti, dovesti u pitanje njezine korijene, povijest ili čak njezine mitove. Ta bi konstatacija mogla pomoći onima koji žele razumjeti današnju društvenu stvarnost i politička kretanja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. Naravno, ako netko uopće želi razumjeti tu stvarnost i te procese. Onaj tko to doista želi mogao bi poći od činjenice da su Mađari ponovno postavili bodljikavu žicu na granice. Ponovno, zato što je tu žicu mađarska komunistička vlast držala sve do svibnja 1989. kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva Njemačke Demokratske Republike u Austriju i Saveznu Republiku Njemačku.

Mađari su uklonili žicu, raspao se komunistički istočni blok, ujedinila se Njemačka, zatim se ujedinila i Europa. Što će se dogoditi sada kada su Mađari vratili žicu, vidjet ćemo. Svakako treba imati na umu da je ona prva žica sprečavala Mađare (i druge Srednjo/istočnoeuropljane) da pobjegnu iz zemalja “s pravednom, plemenitom vlašću i idealnim uređenjem”, dok ova danas sprečava strance ilegalno ući u Mađarsku (i druge zemlje Europske Unije) koja navodno ima “korumpiranu i lošu vlast”. No, od onih koji razumiju samu stvarnost puno su jači i utjecajniji oni koji imaju moć nametnuti svoju sliku stvarnosti. Sva društvena i humanistička istraživanja, svi znanstveni časopisi, monografije i skupovi, koliko god znanstveno, savjesno i pošteno rađeni, u sjeni su političkih tribina.

Veći odjek u javnosti ima jedan Trumpov tweet nego sve što tijekom godine objavi Američka akademija umjetnosti i znanosti. Potpuno je nevažno koliko se izneseno slaže ili ne slaže jedno s drugim, odnosno koliko je izrečeno točno ili netočno, pa čak i kolika je dugoročna vrijednost jednoga ili drugoga. To ne bi bilo tako da se sama znanost u velikom dijelu nije dala ispolitizirati, a time posljedično i korumpirati odnosno obezvrijediti. Već spomenuti I. Bibo piše da takvo postupanja i takav odnos (društvenih i humanističkih) znanosti dovode nacionalne odnosno političke elite u “radikalno lažan odnos sa stvarnošću”. Naviknuti su “da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, umjesto na učinke usredotočuju se na težnje i, što je najgore, razmišljaju i zaključuju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica”. To je pisano u vrijeme kada je informacija bila povlastica moćnih, dok se danas moć temelji na nametanju dezinformacije, odnosno laži kao istine. Posljednjih godina populariziran je izraz “fake news”, koji označava lažnu vijest plasiranu putem medija radi postizanja određenog propagandnog učinka. Nitko neće reći da se služi takvim sredstvima. To rade isključivo “oni drugi”, čiji je tisak “žuti tisak” a čije su ideje i ciljevi “opasni”, “nelegitimni”, “ekstremistički” i “pogrešni”. Naravno, po istoj logici, takvim se metodama nikako ne služe “ugledni” mediji. A “ugledni” su oni koji imaju moć i čiju “istinu” brane diplomacija, vojska, policija i tužiteljstva. Dio medija u Hrvatskoj s posebnim respektom prenosi vijesti iz “uglednog The Guardiana”, kao i iz “uglednog Foreign Policyja” i “uglednog Financial Timesa”. Najugledniji su onda kada pišu o Hrvatskoj kao “fašističkoj zemlji”, osvrćući se na marginalce i pozivajući se na neugledne pojedince i “ugledne” medije u Hrvatskoj, čiji je ugled toliki da bi bez vladinih ili “nevladinih” subvencija (čije “istine” propagiraju) propali u vrlo kratkom roku.

Na početku spomenuti pojam “egzistencijalni strah za zajednicu” nameće potrebu definicije te zajednice, danas, u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. U vrijeme kada je Bibo pisao o njima, zajednice su bile jasno određene – državnim granicama, nacionalnim identitetima, jezikom, kulturom, poviješću. U širem smislu bile su podijeljene u vojno političke blokove ili su bile labavo povezane idejom nesvrstavanja. Što je to danas “zajednica” u Europi “bez granica” čije granice ilegalno prelaze stotine tisuća ljudi bez dokumenata, ali s vrlo čvrstim i teško promjenjivim identitetom? Tradicionalne europske vrijednosti, definicije pa i zajednice dovedene su u pitanje. Svakodnevno gledamo kako se nacionalni i kulturni identiteti sustavno razaraju u ime ideologije internacionalizma i multikulturalizma. Temelji “staroga” društva – složna obitelj i krepostan pojedinac relativizirani su do neprepoznatljivosti. Dezorijentacija je proglašena orijentacijom.

Tradicionalne vjerske zajednice, političke stranke i veliki dio institucija su se kompromitirali, izgubili vjerodostojnost, utjecaj i podršku. Navodna “rasna superiornost” i “nacionalna čistoća” s pravom su postali sinonimi zla i opačine. Ideja “klasne jednakosti” i “socijalne pravde” izdahnula je u komunističkim gulazima, dodatno osramoćena masovnim zločinima i još masovnijim manifestacijama totalitarizma i jednoumlja odnosno kolektivističkog bezumlja. Liberalizam se pogubio u svojim antinomijama, elitizmu i relativizmu, odustao je od racionalizma, osilio se i okomio na demokraciju, a “demokracija” se udaljila od demosa i skliznula u “populizam” podajući se onima koji nude brza i jednostavna rješenja, bez osjećaja za stvarnost i stvarne veze s njom. Komunisti nisu uspjeli zavladati svijetom i dokinuti privatnu svojinu, ali su zato moderne tehnologije i s njima povezane društvene norme gotovo potpuno ukinule privatnost i ljudsku intimu, podredivši ih istoj privatnoj svojini. Što je svojina u odnosu na ljudske duše? U ime intime, tog skrovitog, unutarnjeg dijela duševnog života pojedinca, organiziraju se parade. U ime duhovnosti, Boga, metafizičkog i vječnog, planiraju se teroristički napadi. Istovremeno, milijuni ljudi povezani u virtualne zajednice oglašavaju “urbi et orbi” gdje su i s kim su bili, kamo će ići, što su jeli, o čemu razmišljaju, što rade i planiraju. Osim takvog izlaganja, trajno se obilježavaju tetovažama, čime dodatno olakšavaju (zlu ne trebalo) identifikaciju i kontrolu nad sobom. Samo naprijed, to je “in” i “cool”, već su pripremljeni dragovoljci za ugradnju biočipova. Žigosanje je počelo, slobodu smo žrtvovali na oltar “sigurnosti” i komfora.

Nakon svega, pitajmo se ponovno kojoj zajednici pripadamo i koje to vrijednosti štitimo. Jesmo li slobodni odgovoriti na to pitanje, je li to uopće pametno i politički korektno? Odgovor dijelom možemo očitati i iz rezultata izbora na koje izlazimo i na kojima sudjelujemo. Krajem svibnja iduće godine održat će se izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj ćemo birati 12 (od ukupno 705) zastupnika i pokazat ćemo kakvu Europu želimo i želimo li je uopće. Naime, u radu tog Parlamenta sudjeluju i zastupnici koji tvrde da Europska unija uopće ne treba postojati. Na drugoj su pak strani oni koji srčano brane Uniju, ali su im Europljani premalo “Europljani”, pa se zalažu za prihvat (što većeg broja) emigranata iz Azije i Afrike. Dobra je elita (vlast) samo ne valja narod. Iako se rado predstavljaju legalistima i zagovornicima “pravne države”, ne smetaju im ilegalni (nezakoniti i protuzakoniti) prelasci granice. To je valjda neki vid zakasnjele osvete društvu, revolucije kojoj su u mladosti težili, ali nisu imali hrabrosti ni snage otići dalje od one seksualne, u kojoj se mogla izgubiti pamet, ali ne i glava. Kojoj onda zajednici pripadamo i koje vrijednosti štitimo? Nacionalnoj, religijskoj, europskoj? Ili je možda važnija pripadnost nekoj regionalnoj ili lokalnoj zajednici, nogometnom klubu, LGBT ili nekoj drugoj skupini. Svejedno, etablirani mediji, koji se uglavnom određuju kao ljevičarski, sugeriraju da je važno ne biti radikal, ne biti ekstremist, a posebno ne biti desničar. To je, navodno, samo korak od fašizma ili neonacizma!? Tko su, zapravo, radikali: oni koji beskompromisno i dosljedno brane postojeće vrijednosti ili oni koji ih jednako tako beskompromisno i dosljedno žele razoriti odnosno promijeniti? Nisu li oni koji radikalno mijenjaju europska društva radikali i ekstremisti? Zar nije društveno opasnije iskapati mrtve iz njihovih grobova nego tražiti pravo ukopa davno ubijenih, a tek pronađenih?

Nama susjedna Mađarska, velikim dijelom i zbog one već spomenute žice, nametnula se kao glavna tema budućih europskih izbora. Odnos prema njezinu predsjedniku Viktoru Orbánu određuje vrijednosti za koje se zalažemo, a dijelom karakterizira i zajednicu kojoj pripadamo. Na svojevrsnom “suđenju” koje mu je upriličeno prošloga tjedna u Bruxellesu odlučivalo se o oduzimanju prava glasa mađarskoj državi u europskim institucijama. Orbán je odbacio optužbe protiv sebe i svoje vlade te je izjavio: “Jasno vam poručujem: Mađarska će i ubuduće samostalno braniti svoje granice i samo ćemo mi odlučivati kome ćemo dopustiti da u našoj zemlji živi zajedno s nama… Mađarska nikada neće pokleknuti pred bilo čijim ucjenama. Mađarska će nastaviti braniti svoje granice, onemogućavati ilegalnim migrantima stupanje na mađarsku zemlju i afirmirati svoje državno pravo, ako bude potrebno, i protiv svih vas koji ovdje sjedite.” Ima li jasnijeg svjedočenja i odlučnije obrane identiteta, odnosno odgovora na pitanje pripadnosti zajednici? Jedan od brojnih mađarskih disidenata, sudionik (kontra)revolucije iz 1956. György Konrád nešto drukčije je 1980. godine opisao Mađare odnosno narode Srednje Europe: “Mi – Srednjoeuropljani, ni zapadnjaci ni Rusi – nismo nikada bili doista građani, a nećemo to nikada ni biti. Pitanje što smo zapelo nam je u grlu. Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan: bili dolje ili gore – na nas se stropoštava država. Na nas se uvijek stropoštava neka vlast. Na nama je uvijek bio višak pritiska, teret je toliki da nam se noga naučila na posrtanje. Mi smo uvijek pišali uz vjetar, a nedaće smo jedva preživjeli. S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacijskih planova i mirovnih konferencija.

Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas.” Treba li doista “paziti na nas” ili barem na Mađare koji pokazuju začudnu žilavost i odlučnost u obrani svoje države i svoga (možda i našega?) identiteta, ili zapravo treba uložiti truda i razumjeti taj svijet? Jer, da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno joj je zaprijetiti milijunima ilegalnih emigranata ili doktrinom “ograničenog suvereniteta” koja ne znači ništa drugo nego svrgavanje nepoćudne domaće vlasti uz pomoć “uglednih” medija, političke većine, a po potrebi možda i tenkova. U ime socijalizma ili europskih vrijednosti – svejedno.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari