Connect with us

Komentar

Iz švedske šume smo jasno na nebu vidjeli zvijezdu a danas ju iznad Zagreba sakrivaju mračni oblaci, a odnikud vjetra

Objavljeno

on

S Mirom i Slavicom Barešić, u švedskoj šumi onih davnih godina dok je još u jugoslavenskom mraku Hrvatska tek na nebu blistala kao zvijezda repatica. Bila su to brutalna vremena ali smo bili puni vjere, samopuzdanja i energije. Na neki način, bolje sam se osjećao nego danas. Prošlost nam je bila svijetla, sadašnjost je bila teška ali je budućnost izgledala blistava.

[ad id=”93788″]

Nije važno koliko je kamenit i neprohodan teren pod nogama kad pratiš zvijezdu koja putuje po nebu. Kroz pokoru i pobunu, sa sprovoda na proslavu, iz poraza u pobjedu, kad su se u svakome strah i hrabrost borili za premoć, vodila je zvijezda svoje sljedbenike. Na čas bi ju sakrili crni oblaci a onda ih je vjetar optimizma rastjerao i zvijezda je nastavila pokazivati put.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

U procesu i Miro Barešić je ostavio svoje tijelo pokraj puta ali je put ipak doveo do pobjede i kroz Oluju, dok su gromovi parali uši a munje rušile velika stabla, do slobode. Rijetko je Hrvatska u cijeloj svojoj povijesti mogla slaviti ovakvu bitku. Na pamet mi padaju samo bitke iz daleke prošlosti i ona Jure Francetića kad je četnike iz cijele Bosne pretjerao preko Drine.

Kao i uvijek, pobjedničkoj koloni su se prikrpili jahači apokalipse, majstori spletke, intrige i zavjere i proglasili se pobjednicima.

Hrvatska je, kao i uvijek, imala ljude koji su se branili i one koji su napadali prije nego što se trebalo braniti i ljude koji su se uvalili bez obzira tko odnio pobjedu. Ovaj puta su se stvarno uvalili.

Nitko nije zaboravio pravilo da će revolucija pojesti svoju djecu, ali da će pojesti cijelu generaciju, nitko nije očekivao.

Javio mi se jedan od spomenutih, koji je napadao prije nego što se trebalo braniti, mučenik i pobjednik, Anto Kovačević riječima: “Živim u Jugo-Hrvatskoj! Ratujem s Jugo-orjunom!”

Odgovorio sam mu: “Hvala Anto! Iako se nikad nismo osobno sreli, mi smo zajedno već mnoga desetljeća, na veliki način. Znam da si kao i ja očekivao da je sav onaj trud i da su sve muke konačno naplaćene i da možemo odmoriti kosti i uživati kako nove, sretnije generacije grade slobodu i napredak, očiju uperenih u budućnost. Na žalost, još ni pobjedničko slavlje nije završeno a isti oni neprijatelji su već stvarali zavjeru i pravili planove za ovo što se događa kroz posljednjih 20 godina. Ono su bila brutalna vremena ali se makar znalo tko je tko a tko je nitko, a danas se u ovom bućkurišu s neprijateljima koji ruku stavljaju na srce kad svira hrvatska himna, teško snalaziti. Ona bitka je bila brutalnija a ova je prljavija, sa svima u istoj uniformi, pa kad ga i prepoznaš, tek onda nastaje problem uvjeriti druge tko je i što je. Jedno je sigurno, dok god ima ljudi poput tebe, mi nikada nećemo posustati i nikada odustati.”

Bilo je idealističke naivnosti ravnati se po principi “Mi smo svoji a oni su tuđi.” Povijest nam dokazuje da nikad tuđi nebi kročili na ovo naše tlo da nije bilo naših koji su samo izgledali da su naši a i oni su bili tuđi.
Stvorili smo državu, pa makar i bila uru dugačka i uru široka, morala je procvasti po dinamici kojom je nastala. Bilo je za to vremena. Poslije 5 godina rata došlo je četiri puta po pet godina mira. Poslije ratova uvijek slijedi napredak. Otpuste se kočnice i kola krenu. Na žalost, revolucija nije ispunila jedan od svojih najvažnijih zadataka. Kad ostvariš pobjedu onda joj moraš osigurati mogućnost da rodi plodovima koji dolaze sa slobodom. Ostali su kočničari a mnogi čak i danas, kad se tako dramatično vide posljedice njena izostanka, govore “Ne treba nam lustracije”.

Treba li nam siromaštvo, besposlica i iseljavanje u slobodnoj državi? Treba li nam da po jugoslavenskim zakonima o verbalnom deliktu zatvaraju televizijske kuće a upozorenja da se u srcu Hrvatske organiziraju njeni neprijatelji, proglašavaju govorom mržnje?

Treba li nam da se danas, financirani iz hrvatskog propračuna, po svijetu šalju memorandumi koji sadrže listu za odstrijel s imenima jugoslavenskih neprijatelja?

Treba li na tisuće branitelja počiniti samoubojstvo jer ne mogu gledati ovaj jad?

Trebaju li invalidi onog pobjedničkog rata čamiti u šatoru dok na njih s raznih strana pljušte uvrijede i pogrde?

Iz švedske šume smo jasno na nebu vidjeli zvijezdu a danas ju iznad Zagreba sakrivaju mračni oblaci, a odnikud vjetra.

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari