Pratite nas

Kolumne

Izetbegović, Komšić i Mesić u misiji getoiziranja Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Bakiru Izetbegoviću, Željku Komšiću i Stjepanu Mesiću nikako se ne sviđa činjenica što ogromna većina hrvatskog naroda u BiH Republiku Hrvatsku doživljava kao svoju domovinu a BiH kao državu u kojoj žive.

Zbog toga su orkestrirano kritizirali izjavu hrvatske predsjednice, temeljenu na Ustavu RH i Daytonskom sporaumu , koju je ovih dana izrekla u Mostaru.

-Ne treba gospođa Grabar Kitarović govoriti Hrvatima kako će se osjećati. Gospođa Kitarović ima pravo na svoje mišljenje, ali moje je drukčije – rekao je bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović očito negodujući protiv činjenice da hrvatski narod živi u dvije susjedne države.

Poznat kao predvodnik velikobošnjačkog unitarističkog koncepta, Izetbegović je otvoreno negodovao.

-Hrvatima u BIH je ovo prva domovina. Nikakva druga domovina. Narod se osjeća onako kako se osjeća ne trebam mu ja ili gospođa Kitarović govoriti kako da se osjeća. Mislim da se Hrvati u BiH osjećaju kao građani prvog reda i da je ovo njihova domovina na prvom mjestu a onda eventualno Hrvatska za bh. Hrvate – rekao je Bakir Izetbegović.

Izjavu Kolinde Grabar Kitarović komentirao je i Željko Komšić koji je predsjednici Republike Hrvatske poručio da “Hrvatska nije jamac Daytona te da je izvršila agresiju na BiH”.

Protiv činjenice da hrvatski narod u BiH doživljava Hrvatsku kao svoju domovinu a BiH kao državu u kojoj žive negodovao je i jedan od najvećih bošnjačkih lobista Stjepan Mesić.

-BiH je prva domovina bosanskohercegovačkih Hrvata a glavni grad bh. Hrvata je Sarajevo – kazao je Mesić

Podsjetimo, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru održala predavanje o potpori Republike Hrvatske zemljama JI Europe na njihovom putu u euroatlantske integracije te je tom prigodom podsjetila kako je Hrvatska jamac Daytonskog sporazuma.

-Legitimo je pravo svake države da skrbi za zvoj narod. Tako i Republika Hrvatska skrbi za Hrvate u BiH i ta pitanja ne spadaju u unutarnja pitanja neke države – istaknula je hrvatska predsjednica.

Međutim, zanimljivo je kako upravo Izetbegović godinama širi tezu kako je njegov otac “ostavio BiH u amanet Erdoganu”.

M.J. / hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Hrvatska vlast je nasjela, bilo je i ozbiljnijih razloga za smjenu veleposlanika

Objavljeno

na

Objavio

Odlazak predsjednika Hrvatskoga narodnoga sabora Dragana Čovića i veleposlanika Republike Hrvatske Ivana Del Vecchia u Banja Luku 9. siječnja 2019. na Dan Republike Srpske izazvao je pravu histeriju u Sarajevu i zbrku u Zagrebu.

Bošnjačko-bosanski mediji iskoristili su priliku dodatno oblatiti mrskog im Čovića, izvrijeđati Republiku Hrvatsku i diskreditirati veleposlanika na odlasku Del Vecchia. Odjednom su odluke Ustavnog suda postale relevantne, pa čak i kada ih nema, kao u slučaju navodne protuustavnosti Dana Republike Srpske.

O izbornom zakonu, načelu konstitutivnosti, legitimnosti predstavljanja, neustavnim ministarstvima i uzurpiranim ovlastima ni riječi. Za potrebe medijsko-političke ofenzive aktivirana je i agentura u Hrvatskoj; od notornoga i predvidljivoga Mesića do “naših ljudi” u medijima.

Kao što se i očekuje, poseban doprinos kampanji dali su dobitnici raznih nagrada po bosanskim kasabama, članovi i suradnici IFIMES-a i sličnih paraobavještajnih organizacija, počasni i obični predavači po bošnjačkim privatnim sveučilištima i njima slični korumpirani bivši dužnosnici iz Republike Hrvatske.

Teško bi bilo i zamisliti da hrvatska dodrinaška desnica propusti priliku zabiti još jedan autogol. Čak je i pomalo zaboravljeni Karamarko dao intervju nekom džematskom portalu.

Hrvatska vlast je nasjela i povukla iznuđeni potez – smijenila svoga veleposlanika uz javnu ogradu i objašnjenje da je u Banja Luku putovao na svoju ruku. Bilo je prošlih mjeseci i godina puno ozbiljnijih situacija i opravdanijih razloga za povlačenje veleposlanika, piše, piše Ivo Lučić / Globus

Dok u Zagrebu cvate hrvatsko-srpska suradnja utemeljena na interesu i sudjelovanju u vlasti, u BiH je to smrtni politički grijeh. Ekshibicije i uvrede regionalnog Srbina Miodraga Linte usred Zagreba snishodljivo se podnose, Vuk Drašković cijenjeni je gost, ali je zato kurtoazan dolazak na proslavu RS-a u Banju Luku teški krimen.

Za razliku od dragovoljne, ničim osim konkretnim interesom uvjetovane hrvatsko-srpske suradnje koja je uspostavljena u Zagrebu, ona u BiH je iznuđena. Čovjeka koji je sklanjajući se ispred požara skočio u hladno more ne treba optuživati da je nerazuman i koriti ga što se prehladio.

Društveno-politička situacija u BiH poznata je svima koji o njoj uopće žele nešto znati. Izbor Željka Komšića i uzurpacija mjesta hrvatskoga člana Predsjedništva, smjena svih hrvatskih diplomata, antihrvatska medijska histerija – samo su dio onoga s čim su se Čović, a s njim i Del Vecchio svakodnevno susretali.

To je ono s čim Hrvati u BiH žive i zbog čega im je ratni sukob sa Srbima, kao i svi zločini koji su u njemu počinjeni, ipak u drugom planu. Treba opstati, treba preživjeti sa sve izraženijom agresivnošću i iracionalnošću “prirodnog saveznika”, o čemu će u nastavku biti riječ.

Na samome kraju prošle godine u BiH je objavljena knjiga “Tragom drevnih Bošnjana”. Autori su Taner Aličehić i Đenan Galešić. Prvi je po struci fizičar i ekonomist, bivši predsjednik Nadzornog odbora Vakufske banke u Sarajevu, sadašnji član Upravnoga odbora Bošnjačkog instituta i predsjednik Centra za strategijske studije Međunarodnog foruma Bosna.

Drugi autor knjige je diplomirani pravnik koji se, kako piše u njegovu životopisu, “samostalno bavi istraživačkim radom, sa posebnim fokusom na historiju Bosne i Hercegovine i Balkana, te religije i njenog uticaja na formiranje nacija, kao i budućnost Bosne”.

Knjiga je u organizaciji Instituta za strategijske studije Foruma Bosna predstavljena u “Pozorišnoj kafani” u Mostaru. Kompetencije autora, odabir organizatora i mjesto promocije otkrivaju da se zapravo radi o kafanskoj strategiji rješavanja nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini.

Istina, Hercegovina se strateški ignorira i nigdje se ni slučajno ne spominje. Prvi autor knjige Aličehić tvrdi da je u Bosni uvijek živio jedan narod koji se stoljećima zvao Bošnjacima i on je “jedini na prostorima Evrope bio pluralan”.

Neznalicama su ostali europski narodi valjda stoljećima bili singularni odnosno homogeni, bez razlika, sukoba, građanskih i vjerskih ratova.

Svoje mišljenje o Hrvatima i Srbima Aličehić je iznio u intervjuu Radio Sarajevu neposredno prije predstavljanja knjige. Za njega je hrvatska politika “oduvijek samo loša kopija srpske politike”, a hrvatstvo je izmišljeno. On ne dvoji da je “srpstvo oruđe svetosavske pravoslavne crkve od svog začetka”, a hrvatstvo je “osmišljeno od strane par sveštenika kao politički odgovor Katoličke crkve”.

Ne pokazujući ničim poznavanje Benedicta Andersona i njegove teorije o naciji kao “zamišljenoj zajednici” ili barem osnovnih socioloških definicija, prigodno je citirao Krležu: “Srbi i Hrvati su jedan te isti komad kravlje balege koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola.” Dodajući na to kako je “problem što su i Bosna i bosanski narod usred toga”.

Srećom tu je “bosanska ideja” koja će uz njegovu pomoć i angažman sličnih njemu izvući “bosanski narod” iz kravlje balege. Aličehić je u dahu ispalio: “Bosanska ideja je ispravna, moralna, humana. Ona je utočište za sve koji su se bili pronašli u jugoslovenstvu, za sve koji mrze lažne autoritete i ideologije isključivosti.

Bosanski narod je volio Titovu Jugoslaviju, prepoznao je bosanske vrijednosti u jugoslovenstvu. Prihvatio je partizanski pokret kao svoj kad je protjeran iz Srbije.

Nažalost, bio je jedini. Nikad ni Srbi ni Hrvati nisu bili spremni odreći se svog narodnog identiteta što je bilo neophodno da se Jugoslavija izgradi kao nacionalna država. Samim tim, bosanski narod je vjerovao u Jugoslaviju i normalno je da je taj proces povratka na bosanski identitet iziskivao mnogo više i vremena i preispitivanja nego kod susjednih naroda.

Pomalo zbunjen provalom “bosanskog naroda” u jugoslavensko-komunistički kontekst i zatečen jugoslavensko-partizanskom retorikom, novinar je upitao Aličehića zašto onda naziva podvalom formulaciju iz Rezolucije ZAVNOBiH-a po kojoj Bosna (nema Hercegovine) “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska”. Čija je onda Bosna?

Aličehić mu je spremno odgovorio: “Bosna je zemlja dobrijeh ljudi, Bošnjana, Bošnjaka, Bosanaca, svih onih koji ‘za ljubav glavu gube i umiru kada ljube’. Ali, sigurno nije ni srpska, ni hrvatska, niti turska. Bosna je bila i ostaće bosanska.

A Hercegovina, najljepša njena pokrajina.” Očito su Turska i Hercegovina spomenute i iskorištene tek kao alibi. Čim dobije malo javnoga prostora, uvalja se čovjek u balegu do vrata. Nije ni čudo da su u silnoj poplavi ljubavi, dobrote i neznanja mnogi portali mostarsku promociju najavili pogrešnim naslovom “Tragom dobrih Bošnjana”. Valjda po logici da su Bošnjani uvijek dobri, a posebno oni drevni koji “dobrotu” nikome ne moraju niti mogu dokazivati.

Ono što je propustio reći u Mostaru Aličehić je rekao sljedeći tjedan na predstavljanju knjige u Sarajevu: “Knjiga se bavi prepoznavanjem zabluda i preispitivanja koji su nas na neki način obilježili tokom našeg odrastanja, koji su bili nametnuti u prošlosti od antibosanskih politika.

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Veoma se lako može uvidjeti koliko su nacionalisti s ovog područja oduvijek strahovali od bosanske države i bosanskog naroda. Jednostavno zbog toga što je bosanstvo bilo sinonim za ljubav i inkluzivnost na ovim prostorima.”

U izvješću s promocije piše i da knjiga “Tragom drevnih Bošnjana” na vrlo jasan i jednostavan način potvrđuje “da je u napadima na naše tlo, skriveni motiv uvijek bio da se zatre Crkva bosanska i sve različitosti koje je ona štovala pod svojim okriljem, a svoj narod držala okupljenim pod jedinstvenim nacionalnim identitetom.”

Publici je sada sigurno sve jasnije: Crkvu Bosansku koja je svoj narod držala pod jedinstvenim nacionalnim identitetom, stoljećima prije nego što je taj identitet uopće igdje nastao, napadali su Hrvati i Srbi, a “naše tlo” branili su Titovi partizani koji umiru kada ljube. Nakon svega, doista je teško ostati pribran. Čovjek se zapita što je ovo?

Nastranu “kafanski stratezi” i kravlja balega, ali na predstavljanju knjige i u potrazi za “drevnim Bošnjanima” sudjeluju ljudi koji su imali i još uvijek imaju važne društvene uloge: Rusmir Mahmutčehajić, sveučilišni profesor i bivši potpredsjednik Vlade BiH, Jasmin Branković aktualni pomoćnik ministrice za nauku i tehnologiju u (ovom prilikom važno je istaknuti neustavnom) Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke, Senadin Lavić sveučilišni profesor i predsjednik središnje bošnjačke kulturne institucije Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” te mnogi drugi. Što se s tim ljudima događa, zar se dotle došlo?

Odgovor na to pitanje dao je koautor knjige Đenan Galešić, koji je izlaganje na predstavljanju u Mostaru započeo s konstatacijom odnosno dijagnozom: “Mi se nalazimo u individualnoj i kolektivnoj agoniji.” Sada je sve jasno!

Posebno ako znamo da je cijela predstava samo dio “strateškog projekta” i agonije s kojom se već desetljećima (bez)uspješno nosi Rusmir Mahmutčehajić.

Lako bi za individualne agonije da ova i slične knjige, kao i njihove promocije ne oslikavaju stvarno stanje bošnjačke i bosanske akademske zajednice, političke javnosti pa i velikog dijela tog društva. Razina iracionalnosti i odsustvo svih kriterija doista pokazuju stanje kolektivne agonije.

Galešić je razglabao o “aspiracijskom nastojanju da se ovaj prostor, bosanski prostor, prisvoji, usvoji, konstruiše kao prostor drugih nacija, prvo srpske, a onda i hrvatske.” Kaže nije to tako od jučer, već je tako punih 150 godina.

Taman otkako je propala osmanska vlast nad Bosnom i Hercegovinom za koje je njemu i okupljenima očito sve bilo divno i krasno, a onda je nastupila agonija.

Uglavnom, Galešić vidi problem u tome što nije bilo i nema “bosanskog naroda” koji se tijekom modernizacijskih procesa u 19. stoljeću trebao transformirati u “bosansku naciju” čiji je zadatak bio stvoriti “bosansku državu”.

Krivnja za to je na hrvatskom i srpskom nacionalizmu 19. stoljeća koji nisu prihvatili sve blagodati osmanskog režima, a “bosansku religijsku pluralnost krivo interpretiraju i koriste protiv Bosne”. Ne treba cjepidlačiti i pitati kako je to “bosanski narod” jedini u Europi bio pluralan ako ga nije bilo.

Umjesto činjenica i logike, kao rješenje za bolju prošlost i kakvu-takvu budućnost autori knjige nude stratešku “obnovu bosanske svijesti, koja nikako ne ide nauštrb nijednog pojedinačnog pripadanja bosanskih ljudi”.

Ipak, za svaki slučaj, pošto takve svijesti nema u izobilju, tom se obnovom “prije svega, trebaju baviti Bošnjaci”, koji prema Galešićevu mišljenju “moraju biti motor, katalizator tih procesa”. Da to nije samo njegovo razmišljanje, nego iza svega stoji određena društvena snaga, Galešić dokazuje pozivanjem na vrhovni politički autoritet: “U više navrata smo u zadnje vrijeme imali priliku čuti i od gospodina Bakira Izetbegovića da je vrijeme da više budemo Bosanci! Još treba da se doda da je poimanje Bošnjana, Bošnjaka ili Bosanca, jedno te isto sa historijske tačke gledišta.

Izlaganje je završio porukom da “podjele i suprotstavljenosti u bosanskom društvu valja nadilaziti”, te da se “Bošnjaci ponovo otkrivaju u svojem bosanstvu”.

Ne smeta što je Bakir Izetbegović u sklopu kampanje SDA pred popis stanovništva u BiH u jesen 2013. ponavljao Bošnjacima da nisu Bosanci te da je takvo izjašnjavanje “samogenocid”. Valjda u odsustvu “bosanske svijesti” tiskani su letci, skladane himne i snimani poučni spotovi s vrlo jasnom porukom: “Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik bosanski – na popisu to ću kazati.”

Podsjetimo se zašto je to bilo potrebno i kako je sve to izgledalo na početku političke transformacije bosansko-hercegovačkih Muslimana u Bošnjake. Tek što je počela prva ratna sarajevska zima, na nekada svečano slavljeni rođendan Jugoslavenske narodne armije, 22. prosinca 1992. održan je ratni Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca na kojem se okupilo oko 800 sudionika.

Na Kongresu su pročitana četiri izlaganja i 16 priloga. Glavne teme ticale su se identiteta Muslimana, njihovoga kulturnog i društvenog razvoja te budućnosti i obrane Muslimana, odnosno BiH.

Prvi je izlagao pravni povjesničar Mustafa Imamović koji je iznio i jednu notornu činjenicu: “Za Muslimane je posebno tragično to da još od prvih decenija austrougarske vladavine, pa sve do danas, ni među samima njima nije postojala potpuna suglasnost o pitanju vlastitoga identiteta.”

Halid Čaušević je ustvrdio da Muslimani stoje pred vratima svoga do sada najvećega nacionalnog preporoda. Ratna stradanja uzrokuje “zbijanje muslimanskih redova” i stvara osjećaj zajedničke sudbine bez obzira na sve postojeće razlike.

Čaušević je smatrao da je to “odlučni činilac konačnoga formiranja jedne nacije, koje već u skoroj budućnosti možemo očekivati”. Devet godina kasnije, u intervjuu tjedniku “Dani”, ustvrdio je da su bosansko-hercegovački muslimani sociološka dvojba te da su nastali “apsurdno”.

Dok su se drugi narodi razvijali linearno, od plemena preko naroda do nacije, Muslimani su se razvijali “iz ilirskoga prozelitizma u islam”. Trenutnu je situaciju ocijenio na sljedeći način: “Ako je to tako, u tom slučaju mi prvo moramo sociološki razmotriti da li su muslimani još na prijelazu iz vjerske zajednice ili su eventualno postali narod. Nacija sigurno nisu, jer za naciju je potrebno nešto mnogo više.”

Jedan od sudionika Kongresa bio je i arheolog Enver Imamović, koji je u to vrijeme imao važan utjecaj unutar muslimansko-bošnjačkih političkih krugova, o čemu govori i podatak da je bio autor državnih i vojnih obilježja nekadašnje Republike BiH.

Imamović je tada između ostaloga izrekao i jednu vrlo znakovitu rečenicu: “Može se s pravom reći za sve ono što nosi epitet ‘bosansko’, da se uglavnom odnosi na ovdašnje Muslimane.” Ta rečenica, koliko god je netočna, u sebi nosi glavnu poruku Kongresa, a može biti i zaključak onome što je (tada i kasnije) većina od okupljenih rekla ili napisala.

To nije moglo promijeniti prošlost, ali je jasno oslikavalo viziju budućnosti većine sudionika skupa, kao i političke ciljeve koji će se na toj viziji graditi. Imamović je nadugo i naširoko razglabao o “kontinuitetu” i genezi Muslimana od Ilira, preko “Bogumila”, ali je nazočne upozorio i na ozbiljan problem s kojim će se susresti “graditelji identiteta”.

Taj je problem formulirao na sljedeći način: “Mora se imati na umu činjenica da će šire muslimanske mase, pogotovu one na selu, teško pojmiti i prihvatiti da su npr., srednjovjekovni bosanski vladari imenom Tvrtko, Tomaš, Stjepan i dr. ili kraljica imenom Katarina, vladari naših kršćanskih predaka, a da smo mi, današnji Muslimani, njihovi potomci.

Trebat će još puno poraditi da se masama objasni naša vjerska geneza, faze i put koji je prijeđen od pripadnika paganizma, kršćanstva i bogomilstva do suvremene naše islamske pripadnosti.” Za potpuni uspjeh uvjeravanja “muslimanskih masa” trebalo je “poraditi” i na razuvjeravanju svih onih suvremenih (kraljevih i kraljičinih imenjaka) Stjepana, Tvrtka, Toma i Katarina koji su osjećali povezanost s kraljem Stjepanom i kraljicom Katarinom za kojom su još uvijek nosili crninu.

Okupljeni muslimansko-bošnjački intelektualci odmah su “poradili” na “dokazivanju” da je “sve bosansko muslimansko”.

Donijeli su odluku o dopuni (Bosanski Muslimani-Bošnjaci) a kasnije i preimenovanju svog muslimanskog nacionalnog imena u bošnjačko. Jezik su (pre)imenovali u bosanski. Nisu ga nazvali svojim novim nacionalnim bošnjačkim imenom, nego imenom zemlje Bosne kao da jezici iz zemlje rastu. Ni traga inkluzivnosti, da ne spominjemo ljubav.

Kao što reče jedan od tragača za “drevnim Bošnjanima”, nalazimo se u individualnoj i kolektivnoj agoniji. Takvo bi stanje svakako trebalo potaknuti Hrvate i Srbe odnosno hrvatsku i srpsku inteligenciju na razmišljanje i djelovanje, jer bi i sami mogli biti uvučeni u stanje agonije i iracionalnosti.

Nedostatak racionalnog sugovornika neminovno vodi u neizvjesnost i nesigurnost, a Čović i Del Vecchio samo su slučajni prolaznici, statisti u predstavi koja je davno započela i još dugo će trajati.

Ivo Lučić / Globus

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

 

 

 

Bošnjacima nisu sporni Čović i Dan RS-a nego Hrvati u BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

Objavljeno

na

Objavio

Maras, Grmoja, Pernar i društvo došli su na svoje. I mediji koji mjesecima organizirano stvaraju atmosferu histerije i kaosa, također. Nije isključeno da ćemo uskoro svjedočiti i fizičkim obračunima u Saboru, kako smo to imali prilike već toliko puta gledati u reportažama iz nekih drugih parlamenata (Gruzije, Turske, Ukrajine, Albanije…).

Oni koji godinama ne rade ništa drugo osim što stvaraju ozračje anarhije i urušavaju institucije države, žanju rezultate svoje destrukcije i zadovoljno trljaju ruke. Moglo bi se reći da stupanj histerije raste progresivno s urušavanjem vodećih oporbenih stranaka čiji čelnici opravdano nezadovoljstvo svoga članstva beskrvnom i jalovom politikom što ju vode, ciljano usmjeravaju kroz Sabor i guraju na ulicu. Uz svesrdnu pomoć medija koji su im udarna snaga.

Dakako, tu dobar dio krivnje snosi i vladajuća stranka koja nije ni sjena nekadašnjeg HDZ-a (iz vremena dr. Franje Tuđmana) i to što oni čine i kako se ponašaju nema nikakve veze sa zaštitom temeljnih nacionalnih interesa, s demokršćanstvom i istinskom demokracijom još manje.

Mogli bismo komotno reći kako naša Hrvatska, nažalost, ima lošu vlast, ali još goru oporbu, a nepostojanje alternative nešto je najpogubnije što može snaći jednu zemlju. U takvoj situaciji otvara se prostor raznim čudacima, marginalcima i redikulima i oni ni krivi ni dužni postaju “čimbenici” na političkoj sceni. Još kad ih se dohvate mediji i njihove performanse i ekscese podignu na razinu “događaja dana”, ludilu kraja nema. I sve loše što se dogodi u ovoj zemlji (uključujući incidente u Saboru, pa i najnovije), ide izravno na njihov mlin.

Teško je ostati suzdržan kad si izložen primitivnim napadima i provokacijama i to od onih koji ti nisu ni za mali prst – kao što je to bilo jučer (16. siječnja 2019.) na saborskoj sjednici vezano za provokaciju ministra Damira Krstičevića. S ljudske strane razumijem ministra Krstičevića i za razliku od mnogih drugih mislim da ta hajka koja po svemu sliči na atmosferu linča nije ozračje u kojemu se može normalno raditi. Ali, i on bi se morao lišiti iluzija da će bilo tko od političkih oponenata ikad uvažiti napore onih na vlasti i poštivati rad, koliko god on koristan za državu bio. Ne treba osuđivati Franka Vidovića, jer taj je nesretnik samo izvršitelj radova koje planira i osmišljava opskurni harlekin, klaun, Gordan Maras. Dovoljna je kazna za svakog čovjeka koji ima zrno zdravog razuma kad sebe svede na potrča takvog lika kao što je Maras. Niže se pasti ne može.

Balkan je ovo, draga moja gospodo, Balkan, mentalni Balkan, baruština u kojoj djeca komunizma i talog društva sustavno i smišljeno urušavaju sve što je stvoreno od 1990. godine do danas. Kad već nisu pobijedili u ratu sa svojim komunistima i četnicima, sad treba udariti “kontru” i poništiti Hrvatsku, urušiti je, osramotiti i poniziti. Od 2000. godine do danas rade to.

Oni koji već mjesecima idu “đonom” na ministra obrane, jako dobro znaju njegove slabe točke. Riječ je o čovjeku koji u rad na jačanju vojske ulaže cijeloga sebe – i to ne čini bez emocija, koje, ponekad, nažalost, nije u stanju do kraja kontrolirati.

I to se onda obilato koristi, pa se “emotivca” tuče još jače, iz svih raspoloživih oruđa, sve dok ne padne pod salvama propagande i odustane od daljnje borbe. Atmosfera hajke u kojoj je dovoljno stvoriti potrebni i poželjni stupanj halabuke kako bi se nekoga natjeralo na odstupanje s dužnosti, metoda je koja je jasno prepoznatljiva još od vlade Tihomira Oreškovića (i slučaja Mije Crnoje), da ne idemo dalje u prošlost.

Nije li ovo što se događa samo ispunjenje one poruke Zorana Milanovića: We’ll give them hell! (Stvorit ćemo im pakao!) što ju je izrekao u razgovoru za RTL na samome kraju 2015. godine, zaprijetivši tako i najavljujući bespoštednu bitku svim sredstvima nakon što su on i SDP izgubili izbore. Tako je dodatno radikalizirao svoj prethodni stav (s početka iste godine) sadržan u prijetećoj sintagmi: “ili mi ili oni“.

Taj boljševički “zloduh” Zokija Milanovića lebdi i danas nad Hrvatskom.

Svjedočili smo i prije i nakon toga raznim pozivima na “uličnu demokraciju”, slušali prijetnje kako će “SDP braniti svoje birače” (Davorko Vidović), gledali paljenja zastava pred središtima stranaka i okupljanja “facebook-revolucionara”, sve do poziva na ulice i borbu izvan institucija sustava – odnosno, na revoluciju (Vlaho Orepić, Krešo Beljak, Radnička fronta itd.), da ne spominjemo eskapade i anarhističke ispade “živozidaša” i njihovog Ivana Pernara u Saboru i izvan njega.

I sve je to, dakako, “legitimno” i “normalno”, čak štoviše, jako “simpatično” i “demokratično”, samo zato što izlazi iz neokomunističko-anarho-liberalnog miljea. Što li bi tek bilo da nasuprot svojim rušilačkim konceptima imaju stvarnu konzervativnu opciju, a ne ovaj bezlični, mlaki i uškopljeni HDZ?

Mediji su napumpali dobar dio javnosti i stvorili dojam kako je nabava borbenih zrakoplova, odnosno, pokušaj realizacije te nabave preko Izraela biti ili ne biti za Hrvatsku!? Naravno da nije tako, a uzme li se u obzir tko je to toliko “zabrinut” za našu obranu i tko najviše laje, stvari su potpuno jasne. Ne daj Bože da od njih ovisi naša obrambena sposobnost. Odavno nas ne bi bilo.

U normalnim zemljama poslovi vojne nabave nisu cirkuske parade, niti se oko toga diže graja, nego se sve odvija po zakonskoj proceduri, unutar Ministarstva obrane i u koordinaciji s državnim vrhom. Kod nas svaka protuha i šarlatan ima “meritorno” mišljenje i uzima sebi za pravo nabacivati se blatom na najviše dužnosnike, javno ih klevetati i prozivati za “kriminal” i “korupciju”. Bez ikakve odgovornosti i potrebe podastiranja bilo kakvih argumenata. Zar Hrvatska vojska tijekom bilo kojeg posla (pa tako i nabave zrakoplovne eskadrile), u svakom trenutku mora udovoljavati medijima i odgovarati na sve njihove insinuacije i izmišljotine? I kako u toj atmosferi uopće normalno funkcionirati i obavljati redovite dužnosti i zadaće?

Tko stvara tu atmosferu histerije i kaosa!?

Politički i medijski šljam koji se poput taloga iz septičke jame podigao i vodi ovu hajku, prljavu harangu, cirkus i sprdačinu! Oni stvaraju atmosferu linča i traže “glavu” ministra obrane!? Jako dobro znamo da ovu našu Hrvatsku ne mogu vidjeti ni na zemljovidu! Pa kako bi onda mogli podnijeti čovjeka koji jača njezinu obranu!? I tu je srž svih nesporazuma i odgovor na pitanje zašto se sve ovo događa!

Njihov je koncept urušavanje Hrvatske, a ne prosperitet i napredak. Njihov su odabir kaos, anarhija i nered – politika “mi ili oni” i stvaranje ozračja “pakla”.

Sasvim logičan, liberalno-komunističko-anarhistički revolucionarni koncept kojemu se Hrvati mogu oduprijeti samo razumnim pristupom stvarnosti i politici…ako su nakon svega što im se događa to uopće u stanju.

Pametnih, razumnih i kompetentnih u našoj politici bit će sve manje, što više prostor budu zauzimali budale, klaunovi i redikuli.

Mi na pomolu neke zdrave konzervativne opcije demokršćanskog profila nemamo, nažalost. I to je jedan od temeljnih uzročnika ovog poražavajućeg položaja u kojemu se nalazimo.

Kad javnom i političkom scenom uz asistenciju medija ovladaju “ljevičari”, “liberali” i anarhisti kakve danas imamo u Saboru i vodećim strankama ovog spektra, to nije samo sumrak demokracije, nego i zdravog razuma.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari