Pratite nas

Politički rentgen

IZ PORAZA DO POBJEDE – NE BUŠ VIDEL, BELI ZAGREB GRAD

Objavljeno

na

Nakon jučerašnjeg dana nabijenog emocijama, čuđenjem, nevjericom i suzama zbog još jedne nepravde, došlo je vrijeme trezvenog promišljanja i realne analize novonastale političke situacije u kojoj više ništa ne bi trebalo biti isto ni usporedivo s jučer, ili s proteklim razdobljem.

[ad id=”93788″]

Inzistiranje na svenacionalnom zajedništvu, na otriježnjenju hrvatskih politika, na koordiniranim odlukama bitnim za nacionalne interese Domovine donijelo je i prve rezultate. Zajednička odluka Predsjednice i Tima Oreškovića o zabrani ulaska Šešelja u Hrvatsku slijedećih 20 godina, državnička je odluka koja kao temelj mora imati refleksiju na sve buduće odnose sa susjednom Srbijom. Ne ćemo sada tjerati mak na konac i tvrditi kako je ova državnička odluka zakašnjela, kako se s punim političkim legitimitetom mogla donijeti i puno ranije. Važna je to odluka kao politički smjerokaz budućih odnosa čistih računa.

Agresivna, četnička srpska politika prema Hrvatskoj koju danas vode najbliži ideološki suradnici notornog Vojislava Šešelja, nalazi se pred realnim slomom. Iako se čini kako su kvalifikacije iz presude   kupljenog suca Atonettija olakšanje za vladajuću četničku oligarhiju u Srbiji, zapravo su sve činjenice četničkog pokreta i orgijanja po prostorima bivše Jugoslavije, a najviše po prostorima Hrvatske, ponovo otvorena pitanja za cjelokupnu europsku i svjetsku javnost.

Može li i zaslužuje li Srbija pod ovakvim političkim, četničkim  vodstvom ravnopravno konkurirati za brzi ulazak u EU? Mogu li prvi suradnici Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića biti garancija Srbije kao jedne uljuđene europske zemlje? Ostavimo po strani sudske pravorijeke, koji usput rečeno u ukupnosti zbroja sudskih presuda ne idu nikako u prilog Srbiji ni trenutnom političkom vodstvu Srbije. Bitan je taj mentalni sklop srpskih politika, bitno je to poturanje pod tepih zločinačkih djela, prekrivanje prašinom stvarnih, današnjih i bivših političkih ciljeva stvaranja velike Srbije, plana kojega Šešelj naziva besmrtnim. Ne može jedna nepravomočna presuda i vječno laganje srpskom narodu sakriti istinu. Ne mogu oni koji su bili i ostali ideolozi velike Srbije oprati svoju savjest za sve zločine počinjene sa srpske strane na temelju ove kupljene presude koja će vjerojatno ostati kakva je!

 Očekuje se brza smrt Vojislava Šešelja. Smrt Vojislava Šešelja, koji je navodno teško bolestan, događaj je koji trenutno najviše odgovara vladajućoj srpskoj politici. Bez Šešelja nema ni žalbenog postupka i u tom slučaju, čini se da je sudac Antonetti učinio veliki ustupak vladajućoj oligarhiji u Srbiji. Ali to se samo čini u nizu spletki velikosrpske politike potpomognute močnim sponzorima dijela međunarodne zajednice.

Ne mogu Vučić i Nikolić, Dačić i ostali apologeti velikosrpstva baštiniti katarzu iz ove jadne sudske namještaljke koja postaje pročitana dječja priča i najnaivnijim političkim analitičarima.Ne mogu si ovom nepravomočnom presudom oprati krvave ruke!

Na dan kada je Šešelj pušten iz Haškog pritvora, navodno zbog smrtne bolesti, znalo se da je presuda već napisana, a onaj koji je presudu napisao znao je zašto je napisao osobađajuću presudu Šešelju . „Bio je zadužen“ za takvu presudu, a zadužili su ga oni koji žele političku nestabilnost na ovim prostorima iz geostrateških interesa, oni koji ne žele Srbiju u EU, koji ne žele Srbiju u NATO paktu, oni koji nekim novim unutarnjim balkanskim ratom žele ovladati ovim geostrateškim prostorom u jeku ugroza od masovnog preseljenja islamskog naroda. Želi li Srbija iskreno u EU? Ne! Oni su jednom nogom u EU, a drugom nogom u Rusiji? Žele li u NATO? Ne! I u tome su svi odgovori!

Nema pametne države u Europi i Svijetu koja bi odbila članstvo u NATO paktu, ako iza toga ne stoji ozbiljna politička pozadina. NATO je obrambeni kišobran, garantira lojalnost i vojnu sigurnost zemljama članicama, garantira vojnu opremljenost, razvoj vojne industrije i garantira branu nekim novim hladnoratovskim podjelama. Odbijanje Srbije članstva u NATO savezu trajno otvara mogućnost Rusiji za intervenciju na ovim prostorima, ostavlja mogućnost Rusiji za pomoć tobože ugroženoj „srpskoj nejači“ i prvoslavnoj braći. Sjetimo se Krima!? Zadatak pravoslavne braće je destabilizirati ovaj prostor, destabilizirati već destabiliziranu BiH, destabilizirati Hrvatsku. Krajnji cilj ove politike Srbije poklapa se s geostrateškim interesima Rusije, a to je ovladati Jadranskim morem preko kojega se cijelu povijest prelamaju geostrateški interesi svih velikih sila.

Zabrana ulaska Šešlja u Hrvatsku slijedećih 20 godina zapravo bi trebala biti simbolična zabrana ulaska opisane politike na prostore Hrvatske! Zabrana ulaska politika koje se nisu odrekle destabilizacije Hrvatske, koje se nisu odrekle stvaranja vječne Velike Srbije. Simboličan represivni korak hrvatske politike prema četniku Šešelju mora se nastaviti prema svim apologetima četničke politike koji su se uhljebili u vrhovima hrvatske politike bili oni Srbi ili Hrvati veleizdajnici. Hrvatske vlasti moraju doći do koncenzusa glede ovih pitanja od prvorazrednog nacionalnog interesa i moraju poduzeti odgovarajuće korake. Zakon o aboliciji treba pod hitno revidirati i abolirane četnike ili srpske pobunjenike treba ukloniti iz javnog života hrvatske klasičnom lustracijom. Ne smije se tolerirati aboliranim četnicima i veleizdajnicima da mjesečno jednom idu na noge četnicima Nikoliću i Vučiću na svojevrstan antihrvatski brifing.

Hrvatska nacionalna politika treba novu strategiju odnosa sa Srbijom. Ako mi u Hrvatskoj, spriječimo gospodina Crnoju na putu prema tituli ministra branitelja, zbog krive adrese ili par stotina kuna duga, kako onda možemo tolerirati klasične četnike i vjerojatno ratne zločince na čelu srpske politike u Srbiji ? Kako iste takve abolirane četnike možemo tolerirati u vrhovima hrvatske političke vlasti? Kako iste takve abolirane pobunjenike Hrvatska država može financirati u klasičoj antihrvatskoj propagandi u srcu naše Domovine?

Hrvatska politika zaštite nacionalnih interesa mora dobiti nove temelje, a ova oslobađajuća presuda Šešelju alarmantna je opomena da je krajnji čas oformiti „Ministarstvo domovinske sigurnosti“  koje će po uzoru na Izraelski model proanalizirati do zadnje kapilare svaku osobu koja konkurira za službenika u javnoj upravi.

Bez obzira čeka li Šešelja brza smrt, bez obzira izašao on na izbore s Radikalnom strankom ili ne, Srbiju čeka neminovan politički i ekonomski slom. Srbiju u bolju europsku budućnost ne mogu voditi loši ljudi s hipotekama zločina, a u mogućem slomu Srbije, Srbija uvijek pribjegava ekstremnim rješenjima što je opće i dobro poznato iz daleke i recentne povijesti. Huškači i proizvođači „građanskih ratova“ već su na startnim crtama u Srbiji, BiH i Hrvatskoj i toga Hrvatska politika treba biti duboko svjesna.

Uništavanje hrvatskih vojnih i sigurnosnih resursa u Hrvatskoj nije slučajno, kao što ni puštanje Šešelja i ova kupljena presuda nije slučajna. U politici se ništa ne događa slučajno, a poglavito ne ovako veliki događaji!? Uništavanje hrvatske ekonomije i svih institucija nosivih stupova hrvatske državnosti nije se dogodilo slučajno!

[ad id=”93788″]

Hrvatska politika treba biti svjesna ovih proiciranih ugroza i mora poduzeti odgovarajuće korake u zaštiti nacionalnih interesa u zajedništvu s partnerima u EU. Konfliktna Srbija nije potrebna EU kao dodatni uteg usred svih ovih globalnih političkih previranja. Hrvatska politika ne treba voditi agresivnu i neprincipijelnu politiku prema Srbiji! Hrvatska politika mora i treba prvenstveno voditi prijateljsku politiku prema svom narodu i prema našoj Domovini, a model takve politike odredit će i preciznu pragmatiku prema konfliktnim susjedima.

I na kraju poruka Šešelju: “Beži………………………….ne  buš videl, beli Zagreb grad“!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Ako je moglo ‘Lex Perković’, zašto ne bi moglo ‘Lex Tito’ ili ‘Lex Manolić’?

Objavljeno

na

Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju nazivaVažnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih totalitarnih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”. U istom dokumentu također  poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.

Ova rezolucija samo je još jedan dokument u nizu koji se kontinuirano i podjednako snažno naslanja na rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1096 i broj 1481 o neupitnoj  potrebi osude komunističkog režima i komunističkih zločina, kao i o osudi svih totalitarnih režima u povijesti. U Republici Hrvatskoj o toj temi najupečatljivije govori naša deklaracija donesena u Hrvatskom saboru, 30. lipnja 2006., pod predsjedanjem predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, koja slijedi upute rezolucija i deklaracija iz EU i koja nedvojbeno traži osudu komunističkog totalitarnog režima bez ikakvog ostatka.

Deklarativne osude, bez obzira na pokazanu dobru političku volju, uglavnom nemaju nikakav učinak, ako deklaracije i rezolucije ne slijede podzakonski i zakonski akti, koji bi ta pitanja efikasno i učinkovito regulirala na jedini mogući pravni način. S obzirom da je Hrvatska članica Europske unije i da u svim drugim slučajevima bespogovorno slijedimo naputke, regule i pravnu stečevinu EU, postavlja se logično pitanje zbog čega u Republici Hrvatskoj zakonodavna vlast izbjegava donijeti zakonske okvire o temama koje bolno opterećuju hrvatsko društvo, izazivaju razdor i štetne podjele u društvu, što se kao posljedica reflektira na svekoliko stanje duha u hrvatskom narodu? Bez ikakve sumnje se može tvrditi, da tavo stanje duha hrvatske nacije direktno utječe na prijeteći demografski slom, pogoduje klimi zaustavljanja procesa tranzicije iz komunističke dogovorne ekonomije u tržišnu ekonomiju što za posljedicu ima snažno bujanje uvoznog lobija na štetu domaće poljoprivredne i druge industrijske proizvodnje. Takvo stanje duha naše ekonomije za posljedicu ima bujanje korupcije koja je rak rana našeg društva.

„Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića u svojim zaključcima je pozvalo sve dionike u hrvatskom društvu na javnu raspravu o ovim tegobnim povijesnim pitanjima i pozvalo nas je na  predlaganje donošenja zakonskih i podzakonskih akata radi konačnog pravnog reguliranja ovih pitanja, kako bi sudovi mogli imati ujednačene kriterije prema svima onima koji na bilo kakav način veličaju propale diktatorske i zločinačke režime i ideološke nositelje tih režima. Zbog toga je od institucija Hrvatske države potrebno zahtijevati na svim društveno političkim razinama  da i u ovom slučaju Republika Hrvatska ispuni rezolutne zahtjeve Europske unije kako i inače to poslušno činimo u svim drugim slučajevima kao ravnopravna članica Europske unije i svih drugih međunarodnih asocijacija.

Nije li konačno došlo vrijeme za donošenje zakona „Lex Tito“ ili ćemo ponovno svjedočiti donošenju sličnih zakona kakav je bio zakon Zorana Milanovića „Lex Perković“, kojim se na silu željelo spasiti zločinačku prošlost i zločinačku budućnost dokazanim udbaškim zločincima iz olovnih vremena komunističke diktature?

Ili ćemo šutke promatrati kako nas te iste mentalno komunističke snage nepogrješivo vode u neku novu, treću  jugoslavensko-regionsku  tvorevinu kao novu „tamnicu hrvatskog naroda“?

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u svom je nastupnom govoru prigodom njene formalne kandidature za još jedan petogodišnji mandat na Pantovčaku snažno naglasila rast međunarodnog položaja Republike Hrvatske, poglavito na temelju njene inicijative „Tri mora“ kojom Republiku Hrvatsku želi čvrsto usidriti u srce kršćanske Srednje Europe, gdje smo oduvijek kulturološki i pripadali nasuprot svim tajnim i javnim idejama o nekakvom novom „regionu“. Možda u toj ideji „Tri mora“ koju  iskreno i podjednako snažno zagovara predsjednik Donald Trump, leži odgovor na pitanje zbog čega već 5 godina određene političke grupacije potpomognute mainstream medijima u Hrvatskoj besprimjerno sotoniziraju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović što u nedostatku pravih argumenata često prelazi u klasičan seksizam i klasično nasilje prema ženi. U tom svjetlu mogli bi analizirati i posljednju smišljenu diverziju protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kada je u javnost iscurio papir s komunikacijskim uputama za govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Unutarnji i vanjski neprijatelji predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, znajući da neće moći polemizirati s činjenicama iz njenog prvog mandata kao na tekućoj traci fabriciraju morbidne banalnosti kako bi do kraja omalovažili sve ono vrijedno što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović učinila tijekom svog prvog mandata.

Vrhunac cinizma mogli smo vidjeti u izjavi gospodina Josipa Manolića kad on kaže da će na predsjedničkim izborima pobijediti „njihov kandidat Zoran Milanović“!  Postavlja se logično pitanje, tko su to „ONI“ koji su kandidirali svog favorita Zorana Milanovića, a tko smo to „MI“ koji smo se snažno suprotstavili njegovoj gubitničkoj vladavini u kojoj je donesen zakon „Lex Perković“, u kojoj nikada nije pronađen crtač „svastike“ na Poljudu što je Hrvatskoj u međunarodnim okvirima nanijelo silnu štetu. Glede „svastike“ na Poljudu kristalno je jasno da se udarilo na kult hrvatskog nogometa koji je izravno u brendiranju Hrvatske pod idejnom začetnicom i snažnim vodstvom Kolinde Grabar Kitarović bio simbol prepoznatljivosti pobjedničke hrvatske nacije. Njeno ponosno predstavljanje Republike Hrvatske u prepoznatljivim nacionalnim bojama izvrgnuto je ruglu od svih onih koji zapravo čine Titoističku, neojugoslavensku regionalnu reprezentaciju. A njihova jugo nostalgičarska imena i prezimena su poznata hrvatskoj javnosti, no ipak evo mali podsjetnik na one koji su ujedno i rušilačka snaga uperena protiv Kolinde Grabar Kitarović: Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavićić, Dragan Markovina, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski…… I ako njihovim imenima dodamo i imena njihovih ideologa, izbornika i trenera kao što su Josip Manolić, Stjepan Mesić, Budo Lončar, Ivo Josipović, Milorad Pupovac i ostala bulumenta, a svima je zajedničko to da im je Tito najveći sin hrvatskog naroda, bit će nam kristalno jasno tko i zašto ne želi predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović na Pantovčaku koja je Titovu bistu poslala u ropotarnicu povijesti. Titoisti to ne opraštaju! Nisu li imena i prezimena te integralne neojugoslavenske reprezentacije zapravo najbolja preporuka onima koji pripadaju grupi „MI“, za koga glasovati na predstojećim predsjedničkim izborima?

Zbog svega navedenog potpuno je opravdano retoričko pitanje iz naslova: „Ako je moglo „Lex Perković“, zašto ne bi moglo „Lex Tito“ ili „Lex Manolić“?

 Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Politički kapitalac Anto Đapić

Objavljeno

na

Anto Đapić je proveo posljednjih deset godina u  svojevrsnoj političkoj samoizolaciji žestoko optuživan sa svih strana da je upravo on razbijač pravaške, a time  i cjelokupne desne političke pozornice u Hrvatskoj. Bilo je razumno očekivati da će se njegovim odlaskom u političku sjenu, pravaška politička scena revitalizirati, rasti i ponovo postati relevantan politički čimbenik s nekim novim liderima koji su valjda pravovjerniji, pošteniji i bolji Starčevićanci, pravaši i lideri pravaštva od samog gospodina Ante Đapića. Pravaška scena u Hrvatskoj kratkotrajno je prodisala dolaskom Tomislava Karamarka na svjetla političke pozornice kada je pod okriljem HDZ-a formirao pobjedničku Domoljubnu koaliciju, no vrlo brzo ta ideja konzervativne revitalizacije je bila urotnički zgažena, pa je rušenjem Tomislava Karamarka nastavljeno smišljeno devastiranje bilo kakvog pravaštva, konzervatizma i domoljublja. Modus operandi uništavanja desnog političkog spektra u Hrvatskoj u režiji mentalnih komunista, jugonostalgičara, Titoista i regionalnih konfederalista podjednako snažno na svojim plećima su osjetili svi akteri Karamarkove domoljubne koalicije. Istom snagom su bili napadani Ruža Tomašić, Pero Čorić, Ivan Tepeš, a pravi medijski pogrom i linč doživio je Zlatko Hasanbegović koji je uz Karamarka izrastao u pravu političku zvijezdu desnog političkog spektra. Isti taj križni put, od istih neprijatelja proživljavao je i Anto Đapić tijekom svoje cijele političke karijere kako bi ga konačno maknuli, ušutkali i potpuno marginalizirali. I ne samo to!? Lijevi mainstream je učinio sve da ga sotonizira i marginalizira, a agresivni dio desnog političkog spektra, Antu Đapića je na toj agendi proglasio veleizdajnikom pravaške misli.

Danas, kada desni politički spektar ima snažnog zagovornika u liku i djelu kultnog voditelja TV emisije Bujica Velimira Bujanca, koji već više od 5 godina snažno promovira aktere desnice i desne politike u Hrvatskoj, svjedočimo da je pravaška i domoljubna scena recentno razmrvljenija više nego ikada prije. Nedavno smo bili svjedoci raspada stranke Neovisnih za Hrvatsku, stranke za koju se činilo da je najpotentnija stranka desnice vođena Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem. Iste mračne, lijevo-desne snage koje su Antu Đapića svojevremeno tjerale u zamku trulih kompromisa, u kojekakve lokalne neprincipijelne koalicije, da bi ga potom optuživale za veleizdaju pravaške ideje, uspješno nastavljaju sa svojom rabotom uklanjanja onih politika s hrvatske političke scene koje prvenstveno smetaju dvjema najvećim strankama u Hrvatskoj, SDP-u i HDZ-u.

Antu Đapića s pravom možemo nazvati političkim eruditom i  kapitalcem. Njegov politički put od utemeljitelja Osječkog HDZ-a, visokih funkcija u ratnom i poratnom HSP-u, njegovo obnašanje dužnosti ratnog  načelnika  HOS-a, njegov ratni put, njegovih pet mandata zastupnika u Hrvatskom saboru i dva izbora za gradonačelnika Osijeka, dovoljno govori o kakvom se političkom kapacitetu radi. Svima koji lik i djelo Ante Đapića žele iskreno promatrati u cjelini treba osvijetliti i činjenicu njegove plodonosne  suradnje s predsjednikom Tuđmanom. Nakon što je HOS 1993. godine presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske legitimno inkorporiran u sastav Oružanih snaga Republike Hrvatske sa svim svojim znakovljima, uključujući i pozdrav „Za dom spremni“, oko čega se i danas lome koplja, Anto Đapić je u otvorenom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom stavio na raspolaganje 4-5 tisuća HOS-ovih dragovoljaca za presudne oslobodilačke akcije Bljesak i Oluju iz čega je vidljivo koliko je predsjednik Tuđman imao povjerenja i u Antu Đapića i u HOS-ove postrojbe. Znakovitu pobjedu, koja se očituje u nedavnoj presudi Općinskog suda u Sisku, da je pozdrav  „Za dom spremni legalni i službeni znak ratne postrojbe HOS-a koji je izraz volje i legaliteta vlasti RH“, gospodin Anto Đapić može pripisati i sebi bez ikakvih kompleksa.

Od brojnih političkih inicijativa koje je Anto Đapić kao predsjednik parlamentarnog HSP-a kreirao treba izdvojiti jednu znakovitu. Anto Đapić i njegov HSP prvi su u Hrvatskoj 1999. godine, sluteći što nas čeka nakon smrti predsjednika Tuđmana, predložili cjeloviti zakon o lustraciji.

U svijetlu današnjih događanja, poglavito ako Antu Đapića promatramo kao još jednog potencijalnog predsjedničkog kandidata na desnom političkom spektru kojega je trenutno zauzeo Miroslav Škoro, za očekivati je, da će se upravo između ta dva kandidata voditi beskompromisna borba za svaki glas hrvatske desnice. Postavit će se logično pitanje, tko je od njih dvojice autentičniji predstavnik desnice i zašto? Politička sučeljavanja i utakmice između  Ante Đapića i Miroslava Škore imaju svoju genezu, osobito ako birači žele uspoređivati uspjehe ta dva političara. Naime, na izborima za gradonačelnika Osijeka 2008. godine Anto Đapić je do nogu potukao kandidata i miljenika  Sanaderovog HDZ-a Miroslava Škoru, pobijedivši ga s gotovo duplom razlikom. Postavlja se logično pitanje, kako to da Sanaderov Miroslav Škoro uz svu pomoć liberalne Radmanove HRT i cjelokupnog mainstreama nije u svom rodnom Osijeku dobio naklonost svojih sugrađana već je poražen od kontroverznog Ante Đapića? I ne samo to!? Nakon tog teškog poraza Miroslava Škore i HDZ-a u Osijeku koji im je bio važan kao utvrda i glavni grad Slavonije i Baranje, Ivo Sanader je pod svaku cijenu, moralnim i nemoralnim ponudama, pokušao nagovoriti Antu Đapića da mjesto gradonačelnika prepusti Miroslavu Škori. Kada Anto Đapić na to nije pristao, znajući tko je Ivo Sanader i kada je iz inata i pragme da se izbjegnu novi izbori ušao u neprincipijelnu koaliciju sa SDP-om na lokalnoj razini, tada su ga proglasili veleizdajnikom pravaške ideje. A da je pristao na Sanaderove nemoralne ponude vrlo brzo, Sanaderovim padom, postao bi još veći veleizdajnik i vjerojatno amoralni lopov!?

Premda se činilo da se Anto Đapić u posljednje vrijeme potpuno uklonio iz politike to se nije dogodilo i to je bio samo privid. Ako znamo da je politika strast i onaj tko se inficira politikom teško se toga može riješiti, onda je potpuno logično da je strastveni političar i vrsni retoričar Anto Đapić osnovao novu stranku DESNO- Demokratski savez nacionalne obnove. Aktivno je sudjelovao u nemogućem zadatku ujedinjenja svih desnih političkih subjekata u Hrvatskoj prije zadnjih izbora za zastupnike u Europskom parlamentu, nudeći svoje neprocjenjivo političko iskustvo kao i konkretne programe za nužne promjene u Hrvatskoj. U tom razdoblju nastale su i Đapićeve Vukovarske teze koje mnogi ozbiljni analitičari s pravom proglašavaju biserom političke misli i vrhuncem jedne osebujne, ali bogate političke karijere. O svom programu, o Vukovarskim tezama i platformama sigurno će progovoriti sam Anto Đapić tijekom svoje predsjedničke kampanje koju će bez ikakve sumnje znalački koristiti za promicanje ideja o novoj formuli nacionalne države Hrvatske, o promjeni Ustava Republike Hrvatske i nužnoj redefiniciji potrošenog izbornog zakona.

Nasuprot njemu, oči u oči, stajat će novopečeni kandidat suverenističke desnice Miroslav Škoro. O oba kandidata znamo gotovo sve, znamo njihov ratni i poratni put, znamo sve o njihovim političkim uspjesima i neuspjesima, o njihovim političkim i oratorskim vještinama, znamo čak i tko bolje pjeva, i biti će zanimljivo gledati njihova sučeljavanje o bitnim pitanjima prošlosti i sadašnjosti, a osobito o budućnosti Hrvatske iz njihove vizure. Anto Đapić će sigurno postaviti i neka važna i neugodna pitanja aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, osobito ona o strategijama odnosa Republike Hrvatske sa Republikom Srbijom, kao i neizostavna ideološko-svjetonazorska pitanja oko kojih je aktualna predsjednica bila prilično nedorečena.

Svakako nas čeka zanimljiva politička utakmica, a Anto Đapić će sigurno dati svoj prinos da predsjednička utrka dobije jednu novu desnu dimenziju.

Kazimir Mikašek-Kazo

Đapić kao kandidat desnice kreće u utrku za Pantovčak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari