Pratite nas

Kolumne

Izbor Donalda Trumpa: Bijela i konzervativna Amerika je odlučila ubiti globalizaciju

Objavljeno

na

Samo tri od tristo najutjecajnijih američkih medija bilo je na strani Donalda Trumpa u predizbornoj kampanji za 44. američkog predsjednika.

(45.? Mislite? Pitajte Donalda, po njemu se Barack Obama ne računa… prvo – on je nigg… Afroamerikanac, drugo – vjerojatno je i musliman, a, usput, i treće – krivotvorio je vlastiti rodni list. Štoviše, Trump je najavio kako će poništiti njegova dva mandata, odnosno sve odluke koje je taj Afroamerikanac donio u prethodnih osam godina u Bijeloj kući.)

Piše: Boris Traljić

Nadalje, osim što je Hillary Clinton uživala gotovo plebiscitarnu podršku medija, nije manje bitno da su je podržali brojni, ili točnije, svi značajni američki celebrityji. Ti globalno utjecajni megabogataši, financijski vjerojatno teži od kompletnog američkog vanjskog duga, su redom žestoko kritizirali njenog protukandidata, mnogi pritom izbacujući iz sebe takav govor mržnje da bi ih sam Trump bio rado angažirao za savjetnike. Usput, njega je podržala, a što imam izgubiti, Kirstie Alley.

Hrvatski čitatelj dobro poznaje te celebrityje. To su one face koje ponekad zalutaju pa stignu i do nas, najčešće na Huar ili u Dubrounik, pa danima pune naše medije vlastitim ljubavnim traumama, frizurama, pirsinzima, tetovažama, modom, osobnim trenerima, kuharima, jogom, scijentologijom i sličnim bedastoćama. Mi im dođemo kao neka ultimativna potvrda svjetske popularnosti, jer ako ih prepoznaju kod nas, u slijepom crijevu Europske unije, onda su definitivno globalno poznati. “Kako je bilo u Hrvatskoj? Hej, stvarno super, sedam dana sam bio na naslovnici Jutarnjeg! A ja deset, he, he…

Mediji i celebrityji… da ne dužimo, cijelo opisivanje predizbornog odnosa snaga kandidata za američkog predsjednika, opisivanje na primjer nekome tko se danas probudio iz višemjesečne kome, možemo strpati u samo jednu rečenicu: “S jedne strane smo imali iskusnu političarku bivšu državnu tajnicu Clinton, suprugu bivšeg američkog predsjednika, majku jedne kćerke iz tog, jedinog, braka, uz podršku medija, celebrityja i ostalih najutjecajnijih struktura američkog društva koje bi i rahmetli Osamu bin Ladena dovele do Ovalnog ureda, a s druge strane ekscentričnog milijardera Trumpa s političkim iskustvom Bože Petrova, sa šestoro djece iz tri braka, s tisućama tužbi, utajama poreza, bankrotima, protuzakonitim poslovanjima, seksističkim i rasističkim ispadima…”
Vaga? Ma u pravu su bili svi oni koji su kritizirali ankete još prije izbora – pa naravno da su bile netočne, premala je u njima bila prednost tajnice Clinton.

Ali kako nam, od naših političara, na sve šupljine već izlazi da su “izbori najtočnija anketa“, a epilog američkih predsjedničkih izbora znamo, danas je doista smiješno sveopće zgražanje, šok i nevjerica. Veliki dio Amerike i svijeta kao da upravo prolazi DABDA faze – negiranje, ljutnja, pogodba, depresija, prihvaćanje (Denial, Anger, Bargaining, Depression, Acceptance).

Istinabog, pomalo je i zabavno u tom procesu pratiti prosvjede koje organiziraju američke liberalne, napredne, urbane, feminističke, i kako si već sve ne tepaju, udruge, a koji vode do neminovnog, sigurnog kao smrt, prihvaćanja Donalda Trumpa kao 45. (44.?) američkog predsjednika.

Ono što nije zabavno, odnosno ono što je čak pomalo tužno i mučno, jest recentna analiza tajnice Clinton koja FBI optužuje za izborni poraz. Takvo bedluzersko ponašanje je usporedivo s nekim netalentiranim pjevačem, “Kozoderixom” koji se uporno natječe na nekakvom pjevačkom talent showu i neprestano se ljuti na žiri zato što gubi. Još je mučnije ako taj pjevač ima formalnu glazbenu naobrazbu… u stvari, možda je ovo najbolja usporedba – tajnica Clinton se razotkrila kao Ronald Braus američke politike!

Ali ako mudro prebacimo TV program kad ugledamo Ronalda Brausa ili tajnicu Clinton, pa tako izbjegnemo one ljudske, empatijske mučnine, ima tu zabave više nego u deset realityja. Evo na primjer, kako ne uživati u “analizama” američkih i svjetskih “analitičara” o “uzroku povijesnog iznenađenja”, a koje se mahom bave potpuno nebitnim predizbornim događajima ili događajima koji su minorno utjecali na konačni izborni rezultat: FBI istraga o e-mailovima Hillary Clinton, nedovoljna izlaznost Afroamerikanaca, Amerika još nije spremna probiti “stakleni strop”, odnosno birati ženu za predsjednicu, i slično?

Ti “analitičari” kao da zaboravljaju da je s one strane broja Afroamerikanaca koji su izašli na izbore i FBIeve “kriva je-nije kriva” dileme, čovjek čiji poslovni uspjeh nema nikakve veze s “američkim snom”, kao da zaboravljaju da je percepcija američke javnosti kako je riječ o običnom beskrupuloznom mešetaru uvijek s jednom nogom u zatvoru s kojim se njegov prosječan birač nikako ne može poistovjetiti, kao da zaboravljaju da se na njegove seksističke ispade može nasmijati samo pokoji krezubi redneck iz Alabame koji svako jutro odvali triščetinu supruzi, tek tako – znat će ona već zašto, kao da zanemaruju činjenicu da će se sada dodatno bogatiti trgovinom dionica predviđajući nekim čudom njihovo kretanje nakon govora američkog predsjednika. (Zar je čudno što će raditi samo za dolar? I naši bi neusporedivo poslovno nesposobniji političari u našoj maloj Hrvatskoj, vjerujte, radili samo za kunu… ili, kako ono, 9.999 kuna, svejedno.) Pa kako se onda takav ljigavac, kakav definitivno jest Donald Trump, dokopao Ovalnog ureda?

Uz sve svoje mane Trump je osjetio (ili je, vjerojatnije, to osjetio dobro plaćen savjetnik) sve frustracije prosječnog Amerikanca. Amerikanca kojem je puna kapa nelojalne konkurencije Meksikanaca i ostalih doseljenika koji osim što dižu razinu kriminala, za našeg Amerikanca puno značajnije, i nelojalno konkuriraju, odnosno obaraju vrijednost rada radeći na crno za male novce… naravno, pa zar ih čeka plaćanje poreza, ili skupog zdravstva, ili školstva i svega ostalog? Osjetio je Donald frustracije Amerikanca koji je dobio otkaz iz softverske tvrtke zato što milijarde diljem svijeta kradu njene proizvode. Amerikanca koji konstantno gubi na dionicama inovativne tvrtke zato što Kinezi jeftinim kopijama kloniraju njene patentirane proizvode. Amerikanca koji vidi da se islamski doseljenici sve teže asimiliraju u društvo. Prosječnog Amerikanca koji je, ovi izbori su to pokazali, bijel i konzervativan.

Amerika je, htjeli mi to priznati ili ne, još uvijek ispred ostatka svijeta, a izborom Donalda Trumpa za predsjednika je zadala smrtnu ranu projektu globalizacije. Ona je dovoljno samouvjerena, samodostatna i moćna da to može, i nije je briga što će o svemu tome reći ostali. Trump je dobio izbore samo na jasnom obećanju da će se boriti protiv globalizacije, i to unatoč ljigavom rasističkom i seksističkom svjetonazoru. Ovo “unatoč ljigavom rasističkom i seksističkom svjetonazoru” je doista važno, jer pokazuje koliko većinski, bijeli konzervativni Amerikanac mrzi globalizaciju i preko čega sve zbog toga prelazi. Zato većinu Trumpovih predizbornih baljezgarija, osim reduciranja broja useljenika i ogromnih carina na uvoznu robu, poglavito na onu iz Kine, treba zaboraviti.

A gdje smo mi u svemu tome? Radost Srba zbog izbora Trumpa možda i nije neutemeljena. Mi smo ipak dio Europske unije, makar samo kao slijepo crijevo te zemlja-zrak tvorevine, koja se po treći put u kratkom vremenu iznenadila s globalno značajnim političkim događajima: od ruske aneksije Krima, preko Brexita do izbora Trumpa. Upravo ovaj posljednji događaj joj je, jadnoj iznenađenoj, najveći udarac.

Donald Trump Europsku uniju teško može gledati kao bliskog saveznika. I ne samo zbog poslovnog nerva, zbog kojeg svakog gleda kao konkurenciju. Temeljni problem je u dijametralno suprotnim stavovima po pitanju globalizacije. U najutjecajnijim europskim državama antiglobalizacijski pokret tek sramežljivo proviruje iako se ta zajednica glup-gluplji naroda doslovno raspada pod pritiskom od jedva milijun islamskih izbjeglica.

Europska unija je liberalna, napredna, urbana, feministička, i kako si već sve ne tepa, i može slobodno sa sličnim američkim udrugama organizirati prosvjede protiv izbora Trumpa. Ako požuri možda ih doista i uspije organizirati prije raspada, jer europski antiglobalizacijski pokret, ono što se u hrvatskim medijima nepravilno naziva “jačanje europske desnice”, će sada bujati kao neko tijesto potpomognuto “američkim super-Donald-kvascem”. Slabašna konstrukcija začuđene Europske unije ga sigurno neće moći zadržati…

Piše: Boris.Traljic/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari