Pratite nas

Kolumne

Izbor Komšića, obrazovna reforma i nekažnjavanje srpskih zločina su antihrvatska braća i sestre

Objavljeno

na

Izbor Željka Komišića za “hrvatskog člana Predsjedništva BiH” kao člana Predsjedništva BiH, zajedničke države Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH, prije svega ukazuje na potpuni slom hrvatske državnosti u cjelini. Taj čovjek, njegova stranka i sve ono što stoji iza njega, a to je izvan svake sumnje potpuno organiziran islamisitički element u zemlji BiH, koliko se god Hrvati ljutili na njega, zapravo pokazuje ružnu sliku hrvatske državne i nacionalne politike u zrcalu koje je pred svima nama. A svi sve vidimo, samo je pitanje kad će tko od nas priznati da je to što vidimo u zrcalu istina. Dakle, Komišić je samo stimulator istine, nikako razlog našega nezadovoljstva ili gnjeva.

Slika koju vidimo u Komišićevu zrcalu naravno nije ni lijepa ni dobra.

Ako Republika Hrvatska nema snage i načina, iako je to svim međunarodnim aktima, konvencijama i temeljima funkcioniranja upravo euroatlanske zajednice kojoj pripadamo, posve precizno i jasno definirano, pitanje suvereniteta naroda i njihovoga političkog suvereniteta, ostvariti svoj  nacionalni i politički subjektivitet, onda to nije problem međunarodnih zajednica kojima pripadano, niti Bošnjaka i Srba, a pogotovo ne Komišića i sličnih političkih protuha, nego problem hrvatske države.

I svakoga živoga tko na bilo kakav način nešto predstavlja ili simbolizira u hrvatskom narodu.

Sinoćnji izbor Željka Komšića za člana predsjedništva zajedničke države BiH, države Srba, Bošnjaka i Hrvata, krucijalan je dokaz uništenja samih temelja hrvatske nacionalne državnosti. Jer sve u paketu događaja slijedi taj proces. Dvadeset i tri godine nakon završetka rata za slobodu hrvatskoga naroda, koji je tjekom toga rata usprkos svim golemim neravnotežama, kako u oružju, političkoj i diplomatskoj pomoći ili interesu silnica međunarodne zajednice, uspio ostvariti temelje svoje državne samobitnosti, uspio uspostaviti temelje hrvatske nacionalne državnosti; a danas se mora sučiti s činjenicom da se u Vukovaru planira prosvjed protiv nedjelovanja državnih institucija, da je u BiH, kako otužno i potpuno pogriješno izvještava hrvatska državna informatorka Elizabeta Gojan “protukandidat Draganu Čoviću i suparnik na izborima za hrvatskoga člana predsjedništva BiH” voljom bošnjačke dominacijske većine uspio poništiti političku volju hrvatskoga naroda, te da je u tjeku reforma obrazovanja i odgoja u Hrvatskoj, koja komšićizira Hrvatsku do zadnjega kutka života, kako bi se umjesto u BiH posve anacionalizirala Hrvatska u Zagrebu i uspostavio industrijski proces proizvodnje Komšića u samoj Hrvatskoj.

Pupovci i Komšići

A Komišići u političkom smislu znače smrt hrvatskoj državnosti.

Znače to i Pupovci.

Znače tu političku smrt i Plenkovići, Kuščevići, znače to i Obuljenice i Mudrinićke, znače to i generali HV-a koji su svoju osobnu slavu ostvarili pobjedama u oslobodilačkom ratu hrvatskoga naroda, a koju su samo dvadesetak godina nakon ratne slave založili za usmrćivanje djeteta koje su stvorili i oslobodili od smrti nazad dvadeset i tri godine, da bi ju danas uništili svojim osobnim, navodno političkim komformizmom.  Naime, ne možeš preuzimati i uživati slavu za dijete koji si obranio, a nakon toga prati ruke usprkos mogućnostima koje ti se pružaju, gledajući ubijanje i smrt toga dijeteta. U toj su poziciji naši ministri generali, naši današnji političari, slavni ratni pobjednici.

To je istina o slavi generala HV-a udruženih u Generalski zbor ili ministara u vladi Andreja Plenkovića, koji svoje posrtanje stalno, opet i opet, opravdavaju suludim obrazloženjima – što bi bilo da njih nema.

Ništa.

Bilo bi čist prostor,  jasne situacije i manje zabluda.

A upravo su zablude smrtonosne danas.

I  bila bi čistija situacija njihovim suborcima koji ne znaju upravo zbog njih, svojih ratnih vođa i zapovjednika, iako vide jasno kao dan neprijatelje, kako ih naciljati i uništiti, jer ih oni, osobno skrivaju svojim tijelima i simbolikom. Točno tu se nalazi današnja Hrvatska.

Sinoćni izbor Komišića za člana predsjedništva BiH ogolio je sve. Jasno je da BiH nije Republici Hrvatskoj prijateljska država, da o BiH državi hrvatski narod ne smije ni progovoriti, jer to što se zove BiH država nema nikakve veze s hrvatskim suverenitetom u toj zemlji, te da se prema toj činjenici moraju pripremiti svi mogući državni programi i akti Republike Hrvatske. I sva nacionalna energija koja je usmjerena u obranu nacionalnih intresa hrvatskoga naroda.  Ovo pogotovo kandidiram ministru Damiru Krstičeviću, koji je nazad godinu dana promovirao strategiju nacionalne sigurnosti, apostrofirajući da je o njoj usuglašavao stavove s – Gordanom Bosancom, Soroševim plaćenikom u agenturi koja se zove civilna udruga. S koje točke nacionalne sigurnosti namjerava danas osloboditi Hrvatsku od srpske političke agresije ili bošnjačke agresije u BiH, koja izravno prijeti samome održanju državnosti hrvatskoga naroda.

Hoće li pitati Bosanca, Teršeličku ili Sarnavku za suglasnost?

Ili se pozvati na Istanbulsku konvenciju, ili još uvjerljivije na Divjakičinu reformu i viknuti – buuuuu, a bošnjački, srpski i ostali iskešeni neprijatelji će se ukakati od straha i pobjeći u jazbine iz kojih su izišli?

Možeš misliti!

Kad govorim o nacionalnim interresima, nikako ne govorim samo o interesima Hrvata u BiH, nego u sveukupnim nacionalnim interesima, jer, ako bi ikada moralo biti jasno Hrvaticama i Hrvatima u Hrvatskoj i diljem svijeta, danas bi moralo biti – nacionalni interesi ne mogu biti separatni ni djeljivi, a time se ne mogu ni tolerirati udari i eutanazija njihovih dijelova.

A  upravo je noćas ubijena hrvatska državnost u aktualnoj zajedničkoj državi BiH.

Da to razmotrimo iz drugačije, samo naizgled drugačije pozicije.

Kako će primjerice ministar Krstičević, ratni pobjednik i osloboditelj BiH reagirati, kako će reagirati bilo tko od njegovih kolega, kada umno, političko i idejno nasilje nad hrvatskim narodom u Vukovaru, a time i u cijeloj nacionalnoj Hrvatskoj, pravdaju odlukama vlade da se rasporedi vojska u Vukovar?

Čiji Vukovar?

Bosna ne može biti suverena ako ne uključuje i hrvatski suverenitet

Ovdje dolazimo na područje političkoga legitimiteta.

A to pitanje je vezano za pitanje istine, interpretacije događaja koji nas određuju i činjenica koje bi svijet trebao znati o nama kao narodu. Jesmo li mi narod Drugoga svijetskoga rata, prema interpretacijama agresora iz devedesetih godina, koji su nas pokušali uništiti, ili smo narod – koji je uspio opstati usprkos neviđenim zločinima i lažima protiv njega, koji samo i jedino traži – istinu i načela. To nije pitanje akademske rasprave, to je temeljno nacionalno političko pitanje.

Dakle, ne možemo mi ponavljati u Hrvatskoj da je HV i HVO spasila BiH, da smo oslobodili Bihać i Cazinsku krajinu i spasili ih od daleko teže pogibelji od Srebrenice, a istodobno tolerirati u političkom poretku suvremenoga svijeta, zanemarivanje tih elementranih činjenica, uz proglašavanje toga što smo nekada učinili – zločinom.

Tu, na toj točki sve počinje i završava.

Tim nakanama se država, ne pojedinci, nego hrvatska država – mora usprotiviti i jasno poručiti svima koji u Hrvatskoj primjerice promiču komšićizaciju političkoga suvereniteta hrvatskoga naroda pričama o “suverenoj BiH”, koja nije moguća niti smije postojati bez suvereniteta srpskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda – da im se to nikako neće isplatiti. Danas se na žalost isplati, između ostaloga i pupovičizacijom hrvatskog izbornoga sustava, koji od svih manjina u Hrvatskoj promiče neprijateljske strukture, jer im se sustavno ne ispalati biti – lojalan politički Hrvat. A to bi morali biti.

Pa pristojna nacionalna država hrvatskoga naroda mora sinoćnje rezultate izbora za predsjedništvo BiH proglasiti nevažećim, a ne kako HTV na svojim Dnevnicima govori da je “Komšić porazio Čovića” predpostavljajući imenima tih ljudi zapravo nacionalni politički legitimitet i opasnu političku neprijateljsku nakanu protiv hrvatskoga naroda, skrivajući pod navodnim obračunom u posve neregularnim okolnostima imena dvojice ljudi, od kojih jedan Komšić, simbolizira otvorenu dezinetgraciju i izdaju, drugi, Čović, istinski legitimtitet hrvatskoga naroda. Nema to veze s poražavanjem ili neporažavanjem Čovića, niti je on sinoć poražen, a i kako bi bio kad je dobio potporu goleme većine svoga naroda, a ima i samo se o tome radi – s otvorenom agresijom na hrvatski narod u cjelini. HTV s takvim izvještajima samo potvrđuje svoju, već danas otvoreno neprijateljsku poziciju prema hrvatskom narodu, radilo se o vjerojatnom neznanju urednika Dnevnika ili – namjeri iza toga. Na isto se svodi.

Zato Republika Hrvatska, predsjednica Republike i Vlada mora Komšića odmah proglasiti nepoželjnom osobom u Hrvatskoj, jer je dokazani izdajnik hrvatskoga naroda, zatim kompletno rukovodstvo SDA na čelu s Bakirom Izetbegovićem proglasiti nepoželjnim osobama u Hrvatskoj zbog opetovanoga neprijateljstva prema hrvatskom narodu, a njihovim piarovcima u Hrvatskoj, s Emirom Hadžihafizbegovićem kao najpozantijom osobom, te svim akterima u političkom životu, poručiti da će se razmotriti njihovo hrvatsko državljanstvo s izvjesnim izgledom da ostanu bez njega. I uvesti im vize, s posebnim naglaskom na provjeru njhove antihrvatske problematičnosti. Ti ljudi i ono za što se oni zalažu, bili su otvoreni neprijatelji hrvatskoga naroda devedest treće i četvrte, ispod njihove političke ideje masakrirano je i ubijeno tisuće i tisuće Hrvata, i prema njima koji relativiziraju i promiču danas tu ideju kao opravdanu, tragom iste politike Milorada Pupovca u Hrvatskoj, valja imati – čvrst i isključujući stav s jasnim državnim posljedicama. Takvima treba kazna a ne povlastica.

To je početak svih početaka.

I bez toga nitko nas u svijetu neće ozbiljno shvatiti, niti ima razumnih razloga za to.

Zato je jučerašnje glasovanje Bošnjaka, za “Hrvata” u predsjedništvu BiH, koliko god bilo bolno suočavanje, zapravo vrhunska prilika hrvatskom narodu i državi – podvući crtu i započeti neke sasvim suprotne procese od onih koji su nas doveli do ovoga kolapsa.

Hrvatski narod ne smije biti talac održanja BiH koju, očito je, nitko živ ne želi, a hrvatskom narodu je najmanje bitna, iako se Republika Hrvatska posve idiotski slama podupirujući ju. Zato to treba staviti na stol, poći s tih pozicija, pa one koji žele islamističku BiH, a to su svi nasljednici Alije Izetbegovića u političkom pogledu,  dovesti u pozicju da – zaokruže svoju državu. To su ranije nazivali fildžan državicom. Halal im.

S tim ljudima se ne može pregovarati bez jasne poruke da će slomiti vrat ako zakorače dalje.

A dalje je – opstanak hrvatskog naroda.

Pa Hrvati, izaberimo!

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Milan Sijerković – genij vremenske prognoze

Objavljeno

na

Objavio

Kakvo vrijeme stavljaju? Reklo je na televiziji da će biti… Da si gledao prognozu, znao bi… Nemaju veze, opet fulaju…

Televizijske vremenske prognoze nakon središnjeg dnevnika sjećam se još iz vremena kada je to bio jedini relevantan izvor informacija o tome kako je s vremenom bilo i što bi moglo biti, puno prije Interneta i meteo aplikacija, u pretpotopno doba kada je jedina alternativa bila prognoza u novinama koja je u startu već bila zastarjela jedan dan ili radijska koja je bila apstraktna, lišena vizualnog dijela koji daje poseban čar i autoritet televizijskoj dnevnoj dozi priče o vremenu.

Ljudi vole razgovarati na tu temu, jer u prognozi uvijek ostaje prostor mogućnosti i različite interpretacije. Prema pokazateljima najvjerojatnije će biti tako i tako, danas je do tri dana ta vjerojatnost vrlo velika, ali uvijek ostaje prostor za ostvarivanje i drugačijih scenarija, pa se nekada kaže – pretežno vedro uz mogućnost kiše.

Odlazak Milana Sijerkovića najpoznatijeg hrvatskog meteorologa bio je povod za rekapitulaciju njegovog rada i često se, mislim s pravom, mogla čuti tvrdnja kako je bio genij u svom poslu.

Immanuel Kant taj poseban soj čovjeka definira ovako: genij je inteligencija koja djeluje kao priroda. Što to znači?

Priroda djeluje najjednostavnije, najskladnije. Slično njoj, genij svoj posao radi s lakoćom, skladno, kao da se radi samo od sebe, iako je o njemu prije djelovanja promislio. Ne primjećuje se ništa izvještačeno, nategnuto, neskladno, grbavo, usiljeno, lažno.

Kada svojim studentima, u sklopu predavanja o romantizmu, objašnjavam pojam genija služim se najčešće s dva primjera, Maradonom i Mozartom, uz koje se redovito lijepi ta etiketa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Prijatelj iz Napulja, danas riječki zet, pričao mi je kako je s ocem gledao sve Maradonine domaće utakmice dok je igrao za Napoli. Isticao je kako se njegova genijalnost u potpunosti mogla shvatiti tek gledajući ga uživo, jer kad imaš pred sobom cijeli teren, zapanjuje kako on u svakom trenutku ima s loptom najbolje moguće rješenje, kao da lopta sama od sebe igra.

Tako prirodno i lako. Upravo ta dva pojma je koristio. Zato je Maradona bio genij u svom poslu, kao što se najčešće taj pojam u klasičnoj glazbi vezivao uz Mozarta jer ga je krasila, barem gledano izvana, iz perspektive slušatelja, nepojmljiva lakoća, kao da se skladba sama od sebe stvara, izvire, razvije, teče dalje.

Teško je, slušajući Mozarta zamisliti da je netko sjedio nad notnim zapisom, promišljao, pomalo zapisivao, križao, znojio se, vraćao nazad dok je to nastajalo, iako je moguće upravo tako i bilo.

On je bio rođen za to, kao što se retrospektivno čini da je Milan Sijerković bio rođen za vremensku prognozu i imao je životnu sreću da se nađe u svome poslu.

To ne znači da iza njegovih priloga nije stajalo puno rada i razmišljanja, već da je na koncu ispadalo kako on samo izađe pred kameru ispred sinoptičke karte i sam od sebe se dogodi, često najbolji tv trenutak tog dana, u neočekivanoj rubrici.

Milan Sijerković ukazivao se nakon Dnevnika, u kojem bismo se obično nagledali puno bitangi, kao decentan gospodin, ne preautoritativan, ali sugestivan. Upućen, školovan meteorolog započinje priču iz perspektive struke, mjerenja, satelitskih snimki, strujanja zračnih fronti, ciklona i anticiklona.

Nešto što se stvara na Atlantiku ili nad Saharom utjecat će na to hoću li prekosutra pokisnuti ili hoće li mi grad stući voćnjak.

S jedne strane ono što se čini sudbinska nepredvidljivost, slijepa Fortuna, što ne ovisi o nama i što ne možemo do kraja proniknuti, pokazuje se ipak djelomično dohvatljivim i spoznajno ukrotivim – možemo mu opisati uzroke, izmjeriti ga dok nastaje i neposredno dok traje.

No, kad apsolviramo prošlost i sadašnjost ulazimo u prostor budućnosti, završava izvještaj počinje prognoza, a tu se karte miješaju, vektori spajaju i nastaju brojne moguće kombinacije koje se vrtoglavo umnažaju kako se povećava broj dana za koje se unaprijed daje prognoza.

No Sijerkovića nije isticalo i činilo legendom to što je iznosio podatke hidrometeorološkog zavoda, a potom i prognozu.

Sve to mogu i meteorološki neškolovane najavljivačice kakve viđamo na komercijalnim televizijama, čiji je referat popraćen napadnim izlaganjem gluteusa, kao bonusa vizualne radosti uz spoznajni užitak znanja o vremenu, što je također legitimno.

Sijerkovićev trenutak koji ga je činio genijalnim u njegovom poslu nastaje iz spoja znanosti, struke uključujući i jasnu svijest o njenim granicama i narodne mudrosti, stoljeća iskustva promatranja vremena destiliranih u izreke poput: “Sveta Kata snijeg na vrata” ili “Ide Kalandora prošlo zime pola, za njom ide sveti Blaž kaže da je laž”. Radi se o jednom drugačijem, organskom, cikličnom poimanju vremena i odnosa prema njemu.

Poslovice o vremenu koje je Sijerković sakupljao, prigodno iznosio i čuvao od zaborava najčešće su vezane uz liturgijsku godinu (Božić rutavac, Uskrs gizdavac), crkveni kalendar, svece i proštenja.

Nose u sebi puno mudrosti, često se pokažu kao točne, ali ne i uvijek, jer bi povremeno sveta Kata došla bez snijega ili bi zima počela ranije pa bi na Kandeloru bila već na izmaku, a sveti Blaž je ne bi opovrgnuo i donio zahlađenje.

Ta izreka o Kandelori i sv. Blažu pogađa bit vremenske prognoze jer već u sebi sadržava antitezu, mogućnost da bude drugačije – prvo tvrdi kako na Svijećnicu, tj. 2. veljače zima (u smislu hladnoće) ulazi u drugu polovicu, dakle, nazire joj se kraj, a onda je sljedećeg dana opovrgava sv. Blaž ili Vlaho, koji unosi protuslovni moment. Pa ti vidi što onda misliti kakvo će vrijeme biti 4. veljače na svetog Eutihija i Izidora opata.

Sijerković je skladno, neprimjetnim šavom spajao znanost i narodnu mudrost. Djelovao je edukativno jer je kroz taj pristup mudrog čovjeka iz susjedstva širio temeljne spoznaje meteorologije, za razliku od strogih, drvenih kolega koji su ostavljali dojam da je riječ o nekom ezoterijskom znanju o izobarama, atmosferskim frontama i strujanjima zraka u gornjim slojevima troposfere, potpuno neshvatljivom običnim smrtnicima, a, s druge strane, davao je dostojanstvo i svijetu narodne mudrosti.

Čini mi se da je većini hrvatskog stanovništva urbaniziranoj u prvoj ili drugoj generaciji harmonično spajanje ta dva svijeta i diskursa bilo posebno važno. Sam Sijerković isticao je kako je kao dijete ribara iz Boke Kotorske slušao puno priča o vremenu jer je ono tim ljudima bilo egzistencijalno važno.

Većini stanovništva danas, osim u ekstremnim uvjetima, to više nije od presudne važnosti, u gradovima prognoza utječe na to hoće li se za vikend moći na izlet i hoće li se sutra do posla moći prošetati u Uggsicama. Ali ljudi svejedno, i dalje jako vole vidjeti kakvo je stanje s vremenom. Kult televizijske vremenske prognoze među starijom populacijom je i dalje postojan.

Polazim od vlastita oca koji unatoč tome što na pametnom telefonu ima precizniju prognozu, iz sata u sat, točno za svoj grad, s postotkom mogućnosti padavina u svaki sat, točnom snagom vjetra pa time i subjektivnog osjećaja temperature, i dalje sa strahopoštovanjem gleda vremensku prognozu nakon Dnevnika. Kaže da tu najmanje lažu.

Odlazak ljudi poput Milana Sijerkovića koji su tako dobro radili svoj posao podsjećanje je koliko u životu neke naizgled male, sporedne stvari, u dnevnoj rutini mogu biti važne, a nismo ih ni svjesni dok traju.

Kao da su tu oduvijek i dobre su same od sebe, bez ičije zasluge. Odlazak tih velikana malih životnih segmenata ne bi valjalo iskoristiti samo za zaključak koji je njegov zemljak Rambo Amadeus izrazio u stihu “Otišo je svak ko valja”, već radije kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: F-16 Barack ili novi natječaj – trećeg nema

Objavljeno

na

Objavio

Nije gotovo dok nije gotovo, zlatno je pravilo u svijetu trgovine oružjem. A kad je u pitanju isporuka borbenih lovaca, onda nije gotovo dok nije potpisano, isporučeno i plaćeno.

Mnogo češće od vijesti o realiziranim isporukama stižu nam vijesti o vladama koje su se predomislile, ne žele više taj nego neki drugi avion, naručuju upola manje no što su najavljivali i priželjkivali – ili se pak promijeni vlada pa u potpunosti otkaže deal.

Tako da ni propast ovog deala – kad bi do toga stvarno na koncu došlo – ne bi bila nikakvo veliko čudo.

U slučaju izraelskih F-16 za Hrvatsku, unaprijed se znalo da takve isporuke tek moraju amenovati američki proizvođač, američka vlada i američki Kongres. Iz vlade se proteklih mjeseci stalno ponavljalo da je teret pribavljanja svih potrebnih dozvola na izraelskoj strani te da nikakvog potpisa neće biti prije no što ih Izraelci osiguraju.

Zato valja naglasiti: još uvijek ništa nije potpisano! A kamoli plaćeno.

Niti postoji bilo kakva obveza s hrvatske strane da plati nešto što nije naručila ili nije ni bilo predmet natječaja. Dakle, posve su tendenciozne tvrdnje da je Hrvatska kupila mačka u vreći, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Priča o tome da je ministar Krstičević u ovom trenutku mora platiti cijenu jer je propustio na vrijeme provjeriti može li Izrael pribaviti te dozvole jesu očito mokri snovi njegovih neprijatelja. Odgovornost je tu isključivo na izraelskoj strani.

Uostalom, niti Šveđani bez američke privole ne mogu isporučiti svoje gripene, jer u njih ugrađuju dorađenu inačicu motora američkog General Electricsa, kakakav se ugrađuje i u F-18 (samo što on za razliku od gripena ima dva takva mlazna motora). Gripen se ne smije izvesti nigdje gdje se ne bi smio izvesti i F-18 ili F-16!

Dakle, u Hrvatskoj samo stanje hajke stalno jest. Glasni pozivi ministru obrane da podnese ostavku zbog navodnog fijaska s kupovinom izraelskih aviona debelo su preuranjeni, a uglavnom dolaze iz usta onih koji su otpočetka tvrdili da Hrvatskoj ne trebaju borbeni lovci, što je sasvim legitiman stav, samo što im onda nije baš mudro istovremeno koristiti i argument da bi zakašnjela nabava novih letjelica ugrozila hrvatsku obrambenu spremnost i nacionalnu sigurnost.

No, pozivi na ostavku dolaze i iz usta i pera onih koji su cijelo vrijeme vodili, a izgleda da i dalje vode aktivnu kampanju za nabavku novih (točnije, nerabljenih) švedskih gripena, što pak nije nimalo legitiman stav – u slučaju ako uključuje osobne materijalne interese. Oni pak mjesecima hrvatsku javnost filaju brojnim poluistinama o izraelskim avionima, pokušavajući dokazati da se radi o “izraubanoj staroj krami nabudženoj izraelskom opremom”.

Naravno, bilo bi isto tako preuranjeno reći da je činjenica da je State Department taj predmet već uputio na usvajanje u Kongres sad znak da su ipak upaljena sva zelena svjetla i da je rampa podignuta.

Naime, još uvijek ne znamo što u tom dokumentu točno piše – traži li se odobrenje za isporuku izraelskih F-16 Barak s opremom koju oni danas imaju, ili pak za isporuku u izvornom obliku, dakle, nakon što se s njih skine izraelska avionika. Ono što zasad imamo kao čvrstu indiciju pozitivnog ishoda jesu naglasci iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, da SAD prilikom ovakvih isporuka američke opreme trećim zemljama obično – dakle, ne uvijek – zahtijeva vraćanje u izvorni oblik, te da snažno podržavaju obnovu hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nabavku izraelskih F-16.

Po svemu sudeći, uopće nije nemoguće da se u sljedeća dva tjedna koliko je rok Kongresu da eventualno upali svoje crveno svjetlo, na koncu ipak odobri i isporuka obnovljenih Baraka i Brakeeta bez ikakvog skidanja ključne opreme.

Sudeći po signalima koje stižu s američke strane, Amerikanci su itekako svjesni kakav udarac bi to crveno svjetlo bilo za RH i za hrvatsku vladu, a ovo je u financijskom smislu premali posao da bi zbog njega pravili tako veliki problem. Ono što za njih vjerojatno može biti problem je što su nakon objave da je F-16 Barak pobjednik hrvatskog natječaja, odnosno da Izraelci više ne nude samo zastarjele I odavno prizemljene F-16 “Netz”, već i ove koji su osuvremenjeni prije svega desetak godina, kao mogući kupci već izronili i Rumunjska i Bugarska. Tu je i Kolumbija, kojoj se nudi da Baracima zamijeni svoju flout starih također izraelskih Kfirova.

Dakle, kad bi ih mogli izvoziti, postoji potencijalno tržište za nekoliko desetaka Baraka, a to bi već bio izazov njegovom izvornom proizvođaču, moćnom Lockhed Martinu, koji sasvim sigurno želi pripadajući dio kolača. Unatoč pozitivnim signalima s američke strane, u ovom trenutku još uvijek ne možemo pouzdano reći na koji način bi bio obavljen tzv. SLEP, odnosno produljenje životnog vijeka Baraka koji se u ovom trenutku bliže izmaku svojih resursa.

Jasno je da je izraelska vojna industrija tehnički za to sasvim sposobna, ali, ako su se Izraelci možda tome nadali, očito ne mogu pritom zaobići financijske interese proizvođača i vlasnika intelektualnih prava. Kao što Microsoft neće nekom dati da prodaje nadograđene Windowse, tako ni Lockheed Martin neće tek tako dozvoliti da netko bez njih profitira na nadogradnjama F-16, a onda to neće odobriti ni Kongres, pogotovu što su ti F-16 Izraelu bili de facto poklonjeni.

U slučaju kad bi Amerikanci do kraja inzistirali da se izraelska oprema ukloni te da se stavi američka, posve je jasno da taj avion više ne bi bio Barak, inačica F-16 za koju se smatra da su joj mogućnosti približne američkoj varijanti F-16 Block 50/52, već bi ostao dobru stepenicu niže, Block 30/40. Jasno je da to ne bi bio zrakoplov sa svime što je RH priželjkivala, već neki s ipak znatno manjim mogućnostima.

Skidanje izraelske opreme i stavljanje američke, naravno, bilo bi posve iracionalno, izazvalo bi nepredviđene dodatne troškove koji ne bi donijeli nikakvo poboljšanje borbenih mogućnosti, što sasvim sigurno Hrvatska ne bi mogla niti smjela prihvatiti.

Plenkoviću takvo nešto zacijelo ne pada na pamet. Čak i kad bi Amerikanci za istu cijenu ugradili modernu opremu, bilo bi dvojbeno je li to paket na istoj razini, jer, naprimjer, u američkoj verziji dvosjedi su letjelice koje se primarno koriste za obuku pilota, dok je u izraelskom Brakeetu na stražnjem sjedalu ne kadet već drugi član posade zadužen za napredne borbene mogućnosti.

Dakle, pravog nadomjestka za izraelske dvosjede nema. Ništa manje važno jest da to više ne bi bili oni isti zrakoplovi koji su pobijedili na međunarodnom natječaju. Dakle, da bi takvi F-16 bili prihvaćeni kao najbolji izbor – natječaj bi se morao ponoviti.

Jedini način da se novi natječaj izbjegne u takvom slučaju bi bilo prihvaćanje neke velikodušne američke donacije, na isti način na koji su nabavljeni borbeni helikopteri. Oni koji su se nadali da će preko ovoga rušiti ministra obrane kako bi time naudili Plenkoviću, kako stvari sada stoje, vjerojatno su se ipak preračunali.

Ostavku bismo mogli očekivati jedino kad bi se nedvosmisleno pokazalo da novi-stari avioni neće stići prije no što svi preostali hrvatski MiG-ovi budu prizemljeni, a to ćemo vjerojatno znati već za nekoliko dana.

Oni pak koji se nadaju da bi time možda švedski gripen automatski izbio na prvo mjesto također rade račun bez krčmara, jer to je bila nepotpuna ponuda švedske kompanije Saab, bez podrške švedske države kakva je u natječaju zahtijevana te se bez toga ne bi smjela prihvatiti. Grčka i američka ponuda za RH bi također bile teško prihvatljive, prva je ispod vojnotehničkih zahtjeva, a druga iznad financijskih mogućnosti.

Dakle, posve je jasno da, osim neke dovoljno uvjerljive američke donacije, trećeg nema i ne može biti: obnovljeni Barak takav kakav jest ili novi natječaj! Jasno je, i švedski gripen bi s nekom poboljšanom ponudom mogao ponovno doći u obzir – tek u ponovljenom natječaju. Što ne znači da bi u njemu imao veće šanse, jer s njime u paketu ne dolazi nikakvo obećanje strateškog partnerstva i geopolitičkog probitka, za razliku od suradnje sa SAD-om i Izraelom.

Tu ne pobjeđuju performanse niti se gleda koliko goriva avion troši. Sporazum s Izraelom, čak i da na koncu nikad ne bude potpisan, već je donio političku korist, a prelet Baraka iznad Knina, koliko god visoko bio, odaslao snažnu poruku da nikakvih povijesnih prepreka za blisku suradnju između dvije zemlje – ako ih je i bilo – više nema.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

MORH: Inzistiramo na poštivanju izraelske ponude u potpunosti, nikakva druga inačica F-16 nije moguća

 

 

 

Zašto je F-16 Barak jedini izbor za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari