Pratite nas

Kolumne

Izborom Komšića nastavio se hrvatsko-bošnjački rat

Objavljeno

na

Apsolutni pobjednik izbora u BiH je Dragan Čović i stranke okupljene oko HDZ-a BiH. Dobili su više od 80 posto glasova svoga, hrvatskog naroda, a u apsolutnom iznosu više nego na prethodnim izborima. Unatoč tomu, formalno ga je pobijedio Željko Komšić. Njemu su Bošnjaci, od svojih 800 tisuća glasova, dali više od 20 posto. Kako je Federacija jedna izborna jedinica, to je bilo dovoljno da Komšić osvoji hrvatsko mjesto u Predsjedništvu BiH jer hrvatska baza ima manje od 200 tisuća birača. U takvom nakaradnom izbornom sustavu Hrvati su inženjering nametanja člana Predsjedništva doživjeli kao bošnjačku osvetu. Poniženi su i oteto im je pravo na zajamčenu konstitutivnost koja se, prije svega, izražava kroz legitimno predstavljanje, piše Jozo Pavković/VečernjiList

Motiv scenarija nametanja predstavnika jest taj što Bošnjaci u Hrvatima vide neprijatelja od kojega u miru žele osvojiti ono što nisu u ratu. Već dugo traje proces oduzimanja prava najmalobrojnijem narodu. Bošnjaci su svojom brojnošću uspjeli Hrvate svesti na nacionalnu manjinu. Ovakav izbor člana Predsjedništva može biti samo dio šireg scenarija razvlašćivanja. Ako se matematičkim manipulacijama s Domom naroda bez legalnih predstavnika uspostavi vlast, prije svega u Federaciji, onda bi to uistinu bio završni, brutalni obračun s Hrvatima.

Posljedice ovakvog izbora bit će dugoročne. Uzdrman je ustavnopravni poredak države, saveznici SDA i HDZ, umjesto suradnje, još će žešće ratovati, dodatno će se pogoršati odnosi Hrvata i Bošnjaka. Provocirat će se budućim odlukama susjedi, prije svega Hrvatska. Iza bošnjačkog izbornog inženjeringa sumnja se kako stoje i Turska i islamski svijet, baš kao Rusija, Srbija i pravoslavlje u Republici Srpskoj. Tko stoji iz Hrvata?! Tek Hrvatska koju se pokušava na svakojake načine, a osobito prijetnjama, ušutkati. Bruxelles se prema svom europskom narodu u BiH ionako odavno odnosi maćehinski. Teško je očekivati njihovu diplomatsku ofenzivu kojom bi nepravdu prema Hrvatima vratili u okvire Daytona. Jer, da su htjeli takvo što uraditi, nisu morali čekati još jedne izbore u kojima je demokratska volja “njihova” naroda pogažena.

Za Hrvate u BiH ovo je izazovno vrijeme. Odluke se moraju donositi razumno. Isključivo demokratskim sredstvima. Dijalog s Bošnjacima nema alternative. Dapače, možda baš u ovim dramatičnim trenucima treba pokrenuti projekt istinske hrvatsko-bošnjačke suradnje. On je jednako nužan objema stranama. U međusobnom iscrpljivanju svi će biti gubitnici.

Prilika za rješenje, i to ono dugoročno, jest da se što prije, bez obzira na rezultate, dogovori provedba presude Ustavnog suda, odnosno izmijeni Izborni zakon. Upravo su njegove izmjene viza za budućnost BiH, jamstvo da će svi narodi biti istinski konstitutivni, bez straha od majorizacije i dominacije brojnijih. Bošnjaci sada trebaju pokazati kako žele zajedničku budućnost u europskoj BiH i s Hrvatima. U protivnom, to što su ovoga puta izabrali dva člana Predsjedništva bit će Pirova pobjeda, jednako kao što je Čović danas samo naizgled gubitnik.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Sud je sud i sud treba slušati’, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu

Objavljeno

na

Objavio

Iako je sezona kiselih krastavaca, bar još malo, neki se ne drže recepata, stavljaju previše octa pa se krastavci prekisele i postadoše neupotrebljivi. Tako i naš Miro umjesto da zasvira tamburicom i pusti pjesmu, ono što najbolje zna raditi, krenu izigravati velikog političara, retoričara i doajena političke filozofske misli.

Piše: Ante Rašić

Baviti se politikom, pogotovo biti predsjednički kandidat, nimalo nije lako, pogotovo ako niste politički i psihički spremni za upuštanje u tu avanturu. Tu više ne igra estradna ili bećarska komunikacija s masama, sad je to nekoliko nivoa više i ulazak u tok političke rijeke, prepune virova, koja će s tebe ogoliti i najveće tajne, odnosno iskopa ti se sve od „stoljeća sedmog”. Mene zapravo, Škoro podsjeća na naturščika, glumi političara i svojim istupima razotkriva više o sebi nego što je mislio.

Iako je očekivao da će dolaskom u Aljmaš na svetkovinu Velike Gospe ostvariti političke poene, njegove izjave u kontekstu najnovijih događanja, pretvorile su dolazak u potpuni fijasko, kako politički tako i osobni. Upravo se u Aljmašu pokazalo kako nije isto obraćati se narodu preko Facebooka i odgovarati na pitanja novinara u live prijenosu.

Odgovor koji je u skladu s Milanovićevim i Josipovićevim komentarom sudske presude za pjevanje pjesme Bojna Čavoglave – „Sud je sud i sud treba slušati”, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu. Osim što tom izjavom podržava kažnjavanje pjevanja uvodne strofe pjesme, Škoro podržava i zabranu izvođenja, zaboravljajući ili ne znajući da sud ne zabranjuje već zakon, a ako zakon nešto nije zabranio to se smatra dozvoljeno. Kada je shvatio što je rekao, pokušao se neumjesno i nemaštovito izvući no rečeno se više obrisati ne može.

Kažu da najbolje pamćenje ima Google, pa se sad pojavio zanimljiv intervju iz ožujka 2017. koji je Škoro dao jednom čitanom portalu iz susjedne države u kojem između ostalog kaže: „Volio bih da je Osijek više kao Sarajevo”. Ostaje pitanje na koje je Sarajevo mislio, ono nekad ili ovo danas? Bi li se iz Slavonije još više ljudi iselilo da je više kao Sarajevo? Žele li Slavonci biti Sarajevo?

Osim toga Škoro kaže :”Grad je prekrasan, a Sarajevo je danas prije svega talent. Nevjerojatno je koliko talenta ima per capita u Sarajevu i koliko odavde izlazi dobrih pisaca, pjevača, glumaca, režisera. Mislim da je Sarajevo kreativni epicentar Europe. Ne podilazim i volio bih da je to možda u Osijeku, ali nije”

Kaže kako je Sarajevo talent i kako daje pisce, pjevače, glumce režisere. Osijek daje i više, Ružička i Prelog su nobelovci, biskup Strossmayer je bio teolog, političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija i pisac. Je l’ treba uopće spominjati Krežmu, Kuhača, Dobrišu Cesarića? Zna li Škoro tko su Branko Lustig i Branko Schmidt i da su čak dva Oskara osvojili Osječani? Sjeća li se da je i on iz Osijeka i da slovi za izvrsnog glazbenika?

Nije Škoro davao intervju samo BiH medijima, dao je on intervju 2015. godine i Nacionalu. Ništa čudno i neobično za glazbenu zvijezdu, ikonu, ali malo su čudni odgovori za pjesmu „Sude mi”. Ispada da eto, on tu pjesmu nije skladao radi generala Gotovine, ali da su mu to prišili i šikanirali ga.

Kako Škori ne preostaje ništa drugo osim populizma ili možda mu Vojko plati koncert u Rijeci, osvanula je nova Facebook objava u kojoj poziva „protukandidate” da se očituju o njegovoj inicijativi. Ne znam tko mu vodi stranicu, Mate 1 ili Mate 2 ili on sam, no nije važno, jer je blesavo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari