Pratite nas

Komentar

Iz krvi i boli će napokon niknuti cvijeće…

Objavljeno

na

Danas me prehitilo… Ne mogu shvatiti ta izvješća s grobalja širom Hrvatske za Svisvete… Ok, može ukratko informacije, snimke, no impresije novinara i često izjave iznenađenih ljudi koji uistinu ne znaju što bi rekli, a ne snađu se reći; “Bez komentara.”… No, sve nekako, al’ izludim na konstataciju kako su Svi sveti, a potom i cijeli studeni izrazito bolni za Vukovarce… Pa dokle više braćo moja mila?!

JA, neću govoriti za druge, mada vjerujem da dobar dio ljudi misli slično, svaki put kada neko spomene bilo koji trenutak vezan za Vukovar i označi ga “posebno bolnim” proživim novo mentalno silovanje. Ne, ja nisam neko tko zaboravlja žrtvu moje obitelji, prijatelja, sugrađana, mladosti koja je došla sa svih strana i podijelila svoju žrtvu sa žrtvom mog grada, kao ni što ne zaboravljam ni identitet onoga zločinca tko je od svih nabrojanih tu žrtvu načinio, ja tu žrtvu živim svaki dan.

No ne razumijem potrebu za naglašavanjem u danu kada se sjećamo svih, ama baš svih onih koji su nama sveti, kako to danas lijepo, u svojoj propovijedi, reče kardinal Bozanić.

Hrvat sam, katolik, vjernik… S vremenom sve više i više vjerujem u uskrsnuće i život vječni i nije li suludo toliko oplakivati, a ništa ne činiti da žrtva naše braće i sestara vječno živi i to ne u kamenu i Tehnobetonu nego kroz osmijehe njihove djece i unuka na vukovarskim ulicama, ne jedan nego 365 dana u godini! Ništa neće smanjiti tugu roditelja za izgubljenim djetetom, no mladi ljudi i njihova djeca će uvijek izmamiti osmjeh, pa iako i sjetan, na ranjenom staračkom srcu, a ima li većeg spomenika palima od grada uspješnijeg od onoga koji je bio u trenutku kada su oni položili svoje živote za isti?

Samo da podsjetim; Vukovar je onomad imao najveći BDP po glavi stanovnika u Hrvatskoj… danas mi se plače kad pogledam oko sebe jer memorijalni turizam nije ono nešto od čega bi veći dio ljudi u našem gradu mogao i trebao živjeti… Naše žrtve žive u našim srcima i dok ona kucaju živjet će, kad stanu ostat će tek ime zapisano u kamenu. S druge strane, ako grad osnaži u ekonomskom smislu, ako se vrtići, škole i ulice napune ko nekad, spomen na žrtvu će biti živ i ta žrtva će imati smisao, a Svi sveti i mjesec studeni će biti manje bolni jer će iz krvi i boli napokon niknuti cvijeće kao u pjesmi Hrvoja Hegedušića “Stoji grad”.

U konačnici, s vjerskog aspekta, osim vječnog života u Kristu, duše naših najmilijih će tada uistinu živjeti i u našem gradu dijeleći Krista i njegov mir s nama koji u tom gradu i živimo…

Domagoj Sremac Jurčić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi

Komentari