Pratite nas

Analiza

IZBORNI TAKMACI – analize svih stranaka i kandidata (HDZ)

Objavljeno

na

Vinko Vukadin je pokušao napraviti analize svih stranaka i kandidata. U ovom prvom dijelu predstavljamo analizu HDZ-a i Karamarka.

[ad id=”68099″]

Nakon toga u slijedećim nastavcima slijedi SDP i Milanović, onda idemo redom druge opcije. Karamarkovi partneri, Milanovićevi partneri, pa HSP blok, pa ORAH i Josipović, onda Jaca i Čačić, MOST i obiteljske verzije.

Unaprijed vas upozoravam da ne čitate ako ste član bilo koje stranke i očekujete da hvalim bilo koga. Pokušat ću biti racionalan jer za emocije nije vrijeme ni mjesto, kaže Vukadin.

HDZ – novi ljudi za novo vrijeme?

Najveća hrvatska stranka nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Kako god da stojite naspram HDZ-a uvijek ćete pisanjem ili izjavama o njima izazvati porugu, psovku ili pljesak. HDZ po svojoj prirodi ne može biti stranka o kojoj svi nemaju svoj stav. Priča o stvaranju države je lijepo upakirana, koristi se tamo gdje treba i tamo gdje je malo pretjerana.

Neupitno je da je HDZ bio na vlasti kad je stvarana država, ali je neosporivo da je HDZ bio najduže na vlasti i zbog toga je sve pozitivno oko stvaranja države isto tako povezano s image-om stranke kao i sve ono što je negativno, prije svega osjećaj naroda da je prevaren u privatizaciji, da su političari uglavnom lopovi i nekadašnji udbaši, da HDZ služi uglavnom za uhljebe.

Da bi se taj dojam razumio potrebno je prošetati do samih početaka samostalnosti i tadašnjih odnosa snaga te eliti koja se formirala iz nekadašnje vlasti. HDZ je nastao kao pokret naroda i produkt simbioze naroda, političkih kalkulatora i naivnosti mnogih koji su težili slobodi. Upravo zato je HDZ neka vrsta pregleda hrvatske sudbine krajem 20. stoljeća, a ta sudbina je bila sjajna, pozitivna, teška, krvava, razočaravajuća.

Kad govorimo o HDZ-u onda moramo govoriti o percepciji iznutra i izvana. Iznutra je HDZ još uvijek dobro organizirana stranka koja ima svoje briačko tijelo, ali svako vodstvo ima i veliku opoziciju. Izvana je HDZ stožerna domoljubna stranka, ali i izdajnik pravih hrvatskih interesa ili, za jugofilni dio političkog spektra, jedini opasni protivnik.

Ovisno o perspektivi HDZ izaziva bujicu pokloništva ili oluju prokletstva.

Gledajući ove izbore možemo reći da su oni za HDZ, ali i za narod odlučujući. Gospodarska situacija je izrazito loša, emigranti su problem, narod se iseljava, optimizam iz rata je nestao, a na njegovo mjesto je stupilo razočaranje, što realno, što medijski isforsirano. HDZ se još uvijek nije oslobodio image-a koji mu uporno nabijaju mediji, da se radi o interesnoj zajednici koja je narod prevarila. Mediji sustavno o HDZ-u pišu kao o lopovima koji su pokrali i prevarili narod. HDZ očito na to nema adekvatnog odgovora i tu je njihov glavni nedostatak. Bez ulaženja i ispravnost i dokumentiranost ovakvih teorija na HDZ-u je da pokaže da to nije istina i da je današnji HDZ drugačiji od onoga Ive Sanadera. No to im uporno ne uspijeva. Upravo tu ja vidim glavni problem i opasnost za HDZ u izborima jer očito je da mediji nisu u rukama HDZ-a, a oni kao da ne znaju kako to stanje promijeniti.

Glavni HDZ-ov argument za ove izbore je trebao biti gospodarski program, al ako pogledamo kako je do toga došlo onda ćemo primijetiti da su mediji mjesecima pisali da je program najvažniji dio koji narodu treba. Sad kad je HDZ izišao s programom on je postao šprdnja. Zaključak je da je program mišolovka za naivne, a ne ono što dobiva izbore. Naravno da ima i objektivnih razloga, al oni su samo marginalni u odnosu na gospodarski program. Uopće ne sumnjam da narodu treba oporavak gospodarstva, ali sam duboko uvjeren da niti najbolji program ne može pobijediti na izborima. Da bi program bio odlučujući onda bi narod morao biti izrazito politički pametan i distanciran, a to hrvatski narod nije. Tomu u prilog ide mali milijun dokaza koji pokazuju da javnost i narod uopće ne razmišljaju u brojkama i činjenicama, inače nebi bankrotiranu privredu druga Tite promovirali kao vrijeme u kojem je bilo bolje. No, HDZ je nasjeo na tu priču i ušao u kampanju s programom, natrpanim svim i svačim, nedovoljno dizajniranim za izbore i po mojoj skromnoj procjeni loše prezentiranim u javnosti. Razlog je prenatrpanost i nepostojeća prepoznatljiva crta demokršćanskog. Nabacano sve i svašta. Za izbore poprilično pretjerano.

Sljedeća točka su ljudi. HDZ uporno tvrdi da ima ljude, al ako se ozbiljno pozabavimo ponuđenim licima onda ćemo lako utvrditi da u medijima prevladavaju uglavnom stara lica ili osobe kojima se olako nakalemi neka afera ili aferica. Za odlučujuću kampanju malo prenonšalantno. Izgovor da su mediji bezobrazni je objašnjenje, ali ne rješenje. Po mojoj procjeni HDZ ipak nije dosljedan.

Jasno mi je da je teško poslati Šukera, Šujicu, Jandrokovića ili nekog iskusnog lisca u penziju, al onda je to uskakanje sebi samome u usta kad se govori o novim ljudima za nova vremena. U teškim vremenima se moraju provoditi teške odluke, a jedna od njih bi svakako bila lsutracija vlastitih redova.

Brutalno, ali efikasnije od stalnog opravdavanja i gublejnja energije na ljude umjesto da se bavimo narodnim problemima. Ponekada mi se čini da HDZ jednostavno nema ljude ili snage da opet psotane pokret, pokret u kojemu su bili najslobodniji i najpametniji, a ne najposlušniji. Stari ljudi, pa makar da su i najbolji, nude jednostavnu metu za svakog protivnika, a to je neodgovorno i od onih koji se guraju u prvi red i onih koji uporno govore o novim ljudima, a nude stare face.

Dijaspora je i na ovom području opet postala samo lijepa parola u nekom emigrantskom klubu, što HDZ-u oduzima vjerodostojnost kad govorimo o povezivanju naroda. Tu vidim glavni problem stranke koja želi pokrenuti Hrvatsku. Stari trn se ne oštri. Trikovi ne pomažu.

U ovo područje spada naravno i sam predsjednik HDZ-a Karamarko. Kao niti i jedan jedini političar, Karamarko je izložen pravoj medisjkoj histeriji i linču prve klase.

Nijedan hrvatski političar nije u medijima toliko ponižavan i toliko prozivan, iako objektivno niti je nosio odgovornost za stranku niti je bio šef države, al on osjeća svu silinu medijske kamarile koja je u službi službene politike.

Zanimljivo je što mu se to predbacije: da je bio kod Mesića reći će nacionalisti i Milanović, da je smušen reći će oni koji obožavaju retoričare, da je bio špijunčina reći će navodno liberalni. Sve su to izrazito nepolitičke kategorije, osim ove s Mesićem, al one prolaze jer su mediji od smaog apočetka Karamarka odabrali kao zahvalnu metu. Očito mu lijevi mediji ne mogu oprostiti lisičine na Boljkovčevim rukama. Karamarko sigurno nije veliki govornik, al zar Sanader nije bio vrhunski govornik? Karamarko je glavna meta, ali i glavni protivnik socijalsitičkoj ekipi. On je dokazano radio ono što je govorio, a toga se ipak neki boje. Priča oko Mesića je za domoljubne grupe uvijek argument iz rukava, al ne više od toga jer po toj logici bismo mogli svakome predbaciti ponešto. Ono što je Karamarkov problem su svakako ljudi koji mu sada drže plašt dok se kreće prema tronu, a koji će nakon eventualnog poraza okrenuti leđa, a takvih je u HDZ-u jako puno.

Mnogi Karamarku ne mogu oprostiti da je pobijedio Kujundžića, Jacu i Milinovića, a glavni val antipatije prema Karamarku dolazi iz samoga HDZ-a, ne službeno, al u neslužbenim pričama. Pri tomu je špranca uvijek ista: ma on je smušen, nema karizmu, mediji ga rado predstavljaju kao oličenje zla, a glavni argumetn je da je bio šef tajne službe. Hrvatski paradoks koji je moguć jer Hrvati prema državi i tajnoj policiji imaju ambivalentan odnos.

Zanimljivo je da skoro svi, koji Karamarka upoznaju osobno, govore o njemu kao izrazito komunikatvinom i simpatičnom tipu. Sa svakim razgovara, sa svima se uslika i svakoga pozdravi kao da su stari znanci. Možda je u tome njegov problem. Mediji su obožavali bahatoga Ivu, a sad je očito i Milanović njihov miljenik. Karamarko ne spada u tu vrstu. Po meni je to najveća HDZ-ova prednost. Baš Karamarko, al znam da sam usamljen u toj ludosti.

Sljedeće područje koje bi moglo biti odlučujuće je sama kampanja. HDZ je započeo kampanju u strahu, tjeran od medija da nema program, izazivan od Milanovića koji traži osobni sukob i sa stalnim teretom Sanadera i drugih starih problema. U tom kontekstu je kampanja počela mirno, odmjereno i pomirljivo, samo program. No, to je očito bilo premalo jer se protivnici ne drže onoga što su tražili od HDZ-a, nema programa i puca se iz svih oružja uglavnom po jendoj osobi. Već sam rekao da mi je program prenatrpan, a i sam odabir naziva 5 plus podsjeća na školu i đake, a ne na politički program. Snaga HDZ-ove kampanje će biti rad na terenu, a HDZ ima dobru infrastrukturu i birače koji u krizi biraju sigurno. To mu je najveća prednost.

Što možemo očekivati ako HDZ pobijedi?

Ovo je najteže pitanje jer se HDZ izgleda uplašio ljevičarske priče da lustracija nema smisla i nasjeli su na priču da je program jedino što narodu treba. U ovom kontesktu je očito da postoje pokušaji da se HDZ odmakne prema liberalno lijevom nbiračkom bloku, a tamo za njih i njihovu izbornu ideju nema mjesta. HDZ kao mješavina liberalno razvodnjenog nacionalizma i prigodnog katoličanstva je kao slijepo crijevo. Postoji, kad nestaje zaboli, al nitko nema pojma čemu služi. Ako HDZ pobijedi i bude provodio liberalno razvodnjenu politiku koja odgovara interesnim lobijima onda će sam sebe proglastiti nepotrebnim.

Velika prigoda za HDZ, ako pobijede, je da su dobiuli prigodu da opet postanu hrvatski, demokratski i zajednica. To mogu psotići ako provedu kakvu takvu lustraciju, ako zabrane promoviranje petokrake i druga Tita, ako depolitiziraju TV i da konačno započne projekt demokratizacije. Isto tako očekujem da dijaspori da mjesto koje će joj omogućiti da sudjeluje u projektu obnove. Time bi HDZ djelatno pomogao napretku naroda i vratio se svojem izvoru općenarodnog pokreta.

Iz programa je vidljivo da možemo očekivati proobiteljsku politiku, jačanje slobode za gospodarstvo i jači angažman u BiH. Iz Karamarkovog osobnog pristupa Sanaderu i Boljkovcu možemo očekivati da će ipak pokrenuti postupke koji će nas udaljiti od Jugoslavije i unutarpartijskog nepotizma. No, rezovi u vlastitoj stranci će biti neophodni ako želi pomoći stranci i narodu.

Ovaj pristup i izbori su prigoda za HDZ je da narodu pokaže da onaj stari HDZ ne postoji. Ako Karamarko misli iskreno kad kaže da karijeristi iziđu iz stranke, onda je to veliki korak prema napretku, ako je to samo ispraznica onda bi HDZ nakon eventualnog novog razočaranja mogao postati samo dio povijesti. Može li HDZ pobijediti?

Ako itko može pobijediti PR Zorana Milanovića, onda je to HDZ sa svojom infrastrukturom, iskustvom u izborima i kakvom takvom domoljubnom retorikom koja pokazuje da nije sve crveno.

No, da bi HDZ pobijedio morat će ozbiljno shvatiti snagu amerikaniziranog pristupa kampanji. Samomotivacija po načelu „mi smo pobjednici“ je simpatična, al opasna. Izbori su prevažni da bi bilo koja stranka bila lagana za pobijediti.

Što bi narod dobio ili izgubio ako bi HDZ pobijedio.

Što bi dobio ovisi o tomu hoće li HDZ provoditi odgovornu politiku u odnosu na narodni novac, državu, naciju i obitelj. U ovaj kontekst ulazi i problem socijalnih slojeva kao što su blokirani.

Ako HDZ opet bude mjesto uhljebljivanja polupismenih lopova onda je iz narodne perspektive bolje da nestanu s lica zemlje.

Ovdje vidim opasnost od takozvanih koalicijskih partenra koji su više rubna pojava nego obogaćenje, al imaju visoke apetite u pogledu budućih pozicija.

Tu vreba velika opasnost, oko i kod navodno iskusnih kadrova koji već sada naručuju fotelje na veresiju. Ako bi HDZ dobio vlast, ali nebi primijenio odnos prema vlasti, mladeži, struci i narodu, onda bi narod izgubio jako puno jer bi mu bila ubijena nada, a propagatori teorije da je hrvatska država velika prijevara, bi dobili zamah.

Po zakonu fizike svaka praznina se brzo popuni pa bi nestanak ovakvog HDZ-a značio slobodan prostor za veliki broj novih stranaka. Nestankom HDZ-a bi nacionalna ideja izgubila jako puno jer anacionalna još uvijek djeluje kompaktno. Zato je odgovornost HDZ-ovih čelnika izrazito velika.

Što narod može dobiti ako HDZ pobijedi?

Ako HDZ pobijedi, a pod uvjetom da Karamarko ne laže kad govori o novom pristupu, onda bi narod mogao dobiti jako puno na gospodarskom području jer je očito da HDZ taj problem smatra važnim, njemački stručnjaci nisu bilo tko.

Povezivanje s dijasporom je svakako velika mogućnost za gospodarski pomak, a HDZ to ima u programu. Narod bi dobio novu pronatalitetnu politiku i dokaz da se i najustaljenije organzacije mogu mijenjati.

Ako Karamarko provede ono što govori o braniteljima, onda bi hrvatski narod dobio ono što su mu zadnjih godina ukrali: ponos na svoju povijest i Domovinski rat.

HDZ bi sigurno u međunarodnim okvirima bio stabilan partner, što nije loše za državu koja se nalazi na razmeđi i u vremenima koja traže stabilnost i povezanost sa starom Europom.

O HDZ-u bi se moglo pisati još duže, nadam se da ovo nije predugo i da sam barem malo doprinio predizbornoj odgovornosti.

Ova analiza nije potpuna, a sigurno je obojena subjektivnošću, al je pisana iz iskrene želje da dođe do pomaka prema boljitku za hrvatski narod.

Vinko Vukadin & Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Ojačana nazočnost HV-a na jugu je nužna

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je svečano obilježena 28. godišnjica Hrvatske ratne mornarice, ovaj puta u našem Dubrovniku, gdje se nalazi biser hrvatskog Jadrana. Njene sposobnosti se nakon dugih godina zanemarivanja polako oživljavaju i jačaju.

Flota se remontira i izgrađuje, a znatno je povećan angažman i u mirovnim misijama pa su u proteklih godinu dana po prvi puta u međunarodnu operaciju Sea Guardian u Sredozemlju upućene i raketne topovnjače. Po povratku s te zadaće u luku Gruž je prije nekoliko dana i uplovila raketna topovnjača 42 Dubrovnik, klase Helsinki.

Po prvi puta, provodi i remont pramčanih topova od 57mm koji čine osnovno topničko naoružanje raketnih topovnjača, a provest će se i veliki remont dvije topovnjače klase Kralj.

Krenuti će se u izgradnju drugog obalnog ophodnog broda klase Omiš, dok je prototip, OOB-31 Omiš, koji je također uveličao svečanost u Dubrovniku, zadovoljio sva očekivanja.

Mornarica od prošle godine raspolaže i s borbenom kopnenom komponentom, Satnijom mornaričkog desantnog pješaštva, koja će nastaviti razvoj i jačanje sposobnosti, a baziranost u Pločama, na jugu Domovine, osigurava mir i stabilnost naše zemlje i na tom trusnom području, kao i zaštitu samog juga te Dubrovniku.

Ojačana nazočnost Hrvatske vojske na jugu je nužna s obzirom na često neprijateljsku retoriku koja dolazi iz susjednih zemalja. Izuzetno je važan i Studij vojnog pomorstva koji je uveden prošle jeseni, jer bez specifičnog obrazovanja i obuke nije moguće stvarati kvalitetan i sposoban časnički kadar kakav treba našoj mornarici.

U budućnosti je pak nužno nastaviti gradnju obalnih ophodnih brodova, započeti odabir buduće protubrodskog raketnog sustava koji će zamijeniti RBS-15, te dobro razmotriti potrebu za većim plovilima, raketnim korvetama i izvanobalnim ophodnim brodovima kakvi su daleko pogodniji za međunarodne misije od raketnih topovnjača.

Nužna je i obnova protupodmorničkih sposobnosti, prvenstveno razvojem podmorske senzorske mreže i protupodmorničkim helikopterima. No sve navedeno traži mnogo vremena i još više novca, te nije realno očekivati da se u takve projekte krene u neposrednoj budućnosti.

Nekima se čak i koraci koji su već poduzeti čine malenima, no obnova cjelokupne mornarice iz stanja zanemarivanja dugotrajan je i spor proces koji ne daje rezultate odmah i sada.

Važno je da je pokazana nedvosmislena volja za razvojem Hrvatske ratne mornarice i da će njena budućnost biti svijetla, a naš Jadran i njegovo podmorje, od Istre do Dubrovnika, siguran. Svim hrvatskim mornarima čestitam njihov rođendan, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Republika Hrvatska – država svih njezinih državljana!?

Objavljeno

na

Objavio

Polazeći od činjenice da je biološko podrijetlo jedini stvarni temelj etničkog identiteta svakog pojedinca i zajednice, dok jezik, vjera, kulturna baština, teritorij i pripadajući državni okvir, koji također imaju bitnu ulogu u etnogenezi naroda, to izvorno nisu, nije teško zaključiti kako današnje nacionalne države nije moguće promatrati samo prema njihovim temeljnim prirodnim identitetskim obilježjima, već prvenstveno po obilježjima koji te narode određuju u državno-pravnom i kulturno-političkom smislu.

Iako je za razliku od velike većine europskih naroda hrvatski narod jedan vrlo jednostavan etnički složenac, sačinjen uglavnom od romanizirane ilirske i iranizirane slavenske komponente, neosporno je kako već u sedmom stoljeću mješanjem tih dviju etničkih sastavnica dolazi do stvaranja hrvatskog političkog naroda, koji se onda kroz četrnaest stoljeća postojanja dodatno etnički zakomplicirao, a potom i podijelio, jer su u međuvremenu od njega, na njegovom povijesnom prostoru, nastale čak tri neovisne države i tri različita politička naroda.

Kao nositelj suvereniteta narod je već u Članku 1. Ustava Republike Hrvatske definiran po tzv. političkom načelu, gdje se nedvosmisleno ističe kako u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. U toj jednostavnoj rečenici bila bi sabrana i ostvarena sva povijesna težnja hrvatskoga puka za jednakopravnošću i slobodom, kada u Izvorišnim osnovama istoga Ustava te kasnije u Članku 15. i u njime najavljenom Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina Hrvatska ne bi bila uređena po etničkom načelu kao nacionalna država hrvatskoga naroda, što onda zbog poštivanja jednakopravnosti svih njezinih državljana postaje dovoljnim razlogom posljedičnog ili možda čak i unaprijed ciljanog uvođenja nacionalnih manjina kao zasebnih političkih subjekata, i to već u istoj rečenici.

 Politički narod i etničke zajednice

Postavljanje etničkih naroda na mjesto nositelja državnog suvereniteta može poslužiti održavanju složenih odnosa u nacionalno i teritorijalno podijeljenim državama poput Bosne i Hercegovine, ali ne i uređivanju država kakva je Republika Hrvatska, u kojoj je Ustavom nametnuta etničko-politička podijela postala glavnim čimbenikom sveukupne destabilizacije društva.  Stoga, legitimno je i logično pitati se, a bilo bi dobro na referendumu pitati i narod, treba li Hrvatska pristupiti izmjeni ovakvoga Ustava te umjesto sadašnje narodne republike (od lat. natio: rod, narod), upostaviti pučku republiku (od lat. populus: puk), čime bi se kao nositelje suvereniteta u potpunosti izjednačilo sve državljane Republike Hrvatake, a njihovo etničko podrijetlo, s javne i političke razine, konačno spustilo na razinu privatnosti, gdje mu je i mjesto.

Sadašnje političke nacionalne manjine postale bi tada normalne etničke zajednice, a njihovi bi se članovi, kao što je to slučaj u brojnim državama razvijene demokracije, sastajali po zavičajnim klubovima i tamo njegovali svoje narodne običaje i kulturu. Činjenica da ovakav ili sličan odnos prema etničkim zajednicama imaju najstabilnije demokratske države zapada, u kojima je broj i udio etničkih zajednica u ukupnom stanovništvu daleko veći nego u nas, jasno govori u prilog postavci da je državama nastalim raspadom Jugoslavije nametnut destabilizacijski model usklađen s ciljevima onih politika kojima je u interesu održavanje stanja trajne nestabilnosti i sukoba na jugoistoku Europe, model koji je u praksi onda i dodatno usklađen sa slabošću hrvatske državne politike i jakošću politika nama nesklonih susjednih država.

Etničko svrstavanje stanovništva

Ustavnu definiciju naroda po etničkom načelu potrebno je sagledati i s područja ljudskih prava i zaštite osobnih podataka. U tom smislu, doista je teško pronaći dobar razlog zbog kojega bi se u jednom demokratskom društvu s visokim stupnjem zaštite čak i manje važnih osobnih podataka ustrajavalo na zadržavanju ustavnog rješenja kojime se potiče zadiranje u duboke i često vrlo ranjive slojeve ljudske intime te nameće sustavna etnička podijela i svrstavanje hrvatskih državljana u jedan od predviđenih većinskih ili manjinskih nacionalnih kalupa.

Zbog kojega to razloga, primjerice, ljudi heterogenog etničkog podrijetla, u što uz sve one koji se tako izjašnjavaju spada i značajan dio opredijeljenih pripadnika etničke većine i nacionalnih manjina, ne bi trebali istodobno njegovati sve različitosti od kojih su sačinjeni, umjesto da probirući po obiteljskoj povijesti odbacuju dijelove sebe samih, kako bi s ponuđenog ustavnog menija sebi i svojim potomcima izabrali jednu od dvadeset i tri ponuđene etničke pripadnosti, usklađujući nerijetko svoj identitet s neposrednim životnim okruženjem, prolaznim politikama ili zamišljenim osobnim probitcima. Kao jasno vidljiva posljedica poremećenih odnosa jednoga ovako politički etniciziranog društva prema čovjeku i njegovim temeljnim slobodama dobro može poslužiti primjer nedavnog javnog prekopavanja, utvrđivanja i etiketiranja etničkog podrijetla hrvatskoj nogometnoj veličini Danijelu Subašiću.

Došli smo do trenutka u kojemu se gotovo svakim novim danom iznova potvrđuje koliko je Hrvatskoj potreban jedan ozbiljan politički zaokret, koji bi bio pokretač ozdravljenja svih ostalih odnosa u društvu. Unazad desetak godina u više sam navrata i na različitim mjestima predlagao redefiniranje uloge naroda kao nositelja državnog suvereniteta i stvaranje Druge Republike, što do sada nije zainteresiralo naše lijene političke elite više od razine pukog predizbornog poigravanja ovim svidljivim nazivom. No tada, kao i sada, uz dovoljno mudrosti, upornosti i političke volje, Hrvatska bi u suradnji sa svim zainteresiranim stranama itekako mogla izvršiti potrebne ustavne promijene i javnosti ponuditi tako uređenu državu koju bi svaki njezin državljanin, bio on hrvatskog, miješanog ili potpuno nehrvatskog etničkog podrijetla, imao dovoljno razloga osjećati i voljeti na onaj isti način kako su ju osjećali i voljeli ljudi poput Ivana Zajca, Vatroslava Lisinskog, Luke Sorkočevića, Stanka Vraza, Ljudevita Gaja, Augusta Šenoe, Vlahe Bukovca, Nikole Tesle, Josipa Juraja Štrossmayera, bl. Ivana Meza i brojni drugi poznati i manje poznati podrijetlom ili samo dijelom podrijetla neetnički Hrvati.

 Ustav u službi destabilizacije i vezivanja Hrvatske za tzv. region

Ustavna definicija naroda uvedena po etničkom, umjesto političkom načelu, kojom je uloga državljana kao jedinih stvarnih nositelja državnog suvereniteta svedena na besmislenu i nepotrebnu podijelu u dvije etničke skupine, većinski narod i nacionalne manjine, razlog je zbog čega u Hrvatskoj svjedočimo nepostojanju temeljnih društvenih poveznica koje jednu državu čine državom.

Ovako skrojen državni ustroj i pripadajuća uloga naroda možda su samo primjer lošeg pristupa u rješavanju toga najvažnijeg državnog dokumenta, a možda i posljedica pritiska zainteresiranog dijela međunarodne zajednice na ondašnje političare i stručnjake ustavnoga prava, uz organizacijsku i svaku drugu pomoć ljudstva prenesenog iz ondašnje u današnju duboku državu.

No, koji god i kakvi bili ti razlozi, ostaje činjenica da je Ustav kakvoga danas imamo snažan čimbenik destabilizacije države i temeljni uzrok brojnih nezdravih podijela u hrvatskome društvu. Naravno, nije teško dokučiti da je postojeće ustavno rješenje i duboko u službi sidrenja Hrvatske u mutnim vodama tzv. regiona, kojega se zbog njegove geosteteške važnosti održava u stanju trajne nestabilnosti i neprekinutih sukoba po načelu krvi i tla, stanja sintetiziranog naslovom članka Nikole Stojanovića “Do istrage vaše ili naše”, koji najbolje oslikava zamišljeni kontekst i postavljene gabarite izvan kojih nije predviđen bilo kakav drugačiji način rješavanja nacionalnih odnosa. Slaba je utjeha što pokroviteljima takve politike stvarni cilj nije stvaranje stabilne i prosperitetne male ili velike Srbije, nego održavanje stanja trajne nestabilnosti na području jugoistoka Europe, koje je zbog očuvanja i zaštite njihovih geopolitičkih probitaka jedna od ključnih uporišnih točaka postojećih odnosa u svijetu. Drugim riječima, kada bi kojim slučajem nekakva velika Srbija i bila stvorena, oni bi ju jednako uporno destabilizirali i mrcvarili kako su to kroz povijest činili potencijalno velikoj Hrvatskoj, potičući tada, primjerice, snove o velikoj Bugarskoj ili velikoj Albaniji.

 Druga Republika kao susret pomirenja i povjerenja svih državljana RH

Hrvati su stoljećima opstajali kao narod bez države, dok im danas prijeti propadanje u državi bez naroda. Povijest je puna dokaza kako budućnost jednoga naroda ne ovisi isljučivo o čvrstoći postavljenih granica ili nazivu njegove države, nego prije svega o stanju njegova duha, njegovoj okrenutosti kulturi života, obitelji i izgradnji općeg dobra.

Želi li se doista zaustaviti procese raslojavanja društva i destabilizacije države potrebno je snažnije uključiti sve sada podijeljene društvene skupine u stvaranje uređenijeg, pravednijeg i prosperitetnijeg društva od ovoga danas. Postavljena na drugačijim osnovama, takva Hrvatska više ne bi bila država većine niti manjine, već država svih njezinih državljana, svojevrsni čin uspostave pomirenja i povjerenja sada podijeljenog puka na većinski i manjinski narod, novi susret u kojemu većina trajno odustaje od bilo kakvog oblika nametanja hegemonije manjini, a manjina od podijeljenog prihvaćanja zajedničke države kao vlastite domovine.

Ne učinimo li to sami, takvo će nam rješenje u bliskoj budućnosti ionako nametnuti neka čvršće sjedinjena Europa, koja za cilj i ima stvaranje jedinstvenog političkog naroda. Hoćemo li mi do tada jedni drugima nastavljati zagorčavati živote i uništavati budućnost u zajedničkoj državi, igrajući naše ustavom predviđene uloge u ovom većinsko-manjinskom cirkusu, prije svega, ovisi o nama.

Davor Jurica

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari