Pratite nas

Komentar

Izbori na bošnjački način

Objavljeno

na

Sredstvo za okupaciju i porobljavanje malobrojnijeg hrvatskog naroda

U zemljama duge demokratske prakse koju obogaćuju i usavršavaju slobodni izbori, najveće ali ne i krajnje dostignuće demokracije kao procesa, sami svojim imenom govore kako o sebi tako i o onima koji uživaju tu civilizacijsku blagodat suvremenosti. Izbori, kako snažna riječ, još snažnije poruke. (Iz)bori se sam, slobodno, olovkom, nenasilno, za svoje ja, za svoj nacionalni, vjerski i kulturni identitet. Izbori su stoga univerzalna vrijednost suvremenog svijeta, i oni najviše govore o ljudskim pravima i slobodama. Jedno bez drugog, naprosto, ne ide. Ne mogu se održavati demokratski slobodni izbori u društvima u kojima su uskraćena, ili oduzeta, ljudska prava i slobode, ili ne može se govoriti o ljudskim pravima i slobodama ako se ne prakticiraju slobodni i demokratski izbori. Izbori su najubojitije mirnodopsko, legalno, oružje slobodnog svijeta, kojim se mijenja vlast i vlastodržci. Oružje koje svojim ciklusnim, izbornim intervalima, mijenja svijet.

Najava za jugo-izbore na bratstvo-jedinstvujućem plakatu

Izbori su daleko učinkovitiji od svakog isprobanog oružja koje se koristilo i koristi u izgradnji svijeta. Demokratski izbori jedina je, i najtočnija, vaga političkih snaga u slobodnom svijetu. Na dan izbora, bez obzira pod kojim uvjetima održavani, svi oni koji biraju, i koje se bira, morali bi biti jednaki i ravnopravni u temeljnim ljudskim pravima i slobodama. Taj dan izbora trebao bi, zapravo morao bi omogućiti svima, bez obzira na sve razlike kao bogatstvo, jednak i  pravedan izbor. To je praksa Zapadnog slobodnog svijeta, i to je snaga slobodnih izbora. Na taj dan glas, ama baš svakog pojedinca od 18 godina pa nadalje, ima istu političku težinu, isto pravo. I svi su jednaki.

Upravo to je nezamijenjiva snaga demokratskih slobodnih izbora, vrjednota za koju su izginuli i ginu mnogi pojedinci i narodi u svijetu. Nema stoga većega političkog dana za branitelje demokracije, branitelje vlastitog i nacionalnog identiteta, od dana slobodnih izbora, kada se njima slobodno koristi bilo pojedinac ili narod. Zato je demokratski proces, svake četiri ili nešto više godina, pa i manje u izvanrednim okolnostima, uvijek na ispitu zrelosti, koji ga usavršava, no u nekim slučajevima, na žalost, i urušava. Događa se stoga da izbori u nekim društvima, napose u politički stresnim i slojevitim, kompleksnim kakvo je bosanskohercegovaöko ne donose boljitak niti glasačima, niti nekom u beha slučaju hrvatskom narodu. Takvi izbori su ruglo demokracije, oružje kojim se ubijaju oni koji su i prije izbora planirani gubitnici. Stoga su slobodni izbori u višenacionalnim i viševjerskim društvima, kakvo je bosanskohercegovačko, maska mnogih špekulacija, dogovora i interesnih planova. Sredstvo za okupaciju i porobljavanje, malobrojnijeg hrvatskog naroda. Na takvim izborima, što praksa potvrđuje, hrvatski narod i ne bira svoje političke predstavnike. Hrvatske predstavnike već nekoliko puta na „demokratskim“ izborima na beha način biraju Bošnjaci čime se hrvatski narod u toj zemlji  koristi kao sredstvo u izgradnji „građanske“, bošnjačke države, birane formulom „jedan čovjek jedan glas“.

Stoga, izbori na kojima jedan narod bira prdstavnike drugom narodu zapravo su diktatura brojnijeg naroda. To je opasna igra brojki, kojima se demonstrira moć i snaga izgradnje društva po želji brojnijeg, bošnjačkog, naroda. To su izbori na kojima nije isto vrijedan glas malobrojnijeg hrvatskog sa brojnijim bošnjačkim narodom. Zbog toga takvi izbori ne samo da nisu slobodni i demokratski, već su džihadsko talibanske ubojice demokracije, ljudskih prava i sloboda. Oni pokoravaju i ubijaju onoga kojem se glas obezvrjeđuje, nepriznaje i ponižava. To je najgrublje ubijanje temeljnih ljudskih prava i sloboda. I nema većeg poraza demokracije od onog u kojoj jedan narod bira političke predstavnike drugom narodu. Bosna i Hercegovina i po tom ruglu demokracije, po tom ubojstvu demokratskih vrjednota koje talibanski zaustavljaju demokratski proces i čini ga stanjem, biva sve zamršeniji i nerješiviji problem. Za takva društva kakvo je bosanskohercegovačko, sa sigurnošću se može reći da nisu demokratska. Jer nije dovoljno samo jamstvo slobode izlaska na izbore. Za slobodu izbora treba osigurati jednakost i ravnopravnost, što je preduvjet biranja vlastiti predstavnika u institucijama vlasti. A to onda omogućuje i priznanje  rezultata izbora.

https://i0.wp.com/glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2014/04/eu-u-bih-600x3351.jpg?resize=498%2C278

Sve dok se u Bosni i Hercegovini ne primijeni i ne prizna pravo svakog naroda da sam sebi bira svoje predstavnike, ne može se govoriti da u toj zemlji vlada demokracija, da svaki narod uživa jednaka prava i slobode. Te nedemokratske, neslobodne i namještene, moglo bi se reći agresorsko-osvajačke igre s izborima nepriznavanja volje hrvatskih birača iskazane na dan izbora, već godinama se igraju u beha političko-interesnom igralištu.

Bit će tako, na žalost i s ovim  listopadskim izborima, šestim po redu koji se održavaju u mirnoratovskoj Bosni i Hercegovini. I sada će Bošnjaci birati Hrvatima svoje vođe, svoje političare i zbog toga će zemlja opet stajati ili nazadovati sljedeće četiri godine do ponovnih izbora. A to govori kako su najrazornije ubojice Bosne i Hercegovine upravo Bošnjaci, koji ne daju da u njoj zavlada demokracija, što je najveća kočnica njenog napretka u europsku budućnost. No, u tom bošnjačkom ubijanju demokratskog procesa i vrjednota demokracije, vidljiv je i cilj za kakvu se Bosnu i Hercegovinu bore i kakvom je vide u budućnosti na ovim slobodnim europskim prostorima. U tom sudaru bošnjačkog kočenja i hrvatske borbe za demokraciju za slobodne izbore, vidi se i nespojivost tih razlika odnosno neodrživost ovako uređene Bosne i Hercegovine. I to je jedan ničim nepobitan razlog za njeno novo trorepubličko uređenje, bosanskohercegovačka unija, bošnjačke, srpske i hrvatske republike.

Pred publikom koju čini svjetska zajednica u Bosni i Hercegovini se ubija, ismijava i ne priznaje demokracija slobodnih izbora. Stoga gotovo ni jedni dosadašnji demokratski, ako je to demokracija, slobodnih, koji zaista i nisu slobodni jer glas birača nije jednako težak i pravedan, izbori nisu donijeli boljitak Bosni i Hercegovini, a poglavito ne boljitak glede jednakosti i ravnopravnosti, suverenosti i konstitutivnosti hrvatskom narodu u toj zemlji. Na žalost tako će biti i s ovim šestim koji se održavaju 12. listopada 2014. godine. No, bez obzira na tu tragičnost, to ubijanje demokracije, a svako ubijanje demokracije u Bosni i Hercegovini ubijanje je same Bosne i Hercegovine i malobrojnijeg, hrvatskog, naroda, Hrvati trebaju i izaći će zasigurno, na izbore. Njihov izlazak i na takve izbore dio je njihova europskog identiteta i kulture. Jednako tako to je i sramota svjetske zajednice koja podržava takvu igru s izborima i pokaz za kakvu se Bosnu i Hercegovinu bore njezini narodi.

Dovoljno poticaja međunarodnim čimbenicima da tom europskom problemu pristupe na jedan novi, demokratski način, koji bi omogućio svakom beha narodu da živi u svom entitetu i da ga uredi onako kako to sam želi. Sve je drugo ubijanje Bosne i Hercegovine i ubijanje demokracije, ubijanje malobrojnijeg beha naroda. Potvrdit će to, na žalost, i vrijeme poslije ovih listopadskih izbora 2014.

Vinko Đotlo

[review]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Opasne igre nad Hrvatskom

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Serija Milanovićevih postupaka, počevši od inauguracije, preko uklanjanja bista hrvatskih velikana iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, zatim poruke iz Jasenovca i eskalacija s napuštanjem državnog protokola u Okučanima, bile su samo potvrda zlućudne političke platforme koja čini Milanovića i društvenu i političku strukturu, koju on predstavlja. Njegovo ponašanje na Dan državnosti je i slijepcu trebalo otvoriti oči.

Idiotske, prigodničarske, nezrele i iznad svega manipulativne interpretacije tog zloćudnog niza, kao nekakvog izraza Milanovićevog osebujnog karaktera, njegove incidentnosti, nepromišljenosti i pogotovo kao nekakve javno-političke finte ili igrokaza između Milanovića i Plenkovića, puno su opasnije od samih postupaka tog čovjeka i demonstracije realne politike, koju predstavlja. U rasponu od Milanovićevog pajdaša Kotromanovića, koji poručuje da se Milanović i Plenković “zajebaju” sa svima, do Škorine, identične ocjene o frajerluku i šaljivdžijama, te sinkroniziranog tumačenja autoriteta s ljevice i desnice da Milanović ovim postupcima ide na ruku Plenkoviću, baš sve što čujemo i čemu svjedočimo u javnosti, ukazuje na duboku, duboku nevolju u kojoj se trenutno nalazi hrvatski narod i njegova državnost.

Kada predsjednik Republike na Dan državnosti, dakle na datum koji je usvojen na jedini mogući način i potvrđen kao Dan državnosti, otvoreno kaže da to nije Dan državnosti, da on to ne prihvaća i da zakone može donijeti tko god ima zakonodavnu većinu, otvoreno iskazujući neprihvaćanje takve zakonodavnosti, to je više nego jasna poruka nepoštivanja temeljnih ustavnih vrednota državnog poretka, temeljnih načela na kojima počiva civilizacija kojoj pripadamo i što je najzolućudnije to je izravno zastupanje i promicanje boljševičko-revolucionarnog modela društvenog uređenja u narodu prepoznatog u Titovim riječima – ne držimo se zakona kao pijan plota! Iza i ispod tih riječi pobijeno je, zlostavljano i protjerano stotine tisuća Hrvata s najstrašnijim ubilačkim udarom u nacionalnoj povijesti. Pod tom agendom ubijeno je u svijetu preko sto milijuna ljudi, a milijarde su zaustavljene u svom povijesnom razvoju, pri čemu su mnogi narodi vraćeni stoljeća unatrag, a hrvatski narod gotovo uništen.

Na to zlo treba znati odgovor primjeren njegovoj razini. I treba ga htjeti i znati javno zastupati, a ne banalizirati ili se skrivati iza zvučnih riječi i deklaracija. Konačno, pokojni Ivica Račan je povijesni eksponent bezbačajnosti deklaracija, usvojivši ih i podržavši uvijek i istodobno ozakonjujući suprotnosti u presudnim trenutcima, pa bi čak i s paradigmatske strane nacionalna Hrvatska morala to imati na umu i pozabaviti se uzrocima a ne posljedicama.

U tijeku je pokušaj završnog udarca u sami korijen višestoljetnog, dobrano okljaštrenog hrvatskog nacionalnog stabla i Milanović je izabran baš zbog svog individualnog profila raskopčane osobe, pomalo neodgovornog, lijenog i nesustavnog atipičnog ljevičara, ili lijevog suverenista kako je minuciozno predstavljan u zbunjenoj javnosti godinama, pogotovo sa strane desnih intelektualnih javnih autoriteta, što je gotovo idealan profil i stereotip za pogrešno usmjeravanje pozornosti s vrlo opasnih politika i ciljeva na njegov osobni profil.

Javno usmjeravati problematiku države i političke postupke na klackalicu na kojoj s jedne strane sjedi Milanovićeva politika raskapanja korijena državnosti, u nekakvu istoznačnost s Plenkovićem, iznimno je opasna prevara. Pri tome je Andrej Plenković osobno gotovo nebitan, makar da je i deset puta anacionalniji, jugoslaveniziraniji ili europsko-oligarhijski profiliran, jer on je nakon izbora u HDZ-u postao personalni eksponent političke volje, identiteta i kulture za više od 60 tisuća članova te stranke, koje se nikako ni usprkos svim greškama stranke ne može dovesti u ravan istoznačnosti s Milanovićevim politikama ili proglasiti idiotima, ili pokvarenjacima. Ako tom broju pridodamo nekoliko stotina tisuća ljudi,koji uporno podupiru tu političku ideju, postavlja se pitanje pred ocjenjivače, odakle vam pravo taj dio hrvatskog naroda proglašavati izravno ili neizravno suspektnim?

Predstavljati Milanovičeve navedene politike, ne incidente nego upravo i jedino politike, kao politički igrokaz s Plenkovićem, posve je isto kao bilo koju opravdanu ili neopravdanu kritiku Milorada Pupovca ili političkog srpstva, proglašavati igrokazom, jer, posve isti bi se argumenti mogli i morali upotrijebiti za logičan zaključak. Zar se ne bi onda Pupovčeva izjava da ne dolazi u obzir nikakvo partnerstvo ni s kim tko će surađivati sa Škorom, morala po istoj matrici tumačiti kao igrokaz Pupovca i Škore, ili Pupovčeva potpora Škori? Pada li ljudima koji pristaju na preuveličavanje inače ustavno pozicionirane Pupovčeve velikosrpske pozicije i proglašavanje Pupovca guvernerom Hrvatske, na pamet, da je upravo lijeva, pretežito anacionalna Hrvatska Pupovčevo prirodno okruženje s kojim ne treba ni koalirati, niti biti u “trgovačkom” savezu da bi dobio više nego traži, te da mu je upravo strateški cilj oslabiti u toj mjeri HDZ, kako u najgorem slučaju ne bi mogao bez njega, ako već ljevica ne može formirati vlast, te na taj način sisati krv nacionalnoj Hrvatskoj na najbolniji način, razarajući stranku, koja se što zbog svojih slabosti, što zbog trajnog koordiniranog pritiska i s ljevice i s desnice, dovodi u sve težu poziciju, vukući za sobom cjelokupan narod, ili u najboljem slučaju, usporavajući razvoj Hrvatske u svim elementima?

Naravno da se takva pitanja ne mogu čuti, ni na ljevici, a pogotovo na jurišničkoj desnici, kojoj se kao uljudbeni spas ucjepljuje Peternel, godinama u krugovima Željke Markić pripreman za manekena nacionalno-kršćanske Hrvatske s dnevnom afirmacijom na portalu narodnog imena (.opa K.). Tako se ostvaruje relativizacija, pere karijera i stvaraju modeli. Hoćemo li dakle konzistentnu logiku primijeniti na sve navedene primjere i zanemarivati utemeljene motive, a fabricirati nategnute?
Naravno da ne bi smjeli, a upravo tome svjedočimo. Kao što bi se svaka javna kritika na isti način mogla relativizirati, a predmet i bit kritike preusmjeriti i banalizirati. Nema opasnije činjenice i stanja od sveopće relativizacije, niti ima efikasnijeg modela uništenja jednog društva i naroda od relativizirajućeg kaosa, koji ljudima oduzima mogućnost racionalnog sagledavanja problema i nužno ih prirodnim refleksom zbija u skupine na temelju projiciranog ili proizvedenog dojma.
Upravo se taj instrument koristi stvarajući prihvatljivu javnu sliku i percepciju, pronalazeći takve ljude ili proizvodeći takve protagoniste, ako treba i negativnim kampanjama, kako bi u neosvojivom dijelu političkog tijela kreatori pozadinskih namjera i ciljeva postigli ono što ne mogu otvoreno i javno izravno.

Zato se upravo na nacionalnom tijelu hrvatskog naroda stalno potiču i održavaju histerične optužbe o udbašima, jugoslavenčinama, kosovcima, s ciljanim efektom. Ako je svatko udbaš, onda nije nitko, zato se korupcija gotovo isključivo veže za protagoniste nacionalne političke scene, isključivo se njih progoni, kao što se ratne zločine gotovo isključivo projiciralo i procesuiralo na hrvatskoj strani, i u Hrvatskoj i u BiH, naročito u Federaciji. Zato se svako malo, nakon istrošenih inicijativa i manekena, pojavljuju novi, potroše se, izazovu kaos, potaknu prvo nadu velikog broja ljudi, a onda izazovu frustracije i malodušje, pa potpunu rezignaciju, koja završava ili povlačenjem iz društvenih procesa ili odlaskom iz zemlje. Treba samo usporediti vremena nastanka MOST-a, njegovu političku misiju u bitnim stvarima, njegovo osipanje i marginalizaciju, a danas pojavu Škore sa svim saveznicima koji nude to što nude.

Također vrijedi znati da je model tako nastalih, uvijek umjetno potaknutih i produciranih sudionika političkih procesa, vrlo zvučna retorika, milozvučna i prihvatljiva deklarativnost, vrlo širok spektar, što više, ali nikada presudno puno, stvarno i dokazano prihvatljivih ljudi, sa što manje ili nimalo jasnih vrijednosnih zajedničkih načela, te usmjeravanje djelovanja na “naše” nevaljalce, prokušani uspješni scenarij ovladavanja državnim i društvenim procesima i zadržavanja postojećeg stanja moči. Dok se ljudi sjete, vlakovi prođu, a na kolodvore se već spremaju novi, kićeniji.

Prastara je mudrost zrelih naroda ne zatvarati si šansu. Zato nije danas u ovom izbornom razdoblju prvo pitanje za koga glasovati, nego s kim se ima barem malo šansi ostvariti nekoliko najvažnijih ciljeva, a ključna referenca za odgovor na to pitanje je – tko ima ili može imati potrebnu moć za postizanje proklamiranih ciljeva? Jer, obećanja bez sigurnog potencijala moći su egzibicionizam, a iza njega najčešće obična prevara. Odgovor na tu enigmu je bit racionalnog političkog odlučivanja.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

‘Bože, čuvaj Hrvatsku od sadašnjega i svih budućih duhovnolutajućih predsjednika’

Objavljeno

na

Objavio

“Ovo za mene nije Dan državnosti”, rečenica je koju naš sadašnji predsjednik odasla javnosti s nevjerojatnom lakoćom i  tako ostade, po njegovu mišljenju,  SVOJ.

Bože, čuvaj Hrvatsku od sadašnjega i svih budućih duhovnolutajućih predsjednika koji toliko poštuju svoju domovinu da ignoriraju sve njezine stečevine i institucije. Takvi, zakinuti za temeljni osjećaj ljubavi prema vlastitoj domovini, što nije zanemariv ljudski nedostatak, sustavno rigaju svoju dezorijentiranost – pa nije čudo što zbog stalne borbe između svoga EGA i povjerenih im dužnosti svaki svoj javni istup pretvaraju u poseban SLUČAJ.

Taj ozbiljni ljudski nedostatak budi u sadašnjem našem predsjedniku stalnu potrebu dokazivanja da je  on drukčiji, iznad “sitnih racija i emocija” neukoga puka na čije se grane on, prosvijećena  glava ( i jedini na ovim prostorima koga je veliki Matoš oslobodio epskoga deseterca!), ne može spuštati.

No, ipak, ne pomišlja da ga je njegov puk, makar i guslarskoga mentaliteta, demokratski izabrao načuvši ponešto o instituciji predsjednika. Tako je taj isti puk, slušajući svoje guslare,  ponešto čuo i o tome da predsjednik ne smije stavljati svoje osobne doživljaje ljudi i događaja  u vlastitoj zemlji iznad institucije koju predstavlja.  Ta guslarska javnost  osluškuje legalno izabranoga predsjednika i zbunjena je njegovim  nepoštivanjem zakona  i institucija zemlje koju predstavlja.

Sadašnji naš predsjednik svoje SLUČAJEVE pokušava prikriti “visokointelektualnim promišljanjima unutarnje i vanjske politike”. Tko je narodu kriv da mu je teško otkriti što je VISOKO, što INTELEKTUALNO, a što POLITIKA u predsjednikovim  promišljanjima?!

Budući da danas i poneki guslar gleda televiziju ili tipka po mobitelu te, zahvaljujući nazadnom odgoju, znade razlikovati pristojnost od  nadmenosti i drskosti, možemo očekivati da će neki od njih krenuti ukazivati predsjedniku što je obilježje dobroga kućnoga odgoja. Bio bi to hvale vrijedan čin koji bi obvezao predsjednika na pojašnjenje pojma VISINE, INTELEKTA  i POLITIKE.

Slavni Edgar Allan Poe  jednom je izjavio: “Još nije riješeno pitanje nije li, možda, ludilo najviši stupanj inteligencije.”!

Kako je naglašeno taštim ljudima  ljudski prihvatiti onu tvrdnju koja im osigurava opstanak velebnoga EGA, nema sumnje da je predsjedniku LUDILO postalo sinonim za INTELIGENCIJU.

Ivanka Pavić, guslarica

P.S. Ispričavam se javnosti što sam, unatoč pisanju o konkretnoj osobi, riječ PREDSJEDNIK uporno pisala malim početnim slovom. Vodila me misao da veliko početno slovo valja zaslužiti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari