Pratite nas

Događaji

Izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

jednakopravnost

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku…

Sinoć je u prostorijama Hrvatskog slova održano predstavljanje knjige Miroslava Međimorca i Josipa Pečarića „General Praljak, knjiga IV.“. Donosimo izlaganje jednoga od predstavljača Mate Kovačevića:

M. Međimorec, J. Pečarić, General Praljak – S prijezirom odbacujem vaše podaništvo, knjiga IV., Zagreb, 2018.

Večeras predstavljamo IV. svezak knjige „General Praljak“ auktora Miroslava Međimorca i akademika Josipa Pečarića. Knjiga je svojevrsni zbornik tekstova, nastajalih kao “pučke” reakcije na optužujući drugostupanjsku presudu Haaškoga tribunala šestorici hercegbosanskih Hrvata, među kojima i
generalu Slobodanu Praljku.

Svi uglavnom znamo formulaciju presude pa nema potrebe opetovati njezin sadržaj. Napominjem tek toliko da se iz njezinih kvalifikacija mogu izvoditi zaključci o općoj odgovornosti, ne samo hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva nego i cjelokupnoga hrvatskog naroda za rat u Bosni i Hercegovini i sva zla koja su počinjena tijekom toga rata. Previše bi olako bilo izreći tvrdnju kako su kvalifikacije iznesene u presudi hercegbosanskim Hrvatima mogle biti izrečene samo na sudovima totalitarnih režima. Nu i ti su se režimi, bilo da je riječ o nacizmu, fašizmu ili komunizmu,
premda su u političkoj praksi provodili politiku uništenje ili genocida pojedinih etničkih, narodnih ili klasnih skupina, ipak ustezali da u svoja programska načela ističu takvu politiku. Još su manje to činili u sustavima vlastitih zakonskih odredaba!

Uostalom posljedak presude imao je sličan učinak totalitarnih istrjebljenja na opstojnost Hrvata u BiH. O kakvom se pak sudištu radi, kad je u pitanju Haaški tribunal, najbolje svjedoči činjenica da ono ni danas, dakle, godinu i više dana otkad je u vlastitom prostoru praktično smaknulo hrvatskoga generala, nije razriješilo bit samoga slučaja.

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku.

U hrvatskom slučaju to znači kako sudište nastoji nadoknaditi poraz politike koja je izgubila svoje bitke na vojno-diplomatskom polju tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, s tim da optuženik na tzv. sudski pravorijek nema pravo nikakva prigovora.

Pitanje pak o tomu kako je Haaški tribunal donio presudu mrtvom čovjeku treba postaviti ozbiljnim pravnicima i političarima koji se bave pitanjima kaznenoga prava. Naime, još do koje desetljeće prije sudbeno sankcioniranje počinitelja kaznenih djela imalo je svrhu nadoknaditi štetu oštećenicima, a kazna koja u sebi ne bi sadržavala i svoju pedagoško-popravnu dimenziju pretvarala bi se u suprotnost zadovoljenju pravde. U osvetu, što je onda sud i stavljalo u istu razinu s kriminalcima!

Upravo zato što se ne žele baviti krajnjom svrhom kazne i zadovoljenjem pravde, nesuverena društva su se pretvorila u ostrašćene skupine za linčovanje progonjenih. Bilo da je riječ o pravim ili izmišljenim krivcima. Zato mediji danas u progonu osumnjičenika imaju važniju ulogu od represivnoga aparata. Naime oni postaju njegov “egzekutivni organ” pa državna odvjetništva ili „tužiteljstva“ prestaju, zbog svoje klevetničke uloge, biti strana u postupku i pretvaraju se u jezičac na vagi koja određuje “pravdu”.

Ta je izopačena činjenica potaknula promjene kaznenih zakona, koji su sada prepuni besmislenih vremenskih kazni od 40 i više godina zatvora, što je samo vidljivi simptom bolesti pravosudnih sustava, kojima je očito zadaća kaznom uništiti osuđenika, a drastičnim presudama prevenirati kaznene radnje, stvarajući strah kod potencijalnih počinitelja kaznenih djela. Uniformiranje takvoga načina sudovanja, pravničke prakse i nametanje svima jedne tako neadekvatne pravne teorije, više stvara ozračje straha kod ljudi koji se istinski bore protiv samovolje različitih moćnika da bi zaštitili
svoja osnovna prava pa i ljudsko dostojanstvo, nego što će proizvedenim strahom prevenirati buduće zlo-činidbe.

Produkcijom masovnoga straha omogućuje se manjini koja raspolaže s dovoljno moći da usmjerava većinu, njome upravlja i manipulira pa ju i rabi u borbi protiv onih kojima smeta upravo njihov nerazvidan i nepošten posao kao i posao na granici zakona pa čak i protuzakonit posao. Problem je stvoren onoga trenutka kada su forme lažnoga sudovanja iz haaških sudnica počela preuzimati nacionalna zakonodavstva. U prvom redu Hrvatska, koja je uspjela odoljeti velikosrpskoj navali, muslimanskim prodorima prema jadranskoj obali, ali i nerazvidnim vojnim i političkim prijetnjama i na razvalinama međunarodne “miljenice” uskrsnuti vlastitu državnost.

Upravo su tim preuzimanjem odnosno “tribunalizacijom“ nacionalnoga pravosuđa ratne žrtve postale masovno osumnjičenici, a dokazani ili vjerojatni zločinci iz tada još uvijek svježega agresivnog rata protiv hrvatskog naroda poželjni mjesni, županijski pa i državni dužnosnici. Organizatori hrvatske obrane preko noći su postali ratni zločinci pa su se sudovi počeli obračunavati s hrvatskim braniteljima, natječući se u tomu tko će činjenicom priznati nagnusniju laž. Žrtvom takve sudbene politike postao je ponajprije general Mirko Norac, a iz nje se još ni danas ne može izvući istinski junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep.

Kako god im bilo, ova su dvojica imali čak i sreću jer su, hvala Bogu, ostali na životu, što se ne može reći za jednoga od ključnih ljudi sisačke obrane – generala Đuru Brodarca, kojeg je praktično u zatvoru smaknula već spomenuta sudbena politika. U ovakvom postupanju sudbene vlasti već je bila ne samo narušena nego znatnim dijelom i okrnjena nacionalna suverenost, koju po medijskoj javnosti danas potpuno nepotrebno progone Don Quiote hrvatske politike.

Oni koji još i danas vojuju protiv nacionalne suverenosti neka tu svoju načelnost pokažu tako da na svojim nacionalnim sudovima procesuiraju na primjer odgovorne državljane za ratne zločine bilo koje velesile. U protivnom neka se pokriju ušima i šute! Ako se sad vratimo na strukturu knjige koju večeras predstavljamo, bez teškoća ćemo utvrditi kako su u njoj objavljeni hvale vrijedni tekstovi domoljubnih pojedinaca.

Treba naravno istaknuti da je od nezaboravnoga događaja u haaškoj sudnici, stoji u knjizi, jedan ugledni sveučilišni profesor napisao monodramu o generalu Praljku, izniman glumac ju izveo, a organiziran je i stručno-znanstveni skup kojem je povod pa i tema bila haaška presuda
hercegbosanskim Hrvatima.

Nema u knjizi, ako sam dobro vidio, ni jedne državne ustanove! Isto tako nema ni jedne nacionalne kulturne ustanove koja bi svojim ugledom mogla posvjedočiti da su se Hrvati borili za svoju nacionalnu i individualnu slobodu – u Hrvatskoj, a još više u Herceg-Bosni!

Naš je narod organizirao svoje državne ustanove, kao i one kulturne pa i ustanove društveno-humanističkih znanosti. U tim ustanovama danas uglavnom sjede Hrvati pa su one, htjeli mi to ili ne priznati, na neki način i reprezentant, kao što je reprezentan cijeloga naroda bilo i onih dvadesetak nogometaša, koji su prošloga ljeta postali svjetski nogometni doprvaci. Za razliku od nogometaša koji „svojoj zemlji, svome narodu nose svaku pobjedu“, naši politički pa i kulturni reprezentanti ne mogu se pohvaliti sličnim ponosom.

Koliko se može, i može li se uopće podjariti gotovo ugašeni žar vatre u srcima tih hrvatskih ljudi, vrlo će brzo pokazati vrijeme. Sve su to ozbiljna pitanja koja nam je u savjest urezao slučaj generala Praljaka, a o snazi toga osjećaja, ovisit će i odgovor na pitanje koliko smo i sami bili dostojni suvremenici ovog čovjeka velikoga značaja. Naravno odgovor će morati na to pitanje svatko sam sebi pronaći. Ako ne danas, a onda bar kad svatko bude na Vječnom sudu bude podnosio račune za vlastiti život!

Glede samoga slučaja generala Praljka i presude skupini hercegbosanskih Hrvata, smatram kako bi nas ova knjiga trebala potaknuti da se pokušamo zauzeti na tri ključne stvari, koje ova politička presuda sama po sebi zahtijeva.

Onima koji se bave načinom zadovoljenja pravde treba prepustiti pitanja pravne procedure u pokušajima da se ospore sulude tvrdnje i kvalifikacije haaške presude koja legalizira kolektivnu krivnju cjelokupnoga hrvatskog naroda za sudbinu i događaje u BiH tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, čime sudska odluka stvara preduvjete pa čak i potiče na njihove potpuno iskorjenjivanje iz BiH.

Izvojštiti mogućnost osporavanja te presude pred građanskim sudom u New Yorku, sjedištu UN-a, već bi po samo sebi bila velika pobjeda. Ne bi to naravno u život vratilo generala Praljka, ali bi zato otvorilo mogućnost da se na nacionalnom sudu argumentima pobije politička presuda montiranoga procesa hercegbosanskim Hrvatima, što bi onima koji su preživjeli bila bar djelomična zadovoljština, a Hrvatima u Herceg Bosni otvorilo mogućnost da prežive, nakon što ih je haaška presuda zatočila u srpsko-muslimanski logor.

Treća i ključna točka iz slučaja generala Praljka jest zapravo njegova nijema oporuka – izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Tek bi u tom slučaju hrvatska žrtva na sudištu u Haagu, čak i s obzirom na sadašnju kvalifikacije iz presude, dobila svoj smisao, a stradalnici zadovoljštinu!

Uostalom, tako bismo mogli priznati samima sebi da smo ispunili vlastiti životni zavjet – biti slobodan. Od večeras, dakle, svaki put kad se sjetimo generala Praljka, valja se prisjetiti kako posao nismo dovršili, a završiti ga možemo samo tako da svojom zauzetošću težimo ostvarivanju teritorijalne jednakopravnosti s druga dva naroda u BiH.

Pravno se to može zvati federalizacijom, konfederalizacijom, kantonizacijom, entitetizacijom, nu u srcu hrvatskoga čovjeka, a poglavito njegovoj politološkoj odredbenici, to će uvijek značiti – Herceg Bosnu. Pa neka nam onda živi naša republika Herceg Bosna!

Mate Kovačević/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Obilježena 26. obljetnica 2. gbr HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

U mostarskoj vojarni “Stanislav Baja Kraljević” u petak je u organizaciji veterana 2. gardijske brigade HVO-a i 1. pješačke (gardijske) pukovnije OS BiH, svečano obilježena 26. godišnjica 2. gardijske brigade HVO-a.  Tom prigodom polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana je počast poginulim pripadnicima HVO-a.

Uz članove obitelji poginulih, nestalih i umrlih pripadnika brigade, veterane i predstavnike braniteljskih udruga HVO-a i Oružanih snaga BiH, obljetnici su nazočili i izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora i Veleposlanstva Republike Hrvatske u BiH.

Pozdravne riječi dobrodošlice i prigodno obraćanje u znaku značajne obljetnice uputio je zapovjednik 1. pješačke (gardijske) pukovnije OS BiH brigadir Martin Pažin, dok je kratki prikaz o obrambenom i oslobodilačkom karakteru 2. gardijske brigade HVO-a u Domovinskom ratu, obrazložio general bojnik Ivica Jerkić.  Ratni zapovjednik brigade, general zbora Stanko Sopta kazao je, uz ostalo, najbolji vitezovi ove Brigade na vječnoj straži,  danima i noćima prepričavaju sve bojeve i sve nevolje kroz koje su prošli do slobode koju su donijeli svome narodu.

Misno slavlje predvodio je brigadni kapelan don Ivan Turudićć, a u svojoj propovijedi, uz sjećanje na umrle i poginule, a posebno stradale branitelje, istaknuo je  “vrijeme koje živimo spasonosno je i puno dobrote za živjeti i ovdje i u vječnosti”.

U glazbenom dijelu programa nastupili su Prvi bend vojnog orkestra OS BiH, pjevačka skupina Bukmir.

Ovom prigodom donosimo i govor govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte za 26. obljetnicu brigade:

Poštovani prijatelji

Dvadeset i šest ljeta je minulo od osnutka 2. gardijske brigade HVO-a. U okrilju ove vojarne Stanislav Baja Kraljević bdiju najbolji vitezovi ove Brigade na vječnoj straži. Danima i noćima prepričavaju sve bojeve i sve nevolje kroz koje su prošli do slobode koju su donijeli svome narodu.

Tu si se rodila ispaćena moja zemljo Hrvatska

Pod križem svojih sinova ozarenih zora slobode

Kad u očima majki za tuge suza više nije bilo

Kad su se pogledi bolju i ponosom pozdravljali.

Ova vječna molitva titra na usnama njihovih majki i očeva, njihovih obitelji, njihovih preživjelih suboraca i u sjećanju vrućem i vjernom drži njihovu žrtvu. Čuva njihove krvave haljine. I danas nam je na usnama, i nikada ih zaboraviti nećemo. Ni postrojbu 2. gardijsku brigadu koju je utemeljio prvi i jedini predsjednik HR HB mr. Mate Boban, ni Hrvatsko vijeće obrane.

Prije desetak dana preminuo je naš  suborac, naš prijatelj jedan od glasovitih bojovnika Hrvatskog vijeća obrane, general Dragan Ćurčić. Odlazak prijatelja pun je boli i tuge, no kad odlaze velikani u vječni zbor vitezova onda nam ostavljaju bogatstvo uspomena i ponosa jer smo ga imali za prijatelja. Hvala ti Dragane!

Nama, koji smo tu, obveza je  i dalje s ponosom koračati i ne odustajati od viteških ciljeva slobode.

Neka nam je čestita ova sveta obljetnica. Neka je mir vječni poginulim i umrlim vitezovima. Neka je vječna hvala njihovim obiteljima.

 

Ratni put 2. gardijske brigade HVO-a

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945.

Objavljeno

na

Objavio

Ovoga je utorka na zagrebačkom groblju Mirogoj povodom Međunarodnog dana ljudskih prava održana sveta misa u crkvi Krista Kralja te komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945. godine koje je neposredno nakon rata uništeno, preorano odlukom komunističkih vlasti.

Ovu komemoraciju organizirali su Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Zagreb, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika – Osijek , Hrvatski domobran – Osijek, Hrvatski domobran – Zaprešić, Hrvatski domobran – Slatina, Hrvatski domobran – Našice, Hrvatski obredni zdrug Jazovka – krilo Đakovo te Udruga bosanskohercegovačkih Hrvata – Zagreb.

Nekon svete mise, koju je predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, sudionici su u procesiji otišli do vojničkog groblja gdje je nastavljen program komemoracije: hrvatska himna, minuta šutnje za poginule hrvatske vojnike 1941. – 1945. godine, pozdravna riječ organizatora skupa, prigodne pjesme i molitve za sve poginule te na koncu postavljanje i paljenje svijeća s nazanačenim imenom i prezimenom svakog pokojnika na njihovim neobilježenim grobovima.

Komemoraciji su nazočili članovi i potomci obitelji poginulih hrvatskih vojnika, svi ljudi dobre volje, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Stjepan Sučić ,izaslanica gradonačelnika grada Zagreba Vlasta Ivić, Efendija Halid Dolić.

Komemoraciju su uveličali članovi vokalnog ansambla Bojna Frankopan pod vodstvom hrvatskog branitelja i časnika Sekulića Hrvoja. Hrvatskom himnom je nastavljena komemoracija u izvedbi Valentine Mekovec, prof. solo pjevanja. Otpjevala prigodnu pjesmu Ave Marija, a na završetku komemoracije Hrvoje Sekulić i Ivana Sekulić otpjevali su pjesmu Zemlja dide mog!

Osim odavanja počasti poginulima, cilj ovih događanja je da se na danas praznim površinama gdje su pokopani hrvatski vojnici poginuli 1941. – 1945. godine postave grobni spomenici s osnovnim natpisom na kojem bi stajalo ime i prezime poginulog vojnika, godina rođenja i smrti u cilju dostojanstvenog posljednjeg počivališta.

Neposredno poslije II. svjetskog rata, a u nakani potpunog i radikalnog obračuna s „narodnim neprijateljem“, odnosno protivnicima i neistomišljenicima komunističkog režima, Ministarstvo unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije donijelo je 18.5.1945. Odluku o uklanjanju grobalja i grobova okupatora i narodnih neprijatelja. Ovo uklanjanje provedeno je sustavno. Na zagrebačkom groblju Mirogoj u potpunosti je u ljeto 1945. godine uklonjeno njemačko i hrvatsko vojničko groblje, najmanje 3.000 grobova poražene vojske, pripadnika Wehrmachta i Waffen-SS-a, kao i hrvatskim vojnicima, pripadnicima domobranstvu i ustaštvu, tadašnjim Oružanim snagama NDH.

Uklanjanje ustaškog, domobranskog i njemačkog vojničkog groblja na Mirogoju u Zagrebu u ljeto 1945. godine opisao je Josip Bejuk u svojoj knjizi sjećanja naslovljenoj „Sjećanja logoraša“ koji je kao mladić s prijateljem svjedočio uništenju vojničkih grobova:

„…gledamo kako drugarice i drugovi lome križeve s njemačkog vojničkog groblja, a drugi se muče na ustaškom groblju preturati kamene spomenike s časničkog groblja…..slušamo još kako psuju ustašku majku, kurvu švapsku itd. Neki pripiti pjevaju i gaze nogama križeve. Čuje se pjesma ‘Druže tito mi ti se kunemo….“

O uklanjanju vojničkih grobova na Mirogoju pisale su 17. rujna 1945. godine nadbiskupu Stepincu i katolkinje Hrvatice, majke pokojnih sinova i supruge pokojnih muževa, moleći ga da se zauzme kod vlasti za poštedu vojničkih grobova: „Preuzvišeni gospodine! Za sigurno će Vam biti već poznato, da se po naređenju mjerodavnih vlasti skidaju križevi na Mirogoju sa ustaških grobova, a nakon toga imade se grobovi sravniti tako, da neće biti vidljivo, gdje je koji od onih, koji počivaju na tom mjestu vječni san. Da je taj postupak prema mrtvima, koji su pred Božjim sudom, strašan i bolan, došlo je do izražaja prigodom posjeta nas majki i žena u nedjelju na dan 16 rujna. Možete si pomisliti, Preuzvišeni, tu tešku bol jedne majke, koja dolazi iz udaljenih krajeva, da posjeti grob svoga sina, da se pomoli Svevišnjemu za pokojnikovu dušu – a da ne nađe grob jer nema križa. Ta boj je neopisiva. Majke i žene padale su na grobove moleći Svevišnjega za pomoć, zazivajući imena svojih palih pokojnika – da im se jave, no mrtvi ne govore, nema odaziva.“

Iz pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Vladimiru Bakariću 18. kolovoza 1945 godine: „…Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi Ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi sa njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rodjake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvog reda. Vi ste, gospodine pretsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri. Zar smo pali ispod pogana? Ja kao predstavnik Katoličke crkve energično protestiram proti ovog divljanja i molim Vas da izdate hitne naloge da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja partizana ni ustaša ni Nijemaca ni slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnog Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakvi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim……“

Iako je na groblju Mirogoj podignuto nekoliko spomen obilježja poginulim hrvatskim vojnicima 1941. – 1945. godine, grobovi hrvatskih vojnika pripradnika Oružanih snaga NDH i dalje su neobilježeni, sravnjeni sa zemljom, bez nadgrobnih oznaka, bez upisa imena pokopanih vojnika.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari