Pratite nas

Događaji

Izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

jednakopravnost

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku…

Sinoć je u prostorijama Hrvatskog slova održano predstavljanje knjige Miroslava Međimorca i Josipa Pečarića „General Praljak, knjiga IV.“. Donosimo izlaganje jednoga od predstavljača Mate Kovačevića:

M. Međimorec, J. Pečarić, General Praljak – S prijezirom odbacujem vaše podaništvo, knjiga IV., Zagreb, 2018.

Večeras predstavljamo IV. svezak knjige „General Praljak“ auktora Miroslava Međimorca i akademika Josipa Pečarića. Knjiga je svojevrsni zbornik tekstova, nastajalih kao “pučke” reakcije na optužujući drugostupanjsku presudu Haaškoga tribunala šestorici hercegbosanskih Hrvata, među kojima i
generalu Slobodanu Praljku.

Svi uglavnom znamo formulaciju presude pa nema potrebe opetovati njezin sadržaj. Napominjem tek toliko da se iz njezinih kvalifikacija mogu izvoditi zaključci o općoj odgovornosti, ne samo hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva nego i cjelokupnoga hrvatskog naroda za rat u Bosni i Hercegovini i sva zla koja su počinjena tijekom toga rata. Previše bi olako bilo izreći tvrdnju kako su kvalifikacije iznesene u presudi hercegbosanskim Hrvatima mogle biti izrečene samo na sudovima totalitarnih režima. Nu i ti su se režimi, bilo da je riječ o nacizmu, fašizmu ili komunizmu,
premda su u političkoj praksi provodili politiku uništenje ili genocida pojedinih etničkih, narodnih ili klasnih skupina, ipak ustezali da u svoja programska načela ističu takvu politiku. Još su manje to činili u sustavima vlastitih zakonskih odredaba!

Uostalom posljedak presude imao je sličan učinak totalitarnih istrjebljenja na opstojnost Hrvata u BiH. O kakvom se pak sudištu radi, kad je u pitanju Haaški tribunal, najbolje svjedoči činjenica da ono ni danas, dakle, godinu i više dana otkad je u vlastitom prostoru praktično smaknulo hrvatskoga generala, nije razriješilo bit samoga slučaja.

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku.

U hrvatskom slučaju to znači kako sudište nastoji nadoknaditi poraz politike koja je izgubila svoje bitke na vojno-diplomatskom polju tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, s tim da optuženik na tzv. sudski pravorijek nema pravo nikakva prigovora.

Pitanje pak o tomu kako je Haaški tribunal donio presudu mrtvom čovjeku treba postaviti ozbiljnim pravnicima i političarima koji se bave pitanjima kaznenoga prava. Naime, još do koje desetljeće prije sudbeno sankcioniranje počinitelja kaznenih djela imalo je svrhu nadoknaditi štetu oštećenicima, a kazna koja u sebi ne bi sadržavala i svoju pedagoško-popravnu dimenziju pretvarala bi se u suprotnost zadovoljenju pravde. U osvetu, što je onda sud i stavljalo u istu razinu s kriminalcima!

Upravo zato što se ne žele baviti krajnjom svrhom kazne i zadovoljenjem pravde, nesuverena društva su se pretvorila u ostrašćene skupine za linčovanje progonjenih. Bilo da je riječ o pravim ili izmišljenim krivcima. Zato mediji danas u progonu osumnjičenika imaju važniju ulogu od represivnoga aparata. Naime oni postaju njegov “egzekutivni organ” pa državna odvjetništva ili „tužiteljstva“ prestaju, zbog svoje klevetničke uloge, biti strana u postupku i pretvaraju se u jezičac na vagi koja određuje “pravdu”.

Ta je izopačena činjenica potaknula promjene kaznenih zakona, koji su sada prepuni besmislenih vremenskih kazni od 40 i više godina zatvora, što je samo vidljivi simptom bolesti pravosudnih sustava, kojima je očito zadaća kaznom uništiti osuđenika, a drastičnim presudama prevenirati kaznene radnje, stvarajući strah kod potencijalnih počinitelja kaznenih djela. Uniformiranje takvoga načina sudovanja, pravničke prakse i nametanje svima jedne tako neadekvatne pravne teorije, više stvara ozračje straha kod ljudi koji se istinski bore protiv samovolje različitih moćnika da bi zaštitili
svoja osnovna prava pa i ljudsko dostojanstvo, nego što će proizvedenim strahom prevenirati buduće zlo-činidbe.

Produkcijom masovnoga straha omogućuje se manjini koja raspolaže s dovoljno moći da usmjerava većinu, njome upravlja i manipulira pa ju i rabi u borbi protiv onih kojima smeta upravo njihov nerazvidan i nepošten posao kao i posao na granici zakona pa čak i protuzakonit posao. Problem je stvoren onoga trenutka kada su forme lažnoga sudovanja iz haaških sudnica počela preuzimati nacionalna zakonodavstva. U prvom redu Hrvatska, koja je uspjela odoljeti velikosrpskoj navali, muslimanskim prodorima prema jadranskoj obali, ali i nerazvidnim vojnim i političkim prijetnjama i na razvalinama međunarodne “miljenice” uskrsnuti vlastitu državnost.

Upravo su tim preuzimanjem odnosno “tribunalizacijom“ nacionalnoga pravosuđa ratne žrtve postale masovno osumnjičenici, a dokazani ili vjerojatni zločinci iz tada još uvijek svježega agresivnog rata protiv hrvatskog naroda poželjni mjesni, županijski pa i državni dužnosnici. Organizatori hrvatske obrane preko noći su postali ratni zločinci pa su se sudovi počeli obračunavati s hrvatskim braniteljima, natječući se u tomu tko će činjenicom priznati nagnusniju laž. Žrtvom takve sudbene politike postao je ponajprije general Mirko Norac, a iz nje se još ni danas ne može izvući istinski junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep.

Kako god im bilo, ova su dvojica imali čak i sreću jer su, hvala Bogu, ostali na životu, što se ne može reći za jednoga od ključnih ljudi sisačke obrane – generala Đuru Brodarca, kojeg je praktično u zatvoru smaknula već spomenuta sudbena politika. U ovakvom postupanju sudbene vlasti već je bila ne samo narušena nego znatnim dijelom i okrnjena nacionalna suverenost, koju po medijskoj javnosti danas potpuno nepotrebno progone Don Quiote hrvatske politike.

Oni koji još i danas vojuju protiv nacionalne suverenosti neka tu svoju načelnost pokažu tako da na svojim nacionalnim sudovima procesuiraju na primjer odgovorne državljane za ratne zločine bilo koje velesile. U protivnom neka se pokriju ušima i šute! Ako se sad vratimo na strukturu knjige koju večeras predstavljamo, bez teškoća ćemo utvrditi kako su u njoj objavljeni hvale vrijedni tekstovi domoljubnih pojedinaca.

Treba naravno istaknuti da je od nezaboravnoga događaja u haaškoj sudnici, stoji u knjizi, jedan ugledni sveučilišni profesor napisao monodramu o generalu Praljku, izniman glumac ju izveo, a organiziran je i stručno-znanstveni skup kojem je povod pa i tema bila haaška presuda
hercegbosanskim Hrvatima.

Nema u knjizi, ako sam dobro vidio, ni jedne državne ustanove! Isto tako nema ni jedne nacionalne kulturne ustanove koja bi svojim ugledom mogla posvjedočiti da su se Hrvati borili za svoju nacionalnu i individualnu slobodu – u Hrvatskoj, a još više u Herceg-Bosni!

Naš je narod organizirao svoje državne ustanove, kao i one kulturne pa i ustanove društveno-humanističkih znanosti. U tim ustanovama danas uglavnom sjede Hrvati pa su one, htjeli mi to ili ne priznati, na neki način i reprezentant, kao što je reprezentan cijeloga naroda bilo i onih dvadesetak nogometaša, koji su prošloga ljeta postali svjetski nogometni doprvaci. Za razliku od nogometaša koji „svojoj zemlji, svome narodu nose svaku pobjedu“, naši politički pa i kulturni reprezentanti ne mogu se pohvaliti sličnim ponosom.

Koliko se može, i može li se uopće podjariti gotovo ugašeni žar vatre u srcima tih hrvatskih ljudi, vrlo će brzo pokazati vrijeme. Sve su to ozbiljna pitanja koja nam je u savjest urezao slučaj generala Praljaka, a o snazi toga osjećaja, ovisit će i odgovor na pitanje koliko smo i sami bili dostojni suvremenici ovog čovjeka velikoga značaja. Naravno odgovor će morati na to pitanje svatko sam sebi pronaći. Ako ne danas, a onda bar kad svatko bude na Vječnom sudu bude podnosio račune za vlastiti život!

Glede samoga slučaja generala Praljka i presude skupini hercegbosanskih Hrvata, smatram kako bi nas ova knjiga trebala potaknuti da se pokušamo zauzeti na tri ključne stvari, koje ova politička presuda sama po sebi zahtijeva.

Onima koji se bave načinom zadovoljenja pravde treba prepustiti pitanja pravne procedure u pokušajima da se ospore sulude tvrdnje i kvalifikacije haaške presude koja legalizira kolektivnu krivnju cjelokupnoga hrvatskog naroda za sudbinu i događaje u BiH tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, čime sudska odluka stvara preduvjete pa čak i potiče na njihove potpuno iskorjenjivanje iz BiH.

Izvojštiti mogućnost osporavanja te presude pred građanskim sudom u New Yorku, sjedištu UN-a, već bi po samo sebi bila velika pobjeda. Ne bi to naravno u život vratilo generala Praljka, ali bi zato otvorilo mogućnost da se na nacionalnom sudu argumentima pobije politička presuda montiranoga procesa hercegbosanskim Hrvatima, što bi onima koji su preživjeli bila bar djelomična zadovoljština, a Hrvatima u Herceg Bosni otvorilo mogućnost da prežive, nakon što ih je haaška presuda zatočila u srpsko-muslimanski logor.

Treća i ključna točka iz slučaja generala Praljka jest zapravo njegova nijema oporuka – izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Tek bi u tom slučaju hrvatska žrtva na sudištu u Haagu, čak i s obzirom na sadašnju kvalifikacije iz presude, dobila svoj smisao, a stradalnici zadovoljštinu!

Uostalom, tako bismo mogli priznati samima sebi da smo ispunili vlastiti životni zavjet – biti slobodan. Od večeras, dakle, svaki put kad se sjetimo generala Praljka, valja se prisjetiti kako posao nismo dovršili, a završiti ga možemo samo tako da svojom zauzetošću težimo ostvarivanju teritorijalne jednakopravnosti s druga dva naroda u BiH.

Pravno se to može zvati federalizacijom, konfederalizacijom, kantonizacijom, entitetizacijom, nu u srcu hrvatskoga čovjeka, a poglavito njegovoj politološkoj odredbenici, to će uvijek značiti – Herceg Bosnu. Pa neka nam onda živi naša republika Herceg Bosna!

Mate Kovačević/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Predsjednica na obilježavanju pogibije Blage Zadre: Kako je moguće da pravna država tako revno vodi postupak protiv Živkovića, a još ne može prikupiti dokaze i naći krivce za razaranja i pokolj koji se ovdje dogodio

Objavljeno

na

Objavio

Foto Grad Vukovar

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović nazočila je obilježavanju 28. obljetnice tragične pogibije general-bojnika Blage Zadre u Vukovaru, gdje je tom prigodom izrazila ponos što je povod okupljanja obnova sjećanja na jednoga od najvećih junaka Domovinskog rata, ali i tugu jer nas obljetnica njegove pogibije sjeća na tragediju hrvatskog Vukovara – najveće žrtve u obrani Hrvatske od velikosrpske agresije.

„Rat je uvijek velika nesreća. No često nam upravo rat pokaže da među naizgled običnim ljudima žive najbolji među nama. Blago Zadro bio je jedan od takvih naizgled običnih hrvatskih ljudi, i imao je ono što obične ljude učini uzvišenim primjerima junaštva i domoljublja. Bio je istinski zapovjednik: preuzimao je odgovornost, prednjačio i ni u čemu se nije štedio“, kazala je predsjednica Grabar-Kitarović.

Istaknula je kako je Blago Zadro svojim primjerom poticao svoje suborce na vjeru u konačnu pobjedu, zbog čega je imao autoritet te bio cijenjen i voljen. „Njegova pogibija bila je ogroman gubitak za obranu Trpinjske ceste i Vukovara, ali nije obeshrabrila njegove suborce. I nakon pogibije on je ostao među svojim suborcima kao ime koje je ih vodilo i hrabrilo. Njegovo ime i danas je hrvatski svjetionik“.

Predsjednica je kazala kako još uvijek oplakujemo mnoge žrtve zločina bez kazne te kako pravda i istina moraju govoriti u Vukovaru. „Iako kao Predsjednica ne smijem utjecati na pravosuđe, mogu kao Hrvatica i građanka zajedno s hrvatskim braniteljima, s obiteljima naših ubijenih, umrlih i nestalih i s vama Vukovarcima upitati kako je moguće da hrvatsko pravosuđe još nije izreklo cjeloviti pravorijek o Vukovaru?“, istaknula je predsjednica Grabar-Kitarović.

Poručila je kako se moramo upitati kako je moguće da pravna država tako revno vodi postupak protiv hrvatskoga branitelja i oca poginulih branitelja Marijana Živkovića, a još ne može prikupiti dokaze i naći krivce za razaranja i pokolj koji se ovdje dogodio i dodala kako unatoč tome što neće svi zločinci biti uhvaćeni i odgovarati za svoje zločine, mi moramo znati njihova imena i njihova nedjela, ne samo radi Vukovara i Vukovaraca, ne samo radi istine o Domovinskom ratu.

„Moramo to znati radi svih nas, današnjih i budućih, kako bismo napokon zatvorili ovu tešku povijesnu stranicu i konačno oslobodili svoju budućnost od okova prošlosti. Ožiljci će ostati, ali rane više neće boljeti ili će bar boljeti manje“.

Istaknula je kako je prvi korak u tom smjeru naći naše nestale te pozvala sve koji mogu pomoći da ih pronađemo neka pomognu. „Pozivam i odgovorne u Srbiji da učine taj iskorak u otkrivanju istine jer će to biti najveći korak ka konačnom miru i pravom pomirenju. Hrvatska je upravo pristankom na mirnu reintegraciju svojega državnog dijela Podunavlja pokazala da ne želi produljenje rata i produbljivanje sukoba. I zato srpska nacionalna manjina ima u Hrvatskoj sva prava. Vjerujemo da je pravo svakog da slobodno živi svoj identitet, s poštovanjem prema zemlji u kojoj živi, jedini pravi temelj ljudskog zajedništva i društvene kohezije“.

Naglasila je kako ime Blage Zadre nosi škola u Borovu naselju kao i mnoge ulice u Hrvatskoj, a na Hrvatskom vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman ime Blage Zadre nosi Zapovjedno-stožerna škola. „Tako jedan od najvećih heroja Domovinskog rata stoji uz svojega vrhovnog zapovjednika, čijemu se pozivu odazvao i kojega je slijedio. Oni su svoje živote uložili u stvaranje i obranu Republike Hrvatske. Te vrijednosti moramo ugraditi u naše škole, u sustav domovinskog odgoja. A to je prije svega zadaća ministarstava obrazovanja i kulture, kako bi mladi ljudi znali što je temelj hrvatske države. To tražim i na tome ću ustrajati“, zaključila je Predsjednica Republike.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Župa Presvetoga Trojstva u Buhovu obilježila 50. obljetnicu

Objavljeno

na

Objavio

 Foto: Jabuka.tv

Župa Presvetoga Trojstva u Buhovu kod Širokog Brijega u nedjelju je obilježila 50. obljetnicu osnutka. Također predsjednik Vlade ŽZH je otvorio mjesni vodovod u rad.

Svečanom obilježavanju 50. obljetnice župe u Buhovu prethodila je trodnevnica u četvtak, petak i subotu, gdje su mještani uz molitvu, ispovijed i duhovnu glazbu željno iščekivali proslavu u nedjelju, piše Jabuka.tv, prenosi VečernjiList.

Pastoralno u ovoj župi već 33 godine djeluje don Pavao Filiović koji ističe kako je u vrijeme njegovoga dolaska bilo skoro 600 župljana.

Nedjeljna proslava započela je svečanim misnim slavljem u 11 sati koje je predvodio biskup Ratko Perić.

Inače crkva u Buhovu je vidljiva uz samu prometnicu koja povezuje Široki Brijeg i Međugorje.  A ona je kako i sam župnik don Pavao imala veliku ulogu u Domovinskom ratu.

Po završetku mise brojna izaslanstva položila su vijence i zapalili svijeće uz spomenik svim žrtvama iz ove župe u II. svjetskom ratu i poraću te Domovinskom ratu.

Zajedno su vijenac položili predstavnici Grada Širokog Brijega i Županije Zapadnohercegovačke.

Nakon toga iskorištena je prigoda i za svečano otvaranje mjesnog vodovoda na kojemu su radovi trajali neko vrijeme. Vodovod je u rad pustio predsjednik Vlade ŽŽH, a blagoslovio ga je biskup Ratko Perić.

To je za nas veliko djelo. Kada bismo usporedili proslavu 50. obljetnicu osnutka župe ili blagoslov vodovoda, ne znam kome bismo dali prednost, kroz smijeh  je nedavno istaknuo don Pavao u razgovoru za Jabuka.tv.

Ukupno se javilo 106 obitelji kako bi im se priključio vodovod, a ukupno je odrađeno 150 priključaka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari