Pratite nas

Izborna godina spriječava promjene

Objavljeno

na

Bosna i Hercegovina ne treba očekivati da će do izbora biti provedena bilo kakva reforma ili zakon jer su sve stranke koncentrirane na predstojeće izbore, priznaje većina političara.

U izjavama za Nezavisne novine, naveli su kako su stranke sada usredotočene na to da ne naprave neki potez koji bi njihovi politički protivnici mogli iskoristiti protiv njih, i na taj način osvojiti dodatne glasove. Jedino oko čega se ne slažu je tko je konkretan krivac za takvo stanje, osim što većina smatra da se radi o tome da u BiH već duže vrijeme nije riješeno nijedno suštinsko pitanje koje generira probleme u funkcioniranju institucija.

Gušenje promjena

Dušanka Majkić, zastupnica SNSD-a u parlamentu BiH, ističe kako se sve stranke pripremaju za izbore i da nitko više nije spreman na sebe preuzeti odgovornost za nepopularne mjere.

“Stranke će radije pristati da ih optuže za nekonzistentnost u svom radu, nego da im glasači zamjere za ono što čine. Čak ni za povlačenje IPA nije napravljen sporazum o koordinaciji, iako je to bilo skoro potpuno dogovoreno”, kaže Majkić.

Prema njezinu mišljenju, suštinski krivac su bošnjačke stranke koje i dalje ne prihvaćaju daytonsku BiH i zato ruše sve zakonske projekte koji vode k popravljanju situacije.

“I sada u vezi s prebivalištem SDA drži barjak da uguši svaku promjenu, a ostale bošnjačke stranke se ne usuđuju suprotstaviti joj se. I tako to ide”, navela je.

Bez parlamentarne većine

Aleksandra Pandurević, zastupnica SDS-a, ističe kako je apsolutno nemoguće da išta više bude usvojeno.

“Čak se ne može više ništa usvojiti ni na razini Vijeća ministara. Evo, radna grupa je izradila Prijedlog o državnoj imovini, a onda se Hadžić (Damir, ministar prometa i komunikacija, op.ur.) na samoj sjednici pojavi s nečim novim. Bojim se da će sad svi gledati što im je u stranačkom interesu i kako će optužiti onog drugog za nešto a da nisu spremni raditi na iznalaženju bilo kakvog rješenja”, istakla je Pandurević.

Podsjetila je kako odlaskom SBB-a u opoziciju više ne postoji ni parlamentarna većina na razini BiH.

Pandurević smatra kako je BiH savršeno funkcionalna zemlja ako se poštuju daytonski principi, dodavši da će rješenja biti moguća kad se bude tražio kompromis a ne upirali prsti u krivce, dodavši da postoje političke igre između stranaka koje se međusobno optužuju.

Dragan Vrankić, član Predsjedništva HDZ BiH, također se slaže kako ne treba očekivati bilo kakve iskorake do izbora.

Nacionalno pitanje još uvijek čeka

“Nijedna stranka neće preuzeti bilo kakav rizik pa taman cijena bila reforma ili neki bitan zakon. Sve je opterećeno izborima i međustranačkim odnosima, a čija su suština međunacionalni odnosi – da se unutar opcija bošnjačkih, pa dijelom i srpskih održi pozicija za vlastiti narod”, naveo je Vrankić.

Dodao je kako je osnovni problem u BiH činjenica da nije riješeno nacionalno pitanje, koje je preduvjet za sve ostale reforme.

“Pitanje neriješenih nacionalnih odnosa generira sve ostale probleme koje svakodnevno vidimo”, naglasio je Vrankić.

Mehmed Bradarić, zastupnik SDP-a, smatra da je SDP jedina stranka koja je spremna preuzeti rizik i da budu usvojene reforme, a to su, kako tvrdi, pokazali pri glasovanju o zakonu o prebivalištu.

“Mi smo hrabro u to ušli iako ste i sami mogli vidjeti pod kakvim pritiskom smo bili u Sarajevu. Ustrajat ćemo na tome da je to dobar zakon koji ne dira prava povratnika i koji je usuglašen s europskim standardima i tvrdimo kako nije ugrožen vitalni nacionalni interes Bošnjaka. Ali, vidite da je to, nažalost, iskorišteno kao političko pitanje i zato nam jeste ovako”, naveo je Bradarić Nezavisnim novinama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Hitrec: Sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i RH u okviru EU

Objavljeno

na

Objavio

Toplo vrijeme, iznadprosječne temperature, eto barem smo u nečemu nadprosječni ako u svemu drugom žalosno zaostajemo. Sunce je obasjalo i Vukovar u subotu, 13. listopada, grad kojemu je prekipjelo od tolikih licemjernih, sramotnih i dogovornih zataškanja srpskih zločina i upornoga odbijanja famoznih „institucija“ (hrvatski prijevod: ustanova) da zločince pronađu i privedu pravdi. To jest, i nisu se trebali pretrgnuti da ih nađu jer su Vukovarcima, i ne samo njima dobro poznati, ali se DORH odavno ustrojio tako da njegovi vodeći ljudi na državnoj i ostalim razinama ne vide i ne čuju, po uputama doista bolesne politike koja je žrtve i patnje hrvatskih ljudi prodavala i prodaje za održanje na vlasti. Do početka stoljeća malo se što dalo učiniti, prvi povratnici u Vukovar i hrvatsko Podunavlje stizali su u većem broju tek početkom 1998. i naletjeli na ljepote mirne reintegracije i amnestije koja je – sada je očito – tajnim i netajnim načinima uz savjete izvana – obuhvatila i zločince, premda su javno bili izuzeti od amnestije. To je činjenica. Sve su se vlasti u Hrvatskoj od 2000. godine striktno pridržavale toga podzemnog dogovora, nazovi lijeve i navodno desne, ako bi koga i uhitile, lijepo se s njim postupalo i izricane su podnošljive kazne ili oslobađajuće, ali su takvi slučajevi bili iznimke a velika većina zločinaca razumjela je da može mirno spavati.

Što je najveća vrijednost prosvjeda u Vukovaru? Govorilo se o žrtvama, i preživjele žrtve govorile su o svojim mukama, ali su se prvi put javno spominjala i imena zločinaca, na skupu od dvadeset tisuća ljudi – a to će „dogovorni“ teško moći pospremiti pod tepih. Prosvjed nije bio masovniji zbog opstrukcije uplašenih vlasti u Zagrebu, ali ako se sada nešto radikalno ne poduzme – a ne će – sljedeće će godine biti u Vukovaru stotinu tisuća Hrvata i tada će letjeti perje. Ovolistopadski prosvjed shvatili smo kao prvu i odlučnu upozorbu da takvo stanje ne može trajati u beskraj niti će Hrvati dopustiti da ubojice i silovatelji budu nekažnjeni kao što su ostali nekažnjenima komunistički zločinci nakon Drugoga svjetskog rata.

Kao u Odesi 1916.

Prije okupacije Vukovara u razaranjima grada stradalo je tri tisuće ljudi (najviše Hrvata, ali i drugih), nakon okupacije još dvije tisuće, trideset je tisuća Hrvata i Hrvatica odvedeno u logore, pretežito srbijanske, među njima i mnoga djeca, stotine i stotine logoraša ubijene su, desetci tisuća mučeni, premlaćivani i ponižavani. Pa nad svim tim, ne brojkama nego ljudima, Hrvatima, hrvatska vlast ne samo da ne pokaže sućut i sama udari šakom o stol nego se krevelji u licemjernoj obmani neupućenih da to neki tamo ustaše valjda u Vukovaru i Podunavlju povlačeći „pitanje“ (bez odgovora) žele narušiti bratstvo i jedinstvo i štoviše srušiti nju, Vlast. A Vlast je izdala i zapovijest da Hrvatska radiotelevizija ne prenosi skup, nego se više posveti kolosalnoj berbi mandarina i grožđa. Vlast je bez ikakvoga srama okrenula leđa onima koji traže sankcioniranje odgovornih za tolike tisuće i tisuće pobijenih pripadnika hrvatskoga naroda koji već dugo ima svoju hrvatsku državu, ali ta država nema reprezente koji dišu i osjećaju s narodom i njegovim zahtijevanjima da ga se ne ubija i to masovno, bez državne volje da se kazne zločinci. Vlast je u stvari otvoreno kazala isto ono što su rekli grobaru u Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, nakon pokolja nad Hrvatima 1916. koji se nisu htjeli pridružiti srbijanskoj legiji – da ne treba pitati za imena, jer„to su Hrvati“. Zanemariva vrsta čiji život i smrt ništa ne znače, pa ih se ne treba ni sjećati. A još je manje važno tko ih je ubio, kako god se zvao – dobro je učinio.

U Odesi (kad sam ju već spomenuo) je sve i počelo. Ako je priglupa pretežita tadanja hrvatska politika s jugoslavenskim nagnućem trebala na trenutak zastati i zapitati se kamo srlja i s kim bismo to mi trebali imati posla, onda je to bilo kada je Aleksandar Horvat u ime pravaša podnio Saboru interpelaciju o masakriranim hrvatskim dragovoljcima (silovoljcima) regrutiranim nakon što su oslobođeni iz ruskoga zarobljeništva. Hrvatska je tada još bila u sastavu Austro-Ugarske, Prvi rat u jeku – listopad je 1918. Pa što, mislili su tada beznačajni hrvatski političari, jest da su srbijanski „časnici“ i njihovi mesari u Odesi poubijali Hrvate, ali ne ćemo valjda zato napustiti ideju o sjedinjenu južnoslavenskih naroda. Pretegnula je Hrvatsko-srpska koalicija, pod divljačkim pritiskom Pribićevića. Priča je nastavljena, kao što je poznato, kratkotrajna i nevažna, embrionalna, više fiktivna država Slovenaca, Hrvata i Srba s područja bivše Monarhije predana je u ruke Srbijancima itd. Na ovaj ili na onaj način srpski se teror nastavio bez prekida (nije se naravno prekidao ni u NDH, „Što se tamo na Dinari sjaji“), u komunističkoj Jugoslaviji i na kraju (?) u srpskoj agresiji na Hrvatsku. S najviše hrvatskih žrtava u Vukovaru.

Pa se sada vukovarski gradonačelnik pita možemo li pohvatati barem srpske zločince iz prve polovice devedesetih, kad već ne možemo one iz Odese, i nadalje.

Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca!

Plenković je odahnuo, rečeno mu je da se okupilo osam tisuća od oko četiri milijuna Hrvata. Izjavio je da ne će biti sankcija, premda ih je najavio u svrhu plašenja svojih pokornih. Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca! Ma krasno. A što kaže narod, što kažem ja? Nije važno. Glavno da je sve proteklo glatko, „civilizirano“. Narod ionako ne odlučuje, nepismeni narod ionako se ne zna čitko potpisati pa potpisi ne valjaju ni za jedan referendum, izborni zakon ne treba mijenjati jer je navodno uperen protiv manjina, oni koji su protiv Istanbulske obični su nasilnici nad ženama. Tako je pokret začet osamdeset i devete za slobodu i slobodnu volju hrvatskoga naroda, za hrvatsku državu i ljudska prava, za tzv. demokraciju i pravnu državu, napravio puni krug i vratio se na početak. Glede zločina nad Hrvatima, reče Vlast da ratni zločini ne zastarijevaju i da je briga o tome – trajna. Ma tu i jest poanta. Prosvjed u Vukovaru ne želi da briga bude trajna jer je već trajala koliko je trajala, nego da se djeluje odmah (kad nije do sada) da ne bi i opet jednom u povijesti potrajala toliko koliko je potrebno da zločinci odu u pakao bez suđenja na ovom svijetu.

Vukovar je od simbola hrvatskih stradanja postao simbol bijede hrvatske politike. Nisu Vukovarci jedini stradali, svugdje su po Hrvatskoj Hrvati ubijani. Do imena zločinaca navodno se ne može doći, ali Culej je ipak, privatnom istragom kako kaže, došao do imena stanovitog Branka, prezimenom Pavić koji je ubio dr. Šretera u Pakracu, mučenika za hrvatski jezik. Živi u Australiji. Pa dobro, ako smo nakon tolikih godina i to tvrdoglavošću pojedinca (pojedinke) uspjeli dobiti kapetana Dragana, krenimo odmah, a na suđenju suočimo Pavića i Pupovca da se čuje o čemu su razgovarali u rujnu 1991. (u društvu Đakule).

Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu

Serge BrammertzGlede Pupovca i Srpskog narodnog vijeća te Documente: vrlo su dobro organizirani, dobro ih se podmazuje iz hrvatskoga proračuna pa imaju dosta ljudi za brza operativna djelovanja. Tako su na prvi znak da se sprema prosvjed u Vukovaru, hitno pozvali u Zagreb baruna Sergea Brammertza zvanog del Ponte, prosecutora u raspuštenom Haaškom tribunalu koji je vidno propao otkako mu je Meron oduzeo Gotovinu i Markača. Na tu se svoju traumu žalio i u Zagrebu, a znajući tko mu je organizirao dolazak, instruiran da se u Hrvatskoj ne radi dovoljno na kažnjavanju hrvatskih „zločinaca“, da se štoviše odigrao neuspješan, ali dramatičan atentat na vođu svih (?) srpskih manjinaca, Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu. Taj posjet koji hrvatske službene vlasti, da su hrvatske, nisu smjele dopustiti, trebao je – kao i potom Plenkovićeve prijetnje – amortizirati očekivani prosvjed i usmjeriti pozornost prema ugroženim Srbima…

Još o Pupovcu i time s njim završavam: nisam htio čitati taj bilten SNV-a jer me smeće ne zanima, ali mi rekoše da je u pupovačkoj „Bijeloj knjizi“ na popisu nepoćudnih portala na sjajnom prvom mjestu portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Očekujemo da nam ove godine bude dodijeljena nagrada „Svetozar Pribićević“. Spomenutu Bijelu knjigu i danas treba čitati, ne toliko poradi nestašnih spomenutih imena hrvatskih i šire, nego zbog jedne od rasprava unutar svemoćne Partije gdje su napadani stranci poput Lipsetta, Hanah Arendt, Brzezinskog i Greiffenhagena, zastupnici točne teze da su “komunizam i fašizam istovjetne pojave, odnosno dva dijela ili dvije varijante istog totalitarnog sindroma.“ Ako vam to zvuči poznato, u pravu ste. I danas će, posebno iz Pupovačkoga kruga, rečena teza izazvati lavinu budući da je, kažu oni, anti antifašistička, a oni su prisvojili, da ne kažem posvojili antifašizam.

Nesiguran hod hrvatske kulture

Za to vrijeme, naše vrijeme, hrvatska kultura korača nesigurnim hodom. Najava (podmetanje?) o pretvaranju javnih knjižnica u privatne, pokazala se netočnom i dobro da je tako. Privatnih knjižnica ima u mnogim obiteljima, čak vrlo bogatih, i neka ondje ostanu. A glede javnih i posudba iz javnih, događaju se tragikomične stvari: književnici, autori, imaju pravo na postotak od svake posudbe, ali svoj novac nisu dobili već dvije godine i nikomu ništa. Isprva su navodno popucale veze na crti Nacionalna i sveučilišna, Društvo hrvatskih književnika, Ministarstvo kulture i još neki posrednik, a onda je zadaću preuzeo ZAMP i opet nema kuna na računu autora. A svota baš i nije zanemariva za čitane i vrlo čitane autore.

Podatci o čitanosti također u zadnje vrijeme nedostaju ili nisam pratio, ali oni koje sam prije nekog vremena vidio kazuju da čitateljska, čitalačka publika preferira posve druge autore od onih koji se (čast iznimkama) pojavljuju po europskim sajmovima knjiga. I tu, znači, dolazi do žalosne diskrepancije: ako pišeš za hrvatsku publiku, s hrvatskim osjećajem i o hrvatskim temama, onda te stavljuju u pretinac valjda književnih konzervativaca i valjda književnih nacionalista, ma što to značilo, a ako takve teme i osjećaj nemaš onda si napredni europski liberalni književnik koji prezire svoju zemlju i narod, nema identiteta, to jest njegov je identitet navodno – europski. Što se ispod takve definicije novog identiteta skriva jest – pokazuju primjeri iz Hrvatske – izgubljeni, odnosno nikada postojeći jugoslavenski identitet koji su trebali nekako nadoknaditi pa se dosjetili europskog, samo da ne bude hrvatski.

A hrvatska država (ah) baš takve duhovno raseljene osobe nudi svijetu, ne samo u književnosti nego i u teatru, i filmu. A svijet koji ponešto zna, i dalje se čudi da im jedna hrabra zemlja koja je napravila čuda u ratu (i nogometu) šalje kao svoje predstavnike one koji ju mrze. No, ne žive svi takvi u Hrvatskoj, i pisci i spisateljice napuštaju Hrvatsku, pa iz daljina pljuckaju. Što piše Ivana Sajko, ne znam, moj grijeh, ali njezin nastup (uz njemačkog predsjednika Steinmeiera) na Sajmu knjiga u Franfurtu malo je toga imao s knjigama, više s „Europom različitih brzina“ (kako reče predsjednik), to jest kako u takvoj Europi braniti slobodu.

Jedna brzina ili Europe ne će biti

Odgovor bi bio da se sloboda može braniti samo u Europi s jednom brzinom ili je ne će biti, ali pustimo to na stranu. Spomenuta se književnica zaplela u povijest i politiku: točno je rekla da je ukidanje povijesti u strukovnim školama negativan primjer, a onda dodala da se u Hrvatskoj povijest nadomještava religijom (vjeronauk), što je „fatalna paradigma ako ne želimo ponavljati pogreške iz prošlosti.“ Tako se brkaju kruške i jabuke, te dolazi do komičnih zaključaka, no barem se malo krivotvorila hrvatska zbilja. (Razgovor sam pročitao iz pera B. Pofuka, što znači da treba provjeriti.) O književnosti kao umjetnosti riječi – ni riječi.

No da i ja zaključim: sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i Republike Hrvatske u okviru EU. I onda i sada najveća je sablast i prijetnja tzv. hrvatski nacionalizam, i onda i sada hrvatski je čovjek bio prisiljen da što manje govori o pripadnosti hrvatskom narodu – sada može ako baš mora, ali je to nazadno i nepotrebno – sve što je doista i jedino hrvatsko nastojalo se i nastoji utopiti u staroj (Jugoslavija) ili novoj utopiji (EU). A govoriti danas o hrvatskim žrtvama u zadnjih stotinu godina ili barem o onima iz devedesetih prošloga stoljeća – eh, to je također nacionalističko maslo i pokušaj vraćanja ove uspješne, prema budućnosti okrenute Hrvatske, u prošlost koju treba prepustiti zaboravu. A nije li možda tako neuspješna (uza sve ostalo ) jer nije imala niti ima „čisti start“ upravo u tzv. povijesnim pitanjima? Počam od Odese, krvave Odese (Krleža) o kojoj će uskoro biti predstavljena knjiga, temeljito dokumentirana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Hrvatska

Plenković: Neki govornici u Vukovaru pokazali su nerazumijevanje mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Hrvatski premijer Andrej Plenković izjavio je u ponedjeljak u Parizu, komentirajući subotnji prosvjed u Vukovararu, da su neki govornici na tom skupu pokazali nerazumijevanje procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

“Ako netko organizira prosvjed za zločine koji su se dogodili prije 27 godina i to danas, 2018., to znači da sigurno postoji razlog da nadležna tijela moraju istražiti i procesuirati ove zločine koji do sada nisu procesuirani ni istraženi.

S te smo strane poslali vrlo jasnu poruku od početka kada smo saznali da gradonačelnik Ivan Penava namjerava organizirati prosvjed”, rekao je premijer Plenković novinarima u Parizu, kamo je doputovao u dvodnevni radni posjet.

“Međutim, isto tako, s obzirom na političke aktere koji su se tamo okupilii nastojali iskoristiti taj prosvjed i na određene poruke, jasno je da to nisu bili baš najbliži politički prijatelji niti vlade niti HDZ-a. Ono što je važno jest poruka koja je za mene bila najzanimljivija i ne mislim da je dobra, koji su poslali neki od govornika, ne i gradonačelnik Penava, a to je poruka nerazumijevanja procesa mirne reintegracije, što je po meni jedna od ključnih političkih ostavština predsjednika Franje Tuđmana”, ustvrdio je Plenković.

Tuđman je nakon Bljeska i Oluje procijenio da je za reintegraciju hrvatskog Podunavlja puno bolje to učiniti diplomatskim naporom, pregovorima, kroz misiju UN-a (UNTAES), rekao je Plenković.

“On je tu investirao u budućnost, morao je naći mehanizme, a jedna od mjera bila je zakon o oprostu, koji se naravno ne odnosi na ratne zločine. Mislim da je njegova investicija u dijalog, u izgrađivanje povjerenje, i u konačnici u pomirbu poruka koju HDZ mora baštiniti, njegovati je, raditi na njoj pogotovo toliko godina nakon Miloševićeve agresije na Hrvatsku”, rekao je Plenković.

Plenković je ponovio da želi da policija i državno odvjetništvo do kraja odradi ono što radi za vrijeme njegove vlade, da skupina koja se detaljno bavi Vukovarom i Ovčarom ostvari dodatne rezultate.

“To što se to nije napravilo ranije za to ne može odgovarati ni ova vlada niti aktualna postava i zato od početka govorim – jedno je procesuirati ratne zločine, istražiti ih, a drugo je dovesti ovu temu u politički fokus da na njoj neke stranke i strančice pokušavaju profitirati. To je jasna poruka i zato tamo nikog relevantnog iz vrha HDZ-a nije bilo”, rekao je Plenković.

Na upit što će biti s HDZ-ovi saborskim zastupnikom Stevom Culejom koji je bio u Vukovaru, Plenković je rekao da njegova situacija specifična.

“Stevo Culej ima posebnu situaciju, njegov brat je ubijen u Borovu Selu i njegova se situacija ne može usporediti s bilo čijom drugom. To ni u jednom trenutku nismo doživjeli kao nešto sporno”, rekao je Plenković.

Na pitanje hoće li Culej promijeniti klub zastupnika, Plenković je rekao da ne vidi razloga za to, jer je Culej izabran zato što je bio na listi HDZ-a, bez obzira koliko je preferencijalnih glasova dobio.

Plenković je istaknuo da ga ne smetaju napadi ni kritike i da je siguran u smjer u kojem vodi vladu i zemlju.
“Vodimo vladu i zemlju u pravom smjeru u kojem želimo i za koji smo uvjereni da je dobar za Hrvatsku, za hrvatsko društvo, za toleranciju i nema toga elementa koji će nas skrenuti s ovoga smjera kojim imamo”, rekao je.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari