Pratite nas

Analiza

IZBORNI TAKMACI – analize svih stranaka i kandidata (SDP)

Objavljeno

na

Vinko Vukadin je pokušao napraviti analize svih stranaka i kandidata. U drugom dijelu predstavljamo analizu SDP-a i Milanovića

[ad id=”68099″]

U prvom dijelu je analiziran >>HDZ i Tomislav Karamarko, u drugom dijelu SDP i Milanović, a nakon toga idemo redom druge opcije. Karamarkovi partneri, Milanovićevi partneri, pa HSP blok, pa ORAH i Josipović, onda Jaca i Čačić, MOST i obiteljske verzije.

Unaprijed vas upozoravam da ne čitate ako ste član bilo koje stranke i očekujete da hvalim bilo koga. Pokušat ću biti racionalan jer za emocije nije vrijeme ni mjesto, kaže Vukadin.

SDP – Povratak drugova i drugarica

Kad sam se odlučio pisati ove analize osnovni problem mi je bio kako ostati koliko toliko objektivan. Jasno mi je da je to nemoguće, filozofski nikako, a emocionalno jako teško. Drugi problem mi je bio kako započeti analizu SDP-a, a da pogodim glavnu misao. Srećom odlučio sam se da SDP odradim poslije HDZ-a pa mi je sam Milanović ponudio naslov svojim nastupom u Slavonskom Brodu u kojem je pozdravio prisutne starim komunističko socijalističkim pozdravom „Drugovi i drugarice“.

>>VIDEO: Milanovićeva izjava: ‘Bivši udbaši nam priječe pozdrav? E nećeš, majke ti’

Iako on veli da im bivši udbaši iz HDZ-a pokušavaju zabraniti taj pozdrav ja sam uvjeren da on pokušava iskonstruirati zabranu protiv koje se on bori, za povratak tog častnog i hrvatskog pozdrava u našu javnost.

SDP kao takmac na izborima je sigurno simbol povratka na staro, ne ono od prije par godina, nego na ono prije par desetljeća. Socijalizam je u SDP-u očito samo dio imena jer je upravo ta stranka ukinula najviše radničkih prava, što je određena vrsta poruge i političke prijevare.

Ako malo pogledamo samu povijest SDP-a onda ta politika ima svoje pojašnjenje, nije uopće iznenađujuća. Mnogi članovi sadašnjeg SDP-a nisu bili članovi komunističke paertije, a oni koji su bili su se uporno držali po strani da nebi dali streljivo onima koji uporno tvrde da je SDP anacionalna i adržavna stranka, koja je izišla iz Sabora kad se glasalo o neovisnosti. SDP zna i osjeća da je taj image teško odbaciti, kao što je teško HDZ-u odbaciti image lopovske pretvorbeničke ekipe. Stanje je takvo kakvo jeste, pa da vidimo što se može učiniti unutar toga.

SDP je potpuno uspješno napravio transformaciju nekadašnjeg partijskog blaga u svoje demokratski oprano bogatstvo, a da nikada u državi nitko ozbiljan nije postavio pitanje gdje je završila imovina KPH. Zahvaljujući dvama velikim izvorima kreacije društvenog poimanja istine, nasljednicima KPH je uspjelo fokus javnog interesa usmjeriti tamo gdje nema opasnosti da se prozove ili otkrije njih kao stranku.

Prvi izvor je filozofski fakultet, a drugi je fakultet novinarstva i politologije. Oba izvora su ograđena i strogo kontrolirana, a s njih izviru svi novinari i politički analitičari koji od kraja Oluje uporno i sustavno peglaju javnu percepciju o SDP-u kao stranci poštenih. Niti najveće afere niti činjenice, kao što su prvi koraci u prodaji INA-e ili predstečajne nagodbe, nisu u stanju premašiti fokus koji serviraju profesionalno otškolovani kadrovi. Glavna prednost SDP-a je upravo sposobnost da u kriznim situacijama za stranku mogu angažirati medije.

SDP je idološki bio i ostao osakaćena jugoslavenska partija s regionalnim predznakom. Gubitkom Jugoslavije je SDP-u ostalo materijalno bogatstvo nekadašnje partije, ogroman broj pozadinskih pomagača i povelik broj sigurnih birača, od primatelja partizanskih mirovina, biviših oficirskih obitelji, projugoslavenski orjentiranih potomaka iz jugobrakova, a svi oni su potpomognuti intelektualnom elitom koja je jugoslavensku socijalsitičko komunističku ideju zamijenila s neoeuropskom i tolerantnom kontra nazadne nacionalističke.

Zavaljujući nekadašnjim pozicijama i mogućnostima ta intelektualna elita je najvjerniji ideološki saveznik SDP-a i čini ogroman potencijal jer je školovana, u Europi prihvaćena i uporno anacionalna. Na toj platformi bi SDP mogao izgraditi svoj suvremeni socijalno liberalni i uvjetno hrvatski profil. To je najveća prednost SDP-a.

Kad govorimo o SDP-u onda moramo uvijek govoriti i o utočištu srbskih interesa. Razlog tomu je socijalistički refleks anacionalnoga, a dokaz je uvijek bio i ostao odnos prema Srbima, koji u nacionalnim strankama nemaju mogućnost realnog ostvarivanja svojih interesa kao što to mogu preko SDP-a. Ta mješavina nadnacionalnoga, građanskoga i proeuropskoga za Srbe koji teže utjecaju, čini plodonosnu platformu za ostvarenje osobnih i nacionalnih interesa.

U građanskom okruženju je brojanje krvnih zrnaca zločin pa je tako potpuno logično da današnju vladu čini više Srba nego što bi to po stanovništvu i povijesnim iskustvima bilo logično. No, srbsko biračko tijelo je vjerno, što zbog emocionalne distance prema hrvatskom nacionalizmu, što zbog jednostavne kalkulacije.

Nakon pretumbacija oko Sanadera, Jacine nesposobnosti i HDZ-ovog sljepila i pohlepe, SDP je narodu ponudio tračak nade u neke nove odnose. Iako su počeli sa sloganima o oporavku gospodarstva i uvođenju reda oni su ipak najviše uvodili veću poreznu presiju, uništavanje malih poduzeća i pravu poplavu novozaposlenih vjernih kadrova.

Budući je glavni osigurač bokova medijska snaga, SDP je uspio objektivni pad svih segmenata u zadnjoj fazi mandata skoro pretvoriti u rast. Račun je ispostavljen s odgodom plaćanja nakon izbora.

Ako pogledamo rezultate njihovog rada onda ćemo svakako zapamtiti neke stvari koje su tipične za SDP. Lopovluk ne spominjem jer nije tipičan za njih više nego za druge.

Tipično za njihovu vladavinu je odnos prema braniteljima. Emocionalna odbojnost prema hrvatskom vojniku je više puta izlazila na površinu, ali je kulminirala palicama na trgu sv. Marka i kažnjavanjem branitelja koji su uklanjali nasilno postavljene ćirilične ploče. Možemo mi biti ovakvog ili onakvog stava oko invalida, al da hrvatska vlast ide pendrecima na vlastite ratne invalide, to je ipak specifikum.

Tipično za njihovu vladavinu je ideološko prefarbavanje svega i svačega, od školskog programa, promjena nazivlja i sustavnog pozivanja na obavijesne razgovore onih koji su prekršili nepostojeće zakone oko pozdrava Za dom spremni ili slučajno istakli slovo U. Petokraka je i dalje ostala simbol kojega sad ne ističu, al se još njime ponose. Tipično za njih je i pojava svastike na Poljudu i potpuno nerješavanje uz nemjerljivu štetu. Ideologija koja nas ipak podsjeća na Jugoslaviju.

Ljudi koje nam SDP nudi su, kao i kod drugih, u najboljem slučaju treća liga, iako nisu stari kadrovi nego mladi partijski lavovi. Na ovom području SDP nema dovoljno iskusnih ljudi koji mogu s Milanovićem, a razlog je tipično balkanski način vođenja stranke. Nije SDP-ova ekskluziva. Od postojećih minsitara jedino su Varga i Mrak Taritaš u nekoj mjeri stručnjaci. Ostali se natječu u bahatosti i nekompetenciji. Tu činjenici SDP može zahvaliti i koalicijskom partneru HNS-u koji podsjeća na postindustrijski klub malih lopova s dobrim vezama.

Milanović je SDP-ov konj za utrku koji se od „Malog koji još nije sastavio vladu“, kako mu to reče Sanader, razvio u državnika, kako to reče Boban.

Sa strane gledano Milanović je tipičan psihopat s izraženom inteligencijom i štreberskim porivom da se dokazuje. Kad je shvatio da bi mogao izgubiti izbore on je jako mudro angažirao Amerikance da mu pomognu. Nakon početnih spoticanja dobro je prihvatio poduku i okrenuo ploču od anacionalnoga na nacionalno, pri čemu je za njega svađa i sukob vjerni pratitelj i te preobrazbe. Velika prednost SDP-a je sposobnost prilagodbe.

Koliko su SDP-ovci sposobni učiti pokazuje njihovo ponašanje na početku kampanje kad su vikali Hrvatska, Hrvatska, kao i muk kad se spomene ime Franje Tuđmana u kontekstu zračne luke. Tko prati esdepeovske izljeve sarkazma i mržnje prema Tuđmanu i Domovinskom ratu po portalima taj može procijeniti ogromnu disciplinu i volju da se pobijedi na ovim izborima.

U ovom kontekstu Milanoviću treba skinuti kapu jer je napravi skoro nemoguće.

No, Milanović ima jednu izrazito opasnu karakteristiku, izrazito je agresivan i ne može čekati do kraja. Već njegov nastup u Slavonskom Brodu otkriva da on ne može dočekati kraj teatra pa da opet krene punom parom po onima koji mu se usprotive ili su mu antipatični. Ta njegova enormna rušilačka energija je trenutno usmjerena prema Karamarku i služi svrsi, pitanje je samo koliko dugo će izdržati.

Program SDP-a po meni ne postoji. Oni su vješto nasukali HDZ da iziđe s programom pa su se prilagodili. Budući još sjede uz kasicu prasicu mogu bez problema darove proglasiti programom.

Što bi narod dobio ako bi SDP pobijedio?

Kao prvo narod bi dobio stabilnost započetih programa jer bi SDP morao pokusat ono što je udrobio. U tom kontekstu bi za razvoj demokracije i nacije bilo dobro ako bi SDP pobijedio jer bi račun za uništeno gospodarstvo i darove bez pokrića oni sami morali nositi bez isprike da uvode red.

Ono što bi narod sigurno dobio ako bi SDP pobijedio je nastavak razdora jer Milanović jedva čeka da još četiri godine može ići Kolindi na živce. Kolinda je za Milanovića, uz Karamarka, najdraža žrtva jer je ulickana, dama je i ne može biti bezobrazna, a on svaki put može spustiti, može ju ponižavati i pokazivati da je faca.
Ovomu treba dodati i Milanovićev eros koji koristi kad komunicira sa ženama. On zna da je Kolinda za prosječnu esdepeovku odvratna ulickana babetina koja je pobijedila, njihova konkurencija. Svaki put kad Milanović ponizi Kolindu esdepeovke doživljavaju zadovoljstvo. Njegovo ponižavanje Kolinde je adresirano prema svojoj biračkoj publici, onim ženama koje Kolindu ne mogu smisliti, takvih je jako puno u lijevo liberalnom dijelu publike.

Ako bi SDP pobijedio gledali bismo četiri godine balkanskog teatra i nadjmudrivanja uz ozbiljne sukobe, pri čemu je za Milanovića razdjelna crta osobna emocija, a ne ideološka.

Ako bi SDP pobijedio nastavila bi se trenutno zamrznuta teorija „mi ili oni“. SDP je tijekom tri godine pokazao svoj odnos prema braniteljima, sad je zatišje, ali bi nastavili tamo gdje su stali. Metode su milanovićevske: sarkazam, poniženje i dodavanje soli na rane s velikim užitkom jer je osobno pogođen kao onaj koji nije sudjelovao.

Za gospodarstvo bi se trend oporavka u niskim razmjerima nastavio jer nam slijedi bolje povlačenje iz EU fondova, ali bi struktura vlastitih tvrtki ostala nedovoljna da se pokrene nešto novo. Razlog tomu je emocionalna odbojnost koju većina ljevičara ima prema privatnom gospodarstvu.

U svakom slučaju bi nam kao točka na „i„ ostala vesna Pusić i njezina interesna skupina.

U nacionalnom pogledu pobjeda SDP-a bi značila daljnju denacionalizaciju i povratak drugova i drugarica bez srama i pokajanja. Četiri godine vladavine su bile samo početak, za stvarne promjene je potrebno dva mandata. SDP bi nastavio svoju politiku koja je bila vidljiva do prije pola godine.

Ono što je šteta, a odnosi se na SDP, je činjenica da SDP u četiri godine nije uspio ozbiljno stvoriti hrvatsku ljevicu i dugoročno postati stabilan hrvatski faktor socijalnog napretka.

Najveća prednost SDP-a je svakako činjenica da su platili Amerikanca i da ga za sada slušaju. No, ako istraživanja pokažu da SDP dobiva izbore, onda je moguće da Milanović otpusti kočnice.

Brown me podsjeća na američkog rudara koji u rukama drži bocu nitroglicerina i pazi da ne ekspolodira. Na njegovu sreću HDZ očito nema pojma kako bočicu promućat.

Pokušao sam biti objektivan, al to sigurno ne mogu biti jer je meni kao nacionalno odgojenom Hrvatu nebirljiva stranka koja još uvijek časti Tita.

Svejedno se nadam da nisam bio presubjektivan.

Vinko Vukadin

>>IZBORNI TAKMACI –  analize svih stranaka i kandidata (HDZ)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Izvori i karakter nove komunističke revolucije

Objavljeno

na

Objavio

Gotovo nitko nije reagirao na moje opomene da se u cijelom svijetu, dakle i u Hrvatskoj, događa nova komunistička revolucija (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). I da ona pobjeđuje. Zato ovdje o njoj pišem otvoreno i sve čitatelje upozoravam da razmisle o napisanom.

To što se zbiva u hrvatskom javnom prostoru nije hrvatska specifičnost nego zapljuskivanje sve jačih valova komunističke revolucije koja se širi svijetom, a nas tek blago oplakuje jer smo na razini svijeta nevažni. Osim toga, hrvatski narod je još uvijek okrenut vjeri i domoljublju, a hrvatski komunisti nemaju ni vođu niti jake ljude koji bi bili kadri otvoreno udariti na temelje hrvatskoga društva, a time i države.
Komunistička revolucija je planirana svjetska subverzija, a ne niz gluposti

Nova komunistička revolucija nije aktivnost besmislenih „nevladinih“ udruga, esdepeovsko bulažnjenje u Saboru, ni feministička neuroza. Ona je plan. Ona je planirana prije mnogo godina, kao izravni nastavak komunističke revolucije koju je smislio Marx i koje su u različitim dijelovima svijeta vodili ljudi na kraju identificirani kao masovni ubojice: od Lenjina, preko Staljina, Tita, Ceausescua, Castra, Mao Zedonga i Pol Pota (http://www.vency.com/wars.html), sve do Kim Jong-una.

Nakon neuspjeha komunizma izvan Sovjetskog Saveza i njegove propasti, novu komunističku revoluciju planirali su mnogi marksisti, a napose takozvana „Frankfurtska škola“ (https://hr.wikipedia.org/wiki/Frankfurtska_%C5%A1kola). Zato danas komunisti sebe nazivaju „Nova ljevica“ (https://hr.wikipedia.org/wiki/Nova_ljevica), iako u biti promiču Marxov komunizam. No sada je on u novom pakiranju! Ne stavljaju više žarište na izrabljivanje radnika, nego na sasvim druge društvene skupine; radnici se više ne spominju ni u najduljim i najdosadnijim neomarksističkim tekstovima. No iz te „dosade“ vreba ono isto zlo koje je u 20. stoljeću odnijelo stotine milijuna života – čisti, destilirani komunizam Marxa, Engelsa, Staljina i Tita.

Što zapravo žele komunisti?

Nakon propasti svih radničkih komunističkih revolucija, sada se komunisti prividno jako zalažu za „ljudska prava“, navlastito „prava“ žena, osoba s čudnim seksualnim nagonima, za miješanje rasa s različitih kontinenata (migranti), i za stanje društvenih skupina koje nemaju kapacitet osobnog privređivanja za prosječno dobar život, a svijet pozivaju na „globalizaciju“ plašeći ga globalnim zatopljenjem.

Ali i to je varka, kao što je varka bio i „interes za stanje radnika“ u 20. stoljeću! Komuniste ne zanima nitko, nego ih vodi želja da razore društvo, tako da više nema država, nacija ni vjere, da nestane obitelj, ljubav, čast i dostojanstvo i da u nastalom kaosu oni, više ili manje skriveno, preuzmu svjetsku vlast. Isto kao što su je preuzimali i u 20. stoljeću, a pravili su se da su jednaki radnicima!

Među komunistima njima i njihovim podržavateljima većina nije svjesna neomarksističke teorije i plana kao ni činjenice da ih vode skriveni svjetski komunističke vođe! Ali privlači ih promjena koja obećava manje rada a više primanja, manje morala a više razvrata, manje odgovornosti a više vlasti. Bez domoljublja, obitelji, vjere i ljubavi život im je besmislen i dosadan pa se popodne zanimaju za promjene koje su na prvi pogled dopadljive.

„Represivna tolerancija“!

Vodeći mislilac „Frankfurtske škole“ bio je Herbert Marcuse. On je bio pametan čovjek opsjednut idejom da definira i izazove revoluciju. Mogućnosti revolucije tražio je u svakom aspektu ljudskoga života i u većini ih je našao. Izravno je izazvao međunarodnu studentsku bunu 1968. Za današnje stanje zapadnoga društva koje je pokleknulo pred komunističkom revolucijom, najvažniji su radovi upravo Herberta Marcusea. On nije manje velik i manje opasan od samoga Karla Marxa.

Kad se čitaju Marcuseove ideje pisane prije 50 godina vidi se da su se sve ostvarile ili se obilato ostvaruju. Godine 1965. Marcuse skovao je naziv „represivna tolerancija“ (https://www.marcuse.org/herbert/pubs/60spubs/65repressivetolerance.htm), gdje „repressive“ znači „obuzdavanje, represija, suzbijanje, ugušivanje“. Tolerancija koja je represivna, koja guši! On je ustvrdio da se tolerancija ne smije primijeniti jednako na sve, jer „ako je jednaka za sve onda je oni jači bolje koriste za sebe“. Zato je treba obuzdati. (Po toj logici dobrim bi učenicima trebalo zabraniti školovanje.)

Marcuseova represivna tolerancija mora diskriminirati. Diskriminirati tako da „oslobađa“, a „oslobađa“ tako da protežira slabe a obuzdava jake. Slaba je politička ljevica, a jaka je politička desnica, dijagnosticirao je Marcuse! Pa se mora diskriminirati tako da se protežira ono što on smatra lijevim, a obuzdava ono što on smatra desnim. Lijevo (i slabije) su studenti, intelektualci i manjine svih mogućih vrsta. Desno (i jače) je poslovni sektor, vojni sektor i sve djelatnosti koje on smatra zaštićenim, pa desnica rukovodi, gomila bogatstva i sprječava društvene promjene.

Vidimo da je od vremena Marxa i Lenjina promijenjena struktura ljevice (nema više radnika), a desnica, koju treba diskriminirati, ostala je ista – poduzetnici, rukovoditelji, vojni sektor, (zaštićene) religije, političari, bogati ljudi i „desničarski“ novinari, pisci i drugi intelektualci. Točno oni koje je Tito pobio 1945.: vojska, poduzetnici, svećenici, novinari, političari i intelektualci! Marcuseova shema je ista, ali ne traži smaknuće nego diskriminaciju – ušutkivanje i medijsku blokadu.

Citirajmo ga:
„Ne smiju se blokirati putovi koje može razviti subverzivna većina, a ako budu blokirani organiziranom represijom i indoktrinacijom, njihovo ponovno otvaranje može zahtijevati naoko nedemokratske mjere. One bi uključile povlačenje toleriranja slobode govora i okupljanja onih skupina i pokreta koji promiču agresivne politike, naoružavanje, šovinizam, diskriminaciju na osnovi rase i religije, kao i onih koji se protive proširenju javnih dobrobiti koje stoje na raspolaganju, zdravstvene skrbi, itd. Štoviše, povratak slobode mišljenja može tražiti nova i rigidna ograničenja u izobrazbi i praksi obrazovnih ustanova koje, samim svojim metodama i koncepcijama, služe zatvaranju svijesti unutar uspostavljenog svijeta govora i ponašanja.”
On dakle tvrdi da istinska demokracija treba zabranu temeljnih ljudskih prava za one koji zastupaju konzervativne stavove, kao i za postupke koje on smatra agresivnim ili diskriminatornim. Ustraje da stvarna sloboda mišljenja mora uključiti nastavničku indoktrinaciju studenata. „Oslobođenje „prezrenih na svijetu“ zahtijeva obuzdavanje ne samo njihovih starih nego i novih neprijatelja.“
Pročitajte ponovno i promislite – zar to nije upravo ona škola u koju ste išli za vrijeme komunizma? One koji ne misle kao „ljevica“ danas više ne će pobiti (iako se služe nasiljem), nego će im milostivo zabraniti slobodu govora i djelovanja. „Verbalni delikt“ danas nosi ime „govor mržnje“.

Hrvatski komunisti

Važno je uočiti da u Hrvatskoj samo najslabiji marksistički učenici sebe još uvijek nazivaju komunistima. Ne nazivaju se ni neokomunistima, niti „novom ljevicom“, jer malo je tko od njih čitao H. Marcusea (https://hr.wikipedia.org/wiki/Herbert_Marcuse), A. Gramscija (https://hr.wikipedia.org/wiki/Antonio_Gramsci), Rudija Dutsckhea (“dugi marš kroz institucije”) i druge neomarksiste. Većina ih zapravo i ne zna što radi; oni su loši učenici loših hrvatskih marksističkih učitelja. Vuče ih prilika za kruh bez rada, znanja i napora i za vlast bez odgovornosti. Zato sebe komunisti u Hrvatskoj nazivaju „antifašistima“ – iako je „antifašizam“ tek istrošeni trik povratka komunističke vlasti (http://kamenjar.com/dr-matko-marusic-kako-su-ubojice-sebe-proglasili-osloboditeljima/). To davno prevladano učenje Josipa Broza i Ivana Fumića u Hrvatskoj je još uvijek komunistički hit. Milorad Pupovac je toga svjestan, ali „antifašizam“ podržava jer nema drugoga načina da objasni srpske pokolje svojih sugrađana Hrvata (https://kamenjar.com/pupovac-saboru-izrekao-veliku-laz-koja-vodi-jos-vecu-istinu/). Njega pak oponaša Veljko Kajtazi, toliko uspješno da Faktograf cenzurira one koji Kajtaziju blago kažu da možda ipak pretjeruje (https://narod.hr/hrvatska/igor-vukic-pisao-faktografu-vezano-za-broj-roma-ubijenih-u-jasenovcu-podatak-kada-su-pocela-privodenja-roma-u-jasenovac-nije-tesko-provjeriti).

No postoji i jedan broj onih koji su na plaćama iz inozemstva, otamo dobivaju upute i znaju što rade. Oni onda šire neokomunizam, a stare laži o „antifašizmu“ dobro im dođu. Tako su u Hrvatskoj prošle Istanbulska konvencija, Marakeški sporazum i zakon o partnerstvu; narod je jedva spasio definiciju braka, ali izgubljena je definicija obitelji. Reforma školstva usmjerena je točno prema Marcuseovim postulatima (v. sadržaj Građanskoga odgoja), učenici vladaju školama, Faktograf i pravobranitelji cenzuriraju „govor mržnje“, a SDP gura legalizaciju marihuane, financiranje skupih lijekova i postupaka za koje se zna da nisu djelotvorni, te huška radnike i sindikate da traže plaće i mirovine za koje hrvatsko društvo svojom produktivnošću nema novca. Barem pola od tisuća nevladinih organizacija špijunira Hrvatsku i Hrvate za strane centre moći i pritom nesmetano izmišlja detalje koji pridonose slici „fašizacije“ hrvatskoga društva. Stvar je otišla toliko daleko da o „buđenju fašizma u Hrvatskoj“ trubi čak i službena Slovenija u svojim nastojanjima da se dokopa hrvatskoga mora.
Ne ćemo još dugo izdržati. Moramo sve rečeno shvatiti i prema njemu se postaviti. I djelovati. Demokracija pripada i nama.

Ako želite komunizam – izvolite

Rasprava o propasti čovječanstva ako pobijedi nova komunistička revolucija uzela bi nam previše prostora, pa ću samo podsjetiti da komunistička revolucija uvijek cilja na ukidanje država i nacija i uništenje vjere i religije. Netko kome nisu važni država, nacija i vjera može reći da je dobro da pobijedi ljevica, jer će se povećati plaće, mirovine, radnička prava i socijalna sigurnost. Takvo razmišljanje je čista ludost, jer nema tog novca koji može platiti sve što nova (kao i stara) komunistička revolucija traži. Najbolje objašnjenje apsurdnosti „socijalističkih“ dale je gđa Margaret Thatcher: „Problem sa socijalizmom je u tome da on uvijek ostane bez tuđega novca“, te „Globalno zatopljenje je čaroban izgovor za globalni socijalizam.“(https://www.conservativebookclub.com/14052/quotes/margaret-thatcher-on-socialism).

Zato hrvatskoj javnosti ovo pišem kao ipak vrlo ozbiljnu opomenu. Vrijeme je da se toj revoluciji opru oni koji je ne žele, koji misle da je štetna i da će upropastiti i Hrvatsku i svijet. Meni se ima pravo ne vjerovati, ali onda treba proučiti izvore koje navodim i brojne druge, napose one koje su pisali planeri suvremene komunističke revolucije.

Matko Marušić, Split

https://narod.hr/hrvatska/prof-dr-sc-matko-marusic-pupovac-podrzava-antifasizam-jer-nema-drugoga-nacina-da-objasni-srpske-pokolje-hrvata

Dr. Matko Marušić: Kako su ubojice sebe proglasili osloboditeljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Krešimir Ćosić: Zašto Sarajevo danas zaboravlja sve što se događalo u ljeto 1995.?

Objavljeno

na

Objavio

Ignoriranje povijesnih činjenica pridonosi urušavanju povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija, a sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u BiH

Povijesna događanja vezana uz prvu i drugu bihaćku krizu te operacije hrvatskih snaga Zima 94 i Ljeto 95 manje su poznata široj hrvatskoj javnosti, no upravo tim vojnim operacijama Hrvatska vojska spriječila je pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994., te ponovno u ljeto 1995.

Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici jer je u gradu bilo nešto manje od 200.000 stanovnika. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su tada da je pad Bihaća samo pitanje dana. Grad je bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana.

Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona.

U nastaloj situaciji, koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije drže Bihać u potpunom okruženju.

Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću, Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH.

Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.

Dana 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Červenku navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva djela, a 5. korpus razbijen”, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava”. Zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”.

Kao i na prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Dana 25. srpnja započela je operacija Ljeto 95 čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto 95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin?

Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika, kao i snaga Hrvatske vojske. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost.

Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona, koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde, krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać.

Nakon masakra u Srebrenici, Bihać, dakle, opet postaje glavni cilj velikosrpske agresije. Dana 19. srpnja 1995. “Srpska Vojska Krajine” počinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.

Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika “SVK”, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”.

Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu.

Dakle, kao odgovor na drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto 95 te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno, drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima 94, spašavaju Bihać te stvaraju sve preduvjete za početak Oluje!

Brutalni napad na predsjednicu RH, ljeto 2019.

Danas, 24 godine poslije sve te povijesne činjenice službeno Sarajevo ignorira i pokreće do sada neviđenu medijsku agresiju na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Republiku Hrvatsku, zbog navodnih i neprovjerenih izjava koje je prenio izraelski Jerusalem Post prilikom njezina razgovora s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom.

Tom prilikom predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavljuje: “…nije Bosna i Hercegovina nestabilna, nego Kolinda Grabar-Kitarović, ona iznosi brutalne neistine, riječ je o podvalama, želi se inscenirati nešto što bi narušilo ugled naše države…”

Nadalje, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović nastavlja: “…riječ je o lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima koja ima sve elemente fašizma, neka se predsjednica Republike Hrvatske pozabavi rastućom radikalizacijom i militantnim neofašističkim pokretima u svojoj zemlji…” SDP BiH: “…neprihvatljiva je i zapravo bezobrazna izjava predsjednice susjedne zemlje koja falsificira činjenice…” SDA: “…zlonamjerne optužbe koje je iznijela predsjednica Republike predstavljaju izraz njene sve izraženije islamofobne politike prema BiH i Bošnjacima, koja se temelji na ideji etničke i vjerske supremacije i ima elemente fašizma, a u Hrvatskoj se tolerira rast militantnih ustaških i neonacističkih pokreta, koji slave NDH i ratne zločince…”

U međuvremenu, napisi Jerusalem Posta da je Hrvatska predsjednica u Izraelu optuživala susjednu BiH pokazali su se netočnim! No, sudeći prema društvenim mrežama, zakotrljala se nova lavina netrpeljivosti između Bošnjaka i Hrvata, kako unutar BiH, tako i između RH i BiH. I nakon svega hrvatska predsjednica RH ističe: “Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima RH i BiH.

U posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni. Trebali bismo, međutim, razgovarati o suradnji, kako možemo jedni drugima pomoći u rješavanju problema. Hrvatska je tu i ostaje spremna pomoći svakoj susjednoj državi uključujući i BiH u procesu reformi, kako bi što prije postali članicom EU”, kazala je predsjednica.

“Medijski rat priopćenjima i izjavama na osnovi poluinformacija, jasno oslikava političku stvarnost koju svakodnevno proživljavamo u Bosni i Hercegovini. Političko Sarajevo i cjelokupno vodstvo bošnjačkih političkih predstavnika, zadnjim orkestriranim i usmjerenim napadima obrušenim na Hrvate u Bosni i Hercegovini, ne libi se napasti izmišljenim izjavama i dužnosnike susjedne nam i prijateljske Republike Hrvatske”, navodi se u reagiranju Hrvatskog narodnog sabora BiH.

“Bošnjaci ovakvim pristupom nastoje se obračunati s Hrvatima kao najmalobrojnijim konstitutivnim narodom u BiH, koristeći sve alate političkog i medijskog utjecaja, pri pokušaju oduzimanja svih političkih prava konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH. Evidentna nervoza i medijska histerija koja dolazi iz kuhinje političkog Sarajeva jasno nam govori kako su izmjene Izbornog zakona za koje su zalažu iz Hrvatskog narodnog sabora neizbježan dio europske BiH”, navodi se u očitovanju HNS-a BiH.

Nekontrolirane i agresivne izjave predstavljaju sigurnosni problem.

I, na kraju, na jednom od svojih zadnjih obilazaka Afganistana kao član NATO-ova parlamentarnog izaslanstva, analizirajući afganistansku sigurnosnu scenu, pripremio sam jednu studiju o utjecaju nekontroliranih izjava i pretjeranih emocija u javnom prostoru na globalnu sigurnost, čiji su pojedini dijelovi kasnije objavljeni u formi članaka u uglednim međunarodnim časopisima US-China Journal for Public Administration, kao i Journal of Cyber Psychology, Behavior and Social Network.

Nažalost, snažne i pretjerane emocije i poruke u javnom prostoru današnje Bosne i Hercegovine koje dolaze iz službenog Sarajeva omogućuju bolji i dublji uvid u političku i sigurnosnu situaciju u toj državi.

Takve nekontrolirane i agresivne izjave mogu imati za posljedicu daljnju radikalizaciju političkog i medijskog prostora u susjednoj nam državi prijeteći miru, sigurnosti i stabilnosti u čitavoj regiji. Toksična snaga snažnih negativnih emocija koja tamo danas dominira upozorava na dramatičnost sigurnosne i političke scene koja nastaje kao rezultat nekontroliranih izjava i emocija pojedinih političara u javnom prostoru susjedne i prijateljske BiH.

Ovakav rat riječima i izjavama rezultat je dubokog nepovjerenja koje produbljuje sadašnju političku krizu te izaziva strah, ljutnju, razočaranje i frustracije među običnim ljudima. Snažne i zapaljive negativne emocije pojačavaju ekstremne političke stavove, nažalost pridonose daljnjoj radikalizaciji političke scene, što sve skupa predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik.

Zbog toga danas zaboravljajnje povijesnih činjenica nakon gotovo 25 godina doprinosi daljnjem urušavanju međusobnog povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija.

Sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u susjednoj nam Bosni i Hercegovini unatoč ogromnim naporima međunarodne zajednice za uspostavljanjem mira, sigurnosti i stabilnosti. Navedene nekontrolirane izjave i poruke znak su duboke političke krize, nezadovoljstva i nestabilnosti u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Krešimir Ćosić / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari