Pratite nas

Gost Kolumne

Ivo Soljačić: Narod nam umire, a oni uvode Istanbulsku konvenciju

Objavljeno

na

Poznato nam je svima kako je demografska situacija u Hrvatskoj katastrofalna. Svake godine je sve veća razlika između ukupno umrlih i rođenih. Posljednih godina broj umrlih u odnosu na novorođene prelazi 15 000 s tendencijom porasta . K tome treba dodati ogroman broj mladih pretežno nezaposlenih koji odlaze u inozemstvo tražeći posao ili i zaposlenih koji odlaze tražeći bolje uvjete rada ili veće plače. Odlaze nam i cijele obitelji s malom djecom. Računa se da je samo do 2017. u posljednjih nekoliko godina iz Hrvatske otišlo preko 200 000 ljudi. Nadali smo se da će se dolaskom nove vlade situacija početi popravljati, ali izgleda na žalost da to nije tako. Dapače dobiva se dojam da je trend iseljavanja još veći. Opustjele su nam Slavonija, Lika, Dalmatinska zagora. Velikim dijelom su to krajevi koje su naši hrabri branitelji krvlju branili, a sad ih narod napušta.

Zavladala je opće apatija, narod u Hrvatskoj ne vidi perspektve. U zemlji koju je narod slobodnom sanjao stotinama godina i kad ju je konačno dobio ostao je opljačkan u privatizaciji zahvaljujući nepravednim zakonima kako ih je svojevremeno nazvao kardinal Bozanić odmah nakon što je postao zagrebačkim nadbiskupom. Industrija je najvećim dijelom zatrta dijelom zbog novih okolnosti i promjena u svijetu u kojima smo se našli, a dijelom zbog organizirane pljačke i korupcije za koje gotovo da nitko i nije odgovarao.

Nezaposlenost je dramatično rasla, a velika većina ljudi je došla na rub siromaštva. Sve je to urodilo depresijom, padom optimizma , samopouzdanja ali i padom vjere i nade u bolju budućnost. Kao posljedica svega mladi su se počeli sve kasnije ženiti jer su čekali da si osiguraju radno mjesto i egzistenciju a samim time kao i ekonomskom nesigurnošću drastično je padao natalitet. Na tu situaciju upozoravala je već unazad 20 godina katolička crkva. U Glasu Koncila objavljeno je više članaka naše istaknute demografinje gdje Werthaimer Baletić, ali naši političari za sve to nisu imali sluha kao da ih ovakva katastrofična situacija uopće ne zabrinjava. Tek u posljednje dve tri godine kad su na taj problem uporno upozoravali naši demografi Šterc i Akrap pokušalo se nešto učiniti. No bojim se da je kasno. U Hrvatskoj je fertilitet ( Broj živorođene djece po ženi u njenom plodnom razdoblju) među tri najslabije zemlje u EU. (Slika 1) No umjesto da se primarno naša vlada bavi problenatikom pronataliteta iznenada je primarno mjesto zauzela Istanbulska konvencija.

Istanbulska konvencija i rodna ideologija

Ova konvencija je tijesno povezana s rodnom ideologijom. Povezanost Istanbulske konvencije s rodnom ideologijom može se dokazati ne samo čitajući tekst konvencije već i na drugi način. Dovoljno je samo pogledati tko su članice GREVIO-a. GREVIO je skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. GREVIO ima 10 članova, a ima status međunarodnog ugovora i pravno će biti iznad hrvatskih zakona. Ovo bi tijelo nadziralo provedbu konvencije u zemljama koje su je ratificirale. U tom segmentu bilo bi iznad hrvatskog pravosuđa.

Predsjednica je Feride Acar (Turska) završila je ženske i rodne studije, potpredsjednica je Marcelina Naudi iz Malte. Predaje na odsjeku za rodne studije, fokus nasilje nad ženama , seksualna orijentacija i rodni identitet. Obuhvaća ideje poput identitetske rodne teorije i radikalnog feminizma i najmanje još četiri članice GREVIO-a su povezane s rodnom ideologijom.

Dakle takvo tijelo bi nadziralo provedbu Istanbulske konvencije. Ono bi bilo iznad naših zakona i mi bi trebali imati u njega apsolutno povjerenje. Izražena su mnoga mišljenja o tome da nam ratifikacija Istanbulske konvencije nije potrebna jer uglavnom sve mjere o zaštiti žena imamo u Hrvatskom zakonodavstvu samo ih treba dosljedno provoditi. Treba samo natjerati naše pravosuđe i upravu da postupke zaštite žena od nasilja provode dosljedno i na vrijeme i da bespotrebno ne birokratiziraju. Svi problemi se mogu riješiti uz dodatne propise ako treba i zakone i uz kontrolu njihova provođenja.

Upravo oni koji zagovaraju rodnu ideologiju i pozivaju na sprečavanje nasilja nad ženama sprovode masovno nasilje i teror nad ženama majkama. Majčinstvo koje je duboko ukorijenjeno u bit žena jednostavno šikaniraju i omalovažavaju. U posljednje vrijeme imamo za to masu primjera u zemljama koje su daleko otišle u prihvaćanju rodne ideologije. Prije nekog vremena u Kanadi su uvedeni formulari koje treba upisati za neke službene svrhe. U njima više ne piše otac i majka već roditelj 1 i roditelj 2. Treba se zamisliti zašto je to uvedeno. Prosto čovjeku da pamet stane. Jedan homoseksualni par posvojio je dijete i kad su trebali upisati u formularu otac i majka i nisu znali što da upišu. Požalili su se višim ustanovama i onda je došlo naređenje vlade da u rubrikama treba mijenjati otac i majka u roditelj 1 i roditelj 2.

Dijete nakon rođenja prvo progovara onu slatku i jedinstvenu riječ Mama koja je vrlo slična na svim jezicima i sad im to pravo da budu mame barem službeno žele oteti. Milijuni žena majki trebali su se prilagoditi jednom homoseksualnom paru. Bilo mi je dirljivo vidjeti na prosvjedu protiv Istanbulske konvencije u Zagrebu mlade majke koje su vozile kolica s djecom ili roditelje koji su vodili malu dječicu držeći ih za ruke. Ne žele oni pristati da budu brojevi već žele biti ono što jesu majke i očevi.

No ta rodna ideologija ide i dalje U školama preko nastave nastoji se djeci u svim zapadnim zemljama nametnuti rodna ideologija, više ne priznaju naziv trudnica ili trudna žena već se po njima to mora zvati trudna osoba. Imamo najnoviji biser. Iz Finske je došla vijest da je muškarac rodio dijete. Po rodnoj ideologiji to je valjda tako. Naime jedna žena proglasila se muškarcem i uzimala hormone. Kad ih je prestala uzimati opet su prevladali ženski hormoni i tako je „on“ rodio.

Hrvatska se momentalno nalazi u nezavidnoj situaciji. Vladu su pritisnuli ogromni tereti i obveze, a većina naših političara i saborskih zastupnika prvenstveno misli na svoje probitke, a manje na opće dobro. Pogledajmo samo praznu sabornicu za vrijeme zasjedanja Sabora. I u takvoj situaciji grupašenja vlada pod pritiskom neprirodnih koalicijskih partnera i vjerojatno pod pritiskom iz Bruxellesa donosio ishitrenu i nepotrebnu odluku o ratifikaciji Istanbulske konvencije koja je i izglasana u Saboru.

Daleko bi korisnije bilo da se ona silna energija koja je utrošena na uvjeravanje članstva pojedinih stranaka i ogranaka HDZ-a o potrebi izglasavanja konvencije utrošila na zaustavljanja iseljavanja naših mladih u inozemstvo. Nadali smo se da će se dolaskom nove vlade iseljavanje usporiti, ali nije tako. Bojim se da se je ono čak i ubrzalo. Nezaposlenost (ako se računaju u nezaposlene i oni koji su išli raditi u inozemstvo) nije smanjena ili je tek neznatno smanjena, a ovu vladu je dodatno zadesila i afera Agrokor koju je trebalo hitno riješiti. I sad mi nije jasno zašto je k tim vrlo bitnim problemima vlada dodala još jedan nepotreban „Istanbulsku konvenciju“. Zar se to nije moglo odgoditi? Samom ratifikacijom odričemo se dijela svojih državnih prava i imat ćemo u tom sektoru dodatne gospodare. Kako bi to moglo izgledati dovoljno je da se sjetimo Haaškog suda. Taj sud nam je isto bio nadležan u određenim pitanjima i što su radili. Podsjetit ću samo s dva primjera za rad tog suda.

Prema Haškom sudu potpuno razoreni Vukovar nije pretjerano granatiran, a za Knin gdje je poginuo jedan čovjek podignuta je optužnica za prekomjerno granatiranje i čak je u tom smislu donesena prvostupanjska presuda. General Mladić je osuđen za zločine u Bosni i Hercegovini, a za zločine u Hrvatskoj nije odgovarao. Usporedbe radi pri oslobađanju Mosula u Iraku u američkom bombardiranju poginule su tisuće ljudi i nekako svima je bilo jasno da bez tog bombardiranja Mosul ne bi mogao biti oslobođen odnosno da bi Iračka vojska, ali i civili imali još veće žrtve pri dugotrajnim uličnim borbama u osvajanju Mosula da nije bilo tog bombardiranja. Poginuli civili su smatrani kolateralnim žrtvama.

Nakon ovakvog sramotnog ponašanja Haaškog suda u čiji su se rad miješale velike sile i za koji vrijede posljednje riječi našeg junaka generala Praljka nakon sramotne presude „S prijezirom odbacujem vašu presudu“, mi se opravdano moramo pribojavati dati svoja državotvorna prava u određenim pitanjima GREVIO-u. Uostalom praksa je pokazala da se u Turskoj prvoj zemlji koja je usvojila Istanbulsku konvenciju nasilje nad ženama nije smanjilo već se dapače povećalo. Ali sigurno je da će u Hrvatskoj natalitet nakon što kontrolu nad provođenjem Istanbulske konvencije preuzmu uglavnom Udruge koje stoje pod utjecajem rodne ideologije još više opasti a samim time i ubrzati umiranje Hrvatskog naroda. U takvoj situaciji teško da će bilo kakve vatrogasne mjere koje najavljuje ova vlada spasiti narod od izumiranja.

Imam dokumente iz kraja 19. i početka 20. stoljeća u kojima u naslovnici piše Kraljevina Hrvatska što smo i pravno bili sve do 1918., ali narodom su vladali Budimpešta i Beč. Hrvatski narod to nije smatrao svojom državom. Sada imamo Republiku Hrvatsku. Zar ćemo dozvoliti da nam ponovno vladaju tuđini ovaj put iz Bruxellesa? Ili neke druge prijestolnice. Prvi korak k tome je ratifikacija Istanbulske konvencije koja je izglasana u Saboru..

Ukoliko se ne želi ugroziti tisućljetni san Hrvatskog naroda za vlastitom državom koju sada imamo onda svakako nakon ratifikacije Istanbulske konvencije u Saboru treba pitati narod na referendumu što misli o tome i narod treba odlučiti da li prihvatiti ili odbaciti Istanbulsku konvenciju..!

Ivo Soljačić – Glas Koncila 20.svibnja 2018.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Što je pozadina napada na predsjednicu RH nakon svakog posjeta i izjave o BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Kao i svi dosadašnji, tako je i prošlotjedni posjet hrvatske predsjednice BiH zločesto popraćen od dijela tamošnje javnosti. Arsenal medijskog streljiva već je bio pripremljen i bilo je dovoljno da Kolinda Grabar-Kitarović u Vitezu, Bugojnu ili Mostaru samo progovori o nepravdi prema bh. Hrvatima i njihovoj neravnopravnosti pa da se da znak za paljbu. A ona je u Mostaru na proslavi obljetnice utemeljena Udruge Prsten, kao i svaki put dosad, samo naglašavala prijateljski odnos prema BiH i zalagala se za ravnopravnost ugroženoga hrvatskog naroda. Dakle, ništa više od onoga što je i dosad govorila, a to su, uostalom, općepoznate činjenice.

Kako to, i zašto, svaku izjavu i gestu Kolinde Grabar-Kitarović o BiH radikali iz bošnjačkih i lijevih i desnih stranaka dočekuju “na nož”?! Dovoljno je samo da spomene ime te države i odmah počinje paljba. Često primitivna, uvrjedljiva i ispod svake razine. Vještina kojom se predsjedničine izjave izvlače iz konteksta zadivljuje i najveće svjetske manipulatore. Neupućenima je sve skupa apsurdnije zbog činjenice što su predsjednica, premijer i hrvatska država dokazani prijatelji bošnjačkog naroda. I što u BiH istinski žele imati dobrog susjeda. Međutim, velikobošnjačka politika to ne želi. Barem ne zasad. Zašto?

Riječ je o dobro osmišljenoj strategiji. Treba razvlastiti Hrvate u BiH. U tom projektu dio “službenog Sarajeva” “topništvom” ušutkava “službeni Zagreb”, a “pješadijom” politički diskreditira “službeni Mostar”. Taktikom zastrašivanja šalju poruke tko se (ne)smije miješati u unutarnje odnose u BiH. A u tim odnosima, bez pomoći, najmalobrojnijima je unaprijed upisan poraz. Politika iz Sarajeva neće Hrvatskoj dopustiti pravo na “miješanje” sve dok Hrvate u BiH ne svedu na građane drugog reda, odnosno dok “temeljni narod” i ustavno ne ovlada “svojom” državom. Građanskom.

Uz premijera RH Andreja Plenkovića, velika brana unitarnom projektu institucionalno i personalno je i Kolinda Grabar-Kitarović. Ona se u svim svojim domaćim i međunarodnim istupima snažno zalaže za rješenje hrvatskog pitanja i BiH po mjeri svih triju naroda. Nema gotovo nijednog susreta sa stranim državnicima gdje to nije potaknula. Na koncu, predsjednica je na svom inauguralnom govoru pitanje bh. Hrvata najavila kao prioritet svoje politike. Ispunjavanje tog obećanja najzornije ilustrira činjenica da je BiH njezina najčešća međunarodna destinacija.

U BiH se zbog obespravljivanja Hrvata, odnosno perfidnog rušenja daytonskih načela, s velikom pozornošću prati predizborna kampanja u Hrvatskoj. Ideolozima unitarne BiH i njihovim međunarodnim sponzorima nije svejedno tko će biti na čelu države koja je jamac tog sporazuma. Oni bi opet željeli nekoga tko će, pričajući viceve i ismijavajući svoje sunarodnjake u BiH, blagoslivljati njihov progon. Da, tako je to bilo u povijesti. Pa su Hrvati i zbog toga kriminalizirani i izgubili su mnoga svoja prava. Svjesni svoje neizvjesne budućnosti životno su zainteresirani da imaju “čvrstu branu” na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Znaju da brojem svojih glasova u BiH ne mogu utjecati ni na jedan izbor. Ali, kako Hrvata iz BiH danas više živi u Hrvatskoj nego što ih je ostalo u domovini, moglo bi se dogoditi da upravo oni presude o pobjedniku.

Dodatnu snagu crpe iz sve jače umreženosti s obiju strana granice. Uz političke stranke okupljene u Hrvatski narodni sabor BiH, jedno od jačih vezivnih tkiva je nepolitička Udruga Prsten. Koja djeluje u Hrvatskoj 14 godina, a u BiH je obilježila prvu obljetnicu. Uveličavajući tu proslavu Grabar-Kitarović istaknula je će kako će briga za Hrvate BiH ostati njezina državna politika.

Ono što predsjednica sigurno želi i mora jest graditi porušene odnose s Bošnjacima. Osvoji li drugi mandat, bit će joj to jedan od važnijih prioriteta. Dobri bošnjačko-hrvatski odnosi preduvjet su ozdravljenja društva i temelj na kojemu će se graditi iskrena međudržavna, međunacionalna, gospodarska, politička i svaka druga suradnja. Svi oni koji misle drukčije, štete, prije svega, svom nacionalnom korpusu. Pozitivno je što se sve više stvara kritična masa onih koji vjeruju u savezništvo. Udruga Prsten jedna je od tih. Oni već svih godina jednako promoviraju važnost unutarhrvatskog zajedništva koliko i hrvatsko-bošnjačko savezništvo. Takvu strategiju želi i predsjednica. “Kolindin prsten” nije ograničen samo ljubavlju prema Hrvatima. U njemu ima dovoljno mjesta i za “brak” s drugim narodima. Čim se otklone smišljeno stvoreni šumovi u komunikaciji, ljubav bi i s Bošnjacima mogla biti obostrana.

Piše: Jozo Pavković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Koji dan slavi jedan BH narod, taj ne obilježavaju druga dva

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini, zemlji ispunjenoj mržnjom svakojakog predznaka, gdje još tinjaju žeravice ratnih sukoba, između vjera i nacija, kultura i svjetova, režima i sustava, carstava i imperija, koje su zapaljive i najmanjim dodirom, ili ne daj Bože sudarom, i dalje se sve čini da mržnja traje, da žeravice gore, jer ni jedna od sukobljenih strana niti je izašla kao apsolutni pobjednik ni apsolutni gubitnik. Nije to rezultat samih ratnih sukoba, i odnosa snaga zaraćenih strana, to je plan Svjetske zajednice skovan u Daytonu i stalno provođen na beha terenu politikom Visokih predstavnika, suvremenih šerifa Dvadeset i prvog stoljeća na periferiji Starog kontinenta.

Pokazuje se kako tim stranim čimbenicima, i najbrojnijoj nacionalno vjerskoj bošnjačko muslimanskoj beha strani, nikako nije do iskorjenjivanja mržnje, gašenja ratnih žeravica, jer nestankom i mržnje i gašenjem ratne vatre koja tinja, Svjetska zajednica ne bi imala razloga za daljnji protektorat nad zemljom, a brojniji bošnjački narod izgubio bi svaku nadu, svaki put, do u ratu zacrtanog cilja, muslimanska Bosna i Hercegovina.

Stoga svake godine, zapravo 9. siječnja, bošnjačka strana pokušava svim i svačim, napose sijanjem ratne mržnje između Hrvata i Srba, kako bi opet mogli kazati „to nije naš rat“ zapaliti žeravicu koja tinja u strašni ratni plamen, uistinu s daleko većim i strašnijim posljedicama negoli su one iz beha rata devedesetih godina prošlog stoljeća.

Bile bi to, a zasigurno to znaju i Bošnjaci strašnije i tragičnije posljedice zato što današnji međunarodni interesi, i odnosi snaga koji se sudaraju u Bosni i Hercegovini nisu isti kao u vrijeme građansko vjerskog beha rata za teritorij. Danas je duboko u beha odnosu svjetskih čimbenika ukopana Rusija, veliki vojni i politički povratnik na svjetskoj političkoj sceni.

Današnja Putinova Rusija, koja se u Bosni i Hercegovini sudara sa sultan Erdoganovom Turskom, gotovo da sa zadovoljstvom čeka priliku da svijetu pokaže svoju staru vojnu moć, i u beha problemu, kojeg bi rješavala i riješila onako kako joj je u nacionalnom i vojnom interesu, svijetu, na najstravičniji način kaže, evo me, tu sam, i tu ostajem. U sudaru interesa Rusije i Turske, Putinovu odlučnost ne će umanjiti Erdoganovo poznato povlačenje i ulizivanje kada vidi da mu prijeti opasnost. Rusija će ići do kraja, i zasigurno ne će uvažiti nikakvo Erdoganovo poniženje kakvo je pokazao pred Putinom nakon obaranja ruskog aviona. Također, povijesna ratna netrpeljivost između pravoslavlja i islama, kakva je vidljiva i u odnosima Srba i Bošnjaka, bit će poticaj Rusiji da ide do kraja, do konačne pobjede i osvajanja velikog beha dijela.

Za taj krvavi vjerski rat pravoslavlja i islama s apokaliptičnim posljedicama, prema kojima bi onaj u Daytonu zaustavljeni bio, gotovo, dječja igračka, i jedna i druga strana pripremala je i pripremila čak i djecu. Srbi šalju svoju djecu na ratnu obuku u vojni kamp u Rusiju, kako bi bili kompatibilni s ruskim vojnicima na beha terenu, Bošnjaci svoju djecu kao askere obučavaju po vojnim kampovima u beha federaciji, s ciljem što boljeg upoznavanje federalnog terena, bilo za terorističke ili vojne akcije.

Sama pomisao na tako strašne posljedice nastavka beha rata, morala bi sve njegove aktere koji ga zagovaraju, u prvom redu Bošnjake kao glavne zagovornike unitarizma i vjerskog fundamentalizma, priželjkuju i čine sve da krene, spustiti na zemlju, i da se ni jedna od tih strana ne uzdaju u snagu svojih momentalnih saveznika. Da se Srbi ne uvlače pod ruske skute, a Bošnjaci muslimani pod turske. Teško magarcu preko kojeg se konji tuku.

Povijest je, naime, pokazala, dokazala,i potvrdila da tuđin nikada nije donio mir i prosperitet,

slobodu i neovisnost, bilo kojem narodu, pa ni onom na čijoj strani je, tobože, bio. Svaki taj tuđin gleda svoje interese, i oni su mu uvijek prioritet. I ako bi i donijeli neki mir, neku pobjedu, obično je mir nepravedan, nestabilan, i bez obzira na to tuđin ga skupo naplaćuje.

Najveća cijena takvog mira je gubitak slobode i suverenosti naroda kojeg je tuđinac „oslobodio”. Takva sloboda je zapravo novo, i uvijek teže ropstvo. U narodu se za takvo nešto kaže, „sjaši Murta da uzjaši Kurta”.

Jer ako Bošnjacima smeta 9. siječanj, i Srbima, jednako i Hrvatima, smeta 25. studeni. I jedan i drugi dan je neustavan za onaj narod koji ga ne slavi. Koji dan slavi jedan beha narod taj ne obilježavaju druga dva.

Jedina istina u Bosni i Hercegovini, a sve dok je ne priznaju i ne prihvate sva tri njena naroda

bit će do rata usijanih situacija, je ta da svaki narod ima svoj, Srbi 9. siječanj, Bošnjaci 25. studeni, Hrvati 28. kolovoz. Jer kad ne bi bilo tako, kad ne bi bilo te trojne istine onda bi to značilo da je Bosna i Hercegovina, ili samo bošnjačko muslimanska, ili samo srpsko pravoslavna, ili samo hrvatsko katolička. A Bosna i Hercegovina to nikako nije, i zasigurno će je prije i nestati negoli će samo jednog naroda postati.

I zbog toga svaki beha narod ima i svoj dan državnosti, i svoj dan neovisnosti, i dan svoga entiteta. Na narodima je da se dogovore, ako je to moguće, za neke zajedničke dane koji bi ih barem na taj dan ujedinio, a unutar tog zajedničkog postojala i ostala i druga tri nacionalna. Samo ta tri zasebna, nacionalna, dana govore da je Bosna i Hercegovina i bošnjačka, i srpska i hrvatska. Kao što i jest. I samo kao takva može ostati i opstati.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari