Pratite nas

Događaji

Izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

jednakopravnost

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku…

Sinoć je u prostorijama Hrvatskog slova održano predstavljanje knjige Miroslava Međimorca i Josipa Pečarića „General Praljak, knjiga IV.“. Donosimo izlaganje jednoga od predstavljača Mate Kovačevića:

M. Međimorec, J. Pečarić, General Praljak – S prijezirom odbacujem vaše podaništvo, knjiga IV., Zagreb, 2018.

Večeras predstavljamo IV. svezak knjige „General Praljak“ auktora Miroslava Međimorca i akademika Josipa Pečarića. Knjiga je svojevrsni zbornik tekstova, nastajalih kao “pučke” reakcije na optužujući drugostupanjsku presudu Haaškoga tribunala šestorici hercegbosanskih Hrvata, među kojima i
generalu Slobodanu Praljku.

Svi uglavnom znamo formulaciju presude pa nema potrebe opetovati njezin sadržaj. Napominjem tek toliko da se iz njezinih kvalifikacija mogu izvoditi zaključci o općoj odgovornosti, ne samo hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva nego i cjelokupnoga hrvatskog naroda za rat u Bosni i Hercegovini i sva zla koja su počinjena tijekom toga rata. Previše bi olako bilo izreći tvrdnju kako su kvalifikacije iznesene u presudi hercegbosanskim Hrvatima mogle biti izrečene samo na sudovima totalitarnih režima. Nu i ti su se režimi, bilo da je riječ o nacizmu, fašizmu ili komunizmu,
premda su u političkoj praksi provodili politiku uništenje ili genocida pojedinih etničkih, narodnih ili klasnih skupina, ipak ustezali da u svoja programska načela ističu takvu politiku. Još su manje to činili u sustavima vlastitih zakonskih odredaba!

Uostalom posljedak presude imao je sličan učinak totalitarnih istrjebljenja na opstojnost Hrvata u BiH. O kakvom se pak sudištu radi, kad je u pitanju Haaški tribunal, najbolje svjedoči činjenica da ono ni danas, dakle, godinu i više dana otkad je u vlastitom prostoru praktično smaknulo hrvatskoga generala, nije razriješilo bit samoga slučaja.

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku.

U hrvatskom slučaju to znači kako sudište nastoji nadoknaditi poraz politike koja je izgubila svoje bitke na vojno-diplomatskom polju tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, s tim da optuženik na tzv. sudski pravorijek nema pravo nikakva prigovora.

Pitanje pak o tomu kako je Haaški tribunal donio presudu mrtvom čovjeku treba postaviti ozbiljnim pravnicima i političarima koji se bave pitanjima kaznenoga prava. Naime, još do koje desetljeće prije sudbeno sankcioniranje počinitelja kaznenih djela imalo je svrhu nadoknaditi štetu oštećenicima, a kazna koja u sebi ne bi sadržavala i svoju pedagoško-popravnu dimenziju pretvarala bi se u suprotnost zadovoljenju pravde. U osvetu, što je onda sud i stavljalo u istu razinu s kriminalcima!

Upravo zato što se ne žele baviti krajnjom svrhom kazne i zadovoljenjem pravde, nesuverena društva su se pretvorila u ostrašćene skupine za linčovanje progonjenih. Bilo da je riječ o pravim ili izmišljenim krivcima. Zato mediji danas u progonu osumnjičenika imaju važniju ulogu od represivnoga aparata. Naime oni postaju njegov “egzekutivni organ” pa državna odvjetništva ili „tužiteljstva“ prestaju, zbog svoje klevetničke uloge, biti strana u postupku i pretvaraju se u jezičac na vagi koja određuje “pravdu”.

Ta je izopačena činjenica potaknula promjene kaznenih zakona, koji su sada prepuni besmislenih vremenskih kazni od 40 i više godina zatvora, što je samo vidljivi simptom bolesti pravosudnih sustava, kojima je očito zadaća kaznom uništiti osuđenika, a drastičnim presudama prevenirati kaznene radnje, stvarajući strah kod potencijalnih počinitelja kaznenih djela. Uniformiranje takvoga načina sudovanja, pravničke prakse i nametanje svima jedne tako neadekvatne pravne teorije, više stvara ozračje straha kod ljudi koji se istinski bore protiv samovolje različitih moćnika da bi zaštitili
svoja osnovna prava pa i ljudsko dostojanstvo, nego što će proizvedenim strahom prevenirati buduće zlo-činidbe.

Produkcijom masovnoga straha omogućuje se manjini koja raspolaže s dovoljno moći da usmjerava većinu, njome upravlja i manipulira pa ju i rabi u borbi protiv onih kojima smeta upravo njihov nerazvidan i nepošten posao kao i posao na granici zakona pa čak i protuzakonit posao. Problem je stvoren onoga trenutka kada su forme lažnoga sudovanja iz haaških sudnica počela preuzimati nacionalna zakonodavstva. U prvom redu Hrvatska, koja je uspjela odoljeti velikosrpskoj navali, muslimanskim prodorima prema jadranskoj obali, ali i nerazvidnim vojnim i političkim prijetnjama i na razvalinama međunarodne “miljenice” uskrsnuti vlastitu državnost.

Upravo su tim preuzimanjem odnosno “tribunalizacijom“ nacionalnoga pravosuđa ratne žrtve postale masovno osumnjičenici, a dokazani ili vjerojatni zločinci iz tada još uvijek svježega agresivnog rata protiv hrvatskog naroda poželjni mjesni, županijski pa i državni dužnosnici. Organizatori hrvatske obrane preko noći su postali ratni zločinci pa su se sudovi počeli obračunavati s hrvatskim braniteljima, natječući se u tomu tko će činjenicom priznati nagnusniju laž. Žrtvom takve sudbene politike postao je ponajprije general Mirko Norac, a iz nje se još ni danas ne može izvući istinski junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep.

Kako god im bilo, ova su dvojica imali čak i sreću jer su, hvala Bogu, ostali na životu, što se ne može reći za jednoga od ključnih ljudi sisačke obrane – generala Đuru Brodarca, kojeg je praktično u zatvoru smaknula već spomenuta sudbena politika. U ovakvom postupanju sudbene vlasti već je bila ne samo narušena nego znatnim dijelom i okrnjena nacionalna suverenost, koju po medijskoj javnosti danas potpuno nepotrebno progone Don Quiote hrvatske politike.

Oni koji još i danas vojuju protiv nacionalne suverenosti neka tu svoju načelnost pokažu tako da na svojim nacionalnim sudovima procesuiraju na primjer odgovorne državljane za ratne zločine bilo koje velesile. U protivnom neka se pokriju ušima i šute! Ako se sad vratimo na strukturu knjige koju večeras predstavljamo, bez teškoća ćemo utvrditi kako su u njoj objavljeni hvale vrijedni tekstovi domoljubnih pojedinaca.

Treba naravno istaknuti da je od nezaboravnoga događaja u haaškoj sudnici, stoji u knjizi, jedan ugledni sveučilišni profesor napisao monodramu o generalu Praljku, izniman glumac ju izveo, a organiziran je i stručno-znanstveni skup kojem je povod pa i tema bila haaška presuda
hercegbosanskim Hrvatima.

Nema u knjizi, ako sam dobro vidio, ni jedne državne ustanove! Isto tako nema ni jedne nacionalne kulturne ustanove koja bi svojim ugledom mogla posvjedočiti da su se Hrvati borili za svoju nacionalnu i individualnu slobodu – u Hrvatskoj, a još više u Herceg-Bosni!

Naš je narod organizirao svoje državne ustanove, kao i one kulturne pa i ustanove društveno-humanističkih znanosti. U tim ustanovama danas uglavnom sjede Hrvati pa su one, htjeli mi to ili ne priznati, na neki način i reprezentant, kao što je reprezentan cijeloga naroda bilo i onih dvadesetak nogometaša, koji su prošloga ljeta postali svjetski nogometni doprvaci. Za razliku od nogometaša koji „svojoj zemlji, svome narodu nose svaku pobjedu“, naši politički pa i kulturni reprezentanti ne mogu se pohvaliti sličnim ponosom.

Koliko se može, i može li se uopće podjariti gotovo ugašeni žar vatre u srcima tih hrvatskih ljudi, vrlo će brzo pokazati vrijeme. Sve su to ozbiljna pitanja koja nam je u savjest urezao slučaj generala Praljaka, a o snazi toga osjećaja, ovisit će i odgovor na pitanje koliko smo i sami bili dostojni suvremenici ovog čovjeka velikoga značaja. Naravno odgovor će morati na to pitanje svatko sam sebi pronaći. Ako ne danas, a onda bar kad svatko bude na Vječnom sudu bude podnosio račune za vlastiti život!

Glede samoga slučaja generala Praljka i presude skupini hercegbosanskih Hrvata, smatram kako bi nas ova knjiga trebala potaknuti da se pokušamo zauzeti na tri ključne stvari, koje ova politička presuda sama po sebi zahtijeva.

Onima koji se bave načinom zadovoljenja pravde treba prepustiti pitanja pravne procedure u pokušajima da se ospore sulude tvrdnje i kvalifikacije haaške presude koja legalizira kolektivnu krivnju cjelokupnoga hrvatskog naroda za sudbinu i događaje u BiH tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, čime sudska odluka stvara preduvjete pa čak i potiče na njihove potpuno iskorjenjivanje iz BiH.

Izvojštiti mogućnost osporavanja te presude pred građanskim sudom u New Yorku, sjedištu UN-a, već bi po samo sebi bila velika pobjeda. Ne bi to naravno u život vratilo generala Praljka, ali bi zato otvorilo mogućnost da se na nacionalnom sudu argumentima pobije politička presuda montiranoga procesa hercegbosanskim Hrvatima, što bi onima koji su preživjeli bila bar djelomična zadovoljština, a Hrvatima u Herceg Bosni otvorilo mogućnost da prežive, nakon što ih je haaška presuda zatočila u srpsko-muslimanski logor.

Treća i ključna točka iz slučaja generala Praljka jest zapravo njegova nijema oporuka – izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Tek bi u tom slučaju hrvatska žrtva na sudištu u Haagu, čak i s obzirom na sadašnju kvalifikacije iz presude, dobila svoj smisao, a stradalnici zadovoljštinu!

Uostalom, tako bismo mogli priznati samima sebi da smo ispunili vlastiti životni zavjet – biti slobodan. Od večeras, dakle, svaki put kad se sjetimo generala Praljka, valja se prisjetiti kako posao nismo dovršili, a završiti ga možemo samo tako da svojom zauzetošću težimo ostvarivanju teritorijalne jednakopravnosti s druga dva naroda u BiH.

Pravno se to može zvati federalizacijom, konfederalizacijom, kantonizacijom, entitetizacijom, nu u srcu hrvatskoga čovjeka, a poglavito njegovoj politološkoj odredbenici, to će uvijek značiti – Herceg Bosnu. Pa neka nam onda živi naša republika Herceg Bosna!

Mate Kovačević/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Plenković: ‘Očekujem ponovnu kandidaturu predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović. HDZ ju čeka širokih ruku’

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u ponedjeljak je obilježila 30. obljetnicu osnutka, 17. lipnja 1989. U Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” tim je povodom održana svečana akademija.

U povodu 30. godišnjice osnutka Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), izaslanstvo stranke predvođeno predsjednikom Andrejem Plenkovićem položilo je vijenac te zapalilo svijeće na grobu prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja HDZ-a dr. Franje Tuđmana na Mirogoju.

HDZ je prije 30 godina u prekretničkom povijesnom trenutku stvoren u interesu hrvatskog naroda i radi stvaranja hrvatske države. Danas kao moderna, narodnjačka i demokršćanska stranka okuplja i predvodi hrvatski narod u budućnost, napisao je Plenković na twitteru.

U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održana je svečana akademija, a premijer Plenković održao je govor u kojem se osvrnuo i na nadolazeće predsjedničke izbore. ”Kao predsjednik HDZ-a, očekujem ponovnu kandidaturu predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović. Siguran sam da ćemo ju svi zajedno podržati. Na njoj je da pronađe pravi trenutak da objavi svoju kandidaturu, a ja vidim da ju HDZ-ovke i HDZ-ovci čekaju širokih ruku”, rekao je premijer.

Plenković je povodom obljetnice osnutka stranke izjavio kako je HDZ osnovao predsjednik Tuđman s utemeljiteljima i braniteljima te da je ta stranka u prvih 10 godina samostalne i slobodne Hrvatske ostvarila ključne ciljeve. To su stvaranje demokratskih institucija, obrana zemlje od agresije, oslobađanje teritorija, reintegracija hrvatskog Podunavlja te jasno zacrtani put prema EU i NATO-u.

“Možemo biti ponosni na postignuća HDZ-a u tom razdoblju, na predvođenju procesa transformacije pravnoga i gospodarskoga sustava, na članstvu u NATO-u i EU-u”, kazao je Plenković. HDZ danas, dodao je, radi na rješavanju ključnih pitanja za građane – gospodarstvu i socijalnoj uključenosti te nastojanju da se Hrvatska kvalitetno pozicionira.

Istaknuo je i kako je ovo godina kad se obilježava 20. godišnjica smrti Franje Tuđmana pa su obilježavanje 30. obljetnice stranke i započeli na Mirogoju, kako bi još jednom odali poštovanje svojemu utemeljitelju.

HDZ je osnovan u Zagrebu 17. lipnja 1989. godine u prostorijama NK-a Borac na Jarunu, a na toj je skupštini prvim predsjednikom imenovan dr. Franjo Tuđman.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

‘Hrvatsko društvo političkih zatvorenika’ kod Predsjednice Kolinde-Grabar Kitarović

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović primila je u petak 14.06.2019.g. predstavnike Hrvatskog društva političkih zatvorenika (HDPZ). U izaslanstvu su bili: dr. Anđelko Mijatović, mag. Marko Grubišić, dr. Marijan Čuvalo, akademski slikar Miljenko Romić i Prof. Mirna Sunić-Žakman.

Teme razgovora bile su aktivnosti HDPZ-a, Leksikon hrvatskih političkih zatvorenika i izgradnja Memorijalnog centra žrtava totalitarnih režima u Zagrebu.

Dr. Anđelko Mijatović, povjesničar i književnik, predao je Predsjednici RH glasilo HDPZ-a „Politički zatvorenik“. Ovo glasilo proglašeno je jednim od najboljih glasila u postkomunističkim zemljama. Knjigu „Naše robijanje – hrvatske žene u komunističkim zatvorima“, autorice Kaje Pereković, bivše predsjednice HDPZ-a, predala je Predsjednici RH Prof.  Mirna Sunić-Žakman.

Sveukupno 3016 žena osuđeno je u komunističkoj Jugoslaviji, u razdoblju od 1945. do 1987. na zatvorsku kaznu iz političkih razloga.  Veliki broj žena izdržavao je zatvorsku kaznu bez sudske presude. ( U ovu brojku nisu uračunate desetine tisuća žena i djece njemačke narodne skupine ( „folksdojčeri“) zatvoreni u jugoslavenskim komunističkim koncentracionim logorima u ranoj komunističkoj Jugoslaviji ( FNRJ), tj. u Valpovu, Virovitici, Krndiji, Gakovu, Velikoj Pisanici, Sremskoj Mitrovici, itd.)  Predsjednici RH Kolindi  G. Kitarović nazočni gosti HDPZ-a  također su spomenuli  majke, supruge i obitelji političkih zatvorenika u komunističkoj Jugoslaviji i njihove velike žrtve koju su podnosile u brizi za opstankom članova svojih obitelji, kao i teška materijalna preživljavanja. Najveći teret bila je trajna društvena i negativna obilježenost : „narodni neprijatelji“.

Predsjednici gđi Kolindi G. Kitarović  nazočni su predložili izgradnju  spomenika „Hrvatska žena“ kao trajan spomen na njihovu žrtvu.

O zahtjevnom radu na Leksikonu hrvatskih političkih zatvorenika govorio je dr. Marijan Čuvalo, predsjednik zagrebačke podružnice HDPZ-a. Leksikon bi trebao sadržavati sve dostupne podatke o svakom političkom zatvoreniku od 1945. -1990. godine. Predsjednik HDPZ mag. Marko Grubišić naglasio je veliku važnost žrtve političkih zatvorenika u stvaranju neovisne i demokratske Hrvatske. Mnogi politički zatvorenici stupili su kao dragovoljci 1991. u hrvatske vojne postrojbe s ciljem obrane nove Hrvatske. Nažalost, mladi naraštaji o toj temi vrlo malo znaju, dočim se u školskim programima o toj temi malo piše.

Izgradnjom multimedijalnog Memorijalnog centra žrtava totalitarnih  režima u Zagrebu mladi naraštaji i šira javnost dobilli bi uvid u razmjere komunističke  represije. Lokacija je već osigurana u suradnji s Gradom Zagrebom. Prema Rezoluciji Vijeća Europe 1481 sve postkomunističke zemlje osnovale su takve muzeje sjećanja koji su iznimno dobro posjećeni. Akademski slikar Miljenko Romić, autor projekta Spomen doma-muzeja Ovčara u Vukovaru,naglasio je i potrebu uključenja  hrvatskog iseljeništva u taj projekt – ne toliko novčanim sredstvima već memorabilijama, dokumentima i predmetima vezanim za temu muzeja.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izrazila je namjeru posjetiti  bivše komunističke zatvore na  otoku  Sv. Grgur, Goli otok  i ženski zatvor u Požegi.

Autor: Prof. Mirna Sunić-Žakman

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari