Pratite nas

Komentar

Iz švedske šume smo jasno na nebu vidjeli zvijezdu a danas ju iznad Zagreba sakrivaju mračni oblaci, a odnikud vjetra

Objavljeno

na

S Mirom i Slavicom Barešić, u švedskoj šumi onih davnih godina dok je još u jugoslavenskom mraku Hrvatska tek na nebu blistala kao zvijezda repatica. Bila su to brutalna vremena ali smo bili puni vjere, samopuzdanja i energije. Na neki način, bolje sam se osjećao nego danas. Prošlost nam je bila svijetla, sadašnjost je bila teška ali je budućnost izgledala blistava.

[ad id=”93788″]

Nije važno koliko je kamenit i neprohodan teren pod nogama kad pratiš zvijezdu koja putuje po nebu. Kroz pokoru i pobunu, sa sprovoda na proslavu, iz poraza u pobjedu, kad su se u svakome strah i hrabrost borili za premoć, vodila je zvijezda svoje sljedbenike. Na čas bi ju sakrili crni oblaci a onda ih je vjetar optimizma rastjerao i zvijezda je nastavila pokazivati put.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

U procesu i Miro Barešić je ostavio svoje tijelo pokraj puta ali je put ipak doveo do pobjede i kroz Oluju, dok su gromovi parali uši a munje rušile velika stabla, do slobode. Rijetko je Hrvatska u cijeloj svojoj povijesti mogla slaviti ovakvu bitku. Na pamet mi padaju samo bitke iz daleke prošlosti i ona Jure Francetića kad je četnike iz cijele Bosne pretjerao preko Drine.

Kao i uvijek, pobjedničkoj koloni su se prikrpili jahači apokalipse, majstori spletke, intrige i zavjere i proglasili se pobjednicima.

Hrvatska je, kao i uvijek, imala ljude koji su se branili i one koji su napadali prije nego što se trebalo braniti i ljude koji su se uvalili bez obzira tko odnio pobjedu. Ovaj puta su se stvarno uvalili.

Nitko nije zaboravio pravilo da će revolucija pojesti svoju djecu, ali da će pojesti cijelu generaciju, nitko nije očekivao.

Javio mi se jedan od spomenutih, koji je napadao prije nego što se trebalo braniti, mučenik i pobjednik, Anto Kovačević riječima: “Živim u Jugo-Hrvatskoj! Ratujem s Jugo-orjunom!”

Odgovorio sam mu: “Hvala Anto! Iako se nikad nismo osobno sreli, mi smo zajedno već mnoga desetljeća, na veliki način. Znam da si kao i ja očekivao da je sav onaj trud i da su sve muke konačno naplaćene i da možemo odmoriti kosti i uživati kako nove, sretnije generacije grade slobodu i napredak, očiju uperenih u budućnost. Na žalost, još ni pobjedničko slavlje nije završeno a isti oni neprijatelji su već stvarali zavjeru i pravili planove za ovo što se događa kroz posljednjih 20 godina. Ono su bila brutalna vremena ali se makar znalo tko je tko a tko je nitko, a danas se u ovom bućkurišu s neprijateljima koji ruku stavljaju na srce kad svira hrvatska himna, teško snalaziti. Ona bitka je bila brutalnija a ova je prljavija, sa svima u istoj uniformi, pa kad ga i prepoznaš, tek onda nastaje problem uvjeriti druge tko je i što je. Jedno je sigurno, dok god ima ljudi poput tebe, mi nikada nećemo posustati i nikada odustati.”

Bilo je idealističke naivnosti ravnati se po principi “Mi smo svoji a oni su tuđi.” Povijest nam dokazuje da nikad tuđi nebi kročili na ovo naše tlo da nije bilo naših koji su samo izgledali da su naši a i oni su bili tuđi.
Stvorili smo državu, pa makar i bila uru dugačka i uru široka, morala je procvasti po dinamici kojom je nastala. Bilo je za to vremena. Poslije 5 godina rata došlo je četiri puta po pet godina mira. Poslije ratova uvijek slijedi napredak. Otpuste se kočnice i kola krenu. Na žalost, revolucija nije ispunila jedan od svojih najvažnijih zadataka. Kad ostvariš pobjedu onda joj moraš osigurati mogućnost da rodi plodovima koji dolaze sa slobodom. Ostali su kočničari a mnogi čak i danas, kad se tako dramatično vide posljedice njena izostanka, govore “Ne treba nam lustracije”.

Treba li nam siromaštvo, besposlica i iseljavanje u slobodnoj državi? Treba li nam da po jugoslavenskim zakonima o verbalnom deliktu zatvaraju televizijske kuće a upozorenja da se u srcu Hrvatske organiziraju njeni neprijatelji, proglašavaju govorom mržnje?

Treba li nam da se danas, financirani iz hrvatskog propračuna, po svijetu šalju memorandumi koji sadrže listu za odstrijel s imenima jugoslavenskih neprijatelja?

Treba li na tisuće branitelja počiniti samoubojstvo jer ne mogu gledati ovaj jad?

Trebaju li invalidi onog pobjedničkog rata čamiti u šatoru dok na njih s raznih strana pljušte uvrijede i pogrde?

Iz švedske šume smo jasno na nebu vidjeli zvijezdu a danas ju iznad Zagreba sakrivaju mračni oblaci, a odnikud vjetra.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marijan Knezović: Bilo bi super imati više događaja koji će podsjetit Hrvate da nisu inferiorni nikome

Objavljeno

na

Objavio

Treba svjetska i europska igrat svako dvije godine.

Odjednom se promijeni društvena klima, čuje se hrvatska glazba i vide se zastave, potrošnja poraste, ljudi razgovaraju međusobno, djevojke se sređuju i hodaju po gradu, djeca igraju nogometa po ulici, na svakom radiju i televiziji neka nagradna igra, dežurni jugonostalgičari povuku se u mišje rupe, o Hrvatskoj se priča u cijelom svijetu pa nam dolaze i turisti i redatelji, ali najvažnije od svega, bilo bi super imati više događaja koji će podsjetit Hrvate da nisu inferiorni nikome i da možemo biti bolji i od onih najvećih, kako u sportu – tako i u obrazovanju, gospodarstvu, inovacijama; ma koliko nas naslovnice mnogih medija uvjeravale kako u Hrvatskoj nema perspektive i kako je sve otišlo u nepovrat, pogotovo za mladog čovjeka.

Siguran sam da je sinoć nakon utakmice više mladih u Stuttgartu nostalgično razmišljalo o povratku u Hrvatsku nego što ih je u Hrvatskoj razmišljalo o odlasku u Stuttgart.

A takve se stvari događaju onda kada oni koji nas predstavljaju, u ovom slučaju nogometaši, rade nešto ulažući najvrijedniju monetu – svoje srce.

To je najbrži lijek za društvo sa sve manje strasti i srčanosti, a kad gledamo onakve predstave reprezentacije u zemlji s ovakvom društvenom klimom, gledamo i liječnike svijesti i velike motivatore, pa tek onda nogometaše. I to je jedan od razloga zašto nogomet nikad nije bio samo igra.

Marijan Knezović

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ćiro: ‘Sine moj, nemam riječi, ovo je veličanstveno! Mi smo prvaci svijeta, kažem vam’

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska nogometna reprezentacija u svom je drugom nastupu na Svjetskom prvenstvu u Nižnjem Novgorodu, četvrtak navečer, svladala aktualnog svjetskog doprvaka Argentinu s visokih 3-0 (0-0) i tako s drugom pobjedom u dva nastupa osigurala prolazak u osminu finala, u kojem na SP-ima nije bila 20 godina, još od Ćirinih Vatrenih, brončanih iz 1998.

Netom nakon pobjede nazvali smo “trenera svih trenera”, Miroslava Ćiru Blaževića, da nam iskomentira veliku, povijesnu pobjedu Vatrenih, pišu novenovosti.com

“Čovječe, ovo je veličanstveno, sine moj, ma nemam riječi. Rekao sam vam da smo svjetski prvaci ako tučemo Argentinu. Evo, sad nemamo hipoteke, ako smo slomili Argentinu, ako smo ih uspjeli maznuti 3-0, ma onda možemo postati i svjetski prvaci. Od prve minute sam shvatio da je tu razlika u jednoj organizaciji, u kvaliteti, tako da nisam se plašio da vam pravo kažem, ali nisam očekivao niti tako visoku pobjedu. Možemo samo biti ponosni na dečke, na cijelu naciju, na nogometnu Hrvatsku koja u svijetu figurira kao sila, prava nogometna sila”, oduševljeno komentira Ćiro.

“Messi se vraća kući”, novi je popularni “film” među hrvatskim navijačima, odnosno novi je Ćosićev hit koji smo čuli za vrijeme prijenosa utakmice…

“Da, da, to je sad hit. Ma šalim se, naravno, Messi se nije vidio, dobro je izbornik odradio taj posao i namijenio mu pozornost, te zaustavio Messija. Ma kažem vam, mi smo prvaci svijeta”, u transu je kazao Ćiro Blažević.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori