Pratite nas

Gost Kolumne

Ivo Soljačić: Narod nam umire, a oni uvode Istanbulsku konvenciju

Objavljeno

na

Poznato nam je svima kako je demografska situacija u Hrvatskoj katastrofalna. Svake godine je sve veća razlika između ukupno umrlih i rođenih. Posljednih godina broj umrlih u odnosu na novorođene prelazi 15 000 s tendencijom porasta . K tome treba dodati ogroman broj mladih pretežno nezaposlenih koji odlaze u inozemstvo tražeći posao ili i zaposlenih koji odlaze tražeći bolje uvjete rada ili veće plače. Odlaze nam i cijele obitelji s malom djecom. Računa se da je samo do 2017. u posljednjih nekoliko godina iz Hrvatske otišlo preko 200 000 ljudi. Nadali smo se da će se dolaskom nove vlade situacija početi popravljati, ali izgleda na žalost da to nije tako. Dapače dobiva se dojam da je trend iseljavanja još veći. Opustjele su nam Slavonija, Lika, Dalmatinska zagora. Velikim dijelom su to krajevi koje su naši hrabri branitelji krvlju branili, a sad ih narod napušta.

Zavladala je opće apatija, narod u Hrvatskoj ne vidi perspektve. U zemlji koju je narod slobodnom sanjao stotinama godina i kad ju je konačno dobio ostao je opljačkan u privatizaciji zahvaljujući nepravednim zakonima kako ih je svojevremeno nazvao kardinal Bozanić odmah nakon što je postao zagrebačkim nadbiskupom. Industrija je najvećim dijelom zatrta dijelom zbog novih okolnosti i promjena u svijetu u kojima smo se našli, a dijelom zbog organizirane pljačke i korupcije za koje gotovo da nitko i nije odgovarao.

Nezaposlenost je dramatično rasla, a velika većina ljudi je došla na rub siromaštva. Sve je to urodilo depresijom, padom optimizma , samopouzdanja ali i padom vjere i nade u bolju budućnost. Kao posljedica svega mladi su se počeli sve kasnije ženiti jer su čekali da si osiguraju radno mjesto i egzistenciju a samim time kao i ekonomskom nesigurnošću drastično je padao natalitet. Na tu situaciju upozoravala je već unazad 20 godina katolička crkva. U Glasu Koncila objavljeno je više članaka naše istaknute demografinje gdje Werthaimer Baletić, ali naši političari za sve to nisu imali sluha kao da ih ovakva katastrofična situacija uopće ne zabrinjava. Tek u posljednje dve tri godine kad su na taj problem uporno upozoravali naši demografi Šterc i Akrap pokušalo se nešto učiniti. No bojim se da je kasno. U Hrvatskoj je fertilitet ( Broj živorođene djece po ženi u njenom plodnom razdoblju) među tri najslabije zemlje u EU. (Slika 1) No umjesto da se primarno naša vlada bavi problenatikom pronataliteta iznenada je primarno mjesto zauzela Istanbulska konvencija.

Istanbulska konvencija i rodna ideologija

Ova konvencija je tijesno povezana s rodnom ideologijom. Povezanost Istanbulske konvencije s rodnom ideologijom može se dokazati ne samo čitajući tekst konvencije već i na drugi način. Dovoljno je samo pogledati tko su članice GREVIO-a. GREVIO je skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. GREVIO ima 10 članova, a ima status međunarodnog ugovora i pravno će biti iznad hrvatskih zakona. Ovo bi tijelo nadziralo provedbu konvencije u zemljama koje su je ratificirale. U tom segmentu bilo bi iznad hrvatskog pravosuđa.

Predsjednica je Feride Acar (Turska) završila je ženske i rodne studije, potpredsjednica je Marcelina Naudi iz Malte. Predaje na odsjeku za rodne studije, fokus nasilje nad ženama , seksualna orijentacija i rodni identitet. Obuhvaća ideje poput identitetske rodne teorije i radikalnog feminizma i najmanje još četiri članice GREVIO-a su povezane s rodnom ideologijom.

Dakle takvo tijelo bi nadziralo provedbu Istanbulske konvencije. Ono bi bilo iznad naših zakona i mi bi trebali imati u njega apsolutno povjerenje. Izražena su mnoga mišljenja o tome da nam ratifikacija Istanbulske konvencije nije potrebna jer uglavnom sve mjere o zaštiti žena imamo u Hrvatskom zakonodavstvu samo ih treba dosljedno provoditi. Treba samo natjerati naše pravosuđe i upravu da postupke zaštite žena od nasilja provode dosljedno i na vrijeme i da bespotrebno ne birokratiziraju. Svi problemi se mogu riješiti uz dodatne propise ako treba i zakone i uz kontrolu njihova provođenja.

Upravo oni koji zagovaraju rodnu ideologiju i pozivaju na sprečavanje nasilja nad ženama sprovode masovno nasilje i teror nad ženama majkama. Majčinstvo koje je duboko ukorijenjeno u bit žena jednostavno šikaniraju i omalovažavaju. U posljednje vrijeme imamo za to masu primjera u zemljama koje su daleko otišle u prihvaćanju rodne ideologije. Prije nekog vremena u Kanadi su uvedeni formulari koje treba upisati za neke službene svrhe. U njima više ne piše otac i majka već roditelj 1 i roditelj 2. Treba se zamisliti zašto je to uvedeno. Prosto čovjeku da pamet stane. Jedan homoseksualni par posvojio je dijete i kad su trebali upisati u formularu otac i majka i nisu znali što da upišu. Požalili su se višim ustanovama i onda je došlo naređenje vlade da u rubrikama treba mijenjati otac i majka u roditelj 1 i roditelj 2.

Dijete nakon rođenja prvo progovara onu slatku i jedinstvenu riječ Mama koja je vrlo slična na svim jezicima i sad im to pravo da budu mame barem službeno žele oteti. Milijuni žena majki trebali su se prilagoditi jednom homoseksualnom paru. Bilo mi je dirljivo vidjeti na prosvjedu protiv Istanbulske konvencije u Zagrebu mlade majke koje su vozile kolica s djecom ili roditelje koji su vodili malu dječicu držeći ih za ruke. Ne žele oni pristati da budu brojevi već žele biti ono što jesu majke i očevi.

No ta rodna ideologija ide i dalje U školama preko nastave nastoji se djeci u svim zapadnim zemljama nametnuti rodna ideologija, više ne priznaju naziv trudnica ili trudna žena već se po njima to mora zvati trudna osoba. Imamo najnoviji biser. Iz Finske je došla vijest da je muškarac rodio dijete. Po rodnoj ideologiji to je valjda tako. Naime jedna žena proglasila se muškarcem i uzimala hormone. Kad ih je prestala uzimati opet su prevladali ženski hormoni i tako je „on“ rodio.

Hrvatska se momentalno nalazi u nezavidnoj situaciji. Vladu su pritisnuli ogromni tereti i obveze, a većina naših političara i saborskih zastupnika prvenstveno misli na svoje probitke, a manje na opće dobro. Pogledajmo samo praznu sabornicu za vrijeme zasjedanja Sabora. I u takvoj situaciji grupašenja vlada pod pritiskom neprirodnih koalicijskih partnera i vjerojatno pod pritiskom iz Bruxellesa donosio ishitrenu i nepotrebnu odluku o ratifikaciji Istanbulske konvencije koja je i izglasana u Saboru.

Daleko bi korisnije bilo da se ona silna energija koja je utrošena na uvjeravanje članstva pojedinih stranaka i ogranaka HDZ-a o potrebi izglasavanja konvencije utrošila na zaustavljanja iseljavanja naših mladih u inozemstvo. Nadali smo se da će se dolaskom nove vlade iseljavanje usporiti, ali nije tako. Bojim se da se je ono čak i ubrzalo. Nezaposlenost (ako se računaju u nezaposlene i oni koji su išli raditi u inozemstvo) nije smanjena ili je tek neznatno smanjena, a ovu vladu je dodatno zadesila i afera Agrokor koju je trebalo hitno riješiti. I sad mi nije jasno zašto je k tim vrlo bitnim problemima vlada dodala još jedan nepotreban „Istanbulsku konvenciju“. Zar se to nije moglo odgoditi? Samom ratifikacijom odričemo se dijela svojih državnih prava i imat ćemo u tom sektoru dodatne gospodare. Kako bi to moglo izgledati dovoljno je da se sjetimo Haaškog suda. Taj sud nam je isto bio nadležan u određenim pitanjima i što su radili. Podsjetit ću samo s dva primjera za rad tog suda.

Prema Haškom sudu potpuno razoreni Vukovar nije pretjerano granatiran, a za Knin gdje je poginuo jedan čovjek podignuta je optužnica za prekomjerno granatiranje i čak je u tom smislu donesena prvostupanjska presuda. General Mladić je osuđen za zločine u Bosni i Hercegovini, a za zločine u Hrvatskoj nije odgovarao. Usporedbe radi pri oslobađanju Mosula u Iraku u američkom bombardiranju poginule su tisuće ljudi i nekako svima je bilo jasno da bez tog bombardiranja Mosul ne bi mogao biti oslobođen odnosno da bi Iračka vojska, ali i civili imali još veće žrtve pri dugotrajnim uličnim borbama u osvajanju Mosula da nije bilo tog bombardiranja. Poginuli civili su smatrani kolateralnim žrtvama.

Nakon ovakvog sramotnog ponašanja Haaškog suda u čiji su se rad miješale velike sile i za koji vrijede posljednje riječi našeg junaka generala Praljka nakon sramotne presude „S prijezirom odbacujem vašu presudu“, mi se opravdano moramo pribojavati dati svoja državotvorna prava u određenim pitanjima GREVIO-u. Uostalom praksa je pokazala da se u Turskoj prvoj zemlji koja je usvojila Istanbulsku konvenciju nasilje nad ženama nije smanjilo već se dapače povećalo. Ali sigurno je da će u Hrvatskoj natalitet nakon što kontrolu nad provođenjem Istanbulske konvencije preuzmu uglavnom Udruge koje stoje pod utjecajem rodne ideologije još više opasti a samim time i ubrzati umiranje Hrvatskog naroda. U takvoj situaciji teško da će bilo kakve vatrogasne mjere koje najavljuje ova vlada spasiti narod od izumiranja.

Imam dokumente iz kraja 19. i početka 20. stoljeća u kojima u naslovnici piše Kraljevina Hrvatska što smo i pravno bili sve do 1918., ali narodom su vladali Budimpešta i Beč. Hrvatski narod to nije smatrao svojom državom. Sada imamo Republiku Hrvatsku. Zar ćemo dozvoliti da nam ponovno vladaju tuđini ovaj put iz Bruxellesa? Ili neke druge prijestolnice. Prvi korak k tome je ratifikacija Istanbulske konvencije koja je izglasana u Saboru..

Ukoliko se ne želi ugroziti tisućljetni san Hrvatskog naroda za vlastitom državom koju sada imamo onda svakako nakon ratifikacije Istanbulske konvencije u Saboru treba pitati narod na referendumu što misli o tome i narod treba odlučiti da li prihvatiti ili odbaciti Istanbulsku konvenciju..!

Ivo Soljačić – Glas Koncila 20.svibnja 2018.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Ratne igre počinju, igrači su namješteni u beha igralište, i čeka se sučev zvižduk

Objavljeno

na

Objavio

Svakim daytonskim danom sve se više pokazuje da je Bosna i Hercegovina ne samo Alijin amanet Sultan Erdoganu, već i „krčma pogašenih svijetla” u kojoj se visoki predstavnici, pripadnici naroda krvave kolonijalno imperijalno nacističke prošlosti, pijano kaubojski ponašaju poput slonova u staklani. Te političke pijanice, profiteri i istrošeni političari, zaštićeni agresorskom snagom svemoći i nedodirljivosti, zatečeno polupano stanje u beha mraku mrve u sve sitnije komadiće, hrvatski narod, koji se u njoj zatekao kao još mali njegov ostatak ostataka iz vremena krvave vjerske tuče u krčmi,

nemilosrdno izgoni i progoni, otimajući mu svako pravo na njegov dio Bosne i Hercegovine.

U takvoj Bosni i Hercegovini kojom na hitlerovsko staljinistički način vlada koalicija visokih predstavnika i sultan Erdogana, iluzorno je očekivati ravnopravnost i jednakost Hrvata s druga dva beha naroda. Pokazuje se da je ta namještena interesna organizacija visokih predstavnika, zapravo krvavih okupatora i porobljivača hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, dio opasnih rušilačkih kršćanofobista koji svijet uvode u vjersku ideologiju islamskog jednoumlja, kakvo danas vlada u svim muslimanskim zemljama svijeta.

Među velike i vrlo brutalne kršćanofobiste u Bosni i Hercegovini zasigurno su i visoki predstavnici kolonijalno imperijalni nacističkih zemalja, koji su predstavnici njihovih kolonijalnih interesa. Oni su se potvrdili, i još uvijek potvrđuju, gorim katolikofobistima i od islamskih kršćanofobista, koji federalni beha dio osvajaju svim nedozvoljenim, i po Međunarodnim konvencijama zabranjenim sredstvima.

I onda kada su Visoki predstavnici i legalizatori najveće povijesne nepravde iza sebe ostavili, obespravljivanjem, nametanjima ropskih zakona, pokoravanjima i tenkovima, krvav trag na hrvatskom narodu, i još uvijek neotriježnjeni od sile i bahatosti, samovolje i opijenosti, od moći nedodirljive imperijalističko nacističke vladavine, trojica tih bivših šerifa mamurni i željni vlasti samovoljno se vraćaju u Bosnu i Hercegovinu.

Čula i dočula trojica bivših protektora, dotrajali i senilni političara, da u njima dragoj im

muslimanskoj Bosni i Hercegovini ima još uvijek Hrvata katolika, što znači da i s tolikim pritiscima na njih nisu ih uspjeli biološki istrgnuti iz domovine, a zbog čega će im biti smanjen doticaj naftnih

dolara iz islamskih zemalja, i počeli pisati pisma ustanovama i pojedincima potičući ih da oni dovrše njihov krvavi posao, progona i trajnog izgona katolika s tih europskih prostora.

Okupatorsko razbojnički upala trojka Carl Bildt, Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling u Bosnu i Hercegovinu s dignutim mačem ne samo iznad glava Hrvata katolika, već i iznad Hrvatske. Kao nedodirljivi tumači (ne)pravde i (ne)pravednosti, legalnosti i zakona prijete suverenoj Hrvatskoj, supotpisnici Daytonskog sporazuma, a kojeg je upravo ta trojka u temeljima izmijenila i prilagodila muslimanima Bošnjacima, da se ne miješa u beha unutarnje poslove.

Jer to pravo, zaštita svog hrvatskog naroda od muslimansko bošnjačkog unitarizma, koji je samo korak do isilizma, Hrvatska više nema, mi smo ga dokinuli, i jedini koji imaju pravo da se miješaju u beha unutarnje poslove to smo mi, bivši i sadašnji visoki predstavnici i Turska kao okupator povratnik na te prostore.

Tri najveća negatora Daytona, tri šerifa predstavnika imperijalni i nacistički država iz prošlosti koji su izmijenili Dayton iz temelja uzurpirajući ovlasti onoliko koliko im se prohtjelo, nastavljaju borbu protiv katolika i katoličanstva u Bosni i Hercegovini, pišući institucijama EU, upozoravajući ih kako se Hrvatska miješa u unutarnje poslove njihove zemlje. Oni tisuće kilometara daleko od Bosne i Hercegovine koji do protektiranja zemljom nisu ni čuli za nju imaju pravo, ne samo miješanja već i vođenja i unutarnji i vanjski beha poslova, dok Hrvatima brane i pravo na slobodu, jednakost i ravnopravnost s druga dva beha naroda.

I kao što je Milošević glavni krivac za sva ratna stradanja u bivšoj Jugoslaviji, po pristranoj politici kakvu su u Bosni i Hercegovini vodili, i još uvijek vode pismima, trojac visokih predstavnika krivac je za ovaj ropski položaj hrvatskog naroda, i siguran raspad beha zajednice koja nikako nema budućnost na ovolikoj nepravdi i obespravljenosti Hrvata.

Nije pismo trojke Ashdown-Bildt-Schilling upućeno europskim institucijama ukazivanje na

hrvatsko miješanje u beha unutarnje poslove, već je to njihov pokušaj da kroz obranu Komšića uz njegovu pomoć finaliziraju konačnu podjelu Bosne i Hercegovine na velikosrpski i velikomuslimanski čiste entitete. To je njihov doprinos povratku Putina i Erdogana na te europske prostore koji bi trebali i dalje biti neki čuvari sigurnosti i mira njihovih kolonijalno imperijalni u prošlosti i nacističkih zemalja.

Tom nacističkom politikom ta trojka visoki predstavnika, visoki po političkim zločinima nad Hrvatima, najviše su i doprinijeli u kršenju Daytona, miješajući se u beha problem daleko više negoli su imali i pravo na to bezakonje, pristranost, i obespravljivanje hrvatskog naroda. Njihovi politički zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, njihova diktatorsko tenkovska, osmanlijsko isilovska vladavina, stjerivanje hrvatskog naroda u arene koje su im spremili veliki je posao za Međunarodni sud za zločine u Haagu. Da se zločini ne počinjavaju samo u ratu, već i u miru govori vladavina diktature visoki predstavnika u Bosni i Hercegovini, Ashdowna-Bildta i Schillinga.

U prilog tome ide i činjenica biranja Komšića kao „hrvatskog“ predstavnika u beha Predsjedništvo. Tko je i što je, s kojim ciljem i namjerama je postavljen taj ratnik Muslimanske ABiH u beha Predsjedništvo, pokazao je, i ne prvi put ali ne i zadnji, svojom agresijom na suverenitet i teritorijalni integritet Hrvatske, od koje traži da ne gradi Pelješki most na svom teritoriju. Radikalnim ratnicima iz redova Armije Alije Izetbegovića, a čiju ratnu prošlost će vrijeme otkriti, gradnja bilo kakvih mostova, pa čak i na teritoriju druge zemlje, smeta. Komšić je poput i trojke visokih predstavnika, rušitelj međuljudskih, međuvjerskih, međunacionalni, i međudržavnih mostova, i graditelj provalija, mržnje i sukoba. Takvim se pokazuje svakim novim danom, a tek će se pokazati u pravom licu sada na mjestu predsjedatelja, kao drugi bošnjački predstavnik, u beha Predsjedništvu. Ratne igre počinju, igrači su namješteni u beha igralište, i čeka se sviranje suca.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Aluminij Mostar i Hrvati u BiH dijele istu sudbinu – nestanka i gašenja

Objavljeno

na

Objavio

Što god se dogodi u noći s utorka na srijedu (10. srpnja 2019.), sudbina posrnuloga mostarskog giganta Aluminija bit će preslik pozicije Hrvata u toj zemlji, koji su u oba entiteta, većinskom srpskom i bošnjačkom, osuđeni na podređeni položaj i postupno gašenje – najprije političkih i gospodarskih prava, a na kraju i na njihovo nestajanje. Pa ipak, treći entitet uokviren u nazivu Herceg-Bosna i formalno postoji kada hrvatske kompanije i pojedinci trebaju ispuniti obveze, a kada je pak ostvarivanje prava u pitanju, onda ih se upućuje na to kako je Federacija BiH jedan entitet u kojemu to i nije moguće izvesti te je presudna volja bošnjačke većine. Naizgled komplicirana formula iz prethodne rečenice u stvari je razlog sloma nekadašnjega gospodarskog giganta Aluminija čiji opstanak ovisi o dobroj (samo)volji bošnjačkih političkih stranaka i javnosti u Sarajevu, a s druge strane na nedefiniranoj hrvatskoj strategiji njegova opstanka i očuvanja. Čak bi i takav scenarij mogao biti drukčiji da Hrvati u federalnoj u vlasti nemaju ulogu statista, što jest rezultat presudne odluke većine, ali i njihove nezainteresiranosti za stvarne probleme giganta i desetina tisuća ljudi koji su naslonjeni na njegovo funkcioniranje. Pri tome treba izdvojiti aktualnoga čelnika HNS-a BiH Dragana Čovića zahvaljujući kojemu se pokušava povezati strujni krug i zainteresirati Zagreb i ključne partnere kako bi se proizvodnja nastavila i osigurala dugoročno rješenje.

Problemi Aluminija započeli su kao i za druge aluminijske kompanije s financijskom krizom 2008. godine, no tu kompaniju nakon višedesetljetnog vođenja napušta nekadašnji direktor Mijo Brajković s plusom od 94 milijuna maraka (oko 48 milijuna eura). Od tada, iako to nije pravilo, Aluminij je s obzirom na današnji ‘rezultat’, svaku godinu završavao u minusu od oko 25 milijuna eura. Najlošije su se prema ovoj kompaniji ophodile uprave u vrijeme antihrvatske Političke platforme (2010.-2014.) kada su ključne bošnjačke stranke SDA i SDP iskoristile mogućnost i izbacile hrvatske stranke iz vlasti. U tome razdoblju pod vodstvom kriminaliziranih nekadašnjih saveznika i kumova Stipe Mesića – braće Lijanovića i HSP-a BiH koji se prodao političkom Sarajevu, ovu su kompaniju gurnule u minus 100 milijuna eura kada su banke i ključni partneri počeli postavljati mnogo teže uvjete poslovanja.

Struja presudna

Ključnu razliku u poslovanju Aluminija čini cijena električne energije i upravo je u tomu bila umješnost Brajkovićeva upravljanja. Čak je uspijevao preko njemačkih posrednika kompanije Debis pri Daimler Chrysleru kupovati električnu energiju od Elektroprivrede BiH koja ju pak nije željela izravno prodavati Aluminiju zbog kampanje unutar bošnjačke javnosti kako se radi o ‘hrvatskome plijenu’, kompaniji u kojoj ne rade Bošnjaci i Srbi. Kao da takva situacija nije u kompanijama pod bošnjačkim nadzorom, ali se uspješnim manipulacijama Aluminij postavio na stup srama i poslano je upozorenje svakome od Bošnjaka tko s njim surađuje i tko mu želi pomoći.

Tijekom posljednjega desetljeća u najvećem dijelu mostarska kompanija orijentirana je na Elektroprivredu HercegBosne (EP HZHB) koja samostalno ne može podmiriti potrebe konzumnoga područja koji opskrbljuje. Aluminiju je doslovno trebalo cijela njezina proizvodnja, a još polovica te zamišljene proizvodnje potrebna je za sve ostale potrošače, uključujući građane i kompanije. Upravo se tu rađaju ključni problemi. EP HZ HB uvozi skupu struju i prodaje ju Aluminiju zbog čega je cijena koju plaća ova kompanija daleko veća od bilo koje u državi. Što je apsurdno, ekonomski i tržišno neodrživo, ali ima pozadinu. Naime, Aluminij je orijentiran na ‘HercegBosnu’, dok istodobno ne može dobiti izravno struju od Elektroprivrede BiH koja je pak ‘bošnjački plijen’. Zanimljivo je zapaziti kako sada ministar energetike, industrije i rudarstva Nermin Džindić kaže kako je neprihvatljiva cijena električne energije od 50 eura po megavatsatu koju je ponudio švicarski Glencore do kraja godine kako bi se pronašao model za preživljavanje i nastavak proizvodnje u Aluminiju. Ova kompanija plaća sada 78 eura po megavatsatu, dok istodobno kompanija Mital, bivša Zenička željezara koja je bošnjački ratni plijen, dobiva struju po cijeni od 42 eura. A njihova potrošnja električne energije čak je pet puta manja od Aluminija koji u punom pogonu troši 2 teravatsata električne energije godišnje. Radi usporedbe, to je isto kao da netko na tržnici otkupljuje 100 kg trešanja ili pak cijeli kamion. Onaj tko kupuje cijeli kamion, dobiva diskont za najmanje polovicu redovite cijene. A ako, primjerice, taj isti kupac dolazi svakoga dana i ponovno kupuje istu robu, onda je popust još veći. Aluminij radi 24 sata bez prekida. I plaća najskuplju cijenu električne energije u državi. Postavlja se pitanje kako je to moguće, gdje je diskont?

Pa moguće je jer bošnjačke federalne vlasti, prije svega ministarstvo energetike, u okviru utvrđivanja energetske bilance uopće ne računaju s potrebama Aluminija niti ga želi uvrstiti u energetsku bilancu. A to pak za posljedicu znači kako im EP BiH (bošnjački plijen) nije dužna isporučiti električnu energiju prije nego što ju ponudi tržištu na prodaju, bilo stranim ili domaćim trgovačkim mešetarima. Zanimljivo je kako Aluminij tu istu energiju kupuje neizravno od EP BiH nego od trgovaca. Na taj način bošnjačke strukture u vlasti uspjele su u dvostrukom cilju. Aluminij je doveden na rub propasti, a cilj je bio u isti položaj dovesti i EP HZ HB kako bi jednim metkom srušili dva ‘hrvatska plijena’. Ovoj kompaniji Aluminij sada duguje oko 140 milijuna eura i u slučaju nelikvidnosti ta bi kompanija bila lak plijen za integriranje, odnosno potpuno nestajanje u okviru EP BiH, kojom bi, naravno, opet suvereno vladali Bošnjaci, te pokoji hrvatski privjesak željan automobila, tajnice i dobre plaće.

Arapi kao obmana

Kada bi bilo ekonomske i odgovorne logike, a ne promoviranja osvete i ratne logike, onda se ne bi na rudnike, Krivaje, Konjuhe, namjensku industriju u kojima gotovo isključivo rade Bošnjaci ili Aluminij, gdje su zaposleni Hrvati, jer je to rezultat rata, gledalo kao na ‘plijen’, odnosno vlastitu publiku uvjeravalo kako je opravdano ubiti susjedu kravu. Dapače, Aluminij bi imao struju od nešto više od 30 eura po megavatsatu te bi se na njegovim temeljima gradila cijela industrija koja ne pita za boju i naciju, a ne bi stvari promatrale iz optike ratne mržnje kakvu su ovih dana promovirali dežurni lajavci dijela velikobošnjačke politike. U međuvremenu je bošnjačka politika uspjela javnost izmanipulirati i dovesti navodne arapske investitore koji su spremni spasiti Aluminij.

Najbolji dokaz da stvari ne će ići u smjeru logike, ekonomskih razloga, opstanka i razvoja govori pravo mešetarenje te čak izmišljanje kako su navodni investitori iz Emirata najbolji kandidati, da znaju svoj posao, da su spremni uložiti milijune eura. Javnosti je ostalo nejasno radi li se o misterioznoj ‘WAQT Trade LLC’ multimilijarderskoj grupaciji iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koja nigdje nije zabilježena u bilo kakvu poslovnom potezu, a koju su iz političkog Sarajeva navodili s egidom ‘bogatih šeika’ ili pak iznimno respektabilnoj grupaciji EGA (Emirates Global Aluminium) nastaloj spajanjem Dubala i Emala koja nudi spas za Aluminij umjesto Glencorea koji je višegodišnji partner Aluminija. Posve sigurno nijedna od ovih dviju kompanija Glencore ili EGA ne bi bile spremne proizvoditi gubitak sa skupom cijenom električne energije osim ako bošnjačka politika ne misli uvesti u igru Arape i zatim im iz svoga dijela Elektroprivrede BiH dati jeftiniju struju.

Istina je i da predstavnici kompanije EGA ili Waqt, kako tvrde radnici Aluminija s kojima su razgovarali, u stvari ne nude ništa. Oni i ne znaju ništa o Aluminiju iz Mostara, pod kakvim uvjetima posluje, da im prijeti gašenje struje. Doslovno ništa. Tek su planirali provesti, kako to ozbiljni poslovni ljudi i rade, due dilligence – dubinsko snimanje stanja u kompaniji. Tek nakon toga donijeli bi eventualne odluke. Ministar Džindić, koji očito lobira za ovu arapsku kompaniju umjesto Glencorea, o švicarskom gigantu nije imao ništa dobro reći.

Gašenje HT-a, EP HZHB …

Dogodi li se crni scenarij i Aluminij ostane bez napajanja električnom energijom, to će značiti propast kompanije jer bi se u tomu slučaju ćelije bez napajanja strujom ‘smrznule’ s metalom nakon čega se više nikada ne bi mogle pokrenuti. To se nije dogodilo čak niti u vrijeme agresije četnika i jugovojske 1992. godine. Apsurdno je, ali da se danas pogoni Aluminija nalaze samo desetak kilometara istočno od Mostara, dakle u srpskom entitetu, ne bi imao nikakvih problema i bio bi najmoćnija kompanija u državi.

Vlada FBiH s gašenjem Aluminija riskira preuzeti na sebe odgovornost da izazove štetu veću od pola milijarde eura i protjera 900 obitelji radnika u inozemstvo. Naime, samo su dugovanja kompanije veća od 200 milijuna te bi se tek prodajom ‘staroga željeza’ možda uspjelo namiriti tek nekoliko postotaka od tog iznosa. Zbog toga pojedini procjenjuju kako bi šteta mogla biti ‘vrijedna i pola milijarde eura. Kada bi pak scenarij bilo kontrolirano gašenje proizvodnje, onda bi za to trebalo dva puna mjeseca s troškovima od 50 milijuna maraka.

Postavlja se pitanje što predstavljaju Hrvati iz redova HDZ-a BiH u vlasti u Federaciji BiH, odnosno BiH i posjeduju li bilo kakve poluge da zaštite makar prostor s kojega dolaze, čak i da nemaju obvezu štititi taj ‘ratni plijen’. Ako je suditi po dosadašnjem angažiranju, nisu se osobito iskazali. Točno je da Hrvati, primjerice, predstavljaju trećinu u Vladi Federacije BiH i da se sve odluke mogu donositi umjesto njih, no istodobno sjede u resorima kojima mogu doslovno cijelu Federaciju BiH držati pod nadzorom.

Aluminij je posljedica toga podređenog odnosa. Ne treba sumnjati kako će, ako uspiju slomiti ‘hrvatski plijen – utvrdu Alamo (Aluminij)’, već sljedeći na popisu za uništenje, ukidanje i ‘prisajedinjenje’ naći HT Mostar, EP HZHB i- druge hrvatske kompanije koje bodu oči Sarajevu… Možda će i tada hrvatski političari imati mogućnosti promovirati inicijative o izmjeni Izbornoga zakona, jednakopravnosti, ali će ih surova gospodarska stvarnost pokopati, a bh. Hrvati precrtati, jednostavno otići iz zemlje ili se pak sjećati kako su nekada bili ponosan narod.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari