Pratite nas

Komentar

Iz krvi i boli će napokon niknuti cvijeće…

Objavljeno

na

Danas me prehitilo… Ne mogu shvatiti ta izvješća s grobalja širom Hrvatske za Svisvete… Ok, može ukratko informacije, snimke, no impresije novinara i često izjave iznenađenih ljudi koji uistinu ne znaju što bi rekli, a ne snađu se reći; “Bez komentara.”… No, sve nekako, al’ izludim na konstataciju kako su Svi sveti, a potom i cijeli studeni izrazito bolni za Vukovarce… Pa dokle više braćo moja mila?!

JA, neću govoriti za druge, mada vjerujem da dobar dio ljudi misli slično, svaki put kada neko spomene bilo koji trenutak vezan za Vukovar i označi ga “posebno bolnim” proživim novo mentalno silovanje. Ne, ja nisam neko tko zaboravlja žrtvu moje obitelji, prijatelja, sugrađana, mladosti koja je došla sa svih strana i podijelila svoju žrtvu sa žrtvom mog grada, kao ni što ne zaboravljam ni identitet onoga zločinca tko je od svih nabrojanih tu žrtvu načinio, ja tu žrtvu živim svaki dan.

No ne razumijem potrebu za naglašavanjem u danu kada se sjećamo svih, ama baš svih onih koji su nama sveti, kako to danas lijepo, u svojoj propovijedi, reče kardinal Bozanić.

Hrvat sam, katolik, vjernik… S vremenom sve više i više vjerujem u uskrsnuće i život vječni i nije li suludo toliko oplakivati, a ništa ne činiti da žrtva naše braće i sestara vječno živi i to ne u kamenu i Tehnobetonu nego kroz osmijehe njihove djece i unuka na vukovarskim ulicama, ne jedan nego 365 dana u godini! Ništa neće smanjiti tugu roditelja za izgubljenim djetetom, no mladi ljudi i njihova djeca će uvijek izmamiti osmjeh, pa iako i sjetan, na ranjenom staračkom srcu, a ima li većeg spomenika palima od grada uspješnijeg od onoga koji je bio u trenutku kada su oni položili svoje živote za isti?

Samo da podsjetim; Vukovar je onomad imao najveći BDP po glavi stanovnika u Hrvatskoj… danas mi se plače kad pogledam oko sebe jer memorijalni turizam nije ono nešto od čega bi veći dio ljudi u našem gradu mogao i trebao živjeti… Naše žrtve žive u našim srcima i dok ona kucaju živjet će, kad stanu ostat će tek ime zapisano u kamenu. S druge strane, ako grad osnaži u ekonomskom smislu, ako se vrtići, škole i ulice napune ko nekad, spomen na žrtvu će biti živ i ta žrtva će imati smisao, a Svi sveti i mjesec studeni će biti manje bolni jer će iz krvi i boli napokon niknuti cvijeće kao u pjesmi Hrvoja Hegedušića “Stoji grad”.

U konačnici, s vjerskog aspekta, osim vječnog života u Kristu, duše naših najmilijih će tada uistinu živjeti i u našem gradu dijeleći Krista i njegov mir s nama koji u tom gradu i živimo…

Domagoj Sremac Jurčić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Penava: Cilj je otkrivanje pune istine i kažnjavanje zločinaca

Objavljeno

na

Objavio

Od pada grada heroja prošlo je 27 godina. Vukovar je tri mjeseca trpio silovitu opsadu i razaranja nakon kojih je srpski agresor ušao u grad. I danas su se tisuće ljudi u koloni sjećanja prisjetile tih dana. Odali su počast braniteljima i civilima koji su dali život u obrani grada.

Vukovar danas bije neke nove bitke – bori se s odlaskom stanovništva i nezaposlenošću. Kako je u gradu danas, kakav je život, kako zadržati mlade, ima li napretka?

Vukovarci su u Domovinskom ratu i u tim burnim devedesetima stasali u divove koji su se iskazali u tim najtežim vremenima. Kod većine nas koji smo se vratili u grad Vukovar nikad nije postojala dvojba hoćemo li se vratiti i hoćemo li uspjeti uspostaviti koliko-toliko normalan život u Vukovaru, rekao je gradonačelnik Ivan Penava.

Napadi na vukovarsku bolnicu su počeli već u kolovozu 1991. i. Organizirali smo se tako da smo formirali krizni štab u bolnici, pripremili protuatomsko sklonište, napravili plan evakuacije bolnice, isprobali kako ćemo raditi. Svakodnevno smo se dogovarali što priritetno treba, a što ne, i zaista smo se pripremili. No nismo očekivali da će agresija na nas biti toliko teška i drastična. Nažalost mnogi liječnici i medicijske sestre su otišli, ali su zato stigli dragovoljci iz Osijeka i Zagreba, medicinske sestre iz Vinkovaca, Našica. Radili smo danonoćno. Od 14. rujna više nitko nije smio ići kući jer su neki djelatnici stradali putem tako da smo svi živjeli u bolnici do samog dana pada Vukovara i do zarobljavanja i do evakuacije 20. studenoga, rekla je doktorica Vesna Bosanac.

Činili smo sve da održimo sustav, od hitnog prijema pa do operacija, poboljšanja i završetka liječenja. Uspjeli smo tako što je u Vukovaru bilo jako važno na dnevno i satnoj bazi zajedništvo i štaba za obranu grada, policije, nas i Crvenog križa, vatrogasaca, tehnička služba iz tvornice Borovo tako da nije bilo niti jedne sitaucije koje nismo riješili. Teško je reći da smo jako dobro riješili, ali smo najbolje moguće to je sigurno. Živjeli smo s našim ranjenicima, oni su to osjećali. Uz nas su bili sigurni, mi smo im davali nadu, hrabrili ih i nadali se evakuaciji. Dana 18. studenog smo bili spremni za evakuaciju i za, po potpisanom sporazumu, dolazak međunarodnog Crvneog križa i europskih promatrača. Ono što je uslijedilo nakon toga 19. i 20. studenoga je bilo najtužnije jer više nismo mogli na to utjecati. Ušla je jugoslavenska vojska i srpske paravojne trupe, odvajali su ljude, muževe od žene i djece, medicinsko osoblje. Tek nakon što smo izakli iz logora dr. Njavro i ja te radili rekonstrukciju shvatili smo koliko nam fali ranjenika, bolesnika i osoblja. Od 450 ranjenika i bolesnika samo je 174 došlo u slobodni dio Hrvatske, a svi ostali su nestali. Neke smo kasnije našli u masovnoj grobnici na Ovčari, a za mnogima se još uvijek traga, rekla je Vesna Bosanac.

Još se uvijek traga za 531 nestalom osobom. Jesli li pregovori Srbije za ulazak u Europsku uniju možda prilika da se konačno počne rješavati to pitanje?

Prilika uvijek postoji. Ona je postojala i sve ove godine prije samih pristupnih pregovora Srbije, ali je ovo jedna dodatna prigoda koju naša Vlada mora iskoristiti. Naprosto je nezamislivo da se uđe u krug europskih naprednih, civiliziranih država, a da se ovakve stvari drže skrivene u arhivima i ladicama, a riječ je o temeljnim životnim pitanjima. Nadam se da ćemo imati dovoljno snage i umješnosti na ovaj ili onaj način doći do pune suradnje dviju država, a sve u cilju otkrivanja pune istine i kažnjavanja zločinaca, rekao je Penava za HRT.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Vukovar i Škabrnja, ogroman ponos, duboko poštovanje, neizmjerna zahvala i vječno sjećanje

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Milijan Brkić

Danas smo ovdje u koloni sjećanja kako bi odali duboko poštovanje za žrtve Škrabrnje, Vukovara i sve žrtve koje su položile ono najvrijednije, svoj život u Domovinskom ratom, kao i za njihove članove obitelji.

Nakon strašnog zločina prije 27 godina, svake godine se okupljamo u Škabrnji iz pijeteta prema žrtvama, koje su zauvijek pale na svom životnom putu za jedinu i slobodnu nam Hrvatsku.

Žrtva nikada neće i ne smije biti zaboravljena, ali da bi svi kao društvo mogli krenuti naprijed potrebno je procesuirati počinitelje ratnih zlocina i za Škabrnju, i za Vukovar i za sve ratne zločine počinjene u Domovinskom ratu.

To je jedini put da pravda bude zadovoljena i da članovi obitelji žrtava velikosrpske četničke agresije u oslobodilačkom Domovinskom ratu nađu svoj mir. To je sveta obveza i prioritet prema svakoj žrtvi i njihovim obiteljima, komentirao je Milijan Brkić na svome facebook profilu

Foto: Milijan Brkić

 

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

 

 

Škabrnja: Poginuli u mislima i srcima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari