Pratite nas

Izborna godina spriječava promjene

Objavljeno

na

Bosna i Hercegovina ne treba očekivati da će do izbora biti provedena bilo kakva reforma ili zakon jer su sve stranke koncentrirane na predstojeće izbore, priznaje većina političara.

U izjavama za Nezavisne novine, naveli su kako su stranke sada usredotočene na to da ne naprave neki potez koji bi njihovi politički protivnici mogli iskoristiti protiv njih, i na taj način osvojiti dodatne glasove. Jedino oko čega se ne slažu je tko je konkretan krivac za takvo stanje, osim što većina smatra da se radi o tome da u BiH već duže vrijeme nije riješeno nijedno suštinsko pitanje koje generira probleme u funkcioniranju institucija.

Gušenje promjena

Dušanka Majkić, zastupnica SNSD-a u parlamentu BiH, ističe kako se sve stranke pripremaju za izbore i da nitko više nije spreman na sebe preuzeti odgovornost za nepopularne mjere.

“Stranke će radije pristati da ih optuže za nekonzistentnost u svom radu, nego da im glasači zamjere za ono što čine. Čak ni za povlačenje IPA nije napravljen sporazum o koordinaciji, iako je to bilo skoro potpuno dogovoreno”, kaže Majkić.

Prema njezinu mišljenju, suštinski krivac su bošnjačke stranke koje i dalje ne prihvaćaju daytonsku BiH i zato ruše sve zakonske projekte koji vode k popravljanju situacije.

“I sada u vezi s prebivalištem SDA drži barjak da uguši svaku promjenu, a ostale bošnjačke stranke se ne usuđuju suprotstaviti joj se. I tako to ide”, navela je.

Bez parlamentarne većine

Aleksandra Pandurević, zastupnica SDS-a, ističe kako je apsolutno nemoguće da išta više bude usvojeno.

“Čak se ne može više ništa usvojiti ni na razini Vijeća ministara. Evo, radna grupa je izradila Prijedlog o državnoj imovini, a onda se Hadžić (Damir, ministar prometa i komunikacija, op.ur.) na samoj sjednici pojavi s nečim novim. Bojim se da će sad svi gledati što im je u stranačkom interesu i kako će optužiti onog drugog za nešto a da nisu spremni raditi na iznalaženju bilo kakvog rješenja”, istakla je Pandurević.

Podsjetila je kako odlaskom SBB-a u opoziciju više ne postoji ni parlamentarna većina na razini BiH.

Pandurević smatra kako je BiH savršeno funkcionalna zemlja ako se poštuju daytonski principi, dodavši da će rješenja biti moguća kad se bude tražio kompromis a ne upirali prsti u krivce, dodavši da postoje političke igre između stranaka koje se međusobno optužuju.

Dragan Vrankić, član Predsjedništva HDZ BiH, također se slaže kako ne treba očekivati bilo kakve iskorake do izbora.

Nacionalno pitanje još uvijek čeka

“Nijedna stranka neće preuzeti bilo kakav rizik pa taman cijena bila reforma ili neki bitan zakon. Sve je opterećeno izborima i međustranačkim odnosima, a čija su suština međunacionalni odnosi – da se unutar opcija bošnjačkih, pa dijelom i srpskih održi pozicija za vlastiti narod”, naveo je Vrankić.

Dodao je kako je osnovni problem u BiH činjenica da nije riješeno nacionalno pitanje, koje je preduvjet za sve ostale reforme.

“Pitanje neriješenih nacionalnih odnosa generira sve ostale probleme koje svakodnevno vidimo”, naglasio je Vrankić.

Mehmed Bradarić, zastupnik SDP-a, smatra da je SDP jedina stranka koja je spremna preuzeti rizik i da budu usvojene reforme, a to su, kako tvrdi, pokazali pri glasovanju o zakonu o prebivalištu.

“Mi smo hrabro u to ušli iako ste i sami mogli vidjeti pod kakvim pritiskom smo bili u Sarajevu. Ustrajat ćemo na tome da je to dobar zakon koji ne dira prava povratnika i koji je usuglašen s europskim standardima i tvrdimo kako nije ugrožen vitalni nacionalni interes Bošnjaka. Ali, vidite da je to, nažalost, iskorišteno kao političko pitanje i zato nam jeste ovako”, naveo je Bradarić Nezavisnim novinama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Iz Svijeta

Trump otkazao summit s Kimom

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Američki predsjednik Donald Trump danas je otkazao summit sa sjevernokorejskim čelnikom Kim Jong-unom planiran za 12. lipnja u Singapuru.

U pismu koje je objavila Bijela kuća, Trump je Kimu poručio da “nažalost” otkazuje summit.

– Zbog strašne ljutnje i otvorenog neprijateljstva koje ste pokazali u svojim posljednjim izjavama, mislim da nije prikladno, u ovome trenutku, održati taj dugo planirani sastanak – navodi se u Trumpovu pismu.

– Vi pričate o svojim nuklearnim sposobnostima, ali naše su toliko goleme i snažne da se molim Bogu da nikad neće morati biti upotrijebljene – stoji između ostalog u pismu. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati