Pratite nas

Reagiranja

Iz vrha HDZ-a odgovorili Dujmoviću: ‘Nebulozne teze ne mogu mu oprati obraz…’

Objavljeno

na

U svojoj Facebook objavi koju su prenijeli neki portali, Tihomir Dujmović se osvrnuo na odnose između premijera Andreja Plenkovića i Predsjednicu Republike Kolindu Grabar Kitarović. Na osvrt koji prenosimo reagirali su iz vrha HDZ-a preko portala Direktno.hr, nazvavši njegove teze nebuloznima:

“U nizu zlonamjernih neistina, difamacija te potpunog nepoznavanja značaja i uloge koju Hrvatska danas imao kao članica EU-a i NATO-a, koji su postali tradicionalno obilježje tekstova Tihomira Dujmovića, u njegovom posljednjom osvrtu svakako se ističe, s obzirom na predstojeće predsjedničke izbore, perfidna izmišljotina kako ‘Kolinda-Grabar Kitarović nikada nije bila istinski odabir Andreja Plenkovića’ te kako joj HDZ neće pružiti potporu na predsjedničkim izborima.

Podsjećamo kako je upravo predsjednik HDZ-a Andrej Plenković još 17. lipnja ove godine prigodom obilježavanja 30. obljetnice HDZ-a pred preko 2.000 stranačkih simpatizera i članova prvi javno izrazio punu podršku i pozvao predsjednicu Republike Kolindu Grabar-Kitarović da se ponovno kandidira.

Za to vrijeme, gospodin Dujmović nastupa kao trbuhozborac Miroslava Škore i njegovog gurua Mate Radeljića, za čijom smjenom na Pantovčaku javno oplakuje već mjesecima. U tom svjetlu treba i promatrati njegove neiskrene namjere da pomogne predsjednici, tim više što je on, svjestan ili nesvjestan, dio operacije koja rušenjem Kolinde Grabar-Kitarović pomaže povratku SDP-a i Zorana Milanovića na vlast”, poručio je za Direktno izvor iz vrha HDZ-a i zaključio:

“Nebulozne i izmišljene teze o tzv. jugoslavenskom odgoju predsjednika Plenkovića ili o zlatnoj komunističkoj mladeži ne mogu oprati obraz Dujmovića koji je 2000. godine podupirao osovinu Račan-Budiša, a teško kritizirao predsjednika Franju Tuđmana. Radi li isto danas predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, glumeći domoljuba i ‘autentičnog’ desničara?”, stoji u reagiranju iz HDZ-a.

U nastavku donosimo objavu Tihomira Dujmovića:

Reakcija premijera Plenkovića kako je izjavu bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića da je aktualna predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović svoj govor u Kninu držala pod utjecajem alkohola, (u prijevodu pijana), Plenkovićev dakle nevjerojatno suhoparni komentar kako je to ‘jedna teška izjava’, zapravo aktualizira pitanje svih pitanja ove predsjedničke kampanje: želi li uopće Andrej Plenković pobjedu Kolinde Grabar- Kitarović, ili bi mu u osvih velike koalicije zapravo puno više odgovarala pobjeda Zorana Milanovića? Zlatna mladež i u Banskim Dvorima i na Pantovčaku, može li bolje?

Teza je samo na prvu loptu nevjerojatna, pogledamo li detaljnije Plenkovićevo držanje, a pogotovo pogleda li se u trenucima kad je onako nisko gotovo uličarski vrijeđaju (u prvom redu Fred Matić), držanje samog vrha HDZ-a prema aktualnoj Predsjednici, ovo je pitanje više negoli opravdano. Jer, još nikad nismo doživjeli da se ovako prostački napada jedan kandidat, a da stranka koja ga nominira šuti i šutnjom gotovo da plješće tom cipelarenju!

Javna je tajna da je pune tri godine između Kolinde i Plenkovića tinjao veliki, zapravo ogromni politički i ideološki rat. Njezin je politički moto bio Jadran – Baltik, Hrvatska, dakle kao dio kolokvijalno gledano proširene Austro – Ugarske, Plenković je na taj plan doslovno bio alergičan, on Hrvatsku čvrsto vidi nominalno u Uniji, ali strateški i taktički na Balkanu i to je ključni razlog zbog kojeg Hrvatska unatoč Kolindinom trudu nikada nije jedan pedalj odmaknula prema srednjoj Europi. Naime, Bruxelles i Merkelica, prave gazde Andreja Plenkovića ovaj prostor i Hrvatsku u njemu, vide primarno kao dio zapadnog Balkana i Plenković se što intimno, temeljem svog projugoslavenskog odgoja, što po logici svojih stvarnih gazda držao na distanci doslovno prema svemu što je donosio plan Jadran – Baltik.

‘Zapadni Balkan’, odnosno, preciznije ‘Regija kao Treća Jugoslavija’, to je srce njegovog pravog odgoja, to je samo srce njegovih političkih nastojanja, to je njegov intimni pogled na hrvatsku vanjsku politiku. U prijevodu, Hrvatskoj je mjesto na Balkanu, u tijesnim vezama sa Srbijom. Zato ne samo da nije imao nikakvih problema s time da za ministricu vanjskih poslova postavi osobu koja je bila savjetnik srpskog, zapravo velikosrpskog političara Dačića, već se samo tako može objasniti zbog čega čak i na parlamentarne prosvjede kako smo se obavezali Srbiju prozivati i motriti ispunjava li prema putu u Uniju svoje europske obveze, nikada nije na tu temu tražio nikakvu aktivnost Ministarstva vanjskih poslova. Nikada!

Gledajući na stvari iz tog ugla može se mirno konstatirati kako je pune tri godine Kolinda Grabar – Kitarović bila njegov jedini pravi, veliki, vanjskopolitički suštinski oponent. U savršenim vezama s brojnim svjetskim diplomatima, ta je žena mogla i do Putina i do Trumpa, što je često bila nemoguća misija za Andreja Plenkovića. Tako su se malo pomalo nišanske sprave iz Banskih Dvora okretale prema Pantovčaku. I u ključnom trenutku Plenković je uspio na prepad, pravom pravcatom diverzantskom akcijom osvojiti Pantovčak.

Nikada Kolinda Grabar – Kitarović ne bi iz svog ureda izbacila Matu Radeljića, a još manje savjetnika za sigurnost Galića, da se Plenković i njegovi momci nisu iskrcali na Pantovčaku i forsirajući Sljeme, zarobili hrvatsku kraljicu. I ona se predala. Bez ispaljenog metka. Premda nema nikoga u ovoj državi koji ne vidi ovu operaciju, koji ne razumije da se Kolinda jednostavno predala i prodala, i ona i on glumataju kao da eto idu punog srca zajedno u još jedan izborni ciklus. Uz sve medije, narod tu prevaru razumije i stoga je Miroslav Škoro trenutno najveća hrvatska politička zvijezda! Obzirom da boljeg kandidata nema, obzirom da su njene veze vani neuništive, a obzirom da ona sama nema ama baš nikakvu logistiku u domovini, Kolinda i Plenković su napravili prividni pakt: mi ćemo te podržati, a ti ćeš šuteći o našim greškama biti naša predsjednica. Naša, znači da ćeš slušati i da ćeš biti moja predsjednica . I Kolinda je pristala. I to je njena fatalna, njezina životna pogreška. Jer se taj lažnjak vidi iz zrakoplova.

No, nakon što je Pantovčak osvojen, krenulo se u operacionalizaciju plana. Kolinda je za početak od stranke, za svoju kampanju, dobila tri puta manje sredstava negoli prije pet godina i da netko ima mozga na Pantovčaku već bi iz toga shvatio da će biti potrošena poput Kuščevića, Žalac, Marića i Tolušića. S tri puta manje novca negoli prije pet godina Kolinda Grabar – Kitarović ne može ništa, u najmanju ruku ne može voditi kampanju onako kako je htjela. Iako su joj, dakle, drakonski smanjena financijska sredstva, na Pantovčaku se nisu upalile lampice za uzbunu. Bilo je još niz pokazatelja koji su tražili barem da se u znak dvojbe podignu obrve, ali ni po čemu se ne vidi da Kolinda razumije što joj se sprema.

A onda je došao Knin i neviđeni napadi na hrvatsku Predsjednicu, napadi u kojima je vapila za pomoći, ali je baš nitko nije branio. I taj nalog da se šuti, ta činjenica da premda je gurnuta u blato, da nema niti jednog HDZ-ovca da joj gentlmenski pruži ruku, najbolje govori što se na ovim izborima sprema Kolindi Grabar – Kitarović. Naime, na njezin govor na prijemu za ratne zapovjednike Oluje, bivši ministar branitelja Fred Matić je rekao da je to bio takav govor ‘da je dva puta išao u WC povraćati’. Svašta smo čuli u hrvatskoj političkoj areni, ali ovako prostački, ovako uličarski nisko još nitko nije pao kao Fred Matić! Na stranu što su svi mediji i najveći dio parlamentarne scene ne aktualizirajući ovu degutantnost zapravo prešutjeli ovu besramnost, primitivizam i taj izljev crvenog fašizma, no, fatalna je činjenica za Kolindu da nitko, ali baš nitko iz HDZ-a nije imao potrebu reagirati na ove riječi Freda Matića. Da je s najvišeg mjesta dat nalog da se reagira, Bačić bi sa Korčule plivao prema Zagrebu da se javno pred kamerama što prije očituje. Da Plenković misli da je Kolinda zaslužila da je se brani, ne bojte se, svizac Jandroković bi se oglasio čak i prije Bačića. O Reineru da ne govorim! Ali, nitko se nije javio, premda se za reakcijom doslovno vapi i ljudski i politički. Zašto su svi odšutjeli ove degutantnosti?

Da je Kolinda Grabar – Kitarović iskreni i pravi odabir Andreja Plenkovića ne postoji nikakva šansa da bi se dopustilo da se ovakvim riječim progovara o njoj. Ali, Plenković se zapravo zlurado veseli njenom porazu. I zato čak i na izravan upit novinara o Josipovićevoj provokaciji koja smjera tvrdnji da je Predsjednica pijana držala govor u Kninu, nije rekao ništa više od toga da je to ‘jedna teška izjava’. Teška? Što to znači? Dakle, nije niti neprimjerena, niti odvratna, niti nepristojna, niti nota bene netočna, nego je samo ‘teška’?

Plenković je dakle na samom početku dopustio da se Kolindu valja po blatu, pa tako bez reakcije ostaju napadi na nju da se od njenih govora ‘povraća’, da ima problema s alkoholom, a ove detalje valja zapamtiti jer je ovo tek početak kampanje. Kolinda i njezin politički program, dakle, nikada nije bio istinski odabir Andreja Plenkovića, a Miroslava Škoru zacijelo prezire s njegovim poitičkim stajalištima!

Gledamo li u tom kontekstu Plenkovićevo držanje, njemu bi zapravo kako god to djelovalo nevjerojatno, najviše odgovaralo da pobijedi Zoran Milanović jer bi ta pobjeda bila sjajna uvertira i jamstvo stabilnosti velike koalicije koja je životni san Andreja Plenkovića. Zlatna komunistička mladež i na Pantovčaku i u Banskim Dvorima, može li bolje? Nevjerojatno?

Pa jesmo li mogli vjerovati da će bez jedne jedine riječi kritike Milorad Pupovac kao dio najuže hrvatske vlasti već dvije godine za redom točno na dan Oluje odlaziti u Srbiju i tamo sudjelovati u skupovima na kojima se onako divljački vrijeđa i Hrvatska i branitelji i kompletan hrvatski narod, a da premijer na to gleda de facto sa razumijevanjem?

Dakle, kada se radi o Andreju Plenkoviću, iznenađenjima nikad kraja.

Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Zašto šute zastupnici SDP-a u EU parlamentu o rezoliciji za koju su glasovali?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. rujna 2019. godine, Europski parlament je donio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). Integralni tekst ovog dokumenta dostupan je na: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html) i o njemu se u posljednje vrijeme dosta piše i govori – ali uglavnom u „desnim medijima“.

Tako se ponavlja priča kojoj svjedočimo od 2006. godine, kada je Vijeće Europe donijelo Rezoluciju 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes).

Naši „antifašisti“, tobožnji „liberali“ i skloni im krugovi, prešućuju ono što im ne odgovara – i u tim slučajevima ne priznaju nikakve „europske vrijednosti“ za koje se inače grčevito bore onda kad im idu u korist: kad treba rastakati ovo društvo agresivnim nametanjem LGBTIQ fašizma, kriti krvave tragove ideoloških prethodnika (komunista i partizana) iza „antifašizma“ (koji nikakve veze nema s onim što se u tom smislu događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraću na Zapadu), ili neobaviještenoj europskoj javnosti servirati laži o stanju u Hrvatskoj prikazujući je kao zemlju u kojoj vladaju „ksenofobija“, izmišljati „ustaške zmije“ itd., itd.

Sjećam se kao da je jučer bilo, kako je naša Željka Proleterka (Antunović), javljajući se iz Strasbourga iste večeri kad je usvojena Rezolucija 1481 (2006. godine), u kasnim večernjim satima (u trećem Dnevniku HTV-a) u potpunosti zaobišla razgovor o osudi komunističkog režima kao totalitarnog naslijeđa od kojega se moramo ograditi i osuditi ga i sve svela na priču o „pojedinačnim incidentima partizana u poraću“ tijekom kojih je pobijeno 600-700 tisuća Hrvata i pripadnika drugih naroda od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske, do Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Srbije, Makedonije i Kosova.

Za Željku Proleterku su masovni zločini partizana i komunista bili tek „ekscesi pojedinaca“, a problem komunističkog totalitarizma ne postoji i upravo je to najbolji dokaz izopačenosti mentalnih sklopova u kojima postoje „naši“ i „vaši“ zločini. „Naši“ su zločini uvijek opravdani i poželjni, ali zato „vaši“ (pa taman bili i deset puta manji) nisu.

Partizani su imali pravo na mržnju i odmazdu (a što se pravda ustaškim zločinima u vrijeme rata – koji su prenapuhani do fantastičnih razmjera), ali Hrvati na to nisu imali pravo nakon 22 godine krvave diktature i terora u Kraljevini Jugoslaviji, pa i svih onih zločina četnika i kraljevske vojske što su počinjeni prije uspostave NDH.

Umjesto realnog i objektivnog prihvaćanja stavova Vijeća Europe, po tko zna koji put su ideološki sljedbenici komunističkih krvnika pokušali opravdati masovne zločine svojih prethodnika – bioloških i ideoloških otaca i tako je Rezolucija 1481 i dana (gotovo 14 godina poslije usvajanja) ostala mrtvo slovo na papiru.

Isto se pokušava i danas, kad se najnovijom Rezolucijom Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) još eksplicitnije navode razlozi potrebe osude komunističkog zla, pa i uporabe njegovih simbola.

Pitam Biljanu Borzan, Tonina Piculu i Predraga Freda Matića:

Do kada ćete se gospodo baviti na zaplotnjački, balkanski, šićardžijski način politikom i držati fige u džepu, odnosno, glasovati za rezolucije koje se u Hrvatskoj ne provode i šutjeti o njima?

To je sramotno, dvolično, nedostojno hrvatskih predstavnika u Europi i nemojte misliti da građani Republike Hrvatske toga nisu svjesni.

Mi jako dobro znamo da ste vi prije svega dio SDP-ove mašinerije i da u EU parlament niste ušli boriti se za nacionalne nego osobne interese, da vam politička budućnost i egzistencija ovise od Davora Bernardića i drugova, ali nemojte se zavaravati i misliti kako se vaše dvolično ponašanje može prikriti bilo čime.

Glasovati za dokumenta kako bi se pokazalo „civilizirano“ i „uljuđeno“ lice hrvatske ljevice, a u isto vrijeme perfidno i zaplotnjački opstruirati provođenje istih, nepošteno je ne samo prema biračima u Hrvatskoj, nego i prema ovoj zemlji i tako se ne ponašaju oni koji imaju minimum časti, ljudskog dostojanstva i savjesti.

Zločin je zločin, laž je laž, totalitarizam je zlo (kojega god ideološkog predznaka bio), a svakoj prijetvornosti i neprincipijelnosti jednom dođe kraj.

Naravno, isto se odnosi i na sve druge „hrvatske“ EU parlamentarce koji šute kao ribe o osudi zločinačkog komunističkog sustava koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX stoljeće, pa i na najodgovornije iz državnog vrha.

Ako misle da će taj problem nestati sam od sebe zato što oni zavlače glave u pijesak, grdno se varaju.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Dr. Hebrang odgovorio SDP-ovom Srići: Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu

Objavljeno

na

Objavio

“Ministar zdravstva u sjeni Saša Srića predstavlja SDP-ovu zdravstvenu reformu”, naveo je Večernji list za dr. Sašu Sriću, člana Nacionalnog Savjeta za zdravlje SDP-a, koji bi mogao biti ministar zdravstva dođe li na vlast SDP.

“Želimo da svi imaju jednako pravo pristupa zdravstvu. Vraćamo se javnozdravstvenom sustavu iz 1993. koji je funkcionirao, a ukinuo ga je tadašnji ministar Andrija Hebrang i započeo agoniju javnog zdravstva. Tada je ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu, preventivnu stomatološku medicinu i tada je krenuo najtiši oblik privatizacije koju je ministar Kujundžić pretvorio u glasnu privatizaciju. Borimo se i borit ćemo se protiv tihe privatizacije zdravstva”, naveo je Srića.

Dr. Hebrang na navedeni intervju poslao je demanti te ustvrdio da “je ministar u sjeni iznio neistine”. Upozorava i da je cenzura opet napravila svoje jer su mu iz odgovora Večernjem listu izbacili dva podatka (koji su podebljani da ih lakše vidite).

Komentar dr. Hebranga na optužbe iznesene u Večernjem listu prenosimo u cijelosti:

“U Vašem cijenjenom listu od 3. studenoga 2019. godine objavili ste intervju s SDP-ovim ministrom zdravstva u sjeni. Tom prilikom je ministar u sjeni dr Saša Srića izjavio da sam ja kao ratni ministar 1993. godine ukinuo javnozdravstveni sustav i „započeo agoniju javnoga zdravstva“. Navodi da sam ja „ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu…i pokrenuo najtiši oblik privatizacije…“.

Radi se o potpunom nepoznavanju zdravstvenog sustava tog doba pa je potrebno iznijeti istinu potkrijepljenu činjenicama. Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu kako bih smanjio pogubne posljedice srpsko- crnogorske agresije. Znam da se on toga ne sjeća, da nije mogao dobiti podatke od svojih stranačkih kolega jer ih tada nije bilo ni u politici (imali su oko 5% na izborima), a niti u ratnom sanitetu. Primjerice, u Glavnom stožeru saniteta, kojega sam vodio cijeli rat, nije bilo ni jednoga. Da se je raspitao znao bi da su to bile ratne godine a u ratnoj medicini se potiču prioriteti na račun onoga što neposredno ne ugrožava život. Kao liječnik mladi kolega bi se trebao služiti literaturom kao što su ljetopisi službenih institucija tog doba.

Pogotovo bi se trebao služiti stručnom literaturom o našem ratnom sanitetu, a objavljeno je u zemlji 371 a u inozemstvu 308 dokumentiranih i recenziranih članaka te 28 knjiga. Kako za učenje nikada nije kasno, navodim ključne pokazatelje o zdravstvu tog doba. U razdoblju od 1991. do 1995. godine brinuli smo o preko stotinu tisuća ranjenika, od kojih 30 520 najtežih, i o preko pola milijuna izbjeglica i prognanika. Istodobno zbog razaranja srpsko-crnogorskog agresora srušeno nam je 14 bolnica, od koji neke potpuno kao one u Pakracu i Vinkovcima. S lica zemlje zbrisano je nekoliko stotina terenskih ambulanti i isto toliko sanitetskih vozila. Točni podaci nalaze se u stručnim i znanstvenim člancima kao i knjigama koje smo tada pisali da se ne zaboravi. Još jedan, možda i najvažniji podatak je taj, da nam je zbog rata ulaz novca u zdravstveni sustav samo 1991. godine smanjen za 61 posto, dok su istodobno izdaci za ratno zdravstvo porasli 2 puta! U sljedećim godinama godišnja smanjenja ulaza novca u sustav bila su također dvocifrena! Kako nam je cilj bio spašavanje žrtava agresije i zadržavanje zdravstvene skrbi za ostalo pučanstvo, 2 morali smo u hodu raditi drastične reforme.

Pri tome nismo ništa ukidali nego samo reorganizirali. Primjerice, tvrdnja da smo ukinuli preventivnu medicinu je neistinita jer smo njezine nositelje, zavode za javno zdravstvo, decentralizirali u županije. Posljedica toga je bi rat bez i jedne alimentarne intoksikacije naših boraca i izbjeglica, bez gotovo i jednog tetanusa, uz minimalni broj slučajeva mišje groznice i drugih zaraznih bolesti tipičnih za rat. Postigli smo manji broj svih zaraznih bolesti, uključujući i dječje, nego u godinama prije rata. Toliko o navodnom ukidanje javniga zdravstva. Samo te 1993. godine osnovali smo 11 novih ratnih bolnica i u njih dislocirali preko 300 liječnika i medicinskih sestara dragovoljaca. Pripremali smo sustav za nastavak rata i te promjene ozakonili.

Rezultati, zahvaljujući okviru koji smo stvorili za dragovoljce u sanitetu, pokazauju objektivnu istinu. Postigli smo smrtnost ranjenika (1991.-1995.) od 1,4 posto što je jedan od najboljih rezultata objavljenih u svjetskoj literaturi. Cijelo vrijeme smo osigurali plaće za sve protjerane zdravstvene djelatnike i sačuvali ih za povratak nakon ratne popbjede u koju smo vjerovali. Ne treba naglašavati da su stotine tisuća izbjeglica i prognanika imale besplatnu zdravstvenu zaštitu. Unatoč takvoj situaciji, uspjeli smo zaštiti naše bolnice od privatizacije koju su istodobno provodile neke zemlje u susjedstvu. Što se tiče zakupa ordinacija liječnika primarne zdravstvene taštite, rezultati o boljoj dostupnosti takvih ordinacija publicirani su u nas i u svijetu, a neke zemlje su preuzele dio našega modela na preporuku Svjetske zdravstvene organizacije.

Rezultate takve transformacije objavili su najznačajniji europski časopsi za javno zdravstvo kao što je Eurohealth. Isto kao što su i neke velike vojne sile preuzele naše modele pokretnih kirurških ekipa i pomicanje liječnika u prvi ešalon u ratnim situacijama što smo publicirali na zahtjev najvećih časopisa za ratno zdravstvo kao što je američki Military Medicine. Upravo zbog toga sam te 1993. godine bio izabran za predjedatelja sastanka svih europskih (plus izraelski) ministara zdravstva i tada je jednoglasno usvojen naš model financiranja sustava zdravstva u kriznim stanjima. Zahvaljujem to svim hrvatskim zdravstvenim djelatnicima tog doba, a ponajviše dragovoljcima u borbene redove jer to je i njima najveće priznanje.

Zbog dobrih zdravstvenih pokazatelja u teškim kriznim godinama (1991.-1995.) Svjetska zdravstvena organizacija me je izabrala za specijalnog savjetnika za zdravstvo Šri Lanke, ali i to priznanje zahvaljujem svim aktivnim sudionicima tadašnjeg hrvatskog zdravstvenog sustava.

Sve to smo postigli zahvaljujući hrabrim i odlučnm liječnicima, sestrama i medicinskim tehničarima, ali i spoznaji da upravljanje tim glomaznim ali najznačajnijim sustavom ne počinje od nas. Sve reorganizacijske mjere poduzeli smo na temelju proučavanja tuđih iskustava, njihovih rezultata i brojnih osobnih kontakata s onima koji su prošli teške zdravstvene krize.

Trebao bi tuđa iskustva proučiti i mladi kolega, mogući budući ministar, jer zdravstvo je i sada u teškoj krizi, ali barem ne padaju bombe. Iako i neistine u jednom tako ozbiljnom sustavu mogu djelovati kao bombe.

Prof. dr. sc. emeritus Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari