Pratite nas

Kolumne

Izbor Komšića, obrazovna reforma i nekažnjavanje srpskih zločina su antihrvatska braća i sestre

Objavljeno

na

Izbor Željka Komišića za “hrvatskog člana Predsjedništva BiH” kao člana Predsjedništva BiH, zajedničke države Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH, prije svega ukazuje na potpuni slom hrvatske državnosti u cjelini. Taj čovjek, njegova stranka i sve ono što stoji iza njega, a to je izvan svake sumnje potpuno organiziran islamisitički element u zemlji BiH, koliko se god Hrvati ljutili na njega, zapravo pokazuje ružnu sliku hrvatske državne i nacionalne politike u zrcalu koje je pred svima nama. A svi sve vidimo, samo je pitanje kad će tko od nas priznati da je to što vidimo u zrcalu istina. Dakle, Komišić je samo stimulator istine, nikako razlog našega nezadovoljstva ili gnjeva.

Slika koju vidimo u Komišićevu zrcalu naravno nije ni lijepa ni dobra.

Ako Republika Hrvatska nema snage i načina, iako je to svim međunarodnim aktima, konvencijama i temeljima funkcioniranja upravo euroatlanske zajednice kojoj pripadamo, posve precizno i jasno definirano, pitanje suvereniteta naroda i njihovoga političkog suvereniteta, ostvariti svoj  nacionalni i politički subjektivitet, onda to nije problem međunarodnih zajednica kojima pripadano, niti Bošnjaka i Srba, a pogotovo ne Komišića i sličnih političkih protuha, nego problem hrvatske države.

I svakoga živoga tko na bilo kakav način nešto predstavlja ili simbolizira u hrvatskom narodu.

Sinoćnji izbor Željka Komšića za člana predsjedništva zajedničke države BiH, države Srba, Bošnjaka i Hrvata, krucijalan je dokaz uništenja samih temelja hrvatske nacionalne državnosti. Jer sve u paketu događaja slijedi taj proces. Dvadeset i tri godine nakon završetka rata za slobodu hrvatskoga naroda, koji je tjekom toga rata usprkos svim golemim neravnotežama, kako u oružju, političkoj i diplomatskoj pomoći ili interesu silnica međunarodne zajednice, uspio ostvariti temelje svoje državne samobitnosti, uspio uspostaviti temelje hrvatske nacionalne državnosti; a danas se mora sučiti s činjenicom da se u Vukovaru planira prosvjed protiv nedjelovanja državnih institucija, da je u BiH, kako otužno i potpuno pogriješno izvještava hrvatska državna informatorka Elizabeta Gojan “protukandidat Draganu Čoviću i suparnik na izborima za hrvatskoga člana predsjedništva BiH” voljom bošnjačke dominacijske većine uspio poništiti političku volju hrvatskoga naroda, te da je u tjeku reforma obrazovanja i odgoja u Hrvatskoj, koja komšićizira Hrvatsku do zadnjega kutka života, kako bi se umjesto u BiH posve anacionalizirala Hrvatska u Zagrebu i uspostavio industrijski proces proizvodnje Komšića u samoj Hrvatskoj.

Pupovci i Komšići

A Komišići u političkom smislu znače smrt hrvatskoj državnosti.

Znače to i Pupovci.

Znače tu političku smrt i Plenkovići, Kuščevići, znače to i Obuljenice i Mudrinićke, znače to i generali HV-a koji su svoju osobnu slavu ostvarili pobjedama u oslobodilačkom ratu hrvatskoga naroda, a koju su samo dvadesetak godina nakon ratne slave založili za usmrćivanje djeteta koje su stvorili i oslobodili od smrti nazad dvadeset i tri godine, da bi ju danas uništili svojim osobnim, navodno političkim komformizmom.  Naime, ne možeš preuzimati i uživati slavu za dijete koji si obranio, a nakon toga prati ruke usprkos mogućnostima koje ti se pružaju, gledajući ubijanje i smrt toga dijeteta. U toj su poziciji naši ministri generali, naši današnji političari, slavni ratni pobjednici.

To je istina o slavi generala HV-a udruženih u Generalski zbor ili ministara u vladi Andreja Plenkovića, koji svoje posrtanje stalno, opet i opet, opravdavaju suludim obrazloženjima – što bi bilo da njih nema.

Ništa.

Bilo bi čist prostor,  jasne situacije i manje zabluda.

A upravo su zablude smrtonosne danas.

I  bila bi čistija situacija njihovim suborcima koji ne znaju upravo zbog njih, svojih ratnih vođa i zapovjednika, iako vide jasno kao dan neprijatelje, kako ih naciljati i uništiti, jer ih oni, osobno skrivaju svojim tijelima i simbolikom. Točno tu se nalazi današnja Hrvatska.

Sinoćni izbor Komišića za člana predsjedništva BiH ogolio je sve. Jasno je da BiH nije Republici Hrvatskoj prijateljska država, da o BiH državi hrvatski narod ne smije ni progovoriti, jer to što se zove BiH država nema nikakve veze s hrvatskim suverenitetom u toj zemlji, te da se prema toj činjenici moraju pripremiti svi mogući državni programi i akti Republike Hrvatske. I sva nacionalna energija koja je usmjerena u obranu nacionalnih intresa hrvatskoga naroda.  Ovo pogotovo kandidiram ministru Damiru Krstičeviću, koji je nazad godinu dana promovirao strategiju nacionalne sigurnosti, apostrofirajući da je o njoj usuglašavao stavove s – Gordanom Bosancom, Soroševim plaćenikom u agenturi koja se zove civilna udruga. S koje točke nacionalne sigurnosti namjerava danas osloboditi Hrvatsku od srpske političke agresije ili bošnjačke agresije u BiH, koja izravno prijeti samome održanju državnosti hrvatskoga naroda.

Hoće li pitati Bosanca, Teršeličku ili Sarnavku za suglasnost?

Ili se pozvati na Istanbulsku konvenciju, ili još uvjerljivije na Divjakičinu reformu i viknuti – buuuuu, a bošnjački, srpski i ostali iskešeni neprijatelji će se ukakati od straha i pobjeći u jazbine iz kojih su izišli?

Možeš misliti!

Kad govorim o nacionalnim interresima, nikako ne govorim samo o interesima Hrvata u BiH, nego u sveukupnim nacionalnim interesima, jer, ako bi ikada moralo biti jasno Hrvaticama i Hrvatima u Hrvatskoj i diljem svijeta, danas bi moralo biti – nacionalni interesi ne mogu biti separatni ni djeljivi, a time se ne mogu ni tolerirati udari i eutanazija njihovih dijelova.

A  upravo je noćas ubijena hrvatska državnost u aktualnoj zajedničkoj državi BiH.

Da to razmotrimo iz drugačije, samo naizgled drugačije pozicije.

Kako će primjerice ministar Krstičević, ratni pobjednik i osloboditelj BiH reagirati, kako će reagirati bilo tko od njegovih kolega, kada umno, političko i idejno nasilje nad hrvatskim narodom u Vukovaru, a time i u cijeloj nacionalnoj Hrvatskoj, pravdaju odlukama vlade da se rasporedi vojska u Vukovar?

Čiji Vukovar?

Bosna ne može biti suverena ako ne uključuje i hrvatski suverenitet

Ovdje dolazimo na područje političkoga legitimiteta.

A to pitanje je vezano za pitanje istine, interpretacije događaja koji nas određuju i činjenica koje bi svijet trebao znati o nama kao narodu. Jesmo li mi narod Drugoga svijetskoga rata, prema interpretacijama agresora iz devedesetih godina, koji su nas pokušali uništiti, ili smo narod – koji je uspio opstati usprkos neviđenim zločinima i lažima protiv njega, koji samo i jedino traži – istinu i načela. To nije pitanje akademske rasprave, to je temeljno nacionalno političko pitanje.

Dakle, ne možemo mi ponavljati u Hrvatskoj da je HV i HVO spasila BiH, da smo oslobodili Bihać i Cazinsku krajinu i spasili ih od daleko teže pogibelji od Srebrenice, a istodobno tolerirati u političkom poretku suvremenoga svijeta, zanemarivanje tih elementranih činjenica, uz proglašavanje toga što smo nekada učinili – zločinom.

Tu, na toj točki sve počinje i završava.

Tim nakanama se država, ne pojedinci, nego hrvatska država – mora usprotiviti i jasno poručiti svima koji u Hrvatskoj primjerice promiču komšićizaciju političkoga suvereniteta hrvatskoga naroda pričama o “suverenoj BiH”, koja nije moguća niti smije postojati bez suvereniteta srpskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda – da im se to nikako neće isplatiti. Danas se na žalost isplati, između ostaloga i pupovičizacijom hrvatskog izbornoga sustava, koji od svih manjina u Hrvatskoj promiče neprijateljske strukture, jer im se sustavno ne ispalati biti – lojalan politički Hrvat. A to bi morali biti.

Pa pristojna nacionalna država hrvatskoga naroda mora sinoćnje rezultate izbora za predsjedništvo BiH proglasiti nevažećim, a ne kako HTV na svojim Dnevnicima govori da je “Komšić porazio Čovića” predpostavljajući imenima tih ljudi zapravo nacionalni politički legitimitet i opasnu političku neprijateljsku nakanu protiv hrvatskoga naroda, skrivajući pod navodnim obračunom u posve neregularnim okolnostima imena dvojice ljudi, od kojih jedan Komšić, simbolizira otvorenu dezinetgraciju i izdaju, drugi, Čović, istinski legitimtitet hrvatskoga naroda. Nema to veze s poražavanjem ili neporažavanjem Čovića, niti je on sinoć poražen, a i kako bi bio kad je dobio potporu goleme većine svoga naroda, a ima i samo se o tome radi – s otvorenom agresijom na hrvatski narod u cjelini. HTV s takvim izvještajima samo potvrđuje svoju, već danas otvoreno neprijateljsku poziciju prema hrvatskom narodu, radilo se o vjerojatnom neznanju urednika Dnevnika ili – namjeri iza toga. Na isto se svodi.

Zato Republika Hrvatska, predsjednica Republike i Vlada mora Komšića odmah proglasiti nepoželjnom osobom u Hrvatskoj, jer je dokazani izdajnik hrvatskoga naroda, zatim kompletno rukovodstvo SDA na čelu s Bakirom Izetbegovićem proglasiti nepoželjnim osobama u Hrvatskoj zbog opetovanoga neprijateljstva prema hrvatskom narodu, a njihovim piarovcima u Hrvatskoj, s Emirom Hadžihafizbegovićem kao najpozantijom osobom, te svim akterima u političkom životu, poručiti da će se razmotriti njihovo hrvatsko državljanstvo s izvjesnim izgledom da ostanu bez njega. I uvesti im vize, s posebnim naglaskom na provjeru njhove antihrvatske problematičnosti. Ti ljudi i ono za što se oni zalažu, bili su otvoreni neprijatelji hrvatskoga naroda devedest treće i četvrte, ispod njihove političke ideje masakrirano je i ubijeno tisuće i tisuće Hrvata, i prema njima koji relativiziraju i promiču danas tu ideju kao opravdanu, tragom iste politike Milorada Pupovca u Hrvatskoj, valja imati – čvrst i isključujući stav s jasnim državnim posljedicama. Takvima treba kazna a ne povlastica.

To je početak svih početaka.

I bez toga nitko nas u svijetu neće ozbiljno shvatiti, niti ima razumnih razloga za to.

Zato je jučerašnje glasovanje Bošnjaka, za “Hrvata” u predsjedništvu BiH, koliko god bilo bolno suočavanje, zapravo vrhunska prilika hrvatskom narodu i državi – podvući crtu i započeti neke sasvim suprotne procese od onih koji su nas doveli do ovoga kolapsa.

Hrvatski narod ne smije biti talac održanja BiH koju, očito je, nitko živ ne želi, a hrvatskom narodu je najmanje bitna, iako se Republika Hrvatska posve idiotski slama podupirujući ju. Zato to treba staviti na stol, poći s tih pozicija, pa one koji žele islamističku BiH, a to su svi nasljednici Alije Izetbegovića u političkom pogledu,  dovesti u pozicju da – zaokruže svoju državu. To su ranije nazivali fildžan državicom. Halal im.

S tim ljudima se ne može pregovarati bez jasne poruke da će slomiti vrat ako zakorače dalje.

A dalje je – opstanak hrvatskog naroda.

Pa Hrvati, izaberimo!

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić – Tko drži posudu za Budinu suzu?

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar je uvrijeđen. Nakon gotovo jednomjesečne javne dreke oko Bandićeve namjere da “potpiše” kako sam kaže “ne znam čiji prijedlog” o odlikovanju Budimira Lončara, te koncentracije kompletne nacionalne scene na zločestoga Budu, iako će Buda reći da “oni” nisu pobjedili, te da on nije pokleknuo, Lončar je odgirao odličan, racionalan i poučan potez.

Ne karikiram.

Niti se zezam.

Zato što je Lončaru i ljudima njegovog formata u antifa spektru, jasnije nego njihovim suparnicima na nacionalnom spektru da je bitan rat, a ne bitka, da se uspjesi ne postižu gurajući kao june u zid, nego kad je nužno zaobilazeći zaprijeke, ali na način da se nikada zaobilaznica ne preusmjeri na stranputicu, nego uvijek i samo u istom smjeru i prema istom cilju. Na tom putu ne znači ništa “drug” manje ili više, važna je ideja. Nekada revolucija, danas sve pod nazivljem – antifašizam, pod kojim se otima država onima koji su je stvarali.

No prije toga, važna napomena vezano za Bandića.

Bandić mi je dao ideju svojim “potpisivanjem ne znam čijega prijedloga” da bi sad, kad je već to tako, svima  u Zagrebu, naročito  nezadovoljnicima moglo svanuti. Jednostavno, svatko pismen, elektronski ili onako olovkom i papirom, i koga bar noge donekle služe, napiše nekakav prijedlog, bitno je da može doći do poglavarstva, pristupiti urudžbenom odjelu i – čiča miča gotova priča. Ispunjene želje.

Predložiš, ne moraš se čak ni potpisati, samo adresiraj željenog dobitnika, želje i prijedloge i gradonačelnik potpisuje. Kao neka vrsta sigurnog lota. Sve što odigraš dobiješ.

Jedini je problemčić što će tako broj dobitnika i Bandićevih ukaza biti tako velik, da će dobitci nužno biti siromašni, iako je i to bolje kad je mukte, nego raditi. Ima i druga mogućnost, koja bi mogla imati veze s Budimirom Lončarom i njegovim zaslugama, a to je da su Bandić i Mikulić odlučili okupirati Sjedinjene Američke Države, Kinu, Rusiju ili cijelu EU, te im nametnuti stogodišnji danak. Ili, možda planiraju zatočiti europske lidere na okupljanju u Zagrebu, kad ih Plenković namami na prvo zasjedanje prilikom hrvatskog predsjedanja Europskom Unijom.

U podrum s njima i nema majci.

I ispostaviti talačke račune njihovim ucviljenim nacijama da ne čupaju kose zbog sudbine recimo Merkel ili Macrona.To mi čak izgleda vjerojatnije, jer bi Žuti prsluci i milijuni Nijemaca dali život za te dragocjenosti. Da se nešto po tom pitanju događa moglo bi se zaključiti po paničnoj poruci američkog veleposlanika Kohorsta, koji je svjestan što u borbenim operacijama znači ZDS, krenuo u akciju spriječiti ga koristeći Budinu domovinu – Republiku Hrvatsku i njezine institucije. Čovjek sluti opasnost.

Odlučio sam iznijeti ovu programsku mogućnost i inicijativu, kao moj maleni doprinos rješavanju nagomilanih socijalnih, klasnih i građanskih problema u Zagrebu. Dakle, pišite pisma, nosite, urudžbirajte, Bandić i Mikulić sve rješavaju.

Kako se u to sve uklapa Budimir Lončar?

Principijelno, a kako bi drugačije!?

Odigrao je čovjek još jednu utakmicu. I to vrhunski. Dobio je povratnu informaciju je li režim, odnosno voljeni državno-politički poredak čvrst kao stijena, vidio što i kako treba popraviti kako bi vlast bila nepokolebljiva i surova, kakva je snaga  tolikih njegovih posinaka i pokćerki, dječice klonirane i nagomilane u svim česticama golemog državno-javnoga organizma, testirali su odlučnost i pamet suparnika, ono što nisu znali dobili su na čistini, a još su jednom demonstrirali da je najbolji način kamuflaže onaj stari partizanski – isturi čovjeka naprijed, usmjeri vatru na njega, kako bi kolona s ranjenicima mogla nesmetano nastaviti svoj put.

I zavaraj mrskog neprijatelja.

Jer, odričući se nakon dugotrajnog mozganja Budimira Lončara, HDZ je dobio nakon Tajanija novi poligon za pokazivanje nacionalne odlučnosti, a da je to pravac pred zahuktavanje kampanje za europske izbore, vidjet će i voljeni im strateški partner Mile Svetosavski, s kojim je sve već sigurno precizno dogovoreno, utvrđene razine nanošenja boli, te modeli liječenja i icjeljivanja nanesenih rana poslije još jedne bitke pred zaluđenim narodom. Po istom modelu kao i s Budom.

Budimir Lončar sa snažnim prijezirom osuđuje linč protiv njega, osuđuje manje više sve one koji su ga kako ističe neargumentirano napadali, vješali na osušenom drvetu ispred Poglavarstva bez. kako ističe, ikakvog argumentiranog suđenja, a koristi priliku istaknuti ponos na svoju ulogu u NOB-u, zatim u afirmaciji bivše Jugoslavije uz naglasak na automatsku afirmciju Hrvatske u njoj, pa zaključuje da odbija primiti to odlikovanje, ne kako bi priznao da su “zapjenjeni hajkači” pobijedili, niti ne daj Bože radi toga što bi on pokleknuo, nego iz načelnih razloga, jer mu je “ispod časti ulaziti u polemiku s onima koji ga optužuju”.

Lončar u svome priopćenju poručuje da neće nikome dopustiti da mu otme mir i dostojanstvo, te naglašava da neće polagati račune linč gomili što je on sve učinio za afirmaciju Republike Hrvatske nakon raspada Jugoslavije. Lončar zaključuje da ne želi sudjelovati u “tom žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku”.

Valja se ovdje osvrnuti na nekoliko bitnih stvari.

Mnogi će s prijezirom odbaciti kao laž i neiskrenu tvrdnju Budimira Lončara o “njegovoj domovini, Republici Hrvatskoj”.  To je pogrješno. Jer, Lončareva domovina je uvijek – država. I nema nikakve sumnje da je on u tome iskren, da jako voli, te da je privržen Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska je naziv države, koja je po svemu što možemo vidjeti, opipati, naslutiti ili doživjeti na bilo koji način – trenutno domovina Budimira Lončara i njemu sklonih ljudi, dakle ne – zapjenjenih hajkača. Zapjenjeni hajkači, koji svu nacionalnu energiju troše u dreku na Budu, jučer na Pupovca, prekjučer na Plenkovića, prije toga na Milanovića, Josipovića, ima kao u priči, a njihova zapjenjenost potječe iz stava da Lončar, Plenković, Mesić, Vesna Pusić –ne vole Republiku Hrvatsku. Totalno pogrješno.

Pa tko ne bi volio svoj luksuzni auto, novu kuću, jahtu, dobar vinograd?

Ne shvaćaju ti, kako Lončar kaže “zapjenjeni”, da griješe. Jer, trošiti goleme snage na obračun sa starčićem, koji je samo produkt dubokih strukturalnih poremećaja državno-političkoga poretka, makar Lončar pripadao vrlo izvjesno kreatorima tih deformacija i struktura grijeha, koje industrijski dnevno kloniraju tisuće novih lončarića u svim oblicima, mirisma i bojama, razmnožavajući se kao bakterije u savršenim laboratorijskim uvjetima, može izgledati kao pobjeda, a u biti je to samo ispušni ventil, neka vrsta zicera onome što on predstavlja i dodatni zamašnjak turbo reprodukciji sadržaja i simbolike koju sobom takovi nose.

Ne griješi Lončar dakle kad kaže da ne želi doprinositi sramoćenju njegove domovine Republike Hrvatske, jer ju je on ovakvu kakva jest, državu sa svim svojim unutarnjim i pogotovo međunarodnim obilježjima i značenjem, preko svojih desetljećima građenih uporišta diljem svijeta, počevši od Soroša i sličnih do današnjih starčića u sjenama svjetskoga poretka, predstavio svijetu koji ju upravo takvu prihvaća, podupire i potpomaže njezino održanje, bez obzira što recimo njezin narod želi nešto posve drugo. Za Lončara je osporavanje toga što su on i njegovi napravili, osporavanje te slike Republike Hrvatske u svijetu –  sramoćenje.  A njemu je Republika Hrvatska domovina, takva kakvu su on i njegovi uspjeli obilježiti, definirati i afirimirati. A prije toga posve preuzeli iskušanim partizanskim gerilskim modelom. Tu dolazi do nesporazuma između ljudi koji misle da Lončar laže i Lončara i njegovih pristaša, jer jednostavno ne govore o istoj vrijednosti, niti misle na isto. Domovina svakome čovjeku u Hrvatskoj može biti samo Hrvatska, a ne Republika Hrvatska koja je naziv države po državnom uređenju. Hrvatu je domovina bila uvijek Hrvatska, bez obzira uredovala nad njom Austrija, Mađarska, Srbija ili Jugoslavija, prije toga Turska, a danas EU. Mjenjali su se nazivi država, no domovina je bila i ostala Hrvatska sa svojim narodom, zemljama, duhom, kulturom i vrjednostima.

Lončaru i sličnima domovina je uvijek država, bez obzira kako se zove, jer država posjeduje moć, a oni vole moć i pokoravaju joj se. Bez obzira na sve.

Danas se ta država zove Republika Hrvatska i zato je to njegova domovina, naravno, potpuno izuzeta od hrvatskog naroda i utoliko ukoliko je izuzetija milija mu je.

Zato, i samo tako Lončar može mirno reći da je toliko toga učinio i za afirmaciju Hrvatske afirmirajući njezinu totalnu i ubitačnu suprotnost Jugoslaviju, samo s tih polazišta Budimir Lončar može reći da je Hrvatska upravo zbog NOB-a stala na pobjedničku stranu, jer Lončar govori o državi kojoj on pripada uvijek i svugdje, bez obzira što je i kakav sadržaj te države, te kakve je posljedice ostavila na hrvatski narod i stvarnu, jedino moguću domovinu narodima. Malo tko od onih koje je Lončar privodio na pobjedničku stranu misli i osjeća se kao pobjednik s njim i uz njega. Jer ljudi govore o svojoj pobjedi ili ropstvu, Lončar o svojoj pobjedi ili porazu.  Lončar kad spominje domovinu, pobjedu, Republiku Hrvatsku, da to aktualiziramo na suvremeni jezik i prevedemo njegove revolucionarne vizije na današnje – govori o Plenkovićevom mainstreamu. To je domovina građanki i građana a nije hrvatskoga naroda. Zato Lončar i upućuje pismo građankama i građanima te “domovine”, a ne recimo hrvatskom narodu. Naime, sasvim sigurno među “građankama i građanima” kojima se on obraća nema “zapjenjenih hajkača” niti ima puno onih kojima Republika Hrvatska umjesto Hrvatske nije domovina.

Samo Pilsel do Pilsela da oprostite.

Za Lončara je domovina samo ono čime on upravlja i čime ostvaruje svoje ciljeve.

Ne sumnjam da je doprinosio.

Samo, kojoj to domovini?

Republici Hrvatskoj, upravljačkoj strukturi i institucijama, koje su se razvijale izvan svake sumnje i danas prerazvijeno i prerazrađeno djeluju i guše hrvatski narod i njegovu domovinu držeći ih na zečelju svih referentnih europskih ljestvica, ili onoj drugoj Hrvatskoj koja utočište traži u povijesnoj Hrvatskoj, a nema ga u državi Republici Hrvatskoj?

Pa jasno je svakoj budali da je i Pupovac doprinosio Republici Hrvatskoj gdje je god stigao. Ovoj kakvu  danas vidimo i osjećamo, uz svesrdnu pomoć “osloboditelja” Vukovara Vojislava Stanimirovića, a nema sumnje da je toj Republici Hrvatskoj koliko je god mogao pečat utisnuo i Manolić, Mesić, Josipović, Vesna Pusić pojačana bratovim antifama i ljudoljupcima, a pogotovo da golemi doprinos toj Republici Hrvatskoj danas daje Andrej Plenković i njegova vlada.

Da ni ne spominjemo Bandića.

I Andriju Mikulića.

Čak i Katju Kušec i Hrvoja Juvančića.

Budimir Lončar ne zna drugačije.

Njegov svijet je takav kakav jest i to ne vrijedi mjenjati, niti pokušavati mjenjati.

Njegov svijet i ta mjerila u Hrvatskoj treba, ili potpuno onemogućiti, ili marginalizirati, tako da kad se recimo on i Pilsel ukažu pred kamerom i mikrofonom Mateje Jozeljić, ljudi crkavaju od smijeha, jer su vidjeli stvorenja kakva je sve teže i sve rijeđe moguće vidjeti i za što bi trebalo plaćati ulaznice. Umjesto pridavanja im važnosti, valja ih pretvoriti u ono što po svemu jesu – dobar povijesni vic.Pri tome, nije bitno kakav, crnjak ili ne, jer vic je  uvijek vic.

Sve što  je Lončar doprinio, a jest nema sumnje afirmirajući svoje domovine, države kojima je služio,i onoj prvoj i ovoj drugoj, vidimo danas. Narodna domovina Hrvatska je potpuno okovana njegovom Republikom Hrvatskom, koju su preuzeli on i slični njemu, upravljaju s njom kako žele pokriveni plaštom invalidne i lažne demokracije i europejstva po njihovoj mjeri, a ne stvarnog i hrvatskom narodu i ostalim narodima jedino pripadajućeg europejstva, pa je umjesto dreke o njegovom i Bandićevom odlikovanju, ključno fokusirati se na razloge zbog kojih su i kojima su reproducirajući ih desetljećima već, on i slični preoteli taj instrumentarij Republike Hrvatske od onih zbog kojih je stvarana i kojima pripada – hrvatskih ljudi, hrvatskog naroda a ne njihovih bezbojnih građanki i građana.

I zato ne razumijem likovanje da “smo ga pobjedili”.

Nismo.

Lončar je u biti pismom pozvao svoje klonove, svoje sudomovince da još temeljitije prionu na njihovo standardiziranje Republike Hrvatske, kako se ni u najmanjoj mjeri ne bi moglo dogoditi da netko podigne glas zbog –neslaganja s odlukama države.

Jer, koliko god to tragično zvučalo, danas je Budimir Lončar Republika Hrvatska, a ne milijuni Hrvata koji su generacijama krvavo plaćali cijenu želje za posjedovanjem Republike Hrvatske, pa i režimu i osloboditeljima koje on personificira. I to je činjenica koju valja mjenati, a ne trljati ruke jer je eto galama postigla cilj. Naime, nije bit problema jeli Bandić uručio odlikovanje Lončaru ili je li Lončar odustao od njega, bit je problema u tome da je ideja da se tom čovjeku dadne odlikovanje danas, potekla iz pretežitog sustava upravljanja Hrvatskom. A to je pogubno i opasno, a ne sama čin dodjele odlikovanja.

Jer Lonačar i njegovi su postigli svoj cilj samim prijedlogom.

A osporavatelji nisu postigli svoj pravi cilj.

Kako to?

Pa Budmir Lončar, jednako kao i Tito kad je maknut s Trga, zapravo još snažnije pritiska svojim duhom Hrvatsku, domovinu Hrvatsku, instrumentima Republike Hrvatske – države.

Budi i sličnima treba oduzeti instrumente Republike Hrvatske iz ruku, prekinuti njihovo industrijsko kloniranje i reprodukciju. Jer ako ode i kad ode Buda, ostaje Andrija Mikulić i Bandić s tisućama sličnih u redovima iza njih, koji u specijalnoj staklenci drže Budinu suzu kao relikviju njihove religije. To je Lončarevo stvarno odličje, a ne Bandićev papir. I to treba spriječiti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari