Pratite nas

Naši u svijetu

Iz Zemuna, malo o izborima: Psi laju, godine prolaze..

Objavljeno

na

„Staza kojom se ne hoda, zaraste u trnje.“

Prošli su i ovi zimski blagdani. Kad živiš u Srbiji, a nisi Srbin, nego si (poput mene) Hrvat, imaš jedinstveni osjećaj vremenske i prostorne rupe. Najprije proslaviš Božić, pa (hrvatsku) novu godinu, zatim srpski Božić, te na koncu srpsku novu godinu. Moram reći da ovo nikada nisam razumio, a ponavlja se već desetljećima: svi srpski mediji čestitaju sretnu Novu godinu i Božić, dočim se posvuda u svijetu čestita obratnim redom. Nadalje, Srbi napadno ignoriraju moj Božić, ali spektakularno proslavljaju hrvatsku Novu godinu, te nikako ne mogu dokučiti kriterij kojega se drže.

Većina mojih kolega s posla, susjeda i poznanika, ne zna izmoliti niti jednu molitvu, jedva se znadu i prekrižiti, a o Božiću pjevaju najstrašnije turbo-folk hitove, pucaju iz svega što može puknuti i koriste ikonografiju neprimjerenu Božiću. Eto, primjerice, na Tri kralja (srpski badnji dan) vidio sam ekipu koja je krenula nekamo u šumu po suhu granu, a iz auta se vijorila zastava s mrtvačkom glavom. Posve neprimjereno. No, dobro, to se vjerovatno neće nikada promijeniti. Jutros, nekako oko tri sata poslije ponoći, zvoni mi telefon koga sam zaboravio isključiti. Neki veseli pravoslavac veli „Hristos se rodi“, dok u pozadini gruva Bora Drljača i očevidno pijano društvo šenluči u čast maloga Isusa. Odgovorim mu: „Prijatelju, moj je Isus već skoro prohodao, ali ipak hvala na tome što si me se sjetio!“ Nešto je promrmljao i prekinuo vezu.

Pratio sam izbore u Hrvatskoj. Što „pratio“ – sudjelovao u njima! Glasovao kao dijaspora, premda ne znam u što bih se svrstao, jer nikada nisam iz Hrvatske selio. Moram javno reći da je ovaj aktualni predsjednik RH velika sramota za državu u kojoj se velika većina deklarira kao vjernici. Neću nabrajati sve pogreške, gafove i krive procjene, jer ih je bilo toliko da bih potrošio isuviše vremena, a vremena nemam. Dovoljno je samo reći da ga u Srbiji izuzetno cijene kao „mudrog i racionalnog“ političara, pa da svima bude jasno kakvi su (bili) njegovi dometi. Vjerovatno je uključio sve žbirove i državne aparatčike da na ovim izborima pobijedi, ali ne bih volio da se to dogodi. Možda Kolinda i nije sposobna, ni odveć pametna, ali nisam čuo ozbiljnije bedastoće iz njezinih usta. Njezina pobjeda bila bi signal da će se Hrvatska na parlamentarnim izborima riješiti Zokija zauvijek. Ovdje ne želim reći da se ideološki ne slažem s njim i njegovima, nego da se radi o nesposobnom čovjeku koji je Hrvatsku vodio ravno u propast. A i ne slažem se s njegovim svjetonazorima.

Zanimljivo je bilo slušati poruke s TV-a. Josipović je rekao kako je ova RH upravo ovakva kakva jest zahvaljujući Srbima. Srpski vladika zagrebačko-ljubljanski jednu je izjavu dao hrvatskim medijima, a posve drukčiju srpskim. Hrvatskim je tulio o opraštanju i toleranciji, a srpskim o ugnjetavanju Srba preko zabrane ćirilice. Šešelj javno podržava Josipovića za još jedan mandat, navodeći kao njegove najjače adute to što potiče iz obitelji koja je izrazito antiustaška i anticrkvena i to što je u njegovoj stranci Vesna Pusić čiji su članovi obitelji dali veliki doprinos četničkom pokretu. Ništa nije slagao. I ništa se u Srbiji i Hrvatskoj nije promijenilo, unatoč činjenici da je Hrvatska (najjadnija) članica EU.

No, puno se može naučiti od Srba. Oni tule jednu istu priču desetljećima: Kosovo je Srbija, 25. prosinca pada 7.siječnja, papa je zločinac, Srbija do Tokija, prvo su nastale amebe, pa onda Srbi i k tomu slično. I ne odustaju! Još je Goebels znao reći da svaka laž ponovljena dovoljno puta postaje istinom. U tome mi Hrvati najviše griješimo. Naivni smo, mislimo da cijeli svijet zna što se dogodilo potkraj XX. stoljeća i za tragediju Vukovara, te tako ostavljamo previše prostora raznim Frljićima i Teršelićkama, umjesto da kroz obrazovni sustav i promidžbu svake druge vrste (a to je barem lako danas pokraj ovakvih medijskih mogućnosti) agresivno ponavljamo jedno te isto. Poput Židova. Holokaust, holokaust, holokaust,… Vukovar, Vukovar, Vukovar,… Ili Srba: Kosovo je Srbija, Kosovo je Srbija,… Dubrovnik je Srbija, Split je Srbija,…Nije teško. Možda izgleda dosadno i nekreativno, ali je učinkovito, kao što su učinkovite naše kockice na sportskim natjecanjima. Predlažem: Zemun je Hrvatska, Zemun je Hrvatska, Zemun je Hrvatska,…

Staza kojom se ne hoda, zaraste u trnje. To nam se upravo događa. Mnogi bježe iz Hrvatske, ponajviše iz ekonomskih razloga i njima je potpuno svejedno je li Hrvatska nastala 91-ve u zajedništvu domicilne i iseljene Domovine, ili je plod masonerije. Oni žele kruha za svoju obitelj i IPhone6. Takav slijed događaja najviše odgovara aktualnim vlastodršcima, jer oni Hrvatsku ne doživljavaju na isti način. Njima je Hrvatska samo otkinuti teritorij iz države u kojoj su oni i njihovi očevi bili kraljevi i prirodno je da žele povratak te kraljevine. Prirodno je i da im to ne dopustimo.

Prošlo je dovoljno vremena da mogu progovoriti o još jednoj temi. Napustila me je prijateljica. Vjerna, iskrena, bezuvjetno odana. Baš na Svetu Katu, kad sam kanio otić na imendan barem dvjema Katama. Nisam se do sada susreo s ovakvim osjećajima, a to valjda ide s godinama. Ne, nije me napustila zato što mi je prestala biti prijateljicom. Umrla je, ili točnije uginula, moja draga kujica, moja kućna ljubimica, poživjevši dvanaest godina. Ne znam jeste li ikada vidjeli kako umire pas. Niste? Bolje za vas. Leži, čeka smrt i stalno vas traži pogledom. Posljednje atome snage koristi da vas pogleda, da vas onjuši, da vam lizne ruku. Pri tome ne jauče, ne ispušta bilo kakve zvuke, ne pokazuje patnju (a zasigurno teško pati!), i jedino što pokazuje je najiskrenija ljubav i odanost. To me i danas boli, premda sam sve učinio da joj pomognem. To mi je bila najcrnja Sveta Kata do sada. Nisam je dao kafileriji. Pokopao sam je u svojoj bašti, ispod trešnje i pri tome isplakao litre suza. Znam da psi nisu ljudi, niti su krštene duše, ali do sada nisam imao vjernijeg prijatelja izvan obitelji i zbog toga sam joj posvetio ovaj cijeli odlomak. Na žalost, ne smijem postaviti fotke, ali vjerujte mi da je to bio najljepši pas u ovom dijelu svemira.

izvor:Tinolovka.news, Dopisnik iz Zemuna – A. J. J. Kumičić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Udruga “Glas hrvatske dijaspore” dodijelila Charlesu Billichu nagradu za životno djelo za pomoć Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Prepoznavati predanost hrvatske dijaspore u izgradnji nacije nezavisne i demokratske Hrvatske, za dobrobit hrvatskog naroda, gdjegod bili, bilo je desetljećima i ostaje neumorno i nesebično zalaganje mnogih ljudi hrvatskog podrijetla koji žive diljem svijeta, izvan Hrvatske.

Prepoznavati i nagraditi to zalaganje jedan je od ciljeva udruge u Australiji “Glas hrvatske dijaspore”, kojoj i ja s ponosom pripadam. U subotu, 9. prosinca 2017., u društvu brojnih uglednih gostiju iz australske zajednice, svjetski poznati umjetnik i humanitarac Charles Billich postao je prva osoba u “Dvorani slavnih” (Hall of Fame) posvećene Hrvatima i Hrvaticama koji su se svojim velikim zalaganjem isticali iz dijaspore prosperitetu i dobrobiti hrvatske domovine i hrvatskog naroda. Planira se godišnji događaj za dodijeljivanje ove nagrade.

Te večeri dodjele nagrade za Životno djelo za pomoć Hrvatskoj Charlesu Billichu u Sydneyu, Australija, zastupnik u Hrvatskome saboru za dijasporu, General Željko Glasnović, priključio se Skypeom toj svečanosti s riječima koje uključuju:

“… nezavisna Hrvatska stvorena u znoju i krvi … Charles Billich je dio tog rođenja, ponovnog rođenja hrvatske slobode. On je veliki ambasador Hrvatske i obasut sam veseljem što sam ovdje na ovoj komemoraciji njemu … pratite Charlesov primjer, on ga ima, vodi primjerom i Hrvatska je jedan od tih primjera … Ostanite pravi, slijedite taj put, i ne zalutajte od dimenzije – nikad ne prestanite. Želim vam sve najbolje, sretan Božić i da vam Kristovo rođenje dođe uz sve najbolje, hvala vam svima … ”

U trenutku dodjele nagrade Charlesu Billichu, John Ovcarić, potpredsjednik “Glasa hrvatske dijaspore” naglasio je da kip “ove nagrade predstavlja Lady Liberty (Damu Slobode), koju mi s ljubavlju zovemo Jelena, Jelena Zrinski, posljednja hrvatska kraljevska obitelj, a Jelena predstavlja hrvatski narod i njihovu obranu Europe od invazivnih (osmanskih) snaga i smatramo da je to vrlo prikladan lik i onaj koji predstavlja i odlučnost Hrvata kao što je Charles koji je neumorno radio u ovoj zemlji da prije svega predstavlja Australiju, ali i da predstavlja našu kulturu. Charles, veliko nam je zadovoljstvo dodijeliti vam ovu nagradu kao prvoj osobi “Dvorane slavnih”, udruge “Glas hrvatske dijaspore.”

Čestitke iz Hrvatske bile su brojne i također uključuju one od Marka Perkovića Thompsona, Jakova Sedlara, Joe Šimunića, Damira Plavšića te predsjednika “Glasa hrvatske dijaspore”, Darka Oreča, koji se u tom trenutku nalazio u posjeti domovini.

Charles Billich bio je vidljivo i duboko dirnut trenutkom u kojem mu je dodijeljena ova nagrada govoreći:

“To je kao da dobijete Oscara za nešto što ste učinili, ali ovo je puno bolje! Puno vam hvala. Duboko sam dirnut i izjavljujem da ne zaslužujem ovu buku, ali da, s vremenom sam oslikao nekoliko slika koje su obojile povijest Hrvatske tako da se na taj način ističu vrhunci i simbolika Hrvatske, a moja je namjera još raditi to i to ubrzanim tempom jer ne želim da vrijeme istekne. Moj raspored je vrlo, vrlo zauzet i moram racionalizirati svoje vrijeme od sada. Svaki trenutak se broji i napornim radom, radeći mnogo sati dnevno, sedam dana u tjednu, postigao sam malo, malo djelića onoga što želim postići, ali čak i ono malo je meni sveto. Hvala vam!”

Razmišljajući o svojoj prošlosti kada ga je progonio bivši jugoslavenski komunistički režim i o ovoj nagradi, Charles Billich je rekao:

“Hvala bratstvu Hrvata. Izrekao sam tu riječ, bratstvo, jer vjerujem u tu riječ možda malo više nego u riječi nacionalnost, znate, mi smo braća i sestre.

Mi smo unutar parametara ove definicije braće i sestara sa svim ostalim plemenima na svijetu. Ali u ovome, svaki svom, vrlo sam ponosan što sam dio hrvatskog plemena.

Večeras je veliko iznenađenje, nisam ovo očekivao. Znate, takvo priznanje meni, moj je posao upravo započeo … zahvaljujući inspiraciji moje nove zemlje Australije i moje stare zemlje Hrvatske – lijepi ljudi naseljavaju obje zemlje …

 

Za budućnost planiram neko djelo koje bi vas moglo razočarati, no, ono će vas sigurno zapanjiti. Dakle, podnosite me malo duže i vidjet ćete nešto pristojno i profesionalno što će doći iz mojih kistova. Jedna od stvari koje želim u skoroj budućnosti ostvariti jest spomenik jednom drugom pioniru hrvatskih i globalnih veza – Marko Polo – on je super heroj u Hrvatskoj, on je superman, on je taj koji je uspostavio kontakte s Dalekim Istokom, osobito Kinom, Mongolijom i praktički stavio Hrvatsku na kartu – za sva vremena. Radim na velikom spomeniku Marka Pola, koji će biti podignut u Korčuli, hrvatskom otoku, otoku na kojem je rođen Marko Polo.

Uspoređujem večeras i uspoređujem svoju radost koju osjećam s radošću koju sam osjetio davno prije, prije skoro jednog stoljeća, ali mislim da je to ipak bilo možda 1952. kada se nešto veliko i neočekivano dogodilo kao i večeras, što me ispunilo velikom radošću. Ako je radost uopće bila moguća u komunističkoj zemlji u kojoj sam bio u zatvoru.

No, zbog toga što su zatvori tako bili preopterećeni i napunjeni komunističko jugoslavenska vlada, koja je dominirala komunističkim republikama Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije, morala učiniti nešto kako bi zadovoljila inzistiranje Međunarodnog Crvenog križa da nešto napravi u vezi statusa progona Hrvata. Jednog dana, dok sam odsluživao desetgodišnju zatvorsku kaznu radi političkih razloga i pobune protiv komunizma, doprla jedna iznenadna obavijest. I bilo je najavljeno da će se zbog prenatrpanosti zatvora pružiti amnestija zatvorenicima i amnestija je zapravo uključivala polovicu zatvorske populacije.

I znate li što! Ja sam bio jedan od njih! Ne mogu vam opisati radost koju sam osjetio u tom trenutku, bio sam orgazmičan, to je stvarno nešto što ne mogu opisati, nisam mogao spavati dva dana nakon toga – i ove noći je tako – puno hvala! Hvala svima Hrvatima i Australcima. Za Dom Spremni! Spremni smo za obranu našeg doma.”

Kako bi se u ovom članku zahvatili u potpunosti profil ove nagradne večeri u Sydneyu, te raspoloženje i značaenje ove nagrade za Životno djelo za pomoć Hrvatskoj iz dijaspore  evo i ostalih govora koje su javnosti donijeli i istaknuli John Ocvarić, potpredsjednik “Glasa hrvatske dijaspore”, David Jakić, predsjednik Australsko’hrvatske gospodarske komore NSW te Ina Vukić, članica Izvršnog odbora “Glasa hrvatske dijaspore”.
John Ovčarić/ Glas hrvatske dijaspore:

 “Dobra večer Dame i gospodo

U ime udruge “Glas hrvatske dijaspore” i cijele australske hrvatske zajednice želim vam svima dobrodošlicu na ovaj gala događaj u čast Charlesa Billicha, priznavajući njegovo životna postignuća i doprinos ne samo u Australiji, već i njegovoj zajednici i svojoj ljubljenoj zemlji rođenja – Hrvatskoj.
Prije nego što započnemo s večerom za koju se nadamo da će nam ostaviti trajne dojmove i sjećanja, zamolio bih da svi odvojimo trenutak i najprije prepoznamo ne samo čovjeka kojeg ovdje slavimo, nego i njegovu odani suprugu.

Dame i gospodo, smijem li vas zamoliti da svi ustanete i pridružite nam se u pljesku za Charlesa i Christu Billich.

Ova je večer već neko vrijeme teško zaokupiravala srca i umove mnogih.
Kao udruga “Glas hrvatske dijaspore” osnovana je ne samo kako bi zastupali interese australskih Hrvata, kojih je sada više od nekih 200.000, već i da očuvamo našu kulturnu baštinu.

Kao Australci zagrlimo sve što je australsko, Australija nam je dala prava i mogućnosti zbog kojih su naši preci napustili rodno mjesto u potrazi onog što bi im omogućilo da svjoj djeci pruže ono što su oni sami željeli, ali nisu mogli ostvariti.

Priča o Charlesu nije ništa manje dramatična.

Nakon što je kao mladi student pretrpio reperkusije govora protiv tiranije pod komunističkim režimom, i trpio što mu se bilo kakvo naličje na slobodu oduzelo, Charles je također pogledao izvan ljepote svoje domovine tražeći daleko mjesto gdje se, kao pojedinac i umjetnik, njegove umjetničke sposobnosti i uvjerenja mogu spojiti i izraziti.

Australija mu je pružila ta neotuđiva prava, a zauzvrat on je uzvratio dodavanjem svoje jedinstvene i bogate kulturne ljepote kroz svoj rad.

Charles, ove večeri neki Vaši prijatelji, obožavatelji i oni kojima je privilegija biti skrbnikom jednog od Vaših umjetničkih djela, ovdje slave i časte Vas.

Dakako, još mnogo toga, i mnogo onih koje ne poznajete ove večeri također slave s nama.

Svatko od nas ovdje večeras će se u nekom trenutku zaustaviti i razmišljati o djelu koje ste stvorili, djelo koje su možda vidjeli, koje ukrašava neko mjesto.
Prečesto zaboravljamo da digitalni svijet nikad ne može zamijeniti izraze majstora koji ne samo kroz temu, već kroz njegovo stvaranje prenosi emocije koje su postojale dok je svaki pokret kista bio izvršen.

Kad stvarate, Charles, svaki od tih kistova zahvati mali trenutak u vremenu, oni hvataju bit onog što ste Vi, i to je boja, tekstura i njihova međusobna veza koja hvata srca i umove onih koji se dive.

Ovi trenuci prolaze za Vas dok prelazite iz stvaranja jednog djela na drugo, ali za nas, sigurno se po svijetu o Vama razmišlja i divi Vam se, svake minute, svaki dan dok se usredotočavamo na svaki potez, trenutak zarobljen u vječnosti, trenutak koji nadahnjuje i pruža užitak.

Nakon što ova večer dođe do svojega kraja, i vi se vratite u svoj studio i svoje slikarsko platno, iskreno se nadamo da će vas sjećanja ove večeri na neki mali način nadahnuti, da ćete, kako stvarate, znati da će ljepota koju nam pružate živjeti zauvijek, i da vam to kao nagrada unese osmijeh na lice.”

David Jakić/Australsko-hrvatska gospodarska komora NSW:

“Dragi prijatelji, kolege, kolegice i gosti,

Prvo, želio bih čestitati timu “Glasa hrvatske dijaspore” što je stvorio ovako senzacionalan događaj.

John, Valentin, Branko, Ina, Anne, Mary i Alenka, učinili ste nevjerojatan posao u stvaranju ove večeri i čast mi je što stojim ovdje i izražavam zahvalnost za ovu nezaboravnu prigodu.

Iskreno … za moj prvi službeni govor kao predsjednik gospodarske komore – nervozan sam … to je moralo biti u noći koja slavi takvu inspirativnu osobu, gospodina Charlesa Billicha.

Sada, za ljude koji se možda pitaju zašto sam malo nervozan, želim uzeti ovaj trenutak i govoriti samo o nekim Charlesovim postignućima …

  • Umjetničke slike za Ujedinjene narode u New Yorku
    • 2 slike u Vatikanu
    • Službeni umjetnik za Olimpijske igre u Sydneyu 2000, Peking, Atenu i Sotchi
    • Ključ za grad Atlanta
    • Charlesova umjetnost je na svjedodžbi Nobelove nagrade za mir
    • Za mene, moje omiljeno … kupio je lijepog Bentleya.

Mogao bi nabrajati još mnoga postignuća, ali sigurno ste već shvatili o kakvom se čovjeku radi.

No, ne završava se time … ne samo da je tako puno postigao, on je i čovjek s ogromnim srcem.

To je čovjek kojemu u životu nije bilo lako:
• Zatvaren je od strane komunističkog režima zbog svojeg stava, zbog onog u što je vjerovao
• Kao i drugi, došao je ovdje brodom za kojeg sam siguran da nije bio “ovacija moru”
• Pomagao je Europljanima da dolaze u Australiju kako bi pronašli posao

Opet bih mogao ići puno dalje, ali ono što najviše volim … bio je nekad i taksista … toliko puno poštovanja imam za tog čovjeka.

Charles Billich, Vi ste inspiracija tolikim mnogim, a Vaš je posao donio toliko puno sreće i veselja ljudima širom svijeta.

Australija vas može svojatati kao svojeg; Hrvatska kao svojeg … ali jedino je pravedno reći da obje zemlje trebaju biti ponosne da Vas nazivaju sinom jer ste međunarodno blago.”

Ina Vukić/Glas hrvatske dijaspore:

“Jedini vez prijateljstva jest vjernost”, Antun Starčević, političar i pisac 19. stoljeća kojog se naziva ocem hrvatske domovine.

Čast i zadovoljstvo mi je biti s vama svima ovdje, večeras, kada slavimo izvrsnost i izvanrednu predanost i odanost iz hrvatske dijaspore za unapređenje naše hrvatske domovine. Ovom se nagradom dodjeljuje i priznanje za trajnu viziju Charlesa Billicha za slobodnu i demokratsku Hrvatsku te za njegove ogromne doprinose obrani i promicanju istine i hrvatskog imena diljem svijeta – a da ne spominjem njegovu golemu humanitarnu velikodušnost prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Hrvatska! Kolijevka postojanja hrvatskog naroda; majka naše povijesti; otac našeg borbenog duha za slobodu; baka legende i prabaka tradicije; djed Za Dom Spremni narodne volje i pradjeda patriotske ljubavi i odlučnosti.

Patriotizam i izgradnja nacije bili su in ostaju arterija postojanja hrvatske dijaspore.

Patriotizam znači ljubav prema zemlji.

Ipak, to samo po sebi – kaže vrlo malo.

Uostalom, mi možemo voljeti mnoge stvari na različite načine, ali nešto voljeti uvijek znači imati određenu odanost i brinuti se za taj objekt naše ljubavi na poseban, uzbudljiv način.

Da hrvatski iseljenik voli i uspije u novoj, kao i izvornoj domovini, definiraju tu posebnu ljubav, tu posebnu odanost.

Neki ljudi tu posebnu ljubav izražavaju kroz važne akcije koje dotiču cijelu naciju.
A Charles je bio i upravo jest među njima!

Mnogi danas se odnose prema patriotizmu skepticizmom.

U globaliziranom svijetu više identiteta, nacionalnosti, savezništava i vjernosti su uobičajena stvar.

Mnogi bi rekli da bi bilo bolje za nas jednostavno slaviti naše zajedničko čovječanstvo, postati građani svijeta – i ne brinuti se o našoj zemlji podrijetla, kao ni o onoj u kojoj smo izgradili naše živote, kao posebnim.

Ne slažem se. Ne vjerujem da bismo trebali napustiti domoljublje, jer patriotizam je zemljama ono što je samopoštovanje pojedincima:

Trebate ga kao uvjet kolektivnog, zajedničkog samopoboljšanja.

Neizrecivi i brutalni gubitci brojnih obiteljskih života, tlačenje i progon rukom komunističkog režima bivše Jugoslavije, dobro su poznati mladom Charlesu Billichu, iz onih davnih dana.

Ali Australija je melem kojeg samo domovina može pružiti; druga domovina koja vam pruža slobodu njegovati svoje snove za zemlju svojeg rođenja i pomaže vam u njihovim ostvarivanjima.

Tijekom gotovo tri protekla desetljeća imala sam privilegiju i izuzetno zadovoljstvo što me konstantno dodirivala Charlesova nesebičnost upravo zbog kolektivne dobrobiti hrvatskog naroda u domovini i onih u dijaspori.

Charles Billich je u akcijama koje su tako važne našoj kolektivnoj dobrobiti dosljedno i odlučno donosio dobro ne samo Australiji nego i Hrvatskoj.

Oba su ova svijeta bogato profitirala od talentiranog i odanog Charlesa Billicha kroz nekoliko desetljeća.

  1. siječnja 1992. bio je dan kada je Australija postala među prvim neeuropskim zemljama koje su preiznale Hrvatsku kao neovisnu i suverenu državu.

Ovdje, u mojim rukama držim svjedočanstvo toga dana kad smo slavili tu važnu prigodu kojoj je i Charles bio značajan dio!

Ovu knjigu, Spomenicu, darujem Vama Charles kao jedan od mnogih svjetionika hrvatske slobode koje ste i Vi godinama držali u svojim rukama!
Pozdravljam Vas, Charles Billich! Hvala!”

U čast nepokolebljive odlučnosti u obrani hrvatskog naroda od brutalnih napada od strane Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini tijekom rata 1990ih godina, Charles Billich je ove večeri u sydneyskom Hilton hotelu otkrio za javnost svoj portret pokojnog generala Slobodana Praljka. Prihod od prodaje ovog portreta namijenjen je pomoći obitelji pokojnog generala Praljka. Neka ponosni i kupac s najvećom ponudom cijene za ovaj zadivljujući portret također učini i Hrvatsku ponosnom!

Ovom prigodom dodjele nagrade Charlesu Billichu za Životno djelo u pomoći Hrvatskoj, za predanost hrvatskoj slobodi i demokraciji, u srcima i mislima obilježila se i 18. godišnjica smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana! Njegova je odlučnost za slobodom nadahnula i čitavu hrvatsku dijasporu da postane jedan od glavnih elemenata i borbena snaga, uz hrvatske domovinske snage i narod, u postizanju neovisnosti i demokracije. S dubokim poštovanjem i lijepim sjećanjima Hrvati u dijaspori – ne zaboravljaju!

Ina Vukić

facebook komentari

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Windsor Canada – Predstavljena 134-ta braniteljska predstava

Objavljeno

na

Objavio

Topli dani su iza nas, jesen nam je opet zakucala na vrata. U jesen se čini da Bog zaodijeva zemlju u mnoštvo boja. Nažalost, za nas Hrvate, jesen
prikazuje crnu boju, i stare rane od 90-tih godina. Tada se prisjećamo najveće tragedije Hrvata modernoga vremena: Domovinski rat i pad grada Vukovara. I ove godine, kao i svih proteklih godina, smo zapalili svijeće za sve žrtve domovinskog rata. Po 134-ti put, produkcija filma “Bitka za Vukovar” se  održala u našim župnim prostorijama te izazvala veliku pozornost I oduševljenje publike.

Iz Hrvatske su nam stigli branitelji domovine i grada Vukovara g. Damir Plavšić, g. Damir Markuš i g. Viktorin Juric koji neumorno putuju svijetom da bi is#na o domovinskom ratu bila ispričana. Spektakl “Bitka za Vukovar” u Windsoru je bio jedan od četiri uprizorenja održana u Kanadi koju je turneju organizarala Kanadsko Hrvatska Gospodarska Komora a pogledalo ga je preko 3000 ljudi. Uz branitelje je ovom događaju nazočio i gradonačelnik Vukovara g. Ivan Penava.

Prije Vukovarske večere, održana je sveta misa zadušnica za sve žrtve domovinskog rata, a misno slavlje je predvodio kustos hrvatskih franjevaca u Kanadi i
Americi, naš fra Jozo Grbeš. Vukovarksi branitelj Viktorin Jurić je nosio uskrsnu svijeću kao simbol novoga života i svijetla koja daje nadu i rasvjetljuje tamu u našim srcima.

U tihoj i mračnoj dvorani, gradonačelnik g. Ivan Penava je zapalio svijeću od uskrsnoga svijetla, a potom su od njega zapalili svoje svijeće naši branitelji, a od branitelja i naši uzvanici redom. Iz tišine i mraka, naša tamna dvorana je zasjala i pretvorila se u jedno veliko svijetlo. Dok su svi prisutni palili svijeće, Klapa Kartolina je pjevala Bože čuvaj Hrvatsku.

Iako je bio radni dan, dvorana je bila prepuna. Služila se zajednička večera, a potom je išla glazbeno-scenska produkcija ‘Bitka Za Vukovar”. Cilj predstave
je da se educira naša mladež o domovinskom ratu, jer neznaju gotovo ništa. Tijekom predstave, kombinacijom vizualnih, svijetlosnih, i zvućnih efekata,
imali smo dojam kao da se nalazimo u ratnom Vukovaru. Sudjelovale su sve grupe naše folklorne skupine ‘Kardinal Alojzije Stepinac’ koja nosi ime velikog hrvatskog mučenika. Nažalost, mi smo narod koji ima previše mučenika. Ova manifestacija je održana večer uoči suđenja našoj hercegovačkoj ‘Šestorki’. Tada nismo ni slutili kakvu vijest nam donosi jutro, i da ćemo opet iznova potrnuti u bolnoj spoznaji da se redu hrvatskih mučenika pridružio još jedan …

U sklopu programa predstavljene su dvije knjige koje su napisali branitelji Vukovara. Damir Plavšić u svojoj knjizi ‘Bitka za Vukovar – Ne plaći, moj dobri
anđele’ iznosi 10 priča o događajima na Vukovarskom ratištu. Knjiga “58” HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, autora Damira
Markuša iznosi događanja od momenta dolaska u Vukovar i Bogdanovce i opisuje svakodnevnicu koja je bila izražena u neprekidnom ratovanju i pogibijama.

Bila je to večer prolijevenih suza ali ponosnih srca, večer sjećanja i prelijepog druženja, pogotovo na kraju kad je naša mladež zapjevala ‘Lijepa li si’ skupa s braniteljima. Branitelj Damir Plavšić te večeri nam je rekao da smo zajedno stvorili Hrvatsku. Branitelji su bili hrabri i snažni, a mi ponosni.
Dijaspora je uvijek stajala iza naših branitelja, i dala podršku u teškim trenucima. Pa tako i ovu večer, pokazali smo našim braniteljima, našim herojima, da ih volimo, poštujemo i cijenimo i da stojima iza njih u ovoj tihoj i nenaoružanoj borbi koja se vodi protiv njih, i protiv svih hrvatskih domoljuba.

Autor: Diana Grbešić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari